MONITORING
Osvajanje Triglava
Objavljeno prije
16 godinana
Objavio:
Monitor online
Vest da će jedanaest miliona eura na nekada uspešnoj kompaniji Slovenijales zaraditi ,,srpski narkobos Darko Šarić” kao i da se Šarićevo potraživanje našlo na radnom stolu ministra spoljnih poslova Slovenije Samuela Žbogara, šokirala je slovenačku javnost. Ljubljanske Finance komentarišu da šef slovenačke diplomatije ,,nije slutio da će ikada na dnevnom redu imati poravnanje duga prema preduzeću vodećeg kriminalca u regionu”.
Agonija Slovenijalesa počela je kada je Šarić preko ,,firme – poštanskog sandučeta” iz Lihtenštajna Okružnom sudu u Ljubljani podneo zahtev za isplatu tešku 9,7 miliona dolara odnosno 7,8 miliona eura, a toj svoti treba dodati i trošak kamata, o čemu je ljubljanski sud odlučivao 23. septembra.
DUGOVI NADŽIVJELI DRŽAVU: Pre više od dvadeset godina, tri Slovenijalesove firme-ćerke, osnovane u SAD, Australiji i Kanadi, zadužile su se u ekspozituri tadašnje Jugobanke u Njujorku za šest miliona dolara na ime kredita za koji je žirant bilo matično preduzeće u Ljubljani. Firme-ćerke nisu vratile dugovanja, pa teret potraživanja pada na Slovenijales. Kada su buknuli ratovi na području SFRJ, Slovenijales prestaje da otplaćuje kredit pod izgovorom da je Jugobanka u vlasništvu Srbije, a Slovenijales ima brojna potraživanja prema srpskim preduzećima. Slovenijalesov advokat Andrej Toš pomoću američke advokatske kancelarije uspeo je da isposluje zamrzavanje sudskog procesa do okončanja sukcesije nekadašnje Jugoslavije.
Dug je tokom proteklih decenija rastao a menice, izdate prilikom podizanja kredita, došle su na kraju u posed firme Municipium S. Slovenački mediji tvrde da je osnivač i vlasnik Municipium S izvesni Nebojša Jestrović, školski drug Darka Šarića iz osnovne škole u Pljevljima. Ukratko, Municipium S na javnoj licitaciji srpske agencije za osiguranje depozita pre dve godine uspeva da otkupi potraživanja poverioca prema Slovenijalesu.
Preko ljubljanskog advokata Brane Goršea, u zamenu za povlačenje menične tužbe, Municipium S od vođstva Slovenijalesa zahteva 40 miliona eura, a prema nekim izvorima početkom ove godine čak i 53 miliona evra. Nekadašnji div slovenačke drvne i industrije nameštaja, ponudu odbija. Uprkos tome pregovori između Municipium S i Slovenijalesa nisu prestali, a slovenačka ,,sedma sila” uzaludno nagađa da li je Municipium S potraživanja naplatio bar delimično ili nije, ili je deo prodao trećim licima pre nego što su ,,vlasti u Srbiji u okviru istrage protiv Šarića zaplenile njegovu imovinu”.
Onda je slovenačku javnost kao grom iz vedra neba udarila vest da je Srbija preuzela, pored 100 miliona dolara imovine zaplenjene Šariću, i imovinu preduzeća Minicipium S. Dakle, i Slovenijalesov dug.
PREDUZEĆE, POŠTANSKO SANDUČE: Menica na osnovu koje je Okružni sud u Ljubljani dozvolio 23. septembra ove godine izvršenje, izdata je 13. maja 1991. Prema slovenačkim bankarskim izvorima, Slovenijales je u sudskom nadmetanju sa dosadašnjim vlasnikom glavnice potraživanja – srpskim preduzećem iza koga stoji Darko Šarić, izvukao kraći kraj. To dokazuje odluka suda kojom je Slovenijalesu blokiran transakcijski račun sa 10 miliona eura kao i upis hipoteke na nekretninu (poslovnu zgradu) u centru Ljubljane gde se nalazi sedište Slovenijalesa.
Ukoliko bi uspeo manevar da domaći poverioci dobiju prednost pred ,,konkurencijom” iz Lihtenštajna odnosno Srbije (s obzirom da vlasti u Beogradu tvrde da je Municipium S, a posledično i njegova potraživanja, sad u rukama države Srbije), to bi sprečilo odlivanje Slovenijalesovog novca na račune izvan Slovenije. Ali ako plan propadne, Slovenijales će lihtenštajnskoj firmi, za koju se spekuliše da prikriva Šarića, odnosno Srbiji – pored glavnice teške gotovo osam miliona eura, biti dužan da isplati i zatezne kamate. Slovenijales je potvrdio da od 23. septembra dalje teku zatezne kamate koje je dužan da plati, u visini od osam odsto. Odluka o zapleni još nije pravosnažna jer je Slovenijales protiv nje podneo žalbu.
,,SLOVENIJALESOV” DUG PRIJETI ,,TRIGLAVU”:
Dugovanje Slovenijalesa kokainskom bosu, žestoko je uznemirilo i vrh slovenačkog osiguravajućeg društva Triglav koje je najveći vlasnik Slovenijalesa. Predsednik nadzornog odbora Triglava Damjan Mihevc nije krio da bi isplata duga značila “veoma težak udarac, kako za Slovenijales tako i za investiciju Triglava u Slovenijales, a to je priznao i Mitja Pleterski, prethodni predsednik uprave Slovenijalesa. On je odbacio svaku varijantu vraćanja tog duga.
Pleterskog je nadzorni odbor Slovenijalesa ubrzo smenio, bukvalno preko noći i to ,,zbog nespodobnosti”. Pravi razlog je bio dug Jugobanci. Pleterski je zbog nezakonitog opoziva tužio Slovenijales i izjavio da je otkaz posledica činjenice ,,da neka mafija hoće da istera neki dug od Slovenijalesa” što ,,njegova uprava nije dozvolila”.
U Ministarstvu spoljnih poslova (MSP) u Ljubljani saznajemo da na nivou ,,dve vlade” (slovenačke i srpske) teku intenzivni pregovori u vezi ,,slučaja Slovenijales-Jugobanka”, kao i da ,,predstavnici ministarstva imaju sva potrebna ovlašćenja (oba) slovenačka preduzeća”, dakle Slovenijalesa i Triglava, za dalje pregovore u Beogradu. MSP Slovenije ne precizira hoće li slovenačka država finansijski pomoći Triglavu i Slovenijalesu da se izvuku iz dubioze, uz obrazloženje da ,,sudski procesi nisu završeni”. Jasno je da će o tom sporu, posle preuzimanja Šarićevih preduzeća, uključujući Municipium S od strane Srbije, biti vođeni ozbiljni pregovori između diplomatija Slovenije i Srbije. Srpska strana upozorava partnere u Ljubljani da bi blagovremen dogovor o poravnanju duga, sprečio da Šarić preko nekog svog ,,satelitskog” preduzeća dođe do kapitala Slovenijalesa.
Ako dogovor propadne, Slovenijales bi u najgorem slučaju bankrotirao, a njegova zgrada u centru Ljubljane prešla u vlasništvo Srbije. Za javno mnenje u Sloveniji, već naviknuto da većinu velikih dućana drže austrijska preduzeća, da je Savu svojevremeno kupio američki Goodyear, a nekadašnji domaći paradni brendovi poput Elana i Kolinske u rukama hrvatskih preduzeća, preuzimanje Slovenijalesa od strane Srbije bilo bi prihvatljivije nego isplata desetina miliona eura najvećem narko-gazdi u regionu.
Šarićevi ljudi u Sloveniji
Prema dostupnim podacima, Jestrović je 2007. godine Municipium S prodao preduzeću Financial Angels koje ima sedište u američkoj poreskoj oazi Delaware. Isto preduzeće je vlasništvo nedavno prenelo na novoosnovanu Šarićevu firmu Mateniko. Mateniko i Financial Angels u Americi ,,dele” isto poštansko sanduče i zvanično imaju istog nadzornika. Sve to, upozorava ljubljanski Dnevnik, opovrgava tvrdnje Snežane Markulin, nezvanične vlasnice Financial Angels koji je 2007. godine preuzeo vlasništvo i nad Litostroj Holding-om. Markulinova tvrdi da svoje preduzeće nije prodala Šariću, ali onda je otkriveno da ona u Sloveniji deli adresu i suvlasništvo najmanje u jednom preduzeću sa Slobodanom Resimićem koji je prema pisanju srpskih medija ključan Šarićev čovek za poslove u Sloveniji. Resimić, istovremeno direktor još jednog preduzeća iz Delawara (Top Experience, koje u poslovima na slovenačkom tlu zastupa isti advokat – Gorše), tvrdi da Šarića nikada nije sreo niti sa njim poslovao. U Sloveniji je tokom akcije Balkanski ratnik, a povodom hapšenja Šarićevih ljudi u Srbiji, zatvoreno 14 lica. Tada su plombirani i neki lokali u elitnom delu grada. Na primer Le Petit Caffe i Randevu u centru Ljubljane, oba u vlasništvu Dragana Tošića, navodne Šarićeve ,,slovenačke veze” za vođenje ,,biznisa” ispod Alpa.
Igor MEKINA
Komentari
Izdvojeno
NACRT STRATEGIJE VANJSKE POLITIKE CRNE GORE 2026 – 2029: Ni nakon 20 godina bez ozbiljne diplomatije
Objavljeno prije
27 minutana
30 Maja, 2026
Prije objave dokumenta iz MVP-a, kojim rukovodi Ervin Ibrahimović, poručeno je da se MVP „rukovodio principom transparentnosti i obuhvata opsežne analize trenutnog stanja”. Ozbiljne države kada objave strategiju vanjske politike fokusiraju se na esencijalna pitanja – u kakvom svijetu žive i kako u tom svijetu štititi vlastite interese. Nacrt naše Vlade ne daje odgovor na osnovna pitanja. Tekst je toliko uopšten da bi se mogao odnositi na bilo koju malu zemlju koja teži EU
Nakon što je početkom aprila Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) objavilo Nacrt strategije vanjske politike 2026–2029, zavladala je tišina kao da je dokument odmah postao istorijski artefakt. Prije objave dokumenta iz MVP-a, kojim rukovodi Ervin Ibrahimović iz Bošnjačke stranke (BS), poručeno je da je „prepoznata potreba za donošenjem jedinstvenog planskog dokumenta“. MVP se navodno „rukovodio principom transparentnosti i obuhvata opsežne analize trenutnog stanja”.
Ozbiljne države, kada objave strategiju vanjske politike, fokusiraju se na esencijalna pitanja – u kakvom svijetu žive i kako u tom svijetu štititi vlastite interese. Nacrt, koji je Vlada Crne Gore objavila, ne daje odgovor na osnovna pitanja. Tekst je toliko uopšten da bi se jednako dobro mogao odnositi i na Sjevernu Makedoniju, Albaniju ili bilo koju drugu malu zemlju koja teži EU članstvu.
„Opsežne analize trenutnog stanja“ MVP-a i Vlade ne identificiraju entitete koji imaju interes da utiču na našu unutrašnju i vanjsku politiku niti objašnjavaju uticaj uopšte.
Litvanija je 2021. degradirala diplomatske odnose sa Kinom, strateški identificirajući kineske ekonomske pritiske na društvo i institucije i u skladu sa tim odredila crvenu liniju. Slovačka je u svojoj Bezbjednosnoj strategiji iz 2021. godine (prije dolaska nacional-populističke vlade Roberta Fica) opisala temelje nacionalnog interesa, bezbjednosti i vanjskopolitičkog usmjerenja i uvela formulaciju Problematickí priatelia (prevedeno – problematični prijatelji). Takvi „problematični prijatelji“ sprovode aktivnosti suprotne slovačkim državnim interesima. Estonija je, zahvaljujući gorkom istorijskom iskustvu, označila Rusiju kao glavnog aktera koji „aktivno i nasilno” pokušava srušiti evropsku bezbjednosnu strukturu. Latvija, Poljska, Finska i Češka su takođe jasno označile maligne uticaje s istoka imajući u vidu gorku prošlost u „bratskom zagrljaju“.
Crnogorska strategija na 48 stranica ne sadrži ništa što bi bilo usporedivo s ovim pristupima i kao da se boji bilo kome zamjerati. Nigdje nema ni pomena strukturnog uticaja Rusije koja je i najviše kumovala, od vanjskih faktora, nedavno proslavljenoj nezavisnosti. Režim Mila Đukanovića je ostvario san mnogih koji su iskreno željeli obnovu državnosti. Međutim, iako formalno proevropski, temelji „nezavisne“ Crne Gore su u praksi bili refleksija Putinove Rusije kao privatne države gospodara i njegovih oligarha/tajkuna. I pet i po godina nakon promjene vlasti Crna Gora se i dalje mora rvati s nasljeđem miloističkog režima i njegovim vezama s ruskim službama i prljavim novcem. Sadašnji ciljevi Kremlja ni „proruska” Crna Gora, nego nestabilna Crna Gora koja ne može biti kohezivan član NATO-a i koja će ostati van EU.
Nacrt vanjskopolitičke strategije ne pominje Kinu ni jednom riječju. Originalni ugovor sa Exim bankom Kine oko izgradnje auto-puta (i ugradnje režimu bliskih struktura) bio je potpisan pod uslovima koji su bili nepovoljni po državu. Srećom, mogući problemi su otklonjeni refinansiranjem duga uz pomoć evropskih partnera.
Sekcija o regionalnoj politici ne imenuje nijednu susjednu državu. Autori se ponašaju kao da je Crna Gora na drugom kontinentu i gledaju da se nikome ne zamjere. Nepominjanje javno proklamiranih ciljeva režima braće Vučić u njihovim žutim i otvoreno šovinističkim medijima i zvanične državne doktrine „srpski svet” koja briše crnogorski identitet i državu, ih svakako neće učiniti nevidljivim. Nedavno reagovanje MVP-a na sve učestalije napade i izlive patetike srbijanskog predsjednika povodom proslave nezavisnosti je više izuzetak nego pravilo.
Otvorena pitanja sa Hrvatskom, koja su evidentna i prisutna, strategija nijednom rečenicom ne pominje a kamoli nudi rješenje. Teško je vjerovati da se radi o diplomatskoj diskretnosti, jer izbjegavanje tih problema direktno blokira put u EU.
Za suzbijanje hibridnih prijetnji u nacrtu se pominje indikator novih aktivnosti u saradnji sa međunarodnim tijelima. Za jačanje ugleda diplomatske službe jedan od indikatora je rast broja digitalnih kanala sa tri na 51 kanal do 2029. Teško da to može biti zamjena za posrnulu diplomatiju.
Stanje, odnosno odsustvo crnogorske diplomatije upada još više u oči nego u doba Đukanovićeve vladavine. To se može vidjeti iz službenih posjeta najviših državnika kojima crnogorske diplomate ne uspijevaju ugovoriti sastanke na adekvatnom nivou. U tome prednjače diplomatska predstavništa na najvažnijim adresama – Vašington, London i Berlin. U Americi su najviši crnogorski zvaničnici nebrojeno puta pokušavali dobiti sastanke na visokom nivou. Posljednji sastanak na ministarskom nivou se desio 2023. godine, kada se predsjednik Jakov Milatović sastao sa državnim sekretarom Antoni Blinkenom u Njujorku na Generalnoj skupštini UN-a. Tada Crna Gora nije imala ambasadora u Vašingtonu već samo otpravnika poslova. Od tada, iako je stigao ambasador u punom mandate, najviši crnogorski dužnosnici nisu imali nijedan sastanak s američkim zvaničnicima ministarskog nivoa.
Posjeta premijera Vašingtonu 2025. je završena fijaskom. Slučajni susret, tj. rukovanje i slikanje premijera Milojka Spajića u hodnicima Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, Švajcarska, sa američkim sekretarom (ministrom) finansija Skotom Besentom se ne može smatrati bilateralnim sastankom. Po informacijama iz Vašingtona aktivnosti ambasade nisu dinamizirane ni kada je SAD stavila zabranu izdavanja useljeničkih viza za naše i državljane još 74 zemlje. Vrijedi napomenuti da se Srbija nije našla na listi proskribovanih zemalja. Stavljanje Crne Gore u istu ravan sa Somalijom i Avganistanom ne doprinosi njenom ugledu.
O nevidljivosti Crne Gore na najvažnijim svjetskim adresama govorio je i bivši ambasador pri UN-u Željko Perović u intervjuu za Pobjedu početkom januara ove godine. „Crna Gora je danas gotovo nevidljiva u Vašingtonu. Odnosi sa Londonom, Berlinom, Parizom, a naročito sa SAD, ozbiljno su zapostavljeni”, kaže Perović. U Berlinu i dalje nema ambasadora iako je Njemačka glavna ekonomija EU i politički faktor presudan na putu za EU.
Početkom aprila predsjednik Milatović je imao blamantno loše organizovanu posjetu Berlinu ispod nivoa šefa suverene države. Dobio je 20 minuta u Odboru za EU poslove Bundestaga. Održao je i predavanje na radikalno lijevom Humbolt Univerzitetu. Njemački kancelar Fridrih Merc (koji ima negativan odnos prema Humboltu) nije našao termin za Milatovića, dok je predsjednik Frank Valter Štajnmajer bio van Berlina, neki diplomatski izvori kažu namjerno odsutan. Milatović nije dobio ni termin kod Johana Vadefula, njemačkog ministra vanjskih poslova. Jedini sastanak na višem nivou je bio sa Gunterom Krihbaumom, koji je u crnogorskim medijima predstavljen kao njemački ministar za Evropu. Međutim, informacija nije tačna jer se ne radi o ministru u kabinetu kancelara već o tituli ministra koju Krihbaum ima u okviru Vadefulovog ministarstva za vanjske poslove. Ispada da se predsjednik Crne Gore sastao s pomoćnikom ministra.
Posljednja u nizu sličnih blamaža je prijem ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića u Njujorku sa zamjenicom komesara za obavještajne poslove i borbu protiv terorizma NYPD-a (njujorške policije). Prvi čovjek unutrašnjih poslova Crne Gore izgleda ni u daljini nije vidio sjedište Federalnog istražnog biroa (FBI) ili Ministarstvo domovinske sigurnosti (Department of Homeland Security), koje je nivo njega kao ministra suverene države.
Potpredsjednik Vlade za ekonomski razvoj Nik Gjeloshaj je ranije imao brzinsko slikanje sa šefom FBI-ja koje je u javnosti predstavljeno kao bilateralni razgovor oko ingerencija koje nema ni FBI ni Gjeloshajev resor. Ni Vlada CG, a još manje ambasada su bili upoznati s njegovim aktivnostima.
Ministar Ervin Ibrahimović kao da vodi politiku partijskog i prijateljskog postavljanja u diplomatsko-konzularnoj mreži mimo principa rada u diplomatiji. Ustanovljena je naopaka matrica u kojoj se ambasadorske pozicije dijele po nacionalnom ključu – Srbin u Beogradu, Albanac u Prištini, Bošnjak u Sarajevu. Diplomatska praksa zemalja koje vode računa o svojim interesima i kojim se Crna Gora želi pridružiti u EU je potpuno suprotna.
Nameće se pitanje ko je zapravo odgovoran za ‘nevidljivost’ Crne Gore u Vašingtonu, Berlinu i Londonu: diplomate koje ne umiju otvarati vrata, ili državnici zbog kojih se ta vrata drže zatvorenim?
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
REVIZIJA NOVIJE ISTORIJE, SNS FILM O REFERENDUMU: Ćaci pamflet
Objavljeno prije
28 minutana
30 Maja, 2026
Uradak „dokumentarista“ novosadskog Centra za društvenu stabilnost , emitovan na TV Prva i TV Adria na Dan nezavisnosti, svodi se na priču o tome da su Crnogorci izmišljena i vještačka nacija koja je zabila nož u leđa svom starijem bratu. Kao da ga je pisao Aleksandar Vučić
Estetika, patetika i logika vladajuće ćaci Srbije zapljusnula je Crnu Goru na dan proslave 20 godina nezavisnosti u vidu dokumentarnog filma Referendum – priča o izmišljenoj slobodi, u produkciju Centra za društvenu stabilnost iz Novog Sada, bliskog Srpskoj naprednoj stranci (SNS) predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Izdaja izmišljene nacije – mogao je i tako da se zove ovaj uradak, s obzirom na glavne teze koje su istaknute na samom početku – da su Crnogorci izmišljena i vještačka nacija koja je zabila nož u leđa svom starijem bratu. ,,Stariji brat je godinama pomagao mlađem da stasa i opstane”, opisuje se odnos Srbije i Crne Gore u dokumentarcu, a priča se dalje nastavlja u istom maniru – mlađi (crnogorski) brat se vremenom pretvorio u biblijskog Kaina, koji je inače ubio mlađeg Avelja, pa se u prologu potencira da je vječna samo – izdaja.
Glavna poruka je da i za izdaju ima lijeka. Na kraju oba nastavka sa puno uskličnika poentira se: ,,Nastaviće se…, jer tek smo počeli”, uz prijetnju „Vraćamo se po naše!“.
Onima sa slabijim živcima, dovoljno je bilo da pogledaju početak filma, da znaju o čemu se radi. Izdržljiviji su dalje mogli da čuju i ovo: ,,Dok su hrabri Cetinjani ginuli širom prostora nekadašnje Jugoslavije boreći se za slobodu, njihove porodice su na Cetinju čuvali italijanski vojnici. Te je nakon Drugog svjetskog rata najveća demografska eksplozija zapravo zabeležena na Cetinju”, Onda poenta: ,,Cinici bi to nazvali lepota poroka”. Pa insert iz originalne Ljepote poroka, Živka Nikolića, valjda da potkrijepi bolesnu i lažnu tezu.
Centar za ženska prava reagovao je posebno na ovaj dio filma: “Najoštrije protestujemo protiv ovakvog pokušaja da se istorijska neistina upakuje u mizoginu i diskriminatornu insinuaciju na račun žena Cetinja i Crne Gore. Ističemo da su ovi navodi u potpunosti neistiniti i duboko uvredljivi, jer se kroz konstrukciju o navodnoj ‘demografskoj eksploziji’ sugeriše da su žene Cetinja tokom okupacije bile povezane sa okupatorom ili na drugi način saučesnice okupacionog režima. Takva konstrukcija ne vrijeđa samo žene Cetinja, već i porodice žrtava i antifašističku tradiciju Cetinja“, naveli su.
U filmu se moglo ,,saznati” i da su za ,,otcjepljenje” krivi i Slobodan Milošević, Boris Tadić, pa i Milorad Dodik. Dio krivice nose i intelektualci iz SANU, a napominje se i da je stranka Andrije Mandića dala saglasnost na neku odluku koja je završila bratoizdajom. Od spoljnih sila razbraćenje je pored Zapada, najviše pomogla Rusija, a i Kinezi su umiješali svoje prste.
Autori filma, međutim, navode da je i u tom vremenu, kao i sada, postojao jedan političar koji je rekao istinu i najavio buduće događaje koji se u filmu potenciraju. Gle čuda, to je srpski predsjednik Aleksandar Vučić. ,,Radićemo na tome da za 10 ili 20 godina referendumskim putem ostvarimo neku novu državu zato što je naš cilj da živimo zajedno a ne odvojeno!”, navodi se u filmu izjava, od 29. maja 2006, tadašnjeg radikalskog opozicionara, Vučića.
U istom stilu i maniru, uz priču o sramoti, slijedi zaključak – ,,danas, dve decenije kasnije Crna Gora uživa u svojoj lažnoj slobodi”. Pa prepoznatljiva patetika – ,,isti se danas krišom, pred spavanje, dok ih niko ne vidi prekrste sa tri prsta… i čekaju dan kada će ponovo biti ono što više nisu hteli da budu”. Da se bolje dočara o kakvom ,,sunovratu” Crne Gore se zapravo radi u drugom djelu je namontiran čak i pjevač Riki Martin.
Na ovu ćaći režimsku papazijaniju po službenoj dužnosti reagovala je Agencija za audiovizuelne medijske usluge (AMU). Savjet Agencije donio je odluku o privremenom ograničavanju prijema i reemitovanja cjelokupnog programa udarne medijske pesnice Vučićevog režima Informer TV. Uz obrazloženje da ovaj dokumentarni film predstavlja samo jedan od sadržaja identifikovanih u okviru šireg korpusa spornih materijala emitovanih na Informer TV i ne predstavlja izolovan slučaj u odnosu na utvrđene povrede profesionalnih i regulatornih standarda, saopštili su iz AMU.
Istovremeno, shodno Zakonu o audiovizuelnim medijskim uslugama i u okviru svojih nadležnosti, Agencija je po službenoj dužnosti pokrenula postupke protiv emitera registrovanih u Crnoj Gori – TV Adria i TV Prva – zbog emitovanja spornog dokumentarnog filma, usljed postojanja elemenata govora mržnje, podsticanja nacionalne netrpeljivosti i diskriminacije, kao i sadržaja kojima se vrijeđa dostojanstvo i osporava legitimnost nacionalnog identiteta Crnogoraca i ustavnog uređenja države.
Oglasili su se ,,branitelji” slobode medija. Vučić je sankcije medijima zbog prikazivanja dokumentarnog filma označio cenzurom, dodajući da istina ne bi trebalo nikome da smeta. Rekao je da je odgledao manji deo dokumentarca i da nije vidio ništa sporno.
Na domaćem terenu, javio se Vučićev apologeta Milan Knežević. Pored Predraga Bulatovića i Nebojše Medojevića, on je jedan od sagovornika u filmu. ,,Ovo se dešava zbog mene. Samo u prošloj nedjelji, gostujući u nekoliko emisija u Srbiji, bilo je preko milion i dvjesta pregleda na mojim društvenim stranicama. Sad oni žele da ugase Adriju, Prvu, Informer i sve one koji drugačije misle o tome. DPS, kakav god da je, a nijesu neki, nikad nam nijesu branili da kažemo da smo za zajedničku državu”, ocijenio je Knežević.
Odluka Agencije izazvala je i ,,stručnu” kritike i zabrinutosti da je na djelu ugrožavanje slobode govora i cenzura. Međutim, kada prekogranični program postane alat za šovinizam, nacionalnu mržnju ili podrivanje stabilnosti druge države, država žrtva ima pravo da povuče kočnicu i ugasi signal. Nije teško naći primjere u Njemačkoj, baltičkim zemljama, Hrvatskoj kada su nacionalni regulatori zabranili emitovanje ovakvih sadržaja. Praksa Evropskog suda za ljudska prava Strazburu jasno definiše da govor mržnje, šovinizam i ratna propaganda ne uživaju zaštitu prava na slobodu izražavanja.
,,Reakcije iz Beograda bile su poražavajuće, ne samo zbog tona i sadržaja, već i zbog gotovo potpunog odsustva kritičke reakcije domaće javnosti na uvredljive i rasističke napade na susjednu državu”,upozoraili su javnost u Srbiji iz srpskog Helsinškog odbora za ljudska prava.
Potpredsjednik srpske opozicione Stranke slobode i pravde Borko Stefanović konstatovao da se filmom „na monstruzan način vrijeđa bratski crnogorski narod i država Crna Gora, prijeti cepanjem teritorije ove bliske države, vrijeđaju ponosne žene slobodarskog Cetinja koje režimski mračnjaci iz Centra za društvenu stabilnost optužuju za prostituisanje sa italijanskim okupatorima tokom Drugog svetskog rata“.
Istakao je da je film emitovan na medijima koji su u službi Vučića i SNS-a i da on „pokazuje pravo lice Šešeljevih i Vučićevih radikala i njihove politike krvi i tla, dovodeći Srbiju u otvoreni sukob sa Crnom Gorom“.
Tvorci filma, novosadski Centar za društvenu stabilnost, najveća je srpska think-tank organizacija, osnovana 2004. godine. Pod plaštom tolerancije i demokratije, ta organizacija okuplja ljude povezane sa vladajućim Vučićevim SNS-om. Rad organizacije je intenziviran nakon masovnih protesta u Srbiji, a glavni cilj dokumentarnih filmova je delegitimizacija studentskih protesta, slobodnih medija i opozicije.
Krajem prošle godine, stručna služba Regulatornog tela za elektronske medije Srbije, pandan našem AMU, nakon emitovanja jednog od filmova Centra, predložila je pokretanje postupka protiv Pinka i B92. Razlog – emitovali su uradak Centra u kom se ciljaju novinari N1 i Nove S, Uz diskreditovanje, omalovažavanje bez vjerodostojnih informacija, na granici političke propagande, zaključila je služba REM-a.
Centar je, očigledno proširio djelatnost i na region.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Izdvojeno
STAPANJE VLASTI I PODZEMLJA POD VUČIĆEM: Hobotnica jede svoju djecu
Objavljeno prije
1 sedmicana
22 Maja, 2026
Bogatsvo i luksuzni život uhapšenog načelnika Policijske uprave (PU) Beograda Veselina Milića su u velikom nesrazmjeru s primanjima. Poznat je po neizvođenju policije tokom rušilačkog pohoda kriminalaca na Savamalu, zataškavanja političkih ubistava i prikrivanje režimskih prljavih poslova. Zbog slučaja Senjak Vučićev režim odjednom je ostao bez tri važna operativca
U noći kada je Aleksandar Nešović Baja pao mrtav u restoranu “27” na Senjaku, elitnoj beogradskoj četvrti, javnost nije prvo čula ni policiju, a još manje tužilaštvo. Prve detalje zločina objavio je preko društvenih mreža odbjegli i prvostepeno osuđeni Miloš Medenica,sin bivše šefice pravosuđa Vesne Medenice koja je u zatvoru.
U objavi od 14. maja Medenica (ili vještačka inteligencija kako su ranije tvrdili čelnici crnogorske policije i MUP-a) je saopštio da je 12. maja došlo do problema “u raju braće Vučić” i da on želi to saopštiti “braći Srbima kad nema ko drugi”. Tvrdi da je kasno uveče toga dana, iza 23h došlo je do obračuna naočigled gostiju i osoblja restorana “27”na Senjaku čiji pravi vlasnik je, po riječima Medenice, Andrej Vučić, brat predsjednika Aleksandra Vučića. Te večeri je načelnik Policijske uprave (PU) Beograda Veselin Milić, pojašnjava dalje Medenica, pozvao u restoran “Ćaci kriminalca Aleksandra Nešovića zvanog Baja” do dođe u restoran na piće. Po dolasku Baja zatiče sa Milićem “SNS tajkuna Sašu Vukovića poznatijeg kao Boske”. Nakon kraće rasprave između Baje i Bosketa, Boske vadi pištolj i ispaljuje dva metka u Baju u predjelu stomaka. Boske s pripadnikom Milićevog obezbjeđenja iznosi mrtvog Baju i počinju uklanjati tragove (krvi i pucnjave) na očigled brojnih prisutnih te noći. Nešović je utovaren u auto i kasnije je njegov leš izbačen pored auto puta. Braća Vučić i njihovi podanici, tvrdi Medenica, “već dva dana fingiraju tragove i prave dogovor kako da riješe problem i smanje štetu”. Medenica onda navodi da je uviđaj izvršen tek na dan njegove objave (14.maj). Isti dan, po narativu, pada dogovor i Milić zove Bosketa i člana njegovog obezbjeđenja da se predaju, što oni i čine. Očekuje se i hapšenje Milića u narednim satima “kako bi se zadovoljila javnost” završava Medenica.
Idući dan ujutro zaista je uslijedilo hapšenje Milića i postepeno potvrđivanje navoda Miloša Medenice. Mediji braće Vučić u 11:11 javljaju da je Milić saslušan “u svojstvu građanina” i onda uhapšen. Isti dan se objavljuje i da je smijenjen sa čela beogradske policije. Kasnije u 15: 37 nezavisni portal Danas objavljuje da je tijelo Baje Nešovića“pronađeno pored auto-puta kod Šimanovaca” . Poziva se na više izvora iz policije. Informaciju prenose i srbijanski i crnogorski mediji, ali i ekstremno žuti Informer, glavna Vučićeva medijska uzdanica. Slijede ostali režimski mediji. Poznavaoci prilika tvrde da takva vijest ne bi mogla biti objavljena bez miga iz ureda predsjednika Republike.
Idućeg dana – 16.maja dolazi do preokreta. Na konferenciji za novinare, kojoj je prisustvovao i direktor srpske policije Dragan Vasiljević, predsjednik Srbije poručuje: “Telo i dalje nismo pronašli, intenzivna je potraga, čitave jedinice traže.”. Vučić je “zamolio” da se ne objavljuje da je tijelo nađeno kad već nije. Dodao je da je slučaj “težak”, ali da se država “ponašala odgovorno”. Vasiljević je rekao da je privedeno deset lica i predati tužilaštvu. Kasnije će se dodati i da vojska traga za mrtvim Nešovićem.
Nezavisni mediji su potvdili i navode Medenice da je uviđaj u restoranu na Senjaku izvršen tek 14. maja uveče. Čak dva dana poslije ubistva. U saopštenju Višeg javnog tužilaštva (VJT) u Beogradu navedeno je da je “javni tužilac… po prijavi nestanka u 21:30 časova započeo sa vršenjem uviđaja na navedenoj lokaciji“. Tom prilikom su“pronađene dve čaure HP 9 mm, kao i više tragova krvi u lokalu, za koje se sumnja da pripadaju oštećenom, koji je nestao”.
“Nestali” Baja Nešović je široko percipiran kao vojnik braće Vučić koji je skupljao grupe kriminalaca da napadaju i prebijaju studente tokom protesta. Bio je član kriminalne grupe Dejana Stanojevića Keke koja je harala 90-tih i ranih 2000-tih. Boske Vuković se pominje kao neformalni direktor Ćacilenda koji je plaćao ljude da izigravaju Vučićeve “studente koji žele da uče”. Boske i Nešovićev sin Stefan vlasnicisu firme Masad Propertis koja u svom vlasništvu ima dva placa na Novom Beogradu, prema dostupnim podacima, plaćena tri miliona eura. Navodno je sukob između njih izbio oko građevinskih planova pa je Milić organizovao sastanak u restoranu da bi izgladio sukob, bilo radi privatnih poslova ili po nalogu odozgo.
Bogatsvo i luksuzni život Milića su u velikom nesrazmjeru s primanjima. Poznat je po neizvođenju policije tokom rušilačkog pohoda kriminalaca na Savamalu, zataškavanja političkih ubistava i prikrivanje režimskih prljavih poslova. Tako je zbog slučaja Senjak režim odjednom ostao bez tri važna operativca.
Ostalo je nejasno i u kom trenutku je policija otišla u restoran i kojim povodom.Bivši inspektor Uprave kriminalističke policije (UKP) Milan Dumanović rekao je Beti da je Nešović bio pod pratnjom pripadnika Odeljenja za tajna praćenja koji su obavijestili MUP da Nešović nije izašao iz restorana. MUP Srbije kojim rukovodi lider socijalista i Vučićev koalicioni partner Ivica Dačić nije se zvanično oglasio o slučaju, iako je to ustaljena praksa MUP-a u slučajevima pucnjava i nestanaka.
Tek tri dana nakon pucnjave uslijedilo je šturo saopštenje da je Milić uhapšen i smijenjen. Detalji o pucnjavi, prisustvu policajaca i navodnom prikrivanju zločina su prećutani. Dačić i njegov kabinet su ostali nijemi na uporne upite medija po kom osnovu se načelnik BG policije Milić sastao s kriminalcima, da li je bio na službenom zadatku ili privatno, da li prijavio svom pretpostavljenom itd. Odgovora nije bilo ni od direktora policije Vasiljevića zašto nije odmah osigurano i zapečaćeno mjesto zločina i zašto je uviđaj urađen tek 14. maja uveče ako se pucnjava desila 12. maja.
Da stvar bude još bizarnija, pojavilo se nekoliko tvrdnji korisnika društvenih mreža da je formalni premijer Srbije Đuro Macut 13. maja ručao u istom restoranu i da ga izgleda niko nije obavijestio, kao ni njegovo obezbjeđenje, šta se dogodilo noć prije. Ured premijera nije negirao da je taj dan jeo u restoranu prije obavljenog uviđaja forenzičara. Po Ustavu Srbije najmoćnija osoba u zemlji je predsjednik Vlade koja vodi unutrašnju i spoljnu politiku zemlje.
Obznane narodu su nakon prvog press-a 16. maja nastavljene od Vučića koji, po Ustavu Srbije, nema nikakve ingerencije u rukovođenju policijom i krivičnim istragama i kome Ustav daje samo ceremonijalne ovlasti. Osim tvrdnje da “telo nismo pronašli”, Vučić je nervozno i udaljeno pričao o vezama policije i kriminala i najavio obračun sa policajcima koji “čuvaju tajkune i kriminalce”.
Narednog dana – 17. maja, nakon što se konsolidirao, tokom zvanične posjete Azerbejdžanu, srbijanski predsjednik je počeo mijenjati ton i braniti policiju. Država je pokazala “apsolutni profesionalizam”, te nije mogla ranije reagovati jer je zvanična prijava stigla tek kada je Nešovićeva supruga prijavila nestanak. Pucnjava, krv i iznošenje tijela u punom restoranu Vučiću nisu predstavljali problem. Naglasio je da Milić nije osumnjičen za ubistvo nego za prikrivanje i da se treba poštovati svačija pretpostavka nevinosti. Na novinarski upit o objavama Medenice, srbijanski vladar je poručio da neće odgovarati odbjeglom kriminalcu koji napada njegovu porodicu. Dodao je i da Medenica “ne sarađuje jedino sa nama”, vjerovatno aludirajući na službe pod njegovom i bratovljevom kontrolom.
Da Medenica, ili radije oni koji upravljaju njime, raspolažu vjerodostojnim podacima se ispostavilo tačnim u slučaju Senjak. Ostale objave sadrže miks istinitih, poluistinitih ili namještenih priča. Kako se nižu objave Medenice, po riječima jednog zapadnog diplomate koji je želio ostati anoniman, sve se više uočava DPS-kavački narativ dotičnog s mogućim ukjučivanjem ruskih službi preko najužeg kruga ljudi Mila Đukanovića bliskih Kremlju. Medenica šalje poruku tobože njegovom “bratu Milanu Kneževiću” ali ciljanu ka srbijanskom Voždu. U objavi od 18. maja Medenica poziva Kneževića da ukapira da “Rusija nikako ne voli Vučka i da Vučko prodaje oružje Ukrajini i Izraelu”. Indirektno se poziva i Knežević da se opredijeli između Majke Rusije i braće Vućić ogrezlih u korupciji znajući da je Knežević u “igri ne zbog para već zbog ideala”.
Dosadašnji potezi ukazuju da će se raditi na relativizaciji zločina i amneziranju svih nezgodnih svjedoka.
Crna Gora kao izgovor da se ne priča o zarobljenim institucijama Srbije
Txt: Istovremeno sa prvim press-om o pucnjavu na Senjaku počela je akcija skretanja pažnje javnosti s obračuna kriminalaca u službi režima na patetičnu tiradu protiv Crne Gore. Na crnogorskom portalu Borba, poznatom po veličanju režima braće Vučić, je istog tog 16. maja objavljen predsjednikov autorski tekst s naslovom “Izvinite što smo vas voleli više nego vi nas” kao ukor što se Crna Gora “otcepila”. Tekst je opisan kao Istorijsko obraćanje građanima Crne Gore Aleksandra Vučića. Obiluje neistinitim tvrdnjama o“najprljavijoj kampanji” protiv njega, njegove porodici, te kako ga crnogorski mediji “razapinju na krst”. Navodno se svakodnevno napada Srbija od strane crnogorskog rukovodstva i pruža podrška za sprovođenje obojene revolucije u Srbiji. Jednostavnim pregledom crnogorske štampe može se vidjeti da u medijima i izjavama crnogorskih zvaničnika nema maltene nikakvih vijesti iz Srbije, a kamoli napada na Srbiju.
Crnogorski javni servis, zajedno s miloističkim i pogotovo vučićevskim medijima, nisu ni riječ prenijeli o zabrinjavajućim dešavanjima u Srbiji. Mrdićevi zakoni, davljenje ostataka srpskog pravosuđa i nezakonito privođenje srpskih tužilaca od strane BIA-e kako bi ih zastrašivali da rade u privatnom interesu braće Vučić nisu dobili niti pomen u dotičnim medijima. Da se tako nešto desilo u Crnoj Gori nesumnjivo bi došlo do velikih potresa. Crnogorska vlast, ali i bivši režim Mila Đukanovića koji s Vučićem dijeli iste vrijednosti, ciljano šuti na sva događanja u Srbiji.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari

JAVNE OSTAVKE, TAJNI DOGOVORI: Račun kafe kod Satlera
NACRT STRATEGIJE VANJSKE POLITIKE CRNE GORE 2026 – 2029: Ni nakon 20 godina bez ozbiljne diplomatije
REVIZIJA NOVIJE ISTORIJE, SNS FILM O REFERENDUMU: Ćaci pamflet
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmiceRADENKO PEJOVIĆ, PROFESOR GRAĐEVINSKOG FAKULTETA U PENZIJI: Velje brdo se može samo u snovima zamisliti
-
FOKUS4 sedmiceUPRAVA ZA LEGALIZACIJU– RADUNOVIĆEVA ŠEMA ZA ZAŠTITU MOĆNIH DIVLJIH GRADITELJA: Gvozdenovićev nasljednik
-
DRUŠTVO3 sedmiceFINANSIJSKI KOLAPS TURISTIČKE METROPOLE: Gdje je nestao novac najbogatije opštine
-
Izdvojeno3 sedmiceAD PLANTAŽE, NIČIJA BRIGA: Dok bude zemlje biće i plata
-
FOKUS3 sedmiceMILOŠ MEDENICA U ULOZI PROIZVOĐAČA AFERA: Oni koji upravljaju bjeguncem jači od države
-
Izdvojeno3 sedmiceMAJBAH I VLAST: Po starom
-
DRUŠTVO4 sedmiceZABORAVLJENO NASLEĐE HOTELA SVETI STEFAN: Posjete poznatih postaju jubileji za pamćenje
-
DRUŠTVO3 sedmiceMETASTAZA I PARANOJE VUČIĆEVOG REŽIMA: Šta može Crna Gora očekivati od Velikog brata
