Povežite se sa nama

MONITORING

Sve im boje lijepo stoje

Objavljeno prije

na

Unutarpartijske nominacije su privedene kraju, pa će predsjednik DPS-a ostati Milo Đukanović. Scenario je već viđen 2007, na prošlom kongresu, kada je nakon demisije sa premijerske funkcije takođe bio izabran. I sadašnjoj Vladi Igora Lukšića i onoj Željka Šturanovića 2006. Đukanović je, kao nosilac koalicione liste u kampanji na parlamentarnim izborima, obezbijedio mandant. U međuvremenu, najavljeno je da se partijska centrala iz Dva sanduka seli u zgradu Zetatransa, što nije bez cinične simbolike, jer je ova državna eksport-import firma 1990-ih brendirana kao žila kucavica „tranzita duvana”.

Partijska baza je Đukanovića jednoglasno podržala, što nije iznenađenje, jer je najavio da će kormilariti strankom ukoliko ga predlože i izaberu na kongresu koji je zakazan za 21. maj. Igrao je i bez dojave na siguran fiks. Depeesovska baza je disciplinovana armija, regrutovana i po vertikali i horizontali povezana bezbrojnim makro i mikro interesima. Pune dvije decenije u koprodukciji sa tajnom službom i svim silnim šefovima upravnih i drugih državnih organa u punoj je glasačkoj pripravnosti.

Iz DPS-a su ugošćavali i na glavnom titogradskom trgu promovisali ruskog anti-NATO ekscentrika Vladimira Žirinovskog, no sada su grlati pro-natovci, pa na istom mjestu (preimenovanom trgu) organizuju muzičko-sportski NATO karavan!

Kroz desetine izbornih ciklusa, pod različitim zastavama, depeesovska armija je bez sentimenta glasala za kontradiktorne političke ciljeve: od jugoslovenske federacije bez alternative, do „Crna Gora, nema druge”; za rat, onda protiv rata; protiv kapitalizma, pa za kapitalizam; itd. Da konfabuliramo Marksa, politika se replicira kao farsa, kod DPS-a može i obratno.

Ima li, uostalom, politike u Crnoj Gori van DPS-a? Politike ima, no nema vlasti, jer DPS, ovdašnja sukcesorka KPJ, gospodari državom i najbitnijim društvenim procesima punih 66 godina. „Prestrojavali su se u hodu”, na vlasti su neprekidno od 1945, što nije uspjelo eks komunistima ni u jednoj od bivših jugoslovenskih republika. Samo u jednom navratu DPS je bila bez parlamentarne većine (nakon izbora 2001), ali je i tada opstajala na vlasti, kroz formu manjinske Vlade.

Sadašnja garnitura najodgovornijih drugova unutar DPS-a je selektovana 1980-ih kroz različite pionirske inkubatore, skojevske komitete i paraforume tadašnjeg Saveza komunista. Milo Đukanović je bio mladi dogmatik, zapažen po brendiranju rubaški i džempera kao modnog detalja na partijskim plenumima. Omladinski rukovodilac Svetozar Marović, pak, napisao je pamflet sa interpartijskom kritikom, naslovljen – obratite pažnju! – Prestanite sa izbornim prevarama.

No, izbili su u prvi plan januara 1989, nakon AB revolucije – velikosrpske ujdurme podržane miloševićevskim tajnim službama. Stara garda partijskih šefova najurena je mitinzima i demagoškim prećerizmima koje je brutovski sažeo asistent mr Momir Bulatović u onoj čuvenoj: „Dovoljno je samo da vi odete”.

AB revolucija se konsolidovala aprila 1989. kada se na vanrednom partijskom kongresu, kroz likove i djela Đukanovića i Marovića, profilisala aktuelna superstruktura. Njen je dio i dr Veselin Vukotić, partijski koordinator u intervalu od AB revolucije do kongresa, kada je usvojena Nova razvojna filozofija, marovićevsko-vukotićevski zbrkani programski dokument koji je potrajao koliko i ljetnja turistička sezona.

Naime, SKJ, krovni federalni okvir republičko-partijskih organizacija se faktički raspao na kongresu u Beogradu januara 1990. predskazujući i skoru propast SFRJ. Crnogorski komunisti, kao sateliti Slobodana Miloševića, istrajavali su na očuvanju Jugoslavije kao federacije, premda su i preostale dvije komunističke federacije, SSSR i ČSSR, već bile pristupile mirnom razdruživanju.

Na unutrašnjem planu, Miloševića i njegove crnogorske saveznike ujedinjavao je otpor prema legalizaciji pluralizma, pa su višepartijski izbori u Srbiji i Crnoj Gori održani 9. decembra 1990, nakon što su obavljeni u svim ostalim jugoslovenskim republikama. Prvi put nakon 1920. crnogorski komunisti su tada izašli na izbore i pod parolama Mi znamo kako i Godine počinju januarom osvojili 56 odsto glasova.

Kada se rasplamsavao rat u Sloveniji, 22. juna 1991. na 11. kongresu (zapravo drugom dijelu kongresa) crnogorski komunisti su se preimenovali u Demokratsku partiju socijalista, što je Monitor najavio na naslovnici pod egidom Brijanje posljednjeg Staljinovog brka.

Na kongresu je saopšten zvaničan stav da „promjena imena ne znači i napuštanje dugogodišnjih ideala Saveza komunista”. Sada DPS 22. jun slavi kao Dan partije, a iz ideala naučnog socijalizma su evoluirali u praksu predatorskog kapitalizma.

No, svejedeno, jedni te isti, Milo Đukanović i Svetozar Marović, opet su napisali osnovne partijske dokumente za kongres 21. maja, pa su ih, u formi nacrta, uputili na „javnu raspravu” koja se odigrala u opštinskim odborima 18-24. aprila.

To su nacrti Izvještaj o radu između dva kongresa, Statuta i Programa za društvo uspjeha, gdje se mogu naći hvalevrijedne depeesovske sentence o koječemu. Tipa: „Odgovornost za svoje zdravlje nije samo na društvu, već i na pojedincu”.

DPS, istorijska geneza

1920, april. Formirano rukovodstvo KPJ za Crnu Goru, na čelu sa Jovanom Tomaševićem, čija se bista i sada nalazi ispred sjedišta centrale DPS-a u Podgorici.

1921. Vlasti zabranile rad KPJ.

1930-ih. Ilegalna KPJ u Crnoj Gori organizovala niz protestnih okupljanja.

1941-1945. KPJ u Crnoj Gori organizovala i predvodila Narodno-oslobodilački rat i revoluciju, poginulo 4.252 članova crnogorske partijske organizacije.

1948, avgust. Četvorica članova Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru se izjasnila za Rezoluciju IB-a. Do 1954. oko 2.600 crnogorskih komunista uhapšeno i kažnjeno „društveno-korisnim radom” zbog stvarnog ili izmišljenog izjašnjavanja u koristi IB-a i SSSR-a.

1948, oktobar. Održan osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore, kao republičke organizacije KPJ (preimenovana 1952. u SKJ, odnosno SKCG). Za politički sekretar partijskog predsjedništva (prezidijuma) izabran Blažo Jovanović.

1954. Smjena Milovana Đilasa, najistaknutijeg crnogorskog komuniste na dužnostima u Beogradu koji je tražio demokratske reforme, nije izazvala bitnija komešanja u Crnoj Gori; zbog podrške Đilasu isključena samo četvorica članova.

1960-ih. Blažo Jovanović napušta visoke dužnosti u SKCG, smjena generacija u partiji.

1974. U Baru održan skup infobirovskih disidenata, poznat kao „barski kongres”, akteri pohapšeni, osuđeni, neki kasnije amnestirani.

1978. Crnogorski partijski funkcioner Veselin Đuranović postao premijer SFRJ.

1980. SK Crne Gore objavio da ima 72.000 članova (skoro osmina ukupnog crnogorskog stanovništva).

1984-1985. Đuranović predsjednik Predsjedništva SFRJ, kolektivnog šefa države.

1985-1986. Predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ crnogorski komunista Vidoje Žarković.

1989, januar. Rukovodstvo SKCG, pod pritiskom mitinga, dalo ostavke.

1989, april. Vanredni kongres SKCG, za predsjednika Predsjedništva izabran Momir Bulatović, za sekretara Milo Đukanović, Svetozar Marović član Predsjedništva.

1990, oktobar. Održan prvi dio 10. kongresa SKCG.

1990, decembar. SKCG na parlamentarnim izborima osvojio većinu, 83 od ukupno 125 mandata.

1991, jun. Održan drugi dio 10. kongresa, SKCG promijenio ime u DPS.

1991, oktobar-decembar. DPS propagirala i opravdavala „rat za mir”.

1992, mart. DPS organizovala referendum o ostanku Crnu Gore u „Jugoslaviji”.

1992, april. Poslanici DPS glasali u Beogradu za proglašenje SRJ.

1992, decembar. DPS na parlamentarnim izborima, osvojila većinu, 46 od ukupno 85 mandata.

1993. Kadar DPS-a Radoje Kontić izabran za premijera SRJ, na toj dužnosti do maja 1998.

1993. DPS oformio višestranačku Vladu, sa ministrima iz NS i LSCG, no te dvije partije su ubrzo opozvale podršku premijeru Đukanoviću.

1996. Na parlementarnim izborima DPS osvojila većinu, 45 od 71 mandata. Đukanović opet premijer.

1997, proljeće. Raskol između Đukanovića i Bulatovića oko podjele moći i lojalnosti Miloševiću zahvatio sve strukture partije.

1997, ljeto-jesen. Za predsjednicu DPS-a, umjesto Bulatovića, imenovana Milica Pejanović-Đurišić. Na izborima za predsjednika republike Đukanović pobijedio Bulatovića.

1998, februar. Od dijela funkcionera i članova DPS-a osnovana SNP.

1998, maj. Koalicija Da živimo bolje, koju je predvodila DPS (sa NS i SDP), osvojila većinu, 42 od ukupno 78 mandata. Premijer Filip Vujanović.

1998, oktobar. Održan kongres DPS-a, za predsjednika partije izabran Đukanović.

2001, april. Na parlamentarnim izborima koalicija okupljena oko DPS-a Pobjeda je Crne Gore osvojila relativnu većinu, 36 od 77 mandata.

2001, oktobar. Na kongresu DPS-a usvojen program za demokratsku, međunarodno priznatu i suverenu Crnu Goru.

2002. Na parlamentarnim izborima koalicija DPS-a osvojila većinu, 39 od ukupno 75 mandata. Đukanović opet premijer.

2003, mart. Marović izabran za predsjednika Savjeta ministara SCG.

2003, april. Vujanović izabran za predsjednika Crne Gore.

2006, maj. Referendum o nezavisnosti.

2006, septembar-novembar. DPS-SDP koalicija Za evropsku Crnu Goru osvojila većinu, 41 od ukupno 81 mandata. Đukanović i Marović objavljuju povlačenje sa državničkih funkcija, novi premijer Željko Šturanović.

2008, februar. Premijer Šturanović , kako je objašnjeno, povukao se zbog bolesti, Đukanović opet premijer.

2008, april. Vujanović pobjeđuje na predsjedničkim izborima.

2009. Na parlamentarnim izborima Koalicija Evropska Crna Gora osvojila većinu, 48 od 81 mandata.

2010. Đukanović se povlači sa premijerske funkcije, nasljeđuje ga Igor Lukšić.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo