Pitali hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, uoči dugo očekivanog susreta sa slovenačkim kolegom Mirom Cerarem oko graničnog spora između dvije zemlje, da li je Hrvatska u evropskim očima nesimpatična zbog neriješenih pitanja sa susjedima. ,,Ne bih rekao da smo nesimpatični. Ali postoje tendencije da se stavi nekakva etiketa da smo nekakav nestaško koji ima malo nešto sa Mađarima, malo nešto sa Slovencima, malo s BiH, malo sa Srbijom” – odgovorio je.
,,Malo nešto”, međusobno ima većina zemalja bivše SFRJ, samo se Makedonija ne pominje. Nestašluka na sve strane.
Crna Gora, na primjer, godinama gordo i u tišini pati zbog nestašluka koje joj susjedi priređuju oko granica. Zvanična Podgorica čvrsto se drži stava da problemi ne postoje i diči se dobrosusjedskim odnosima. Kad u kosovskom parlamentu plaču od suzavca koji je redovno pratio pokušaje usvajanja Sporazuma o razgraničenju sa Crnom Gorom, kod nas to mediji proprate uglavnom kao zanimljivost.
Ovih dana je iz vlade potvrđeno da je kosovski premijer Ramuš Haradinaj pozvao crnogorskog kolegu Duška Markovića u posjetu, te da će njen termin tek biti usaglašen. Poručili da je pitanje demarkacije granice za Podgoricu završena stvar. Zvanična Crna Gora pozvala je Kosovo da u parlamentu potvrdi Sporazum, što je, kako su podsjetili, ,,više puta zatraženo i sa najviših adresa u Briselu i Vašingtonu”.
Demarkacija granične linije sa Crnom Gorom predstavlja jedan od najvećih problema institucija Kosova. Sporazum ne može da prođe u parlamentu zato što mu se, pored opozicionog Samoopredjeljenja, protive i stranka premijera Ramuša Haradinaja, Alijansa za budućnost Kosova i Inicijativa za Kosovo zamjenika premijera Fatmira Ljimaja. Protiv su i poslanici Srpske liste koji smatraju da bi glasanje za taj zakon značilo priznanje Kosova kao nezavisne i suverene države. Usamljeno zvuči predsjednik Kosova Hašim Tači kad poziva poslanike da u parlamentu ratifikuju Sporazum.
Demarkacija granične linije sa Crnom Gorom je uslov liberalizacije viza za građane Kosova. Ni njih, kao ni građane Crne Gore, naravno, niko ništa ne pita.
Čvrsti stav crnogorske vlasti da je priča o razgraničenju sa Kosovom
završena, prosto, ne tretira primjedbe koje su, u vrijeme potpisivana Sporazuma stizale sa terena, prije svega iz Rožaja. ,,Promijenjena granica se sa polovine grebena Hajle spušta ka teritoriji Rožaja preko Brahim brijega do Uljare i dalje se veže ka planni Ahmici. Ovakvim položajem granice strana koja je pripadala Rožajama i preko koje ide pješačka staza kao i jedini pristupni put sada su na teritoriji Kosova, a nama ostaju samo djelovi litice”, objašnjavao je planinar i vodič iz Rožaja Semir Kardović. Na drugoj strani, kako je objašnjavao, u regiji Štedima Crna Gora je dobila teritoriju i katune koji su oduvjek koristili Kosovari a nikada stanovnici Rožaja.
Na Kosovu različiti izvori tvrde da je Crnoj Gori darivano između 70 i 150 kvadratnih kilometara. Raspon između te dvije cifre govori ponešto o ozbiljnosti procjenjivača. Upućeni u Crnoj Gori smatraju da da je istina da je Crnoj Gori dodata nova teritorija, najviše u regionu Čakora ka selu Kućiste u Rugovi, ali da je gubitak na području Hajle nenadoknadiv.
Na drugoj strani države, oko Prevlake, zvanična Crna Gora izjašnjava se – kako kad. Nekad to jeste, nekad nije otvoreno pitanje.
,,Razgraničenje na Prevlaci za nas nije otvoreno pitanje u političkom smislu”, kazao je u martu ove godine za Hinu crnogorski ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović. U septembru je u Podgorici ocijenio da Crna Gora i Hrvatska imaju otvoreno pitanje Prevlake koje bi trebalo riješiti bilateralno. Oba puta je, doduše, kazao da će, ako se ne dogovore, stvar biti riješena međunarodnom arbitražom.
Za Prevlaku, od 2002. važi Protokol o privremenom režimu. Glavnim problemom smatra se razgraničenje na moru.
U Bosni i Hercegovini je utihnula, prije neku godinu burna, rasprava o tome da između pet i sedam kilometara morske obale u Sutorini kod Herceg Novog pripadaju BiH.
BiH, logično, ima mnogo više problema oko razgraničenja sa Srbijom. Od oko 335 kilometara granice, sporno je, prema srpskim izvorima oko 40. Riječ je o područjima kod Zvornika, odnosno Bajine Bašte, zatim dio kroz koji prolazi pruga Beograd-Bar i dio oko opštine Priboj, koja je razdvojena teritorijom opštine Rudo.
Pruga Beograd-Bar oko 12 kilometara prolazi kroz BiH, a na njoj se nalazi i stanica Štrpci. Beograd traži da cijela teritorija oko pruge u potpunosti pripadne Srbiji. U opštini Priboj sporni su putevi, a, kako pišu mediji u regionu, problemi koje mještani imaju riješeni su tako što je postignut sporazum o slobodnom prolasku kroz BiH preko graničnih prelaza.
Ministar spoljnih poslova BiH Igor Crnadak najavljivao je da će posao oko utvrđivanja granice sa Srbijom biti završen do kraja godine, i da će uključivati ,,takozvanu razmjenu teritorija” kod opština Rudo i Štrpci.
Nije se čulo da se to desilo.
Mnogo problema, kazao je tada ministar Crnadak, BiH ima oko granice sa Hrvatskom. Ovoga ljeta parlament BiH je najavio da će ponovo otvoriti pitanje gradnje Pelješkog mosta kojim Hrvatska planira da poveže svoju teritoriju, kao i problem razgraničenja na moru.
Međudržavna granica između BiH i Hrvatske dugačka je čak hiljadu kilometara, a sporno je, pišu mediji i ovim zemljama, oko pet odsto. Jedan dio odnosi se upravo na morsku granicu, odnosno razgraničenje kod Neumskog zaliva.
Hrvatska i Bosna i Hercegovina potpisale su 1999. Ugovor o državnoj granici koji države stranke tog ugovora nisu ratifikovale, pa se primjenjuje privremeno.
Između Srbije i Hrvatske glavni spor je granica na Dunavu. Da li će se granična linija ,,povući” po sredini rijeke, kako hoće Beograd ili po katastru, kako želi Zagreb, pitao se ovoga ljeta beogradski Blic uz konstataciju da se rješenje ni ne nazire. Stav Srbije glasi: granica treba da ide sredinom Dunava, dok se Hrvatska zalaže za određivanje granice po katastarskom principu, jer je – kažu – rijeka promijenila tok. Primenjivanjem takvog modela, djelovi opština Apatin, Sombor i Bačka Palanka pripali bi Hrvatskoj.
Međuvladina komisija, formirana kako bi riješila ovo pitanje, za 15 godina se sastala devet puta.
Priče oko granica ovoga ljeta bile su posebno potaknute nakon odluke Arbitražnog suda za granični spor između Hrvatske i Slovenije koji je riješio da Slovenija kroz hrvatske teritorijalne vode dobije spojnicu svojih teritorijalnih voda i međunarodnog mora.
Hrvatska nije priznala tu odluku jer se ranije povukla iz arbitraže zbog ,,teške povrede arbitražnog postupka”.
Susret hrvatskog i slovenačkog premijera sa početka teksta nije promijenio ništa. Za Hrvatsku je pitanje granice i dalje na stolu, dok
Slovenija ,,apsolutno poštuje arbitražnu odluku i vjeruje da je ta odluka obvezujuća za obje države”.
Spor između Hrvatske i Slovenije pokazuje da problemi među bivšom braćom ne nestaju ulaskom u EU. Svačega ima u pričama oko graničnih sporova među državama koje je nekad vezivalo bratstvo i jedinstvo. Postoji verzija da je granica između Kosova i Crne Gore nacrtana na osnovu ,,jedne karte JNA iz 1953. godine”, a mediji u Hrvatskoj objavljivali su da Slovenija od Beograda traži originale stotinu međunarodnih ugovora potpisanih u vrijeme dviju Jugoslavija, među kojima su i Rapalski ugovor i Osimski sporazumi kojima je nakon Drugog svjetskog rata bila definitivno utvrđena granica Italije i tadašnje SFRJ.
Kolumnista Večernjeg lista Dejan Šorak napisao je: ,,Postoje i ugovori nazvani po jednome talijanskom gradu, kojima smo prvi put u povijesti nešto ušićarili, ali nisam siguran da ih je pristojno spominjati, a zovu se Osimski ugovori iz pradavne 1975. u jednoumnome mraku vladavine Zloglasnoga. No možda i nismo bili dobili koliko se čini, jer bez Osimskih ugovora uopće ne bi bilo našega pograničnoga spora sa Slovenijom, jer cijeli bi Piranski zaljev bio talijanski”.
I tako mi možemo hiljadu godina. I tisuću, ako vam je draže.
Miloš BAKIĆ
HORIZONTI3 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
INTERVJU2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice