Povežite se sa nama

MONITORING

DB organizovala državni zločin

Objavljeno prije

na

Nastavljeno je suđenje optuženima za deportaciju izbjeglica iz BiH. Konačno, osamnaest godina nakon počinjenog zločina, bivši policijski inspektor Slobodan Pejović dobio je priliku da na sudu svjedoči o strašnim događajima iz maja 1992. godine.

Pejović je u sudnici potvrdio da je kod načelnika CB Herceg Novi vidio telegram tadašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića sa naredbom da se svi muškarci stariji od 18 i mlađi od 65 godina koji su, bježeći od rata, izbjegli iz Bosne i Hercegovine privedu i predaju oružanim formacijama Republike Srpske. ,,To nije mogla izvesti sama javna bezbjednost. Trebalo je dosta rada na terenu, fiksiranje kuća tih nesrećnih ljudi. Ključna ličnost u svemu tome je šef tadašnje tajne policije Boško Bojović. On zna sve”, rekao je Pejović još jednom se suprotstavljajući nastojanjima da se minimalizuje uloga državnih zvaničnika u ovom zločinu, a sva krivica svali na pleća pokojnika i ljudi iz, kako je rekao, „poslednje linije komande”.

KRUNSKI SVJEDOK: Iako, suštinski, Slobodan Pejović u iskazu nije rekao ništa što već nebrojeno puta nije javno ponovio u medijima i na tribinama posvećenim žrtvama zločina, njegovo svjedočenje predstavlja mnogo više od pobrojane faktografije i analitičkih procjena. Bio je to čin čovjeka koji je odbio da se prikloni tada važećim, izopačenim, principima junaštva, i udari na nemoćne i nezaštićene. To nije ostalo bez odjeka. Divljenje i bijes i mržnja prate ga od te 1992. godine.

Potvrdilo je to Uve Kitsinger, član harvardovog Instituta za evropske studije, objašnjavajući pred podgoričkom sudnicom da je prevalio hiljade kilometara i u Crnu Goru došao „kako bi vidio kako se jedan hrabri svjedok tretira na suđenju i u kojoj je mjeri sud nezavisan”.

Podsjetio nas je na to, koji dan ranije, i Ibrahim Čikić – i sam žrtva (drugog) zločina počinjenog u ime Crne Gore. Osvrćići se na „perfidne i sramne napade na legendu crnogorskog čojstva i junaštva, izvanrednog čovjeka Slobodana Sloba Pejovića, od strane režima u Crnoj Gori”, autor knjige Gdje sunce ne grije ukazuje: „Pošto ga nisu uspjeli zastrašiti da odustane od svjedočenja, plasiranjem laži pokušavaju umanjiti težinu njegove riječi na sudu. Putem tih sramnih pokušaja diskreditacije gospodina Pejovića režim odašilje opasnu poruku svakom Crnogorcu koji se u budućnosti odluči ponašati kao Slobodan…”.

Prepoznala je taj naum i Svetlana Broz, koja je iz Sarajeva došla da prisustvuje suđenju u Podgorici: ,,Očigledno je da zbog političke manipulacije od krunskog svjedoka žele da naprave počinitelja”, kazala je ona „ Svi kažu da je telegram i naredbu za deportovanje izdao tadašnji ministar policije, a neobično je da niko ne govori o odgovornosti tadašnjeg predsjednika vlade”, primijetila je Svetlana Broz

PRIKRIVANJE ZLOČINA: Godinama su crnogorski zvaničnici pokušavali da prikriju tragove zločina. Faktički, od momenta kada je javnost saznala da je ovdašnja ljude izbjegle od rata vratila u ruke dželatima. Miteći i zastrašujući i žrtve (porodice ubijenih) i svjedoke pokušali su da proizvedu zaborav. Kada su shvatili da je to nemoguće, pokušali su zločin prikazati kao ,,nesporazum” koji se odigrao mimo znanja državnih organa. Slobodan Pejović se pokazao kao neprelazna prepreka tom naumu.

Šeki Radončić, autor knjige Kobna sloboda o počinjenom zločinu, objasnio je prije nekoliko godina zašto je Slobodan Pejović dragocjen: „Mi imamo brojne svjedoke ovog zločina – članove familija pred čijim je očima crnogorska policija odvodila njihove najbliže, ali Pejovićevo svjedočenje je dragocjeno jer je on bio službenik MUP-a i učesnik te akcije”, kaže Radončić, „I sami znate sa koliko mržnje i prezira projektanti i izvođači ratnih zločina gledaju na ljude koji svjedoče protiv njih, posebno na ljude iz redova njihovog naroda ili službi. Zbog toga njima Slobodan Pejović i smeta, pa pokušavaju na sve načine da ga uplaše ili čak fizički uklone. Kamo sreće da imamo bar još jednog Slobodana Pejovića na prostoru bivše Jugoslavije…”.

Pejović je brzo dobio priliku da se suoči sa cijenom svog izbora.

Krajem 1992. godine, do danas nepoznate osobe pucale su na automobil u kome se Slobodan vozio sa suprugom i djecom. Naredne godine Pejović je preživio i saobraćajnu nesreću, pošto je upućen na službeni put vozilom kojem su kočnice otkazale jer su prethodno, prema ocjeni mehaničara, namjerno onesposobljene.

Anonimne prijetnje i uvrede nije brojao. Kako je bivalo jasnije da će slučaj „deportacije” završiti na sudu, tako su rasli i pritisci na Slobodana Pejovića da odustane od svog svjedočenja. Od 2000. do 2004. automobil mu je, na parkingu, oštećen četiri puta. Policija ni jednom nije otkrila počinioca, niti joj je palo na pamet da Pejoviću obezbijede adekvatnu zaštitu. Umjesto toga, Pejović je u avgustu 2006. dobio poziv da svjedoči o ratnom zločinu iz 1992. godine. Donijeli su mu ga, sat ispred ponoći, specijalci u maskirnim uniformama pod punom ratnom opremom!

Naredne godine Pejovića je metalnom palicom napao sugrađanin Vuk Selić. Policija ga je uhapsila pošto i nije imala izbora – napadač je, naime, zatečen spremnošću žrtve da se brani, pobjegao ostavljajući automobil u kome je čekao Pejovića. Kažnjen je uslovnom kaznom.

Od 2008. do novembra prošle godine „nepoznati počinioci” su kamenovali Pejovićev stan, i četiri puta lomili stakla na njegovom automobilu. Jednom su na sjedištu ostavili poruku „minirano”. Drugi put kamenicu kojom su polomili staklo. Pa lovački metak velikog kalibra… Po pravilu, okolne automobile napadači nijesu dirali.

Policija nije pronašla ni jednog vinovnika ovih napada. To, ipak, nije bilo smetnja Upravi policije da javnosti predoči kako: ,,Na osnovu raspoloživih saznanja i podataka, rukovodilac i starješine područne jedinice Herceg Novi smatraju da ne postoje izvori prijetnji prema Pejoviću, posebno ne zbog njegovog svjedočenja o deportaciji tokom 1992. godine”.

HEROJ: Nekome se prosto, valjalo je zaključiti, ne sviđaju Pejovićev automobil, prozori na njegovoj kući ili pas koga izvodi u šetnju. Kao što njegova dosljednost i hrabrost nijesu prošle nezapažano ni među ljudima koji su trpjeli i, koliko je to bilo u njihovoj moći, osuđivali zločine i zločince.

Na tribini Otpor zaboravu – 16 godina od deportacije bosanskih izbjeglica, koju su u Podgorici organizovali Monitor i Centar za građansko obrazovanje, Pejoviću je uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji izbjeglica”.

Potom mu je Nacionalni savjet Bošnjaka Crne Gore dodijelio plaketu Rifat Burdžović- Tršo. Priznanje predstavlja „iskazivanje zahvalnosti jednom čovjeku koji je u ta nesrećna vremena pokazao da sojska i čojska Crna Gora još uvijek živi kroz djela, istina rijetkih pojedinaca, koji su odbili da se solidarišu sa zločinom i budu dio istog”, predočio je profesor Šerbo Rastoder. Početkom ove godine Pejoviću je u Sarajevu uručena i nagrada za građansku hrabrost Duško Kondor, koju dodjeljuje NVO Gariwo. Slobodan je novčanu nagradu koja je pratila neka od dodijeljenih priznanja poklonio domu Mladost u Bijeloj.

Konačno, krajem prošle godine policija je odlučila, na preporuku tužilaštva, da Slobodanu Pejoviću pruži zaštitu u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka. Od njega se očekivalo tek toliko da se preseli na drugu, tajnu lokaciju i prekine sve kontakte sa porodicom i prijateljima. „Pod takvim režimom ne bih mogao da živi ni minut, a kamoli 24 sata dnevno”, zahvalio se Pejović.

Uslijedile su optužbe kojima se svjedok pokušao preobratiti u zločinca. Tek kao podsjećanje da Crnom Gorom danas vedere i oblače isti oni koji su to radili i prije 18 godina. Na malo drugačiji, „proevropski” način.

Jednom, kada se na priče o zločinima i zločincima stavi pravosnažna tačka, Slobodan Pejović će ući u udžbenike građanskog vaspitanja, kao prvi „zviždač” u Crnoj Gori. Golgota kroz koju prolazi nije neočekivana.

Milan Levara i Zdenko Ropac bili su hrvatski vojnici koji su o zločinima nad srpskim življem u Lici obavijestili prvo svoje nadređene a potom i hrvatsku javnost (1993. godine). Prvo su lažno optuženi za zločine i uhapšeni. Nakon izlaska iz zatvora Levara je ubijen, dok je Ropac spas pronašao u Njemačkoj, u programu zaštite svjedoka.

Joe Darby, pripadnik američke vojne policije u Iraku, koji je prvi upozorio nadležne na zlostavljanje zatvorenika u zatvoru Abu Ghraib skrivao se, po povratku u Ameriku, skupa sa majkom duže od tri godine kako bi izbjegao prijetnje smrću. Bradley Manning obavještajni analitičar američke vojske u Iraku, pritvoren je zbog sumnji da je WikiLeaksu dostavio poznati video snimak o helikopterskom napadu u kojem je poginulo desetak civila među kojima i dva novinara Rojtersa.

Pripadnici ruske elitne policijske jedinice OMON koji su se medijima požalili da su postali ,,plaćenici i zaštitnici kriminala, robovi koje šefovi koriste za privatne, ilegalne, poslove”, bili su prinuđeni da povuku svoje ispovijesti…

Slobodan Pejović je imao sreću da je svjedočanstvo o deportaciji dao prije nego što je država stigla da donese propise kojima, navodno, štiti zviždače iz državnih institucija. Da su ti propisi na snazi, on bi i dalje čekao da mu nadležni pismeno odgovore na primjedbe o nezakonitim radnjama (zločinima) kojima je bio svjedok, a koje su naredili -oni. Nadležni bi tvrdili da deportacije nije ni bilo. A možda da Crna Gora te 1992. godine, nije imala ni premijera ni predsjednika države. U protivnom bi oni, po božjim i ljudskim zakonima, bili najodgovorniji za sramni državni zločin.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo