Povežite se sa nama

MONITORING

Sve im boje lijepo stoje

Objavljeno prije

na

Unutarpartijske nominacije su privedene kraju, pa će predsjednik DPS-a ostati Milo Đukanović. Scenario je već viđen 2007, na prošlom kongresu, kada je nakon demisije sa premijerske funkcije takođe bio izabran. I sadašnjoj Vladi Igora Lukšića i onoj Željka Šturanovića 2006. Đukanović je, kao nosilac koalicione liste u kampanji na parlamentarnim izborima, obezbijedio mandant. U međuvremenu, najavljeno je da se partijska centrala iz Dva sanduka seli u zgradu Zetatransa, što nije bez cinične simbolike, jer je ova državna eksport-import firma 1990-ih brendirana kao žila kucavica „tranzita duvana”.

Partijska baza je Đukanovića jednoglasno podržala, što nije iznenađenje, jer je najavio da će kormilariti strankom ukoliko ga predlože i izaberu na kongresu koji je zakazan za 21. maj. Igrao je i bez dojave na siguran fiks. Depeesovska baza je disciplinovana armija, regrutovana i po vertikali i horizontali povezana bezbrojnim makro i mikro interesima. Pune dvije decenije u koprodukciji sa tajnom službom i svim silnim šefovima upravnih i drugih državnih organa u punoj je glasačkoj pripravnosti.

Iz DPS-a su ugošćavali i na glavnom titogradskom trgu promovisali ruskog anti-NATO ekscentrika Vladimira Žirinovskog, no sada su grlati pro-natovci, pa na istom mjestu (preimenovanom trgu) organizuju muzičko-sportski NATO karavan!

Kroz desetine izbornih ciklusa, pod različitim zastavama, depeesovska armija je bez sentimenta glasala za kontradiktorne političke ciljeve: od jugoslovenske federacije bez alternative, do „Crna Gora, nema druge”; za rat, onda protiv rata; protiv kapitalizma, pa za kapitalizam; itd. Da konfabuliramo Marksa, politika se replicira kao farsa, kod DPS-a može i obratno.

Ima li, uostalom, politike u Crnoj Gori van DPS-a? Politike ima, no nema vlasti, jer DPS, ovdašnja sukcesorka KPJ, gospodari državom i najbitnijim društvenim procesima punih 66 godina. „Prestrojavali su se u hodu”, na vlasti su neprekidno od 1945, što nije uspjelo eks komunistima ni u jednoj od bivših jugoslovenskih republika. Samo u jednom navratu DPS je bila bez parlamentarne većine (nakon izbora 2001), ali je i tada opstajala na vlasti, kroz formu manjinske Vlade.

Sadašnja garnitura najodgovornijih drugova unutar DPS-a je selektovana 1980-ih kroz različite pionirske inkubatore, skojevske komitete i paraforume tadašnjeg Saveza komunista. Milo Đukanović je bio mladi dogmatik, zapažen po brendiranju rubaški i džempera kao modnog detalja na partijskim plenumima. Omladinski rukovodilac Svetozar Marović, pak, napisao je pamflet sa interpartijskom kritikom, naslovljen – obratite pažnju! – Prestanite sa izbornim prevarama.

No, izbili su u prvi plan januara 1989, nakon AB revolucije – velikosrpske ujdurme podržane miloševićevskim tajnim službama. Stara garda partijskih šefova najurena je mitinzima i demagoškim prećerizmima koje je brutovski sažeo asistent mr Momir Bulatović u onoj čuvenoj: „Dovoljno je samo da vi odete”.

AB revolucija se konsolidovala aprila 1989. kada se na vanrednom partijskom kongresu, kroz likove i djela Đukanovića i Marovića, profilisala aktuelna superstruktura. Njen je dio i dr Veselin Vukotić, partijski koordinator u intervalu od AB revolucije do kongresa, kada je usvojena Nova razvojna filozofija, marovićevsko-vukotićevski zbrkani programski dokument koji je potrajao koliko i ljetnja turistička sezona.

Naime, SKJ, krovni federalni okvir republičko-partijskih organizacija se faktički raspao na kongresu u Beogradu januara 1990. predskazujući i skoru propast SFRJ. Crnogorski komunisti, kao sateliti Slobodana Miloševića, istrajavali su na očuvanju Jugoslavije kao federacije, premda su i preostale dvije komunističke federacije, SSSR i ČSSR, već bile pristupile mirnom razdruživanju.

Na unutrašnjem planu, Miloševića i njegove crnogorske saveznike ujedinjavao je otpor prema legalizaciji pluralizma, pa su višepartijski izbori u Srbiji i Crnoj Gori održani 9. decembra 1990, nakon što su obavljeni u svim ostalim jugoslovenskim republikama. Prvi put nakon 1920. crnogorski komunisti su tada izašli na izbore i pod parolama Mi znamo kako i Godine počinju januarom osvojili 56 odsto glasova.

Kada se rasplamsavao rat u Sloveniji, 22. juna 1991. na 11. kongresu (zapravo drugom dijelu kongresa) crnogorski komunisti su se preimenovali u Demokratsku partiju socijalista, što je Monitor najavio na naslovnici pod egidom Brijanje posljednjeg Staljinovog brka.

Na kongresu je saopšten zvaničan stav da „promjena imena ne znači i napuštanje dugogodišnjih ideala Saveza komunista”. Sada DPS 22. jun slavi kao Dan partije, a iz ideala naučnog socijalizma su evoluirali u praksu predatorskog kapitalizma.

No, svejedeno, jedni te isti, Milo Đukanović i Svetozar Marović, opet su napisali osnovne partijske dokumente za kongres 21. maja, pa su ih, u formi nacrta, uputili na „javnu raspravu” koja se odigrala u opštinskim odborima 18-24. aprila.

To su nacrti Izvještaj o radu između dva kongresa, Statuta i Programa za društvo uspjeha, gdje se mogu naći hvalevrijedne depeesovske sentence o koječemu. Tipa: „Odgovornost za svoje zdravlje nije samo na društvu, već i na pojedincu”.

DPS, istorijska geneza

1920, april. Formirano rukovodstvo KPJ za Crnu Goru, na čelu sa Jovanom Tomaševićem, čija se bista i sada nalazi ispred sjedišta centrale DPS-a u Podgorici.

1921. Vlasti zabranile rad KPJ.

1930-ih. Ilegalna KPJ u Crnoj Gori organizovala niz protestnih okupljanja.

1941-1945. KPJ u Crnoj Gori organizovala i predvodila Narodno-oslobodilački rat i revoluciju, poginulo 4.252 članova crnogorske partijske organizacije.

1948, avgust. Četvorica članova Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru se izjasnila za Rezoluciju IB-a. Do 1954. oko 2.600 crnogorskih komunista uhapšeno i kažnjeno „društveno-korisnim radom” zbog stvarnog ili izmišljenog izjašnjavanja u koristi IB-a i SSSR-a.

1948, oktobar. Održan osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore, kao republičke organizacije KPJ (preimenovana 1952. u SKJ, odnosno SKCG). Za politički sekretar partijskog predsjedništva (prezidijuma) izabran Blažo Jovanović.

1954. Smjena Milovana Đilasa, najistaknutijeg crnogorskog komuniste na dužnostima u Beogradu koji je tražio demokratske reforme, nije izazvala bitnija komešanja u Crnoj Gori; zbog podrške Đilasu isključena samo četvorica članova.

1960-ih. Blažo Jovanović napušta visoke dužnosti u SKCG, smjena generacija u partiji.

1974. U Baru održan skup infobirovskih disidenata, poznat kao „barski kongres”, akteri pohapšeni, osuđeni, neki kasnije amnestirani.

1978. Crnogorski partijski funkcioner Veselin Đuranović postao premijer SFRJ.

1980. SK Crne Gore objavio da ima 72.000 članova (skoro osmina ukupnog crnogorskog stanovništva).

1984-1985. Đuranović predsjednik Predsjedništva SFRJ, kolektivnog šefa države.

1985-1986. Predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ crnogorski komunista Vidoje Žarković.

1989, januar. Rukovodstvo SKCG, pod pritiskom mitinga, dalo ostavke.

1989, april. Vanredni kongres SKCG, za predsjednika Predsjedništva izabran Momir Bulatović, za sekretara Milo Đukanović, Svetozar Marović član Predsjedništva.

1990, oktobar. Održan prvi dio 10. kongresa SKCG.

1990, decembar. SKCG na parlamentarnim izborima osvojio većinu, 83 od ukupno 125 mandata.

1991, jun. Održan drugi dio 10. kongresa, SKCG promijenio ime u DPS.

1991, oktobar-decembar. DPS propagirala i opravdavala „rat za mir”.

1992, mart. DPS organizovala referendum o ostanku Crnu Gore u „Jugoslaviji”.

1992, april. Poslanici DPS glasali u Beogradu za proglašenje SRJ.

1992, decembar. DPS na parlamentarnim izborima, osvojila većinu, 46 od ukupno 85 mandata.

1993. Kadar DPS-a Radoje Kontić izabran za premijera SRJ, na toj dužnosti do maja 1998.

1993. DPS oformio višestranačku Vladu, sa ministrima iz NS i LSCG, no te dvije partije su ubrzo opozvale podršku premijeru Đukanoviću.

1996. Na parlementarnim izborima DPS osvojila većinu, 45 od 71 mandata. Đukanović opet premijer.

1997, proljeće. Raskol između Đukanovića i Bulatovića oko podjele moći i lojalnosti Miloševiću zahvatio sve strukture partije.

1997, ljeto-jesen. Za predsjednicu DPS-a, umjesto Bulatovića, imenovana Milica Pejanović-Đurišić. Na izborima za predsjednika republike Đukanović pobijedio Bulatovića.

1998, februar. Od dijela funkcionera i članova DPS-a osnovana SNP.

1998, maj. Koalicija Da živimo bolje, koju je predvodila DPS (sa NS i SDP), osvojila većinu, 42 od ukupno 78 mandata. Premijer Filip Vujanović.

1998, oktobar. Održan kongres DPS-a, za predsjednika partije izabran Đukanović.

2001, april. Na parlamentarnim izborima koalicija okupljena oko DPS-a Pobjeda je Crne Gore osvojila relativnu većinu, 36 od 77 mandata.

2001, oktobar. Na kongresu DPS-a usvojen program za demokratsku, međunarodno priznatu i suverenu Crnu Goru.

2002. Na parlamentarnim izborima koalicija DPS-a osvojila većinu, 39 od ukupno 75 mandata. Đukanović opet premijer.

2003, mart. Marović izabran za predsjednika Savjeta ministara SCG.

2003, april. Vujanović izabran za predsjednika Crne Gore.

2006, maj. Referendum o nezavisnosti.

2006, septembar-novembar. DPS-SDP koalicija Za evropsku Crnu Goru osvojila većinu, 41 od ukupno 81 mandata. Đukanović i Marović objavljuju povlačenje sa državničkih funkcija, novi premijer Željko Šturanović.

2008, februar. Premijer Šturanović , kako je objašnjeno, povukao se zbog bolesti, Đukanović opet premijer.

2008, april. Vujanović pobjeđuje na predsjedničkim izborima.

2009. Na parlamentarnim izborima Koalicija Evropska Crna Gora osvojila većinu, 48 od 81 mandata.

2010. Đukanović se povlači sa premijerske funkcije, nasljeđuje ga Igor Lukšić.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo