Povežite se sa nama

MONITORING

Guvernanta umjesto guvernera

Objavljeno prije

15 godina

na

Radoje-Zugic

Tradicija je nastavljena. Kada god su bili u prilici da biraju, čelnici vladajuće partije u Crnoj Gori izabrali su rješenje ,,s’ manom”. Da se slučajno ne bi desilo da se kandidat, kada se domogne funkcije, zanese i zaboravi da je tu da štiti privatne interese ,,poslodavaca”. Po svaku cijenu.

Predsjednik Filip Vujanović je dugo promišljao i (zasigurno, bez ičijeg nagovora) odlučio da za novog guvernera Centralne banke Crne Gore predloži Radoja Žugića. Dobro se dosjetio – Radoje se dokazao na mnogim poljima. Sve za dobro partije kojoj pripada i njenog vrha. Tek sad će da se žrtvuje. U Zakonu, eto, stoji da guverner Centralne banke ne može biti stranačka ličnost. Zato će se Žugić, prekaljeni DPS–ovac, na čelo Centralne banke uspeti bez stranačkih obilježja u džepovima. U dušu mu niko zavitrivat’ neće.

PRVA BANKA ZABORAVA NEMA: Ko zaviri u njegovu biografiju naći će da je Žugić direktor Fonda penzijsko invalidskog osiguranja. Prije toga je stolovao u Direkciji javnih prihoda Crne Gore i Zavodu za obračun i plaćanje, a bio je i zamjenik generalnog direktora Centralne banke.

Nije bio gadljiv ni na razne upravne odbore. Bio je u bordu JU Aerodromi Crne Gore, u Centralnoj depozitarnoj agenciji, pa u Lovćen osiguranju, Prvoj banci i Monstatu. Do prije mjesec dana bio je član Odbora za reviziju Prve banke.

U trenutku kada treba da preuzme čelnu poziciju u CBCG, Žugiću u

imovinskom kartonu, objavljenom na sajtu Komisije za sprječavanje konflikta interesa, stoji da je, sem toga što je direktor Fonda PIO, još i član

komisije za sistem u Fondu PIO, poslanik u Skupštini Crne Gore, član

jednog skupštinskog odbora, član Vladinog Savjeta za privatizaciju, pa

Vladinog Socijalnog savjeta. U imovinskom kartonu, Prvu banku i angažman u njoj Žugić ne pominje. Ne treba dušu griješiti. Možda čovjek zaista nije imao nikakve koristi od nje. Možda su oni iz Prve banke njega iskoristili. Možda će ga tek sada stići blagodeti onoga što je (od)radio u Prvoj banci i za Prvu banku.

Žugić je bio predsjednik Upravnog odbora Prve banke Mila Đukanovića i familije, u vrijeme kada je Banka zbog, najkraće opisano, nestručnog i nesavjesnog baratanja tuđim novcem, bila prinuđena da zatraži državnu pomoć za izmirenje nagomilanih obaveza. Radoje Žugić je, skupa sa potpredsjednikom Vlade Igorom Lukšićem potpisao ugovor o kreditu vrijednom 44 miliona.

Fond PIO je u vrijeme dok je Žugić bio na njegovom čelu, učestvovao u transakcijama kojima je Prva banka vraćala kredit Vladi Crne Gore. Upravo takav, u finansijskom smislu istorijski, način vraćanja duga bio je jedan od glavnih razloga za žestoki sukob dosadašnjeg guvernera Centralne banke Ljubiše Krgovića i premijera Mila Đukanovića. Kada je guverner Krgović transakcije između Prve banke i Vlade ocijenio sumnjivim – najavljena je njegova smjena. I ostvarena.

STABILNOST, SIGURNOST I POVJERENJE: Na internet stranici Centralne banke piše da ,,vođena fundamentalnim principima sigurnosti, stabilnosti i povjerenja CBCG posluje na bazi potpune finansijske i institucionalne nezavisnosti”.

Kako je to do sada funkcionisalo, te da li je rukovodstvo ove institucije koja je u svakom društvu jedan od najbitnijih stubova sistema radilo zaista nezavisno – da se diskutovati. Ipak, čelni čovjek CBCG Ljubiša Krgović je pokazivao jasne znakove života kada je digao glas protiv specijalnog tretmana kakav je zadobila banka braće Đukanovića. Da Krgović nije na liniji posumnjalo se još davno, kada je u javnosti primijećen animozitet između njega i gurua crnogorske ekonomske škole Veselina Vukotića. Vukotić, profesor koji se ponosi time što je umrežio veliki broj svojih bivših studenata po raznim institucijama i privatnim firmama – vješto vuče poteze u raznim sferama crnogorskog društva. Krgović nije bio njegov igrač. Ne samo to, članovima Vukotićevog netvorka nije bilo baš široko u CBCG pa su je mnogi i napuštali.

Čelni ljudi CBCG su se sporili sa vrhom Vlade i oko krucijalnih finansijskih pitanja države. Dok je CBCG prizivala Međunarodni monetarni fond i nabrajala pogodnosti aranžmana sa ovom institucijom u Vladi nisu bili radi toj opciji.

Još prije više od godinu bilo je jasno da će Đukanović eliminisati Krgovića. Samo je trebalo dobro zamutiti vodu. Premijer je bio nezadovoljan načinom na koji se CBCG postavila u vrijeme krize. Umjesto da otpusti dizgine i dozvoli da se sav dostupan novac upumpa u onemoćali sistem, Krgović i njegovi saradnici su vodili brigu o ljudima koji su novac povjerili na čuvanje ovdašnjim bankama i odbijali da obaveznu rezervu svedu na minimum minimuma. Iako je Centralna banka prije više od godinu dana već napravila ozbiljan ustupak, dozvoljavajući komercijalnim bankama da četvrtinu obavezne rezerve iskoriste za kupovinu državnih obveznica, kako bi makar privremeno zakrpili rupe na prošlogodišnjem budžetu, to izgleda nije bilo dovoljno.

Na kraju je Vlada izmijenila već pripemljeni nacrt Zakona o CBCG samo da bi mogli da smijeni Krgovića. Prije mjesec dana CBCG podnijela je Ustavnom sudu predlog za ocjenu da li su pojedine odredbe novog Zakona o CBCG saglasne sa Ustavom, i zatražila je obustavu izvršenja odredbe famoznog člana 92. kojim se predviđa smjena članova Savjeta te institucije prije isteka njihovih mandata.

Uzalud. Nužda zakon mijenja. A ovdje je izgleda bila baš velika. U igru ubačen provjeren igrač. Ako premijer Đukanović uskoro zaista napusti vrh Vlade itekako će mu za biznis trebati jaka porodična banka. Porodična banka i porodični biznis će biti jaki onoliko koliko su institucije sistema slabe. Zato rokade na čelu CBCG, jedine crnogorske državne institucije koja je, u izvjesnoj mjeri, ispunjavala kriterujume stručnosti i nezavisnosti u radu.

PRVO PRVA, PA ONDA CENTRALNA: Žugiću je, ne zaboravimo, svojedobno povjerena najzanimljivija uloga u pokušaju oporavka Prve banke. Izabran je za člana odbora direktora na vanrednoj sjednici Skupštine akcionara – početkom oktobra 2008. godine. Već tada se znalo za velike probleme Prve koji su prijetili da za bankom povuku i njene deponente.

Sredinom oktobra 2008. Žugić je saopštio da je zbog novog profesionalnog angažmana podnio ostavku na mjesto direktora Fonda PIO. Potom je, početkom novembra iz CBCG stigla i neophodna saglasnost za njegovo imenovanje. Onda je, par dana kasnije, stigla i nezvanična vijest da je poslanik DPS odlučio da se povuče sa mjesta na koje je tek izabran. Ipak, Žugić je 18. decembra 2008. godine, kao predsjednik Odbora direktora Prve banke potpisao sa Igorom Lukšićem ugovor o vladinoj pozajmici vrijednoj 44 miliona eura ,,isključivo za obezbjeđenje likvidnosti”. Iako je prije pola godine ministar Lukšić Evropskoj komisiji objasnio kako ta sredstva nijesu iskorišćena po utvrđenim pravilima sada ne sumnja da će sa Žugićem i na novoj dužnosti dobro sarađivati.

Potom se Žugić ,,vratio” u Fond PIO. Izvori Monitora kažu da on odatle nije ni odlazio, što bi značilo da je novi guverner u to vrijeme kršio Zakon o sprječavanju konflikta interesa. Uglavnom, 12. januara 2009. godine, Pobjeda objavljuje razgovor sa Radojem Žugićem, ,,direktorom Fonda PIO”. Ostalo je nejasno gdje je Žugić radio između 18. decembra ’08. i 12. januara ’09. godine, kada je otišao iz Prve banke i kako se, nakon podnošenja ostavke, vratio u Fond.

Pretpostavimo da je Radoje Žugić – što bi po njegov profesionalni kredibilitet bilo najbolje – posao prvog čovjeka Prve banke obavljao nepunih pet minuta, onoliko koliko je bilo potrebno da sa Lukšićem ispotpisuje sve primjerke Ugovora o vladinom kreditu. To bi, ipak, bilo dovoljno da ga u svakoj normalnoj zemlji eliminiše iz kruga ozbiljnih kandidata za funkciju guvernera Centralne banke. Jednostavno je nepristojno da Radoje Žugić guverner odlučuje i o daljoj sudbini mjera CB prema Prvoj banci koje su izrečene dok je tom bankom, makar formalno, upravljao – Radoje Žugić.

Da bi postali guverner Centralne banke neophodan je neokrnjen kredibilitet kako u javnosti tako i među kolegama iz svijeta finansija. Ima li to čovjek koji je prije nepune dvije godine bio prinuđen da, kao jedini bankar u Crnoj Gori, na koljenima moli za državnu pomoć?

Kada se, prije godinu dana, raspravljalo u parlamentu kojim je bankama i po kom kriterijumu otišla državna pomoć, poslanik Žugić je insistirao da to pitanje ne treba postavljati ,,jer su sve banke imale isti problem”. Prema dostupnim informacijama, a on je to trebao znati bolje od bilo koga drugoga, samo jedna banka u Crnoj Gori nije blagovremeno izvršavala naloge svojih klijenata. I samo su vlasnici Prve banke svoj kapital sačuvali tako što im je država dala naš novac. Vlada je, proizilazi iz dostupnih činjenica, Prvoj sem novca pozajmila čak i predsjednika borda koji bi potpisao kreditni aranžman sa državom.

Sada će sve ići još lakše. Ni u CBCG neće biti nikoga da čangriza. Čak je i opozicija, umjesto da vikne do neba i insistira na nezavisnosti CBCG, pohvalila DPS-ovsku učtivost Radoja Žugića. Pobjeda je Žugića uoči ustoličenja opisala vrlo slikovito: ,,Ćuti i radi”. Ono što mu se kaže. Uostalom, precizno je rekao profesor Milenko Popović – familiji ne treba guverner, već guvernanta. To smo i dobili.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

FINANSIRANJE CRNOGORSKOG SPORTA: Lavirint politike, tajni i privilegija

Objavljeno prije

4 dana

na

14 Februara, 2026

Objavio:

U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta i na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…), koji je glavni izvor prihoda na Zapadu, kod nas je na zanemarljivom nivou

 

 

Budžetom Glavnog grada Podgorice za 2026. godinu je opredijeljeno četiri miliona i 260 hiljada eura za sufinansiranje programa rada sportskih klubova čiji je osnivač Glavni grad Podgorica, saopšteno je prošle sedmice. To su muški i ženski rukometni klub Budućnost, kao i košarkaški, fudbalski, odbojkaški i plivački vaterpolo klub.

FK Budućnost, koji je prošle godine proslavio vijek postojanja, je dobio najveći dio novca – dva miliona eura. Košarkaški klub Budućnost Voli, koji je jedini gradski reprezent na regionalnim i evropskim klubskim takmičenjima, dobio je 700.000 eura.

,,Smatram da 700 hiljada eura nije dovoljno za klub koji pravi rezultate na regionalnom i evropskom nivou. Razumijem potrebe FK Budućnost, želim im da izađu iz krize i da se stabilizuju. Naš projekat je ipak najznačajniji, pravimo dobre rezultate, a onda izostane podrška vlasnika. Smatram da je 700 hiljada malo, jer bi bilo pogubno da se KK Budućnost vrati na nivo da igra samo domaća takmičenja“, kazao je nakon raspodjele iz gradske kase predsjednik KK Budućnost Dragan Bokan, dodajući da – „niko u Evropi ne igra bolje sa manjim budžetom.

Bokanova kompanija Voli je generalni sponzor ovog kluba. Sredinom prošle godine gradonaćelnik Podgorice Saša Mujović govoreći o finansijskoj podršci KK Budućnost izjavio je: ,,Grad je ove godine opredijelio sredstva koja će ići u smislu podrške klubu — do nekih milion eura. Ja znam da je to nedovoljno. Imamo kvalitetnog sponzora Voli, koji daje oko dva miliona eura, ali treba značajnija podrška države, odnosno državnih kompanija. Planirali smo naredne godine da damo 1,5 milion — što je istorijski budžet za klub”.

Ipak, sredstva od grada su ove godine značajno manja. Pored finansiranja od strane osnivača i kompanije Voli, KK Budućnost ima još preko 20 sponzora. Sve to nije dovoljno jer se sa godišnjim budžetom od oko 5,5 miliona eura, takmiči sa klubovima čiji budžeti su daleko veći – Crvene zvezda (20 miliona), Partizan (23 miliona), dok najbolji košarkaški klubovi iz Španije i Turske imaju budžete od preko 30 i 40 miliona eura.

U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta, zatim na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…) koji je glavni izvor prihoda na Zapadu kod nas je na zanemarljivom nivou.

,,Crnogorski sport se finansira uglavnom iz ‘državnog novca’. Za finansiranje sportskih saveza, Crnogorskog olimpijskog komiteta i Paraolimpijskog komiteta Crne Gore iz državnog budžeta izdvaja se oko 0,20 odsto. To je najmanje od svih zemalja iz okruženja i apsolutno je nedovoljno za realizaciju svih programa naših nacionalnih selekcija, kao i pojedinačnog sporta. Finasiranje sporta se konstantno predstavlja kao izdvajanje Vlade i ponavlja matrica da je ‘ova ili ona Vlada do sada izdvojila najviše od svih’, a ne kao nešto što bi trebalo da bude ‘opšta stvar’ i da ne zavisi od političkih odluka”, kaže za Monitor dugogodišnji sportski novinar Aleksandar Radović.

Iz državnog budžeta novac se izdvaja za nacionalne sportske saveze, Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet, sportsku infrastrukturu, organizaciju međunarodnih takmičenja, programe za djecu i mlade. Izdvajanja za sport na nacionalnom nivou su simbolična i daleko od prosjeka EU od jedan odsto iz budžeta.

,,Nije novina ukazati da se crnogorski sport nalazi u najtežem trenutku, a da donosioci odluka i dugogodišnji predstavnici sportskog pokreta, posebno rukovodstvo Crnogorskog olimpijskog komiteta i dalje izbjegavaju da preuzmu odgovornost’’, kaže za Monitor Marko Begović, doktor sportskih nauka i univerzitetski profesor u Norveškoj. On navodi da su sportisti i sportski radnici pod ozbiljnim pritiskom i u stalnom raskoraku između njihovih osnovnih potreba i načina na koji stranačka politika i pojedinci raspodjeljuju javna sredstva. ,,Iako se budžeti kako na državnom tako i na lokalnom nivou kontinuirano uvećaju, rezultati, efikasnost i transparentnost izostaju pokazujući suštinski slabost. Sistem ne funkcioniše u korist onih kojima je najpotrebniji, sportista i sportskih radnika, već kupovini i očuvanju pozicija u sportskim organima odlučivanja’’, navodi Begović.

Na čelu COK-a je preko 20 godina Duško Simonović, a za novi četvorogodišnji mandat izabran je krajem 2024. Begović smatra da ova krovna organizacija prednjači sa sistemom dvostrukog finansiranja, koji godinama traži i dobija novac za troškove koje zapravo pokrivaju međunarodne organizacije, poput smještaja sportista i sportskih radnika ili troškova prevoza. ,,Takođe COK godinama dobija novac za pripremu aktivnosti, što je u direktnoj nadležnosti nacionalnih sportskih saveza. Takav model kreira ambijent u kojem se sport finansira radi održavanja pozicija, a ne razvoja i sportskih postignuća’’, smatra Begović.

Pored novca iz budžeta, državne kompanije su te koje finansiraju sportske saveze. Elektroprivreda Crne Gore je najveći sponzor sportskih saveza i klubova, slijede Morsko dobro, Luka Bar, Pošta CG, CEDIS, Aerodromi, Rudnik uglja…

Od privatnih kompanija pored Volija koji je vezan za KK Budućnost, Bemax sponzoriše Rukometni savez, sponzori Fudbalskog saveza su kladionice Meridianbet, CKB banka…

U Crnoj Gori nema državnog registra sportskih sponzorstava pa većina sponzorskih ugovora privatnih firmi nije javno dostupna, osim kada kompanije same objave na svojim sajtovima ili u medijima.

,,Rijetko kada se javnosti saopšte detalji, odnosno visina tih sponzorskih ugovora, ali riječ je uglavnom o ‘simboličnim’ iznosima u poređenju sa ugovorima kakve potpisuju najjači sportski klubovi čak i iz zemalja okruženja”, kaže Radović.

On navodi da se spekuliše da je godišnji ugovor koji je FK Budućnost potpisala sa jednom od kompanija koje se bave igrama na sreću dovoljan da se ,,pokrije” jedna mjesečna plata igračkog i trenerskog kadra.  Odnosno, da je sedam puta manji od dva miliona eura, koliko je Glavni grad nedavno obezbijedio klubu čiji je vlasnik.

Pojedine sportske organizacije i klubovi nerijetko funkcionišu u okviru ad hoc sistema finansiranja, pri čemu se kroz mehanizme diskrecionih ovlašćenja pojedinim subjektima gotovo daje gotovo monopolski položaj, u okviru određene grane sporta, tvrdi Begović. ,,Takav pristup je u suprotnosti sa komunitarnim pravom Evropske unije, na što je i Agencija za zaštitu konkurencije ukazala u svom mišljenju. Zbog takvih i sličnih odluka ostaje nejasno šta se zapravo finansira, razvoj masovnog sporta, što predstavlja evropski standard, ili plate i naknade, najčešće inostranih sportista i donosilaca odluka’’, objašnjava Begović.

Kao ogledalo nefunkcionalnosti sistema, Begović navodi kontinuirano urušavanje radnih i drugih prava sportistima i sportskim radnicima, za što kao primjer ističe slučaj rukometašice Milene Raičević. Nakon što je 2023. tužila ŽRK Budućnost zbog neisplaćenih plata tokom trudničkog bolovanja, klub je prebacio u drugi tim, a zatim je izostavljena i sa spiska reprezentativki.

,,Ovaj konkretan slučaj samo je dio šireg sistem problema dugogodišnjeg zapostavljanja ustavom zagarantovanih prava sportista i sportskih radnika, ali i onih djela vezanih za utaju poreza i neplaćanje obaveznih doprinosa. Tako dolazimo do činjenica da večina naših sportista i sportskih radnika nemaju odgovarajući radno-pravni status shodno Zakonu o sportu ali i Zakonu o radu’’, ističe Begović.

Da je ovakav sistem finansiranja sportskih kolektiva i klubova davno prevaziđen u razvijenom svijetu, navodi Radović. On smatra da je neminovno stvaranje uslova za uključivanje privatnog kapitala, odnosno privatizaciju.  ,,Ne da bi se država distancirala od sporta kao javnog interesa, već kao pokušaj izlaska iz začaranog kruga zavisnosti od budžeta i političkih odluka. Dok su klubovi formalno ‘gradski’ ili ‘državni’, odgovornost za rezultate i poslovanje je nejasna. Privatni vlasnik ili strateški partner, uz jasno definisana pravila, obaveze i kontrolne mehanizme, imao bi interes da ulaže, razvija infrastrukturu, omladinske škole i tržišnu vrijednost kluba, umjesto da sport funkcioniše kao godišnji trošak lokalnih ili državnog budžeta”, zaključuje Radović.

Begović nije otimista da će se nešto promijeniti: ,,Postavlja se pitanje da li će se novac građana i dalje trošiti na održavanje zatvorenog sistema, privilegija i nepotizma kao u slučaju Crnogorskog olimpijskog komiteta, ili će se, po uzoru na evropske standarde, uspostaviti sistem finansiranja zasnovan na javnom interesu, potrebama građana i sportskim postignućima’’.

U lavirintu manjka novca, nemanja strategije i viška politike, svaki sportski uspjeh je dragocjen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa

Objavljeno prije

4 dana

na

14 Februara, 2026

Objavio:

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Prioriteti se znaju

 

 

Konačno je u Termoelektrani Pljevlja pušten u industrijski probni rad sistem za odsumporavanje dimnih gasova. Dobrim vijestima pohvalili su se, prošlog petka, iz EPCG. Ustvrdivši da su prva mjerenja pokazala vrijednosti emisija “bolje od projektovanih”.

“Prema inicijalnim mjerenjima, koncentracija sumpor-dioksida (SO₂) na izlazu iz postrojenja svedena je na oko 61 mg/m³, što predstavlja višestruko niži nivo u odnosu na ranije vrijednosti emisija, koje su u martu 2025. godine iznosile oko 4.544 mg/m³, odnosno poslije adaptacije kotla i dimnjaka 3.249 mg/m³ u decembru 2025. godine”, stoji u saopštenju najveće državne kompanije. “Ukoliko se ovi rezultati zadrže, postrojenja za smanjenje emisija azotnih i sumpornih oksida radiće u skladu sa strogim direktivama EU koje se odnose na rad postrojenja sa industrijskim emisijama”.

Šta biva ukoliko se rezultati ne održe, to nam iz EPCG još nijesu kazali. Da ne remete značaj aktuelnog podatka po kome je emisija sumpor-dioksida iz TE Pljevlja u februaru skoro 55 puta manja nego u decembru. O mogućnosti da TE Pljevlja bude ugašena zbog nemogućnosti da se uklopi u ekološke standarde EU,pričaćemo drugom prilikom. Kad za druge opcije  bude kasno. Ukoliko se, prije toga, Termoelektrana ne zaustavi/ugasi iz nekog drugog razloga. Recimo, zbog nedostatka uglja.

Bez mnogo pompe i (ne)zasluženog publiciteta, prošla je vijest da Ćehotina ponovo teče starim koritom. Onim što je, uporedo sa ekološkom rekonstrukcijom TE, izmještano tokom prošle godine. Pa je svečano pušteno u probni rad 23.decembra, kao “kapitalni projekat koji ima izuzetan značaj za energetsku stabilnost države”.

Prema planu, očekivalo se da nedležne komisije potvrde da je projekat (novo korito rijeke) ispravno izveden, nakon čega je trebalo zatvoriti tunel starog korita rijeke i intenzivirati radove na otkrivci obližnjeg rudokopa. Međutim, prije nego su stručnjaci rekli svoje, pale su januarske kiše. Pokazalo se kako novo betonsko korito  ne drži vodu. “U međuvremenu su evidentirani i neki tehnički problemi na novom koritu, pa zbog otklanjanja uočenih nedostataka koje je trebalo riješiti, sva voda iz rijeke teče starim koritom”. A to bi, upozoravaju verzirani, moglo aktivirati klizišta i ugroziti radove na novom nalazištu uglja. Bez koga dalji rad Termoelektrane postaje organizaciono i ekonomski upitan.

Kao da novonastali problem nije dovoljan za glavobolju čelnicima energetske kompanije u Nikšiću i njene ćerke firme u Pljevljima, pojavili su se i zahtjevi da se objelodani kompletna dokumentacija o izvedenim radovima, finansijska konstrukcija, projektna dokumentacija i cijena dopunskih radova…

Mora da je u pitanju još jedna DPS ujdurma. Ili  ipak javni interes? Prilično je izvjesno da tu dilemu neće razriješiti Regulatorna agencija za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN). Imaju dovoljno svojih briga.

Poslanički klubovi u Skupštini nedavno su dobili dopis s prijedlogom da pokrenu inicijativu za razrješenje Veljka Vasiljevića, predsjednika Odbora Agencije.

U obrazloženju prijedloga navodi se da je Vasiljević prekršio odredbe Zakona o energetici koje zabranjuju da se za člana ili predsjednika Odbora bira lice koje “ima lični interes, interes preko bračnog, odnosno vanbračnog supružnika ili neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu za obavljanje energetske djelatnosti…”. Miomir Škopelja, autor obraćanja poslaničkim klubovima i član Odbora REGAGEN (uz Vasiljevića jedini “operativni” član tog tijela, pošto je treća članica na porodiljskom odsustvu) tvrdi da je prvi čovjek Agencije prekršio taj propis.

Vasiljević je primao naknade od EPCG i povezanih subjekata (Solar gradnja, RT Željezara, RT Ćehotina) u periodu izbora i nakon stupanja na funkciju, tvrdi Škopelja, konstatujući kao nesporno da je “postojao lični i finansijski interes u subjektu kome Agencija izdaje licencu”.

Dovoljno da se u Skupštini pokrene postupak za Vasiljevićevo razrješenje? Ili mogu prevagnuti neki drugi interesi, poput onoga da je, prema saznanjima Monitora, Vasiljević uticajan član NSD u Nikšiću. Kadar naklonjen Milutinu Đukanoviću, predsjedniku Odbora direktora EPCG, do mjere da je krajem prošle godine kroz tijela REGAGEN pokušao progurati odluku da se za TE Pljevlja izda licenca za rad do kraja 2035. godine, bez obzira na to što je ona u tom trenutku bila u probnom radu koji su pratile kontroverze po pitanju obima i kvaliteta (ne)završene ekološke rekonstrukcije.

Član 26 Zakona o energetici koji propisuje da član/predsjednik Odbora REGAEGEN ne smije imati “neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu”. Iako u Škopeljinom dopisu nema tog podatka, nije tajna da je nakon imenovanja  Vasiljevića na čelo regulatorne Agencije, u EPCG zapošljen njegov sin Momčilo Vasiljević. Krajem prošle godine primljen je na određeno vrijeme (12 mjeseci), na novoustanovljeno radno mjesto referenta za FC Snabdijevanje.

Monitor je nedavno pisao da je broj zaposlenih u sistemu EPCG (ojačan za dvije nove kompanije – Solar gradnja i Željezara) od 2018. do 2023. porastao za približno 50 odsto. Sa 2.600 na 3.800 uposlenih. I na tome se nije stalo, o čemu svjedoče učestale sistematizacije radnih mjesta u sistemu EPCG.

Intenzitet upošljavanja zaslužnih članova NSD, rođaka i potencijalnih glasača zasmetao je i  koalicionim partnerima. Zato su Milojko Spajić i njegov PES, prema nezvaničnim informacijama insajdera, insistirali da se u EPCG napravi preraspodjela resursa za animiranje glasača. Čime je potvrđena teza da je najvrjednije državno preduzeće nezaobilazan plijen partija na vlasti.

Krenulo se sa vrha. Oktobarskom smjenom tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Ivana Bulatovića i izborom Zdravka Dragaša na tu funkciju započet je novi krug partijskog kadriranja u Elektroprivredi Crne Gore. Nezvanično:  Bulatović je smijenjen zbog inertnog odnosa prema kadrovskim interesima PES-a. Iako ga je taj pokret, logikom raspodjele funkcija po dubini, doveo na mjesto izvršnog direktora. Da mu se ne bi desilo isto, Dragaš je krenuo u proces unutarkompanijskog razgraničenja  sa Đukanovićem i njegovom NSD.

Prema navodima insajdera, NSD zadržava stečeno pravo da imenuje menadžere i zapošljava u dijelu kompanije koji se bavi obnovljivim izvorima (računajući Solar gradnju), tgovinu energijom i finansije. Dragaš i PES raspolažu ostatkom EPCG.

Prvi potezi su povučeni: dugogodišnji direktor Direkcije za trgovinu energijom Darko Krivokapić razriješen je dužnosti. Na njegovo mjesto imenovan je Luka Prodanović. Njemu će biti dodijeljena i dva savjetnika sa menadžerskim ugovorima. Uz jednog zatečenog.  Sa druge strane smijenjen je Tomaš Damjanović, doskorašnji rukovodilac sektora za korporativne komunikacije. Na njegovo mjesto imenovana je Milica Abramović.  Ponovo, plus jedno novootvoreno savjetničko mjesto.

Partijska kadriranja unutar EPCG biće nastavljena na prvoj narednoj sjednici Odbora direktora EPCG. Sjednica je  iz nekog razloga odložena već dva ili tri puta. Teren je pripremljen i tako što su budući menadžeri sa partijskom prohodnošću, preko nedavno realizovanih konkursa o zapošljavanju, primljeni na radna mjesta u EPCG, tako da se njihov napredak u službi može obaviti bez javnog oglašavanja.

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Lični/partijski interesi odavno su postali preči od sadašnjosti i budućnosti državnih kompanija. Makar na njima počivala i ekonomska održivost Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I NAŠE PARE: Da ih nije sramota

Objavljeno prije

4 dana

na

14 Februara, 2026

Objavio:

U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca nezaobilazno obećanje je bilo da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Sad se ministar poljoprivrede crveni u Skoplju „kakvim je autom došao“. Nije precizirao je li ga je ubila sramota zbog starijeg audija ili skoro novog hyundaia. Sigurno je samo da se za ministrovo auto izdvojilo novih 70 hiljada eura

 

 

Početkom ove sedmice poslanici Skupštine nijesu se, kako je bilo najavljeno, izjašnjavali o kandidatu za sudiju Ustavnog suda. Imaju kad.

Umjesto toga bavili su se važnijim stvarima – osjećajem sramote. Opozicija je pitala ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića koja je bila preša da se 70.000 eura pomoći seoskom stanovništvu, preusmjeri na nabavku službenog automobila za njegove – ministarske potrebe.

Odgovor ministra Jokovića, o neadekvatnom voznom parku, zaslužuje istaknuto mjesto u analima ovdašnjeg parlamentarizma: ,,Kad sam došao u Skoplje, sramota me bila kakvim sam autom došao, a sa kakvim su moje kolege. Vjerujte mi, htio sam da idem u rent a car da ljudi ne gledaju, ili da uzmam taksi”, izjavio je u Skupštini. Da preduprijedi osjećaj eventualne buduće nacionalne sramote, Joković se zarekao da će ubuduće tražiti adekvatno vozilo. I ne samo to: ,,Pa i ako ja ne budem ministar diću ruku, ako bi odlučivao i bio u situaciji”.

Kako je Joković još uvijek u ministartskoj situaciji, problem će biti riješen – 70.000 hiljada eura uzeće se od poljoprivrednika, da više ne bi pucala regionalna i međunarodna ministarska bruka. Joković nije pecizirao zbog kojeg automobila ,koji kao ministar koristi, se crvenio u Skoplju, starijeg audija ili skoro novog hyundaia.

Da ministra nije prevladao osjećaj sramote pred voznim parkom kolega, mogao se sjetiti i da je premijer Zdravko Krivokapić prvi dan, nakon promjena, simbolično na posao došao taksijem. Prođe taj jedan dan.

Da je vladajuća većina za relativno kratko vrijeme skroz potonula u komfor vlasti za koje je oštro kritikovala prethodnike, govore i novonajavljene promjene u Skupštini.

Novim Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji Službe Skupštine biće otvoreno 107 novih radnih pozicija u najvećem zakonodavnom domu. U tu svrhu kreiran je i budžet Skupštine za ovu godinu, koji iznosi 15.6 miliona eura, i koji je za preko milion i 100 hiljada veći nego prošlogodišnji. Od predviđenog budžeta za ovu godinu, gotovo osam miliona eura (7.951.911) namijenjeno je za upravljanje i administraciju parlamenta – povećanje od skoro milion i 600 hiljada eura u odnosu na 2025. (6.356.741) za iste potrebe.

Novim aktom propisano je da će parlament odsad imati tri zamjenika generalnog sekretara, umjesto dosadašnjih dva. Čelnik parlamenta Andrija Mandić (Nova srpska demokratija) sad će, osim šefa kabineta, imati i njegovog zamjenika, dok mu broj savjetnika ostaje isti – devet.

Potpredsjednici Skupštine Boris Pejović (Pokret Evropa sad), Zdenka Popović (Demokrate), Nikola Camaj (Albanski forum), Mirsad Nurković (Bošnjačka stranka) i Nikola Rakočević (Demokratska partija socijalista) sad će imati pravo na ukupno 10 savjetnika – dva više nego što je bilo predviđeno ranijim planom.

Prema pisanju Vijesti na najvećem ,,dobitku” je Sektor za pravne, kadrovske, finansijske i opšte poslove, u kom će, umjesto dosadašnjih 61, moći da se zaposli 99 osoba. Osim određenog broja samostalnih savjetnika kojima su potrebne fakultetske diplome, u tom sektoru se zapošljava i veliki broj referenta kojima je za obavljanje poslova poput vozača, kurira, operatera za štamparske poslove, portira, tehničara, domara, higijeničara, namještenika – potrebna diploma srednje škole ili niže.

Odsjek za pripremu i obradu sjednica parlamenta mogao bi dobiti dodatnog savjetnika (sa šest na sedam zaposlenih), a Odsjek fonografskih i štampanih zapisa još tri zaposlena (s 14 na 17).

U Skupštini planiraju i nove odsjeke, biroe, sekreterijate i odjeljenja u kojima će moći  da zaposle 34 osobe.

Odsjek za sajber bezbjednost i digitalnu otpornost mogao bi da ima pet zaposlenih, kao i Odsjek za zakonodavsto.

Sekreterijati Ženskog kluba i Zelene poslaničke grupe mogli bi da dobiju po četiri zaposlena (sekretar i tri savjetnika), a uveden je i Biro za planiranje i koordinaciju razvojne i projektne saradnje koji će zapošljavati četiri osobe (šefa i tri samostalna savjetnika). Novoformirano Odjeljenje za međunarodne odnose moglo bi da ima 12 zaposlenih.

Još nema računice  koliko je to novih službenih autobomila, kancelarija i fotelja…

Monitor je prošle godine pisao da je za tri godine Skupština na kupovinu novih automobila potrošila blizu 600 hiljada eura. U stopu su je pratile i druge institucije.

Institut Alternativa je početkom 2024. godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na vijeme prije promjena 2020., veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se kupio u međuvremenu, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000.

U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca  bilo je nezaobilazno  obećanje da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Tim ,,simbolom bahatosti” bivše vlasti, kako su govorili.  Prošlost je i dalje tu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo