Povežite se sa nama

INTERVJU

GOJKO PEJOVIĆ, GENERALNI INSPEKTOR AGENCIJE ZA NACIONALNU BEZBJEDNOST CRNE GORE: Unutrašnja kontrola kao ukras

Objavljeno prije

na

Gojko Pejović izabran je, na osnovu sporazuma DPS-a i dijela opozicije o formiranju Vlade izbornog povjerenja, na prijedlog Socijaldemokratske partije za generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore. Pejović ima višegodišnje radno iskustvo u crnogorskoj i jugoslovenskoj službi državne bezbjednosti. Penzionisan je 1991. godine na sopstveni zahtjev kao službenik SDB Jugoslavije. Bilo je to vrijeme kada su iz tadašnjeg MUP-a penzionisani službenici koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci.

Na početku razgovora za Monitor, gospodina Pejovića zamolili smo da prokomentariše aktuelni Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbjednost.

– Zakon o ANB je donesen 2005. i od tada je pet puta mijenjan, što dovoljno govori o kvalitetu osnovnog zakonskog teksta. Poređenja radi, u Hrvatskoj Zakon o sigurnosno obavještajnom sustavu je donesen 2006. godine i nije mijenjan. Moja ozbiljnija zamjerka je što Zakon ne definiše precizno osnovnu djelatnost Agencije. Sve se podrazumijeva po onom – ,,može da bude, ali ne mora da znači”. Korišćena su zakonska rješenja nekih zemalja iz regiona, najviše iz slovenačkog zakona, koja nijesu najsrećnije ,,upakovana”. Tako se Agencija, odnosno njena djelatnost, može tumačiti i kao obavještajna i kao kontraobavještajna služba, što je miješanje nespojivih poslova i to sigurno može da utiče negativno na efikasnost rada. Ovako skrojen zakon uticao je i na kvalitet podzakonskih akata koji ga prate, što opet ima negativne posljedice kako na zakonitost tako i na efikasnost i profesionalnost u radu Agencije, kaže Pejović.

MONITOR: Zar nije logičnije da se Agencija zove Agencija za državnu bezbjednost?
PEJOVIĆ: Da, za sve ovo moglo bi se postaviti i pitanje – zašto ,,nacionalna bezbjednost”, a ne ,,državna bezbjednost”? Očito, živimo u vremenu kada se prioritet daje formi a ne sustini u svemu, pa i ovdje.

Poslovi unutrašnje kontrole bilo kojeg bezbjednosnog sistema su, a posebno kada su u pitanju tajne službe, veoma ozbiljni, osjetljivi i odgovorni. Za njih su potrebni stručni i profesionalni kadrovi lišeni bilo kakvih ideoloških ograničenja. Sama priroda posla, odnosno činjenica da se radi o tajnim i osjetljivim podacima, od čije zaštite često zavisi i bezbjednost države, usložnjava i poslove kontrole zakonitosti rada ovih službi. Potreba za apsolutnom nezavisnošću u radu pretpostavlja da ovi državni organi organizaciono i fizički budu odvojeni od organizacionih jedinica koje kontrolišu. Taj model se primjenjuje u skoro svim državama EU, ali u Crnoj Gori nije tako.

MONITOR: Šta je po Zakonu o ANB-u generalni inspektor?
PEJOVIĆ: Generalnog inspektora kao funkcionera imenuje Vlada Crne Gore i on je u skladu sa Zakonom samo njoj odgovoran za svoj rad. No, Zakon je jedno, podzakonski akti su drugo, a praksa nešto sasvim treće. Lex specialis se tu sasvim dobro uklopio sa svojim ograničenjima. Ne treba biti ekspert, dovoljan je i površan pogled, da bi se uočilo da je pozicija generalnog inspektora ANB-a u suštini samo formalnog karaktera, da on nema nadležnosti da ocjenjuje i analizira sa stručnog aspekta pojedine radnje ili analitičke izvještaje Agencije. Zakon mu daje ovlašćenja samo da vrši inspekcijski nadzor sa formalno-pravnog aspekta.

MONITOR: Da li je tako i u okruženju?
PEJOVIĆ: Za razliku od našeg zakona o ANB-u, na primjer hrvatski Zakon o sigurnosno–obavještajnom sustavu Republike Hrvatske, pored Vijeća za nacionalnu sigurnost kao stručnog tijela koje u nadležnost ima, pored ostalog, i unutrašnju kontrolu sistema sigurnosti, predviđa poseban Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost. Pored brojnih zadataka Ured ima i obavezu da ,,analizira i ocjenjuje sigurnosno-obavještajne podatke od značaja za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, surađuje sa sigurnosno-obavještajnim agencijama u izradi strategijskih procjena i ocjena sigurnosnih pojava važnih za nacionalnu sigurnost Hrvatske”. Razlika je, dakle, ogromna. Crna Gora nema državni organ sa sličnim ovlašćenjima i ovim segmentom niko se ne bavi, ali to će se morati imati u vidu u narednoj fazi pristupnih pregovora sa EU.

MONITOR: Šta ste još uočili kad je riječ o pravnoj regulativi?
PEJOVIĆ: Iako je Zakon, kao što sam rekao, vrlo jasan kada normira da generalnog inspektora postavlja i razrješava Vlada i on za svoj rad samo njoj odgovara, u praksi je sasvim drugačije. U podzakonskim aktima, kojima se razrađuju poslovi i zadaci ANB-a, pozicija unutrašnje kontrole se ne pominje! Tu se ostavlja mogućnost jednostranog tumačenja što, naravno, ne ide u prilog jačanju nezavisne pozicije generalnog inspektora, a samim tim i efikasnosti i profesionalnosti njegovog rada. To je dovelo do toga da u praksi funkcioniše model koji neki ,,krste” kao mješoviti mada ne vidim šta je tu mješovito.

MONITOR: Pa kako onda funkcioniše unutrašnja kontrola?
PEJOVIĆ: Unutrašnja kontrola u ANB-u funkcioniše kao glavni sanitarni inspektor, koji ozbiljno i vrlo temeljno, po planu i programu koji usvoji Vlada, obavlja sanitarni pregled objekata kojima je ranije najavio tačan datum inspekcije i šta će biti predmet inspekcije. Ovo je, naravno, karikiranje stvarnosti, ali da navedem nekoliko činjenica koje je to potkrepljuju.

Organizaciju i sistematizaciju radnih mjesta u Kabinetu generalnog inspektora, koji je zadužen za unutrašnju kontrolu donosi Vlada, ali na prijedlog direktora ANB-a. Odabir službenika radno angažovanih u Kabinetu generalnog inspektora je u nadležnosti direktora ANB-a. Sva prava i obaveze iz radnih odnosa zaposleni u Kabinetu generalnog inspektora crpe iz Zakona o ANB, što je opet u nadležnosti direktora ANB. Kabinet generalnog inspektora nema svoj djelovodni protokol i svoj pečat, već sve funkcioniše preko arhive ANB. Generalni inspektor nema pravilnik o postupanju prilikom vršenja inspekcijskog nadzora.

U Kabinetu generalnog inspektora pune tri godine, od momenta kada je sistematizovano, nepopunjeno je radno mjesto od ključnog značaja za profesionalnu i nezavisnu kontrolu pojedinih segmenata ANB. Moja inicijativa da se to radno mjesto popuni, jer bez toga nema profesionalne kontrole, nije naišla na razumijevanje.

MONITOR: Šta se radi u slučajevima kada nešto nije definisano zakonom?
PEJOVIĆ: Ako Zakon nešto ne propisuje onda se primjenjuje praksa, ne evropska nego domaća. A kakva nam je domaća praksa nije teško pretpostaviti.

MONITOR: Da li to znači da se unutrašnjoj kontroli u ANB-u i ne pridaje odgovarajući značaj?
PEJOVIĆ: Koliki je značaj u ranijem periodu pridavan unutrašnjoj kontroli ANB govore i činjenice da u praksi nije registrovano da je parlamentarni Odbor za odbranu i bezbjednost pokazao interes da prilikom godišnje analize Izvještaja direktora ANB bude prisutan i generalni inspektor čiji je godišnji izvještaj dio izvještaja direktora ANB. Podjednako je to bilo neinteresantno i za predstavnike vlasti i opozicije. Generalni inspektor nije imao priliku da razmijeni mišljenja, bar na nivou principa i zakonskih rješenja, sa predstavnicima iz zemalja regiona i šire. Za njegov rad nijesu pokazivale interesovanje ni partnerske službe. Toliko o značaju ove pozicije za koju je bio potreban apsolutni konsenzus u Vladi.

MONITOR: Ima li u današnjoj tajnoj policiji pomaka nabolje u odnosu na vrijeme kada ste Vi bili aktivni?
PEJOVIĆ: Ima pomaka nabolje, posebno kada se imaju u vidu radni uslovi, zaštita tajnosti podataka i tehnička opremljenost. Što se tiče poštovanja zakona i ljudskih prava hoću da vjerujem da je i po tim pitanjima ostvaren određeni napredak, ali treba podsjetiti i na mogućnosti koje danas pruža ubrzani razvoj tehnike i jednoj i drugoj strani. Napomenuo bih da se zakon sa formalno-pravnog aspekta poštovao i prije devedesetih. Procedure su skoro iste, samo što je neke odluke tada odobravala izvršna vlast, a danas o tome odlučuje sudska. Forma je zadovoljena, a je li i suština – to je druga tema.

MONITOR: Da li će policija biti (zlo)upotrijebljena tokom kampanje za oktobarske izbore i na dan izbora kao što se dešavalo ranije?
PEJOVIĆ: Za kontrolu ponašanja policije u izbornom procesu nadležni su Unutrašnja kontrola MUP-a i Savjet za građansku kontrolu policije. Sve zloupotrebe tokom izbornog procesa su sada u nadležnosti Specijalnog državnog tužioca.

Ograničena ovlašćenja

MONITOR: Da li ste za ova dva mjeseca koliko obavljate tu dužnost uspjeli ponešto da iskontrolišete?
PEJOVIĆ: Iskreno, da sam u momentu kada mi je ponuđen ovaj posao znao da poslije tolikih provjera, konsenzusa i natezanja slijedi ograničeni mandat , ja ga ne bih prihvatio. Na kraju, činjenica je da generalni inspektor izabran po ovom sporazumu i zakonu nije funkcioner Vlade u punom kapacitetu. Polje djelovanja mu je ova godina, kao da je život počeo ove godine. Pri bilo kojoj kontroli susrećem se sa upozorenjem osoba čiji rad kontolišem – ovo su rješenja iz 2016., možemo Vam dati i ona ranija, ali onda kršimo zakon! Naravno da to ne dolazi u obzir, jer tamo nijesam došao da kršim zakon nego da kontrolišem da se to ne radi. Da budem precizniji: u pitanju je nametnuti generalni inspektor sa ograničenim ovlašćenjima i kapacitetima, i sve to po Lex specialisu.

Stranke bi prvo da kontrolišu tajnu policiju

MONITOR: Koliko je tajna policija značajna za državu?
PEJOVIĆ: Da tajna policija u svim državama nije veoma bitan organ ne bi se sve političke partije odmah po osvajanju vlasti trudile da prvo nju stave pod svoju kontrolu. Svježi primjer su dešavanja nakon posljednjih izbora u Hrvatskoj, a Hrvatska je članica EU i NATO. Da ne pominjem dešavanja u Turskoj. Zato je i nazavisna pozicija generalnog inspektora od ključnog značaja u sprječavanju mogućih zloupotreba.

Nepotrebno mistifikovanje

MONITOR: Vi ste, koliko znamo, jedini generalni inspektor ANB-a koji je o Agenciji ovako javno i detaljno govorio za neki medij?
PEJOVIĆ: Po pravilu funkcioneri ANB vrlo rijetko komentarišu bilo kakav događaj koji uznemiri javno mnjenje, što vrlo često dodatno nepotrebno mistifikuje rad ove službe. Mislim da se to precjenjuje, jer ima dosta toga što se nepotrebno sakriva od javnosti. Na ovu poziciju imenovan sam na osnovu posebnog sporazuma i zakona i imam dodatnu obavezu da crnogorsku javnost informišem o realnoj poziciji, posebno o onome što smatram da me onemogućava da profesionalno i nezavisno obavim posao za koji sam predložen i imenovan od strane Vlade. Smatram da potenciranje nepopunjavanja pojedinih radnih mjesta u ANB nije tajni podatak, posebno ako se to izbjegava više godina i što se može negativno odraziti na efikasnost i profesionalnost rada untrašnje kontrole.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima

 

MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu.  Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?

GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.

MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?

GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.

MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja.  Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa? 

GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima

 

MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?

SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi  u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.

MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?

SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj  Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na  sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati  i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.

MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?

SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?

RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?

Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.

MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?

RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.

MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?

RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.

Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.

MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?

RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.

Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.

MONITOR: Kolika je  odgovornost političara za to stanje?

RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo