Povežite se sa nama

MONITORING

Guvernanta umjesto guvernera

Objavljeno prije

na

Tradicija je nastavljena. Kada god su bili u prilici da biraju, čelnici vladajuće partije u Crnoj Gori izabrali su rješenje ,,s’ manom”. Da se slučajno ne bi desilo da se kandidat, kada se domogne funkcije, zanese i zaboravi da je tu da štiti privatne interese ,,poslodavaca”. Po svaku cijenu.

Predsjednik Filip Vujanović je dugo promišljao i (zasigurno, bez ičijeg nagovora) odlučio da za novog guvernera Centralne banke Crne Gore predloži Radoja Žugića. Dobro se dosjetio – Radoje se dokazao na mnogim poljima. Sve za dobro partije kojoj pripada i njenog vrha. Tek sad će da se žrtvuje. U Zakonu, eto, stoji da guverner Centralne banke ne može biti stranačka ličnost. Zato će se Žugić, prekaljeni DPS–ovac, na čelo Centralne banke uspeti bez stranačkih obilježja u džepovima. U dušu mu niko zavitrivat’ neće.

PRVA BANKA ZABORAVA NEMA: Ko zaviri u njegovu biografiju naći će da je Žugić direktor Fonda penzijsko invalidskog osiguranja. Prije toga je stolovao u Direkciji javnih prihoda Crne Gore i Zavodu za obračun i plaćanje, a bio je i zamjenik generalnog direktora Centralne banke.

Nije bio gadljiv ni na razne upravne odbore. Bio je u bordu JU Aerodromi Crne Gore, u Centralnoj depozitarnoj agenciji, pa u Lovćen osiguranju, Prvoj banci i Monstatu. Do prije mjesec dana bio je član Odbora za reviziju Prve banke.

U trenutku kada treba da preuzme čelnu poziciju u CBCG, Žugiću u

imovinskom kartonu, objavljenom na sajtu Komisije za sprječavanje konflikta interesa, stoji da je, sem toga što je direktor Fonda PIO, još i član

komisije za sistem u Fondu PIO, poslanik u Skupštini Crne Gore, član

jednog skupštinskog odbora, član Vladinog Savjeta za privatizaciju, pa

Vladinog Socijalnog savjeta. U imovinskom kartonu, Prvu banku i angažman u njoj Žugić ne pominje. Ne treba dušu griješiti. Možda čovjek zaista nije imao nikakve koristi od nje. Možda su oni iz Prve banke njega iskoristili. Možda će ga tek sada stići blagodeti onoga što je (od)radio u Prvoj banci i za Prvu banku.

Žugić je bio predsjednik Upravnog odbora Prve banke Mila Đukanovića i familije, u vrijeme kada je Banka zbog, najkraće opisano, nestručnog i nesavjesnog baratanja tuđim novcem, bila prinuđena da zatraži državnu pomoć za izmirenje nagomilanih obaveza. Radoje Žugić je, skupa sa potpredsjednikom Vlade Igorom Lukšićem potpisao ugovor o kreditu vrijednom 44 miliona.

Fond PIO je u vrijeme dok je Žugić bio na njegovom čelu, učestvovao u transakcijama kojima je Prva banka vraćala kredit Vladi Crne Gore. Upravo takav, u finansijskom smislu istorijski, način vraćanja duga bio je jedan od glavnih razloga za žestoki sukob dosadašnjeg guvernera Centralne banke Ljubiše Krgovića i premijera Mila Đukanovića. Kada je guverner Krgović transakcije između Prve banke i Vlade ocijenio sumnjivim – najavljena je njegova smjena. I ostvarena.

STABILNOST, SIGURNOST I POVJERENJE: Na internet stranici Centralne banke piše da ,,vođena fundamentalnim principima sigurnosti, stabilnosti i povjerenja CBCG posluje na bazi potpune finansijske i institucionalne nezavisnosti”.

Kako je to do sada funkcionisalo, te da li je rukovodstvo ove institucije koja je u svakom društvu jedan od najbitnijih stubova sistema radilo zaista nezavisno – da se diskutovati. Ipak, čelni čovjek CBCG Ljubiša Krgović je pokazivao jasne znakove života kada je digao glas protiv specijalnog tretmana kakav je zadobila banka braće Đukanovića. Da Krgović nije na liniji posumnjalo se još davno, kada je u javnosti primijećen animozitet između njega i gurua crnogorske ekonomske škole Veselina Vukotića. Vukotić, profesor koji se ponosi time što je umrežio veliki broj svojih bivših studenata po raznim institucijama i privatnim firmama – vješto vuče poteze u raznim sferama crnogorskog društva. Krgović nije bio njegov igrač. Ne samo to, članovima Vukotićevog netvorka nije bilo baš široko u CBCG pa su je mnogi i napuštali.

Čelni ljudi CBCG su se sporili sa vrhom Vlade i oko krucijalnih finansijskih pitanja države. Dok je CBCG prizivala Međunarodni monetarni fond i nabrajala pogodnosti aranžmana sa ovom institucijom u Vladi nisu bili radi toj opciji.

Još prije više od godinu bilo je jasno da će Đukanović eliminisati Krgovića. Samo je trebalo dobro zamutiti vodu. Premijer je bio nezadovoljan načinom na koji se CBCG postavila u vrijeme krize. Umjesto da otpusti dizgine i dozvoli da se sav dostupan novac upumpa u onemoćali sistem, Krgović i njegovi saradnici su vodili brigu o ljudima koji su novac povjerili na čuvanje ovdašnjim bankama i odbijali da obaveznu rezervu svedu na minimum minimuma. Iako je Centralna banka prije više od godinu dana već napravila ozbiljan ustupak, dozvoljavajući komercijalnim bankama da četvrtinu obavezne rezerve iskoriste za kupovinu državnih obveznica, kako bi makar privremeno zakrpili rupe na prošlogodišnjem budžetu, to izgleda nije bilo dovoljno.

Na kraju je Vlada izmijenila već pripemljeni nacrt Zakona o CBCG samo da bi mogli da smijeni Krgovića. Prije mjesec dana CBCG podnijela je Ustavnom sudu predlog za ocjenu da li su pojedine odredbe novog Zakona o CBCG saglasne sa Ustavom, i zatražila je obustavu izvršenja odredbe famoznog člana 92. kojim se predviđa smjena članova Savjeta te institucije prije isteka njihovih mandata.

Uzalud. Nužda zakon mijenja. A ovdje je izgleda bila baš velika. U igru ubačen provjeren igrač. Ako premijer Đukanović uskoro zaista napusti vrh Vlade itekako će mu za biznis trebati jaka porodična banka. Porodična banka i porodični biznis će biti jaki onoliko koliko su institucije sistema slabe. Zato rokade na čelu CBCG, jedine crnogorske državne institucije koja je, u izvjesnoj mjeri, ispunjavala kriterujume stručnosti i nezavisnosti u radu.

PRVO PRVA, PA ONDA CENTRALNA: Žugiću je, ne zaboravimo, svojedobno povjerena najzanimljivija uloga u pokušaju oporavka Prve banke. Izabran je za člana odbora direktora na vanrednoj sjednici Skupštine akcionara – početkom oktobra 2008. godine. Već tada se znalo za velike probleme Prve koji su prijetili da za bankom povuku i njene deponente.

Sredinom oktobra 2008. Žugić je saopštio da je zbog novog profesionalnog angažmana podnio ostavku na mjesto direktora Fonda PIO. Potom je, početkom novembra iz CBCG stigla i neophodna saglasnost za njegovo imenovanje. Onda je, par dana kasnije, stigla i nezvanična vijest da je poslanik DPS odlučio da se povuče sa mjesta na koje je tek izabran. Ipak, Žugić je 18. decembra 2008. godine, kao predsjednik Odbora direktora Prve banke potpisao sa Igorom Lukšićem ugovor o vladinoj pozajmici vrijednoj 44 miliona eura ,,isključivo za obezbjeđenje likvidnosti”. Iako je prije pola godine ministar Lukšić Evropskoj komisiji objasnio kako ta sredstva nijesu iskorišćena po utvrđenim pravilima sada ne sumnja da će sa Žugićem i na novoj dužnosti dobro sarađivati.

Potom se Žugić ,,vratio” u Fond PIO. Izvori Monitora kažu da on odatle nije ni odlazio, što bi značilo da je novi guverner u to vrijeme kršio Zakon o sprječavanju konflikta interesa. Uglavnom, 12. januara 2009. godine, Pobjeda objavljuje razgovor sa Radojem Žugićem, ,,direktorom Fonda PIO”. Ostalo je nejasno gdje je Žugić radio između 18. decembra ‘08. i 12. januara ‘09. godine, kada je otišao iz Prve banke i kako se, nakon podnošenja ostavke, vratio u Fond.

Pretpostavimo da je Radoje Žugić – što bi po njegov profesionalni kredibilitet bilo najbolje – posao prvog čovjeka Prve banke obavljao nepunih pet minuta, onoliko koliko je bilo potrebno da sa Lukšićem ispotpisuje sve primjerke Ugovora o vladinom kreditu. To bi, ipak, bilo dovoljno da ga u svakoj normalnoj zemlji eliminiše iz kruga ozbiljnih kandidata za funkciju guvernera Centralne banke. Jednostavno je nepristojno da Radoje Žugić guverner odlučuje i o daljoj sudbini mjera CB prema Prvoj banci koje su izrečene dok je tom bankom, makar formalno, upravljao – Radoje Žugić.

Da bi postali guverner Centralne banke neophodan je neokrnjen kredibilitet kako u javnosti tako i među kolegama iz svijeta finansija. Ima li to čovjek koji je prije nepune dvije godine bio prinuđen da, kao jedini bankar u Crnoj Gori, na koljenima moli za državnu pomoć?

Kada se, prije godinu dana, raspravljalo u parlamentu kojim je bankama i po kom kriterijumu otišla državna pomoć, poslanik Žugić je insistirao da to pitanje ne treba postavljati ,,jer su sve banke imale isti problem”. Prema dostupnim informacijama, a on je to trebao znati bolje od bilo koga drugoga, samo jedna banka u Crnoj Gori nije blagovremeno izvršavala naloge svojih klijenata. I samo su vlasnici Prve banke svoj kapital sačuvali tako što im je država dala naš novac. Vlada je, proizilazi iz dostupnih činjenica, Prvoj sem novca pozajmila čak i predsjednika borda koji bi potpisao kreditni aranžman sa državom.

Sada će sve ići još lakše. Ni u CBCG neće biti nikoga da čangriza. Čak je i opozicija, umjesto da vikne do neba i insistira na nezavisnosti CBCG, pohvalila DPS-ovsku učtivost Radoja Žugića. Pobjeda je Žugića uoči ustoličenja opisala vrlo slikovito: ,,Ćuti i radi”. Ono što mu se kaže. Uostalom, precizno je rekao profesor Milenko Popović – familiji ne treba guverner, već guvernanta. To smo i dobili.

Marijana BOJANIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DIPLOMATSKA I MEDIJSKA OFANZIVA MILA ĐUKANOVIĆA: Ponovno aktiviranje ruskih zavjera kao slamka spasa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi

 

Nakon što su slab odziv crnogorskih građana i akcija policije pokvarili cetinjski happening 5. septembra da se preko ulice i uz pomoć tajnih službi i medijske demagogije opet krene u novu „odbranu Crne Gore“ (tj. nagomilanog bogatstva i nekažnjivosti DPS vrhuške) lopta se opet prebacila na diplomatski i medijski teren ne bi li se povratilo sve više poljuljano povjerenje u stari režim. Kako beogradski prijatelj i kolega Aleksandar Vučić nije uspio preko svojih medijskih i duhovnih trovača mobilizirati dovoljan broj crnogorskih „patriota“ i ljubitelja lika i djela predsjednika Mila Đukanovića radi odbrane njegovog privatnog feuda, došlo je vrijeme da pozvoni telefon u Moskvi.

U toku je godišnje zasijedanje Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku koje traje od 21. do 27. septembra i koje je okupilo preko 130 šefova i vlada država članica. U utorak je govorio i američki predsjednik Džo Bajden kome je ovo prvo pojavljivanje na tako velikom samitu svjetskih državnika. Nije tajna da mnogi državnici priželjkuju, ako ne susret, a ono slikanje i razgovor od desetak sekundi za koji se raznim lobističkim firmama u Americi nude milionske svote. Kod nas su se već pojavile nepotvrđene tvrdnje u regionalnoj štampi da se nudi nevjerovatnih 15 miliona dolara za Đukanovićevo slikanje sa Bajdenom i razmjenu od pet-šest riječi. Takav scenario bi dobro došao kao potvrda da DPS klika i dalje stoji na putu evroatlantskih integracija i da ponovo uživa podršku Amerike koja se počela distancirati od režima nakon Đukanovićevog povratka na mjesto predsjednika njegove „države“ u maju 2018. godine.

Nevezano za gore spomenutu sumu, nesporno je da DPS diplomatija, lobisti i inostrani saveznici pokušavaju ovih dana da dogovore termine za susrete sa visokim američkim zvaničnicima, kako je Monitoru potvrdilo nekoliko izvora u Vašingtonu. Uz zahtjeve za susret se obavezno prilaže i nedavno objavljena studija Digitalnog forenzičnog centra Crne Gore (DFC), čije osnivanje je podržala Vlada Sjedinjenih Američkih Država  2019. godine i koji djeluje u okviru Atlantskog saveza Crne Gore (ASCG). Njegov predsjednik Savo Kentera je prije dvije godine, u vrijeme čvrstorukaške vladavine Đukanovića, izjavio Vijestima da je jedan od primarnih ciljeva DFC-a da „razotkriju sve one koji pokušavaju da podrivaju naš politički i demokratski sistem i unesu haos i nerede u određenim zemljama“. Neki su se ponadali, s obziromna to da Atlantski savez promovira zapadne i evroatlantske vrijednosti, da će to raditi i njihova podružnica u Crnoj Gori, uprkos Kenterinoj retorici koja podsjeća na sovjetsko-komunističku borbu protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Gorepomenuta studija od stotinu stranica nosi naziv Uloga Rusije na Balkanu: Slučaj Crne Gore i opširno se bavi raznim ruskim subverzivnim oblicima djelovanja kojim se „potkopava prozapadna politika Đukanovića“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Ta koalicija je na prethodne izbore izašla sa projektom ekspertske vlade, koji su njeni postizborni koalicioni partneri bili prinuđeni da prihvate – manje ili više nevoljno. DF se ljetos, nakon izglasavanje Rezolucije o Srebrenici i razrješenja ministra pravde Vladimira Leposavića odrekao Sporazuma koji je, u septembru prošle godine, u njihovo ime potpisao Krivokapić. Prethodno je u njihovoj političkoj agendi priča o EU zamijenjena srpskim svetom.

Dritan Abazović je, radi opstanka Vlade, prećutao rušenje zajedničke postizborne platforme. Nakon što je već prihvatio da se mjesta u izvršnoj vlasti, regulatornim agencijama i državnim preduzećima dijele „po dubini” prema partijskim kvotama. Makar i nezakonito.

Situacija se, početkom septembra, dodatno iskomplikovala. Koalicija: Krivokapić i (veći) dio njegove vlade – Demokrate – DF izvršila je frontalni napad na rukovodeće ljude MUP-a i Uprave policije, a samim tim i na Abazovića – potpredsjednika Vlade zaduženog za bezbjednost. Po njihovim mjerama, mlaka intervencija policije na Cetinju samo je bila povod za napade. Suština je u već započetim pripremama za naredne izbore i činjenici da je birački spisak u nadležnosti MUP-a. Pri sadašnjem rasporedu snaga, zainteresovani ga ne bi mogli krojiti i prekrajati po svom nahođenju.

Zato je izvjesno da rekonstrukcija Vlade, koju traže Demokrate i DF, podrazumijeva značajne promjene na toj poziciji. Realno je očekivati da će juriš na Sergeja Sekulovića i Zorana Brđanina  dobiti nastavak. Pod uslovom da ova vlada opstane dovoljno dugo.

Pristane li na dogovor DF-a i Demokrata o pravljenju nove vlade po mjeri političkih partija koje joj obezbjeđuju podršku, Abazović bi marginalizovao svoju poziciju i u vladajućoj koaliciji (sigurno) i u GP URA (vrlo vjerovatno). A pokretu bi prijetio raskol i nestanak sa političke scene.

Nije realna pretpostavka da je Abazović spreman za tu vrstu političkog samoubistva. To imaju na umu i njegovi koalicioni partneri. Nakon sastanka kod premijera na kome je, uz meze, dogovorena privremena obustava vatre na javnoj sceni, krenuli su u pohod na nove koalicione partnere koji bi im mogli donijeti neophodna 41 glasa u parlamentu. Monitoru je potvrđeno da su predstavnici vladajućih koalicija „ispipavali puls” manjinskih partija. Bez uspjeha.

Milo Đukanović je organizovao sastanak opozicionih predstavnika preduhitrivši tako eventualna pregrupisavanja u parlamentu i dodatno slabljenje pozicije DPS-a. Treba biti jako maštovit pa zamisliti da bi se oni koji su, koliko juče, zaključili da „Crna Gora ima marionetsku vladu koja je u potpunosti instrumentalizovana u službi tuđih, antidržavnih i anticrnogorskih interesa”, odlučili da postanu dio tog i takvog tima. Dodatno, prelazeći preko zajedničke ocjene da se „prvi put nakon 90-ih manjinski narodi osjećaju ugroženim i kao građani drugog reda, dok se njihovo prisustvo u državnoj upravi svodi na minimum”.

Koristeći neslogu, neodlučnost i odsustvo političkog umijeća vladajuće većine, Đukanović je ugrabio da raspiše izbore u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Tako je preduhitrio naum vlasti da, krajem septembra, u parlamentu izglasa odluku o grupisanju i istovremenom održavanju lokalnih izbora. Predsjednik DPS-a se nada da je tako postigao dva cilja.

Njegova partija bi, sa tri očekivane pobjede na lokalnom nivou, mogla povratiti poljuljanu vjeru u brzi povratak na vlast. Đukanoviću i DPS-u na ruku ide i očigledno kalkulantski pristup vladajuće većine. Ona je već zaboravila na obećane zakone o lustraciji i preispitivanju porijekla imovine. Najava iz saopštenja Demokrata i DF-a o istovremenom izboru rekonstruisane Vlade i članova Tužilačkog savjeta svjedoči o nastavku političke trgovine, po naslijeđenom DPS obrascu.

Druga meta koju je Đukanović gađao raspisujući lokalne izbore je popis. DF je opstanak Vlade uslovio nacionalnim prebrojavanjem do kraja godine – to je jedini podatak iz popisa koji njih interesuje – a Krivokapić je (još jednom) promijenio raniji stav i priklonio se njihovim zahtjevima. Raspisivanjem izbora Đukanović je stvorio situaciju u kojoj bi se popis održavao istovremeno kad i izborna kampanja, što nije u skladu sa standardima prihvaćenim u Evropi. Tako je stvorio poziciju da opozicija, pod njegovom komandom, osporava rezultate popisa ukoliko on bude održan, ili čak pozove na bojkot popisa i popisivača. Kao uvod u nove raskole. Moglo bi se pokazati, ponovo, da će odlučujuću riječ i o održavanju popisa imati poslanici Koalicije Crno na bijelo.

Ovonedjeljna preraspodjela i grupisanje snaga u vlasti i opoziciji donijela je još dva zanimljiva „detalja”.

Ozvaničenjem jedinstvenog opozicionog bloka i najavom jedinstvenog djelovanja, SDP se i formalno vratio pod Đukanovićevo starateljstvo, odakle se uz mnogo problema (partijski raskol) otrgao prije pet godina. Time je na teoriju svedena nada o zajedničkoj političkoj platformi građanskih partija iz redova sadašnje vlasti i opozicije koje su, programski i po dubini, jedne drugima mnogo bliže nego što su to sadašnjim partnerima.

Interesantna je i pozicija premijera. U danu kada je većina njegove parlamentarne većine obznanila dogovor o rekonstrukciji Vlade, iz istih redova je došao novi napad na ministra finansija. Milojku Spajiću – već viđenom lideru partije na čijem osnivanju dio vlade predvođen premijerom radi mjesecima – prebacuje se da je član „međunarodne kriminalne grupe”.  To čini veoma upitnim njegov ostanak na toj funkciji pod okriljem aktuelne većine, nakon što je krenuo u koncentraciju ogromne moći.

Da parafraziramo Miodraga Lekića: ova svijeća (izvršna i zakonodavna vlast) gori sa oba kraja. Prostora u sredini sve je manje. I sve je neudobnije. Valja gasiti.   Priprema uslova za izbore, koji bi bili pošteniji od prethodnih, u ovom trenutku, izgleda maksim mogućeg ove vlade, ako je ne sruše. Ili ne uruši sama sebe. U  postojećem rasporedu snaga, ni to ne bi bilo malo. U svakom slučaju mnogo je više od ništa.

Zoran RADULOVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Nezaobilazna tema je svakako ruski vladar Vladimir Putin o čijoj mudrosti i aktivnostima se naširoko piše. Interesantno je da i znatan broj hrvatskih mainstream medija poput Hine, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije… podržava sliku Putina kao „pravog muškarca“ i „oštrog momka u divljoj prirodi“ dok ga slikaju kao konjanika golih prsa, koji neustrašivo prilazi medvjedima i lavovima. Narativ o predsjedniku koji marljivo radi za dobrobit naroda ali je i nevjerovatno svjestran i uspješan u mnogim poljima ima puno sličnosti sa ranijim kultom Josifa Visarionoviča Staljina. Istina, Staljin se nije družio sa životinjama u stilu Sv. Franje Asiškog i Putina i nije išao u crkvu ali je zato svake godine objavljivao na desetine naučnih radova iz svih oblasti na koji je stavljao potpise.

Putinu srbijanski mainstream mediji pripisuju i mesijanske uloge u zaštiti ugroženog srpstva pa tako „Putin spašava Srbiju od zapadnog pritiska“,  „SAD i NATO ratuju sa Rusijom u Srbiji” „Ludaci sa Zapada spremaju veliko zlo – 18.000 NATO vojnika sprema udar na Putina!“ itd.

Kritični tekstovi o Rusiji ili unutrašnji nezavisni pogled ne postoje  u Vučićevim medijima. Tu se Vučić očinski brine i „brani celovitost Srbije“ pa zbog toga „Amerikanci hoće da ubiju Vučića“, „CIA radi Vučiću o glavi“, „NATO i ISIS pripremaju haos na (fudbalskom) Svetskom prvenstvu“, „Srbomrsci savetuju Bajdenu: Srušite Vučića ako ne prizna Kosovo“ itd. Takođe i „EU plaća udar na Vučića“ iako EU svake godine daje upravo Vučićevoj vladi bezpovratnih 300 miliona eura i prvi je trgovinski partner Srbije (dvije trećine robne razmjene sa inostranstvom). Rusija daleko zaostaje za EU i u vezi sa pomoći i trgovinom sa svojom balkanskom „ćiriličnom i pravoslavnom braćom koju veže iskrena ljubav bez interesa“.

Identičan pristup ruski i srbijanski mediji primjenjuju i kad je u pitanju Republika Srpska u BiH. Njen lider Milorad Dodik često daje izjave za Sputnjik koje se onda prenose u srbijanskim i RS medijima. Dodik u takvoj vrsti izvještavanja takođe ima odlike mesijanstva kao i kremaljski car i srbijanski vožd.

U trouglu Sjeverna Makedonija – Srbija – Bugarska ruska propaganda nastoji da održava stanje konstantnih tenzija i ciljano podstiče višeslojne sukobe između tri zemlje iako je Rusima Bugarska, isto kao i Hrvatska, značajna baza i saveznik na Balkanu. Nakon što je konačno postignut dogovor između Makedonaca i Grka oko imena zemlje a čiji dogovor je Moskva više od decenije opstruirala, lopta je prebačena Bugarima. Bugarska je počela novo zatezanje oko makedonskih integracija sa EU, ovaj put svojatajući makedonski narod, jezik i istoriju. Srpska štampa vjerno prenosi „skandaloznu poruku“ iz Sofije „bugarski vicepremijer nazvao Srbiju dželatom Makedonije“, „Nerazumni san Bugarske: Kriva im Srbija što postoji Makedonija”, „Bugarski političar nazvao makedonske zvaničnike ‘etničkim Bugarima…”

S druge strane, srbijansko svojatanje crnogorskog identiteta i istorije nije nikakav problem i ruski propagandisti i trolovi raspaljuju debatu i tenzije sa obje strane.

Brajova studija se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu. Međutim analize izvan pomenute publikacije Fondacije Nojman ukazuju da događaji na Cetinju od 5. septembra oko ustoličenja novog mitropolita Joanikija su propraćeni do sada neviđenom medijskom halabukom u zemlji i regionu. Način na koji su dva, na prvi pogled suprotstavljena, bloka prezentirali događaje na Cetinju je bio sve samo ne stihijski i otvoreno je priželjkivano da „padne krv“ kako je i najavljivala srbijanska žuta štampa. Vokabular koji su oba bloka usvojila i njihove „činjenice“ odslikavaju obrasce koji ukazuju na postojanje sličnog scenarija kao u trouglu Bugara, Makedonaca i Srba. Mediji pod kotrolom Đukanovića i njegovog volonterskog savjetnika i možda glavnog ruskog čovjeka na Balkanu Milana Roćena su takođe po obrascu i komandi napadali velikosrpski hegemonizam, imperijalizam i sve ono što krasi današnju Srbiju i Srpsku crkvu po tim istim medijima. Interesantno je da se oba bloka uzdržavaju bilo kakve kritike protivnika zbog uništavanja ekonomije, vladavine prava, korupcije i cvjetanja organizovanog kriminala u vrhovima državnih vlasti. Takođe oba bloka izbjegavaju bilo kakvu kritiku Putina i Rusije pa čak iako su preneseni od strane vodećih svjetskih medija. Takođe, i pored napada i demonizacije Đukanovića samo zbog njegovog navodnog antisrpstva, ruska propagadna i njihovi srbijanski vazali troše puno više vremena i energije da bi diskreditirali sadašnju crnogorsku Vladu zbog njihovog antisrpstva, izdaje Srpske crkve i okretanja leđa Rusiji. Isto tako i Đukanovićevi mediji puno više energije troše protiv Krivokapića i pripisuju mu epitete klerikalizma, fašizma, nepotizma i svega onoga po čemu je bila prepoznata Demokratska partija socijalista (DPS) još od ranih devedesetih. Ruski odjel u crnogorskim „patriotskim“ medija takođe pripisuje svome gospodaru Đukanoviću mesijanske vrline koje krase i sve druge zajedničke prijatelje autokrate u regionu.

Brajova studija  kao najveći uspjeh ruskog djelovanja na Balkanu vidi kreiranje posvađanih balkanskih mini režima po nacionalnim osnovama ali koji odlično sarađuju u kriminalnim poslovima i nedozvoljavanju da ikada zaživi pravna država čime bi se osigurala trajna stabilnost i održivost regiona, a time i njegova integracija sa Evropom. Putinov sistem patronata, zasnovan na njemu bliskim oligarhima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i prožimanju državne i državi bliske ekonomije, kontroli pravosuđa i prinudi medija, plagiran je i  doveden do savršenstva zaključuje Tomas Braj. Đukanović u Crnoj Gori, Vučić u Srbiji, njihov prijatelj Edi Rama u Albaniji, Zoran Zaev u Sjevernoj Makedoniji itd. su imena na koja Kremlj može biti ponosan. Međutim, balkanske autokrate nisu usamljene. Sadašnje elite u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Bugarskoj ne kriju oduševljenje sa prijateljem u Moskvi i javno ili potajno priželjkuju iste standarde i kod njih.

 Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo