Povežite se sa nama

INTERVJU

Grebanje po površini

Objavljeno prije

na

Afera Šarić u Srbiji uzburkala je mnoge duhove. Mnogo je i različitih interesa u pitanju, pa smo i zbog toga razgovarali s Vericom Barać, koja je iz ugla antikorupcijske borbe insistirala upravo na slojevitosti motiva i interesa, kao i na odgovornosti države i institucija te na razlozima za sumnje u njene najbolje namjere. MONITOR: Da li vas je ignorisanje vlada kojima ste, godinama, dostavljali izvještaje o korupciji u najznačajnijim privatizacijama navodilo na sumnju da se organizovani kriminal razbaškario u Srbiji?
BARAĆ: Afera koja se sada stvara oko otkrivanja kriminalnog klana Darka Šarića pre svega ima funkciju da skrene pažnju javnosti s pojedinih mera koje Vlada donosi poslednjih nedelja, a koje će imati dalekosežne štetne posledice po privredu i društvo. Pritom naročito mislim na uredbu o konverziji prava korišćenja zemljišta u vlasništvo, koja će omogućiti onima koji su u privatizaciji kupovali preduzeća samo zbog atraktivne lokacije da sada tu lokaciju dobiju besplatno, ili daleko ispod tržišne cene. Naime, Zakon o planiranju i izgradnji, koji je donet prošlog leta, predviđa da se prilikom konverzije od tržišne cene zemljišta odbijaju troškovi pribavljanja prava korišćenja. Vladinom uredbom, koja je nedavno doneta u senci spektakularnih vesti o policijskoj akciji protiv narko mafije, kupcima u privatizaciji se kupoprodajna cena koju su platili za preduzeće priznaje kao trošak pribavljanja prava korišćenja.

MONITOR: Šta to znači?
BARAĆ: Drugim rečima, oni će zemljište dobiti besplatno, ili je možda bolje reći da su preduzeće dobili besplatno onda kad su pod maskom privatizacije kupovali zemljište. Naravno, javna debata o ovom pitanju potpuno je onemogućena u halabuci oko lova na Darka Šarića i međusobnim optužbama Srbije i Crne Gore za nesaradnju u borbi protiv organizovanog kriminala.

MONITOR: Koliko je prljavi novac ušao duboko u finansijske tokove u Srbiji? Znate li da li je Srbija zatražila tehničku pomoć od međunarodnih i evropskih organizacija koje već imaju iskustva u praćenju tokova novca?
BARAĆ: Savet je prethodnih godina analizirao više slučajeva u kojima je bilo sumnji na pranje novca u privatizaciji. Dokumentaciju o tome dostavljali smo Upravi za sprečavanje pranja novca, međutim nikada nismo dobili informaciju šta je u vezi s tim preduzeto. Još krajem 2003. godine Savet je dao preporuku Vladi da zabrani kupovinu preduzeća u privatizaciji novcem s of-šor računa, međutim tadašnja Vlada nas je napala da štitimo samoupravljanje i ugrožavamo strana ulaganja. Vlast u Srbiji godinama ignoriše prigovore OEBS-a i drugih evropskih organizacija da u Srbiji praktično ne postoji kontrola porekla novca u privatizaciji, iako još od 2002. godine pri Ministarstvu finansija radi Uprava za sprečavanje pranja novca.

MONITOR: A Evropa?
BARAĆ: Ministri i njihovi eksperti godinama nam samouvereno govore da nije važno kakvo je poreklo novca, već je samo važno da se investira, da bi ovih dana odjednom činovnici u Vladi počeli da se žale kako je prljav novac preplavio Srbiju preko investicija u privatizaciji, građevinarstvu. Pritom je pitanje da li bi ta informacija uopšte došla do javnosti da nije postojao interes zapadnih zemalja, pre svega SAD, da se stane na put kriminalnom klanu Darka Šarića. Mislim da bi Šarić, da nije bilo stranog pritiska, kroz nekoliko godina izašao iz nezakonitih poslova i predstavio se u javnosti kao uspešan biznismen koga, kao i sve druge u Srbiji, više nije pristojno pitati za poreklo ,,prvog miliona”.

MONITOR: Kako građane uključiti u borbu protiv sprege kriminala i djelova državnog sistema? Vaš Savjet je svojim analizama pojedinih privatizacija otvorio oči radnicima-akcionarima u nekoliko srpskih firmi?
BARAĆ: Pre bih rekla da su radnici-akcionari otvorili oči nama. Nismo mi odlazili u Jugoremediju da govorimo malim akcionarima da su njihova prava ugrožena, već su se oni obratili Savetu i skrenuli nam pažnju da je kršenje prava malih akcionara jedan od najozbiljnijih problema tranzicije u Srbiji. Činjenica da je Srbija ušla u proces privatizacije a da prethodno nije stvorila mehanizme za jednaku zaštitu svih privatnih vlasnika, imala je najdrastičnije posledice upravo u akcionarskim društvima gde su veliki akcionari koji imaju podršku vlasti uživali zaštitu svojih interesa čak i kada su kršili zakon, dok istovremeno mali akcionari nisu mogli da ostvare svoja zakonom garantovana vlasnička prava.

MONITOR: Dakle to je jedan od modela?
BARAĆ: Iako smatram da je uspeh radnika-akcionara Jugoremedije unapredio borbu protiv korupcije u Srbiji, ipak ne mislim da je to primer kako građani treba da se uključe u borbu protiv korupcije. Borbom protiv korupcije treba da se bave državne institucije koje su nadležne i stručne za taj posao. Građani ne treba da rade posao policije i tužilaštva, jer oni već plaćaju policiju i tužilaštva da se bore protiv kriminala i korupcije. Savetu se često obraćaju građani koji na loš rad istražnih organa reaguju tako što se sami bave istragama. Mislim da takva vrsta aktivizma ne doprinosi borbi protiv korupcije, već naprotiv, stvara jednu vrstu haosa u kojoj se svi bave istragom, što organima nadležnim za istragu omogućava da prikriju da se oni istragom ne bave. Uloga građana u borbi protiv korupcije je pre svega u tome da ocenjuju postupanje vlasti, i da kažnjavaju loše i štetne postupke vlasti na izborima.

MONITOR: Ima li još nešto što je tu važno?
BARAĆ: Za ovo su, naravno, neophodni nezavisni i profesionalni mediji, istraživačko novinarstvo koje će upoznati javnost s radom vlasti i problemima korupcije. U Srbiji su mediji povezani s istim onim centrima moći koji upravljaju i političkim i privrednim tokovima, tako da ovde nema osnovnih pretpostavki za borbu protiv korupcije, odnosno da građani dobijaju valjane informacije na osnovu kojih bi mogli da kritički ocenjuju rad vlasti. Pritom naši mediji ne samo što ne pružaju valjane informacije, već svojim načinom izveštavanja dodatno produbljuju i onako drastično nepoverenje građana u politički sistem, nepoverenje koje je u Srbiji već počelo da se graniči s paranojom. Tako smo deset godina nakon smene Miloševićevog režima ponovo u situaciji da imamo nesmenjivu vlast koja opstaje produkujući haos, odnosno jedan isti krug političkih aktera koji se smenjuju na izborima bez ikakvih stvarnih promena.

MONITOR: Izrazili ste sumnju da će se i u ovoj kokainskoj aferi istraga zadržati na nivou afere i na manje-više sporednim igračima?
BARAĆ: Dovoljno je samo setiti se kako se završila takozvana šećerna afera i biće vam jasno kako će se završiti i ova kokainska. Tada je Vlada preduzela samo one mere koje je od nje tražila Evropska unija kako bi se sprečio dalji šverc i zaštitio interes zemalja EU. Nisu, međutim, nikada pokrenuti postupci koji su bili od interesa za Srbiju, odnosno nikada nije utvrđeno ko je sve učestvovao u organizovanju enormnog šverca zbog kojeg smo dobili sankcije na izvoz šećera. Mislim da će i ova istraga o trgovini narkoticima dovesti do pokretanja postupaka samo protiv onih ljudi za čije su kažnjavanje zainteresovane SAD, dok će naša Vlada nastojati da zabavi javnost snimcima Šarićeve kuće i voznog parka. A zapravo baš ti snimci govore da je centar poslova s kokainom daleko od Darka Šarića, jer svaki drugi skorojević u Srbiji koji se obogatio na običnom švercu ima istu kuću kao čovek za koga nam tvrde da je šef narko mafije. Međutim, ako bi se pored prizora iz Šarićeve kuće stavile fotografije rezidencija onih biznismena koji su uspeli da legalizuju ,,prvi milion”, bivših članova raznih vlada, socijalističkih direktora, funkcionera državne bezbednosti i ostalih koji nas sada uvode u kapitalizam, onda bi bilo puno jasnije da je čitava ova akcija protiv narko mafije u stvari samo zagrebala po površini.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo