MONITORING
Guvernanta umjesto guvernera

Tradicija je nastavljena. Kada god su bili u prilici da biraju, čelnici vladajuće partije u Crnoj Gori izabrali su rješenje ,,s’ manom”. Da se slučajno ne bi desilo da se kandidat, kada se domogne funkcije, zanese i zaboravi da je tu da štiti privatne interese ,,poslodavaca”. Po svaku cijenu.
Predsjednik Filip Vujanović je dugo promišljao i (zasigurno, bez ičijeg nagovora) odlučio da za novog guvernera Centralne banke Crne Gore predloži Radoja Žugića. Dobro se dosjetio – Radoje se dokazao na mnogim poljima. Sve za dobro partije kojoj pripada i njenog vrha. Tek sad će da se žrtvuje. U Zakonu, eto, stoji da guverner Centralne banke ne može biti stranačka ličnost. Zato će se Žugić, prekaljeni DPS–ovac, na čelo Centralne banke uspeti bez stranačkih obilježja u džepovima. U dušu mu niko zavitrivat’ neće.
PRVA BANKA ZABORAVA NEMA: Ko zaviri u njegovu biografiju naći će da je Žugić direktor Fonda penzijsko invalidskog osiguranja. Prije toga je stolovao u Direkciji javnih prihoda Crne Gore i Zavodu za obračun i plaćanje, a bio je i zamjenik generalnog direktora Centralne banke.
Nije bio gadljiv ni na razne upravne odbore. Bio je u bordu JU Aerodromi Crne Gore, u Centralnoj depozitarnoj agenciji, pa u Lovćen osiguranju, Prvoj banci i Monstatu. Do prije mjesec dana bio je član Odbora za reviziju Prve banke.
U trenutku kada treba da preuzme čelnu poziciju u CBCG, Žugiću u
imovinskom kartonu, objavljenom na sajtu Komisije za sprječavanje konflikta interesa, stoji da je, sem toga što je direktor Fonda PIO, još i član
komisije za sistem u Fondu PIO, poslanik u Skupštini Crne Gore, član
jednog skupštinskog odbora, član Vladinog Savjeta za privatizaciju, pa
Vladinog Socijalnog savjeta. U imovinskom kartonu, Prvu banku i angažman u njoj Žugić ne pominje. Ne treba dušu griješiti. Možda čovjek zaista nije imao nikakve koristi od nje. Možda su oni iz Prve banke njega iskoristili. Možda će ga tek sada stići blagodeti onoga što je (od)radio u Prvoj banci i za Prvu banku.
Žugić je bio predsjednik Upravnog odbora Prve banke Mila Đukanovića i familije, u vrijeme kada je Banka zbog, najkraće opisano, nestručnog i nesavjesnog baratanja tuđim novcem, bila prinuđena da zatraži državnu pomoć za izmirenje nagomilanih obaveza. Radoje Žugić je, skupa sa potpredsjednikom Vlade Igorom Lukšićem potpisao ugovor o kreditu vrijednom 44 miliona.
Fond PIO je u vrijeme dok je Žugić bio na njegovom čelu, učestvovao u transakcijama kojima je Prva banka vraćala kredit Vladi Crne Gore. Upravo takav, u finansijskom smislu istorijski, način vraćanja duga bio je jedan od glavnih razloga za žestoki sukob dosadašnjeg guvernera Centralne banke Ljubiše Krgovića i premijera Mila Đukanovića. Kada je guverner Krgović transakcije između Prve banke i Vlade ocijenio sumnjivim – najavljena je njegova smjena. I ostvarena.
STABILNOST, SIGURNOST I POVJERENJE: Na internet stranici Centralne banke piše da ,,vođena fundamentalnim principima sigurnosti, stabilnosti i povjerenja CBCG posluje na bazi potpune finansijske i institucionalne nezavisnosti”.
Kako je to do sada funkcionisalo, te da li je rukovodstvo ove institucije koja je u svakom društvu jedan od najbitnijih stubova sistema radilo zaista nezavisno – da se diskutovati. Ipak, čelni čovjek CBCG Ljubiša Krgović je pokazivao jasne znakove života kada je digao glas protiv specijalnog tretmana kakav je zadobila banka braće Đukanovića. Da Krgović nije na liniji posumnjalo se još davno, kada je u javnosti primijećen animozitet između njega i gurua crnogorske ekonomske škole Veselina Vukotića. Vukotić, profesor koji se ponosi time što je umrežio veliki broj svojih bivših studenata po raznim institucijama i privatnim firmama – vješto vuče poteze u raznim sferama crnogorskog društva. Krgović nije bio njegov igrač. Ne samo to, članovima Vukotićevog netvorka nije bilo baš široko u CBCG pa su je mnogi i napuštali.
Čelni ljudi CBCG su se sporili sa vrhom Vlade i oko krucijalnih finansijskih pitanja države. Dok je CBCG prizivala Međunarodni monetarni fond i nabrajala pogodnosti aranžmana sa ovom institucijom u Vladi nisu bili radi toj opciji.
Još prije više od godinu bilo je jasno da će Đukanović eliminisati Krgovića. Samo je trebalo dobro zamutiti vodu. Premijer je bio nezadovoljan načinom na koji se CBCG postavila u vrijeme krize. Umjesto da otpusti dizgine i dozvoli da se sav dostupan novac upumpa u onemoćali sistem, Krgović i njegovi saradnici su vodili brigu o ljudima koji su novac povjerili na čuvanje ovdašnjim bankama i odbijali da obaveznu rezervu svedu na minimum minimuma. Iako je Centralna banka prije više od godinu dana već napravila ozbiljan ustupak, dozvoljavajući komercijalnim bankama da četvrtinu obavezne rezerve iskoriste za kupovinu državnih obveznica, kako bi makar privremeno zakrpili rupe na prošlogodišnjem budžetu, to izgleda nije bilo dovoljno.
Na kraju je Vlada izmijenila već pripemljeni nacrt Zakona o CBCG samo da bi mogli da smijeni Krgovića. Prije mjesec dana CBCG podnijela je Ustavnom sudu predlog za ocjenu da li su pojedine odredbe novog Zakona o CBCG saglasne sa Ustavom, i zatražila je obustavu izvršenja odredbe famoznog člana 92. kojim se predviđa smjena članova Savjeta te institucije prije isteka njihovih mandata.
Uzalud. Nužda zakon mijenja. A ovdje je izgleda bila baš velika. U igru ubačen provjeren igrač. Ako premijer Đukanović uskoro zaista napusti vrh Vlade itekako će mu za biznis trebati jaka porodična banka. Porodična banka i porodični biznis će biti jaki onoliko koliko su institucije sistema slabe. Zato rokade na čelu CBCG, jedine crnogorske državne institucije koja je, u izvjesnoj mjeri, ispunjavala kriterujume stručnosti i nezavisnosti u radu.
PRVO PRVA, PA ONDA CENTRALNA: Žugiću je, ne zaboravimo, svojedobno povjerena najzanimljivija uloga u pokušaju oporavka Prve banke. Izabran je za člana odbora direktora na vanrednoj sjednici Skupštine akcionara – početkom oktobra 2008. godine. Već tada se znalo za velike probleme Prve koji su prijetili da za bankom povuku i njene deponente.
Sredinom oktobra 2008. Žugić je saopštio da je zbog novog profesionalnog angažmana podnio ostavku na mjesto direktora Fonda PIO. Potom je, početkom novembra iz CBCG stigla i neophodna saglasnost za njegovo imenovanje. Onda je, par dana kasnije, stigla i nezvanična vijest da je poslanik DPS odlučio da se povuče sa mjesta na koje je tek izabran. Ipak, Žugić je 18. decembra 2008. godine, kao predsjednik Odbora direktora Prve banke potpisao sa Igorom Lukšićem ugovor o vladinoj pozajmici vrijednoj 44 miliona eura ,,isključivo za obezbjeđenje likvidnosti”. Iako je prije pola godine ministar Lukšić Evropskoj komisiji objasnio kako ta sredstva nijesu iskorišćena po utvrđenim pravilima sada ne sumnja da će sa Žugićem i na novoj dužnosti dobro sarađivati.
Potom se Žugić ,,vratio” u Fond PIO. Izvori Monitora kažu da on odatle nije ni odlazio, što bi značilo da je novi guverner u to vrijeme kršio Zakon o sprječavanju konflikta interesa. Uglavnom, 12. januara 2009. godine, Pobjeda objavljuje razgovor sa Radojem Žugićem, ,,direktorom Fonda PIO”. Ostalo je nejasno gdje je Žugić radio između 18. decembra ‘08. i 12. januara ‘09. godine, kada je otišao iz Prve banke i kako se, nakon podnošenja ostavke, vratio u Fond.
Pretpostavimo da je Radoje Žugić – što bi po njegov profesionalni kredibilitet bilo najbolje – posao prvog čovjeka Prve banke obavljao nepunih pet minuta, onoliko koliko je bilo potrebno da sa Lukšićem ispotpisuje sve primjerke Ugovora o vladinom kreditu. To bi, ipak, bilo dovoljno da ga u svakoj normalnoj zemlji eliminiše iz kruga ozbiljnih kandidata za funkciju guvernera Centralne banke. Jednostavno je nepristojno da Radoje Žugić guverner odlučuje i o daljoj sudbini mjera CB prema Prvoj banci koje su izrečene dok je tom bankom, makar formalno, upravljao – Radoje Žugić.
Da bi postali guverner Centralne banke neophodan je neokrnjen kredibilitet kako u javnosti tako i među kolegama iz svijeta finansija. Ima li to čovjek koji je prije nepune dvije godine bio prinuđen da, kao jedini bankar u Crnoj Gori, na koljenima moli za državnu pomoć?
Kada se, prije godinu dana, raspravljalo u parlamentu kojim je bankama i po kom kriterijumu otišla državna pomoć, poslanik Žugić je insistirao da to pitanje ne treba postavljati ,,jer su sve banke imale isti problem”. Prema dostupnim informacijama, a on je to trebao znati bolje od bilo koga drugoga, samo jedna banka u Crnoj Gori nije blagovremeno izvršavala naloge svojih klijenata. I samo su vlasnici Prve banke svoj kapital sačuvali tako što im je država dala naš novac. Vlada je, proizilazi iz dostupnih činjenica, Prvoj sem novca pozajmila čak i predsjednika borda koji bi potpisao kreditni aranžman sa državom.
Sada će sve ići još lakše. Ni u CBCG neće biti nikoga da čangriza. Čak je i opozicija, umjesto da vikne do neba i insistira na nezavisnosti CBCG, pohvalila DPS-ovsku učtivost Radoja Žugića. Pobjeda je Žugića uoči ustoličenja opisala vrlo slikovito: ,,Ćuti i radi”. Ono što mu se kaže. Uostalom, precizno je rekao profesor Milenko Popović – familiji ne treba guverner, već guvernanta. To smo i dobili.
Marijana BOJANIĆ
Komentari
Izdvojeno
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun
Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.
Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.
Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.
Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.
Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.
U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.
Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.
Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje
I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.
Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.
Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.
I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.
U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.
Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”. Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.
Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.
Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.
Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
Izdvojeno4 sedmice
TRAGEDIJA U BEOGRADU, VRISAK SA VRAČARA OGLAŠAVA UZBUNU: Srce tame
-
INTERVJU1 sedmica
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom