Povežite se sa nama

INTERVJU

Grebanje po površini

Objavljeno prije

na

verica_barac_470x230

Afera Šarić u Srbiji uzburkala je mnoge duhove. Mnogo je i različitih interesa u pitanju, pa smo i zbog toga razgovarali s Vericom Barać, koja je iz ugla antikorupcijske borbe insistirala upravo na slojevitosti motiva i interesa, kao i na odgovornosti države i institucija te na razlozima za sumnje u njene najbolje namjere. MONITOR: Da li vas je ignorisanje vlada kojima ste, godinama, dostavljali izvještaje o korupciji u najznačajnijim privatizacijama navodilo na sumnju da se organizovani kriminal razbaškario u Srbiji?
BARAĆ: Afera koja se sada stvara oko otkrivanja kriminalnog klana Darka Šarića pre svega ima funkciju da skrene pažnju javnosti s pojedinih mera koje Vlada donosi poslednjih nedelja, a koje će imati dalekosežne štetne posledice po privredu i društvo. Pritom naročito mislim na uredbu o konverziji prava korišćenja zemljišta u vlasništvo, koja će omogućiti onima koji su u privatizaciji kupovali preduzeća samo zbog atraktivne lokacije da sada tu lokaciju dobiju besplatno, ili daleko ispod tržišne cene. Naime, Zakon o planiranju i izgradnji, koji je donet prošlog leta, predviđa da se prilikom konverzije od tržišne cene zemljišta odbijaju troškovi pribavljanja prava korišćenja. Vladinom uredbom, koja je nedavno doneta u senci spektakularnih vesti o policijskoj akciji protiv narko mafije, kupcima u privatizaciji se kupoprodajna cena koju su platili za preduzeće priznaje kao trošak pribavljanja prava korišćenja.

MONITOR: Šta to znači?
BARAĆ: Drugim rečima, oni će zemljište dobiti besplatno, ili je možda bolje reći da su preduzeće dobili besplatno onda kad su pod maskom privatizacije kupovali zemljište. Naravno, javna debata o ovom pitanju potpuno je onemogućena u halabuci oko lova na Darka Šarića i međusobnim optužbama Srbije i Crne Gore za nesaradnju u borbi protiv organizovanog kriminala.

MONITOR: Koliko je prljavi novac ušao duboko u finansijske tokove u Srbiji? Znate li da li je Srbija zatražila tehničku pomoć od međunarodnih i evropskih organizacija koje već imaju iskustva u praćenju tokova novca?
BARAĆ: Savet je prethodnih godina analizirao više slučajeva u kojima je bilo sumnji na pranje novca u privatizaciji. Dokumentaciju o tome dostavljali smo Upravi za sprečavanje pranja novca, međutim nikada nismo dobili informaciju šta je u vezi s tim preduzeto. Još krajem 2003. godine Savet je dao preporuku Vladi da zabrani kupovinu preduzeća u privatizaciji novcem s of-šor računa, međutim tadašnja Vlada nas je napala da štitimo samoupravljanje i ugrožavamo strana ulaganja. Vlast u Srbiji godinama ignoriše prigovore OEBS-a i drugih evropskih organizacija da u Srbiji praktično ne postoji kontrola porekla novca u privatizaciji, iako još od 2002. godine pri Ministarstvu finansija radi Uprava za sprečavanje pranja novca.

MONITOR: A Evropa?
BARAĆ: Ministri i njihovi eksperti godinama nam samouvereno govore da nije važno kakvo je poreklo novca, već je samo važno da se investira, da bi ovih dana odjednom činovnici u Vladi počeli da se žale kako je prljav novac preplavio Srbiju preko investicija u privatizaciji, građevinarstvu. Pritom je pitanje da li bi ta informacija uopšte došla do javnosti da nije postojao interes zapadnih zemalja, pre svega SAD, da se stane na put kriminalnom klanu Darka Šarića. Mislim da bi Šarić, da nije bilo stranog pritiska, kroz nekoliko godina izašao iz nezakonitih poslova i predstavio se u javnosti kao uspešan biznismen koga, kao i sve druge u Srbiji, više nije pristojno pitati za poreklo ,,prvog miliona”.

MONITOR: Kako građane uključiti u borbu protiv sprege kriminala i djelova državnog sistema? Vaš Savjet je svojim analizama pojedinih privatizacija otvorio oči radnicima-akcionarima u nekoliko srpskih firmi?
BARAĆ: Pre bih rekla da su radnici-akcionari otvorili oči nama. Nismo mi odlazili u Jugoremediju da govorimo malim akcionarima da su njihova prava ugrožena, već su se oni obratili Savetu i skrenuli nam pažnju da je kršenje prava malih akcionara jedan od najozbiljnijih problema tranzicije u Srbiji. Činjenica da je Srbija ušla u proces privatizacije a da prethodno nije stvorila mehanizme za jednaku zaštitu svih privatnih vlasnika, imala je najdrastičnije posledice upravo u akcionarskim društvima gde su veliki akcionari koji imaju podršku vlasti uživali zaštitu svojih interesa čak i kada su kršili zakon, dok istovremeno mali akcionari nisu mogli da ostvare svoja zakonom garantovana vlasnička prava.

MONITOR: Dakle to je jedan od modela?
BARAĆ: Iako smatram da je uspeh radnika-akcionara Jugoremedije unapredio borbu protiv korupcije u Srbiji, ipak ne mislim da je to primer kako građani treba da se uključe u borbu protiv korupcije. Borbom protiv korupcije treba da se bave državne institucije koje su nadležne i stručne za taj posao. Građani ne treba da rade posao policije i tužilaštva, jer oni već plaćaju policiju i tužilaštva da se bore protiv kriminala i korupcije. Savetu se često obraćaju građani koji na loš rad istražnih organa reaguju tako što se sami bave istragama. Mislim da takva vrsta aktivizma ne doprinosi borbi protiv korupcije, već naprotiv, stvara jednu vrstu haosa u kojoj se svi bave istragom, što organima nadležnim za istragu omogućava da prikriju da se oni istragom ne bave. Uloga građana u borbi protiv korupcije je pre svega u tome da ocenjuju postupanje vlasti, i da kažnjavaju loše i štetne postupke vlasti na izborima.

MONITOR: Ima li još nešto što je tu važno?
BARAĆ: Za ovo su, naravno, neophodni nezavisni i profesionalni mediji, istraživačko novinarstvo koje će upoznati javnost s radom vlasti i problemima korupcije. U Srbiji su mediji povezani s istim onim centrima moći koji upravljaju i političkim i privrednim tokovima, tako da ovde nema osnovnih pretpostavki za borbu protiv korupcije, odnosno da građani dobijaju valjane informacije na osnovu kojih bi mogli da kritički ocenjuju rad vlasti. Pritom naši mediji ne samo što ne pružaju valjane informacije, već svojim načinom izveštavanja dodatno produbljuju i onako drastično nepoverenje građana u politički sistem, nepoverenje koje je u Srbiji već počelo da se graniči s paranojom. Tako smo deset godina nakon smene Miloševićevog režima ponovo u situaciji da imamo nesmenjivu vlast koja opstaje produkujući haos, odnosno jedan isti krug političkih aktera koji se smenjuju na izborima bez ikakvih stvarnih promena.

MONITOR: Izrazili ste sumnju da će se i u ovoj kokainskoj aferi istraga zadržati na nivou afere i na manje-više sporednim igračima?
BARAĆ: Dovoljno je samo setiti se kako se završila takozvana šećerna afera i biće vam jasno kako će se završiti i ova kokainska. Tada je Vlada preduzela samo one mere koje je od nje tražila Evropska unija kako bi se sprečio dalji šverc i zaštitio interes zemalja EU. Nisu, međutim, nikada pokrenuti postupci koji su bili od interesa za Srbiju, odnosno nikada nije utvrđeno ko je sve učestvovao u organizovanju enormnog šverca zbog kojeg smo dobili sankcije na izvoz šećera. Mislim da će i ova istraga o trgovini narkoticima dovesti do pokretanja postupaka samo protiv onih ljudi za čije su kažnjavanje zainteresovane SAD, dok će naša Vlada nastojati da zabavi javnost snimcima Šarićeve kuće i voznog parka. A zapravo baš ti snimci govore da je centar poslova s kokainom daleko od Darka Šarića, jer svaki drugi skorojević u Srbiji koji se obogatio na običnom švercu ima istu kuću kao čovek za koga nam tvrde da je šef narko mafije. Međutim, ako bi se pored prizora iz Šarićeve kuće stavile fotografije rezidencija onih biznismena koji su uspeli da legalizuju ,,prvi milion”, bivših članova raznih vlada, socijalističkih direktora, funkcionera državne bezbednosti i ostalih koji nas sada uvode u kapitalizam, onda bi bilo puno jasnije da je čitava ova akcija protiv narko mafije u stvari samo zagrebala po površini.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo