Srđan Kovačević, predsjednik borda Elektropivrede CG prošle je nedjelje od predsjednika Filipa Vujanovića primio nagradu Privredne komore za, ni manje ni više – društvenu odgovornost. Predsjednik Privredne komore Velimir Mijušković objasnio je da ta nagrada promoviše praksu koja „polako ide od društveno dogovorenog ka društveno odgovornom poslovanju”. Odnos koji je Elektroprivreda Crne Gore pokazala „u tom smjeru”, ustvrdio je Mijušković, preporučio ju je za laureata.
ČUDO – VEĆ VIĐENO: Malo je neobična odluka da se nagrada za društveno odgovorno poslovanje dodijeli kompaniji za koju je utvrđeno, pravosnažnom presudom, da je od svojih potrošača nezakonito prisvojila 39 miliona eura. Koje još nije vratila. I kompaniji čija je uprava, i pored tog saznanja, na sve načine pokušavala da poveća cijenu struje za nestvarnih 80 odsto. Hvališući se pri tom da im je poslovanje po važećem cjenovniku tokom prošle godine donijelo profit veći od 15 miliona eura.
Možemo stvari posmatrati i ovako: Privredna komora Crne Gore odlučila je da, kao društveno odgovornu, nagradi kompaniju čiji je mendžment u završnom računu za 2009. godinu od akcionara i poreznika prikrio profit od 10,81 miliona. To piše u izvještaju izabranog revizora.
Nešto slično se desilo samo kada je KAP poslovao sa rekordnim dobitkom (2007. godine), a njegovi menadžeri sakrivali dobijeni novac, umjesto da ga reinvestiraju, podijele akcionarima ili makar prijave poreznicima. Emisari Olega Deripaske nijesu dobili nagradu Komore, već sudsku presudu koja je potvrdila privredni kriminal. Nekažnjen, doduše.
Elektroprivredi i Kovačeviću među prvima nagradu je čestitao Milo Đukanović, doskorašnji premijer i predsjednik vladajuće partije.
Tako što nijesmo imali prilike da vidimo još od 2007, kada je Đukanović, jednako srdačno, čestitao prijatelju Stanku Subotiću dodjelu, jednako prestižne nagrade Američke akademije za uslužne djelatnosti.
ČAST I VLAST: Đukanović možda nije ni došao na svečanost Privredne komore da bi Kovačeviću i EPCG čestitao nagradu, već da nazdravi poslu sklopljenom koji dan ranije. Iz njega je Elektroprivreda izašla bogatija za 20-tak hiljada akcija ili tri odsto vlasništva Prve banke kojom, da se pomene, gazduju Milo i brat mu Aco Đukanović. Dok je račun EPCG ostao kraći za neka tri miliona eura.
Vratiće se. Tako kaže Srđan Kovačević ponavljajući da je ulaganje u Prvu banku „dugoročno gledano dobra investicija za EPCG”.
Odluka de se investira u Prvu donijeta je, bukvalno, u posljednjem trenutku, kao da 17-ta emisija akcija Prve banke nije trajala rekordnih godinu dana. Da bi se, makar formalno, ispunila propisana pravila i novac EPCG uplatio na vrijeme, Montenegroberza je 19. aprila morala vanredno produžiti rad za dva sata. To svjedoči koliko je „dugoročna investicija” Elektroprivrede bila planirana i osmišljena.
Prije tri godine, dok je Prva banka – žarila i palila finansijskim tržištem, iz dana u dan upadajući u sve veće nevolje i prijeteći da za sobom povuče i znane i neznane, u njenom bordu sjedio je i Srđan Kovačević. Tamo je, zvanično, zastupao interese EPCG koja je u banci imala manje od 10 odsto akcija. Kovačević je krajem ljeta 2008. napustio bord Prve. Ipak je, nedugo zatim, boravio u dvodnevnoj posjeti Abu Dabiju i tamošnjoj vladarskoj porodici Al Nahijan koja je slovila kao budući strateški partner braće Đukanović u Prvoj banci. O čemu je Kovačević razgovarao sa domaćinima ostalo je nepoznato, ali se zna da su bogati Arapi zaključili da je ponuđeno partnerstvo u Prvoj banci za njih prevelik i prerizičan zalogaj. Kriza je.
Kovačević nije mislio tako. Pogurao je odluku da EPCG, u godini koju je završila sa skoro 18 miliona eura gubitka, sa šest miliona učestvuje u dokapitalizaciji Prve banke. Ulog EPCG u akcijskom kapitalu Prve porastao je sa 9,5 na 18,2 odsto.Cilj tog posla bio je da se prikupi kapital dovoljan da posluži kao garancija za državni kredit od 44 miliona eura koji je Banci obezbijedio tadašnji ministar finansija Igor Lukšić.
„Da li je Elektroprivreda trebalo da dozvoli da Banka propadne i da izgubi 2,6 miliona akcijskog kapitala, plus tri miliona deponovanog novca”, čudio se Kovačević pokušavajući da svoju odluku opravda i bespredmetnom pričom o mogućem gubitku depozita. Kovačević je tada najavio prodaju akcija za dva, tri ili šest mjeseci uz dobru zaradu i kazao: “Vrijeme će potvrditi ili će nas negirati”.
Od tog poslovnog promašaja ima 30 mjeseci, akcije Prve banke ne mogu se prodati ni po nominalnoj cijeni po kojoj ih je EPCG tada kupila. Kovačević i dalje sipa tuđi novac u jamu bezdanicu.
Tek što je na račune EPCG u Prvoj banci legao novac dobijen od A2A, uprava Elektroprivrede odlučila je da Prvoj da 10 miliona eura kredita, koji će, gotovo je izvjesno, nakon pet godina biti pretvoren u akcijski kapital. Potom je, na početku pomenute 17-te emisije akcija, EPCG riješila da uloži 1,8 miliona kako bi sačuvali postojeći procenat kapitala. Kada se pokazalo da ostali akcionari nijesu spremni, ili nijesu kadri da zagrizu koliko se od njih očekuje da bi emisija bila uspješna, ponovo je priskočila EPCG i svoje učešće u akcijskom kapitalu jedne od najproblematičnijih banaka na Balkanu podigla na preko 20 odsto.
„Sada smo praktično na kraju puta i ovom dokapitalizacijom banka je izašla iz svih problema i počinje normalno da posluje”, pohvalio se Kovačević dan ili dva prije nego što je primao čestitke Mila Đukanovića. Opet je ponovio da je EPCG i ta tri miliona uložila u Prvu kako bi zaštitila svoj akcijski kapital.
Računica je ova: EPCG je, braneći 2,6 miliona akcijskog kapitala, u akcije Prve banke usula više od 20 miliona eura. Za njih danas ne može dobiti ni 10. Istovremeno, na računima Prve drži 60-tak miliona eura dobijenih dokapitalizacijom, dok njeni menadžeri objašnjavaju da modernizacija distributivne mreže EPCG kasni zbog zadocnjelog kredita dobijenog od Svjetske banke.
KO ZNA – ZNA: Višak optimizma i obećanja utemeljena samo na tome što lijepo zvuče Kovačević je, izgleda, naslijedio od svog profesionalnog mentora – Branimira Gvozdenovića.
Saradnja je započela krajem posljednje decenije prošlog vijeka, kada je Gvozdenović bio prvi čovjek Sekretarijata za razvoj, a mladi Kovačević jedan od njegovih najbližih saradnika. Dok je Gvozdenović, kao predsjednik borda, gazdovao Elektroprivredom, Kovačević je postao direktor Prenosa. Kada je Gvozdenovića 2005. Zakon o konfliktu interesa natjerao na odstupnicu iz Odbor direktora EPCG, Kovačević ga je tamo zamijenio. Iste godine, na Gvozdenovićev prijedlog, tada 35-to godišnji Kovačević imenovan je za izvršnog direktora EPCG.
Kovačević je ponudio ostavku kada je uprava EPCG došla u sukob sa Gvozdenovićem, koji je kao ministar ekonomije insistirao da se Deripaskinom Rusalu proda pljevaljski termoenergetski kompleks, dok su iz EPCG zagovarali njegov razvoj pod državnim okriljem. Gvozdenović i Đukanović nijesu htjeli ni da čuju.
Vrijedi podsjetiti da je Kovačevića i tadašnjeg predsjednikom borda Radomira Milovića, Odbor direktora EPCG u maju 2008. zadužio da vodi tim koji će pripremiti spajanje Termoelektrane sa Rudnikom uglja i izgradnju drugog termo-bloka. Tada je bilo jasno da premijer Đukanović nije zagovornik te ideje, ali su je čelnici EPCG gurali potpomognuti podrškom javnosti. A onda, krajem juna iste godine, Vlada je na Skupštini akcionara promijenila sve svoje članove upravnog odbora. Ostao je samo Kovačević – novoimenovani predsjednik Borda. „U Odboru direktora je došlo do većih promjena”, kazao je. A on ne bi komentarisao volju većinskog vlasnika.
Kovačević je probleme EPCG uočavao brzo i obećavao rješenja. Epilog je, međutim, bio veoma sličan “slučaju Prva banka”.
EPCG po visini gubitaka na mreži godinama drži evropski, ako ne i svjetski rekord. Još 2004. Kovaćević ukazuje da ti gubici prelaze 20 odsto „od čega su oko deset odsto tehnički, a druga polovina je krađa”. I najavljuje njihovo smanjenje.
Krajem naredne 2005. godine, kao izvršni direktor EP saopštio je da su ti ,,gubici veoma visoki, oko 24 odsto”. Opet najavljuje smanjenje, kontrolu radnika EPCG, poziva u pomoć MUP i pravosuđe. U oktobru sljedeće godine EPCG saopštava da su gubici na njenoj prenosnoj i distributivnoj mreži oko 26 odsto.
Naredne godine, Kovačević se pohvalio kako su gubici sa 29 stjerani na 22,8 odsto, najavljujući njihovo smanjenje na 10-12 procenata. Konačno, zimus su zvaničnici A2A, koji sada upravljaju EPCG, kao svoj najveći uspjeh u prošloj godini naveli podatak o smanjenju gubitaka na mreži – sa 23 na 20 odsto. Ujedno, nenaplaćena potraživanja EPCG , su se sa 105 miliona eura iz januara 2006. godine popela na približno 170 miliona krajem prošle godine. Mislite li da je neko odgovarao zbog toga?
RAČUNDŽIJA: Kada je KAP prodavao aluminijum po cijeni od 3,5 hiljade dolara za tonu, a EPCG na taj način prihodovala dodatnih 20 miliona eura u 2007. godini – manadžment je dijelio nagrade. Kada su obilne padavine uslovile povećanu proizvodnju – menadžment je dijelio nagrade. Kad je gubitak porastao sa osam na 18 miliona – menadžment nije dijelio ništa. Niti je pominjao odgovornost ili kazne. Umjesto toga Kovačević je znao da stanje u svojoj kompaniji i laicima predoči jasno a opet stručno utemeljeno. „Ako bude kiša, restrikcija vjerovatno neće biti”, rečenica je koju makar dva puta godišnje izgovori prvi čovjek Elektroprivrede.
Teško je, uostalom, ispriječiti se na profesionalnom putu čovjeku koji je, 2009. godine, zapisao: „Za EPCG sada 100 miliona eura vrijedi mnogo više nego prošle godine 150 miliona eura”. Citat je u novinama EPCG objavljen u isto vrijeme kada je Kovačević ostatak javnosti ubjeđivao da je potpuno opravdano to što on sa 80 brani stari ulog od tri miliona eura.
Sada Srđan Kovačević ima potvrdu da je društveno odgovoran. Nekome.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FELJTON3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice