Nastavljeno je suđenje optuženima za deportaciju izbjeglica iz BiH. Konačno, osamnaest godina nakon počinjenog zločina, bivši policijski inspektor Slobodan Pejović dobio je priliku da na sudu svjedoči o strašnim događajima iz maja 1992. godine.
Pejović je u sudnici potvrdio da je kod načelnika CB Herceg Novi vidio telegram tadašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića sa naredbom da se svi muškarci stariji od 18 i mlađi od 65 godina koji su, bježeći od rata, izbjegli iz Bosne i Hercegovine privedu i predaju oružanim formacijama Republike Srpske. ,,To nije mogla izvesti sama javna bezbjednost. Trebalo je dosta rada na terenu, fiksiranje kuća tih nesrećnih ljudi. Ključna ličnost u svemu tome je šef tadašnje tajne policije Boško Bojović. On zna sve”, rekao je Pejović još jednom se suprotstavljajući nastojanjima da se minimalizuje uloga državnih zvaničnika u ovom zločinu, a sva krivica svali na pleća pokojnika i ljudi iz, kako je rekao, „poslednje linije komande”.
KRUNSKI SVJEDOK: Iako, suštinski, Slobodan Pejović u iskazu nije rekao ništa što već nebrojeno puta nije javno ponovio u medijima i na tribinama posvećenim žrtvama zločina, njegovo svjedočenje predstavlja mnogo više od pobrojane faktografije i analitičkih procjena. Bio je to čin čovjeka koji je odbio da se prikloni tada važećim, izopačenim, principima junaštva, i udari na nemoćne i nezaštićene. To nije ostalo bez odjeka. Divljenje i bijes i mržnja prate ga od te 1992. godine.
Potvrdilo je to Uve Kitsinger, član harvardovog Instituta za evropske studije, objašnjavajući pred podgoričkom sudnicom da je prevalio hiljade kilometara i u Crnu Goru došao „kako bi vidio kako se jedan hrabri svjedok tretira na suđenju i u kojoj je mjeri sud nezavisan”.
Podsjetio nas je na to, koji dan ranije, i Ibrahim Čikić – i sam žrtva (drugog) zločina počinjenog u ime Crne Gore. Osvrćići se na „perfidne i sramne napade na legendu crnogorskog čojstva i junaštva, izvanrednog čovjeka Slobodana Sloba Pejovića, od strane režima u Crnoj Gori”, autor knjige Gdje sunce ne grije ukazuje: „Pošto ga nisu uspjeli zastrašiti da odustane od svjedočenja, plasiranjem laži pokušavaju umanjiti težinu njegove riječi na sudu. Putem tih sramnih pokušaja diskreditacije gospodina Pejovića režim odašilje opasnu poruku svakom Crnogorcu koji se u budućnosti odluči ponašati kao Slobodan…”.
Prepoznala je taj naum i Svetlana Broz, koja je iz Sarajeva došla da prisustvuje suđenju u Podgorici: ,,Očigledno je da zbog političke manipulacije od krunskog svjedoka žele da naprave počinitelja”, kazala je ona „ Svi kažu da je telegram i naredbu za deportovanje izdao tadašnji ministar policije, a neobično je da niko ne govori o odgovornosti tadašnjeg predsjednika vlade”, primijetila je Svetlana Broz
PRIKRIVANJE ZLOČINA: Godinama su crnogorski zvaničnici pokušavali da prikriju tragove zločina. Faktički, od momenta kada je javnost saznala da je ovdašnja ljude izbjegle od rata vratila u ruke dželatima. Miteći i zastrašujući i žrtve (porodice ubijenih) i svjedoke pokušali su da proizvedu zaborav. Kada su shvatili da je to nemoguće, pokušali su zločin prikazati kao ,,nesporazum” koji se odigrao mimo znanja državnih organa. Slobodan Pejović se pokazao kao neprelazna prepreka tom naumu.
Šeki Radončić, autor knjige Kobna sloboda o počinjenom zločinu, objasnio je prije nekoliko godina zašto je Slobodan Pejović dragocjen: „Mi imamo brojne svjedoke ovog zločina – članove familija pred čijim je očima crnogorska policija odvodila njihove najbliže, ali Pejovićevo svjedočenje je dragocjeno jer je on bio službenik MUP-a i učesnik te akcije”, kaže Radončić, „I sami znate sa koliko mržnje i prezira projektanti i izvođači ratnih zločina gledaju na ljude koji svjedoče protiv njih, posebno na ljude iz redova njihovog naroda ili službi. Zbog toga njima Slobodan Pejović i smeta, pa pokušavaju na sve načine da ga uplaše ili čak fizički uklone. Kamo sreće da imamo bar još jednog Slobodana Pejovića na prostoru bivše Jugoslavije…”.
Pejović je brzo dobio priliku da se suoči sa cijenom svog izbora.
Krajem 1992. godine, do danas nepoznate osobe pucale su na automobil u kome se Slobodan vozio sa suprugom i djecom. Naredne godine Pejović je preživio i saobraćajnu nesreću, pošto je upućen na službeni put vozilom kojem su kočnice otkazale jer su prethodno, prema ocjeni mehaničara, namjerno onesposobljene.
Anonimne prijetnje i uvrede nije brojao. Kako je bivalo jasnije da će slučaj „deportacije” završiti na sudu, tako su rasli i pritisci na Slobodana Pejovića da odustane od svog svjedočenja. Od 2000. do 2004. automobil mu je, na parkingu, oštećen četiri puta. Policija ni jednom nije otkrila počinioca, niti joj je palo na pamet da Pejoviću obezbijede adekvatnu zaštitu. Umjesto toga, Pejović je u avgustu 2006. dobio poziv da svjedoči o ratnom zločinu iz 1992. godine. Donijeli su mu ga, sat ispred ponoći, specijalci u maskirnim uniformama pod punom ratnom opremom!
Naredne godine Pejovića je metalnom palicom napao sugrađanin Vuk Selić. Policija ga je uhapsila pošto i nije imala izbora – napadač je, naime, zatečen spremnošću žrtve da se brani, pobjegao ostavljajući automobil u kome je čekao Pejovića. Kažnjen je uslovnom kaznom.
Od 2008. do novembra prošle godine „nepoznati počinioci” su kamenovali Pejovićev stan, i četiri puta lomili stakla na njegovom automobilu. Jednom su na sjedištu ostavili poruku „minirano”. Drugi put kamenicu kojom su polomili staklo. Pa lovački metak velikog kalibra… Po pravilu, okolne automobile napadači nijesu dirali.
Policija nije pronašla ni jednog vinovnika ovih napada. To, ipak, nije bilo smetnja Upravi policije da javnosti predoči kako: ,,Na osnovu raspoloživih saznanja i podataka, rukovodilac i starješine područne jedinice Herceg Novi smatraju da ne postoje izvori prijetnji prema Pejoviću, posebno ne zbog njegovog svjedočenja o deportaciji tokom 1992. godine”.
HEROJ: Nekome se prosto, valjalo je zaključiti, ne sviđaju Pejovićev automobil, prozori na njegovoj kući ili pas koga izvodi u šetnju. Kao što njegova dosljednost i hrabrost nijesu prošle nezapažano ni među ljudima koji su trpjeli i, koliko je to bilo u njihovoj moći, osuđivali zločine i zločince.
Na tribini Otpor zaboravu – 16 godina od deportacije bosanskih izbjeglica, koju su u Podgorici organizovali Monitor i Centar za građansko obrazovanje, Pejoviću je uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji izbjeglica”.
Potom mu je Nacionalni savjet Bošnjaka Crne Gore dodijelio plaketu Rifat Burdžović- Tršo. Priznanje predstavlja „iskazivanje zahvalnosti jednom čovjeku koji je u ta nesrećna vremena pokazao da sojska i čojska Crna Gora još uvijek živi kroz djela, istina rijetkih pojedinaca, koji su odbili da se solidarišu sa zločinom i budu dio istog”, predočio je profesor Šerbo Rastoder. Početkom ove godine Pejoviću je u Sarajevu uručena i nagrada za građansku hrabrost Duško Kondor, koju dodjeljuje NVO Gariwo. Slobodan je novčanu nagradu koja je pratila neka od dodijeljenih priznanja poklonio domu Mladost u Bijeloj.
Konačno, krajem prošle godine policija je odlučila, na preporuku tužilaštva, da Slobodanu Pejoviću pruži zaštitu u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka. Od njega se očekivalo tek toliko da se preseli na drugu, tajnu lokaciju i prekine sve kontakte sa porodicom i prijateljima. „Pod takvim režimom ne bih mogao da živi ni minut, a kamoli 24 sata dnevno”, zahvalio se Pejović.
Uslijedile su optužbe kojima se svjedok pokušao preobratiti u zločinca. Tek kao podsjećanje da Crnom Gorom danas vedere i oblače isti oni koji su to radili i prije 18 godina. Na malo drugačiji, „proevropski” način.
Jednom, kada se na priče o zločinima i zločincima stavi pravosnažna tačka, Slobodan Pejović će ući u udžbenike građanskog vaspitanja, kao prvi „zviždač” u Crnoj Gori. Golgota kroz koju prolazi nije neočekivana.
Milan Levara i Zdenko Ropac bili su hrvatski vojnici koji su o zločinima nad srpskim življem u Lici obavijestili prvo svoje nadređene a potom i hrvatsku javnost (1993. godine). Prvo su lažno optuženi za zločine i uhapšeni. Nakon izlaska iz zatvora Levara je ubijen, dok je Ropac spas pronašao u Njemačkoj, u programu zaštite svjedoka.
Joe Darby, pripadnik američke vojne policije u Iraku, koji je prvi upozorio nadležne na zlostavljanje zatvorenika u zatvoru Abu Ghraib skrivao se, po povratku u Ameriku, skupa sa majkom duže od tri godine kako bi izbjegao prijetnje smrću. Bradley Manning obavještajni analitičar američke vojske u Iraku, pritvoren je zbog sumnji da je WikiLeaksu dostavio poznati video snimak o helikopterskom napadu u kojem je poginulo desetak civila među kojima i dva novinara Rojtersa.
Pripadnici ruske elitne policijske jedinice OMON koji su se medijima požalili da su postali ,,plaćenici i zaštitnici kriminala, robovi koje šefovi koriste za privatne, ilegalne, poslove”, bili su prinuđeni da povuku svoje ispovijesti…
Slobodan Pejović je imao sreću da je svjedočanstvo o deportaciji dao prije nego što je država stigla da donese propise kojima, navodno, štiti zviždače iz državnih institucija. Da su ti propisi na snazi, on bi i dalje čekao da mu nadležni pismeno odgovore na primjedbe o nezakonitim radnjama (zločinima) kojima je bio svjedok, a koje su naredili -oni. Nadležni bi tvrdili da deportacije nije ni bilo. A možda da Crna Gora te 1992. godine, nije imala ni premijera ni predsjednika države. U protivnom bi oni, po božjim i ljudskim zakonima, bili najodgovorniji za sramni državni zločin.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU3 sedmice
DANAS, SJUTRA1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
FOKUS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice