Povežite se sa nama

MONITORING

Sve im boje lijepo stoje

Objavljeno prije

na

Unutarpartijske nominacije su privedene kraju, pa će predsjednik DPS-a ostati Milo Đukanović. Scenario je već viđen 2007, na prošlom kongresu, kada je nakon demisije sa premijerske funkcije takođe bio izabran. I sadašnjoj Vladi Igora Lukšića i onoj Željka Šturanovića 2006. Đukanović je, kao nosilac koalicione liste u kampanji na parlamentarnim izborima, obezbijedio mandant. U međuvremenu, najavljeno je da se partijska centrala iz Dva sanduka seli u zgradu Zetatransa, što nije bez cinične simbolike, jer je ova državna eksport-import firma 1990-ih brendirana kao žila kucavica „tranzita duvana”.

Partijska baza je Đukanovića jednoglasno podržala, što nije iznenađenje, jer je najavio da će kormilariti strankom ukoliko ga predlože i izaberu na kongresu koji je zakazan za 21. maj. Igrao je i bez dojave na siguran fiks. Depeesovska baza je disciplinovana armija, regrutovana i po vertikali i horizontali povezana bezbrojnim makro i mikro interesima. Pune dvije decenije u koprodukciji sa tajnom službom i svim silnim šefovima upravnih i drugih državnih organa u punoj je glasačkoj pripravnosti.

Iz DPS-a su ugošćavali i na glavnom titogradskom trgu promovisali ruskog anti-NATO ekscentrika Vladimira Žirinovskog, no sada su grlati pro-natovci, pa na istom mjestu (preimenovanom trgu) organizuju muzičko-sportski NATO karavan!

Kroz desetine izbornih ciklusa, pod različitim zastavama, depeesovska armija je bez sentimenta glasala za kontradiktorne političke ciljeve: od jugoslovenske federacije bez alternative, do „Crna Gora, nema druge”; za rat, onda protiv rata; protiv kapitalizma, pa za kapitalizam; itd. Da konfabuliramo Marksa, politika se replicira kao farsa, kod DPS-a može i obratno.

Ima li, uostalom, politike u Crnoj Gori van DPS-a? Politike ima, no nema vlasti, jer DPS, ovdašnja sukcesorka KPJ, gospodari državom i najbitnijim društvenim procesima punih 66 godina. „Prestrojavali su se u hodu”, na vlasti su neprekidno od 1945, što nije uspjelo eks komunistima ni u jednoj od bivših jugoslovenskih republika. Samo u jednom navratu DPS je bila bez parlamentarne većine (nakon izbora 2001), ali je i tada opstajala na vlasti, kroz formu manjinske Vlade.

Sadašnja garnitura najodgovornijih drugova unutar DPS-a je selektovana 1980-ih kroz različite pionirske inkubatore, skojevske komitete i paraforume tadašnjeg Saveza komunista. Milo Đukanović je bio mladi dogmatik, zapažen po brendiranju rubaški i džempera kao modnog detalja na partijskim plenumima. Omladinski rukovodilac Svetozar Marović, pak, napisao je pamflet sa interpartijskom kritikom, naslovljen – obratite pažnju! – Prestanite sa izbornim prevarama.

No, izbili su u prvi plan januara 1989, nakon AB revolucije – velikosrpske ujdurme podržane miloševićevskim tajnim službama. Stara garda partijskih šefova najurena je mitinzima i demagoškim prećerizmima koje je brutovski sažeo asistent mr Momir Bulatović u onoj čuvenoj: „Dovoljno je samo da vi odete”.

AB revolucija se konsolidovala aprila 1989. kada se na vanrednom partijskom kongresu, kroz likove i djela Đukanovića i Marovića, profilisala aktuelna superstruktura. Njen je dio i dr Veselin Vukotić, partijski koordinator u intervalu od AB revolucije do kongresa, kada je usvojena Nova razvojna filozofija, marovićevsko-vukotićevski zbrkani programski dokument koji je potrajao koliko i ljetnja turistička sezona.

Naime, SKJ, krovni federalni okvir republičko-partijskih organizacija se faktički raspao na kongresu u Beogradu januara 1990. predskazujući i skoru propast SFRJ. Crnogorski komunisti, kao sateliti Slobodana Miloševića, istrajavali su na očuvanju Jugoslavije kao federacije, premda su i preostale dvije komunističke federacije, SSSR i ČSSR, već bile pristupile mirnom razdruživanju.

Na unutrašnjem planu, Miloševića i njegove crnogorske saveznike ujedinjavao je otpor prema legalizaciji pluralizma, pa su višepartijski izbori u Srbiji i Crnoj Gori održani 9. decembra 1990, nakon što su obavljeni u svim ostalim jugoslovenskim republikama. Prvi put nakon 1920. crnogorski komunisti su tada izašli na izbore i pod parolama Mi znamo kako i Godine počinju januarom osvojili 56 odsto glasova.

Kada se rasplamsavao rat u Sloveniji, 22. juna 1991. na 11. kongresu (zapravo drugom dijelu kongresa) crnogorski komunisti su se preimenovali u Demokratsku partiju socijalista, što je Monitor najavio na naslovnici pod egidom Brijanje posljednjeg Staljinovog brka.

Na kongresu je saopšten zvaničan stav da „promjena imena ne znači i napuštanje dugogodišnjih ideala Saveza komunista”. Sada DPS 22. jun slavi kao Dan partije, a iz ideala naučnog socijalizma su evoluirali u praksu predatorskog kapitalizma.

No, svejedeno, jedni te isti, Milo Đukanović i Svetozar Marović, opet su napisali osnovne partijske dokumente za kongres 21. maja, pa su ih, u formi nacrta, uputili na „javnu raspravu” koja se odigrala u opštinskim odborima 18-24. aprila.

To su nacrti Izvještaj o radu između dva kongresa, Statuta i Programa za društvo uspjeha, gdje se mogu naći hvalevrijedne depeesovske sentence o koječemu. Tipa: „Odgovornost za svoje zdravlje nije samo na društvu, već i na pojedincu”.

DPS, istorijska geneza

1920, april. Formirano rukovodstvo KPJ za Crnu Goru, na čelu sa Jovanom Tomaševićem, čija se bista i sada nalazi ispred sjedišta centrale DPS-a u Podgorici.

1921. Vlasti zabranile rad KPJ.

1930-ih. Ilegalna KPJ u Crnoj Gori organizovala niz protestnih okupljanja.

1941-1945. KPJ u Crnoj Gori organizovala i predvodila Narodno-oslobodilački rat i revoluciju, poginulo 4.252 članova crnogorske partijske organizacije.

1948, avgust. Četvorica članova Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru se izjasnila za Rezoluciju IB-a. Do 1954. oko 2.600 crnogorskih komunista uhapšeno i kažnjeno „društveno-korisnim radom” zbog stvarnog ili izmišljenog izjašnjavanja u koristi IB-a i SSSR-a.

1948, oktobar. Održan osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore, kao republičke organizacije KPJ (preimenovana 1952. u SKJ, odnosno SKCG). Za politički sekretar partijskog predsjedništva (prezidijuma) izabran Blažo Jovanović.

1954. Smjena Milovana Đilasa, najistaknutijeg crnogorskog komuniste na dužnostima u Beogradu koji je tražio demokratske reforme, nije izazvala bitnija komešanja u Crnoj Gori; zbog podrške Đilasu isključena samo četvorica članova.

1960-ih. Blažo Jovanović napušta visoke dužnosti u SKCG, smjena generacija u partiji.

1974. U Baru održan skup infobirovskih disidenata, poznat kao „barski kongres”, akteri pohapšeni, osuđeni, neki kasnije amnestirani.

1978. Crnogorski partijski funkcioner Veselin Đuranović postao premijer SFRJ.

1980. SK Crne Gore objavio da ima 72.000 članova (skoro osmina ukupnog crnogorskog stanovništva).

1984-1985. Đuranović predsjednik Predsjedništva SFRJ, kolektivnog šefa države.

1985-1986. Predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ crnogorski komunista Vidoje Žarković.

1989, januar. Rukovodstvo SKCG, pod pritiskom mitinga, dalo ostavke.

1989, april. Vanredni kongres SKCG, za predsjednika Predsjedništva izabran Momir Bulatović, za sekretara Milo Đukanović, Svetozar Marović član Predsjedništva.

1990, oktobar. Održan prvi dio 10. kongresa SKCG.

1990, decembar. SKCG na parlamentarnim izborima osvojio većinu, 83 od ukupno 125 mandata.

1991, jun. Održan drugi dio 10. kongresa, SKCG promijenio ime u DPS.

1991, oktobar-decembar. DPS propagirala i opravdavala „rat za mir”.

1992, mart. DPS organizovala referendum o ostanku Crnu Gore u „Jugoslaviji”.

1992, april. Poslanici DPS glasali u Beogradu za proglašenje SRJ.

1992, decembar. DPS na parlamentarnim izborima, osvojila većinu, 46 od ukupno 85 mandata.

1993. Kadar DPS-a Radoje Kontić izabran za premijera SRJ, na toj dužnosti do maja 1998.

1993. DPS oformio višestranačku Vladu, sa ministrima iz NS i LSCG, no te dvije partije su ubrzo opozvale podršku premijeru Đukanoviću.

1996. Na parlementarnim izborima DPS osvojila većinu, 45 od 71 mandata. Đukanović opet premijer.

1997, proljeće. Raskol između Đukanovića i Bulatovića oko podjele moći i lojalnosti Miloševiću zahvatio sve strukture partije.

1997, ljeto-jesen. Za predsjednicu DPS-a, umjesto Bulatovića, imenovana Milica Pejanović-Đurišić. Na izborima za predsjednika republike Đukanović pobijedio Bulatovića.

1998, februar. Od dijela funkcionera i članova DPS-a osnovana SNP.

1998, maj. Koalicija Da živimo bolje, koju je predvodila DPS (sa NS i SDP), osvojila većinu, 42 od ukupno 78 mandata. Premijer Filip Vujanović.

1998, oktobar. Održan kongres DPS-a, za predsjednika partije izabran Đukanović.

2001, april. Na parlamentarnim izborima koalicija okupljena oko DPS-a Pobjeda je Crne Gore osvojila relativnu većinu, 36 od 77 mandata.

2001, oktobar. Na kongresu DPS-a usvojen program za demokratsku, međunarodno priznatu i suverenu Crnu Goru.

2002. Na parlamentarnim izborima koalicija DPS-a osvojila većinu, 39 od ukupno 75 mandata. Đukanović opet premijer.

2003, mart. Marović izabran za predsjednika Savjeta ministara SCG.

2003, april. Vujanović izabran za predsjednika Crne Gore.

2006, maj. Referendum o nezavisnosti.

2006, septembar-novembar. DPS-SDP koalicija Za evropsku Crnu Goru osvojila većinu, 41 od ukupno 81 mandata. Đukanović i Marović objavljuju povlačenje sa državničkih funkcija, novi premijer Željko Šturanović.

2008, februar. Premijer Šturanović , kako je objašnjeno, povukao se zbog bolesti, Đukanović opet premijer.

2008, april. Vujanović pobjeđuje na predsjedničkim izborima.

2009. Na parlamentarnim izborima Koalicija Evropska Crna Gora osvojila većinu, 48 od 81 mandata.

2010. Đukanović se povlači sa premijerske funkcije, nasljeđuje ga Igor Lukšić.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo