Povežite se sa nama

REGION

HAG: POTVRĐENA PRESUDA TVORCIMA HERCEG BOSNE: Tuđman u udruženom zločinačkom poduhvatu

Objavljeno prije

na

Žalbeno vijeće Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju potvrdilo je da su šestorica optuženih lidera ,,Herceg-Bosne” bili učesnici zajedničkog zločinačkog poduhvata zajedno sa tadašnjim hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, kako je navedeno u prvostepenoj presudi. Predsjedavajući Žalbenog vijeća, predsjednik Haškog tribunala, sudija Karmel Ađus obrazložio je odluke petočlanog vijeća o žalbama tužilaštva Tribunala i šestorice optuženih.

Predmet Prlić i ostali jedan je od najdužih i najkompleksnijih haških predmeta. Optuženi su se 2004. dobrovoljno predali, a suđenje im je počelo dvije godine kasnije. Prvostepena presuda izrečena je maja 2013.

Prvooptuženom Jadranku Prliću, potvrđena je kazna od 25 godina zatvora. Drugooptuženom Brunu Stojiću, bivšem ministru odbrane ,,Herceg-Bosne” potvrđena je kazna od 20 godina zatvora. Trećeoptuženi, načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak je saslušao da mu je i pravosnažnom presudom potvrđena kazna od 20 godina zatvora, i uzviknuo: „Nisam ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu”. I popio otrov, od kojeg je kasnije umro. Potvrđena je presuda još jednom bivšem načelniku Glavnog stožera HVO Milivoju Petkoviću, koji je osuđen na 20 godina zatvora, te presuda bivšem komandantu vojne policije Valentinu Ćoriću, osuđenom prvostepeno na 16 godina. Potvrđena je i presuda načelniku Ureda za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću, osuđenom na deset godina.

U sažetku presude, Žalbeno vijeće navelo je da ostaje prvostepena odluka da je Hrvatska bila umiješana u rat u BiH i da je predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman bio dio udruženog zločinačkog poduhvata zajedno sa čelnicima ,,Herceg-Bosne”. Žalbeno vijeće je potvrdilo da je Hrvatska imala stvarnu vlast u nekim opšinama na teritoriji ,,Herceg-Bosne”.

Sudija Agius je podsjetio da je u prvostepenoj presudi ustanovljeno da su čelnici ,,Herceg-Bosne” kreirali čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva sa područja tzv. hrvatske zajednice, što podrazumijeva ubistva, zlostavljanje, zatočenje, mučenje… Zločini su se odigrali između 1992. i 1994. u osam opština i logorima, u dijelu BiH koji je proglašen kao dio ,,Hrvatske zajednice” i kasnije Republike Herceg-Bosne.

,,Iz dokaza se vidi da su se snage hrvatske vojske borile zajedno sa pripadnicima HVO protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najpre Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne'”, potvrđen je navod iz prvostepene presude.

Hrvatska je više puta pokušala da interveniše u svojstvu „prijatelja suda” kako bi njeni pravnici i istoričari dobili priliku da opovrgnu teze o „udruženom zločinačkom poduhvatu”. Prvostepenom presudom najviši hrvatski zvaničnici – bivši predsednik Tuđman, bivši ministar obrane Gojko Šušak i bivši načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Janko Bobetko – proglašeni su učesnicima UZP u svrhu etničkog čišćenja delova BiH.

U prvostepenoj presudi, iznesena su tri dokaza na osnovu kojih je utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata. Prvi je transkript razgovora Tuđmana i lidera Hrvata iz BiH decembra 1991. na osnovu kojeg je utvrđeno da je postojala namjera da se etnički očiste djelovi tzv. HRHB. Drugi je knjiga Hrvata iz BiH Ante Valente, a treći transkript razgovora Tuđman-Praljak-Šušak iz 1992. godine o nacionalnoj bezbjednosti. Ti dokazi dostavljeni su Haškom sudu za vrijeme predsjedničkog mandata Stjepana Mesića. Žalbeno vijeće je odbilo zahtev Hrvatske da se u proces uključi kao „prijatelj suda”.

Ubijanje, progon, deportacija, silovanje, prisilno premještanje, protivpravno zatočavanje, okrutno postupanje, oduzimanje imovine širokih razmjera, protivpravni prisilni rad, uništavanje vjerskih i obrazovnih ustanova, protivpravni napad na civile… Sve su ovo zločini za koje je šestorka u prvostepenoj presudi osuđena na ukupno 111 godina zatvora. Vrijeme provedeno u zatvoru računa se u zatvorsku kaznu.

Prema navodima presude, zločini su imali za cilj da Bošnjaci budu politički i vojno potčinjeni i trajno uklonjeni iz onih djelova BiH koji su proglašeni ,,Herceg-Bosnom”, te da se ta područja pripoje državi Hrvatskoj ili da se proglase državom unutar BiH. Predsjedavajući sudija Pretresnog vijeća Žan Klod Antoneti je naveo niz zločina pripadnika HVO-a u logorima – Heliodrom, Dretelj, Ljubuški, Gabela… ,,Pripadnici HVO-a redovno su tukli zarobljenike. Jednog zatočenika u Heliodromu su natjerali da poliže vlastitu krv jer – ‘balijska krv ne smije ostati na hrvatskom tlu’ “, naveo je Antoneti, naglašavajući kako se nije radilo o zločinima nediscipliniranih vojnika, već o organiziranoj akciji.

Očekivano, reakcije na presudu, u BiH su dijametralno suprotne.

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je da je presudom stavljen međunarodni pečat na tamni dio istine o razlozima stvaranja i načinu djelovanja HZHB. ,,Hrvatska politika, ona koja je kreirana u Zagrebu i u BiH, je lavirala, predomišljala se, lutala, borila se sama sa sobom i imala dva lica. Jedno lice je i udruženi zločinački poduhvat koji je nanio strahovite patnje i napravio gubitnicima i Bošnjake i Hrvate. Drugo, svijetlo lice hrvatske politike je ono koje se borilo i izborilo za prestanak sukoba, koje se brinulo o protjeranim Bošnjacima i u vremenu rata, omogućilo postizanje Vašingtonskog sporazuma i borbu postrojbi Armije RBiH i HVO-a rame uz rame do kraja rata. Sud se bavi ratnim zločinima i zločincima, znači tamnom stranom stvari”. Izetbegović je poručio da se zalaže za prijateljske odnose dvije zemlje. ,,Mi ćemo uvijek pamtiti zlo i zločince, ali želimo vidjeti prevagu i ostvariti saradnju sa svijetlom, civiliziranom stranom hrvatske politike i u Hrvatskoj i u BiH, uvjereni da su Bošnjaci i Hrvati u stanju na istini, kao na čvrstom temelju izgraditi buduće prijateljske, obostrano korisne odnose”.

Kod bošnjačkih stradalnika nema euforije. Oni ističu kako se ne radi o presudi hrvatskom narodu. ,,Ovo je presuda pojedincima koji su bili na čelu strukture Herceg-Bosne, jednoj pogrešnoj politici i lošem vremenu. Konsekvence iz ovoga treba izvući politika koja i danas ustrajava na matrici iz perioda 1991-1995. godine”, komentarisao je Edin Batlak, član Udruženja logoraša Mostar.

Hrvatski narodni Sabor sazvao je vanrednu sjednicu i konferenciju za medije. ,,HNS je jedinstven – presudu prepoznajemo kao neprihvatljivu. Ona je pravno neutemeljena, neprincipijelna, rekao bih da je zločinačka prema svakom časnom predstavniku HVO-a. Šestorka je apsolutno nevina”, izjavio je predsjednik HNS, predsjednik HDZ BIH i član Predsjedništva BiH Dragan Čović.

On je ocijenio da presuda ne doprinosi pomirenju te da se radi o pokušaju derogiranja istorije BiH. Čović ipak očekuje od predstavnika hrvatskog naroda da ostanu smireni, jer nema razloga za paniku. „Mi ćemo snažnije nego ikada kroz HNS graditi evropsku Bosnu i Hercegovinu kroz koju ćemo osigurati punu ravnopravnost Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH”, izjavio je Čović.

,,To identifikovanje vlasti u naroda sa ‘svojim’ zločincima, je strašnije od svega. Ovo što se dešava sa ‘herceg-bosanskom šestorkom’, dešavalo se prošle sedmice i sa Mladićem u RS i u Srbiji”, kaže za Monitor Nedžad Ibrahimović, književnik i univerzitetski profesor iz Tuzle. ,,Nije čudno što mladi školovani ljudi (koji ne dolaze iz navijačkih skupina, nego iz ostataka ostataka građanske klase) bježe s Balkana. Ciničan je to neki red da se nacionalističke države identifikuju sa svojim generalima koje su poslale u rat i zločine. Da su bile demokratske, građanske, pluralne, ratova ne bi ni bilo”.

U Mostaru su uoči donošenje presude organizovne molitve za haške ,,hrvatske uznike”. Nakon presude održana je misa i paljenje svijeće za generala Praljka. Drago Bojić, teolog, katolički sveštenik, ovako je ocijenio izlive podrške haškim osuđenicima. ,,Zločini koje je počinila herceg-bosanska politika jesu zločini protiv čovječnosti ali i zločini protiv Boga, ili teološki kazano, ‘u nebo vapijući grijesi’. Tko staje na stranu tih zločina i onih koji su ih kreirali, odobrili ili počinili, svrstava se na stranu zla i zlikovaca, sam se isključuje iz zajednice ljudi”.

Kako je Praljak unio otrov

Eksperti očekuju istragu o tome kako je Slobodan Praljak u sud unio i popio otrov. Bivša glasnogovornica Haškog tribunala Florns Artman je za Radio Slobodna Evropa podsjetila da je otrovna supstanca i ranije unošena, ali u pritvorsku jedinicu – Slobodanu Miloševiću.

No, ovo što se desilo tokom izricanja presude je ogroman propust i čudno je što niko od obezbeđenja nije spriječio taj čin. ,,Neko iz njegovog okruženja i okruženja šestorice je danas unio otrovnu supstancu. Oni su svi prošli kontrolu na ulazu i sada će se otvoriti istraga o tome ko je to unio. To nije smjelo da se desi jer će se koristiti da međunarodna pravda bude osramoćena. Biće korišteno kao udar na borbu protiv nekažnjivosti masovnih zločina protiv civilnog stanovništva”, komenarisala je Artman.

Kolumnista banjalučkog portala Buka Dragan Bursać, povdom samobistva generala HVO Slobodana Praljka napisao je: „Kako li je danas u naselju Vrbanja, u Bugojnu? Vidite, tamo je ubijeno 45 osoba – Bošnjaka, žena i muškaraca. Uglavnom civila, u dobi od 19 do 82 godine”. Praljku je posmrtno priznanje odao Vojislav Šešelj. „Ovo je junački čin”, kazao je lider srpskih radikala.

Polemike oko prirode rata u BiH

Burne polemike izazva kvalifikacija o udruženom zločinačkom poduhvatu i učešću Hrvatske u ratu u BiH.

Florans Artman smatra da je važno što je potvrđeno da je Hrvatska, ne samo imala isti cilj kao „Herceg-Bosna, već su zajedno činili zločine progona i ubistava bošnjačkog stanovništva s teritorije ‘Herceg-Bosne'”. Po njoj, potvrđeno je da su ,,rat i masovni zločini protiv stanovništva počinjeni u okviru projekta koji je započet van BiH i koji je u svom poglavlju imao za cilj rasparčavanje BiH i stvaranja nove države na njenoj teritoriji i nestanak te države”.

Komentirajući činjenicu da je presudom utvrđeno da je na teritoriji BiH postojao međunarodni oružani sukob u kojem je učestvovala Hrvatska, ali istovremeno to nije izričito rečeno za Srbiju, Artman je odgovorila kako postoje presude koje mogu dati sliku o učešću Srbije u ratu u BiH. ,,Ima puno presuda Haškog tribubnala, od Dušana Tadića, Radoslava Brđanina koje utvrđuju međunarodni karakter rata”. U ponovljenom postupku Frenkiju Simatoviću, Jovici Stanišiću, kaže ona, ima mnogo toga što se može dokazati.

,,Sudije su već rekle, ako se sjetite suđenja Miloševiću i šta je rečeno u međupresudi, gdje su potvrđene sve tačke optužnice u smislu da je Tužilaštvo unijelo dovoljno dokaza i da nema labavih tačaka. To je bilo direktno pitanje učešća Srbije kroz Vojsku Jugoslavije, MUP, ali i političke kontrole koju su iz Srbije imali nad snagama predstavnika RS”, kazala je Artman.

Glavni urednik Balkanske istraživačke mreže (BIRN) Denis Džidić kaže da presuda „šestorki” u velikoj mjeri korenspondira sa zaključcima u presudi Tihomiru Blaškiću da je Hrvatska imala značajnu kontrolu nad jedinicama HVO i političkim rukovodstvom bosanskih Hrvata. … „Što se tiče Srbije tu je važno da se sačeka presuda u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, prva dva čovjeka Službe državne bezbednosti Srbije. Njihov predmet bi mogao govoriti o ulozi Srbije”, prokomentarisao je Džidić.

Uzbuna u hrvatskoj vlasti

Vladajuća koalicija u Hrvatskoj je izrazila nezadovoljstvo presudom. Premijer Andrej Plenković je na posebnoj konferenciji za novinare kazao kako je odbacivanje žalbi optuženika nepravedno, neutemeljeno, kosi se sa istorijskom istinom i za Hrvatsku je neprihvatljivo.

„Apsurdno je da niti u jednoj pravomoćnoj presudi Haškog tribunala za BiH nije utvrđena odgovornost tadašnjeg državnog vrha Srbije za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu usmjerenom na uspostavu ‘Velike Srbije’, a kroz počinjenje niza najtežih međunarodnih zločina na velikom dijelu teritorija BiH”, rekao je Plenković.

Bivša ministarka spoljnih poslova Vesna Pusić, dosljedna kritičarka hrvatske politike u BiH smatra da je to epilog loše i pogrešne politike. ,,Ovim presudama nije osuđen hrvatski narod, nego da su osuđeni nositelji te politike.”

Nekadašnji predsednik Hrvatske Ivo Josipović je rekao kako je žalosno da su političari i mediji koncentrisani na političke aspekte presude, a ne na žrtve. ,,Koristim ovu priliku da se tih žrtva sjetim i da kažem da je to sve što se dešavalo u ratu bilo strašno, nepotrebno i da svaki zločin mora biti kažnjen”. Josipović ocenjuje kako je pored zvaničnog stava Hrvatske da je vodila odbrambeni rat, ,,javna tajna da je Hrvatska sudjelovala i u borbama na području Bosne i Hercegovine”

Kada je riječ o zajedničkom zločinačkom poduhvatu, Josipović navodi da sud nema jednake kriterijume. ,,U predmetima koji su se ticali zločina koji su počinili Srbi protiv Bošnjaka i Hrvata, nije uočeno da postoji takav zločinački poduhvat, iako je istorijski sasvim jasno da je Milošević bio motor onoga što se događalo”.

Voditeljka Documente – Centra za suočavanju s prošlošću Vesna Teršelič je ocijenila kako svima treba i osuda zločina i osuda politika koje su ih dopustile. Ona smatra da region živi u sjeni porušenih mostova povjerenja i upozorava kako je polarizacija danas veća nego 1995. i 1996. ,,Sve ove godine protekle su u prikrivanju odgovornosti za zločine, kao i kompleksne političke pozadine počinjenih zločina”. Ocijenila je kako je Hrvatska bila i na strani obrane BiH, ali i na strani njezina razbijanja. „Ključno je pitanje hoćemo li uspjeti izaći iz faze poricanja zločina i okrenuti novu stranicu, pri čemu rat u BiH treba pogledati u čitavoj njegovoj kompleksnosti.”

Žarko Puhovski smatra da presuda šestorici čelnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, kao ni mnoge dosadašnje, neće doprinijeti pomirenju. „Istina ne dovodi do pomirenja, istina dovodi do uznemirenja”, kazao je.

Ističući kako se MKSJ nije pokazao konsekventnim u presudama, Puhovski velikim njegovim doprinosom smatra to što sudovi u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu sude pravednije i tehnički korektnije od haškog sudišta. ,,Bez tog sudišta (Haškog) vjerojatno uopšte ne bi sudili tzv. svoje ratne zločine’, rekao je.

Lider Nove ljevice u Hrvatskoj istoričar Dragan Markovina ovako ocjenjuje karakter ,,Herceg – Bosne”: ,,Herceg – Bosna predstavlja zločin u samoj ideji”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

NAKON USTOLIČENJA 46. PATRIJARHA SPC PORFIRIJA: Kojem će se privoljeti carstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez obzira na sumnje da je novi patrijarh Vučićev partner u bitkama za moć,  predviđa se da će on kao poznavalac vještina komunikacije, tehnologije, stranih jezika, te pristupačnosti običnom narodu, crkvu na jednostavniji i razumljiviji način približiti javnosti

 

Izabran je 46. patrijarh SPC. Porfirije Perić, vladika zagrebačko-ljubljanski osvojio je 31 glas, njegov duhovnik vladika Irinej bački 30, episkop Jefrem banjalučki 24. Ova tri imena su se našla u kovertama u jevanđelju. Osim njih, episkop budimljansko-nikšićki Joanikije je zaslužio 17, a vladika diseldorfski i cijele Njemačke Grigorije četiri manje.

Nakon ustoličenja, novi patrijarh se obratio besjedom u kojoj je, ne slučajno,   naglasio da za političarenje i parcijalno bavljenje politikom nema vremena. „Savremeni odnosi u društvu pa i savremena politika, shvaćena kao borba različitih partija, često u sebi nose i dosta neprijatnosti, nažalost i neprimerenih odnosa i aktivnosti”.

I  ranije je govorio da ne misli da je crkva politička organizacija koja treba da bude arbitar u događajima i zbivanjima društva. Uz ogradu da zna da postoje „kolege koje ne misle tako i koje postupaju drugačije.”

Igre oko prijestola, naravno, ni ovog puta nijesu mogle proći bez brojnih mistifikacija. Procedura je takva da, nakon što se utvrdi lista vladika koje imaju pravo da budu birani, počinje glasanje kako bi se odredila tri kandidata. Dalja sudbina je u božijim rukama. Mada, mnogi ne vjeruju da je sve prepušteno slučaju.

Vladika koji je opravdano odsutan može svoj glas da povjeri drugom vladici. Medije je najviše zaintrigirao slučaj vladike Lavrentija. On je, kao najstariji, trebao da predsjedava Saborom, a pozicije koje pokriva obezbijedile su mu dva glasa. Usljed zdravstvenih problema jedan glas prenio je na vladiku bačkog Irineja, a drugi Bulovićevom duhovnom čedu vladici zvorničko-tuzlanskom Fotiju. Po oporavku, Lavrentije je izrazio zadovoljstvo izborom patrijarha.

Danas piše kako pojedini crkveni krugovi nezvanično komentarišu da je u njegovom slučaju bila riječ o „političkoj bolesti“. Kao drugi zanimljiv slučaj pominje se izostanak episkopa zapadnoameričkog Maksima, kome zbog korone nije dozvoljeno da prisustvuje izbornom Saboru SPC-u. Navodno, ovaj vladika nije u dobrim odnosima sa kolegom Bulovićem.

Zbog dobrih kontakata sa vrhom države Srbije, naročito sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem sa kojim, kako neki tvrde, ima i porodične veze, vladika Porfirije je odavno viđen kao nasljednik patrijaršijskog trona.

„Vučić je pred izbor novog patrijarha imao samo jedan projektni zadatak, a to je da obezbedi da se u Jevanđelju nađu koverte sa tri imena njegovih favorita. Favorit broj jedan je od početka bio upravo mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije”, rekao je za Aljazeeru novinar Nenad Kulačin.

Teolog Jovan Blagojević smatra da na izbor Porfirija nije presudno uticao politički faktor, odnosno predsjednik Vučić, kao i da su oni u korektnim odnosima, a odnosi na tom nivou treba da budu korektni. Ovaj teolog smatra da bi Vučić, da je mogao, izabrao neke sebi bliže ličnosti.

A da je Vučiću veoma važno saglasje sa ckvom  ukazivao je i  Filip Švarm u nedjeljniku Vreme.

„Lako se složiti da je izbor patrijarha SPC uvek bio važan za kreatore državnog i političkog život. Ali, kako deluje, nikome onako važan kao Vučiću”, piše urednik Vremena. Po njemu jedan od najvažnijih razloga je pitanje Kosova. Kako se očekuje veliki pritisak iz EU i SAD, razumijevanje iz vrha SPC-a može biti ključno u toj igri.

Vjerski analitičar Draško Đenović smatra da je to što je Porfirije bio blizak vlasti na kraju materijalizovano. „Verujem da će u njemu predsednik Srbije i uopšte država imati desnu ruku kada su u pitanju stavovi u vezi sa Kosovom, kao i neki drugi gorući stavovi gde je državi potrebna podrška crkve“, ističe Đenović. Ovaj dobar poznavalac prilika tvrdi za VOA da za razliku od starijih vladika, za Perića kosovsko pitanje nije u tolikoj mjeri značajno. „Samim tim što je mlađi mislim da je on mnogo realniji u stavu da je Kosovo praktično izgubljeno za Srbiju. Sad je samo pitanje kako izaći iz toga, a da se izađe kao pobednik”, zaključuje Đenović.

Patrijarh Porfirije je dio besjede nakon ustoličenja posvetio Kosovu. „Kosovo je srce Srbije, pjeva današnje mlado pokolenje, a srce je, po Svetim Ocima, organ života i ljubavi, pa tako i na našem Kosovu ima mjesta za sve. U srce može i treba da stane svako”, rekao je.

Zbog pomiriteljskih tonova novi patrijarh je zavrijedio simpatije u mjestima u kojima je služio. Naročito u Hrvatskoj. Jedini je iz Srpske pravoslavne crkve koji je javno osudio paljenje hrvatske zastave 2015. godine od strane Vojislava Šešelja. Govorio je da bi bio protiv paljenja bilo koje zastave, jer je ona simbol nečijeg identiteta i dostojanstva i bio uvjeren da su to znali i „izvođači tog performansa”. I prije ovakvih reakcija, tadašnji vladika je imao problema u matičnoj državi. „Jastrebovi SPC-a”, kako naziva dio te vjerske zajednice, nijesu ga željeli u Srbiji, jer im je izgledalo da ima veliki uticaj i da kreira politike u štampanim i elektronskim medijima, pa je njihovim igrama završio u Hrvatskoj. U razgovoru za Al Jazzere kaže da je siguran da postoje i vladike i hrišćani koji dijele mišljenje koje je iznio.

Istoričar Hrvoje Klasić opisuje novog patrijarha kao graditelja mostova „bez obzira na dubinu i širinu rijeke“, i nekog ko je vlastitim primjerom dokazivao da za razgovor nikad nije prekasno, a da je za sukob uvijek prerano.

O povezivanju ljudi priča i Porfirije poručujući da će cijelim svojim bićem raditi na  na izgrađivanju mostova i uspostavljanju dijaloga sa svima. To je, tvrde mnogi,   pokazivao tokom službovanja u Hrvatskoj. Na proslavi jubileja 10 godina rada patrijaršijske gimnazije i 200 godina školstva pri pravoslavnoj crkvi koju je organizovala njegova eparhija u Zagrebu mogao se vidjeti nesvakidašnji prizor. Ceremoniji su prisustvovala tri predsjednika Hrvatske: Stipe Mesić, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović.

Priče o mostovima predsjednik Hrvatske Zoran Milanović ipak prihvata sa rezervom. „Ne vidim kako bi on mogao biti most između Hrvatske i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Mi smo svjetovni državnici. Njegova uloga tu nije bitna” prenijeli su izjavu Milanovića mediji regiona.

Među najvećim mrljama novog patrijarha je ona koju otkriva video snimak na kojem on sa društvom pjeva četničke pjesme o Đujićevoj kokardi i njenom sjaju na Dinari na skupu u Čikagu. Zanimljivo, u hrvatskim medijima se može naći odbrana ovog sveštenika od napada, vjeruje se, instruiranih iz Srbije.

Kao episkop je bio član, pa predsjednik Savjeta Republičke radiodifuzne agencije Srbije. Iz ovog perioda ostalo je dosta problematičnih momenata vezanih za regulaciju vlasništva nad medijima u Srbiji, kao i vulgarne, nasilne i antisemitske sadržaje rijaliti i drugih programa. Porfirije je prvi arhijerej SPC kome je povjereno staranje nad organizacijom vjerskog života u Vojsci Srbije. Od 2002. godine, vladika Porfirije je predsjednik Upravnog odbora Srpskog privrednog društva Privrednik u Novom Sadu. Ima onih koji ovo društvo vide kao paravan za nelegalne finansijske radnje krugova bliskih novom patrijarhu.

Bez obzira na sumnje da je novi patrijarh Vučićev partner u bitkama za moć,  predviđa se da će on kao poznavalac vještina komunikacije, tehnologije, stranih jezika, te pristupačnosti običnom narodu, crkvu na jednostavniji i razumljiviji način približiti javnosti.

Od uspostavljanja srpske patrijaršije 1920. godine patrijarsi su birani u dobi od oko 60 godina. Danas neki pogrešno vjeruju da su godine novoizabranog patrijarha prekid jedne tradicije. Prvi srpski patrijarh Dimitrije je sa 59 godina počeo službovanje kao beogradski mitropolit, da bi uspostavljanjem patrijaršije 1920. nastavio da stoluje kao patrijarh. Patrijarh Varnava je 1930. godine na tron došao sa 50 godina, Gavrilo Dožić u 57, Vikentije sa 60, German u 59. godini. Patrijarh Pavle je tu titulu preuzeo u 76, a Irinej u 80. godini. Novi patrijarh ima 60 godina i mnogi smatraju da je vrijeme pred njim. Da li će nastaviti putem kojim je do sada išao i koji je najavio ili će se igrati političarenja sa svojim prijateljem na svjetovnom tronu, vidjećemo uskoro, jer mnoga pitanja su im već krenula u susret.

Nezahvalno je prognozirati šta se može očekivati od ovog prvosvještenika i crkve na čijem je čelu. Draško Đenović smatra da je on ipak ona struja koju je vodio i do sada Irinej Bulović. „Ne očekujem neke drastične promene u srpskoj crkvi, s obzirom da je Irinej Bulović maltene nezamenljiv deo Sinoda SPC i verujem da će se nastaviti u tom smeru”.

Urednik Vremena smatra da je primjer mitropolita Amfilohija, kojem je pošlo za rukom da objedini opoziciju u Crnoj Gori, važan razlog Vučićeve preokupiranosti crkvom. „Vučić mora voditi računa da mu se ‘ne dogodi Amfilohije’”, smatra Švarm.

Uskoro ćemo saznati i kako nova administracija SPC gleda na dešavanja u Crnoj Gori.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠKOLA UŽASA MIROSLAVA – MIKE ALEKSIĆA: Zlotvor iz srca tame

Objavljeno prije

na

Objavio:

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja. Priznanje mlade glumice Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedno od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost iskaza žrtava. Bolno se izdvojilo – Zašto su ćutale?

 

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja jedne odurne i nezamislive priče. ,,Iskočio je iz svoje tmine iznenada, jer su njegove uplašene žrtve progovorile iz same utrobe svoje jeze i stida. Taj sram ne pripada njima, ali je pedagog uspeo da sopstveni slom udeli onima koje je slamao”, piše Ljubodrag Stojadinović za Peščanik. Naslov članka je sumoran u svojoj jednostavnosti – Profesor Mika.

Jer ko bi mogao i da posumnja da strahote nad djecom čini neko njegovog kalibra.

,,Neko će reći da stvar još nije gotova, nismo čuli njega i njegovu bajku o dometima posebnog oblika brutalne pedagogije u učenju glume. Mada je profesor Mika bio majstor diktatorske manipulacije, samouzdignuti bog u svom perverznom svetu, gde je sve bilo inverzija i ništa na svom mestu. Iz strogosti dolazi milost za izabrane, i oni su obavezni da se pokore, i da iznenadnu, podarenu bliskost uzvišenog prihvate kao dopušteno nasilje. Ako su suviše mladi, nisu u stanju da vide gde ih vodi takav put ka cilju; ako su deca, ona su nedužna za sve, osim za zlikovce koji ih žigošu svojim neopisivim zlom i oštećuju zauvek”, navodi Stojadinović.

Mlada glumica i nekadašnja studentkinja Fakulteta dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu Milena Radulović, prva je, ali ne i jedina žrtva profesora Mike, koja je istupila javnim priznanjem da je, sa 17 godina, preživjela zlostavljanje. Ono koje razara i duh i biće. Silovanje.

Kao da ta trauma nije već bila previše, na sudu je dočekala druga, kada je, više od pet sati, morala da svjedoči o užasima koji su je snašli u Aleksićevoj školi. Mučan je put kojim je krenula. ,,Moraće da govori o najmučnijim detaljima policiji, tužiocu i sudijama, da sebe izloži zlim očima mračne sfere Srbije, koja silovanje ne vidi kao zločin nego kao mužjačko pravo. Po njemu, alfa zveri uzimaju ono što žele, ne polažući računa nikome. Imaće pred sobom advokate odbrane, koji će želeti da je ponize i proglase odgovornom za sunovrat jednog istaknutog pedagoga i profesora glume, kome je svojim javnim istupom uništila karijeru. Još mnogo toga će imati protiv sebe; njena odluka da izloži svoje patnje posrnulom društvu jeste podvig koji nastaje kao lična i opšta epska drama, skoro ravna traumama zbog kojih se drama odigrava”, objašnjava Stojadinović.

Priznanje Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedna od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost priče. Bolno se izdvojilo. Zašto je ćutala?

,,Da li je mogla da sve to kaže ranije? Možda i nije, razumevanje tuđe monstruoznosti kao svoje krivice težak je teret koji pritiska u svakoj fazi sopstvenog mučnog vrednovanja. Strah od toga da kao žrtva ostane kriva za svoju golgotu, ume da odloži svaku čvrstu odluku. Ali brisanje muke sa nasilnikom koje ostaje kao vreli beleg, nije moguće bez otklanjanja bola koji je Milena podelila sa svima nama. Naravno da u tome nije bila jedina, ali je prva probila omertu, taj kodeks ćutanja i čuvanja najstrašnije tajne, bez čijeg otkrivanja nema spasa”, odgovara Stojadinović.

Priča Milene Radulović pokrenula je lavinu. Nina Janković, Aleksandar Radojičić, Milan Marić, Aleksandra Tomić, Jelisaveta Orašanin, Radovan Vujović, Kristina Radenković, Hristina Popović, Dragan Bjelogrlić, Tihomir Stanić, Marijana Mićić, Jelisaveta – Seka Sablić, Milena Vasić, Miloš Biković, Saša Joksimović, Vanja Milačić, Vukota Brajović, Dragana Dabović, Miona Marković, rediteljka Milena Grujić, samo su neke od brojnih javnih ličnosti koje su joj pružile podršku.

Glumica Beogradskog dramskog pozorišta Iva Ilinčić, koja je zajedno sa još par djevojaka prijavila policiji Aleksića za zlostavljanje, za Blic je iznijela svoju priču. ,,Pre nekih godinu dana prvi put sam sebi rekla: ‘Ne, Iva! Mika te nije čeličio za glumu, nije te kao glumicu testirao, nego te je zlostavljao. Veoma te je zlostavljao! I zlostavljao je mnoge druge. I zlostavljaće. Neće se nikad zaustaviti’. Nisam silovana, srećom nemam takvo iskustvo, ali jesam kontinuirano seksualno uznemiravana. Šest godina sam ćutala, negirala, nikom nisam govorila, bukvalno nikome. Bilo mi je jasno da je loše. Kada se dogodilo prvi put, rekla sam sebi: ‘Mika mi je kao otac, nemoguće da se ovo dešava i ne dešava se. A ako se dešava, onda on mene čeliči, hoće da me spremi za surovi svet reditelja, producenata’. Pravdala sam to, odbijala da prihvatim. Ignorisala sam. A onda sam priznala sebi, što je bio ogroman korak”, ispričala je ona.

Glumica Hana Selimović, koja je takođe pohađala školu glume kod Aleksića, na svom Fejsbuk profilu podržala je Milenu, ističući da, iako sama nije bila seksualno zlostavljana, iz škole ,,nije izašla bez trauma”. ,,Milena Radulović je uradila jednu važnu stvar. I u ovako jezivim situacijama je praznik prisustvovati ženskoj hrabrosti i snazi. Ja sam 13 godina išla u tu dramsku grupu. Nisam doživela njen scenario. Ali, odande nisam izašla bez trauma”, napisala je Hana.

Još jedna poznata glumica Branka Katić, koja je u svojim tinejdžerskim danima dvije godine bila član Omladinskog dramskog studija koji je vodio Aleksić, i danas pamti mentalno nasilje kojem su bili izloženi svi polaznici. ,,Nije čas prošao da me nije slao na umivanje. Govorio mi je da sam glupa, a takođe smo imali i jednu epizodu gde mi je zbog igranja sa bendom Zabranjeno pušenje u Hitu meseca, a što je bio deo sticanja radnog iskustva, prakse u srednjoj školi, napravio scenu pred svima i pitao me da li je u redu da se devojčica od 15 godina probija sisama kroz svet… Često bi me i rasplakao. Jednom je zamolio sve ostale da izađu da bi mi zatim objasnio da sve to radi zato što me voli”, ispričala je Katić.

I rediteljka Maja Matković progovorila je o svom iskustvu u školi Aleksića. ,,Danas je Beograd jedno lepše i sigurnije mesto, jer je od danas jedan beskrajno opasan čovek priveden i čeka suđenje. Taj psihopata, pedofil i seksualni predator nam je svima, devojčicama, normalizovao objektivizaciju naših tela kao ‘datost’  života, i znam da ne govorim samo u svoje ime kada kažem da su bile potrebne godine da se repozicioniram u sebi po pitanju moje seksualnosti. Kada si dete u takvoj situaciji, da bi preživeo, potisneš to u sebi, jer je bol preveliki”, napisala je Matković na svom Instagram profilu.

Profesorka na FDU-u u Beogradu Biljana Srbljanović oglasila se na Fejsbuku u objavi u kojoj je objasnila zašto je pogrešno svaljivanje krivice na žrtve i njihove roditelje. Otkrila je i da je često govorila protiv Aleksićeve škole, indoktrinacije, i činjenice da ,,u dječijoj školi radi neko ko je snimao Arkana”. ,,Seksualni zločin, a posebno silovanje, ovo je veoma važno razumeti, nije seks. On je nasilje koje za sredstvo ima polni odnos, neželjeni i nedozvoljeni dodir, bludne radnje koje nisu sebi svrha: silovatelj pre svega vrši nasilje nad ličnošću žrtve, podmukli atak na njenu dušu i biće, na njenu ljudsku vrednost, poništavanje svega što ona predstavlja kao osoba. U ‘školu’ Miodraga Aleksića upisivana su deca koje je on lično, svojom rukom, birao između stotina i stotina mališana, uzrasta već od samo pet ili šest godina. On je tu decu onda uzimao pod svoje, odgajao ih, uzgajao, zalivao, pratio kako rastu, oblikovao, mesio, menjao im psihu i strukturu ličnosti, oblik ponašanja, godinama, strpljivo, iz najmračnijih pobuda, čekao da napupe, da još malo pa skoro skroz sazru, da bi ih, u trenucima njihove najveće ranjivosti i potpunog poverenja, najstrašnije izdao, najbolnije povredio, najmonstruoznije napao. On je, obljubom devojčica koje su ga godinama gledale kao očinsku figuru i osobu od najvećeg autoriteta u njihovim životima i to na način da ga poštuju i cene više od samih roditelja, decu izdao na najmonstruozniji način”.

Srbljanović navodi da je pitati djevojku koju je, sa sedamnaest godina, sa predumišljajem, više puta silovao čovjek od šezdeset godina, a što se nisi bunila, što si se u školu vraćala – bolesno. ,,Recite to sebi glasno: ona je imala sedamnaest godina, on šezdeset. On je pripremao da u ćutnji trpi zločin, od njene jedanaeste godine. Ponovite to nekoliko puta. Pa onda, ako opet isto pitate, shvatite da ste deo te bolesti”.

I dok svakog dana pristižu nove ispovijesti zlostavljanih Aleksićevih učenica, šok i užas odjeknuli su i u Bosni i Hercegovini, nakon otvorenog pisma koje je na portalu Tačno.net objavila ugledna dramska umjetnica Hasija Borić. Borićeva u pismu podsjeća na ,,one mučne i strašne dane boravka i školovanja u Dramskom studiju u Sarajevu”, koje opisuje kao ,,leglo seksualnog zlostavljanja učenica i učenika, samo na podmukliji i sofisticiraniji način”. Ona tvrdi da je nekadašnji profesor scenskog govora Miroslav Avram, poznati reditelj i direktor Kamernog teatra 55, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU), koji je i potpisao mnoge tekstove za filmove i serije, seksualno napastvovao mlade studentkinje glume. Borićeva je i profesoricu Katicu Dorić – Lešić optužila da je znala za činjenja profesora Avrama, a da nije reagovala. ,,Šta smo mi, maloljetne, tad znale o glumi? Vjerovale smo svom profesoru. Polako smo se počele buniti, jedna drugoj povjeravati, ali smo uglavnom šutile. Vi ste to znali, naši profesori”.

Na Fejsbuk stranici pod nazivom Nisam tražila osvanulo je mnoštvo anonimnih iskaza žrtava seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u regionu. Preteško ih je čitati.

Nakon što je više studentkinja sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu na toj stranici podijelilo svoje ispovijesti, reagovala je i rediteljka Jasmila Žbanić koja ih je posavjetovala da svoje nasilnike prijave pravnim putem. ,,Razgovarala sam sa dekanom Akademije Srđanom Vuletićem, profesoricama i profesorima ASU od kojih imate punu podršku. Već ovakvim načinom organizovanja uspjele ste pokrenuti važan proces – ne samo u našoj profesiji nego u cijelom društvu gdje se dešavaju isti obrasci uznemiravanja/zlostavljanja žena”, napisala je Žbanić.

No, da li će, i šta priča Milene Radulović još izbaciti na površinu? ,,Koliko zlostavljača dece živi uglednim, udobnim životom, sigurni da su njihove tajne zauvek nedostupne? Oni nijesu zaustavljeni, imaju moć da zataškaju postojanje svog paklenog lica. Na primer, pedofilski kružok u elitnoj politici, o čemu je govorio, pa zaćutao Igor Jurić. Ili, zašto crkva tako uporno čuva svoje ugledne pedofile, koji još propovedaju i činodejstvuju, sa verom u boga”, zaključuje Stojadinović.

Kakvo smo mi to društvo?

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

DRUGAČIJE OBILJEŽAVANJE „OLUJE“ U HRVATSKOJ: Dan koji težinu tek treba da dobije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Konačno su se na proslavi u Kninu pojavili Srbi, odnosno pojavio se potpredsjednik Vlade Boris Milošević. To je izazvalo oduševljenje političkog establišmenta, koji je, kao nikada do sada, govorio o zločinima nad Srbima i patnjama koje je oko 200.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti preživjelo tog vrućeg augusta 1995

 

Hrvatska je proslavila Dan domovinske zahvalnosti i totalno je zadovoljna načinom na koji je to napravila. Konačno su se na proslavi u Kninu pojavili Srbi, odnosno pojavio se samo jedan i to potpredsjednik Vlade Boris Milošević, što je izazvalo oduševljenje političkog establišmenta, koji je, kao nikada do sada, govorio o zločinima nad Srbima i patnjama koje je oko 200.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti preživjelo tog vrućeg augusta 1995.

Incidenata nije bilo. Dobro, ustaše okupljene oko notornog pukovnika HOS-a Marka Skeje, urlali su ustaški pozdrav „Za dom spremni”, ali tek kada su se svjetla reflektora ugasila i kada se vrh države povukao s pozornice. Do tada ih je na lancu držala Vojna policija. Ista ona koja je, skupa s pripadnicima MUP-a, tokom i nakon Oluje, mjesecima promatrala čerečenje mrtve lešine takozvane Republike Srpske Krajine, kompletne infrastrukture na tom području, paljenje svega što se zapaliti dalo od nepokretne imovine protjeranih Srba, ubijanje između jedne i dvije hiljade nesretnika koji su poslušali ciničnu poruku predsjednika Franje Tuđmana, koju je svako malo emirtirao državni radio i kojom su pozivani da ostanu u kućama, jer im se ništa neće dogoditi.

Na kraju se ni tada, a ni do dana današnjeg, apsolutno ništa nije dogodilo ubicama koji su sa zemlje i iz zraka mitraljirali i avionskim bombama zasipali kolonu nesretnika u bijegu, čak i kada su, kao u Dvoru bili na samoj granici RH ili na Petrovačkoj cesti, kada su tu granicu već prešli.

„Žalimo za žrtvama”, naglasio je premijer Plenković misleći na srpske civile i to je baš lijepo od njega, kao i to da je zločine nazvao „ružnim ožiljkom” na inače „pravednom licu” Domovinskog rata. Zločine je nazvao „posrtajem”, što je konstrukcija koja baš nimalo ne bi trebala zadovoljiti porodice žrtava, ni ljudi iz kolone, čije patnje do dana današnjeg nisu priznate.

Sa željom da se te žrtve priznaju, da se zločinci kazne, da se poprave uvjeti u kojima žive preostali Srbi u Hrvatskoj i da se konačno, kako je rekao, „prekine spirala mržnje”, u Knin je došao Boris Milošević, potpredsjednik Vlade i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, kojem je prije Oluje u jedinice HV-a mobiliziran otac, koji je poslan da od sunarodnjaka „oslobodi” vlastitu majku. Nažalost, nije je zatekao živu, jer su je na ognjištu ubili njegovi suborci.

Milošević je zbog dolaska najsnažnije napadnut od strane dijela vlastitih sunarodnjaka, pogotovo na društvenim mrežama. Mnogi su ovog hrabrog čovjeka proglasili izdajnikom srpskog naroda. Sam Milošević, pomirljivo im je poručio da u Knin nije došao slaviti, nego pokušati smanjiti nacionalističke tenzije u društvu i napraviti iskorak kako bi i srpske žrtve konačno bile priznate i kako bi se hrvatske vlasti podsjetilo da ratni zločini ne zastarijevaju, te da bi konačno mogli nekoga i kazniti za stotine bezrazložnih smrti prije četvrt stoljeća.

Najveći skandal izazvao je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, odlikovavši jedinice HVO-a, pa je tako odlikovanje primio i Zlatan Mijo Jelić, kojega pravosuđe BIH traži zbog optužbi za ratni zločin u Mostaru. Jelića i njegove kamarade, mnogi u Mostaru pamte od početka rata kada je na Veležovom stadionu postrojavao mladiće s kojima je urlao ustaški pozdrav i pjevao pjesme o ustaškim koljačima Juri i Bobanu, tako da su mnogi Milanovićevu gestu doživjeli kao pokušaj pridobijanja desnice, a to je posao na kojem se već opekao.

Milanović je, poput premijera Plenkovića, naglasio kako je, doduše, bilo nekakvih „grešaka” i „zločina koji su nas koštali”, ali je „Hrvatska ispravila tu grešku”, iako nije jasno kako, jer za ubijanja nije bilo kažnjavanja počinitelja, a kada bi i bili kažnjeni, kao u slučaju ubojice bake Borisa Miloševića, onda ih je dobri predsjednik Tuđman pomilovao.

Ostat će zapamćeno da je Milanović izrazio oduševljanje Miloševićevim dolaskom na u Knin, naglasivši da se radi o proslavi, a ne komemoraciji, iako je sam Milošević danima ponavljao da u Knin ne dolazi slaviti.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je jučer s komemoracije žrtvama Oluje u Rači da se Srbe ne smije tjerati da slave ubijanje Srba, misleći vjerojatno i na Borisa Miloševića. Izgleda da je Vučić zaboravio koliko je famozna briga Srbije za Srbe u Hrvatskoj koštala njegove sunarodnjake. Zaboravio je ulogu Srbije u rasplamsavanju rata, zaboravio je na granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag, za koju se kao Šešeljev učenik i sam zalagao, zaboravio je da je Slobodan Milošević s Franjom Tuđmanom dogovorio „humano preseljenje” stanovništva i da su Srbi tog ljeta 1995. ostali sami, bez pomoći Srbije, ali i bosanskih Srba, koji su s druge strane granice mirno promatrali što se događa u Krajini. „Nemoj nas više braniti, brigom ćeš nas saraniti”, poručio je 90-ih Đole Balašević Slobi, a mogli bi tako i Srbi iz Hrvatske poručiti Vučiću, Vulinu, Dačiću i ostalim dušebrižnicima nakon čijih izjava obično u životu dobiju jedan problem više.

Uglavnom, sutra je novi dan i riječi koje su u Kninu izgovorili političari, pravu će težinu dobiti tek ako budu pretočene u politiku. Ako se, kako je nedavno rekao politički vođa Srba u Hrvatskoj i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, „stavi krst na mržnju”. Ako se konačno zakonom zabrani bilo kakvo, pa i komemorativno, uzvikivanje ustaškog pozdrava pod kojim su ustaše provodile genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, ako se ispravi civilizacijska sramota Republike Hrvatske u kojoj ni 25 godina nakon što im je namjerno uništena infrastruktura s namjerom da se kući nikada ne vrate, sva srpska sela dobiju vodu, struju i ostale uvjete u kojima žive ostali građani, ako se zločini počnu kažnjavati i ako se Srbima priznaju žrtve koje su proživjeli.

Ako toga ne bude, današnja će proslava biti zabilježena tek kao igrokaz i pokušaj umivanja lica mlade članice Evropske unije. Lica koje nije dovoljno umočiti u vodu, nego je potrebno puno više truda da se politika etničkog čišćenja koju je zakotrljao Franjo Tuđman čim je osvojio vlast, a osvojio ju je na antisrpskoj retorici, konačno zaustavi.

Saša KOSANOVIĆ

Minisar Medved  odao počast srpskim civilnim žrtvama

– Raduje me da su sve poruke iz Knina upućene hrvatskom narodu bile usmjerene u jednom cilju, a to je optimizam i stvaranje ozračja za perspektivu Hrvatske, a poglavito ono što je dugi niz godina prisutno, a to je povjerenje, rekao je Tomo Medved, minstar hrvatskih branitelja, poslije obilježevanja godišnjce Oluje u Kninu.

Medved je rekao da mu nije bilo teško donijeti odluku o odlasku u Grubore, gdje su pojedinci iz hrvatskih postrojbi počinili ratni zločin.

– Ono što moramo učiniti dodatni napor jest upravo kroz uspostavu povjerenja odati počast svim civilnim žrtvama. Civilne žrtve i odavanje počasti njima je civilizacijski doseg i obveza svih nas da damo svoj doprinos kako bi i ti ljudi, koji su možda negdje i zaboravljeni kao žrtve, da naše društvo smogne snage i kroz odavanje počasti svim civilnim žrtvama Domovinskog rata, bez obzira na nacionalnu pripadnost, da pokažemo da je Republika Hrvatska danas kadra uspostaviti takve odnose koji garantiraju perspektivu za mlade naraštaje, rekao je Medved.

I splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić pozvao je u srijedu u Kninu na pomirenje i povratak izbjeglih građana srpske nacionalnosti te gradnju zajedničke budućnosti, podsjetivši pritom na sve nevine žrtve borbe za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. On je na misi za poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje u Domovinskom ratu izrazio zabrinutost nekim pojavama „korova i šikarja u Lijepoj našoj”, kao što su odnos broja rođenih i umrlih; starost stanovništva; napuštanje i odlazak mladih i obitelji u druge sredine; nezaposlenost i nedovoljna primanja; nepravde i pojave kriminala. „Među tim pojavama posebno se izdvajaju u šikarje obrasli domovi i ognjišta izbjeglih građana Hrvatske srpske nacionalnosti”, rekao je Marin Barišić.

R.M.

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo