Povežite se sa nama

INTERVJU

GOJKO PEJOVIĆ, GENERALNI INSPEKTOR AGENCIJE ZA NACIONALNU BEZBJEDNOST CRNE GORE: Unutrašnja kontrola kao ukras

Objavljeno prije

na

Gojko Pejović izabran je, na osnovu sporazuma DPS-a i dijela opozicije o formiranju Vlade izbornog povjerenja, na prijedlog Socijaldemokratske partije za generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore. Pejović ima višegodišnje radno iskustvo u crnogorskoj i jugoslovenskoj službi državne bezbjednosti. Penzionisan je 1991. godine na sopstveni zahtjev kao službenik SDB Jugoslavije. Bilo je to vrijeme kada su iz tadašnjeg MUP-a penzionisani službenici koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci.

Na početku razgovora za Monitor, gospodina Pejovića zamolili smo da prokomentariše aktuelni Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbjednost.

– Zakon o ANB je donesen 2005. i od tada je pet puta mijenjan, što dovoljno govori o kvalitetu osnovnog zakonskog teksta. Poređenja radi, u Hrvatskoj Zakon o sigurnosno obavještajnom sustavu je donesen 2006. godine i nije mijenjan. Moja ozbiljnija zamjerka je što Zakon ne definiše precizno osnovnu djelatnost Agencije. Sve se podrazumijeva po onom – ,,može da bude, ali ne mora da znači”. Korišćena su zakonska rješenja nekih zemalja iz regiona, najviše iz slovenačkog zakona, koja nijesu najsrećnije ,,upakovana”. Tako se Agencija, odnosno njena djelatnost, može tumačiti i kao obavještajna i kao kontraobavještajna služba, što je miješanje nespojivih poslova i to sigurno može da utiče negativno na efikasnost rada. Ovako skrojen zakon uticao je i na kvalitet podzakonskih akata koji ga prate, što opet ima negativne posljedice kako na zakonitost tako i na efikasnost i profesionalnost u radu Agencije, kaže Pejović.

MONITOR: Zar nije logičnije da se Agencija zove Agencija za državnu bezbjednost?
PEJOVIĆ: Da, za sve ovo moglo bi se postaviti i pitanje – zašto ,,nacionalna bezbjednost”, a ne ,,državna bezbjednost”? Očito, živimo u vremenu kada se prioritet daje formi a ne sustini u svemu, pa i ovdje.

Poslovi unutrašnje kontrole bilo kojeg bezbjednosnog sistema su, a posebno kada su u pitanju tajne službe, veoma ozbiljni, osjetljivi i odgovorni. Za njih su potrebni stručni i profesionalni kadrovi lišeni bilo kakvih ideoloških ograničenja. Sama priroda posla, odnosno činjenica da se radi o tajnim i osjetljivim podacima, od čije zaštite često zavisi i bezbjednost države, usložnjava i poslove kontrole zakonitosti rada ovih službi. Potreba za apsolutnom nezavisnošću u radu pretpostavlja da ovi državni organi organizaciono i fizički budu odvojeni od organizacionih jedinica koje kontrolišu. Taj model se primjenjuje u skoro svim državama EU, ali u Crnoj Gori nije tako.

MONITOR: Šta je po Zakonu o ANB-u generalni inspektor?
PEJOVIĆ: Generalnog inspektora kao funkcionera imenuje Vlada Crne Gore i on je u skladu sa Zakonom samo njoj odgovoran za svoj rad. No, Zakon je jedno, podzakonski akti su drugo, a praksa nešto sasvim treće. Lex specialis se tu sasvim dobro uklopio sa svojim ograničenjima. Ne treba biti ekspert, dovoljan je i površan pogled, da bi se uočilo da je pozicija generalnog inspektora ANB-a u suštini samo formalnog karaktera, da on nema nadležnosti da ocjenjuje i analizira sa stručnog aspekta pojedine radnje ili analitičke izvještaje Agencije. Zakon mu daje ovlašćenja samo da vrši inspekcijski nadzor sa formalno-pravnog aspekta.

MONITOR: Da li je tako i u okruženju?
PEJOVIĆ: Za razliku od našeg zakona o ANB-u, na primjer hrvatski Zakon o sigurnosno–obavještajnom sustavu Republike Hrvatske, pored Vijeća za nacionalnu sigurnost kao stručnog tijela koje u nadležnost ima, pored ostalog, i unutrašnju kontrolu sistema sigurnosti, predviđa poseban Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost. Pored brojnih zadataka Ured ima i obavezu da ,,analizira i ocjenjuje sigurnosno-obavještajne podatke od značaja za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, surađuje sa sigurnosno-obavještajnim agencijama u izradi strategijskih procjena i ocjena sigurnosnih pojava važnih za nacionalnu sigurnost Hrvatske”. Razlika je, dakle, ogromna. Crna Gora nema državni organ sa sličnim ovlašćenjima i ovim segmentom niko se ne bavi, ali to će se morati imati u vidu u narednoj fazi pristupnih pregovora sa EU.

MONITOR: Šta ste još uočili kad je riječ o pravnoj regulativi?
PEJOVIĆ: Iako je Zakon, kao što sam rekao, vrlo jasan kada normira da generalnog inspektora postavlja i razrješava Vlada i on za svoj rad samo njoj odgovara, u praksi je sasvim drugačije. U podzakonskim aktima, kojima se razrađuju poslovi i zadaci ANB-a, pozicija unutrašnje kontrole se ne pominje! Tu se ostavlja mogućnost jednostranog tumačenja što, naravno, ne ide u prilog jačanju nezavisne pozicije generalnog inspektora, a samim tim i efikasnosti i profesionalnosti njegovog rada. To je dovelo do toga da u praksi funkcioniše model koji neki ,,krste” kao mješoviti mada ne vidim šta je tu mješovito.

MONITOR: Pa kako onda funkcioniše unutrašnja kontrola?
PEJOVIĆ: Unutrašnja kontrola u ANB-u funkcioniše kao glavni sanitarni inspektor, koji ozbiljno i vrlo temeljno, po planu i programu koji usvoji Vlada, obavlja sanitarni pregled objekata kojima je ranije najavio tačan datum inspekcije i šta će biti predmet inspekcije. Ovo je, naravno, karikiranje stvarnosti, ali da navedem nekoliko činjenica koje je to potkrepljuju.

Organizaciju i sistematizaciju radnih mjesta u Kabinetu generalnog inspektora, koji je zadužen za unutrašnju kontrolu donosi Vlada, ali na prijedlog direktora ANB-a. Odabir službenika radno angažovanih u Kabinetu generalnog inspektora je u nadležnosti direktora ANB-a. Sva prava i obaveze iz radnih odnosa zaposleni u Kabinetu generalnog inspektora crpe iz Zakona o ANB, što je opet u nadležnosti direktora ANB. Kabinet generalnog inspektora nema svoj djelovodni protokol i svoj pečat, već sve funkcioniše preko arhive ANB. Generalni inspektor nema pravilnik o postupanju prilikom vršenja inspekcijskog nadzora.

U Kabinetu generalnog inspektora pune tri godine, od momenta kada je sistematizovano, nepopunjeno je radno mjesto od ključnog značaja za profesionalnu i nezavisnu kontrolu pojedinih segmenata ANB. Moja inicijativa da se to radno mjesto popuni, jer bez toga nema profesionalne kontrole, nije naišla na razumijevanje.

MONITOR: Šta se radi u slučajevima kada nešto nije definisano zakonom?
PEJOVIĆ: Ako Zakon nešto ne propisuje onda se primjenjuje praksa, ne evropska nego domaća. A kakva nam je domaća praksa nije teško pretpostaviti.

MONITOR: Da li to znači da se unutrašnjoj kontroli u ANB-u i ne pridaje odgovarajući značaj?
PEJOVIĆ: Koliki je značaj u ranijem periodu pridavan unutrašnjoj kontroli ANB govore i činjenice da u praksi nije registrovano da je parlamentarni Odbor za odbranu i bezbjednost pokazao interes da prilikom godišnje analize Izvještaja direktora ANB bude prisutan i generalni inspektor čiji je godišnji izvještaj dio izvještaja direktora ANB. Podjednako je to bilo neinteresantno i za predstavnike vlasti i opozicije. Generalni inspektor nije imao priliku da razmijeni mišljenja, bar na nivou principa i zakonskih rješenja, sa predstavnicima iz zemalja regiona i šire. Za njegov rad nijesu pokazivale interesovanje ni partnerske službe. Toliko o značaju ove pozicije za koju je bio potreban apsolutni konsenzus u Vladi.

MONITOR: Ima li u današnjoj tajnoj policiji pomaka nabolje u odnosu na vrijeme kada ste Vi bili aktivni?
PEJOVIĆ: Ima pomaka nabolje, posebno kada se imaju u vidu radni uslovi, zaštita tajnosti podataka i tehnička opremljenost. Što se tiče poštovanja zakona i ljudskih prava hoću da vjerujem da je i po tim pitanjima ostvaren određeni napredak, ali treba podsjetiti i na mogućnosti koje danas pruža ubrzani razvoj tehnike i jednoj i drugoj strani. Napomenuo bih da se zakon sa formalno-pravnog aspekta poštovao i prije devedesetih. Procedure su skoro iste, samo što je neke odluke tada odobravala izvršna vlast, a danas o tome odlučuje sudska. Forma je zadovoljena, a je li i suština – to je druga tema.

MONITOR: Da li će policija biti (zlo)upotrijebljena tokom kampanje za oktobarske izbore i na dan izbora kao što se dešavalo ranije?
PEJOVIĆ: Za kontrolu ponašanja policije u izbornom procesu nadležni su Unutrašnja kontrola MUP-a i Savjet za građansku kontrolu policije. Sve zloupotrebe tokom izbornog procesa su sada u nadležnosti Specijalnog državnog tužioca.

Ograničena ovlašćenja

MONITOR: Da li ste za ova dva mjeseca koliko obavljate tu dužnost uspjeli ponešto da iskontrolišete?
PEJOVIĆ: Iskreno, da sam u momentu kada mi je ponuđen ovaj posao znao da poslije tolikih provjera, konsenzusa i natezanja slijedi ograničeni mandat , ja ga ne bih prihvatio. Na kraju, činjenica je da generalni inspektor izabran po ovom sporazumu i zakonu nije funkcioner Vlade u punom kapacitetu. Polje djelovanja mu je ova godina, kao da je život počeo ove godine. Pri bilo kojoj kontroli susrećem se sa upozorenjem osoba čiji rad kontolišem – ovo su rješenja iz 2016., možemo Vam dati i ona ranija, ali onda kršimo zakon! Naravno da to ne dolazi u obzir, jer tamo nijesam došao da kršim zakon nego da kontrolišem da se to ne radi. Da budem precizniji: u pitanju je nametnuti generalni inspektor sa ograničenim ovlašćenjima i kapacitetima, i sve to po Lex specialisu.

Stranke bi prvo da kontrolišu tajnu policiju

MONITOR: Koliko je tajna policija značajna za državu?
PEJOVIĆ: Da tajna policija u svim državama nije veoma bitan organ ne bi se sve političke partije odmah po osvajanju vlasti trudile da prvo nju stave pod svoju kontrolu. Svježi primjer su dešavanja nakon posljednjih izbora u Hrvatskoj, a Hrvatska je članica EU i NATO. Da ne pominjem dešavanja u Turskoj. Zato je i nazavisna pozicija generalnog inspektora od ključnog značaja u sprječavanju mogućih zloupotreba.

Nepotrebno mistifikovanje

MONITOR: Vi ste, koliko znamo, jedini generalni inspektor ANB-a koji je o Agenciji ovako javno i detaljno govorio za neki medij?
PEJOVIĆ: Po pravilu funkcioneri ANB vrlo rijetko komentarišu bilo kakav događaj koji uznemiri javno mnjenje, što vrlo često dodatno nepotrebno mistifikuje rad ove službe. Mislim da se to precjenjuje, jer ima dosta toga što se nepotrebno sakriva od javnosti. Na ovu poziciju imenovan sam na osnovu posebnog sporazuma i zakona i imam dodatnu obavezu da crnogorsku javnost informišem o realnoj poziciji, posebno o onome što smatram da me onemogućava da profesionalno i nezavisno obavim posao za koji sam predložen i imenovan od strane Vlade. Smatram da potenciranje nepopunjavanja pojedinih radnih mjesta u ANB nije tajni podatak, posebno ako se to izbjegava više godina i što se može negativno odraziti na efikasnost i profesionalnost rada untrašnje kontrole.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo