Povežite se sa nama

REGION

HAG: POTVRĐENA PRESUDA TVORCIMA HERCEG BOSNE: Tuđman u udruženom zločinačkom poduhvatu

Objavljeno prije

na

Žalbeno vijeće Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju potvrdilo je da su šestorica optuženih lidera ,,Herceg-Bosne” bili učesnici zajedničkog zločinačkog poduhvata zajedno sa tadašnjim hrvatskim predsjednikom Tuđmanom, kako je navedeno u prvostepenoj presudi. Predsjedavajući Žalbenog vijeća, predsjednik Haškog tribunala, sudija Karmel Ađus obrazložio je odluke petočlanog vijeća o žalbama tužilaštva Tribunala i šestorice optuženih.

Predmet Prlić i ostali jedan je od najdužih i najkompleksnijih haških predmeta. Optuženi su se 2004. dobrovoljno predali, a suđenje im je počelo dvije godine kasnije. Prvostepena presuda izrečena je maja 2013.

Prvooptuženom Jadranku Prliću, potvrđena je kazna od 25 godina zatvora. Drugooptuženom Brunu Stojiću, bivšem ministru odbrane ,,Herceg-Bosne” potvrđena je kazna od 20 godina zatvora. Trećeoptuženi, načelnik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak je saslušao da mu je i pravosnažnom presudom potvrđena kazna od 20 godina zatvora, i uzviknuo: „Nisam ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu”. I popio otrov, od kojeg je kasnije umro. Potvrđena je presuda još jednom bivšem načelniku Glavnog stožera HVO Milivoju Petkoviću, koji je osuđen na 20 godina zatvora, te presuda bivšem komandantu vojne policije Valentinu Ćoriću, osuđenom prvostepeno na 16 godina. Potvrđena je i presuda načelniku Ureda za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću, osuđenom na deset godina.

U sažetku presude, Žalbeno vijeće navelo je da ostaje prvostepena odluka da je Hrvatska bila umiješana u rat u BiH i da je predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman bio dio udruženog zločinačkog poduhvata zajedno sa čelnicima ,,Herceg-Bosne”. Žalbeno vijeće je potvrdilo da je Hrvatska imala stvarnu vlast u nekim opšinama na teritoriji ,,Herceg-Bosne”.

Sudija Agius je podsjetio da je u prvostepenoj presudi ustanovljeno da su čelnici ,,Herceg-Bosne” kreirali čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva sa područja tzv. hrvatske zajednice, što podrazumijeva ubistva, zlostavljanje, zatočenje, mučenje… Zločini su se odigrali između 1992. i 1994. u osam opština i logorima, u dijelu BiH koji je proglašen kao dio ,,Hrvatske zajednice” i kasnije Republike Herceg-Bosne.

,,Iz dokaza se vidi da su se snage hrvatske vojske borile zajedno sa pripadnicima HVO protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najpre Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne'”, potvrđen je navod iz prvostepene presude.

Hrvatska je više puta pokušala da interveniše u svojstvu „prijatelja suda” kako bi njeni pravnici i istoričari dobili priliku da opovrgnu teze o „udruženom zločinačkom poduhvatu”. Prvostepenom presudom najviši hrvatski zvaničnici – bivši predsednik Tuđman, bivši ministar obrane Gojko Šušak i bivši načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Janko Bobetko – proglašeni su učesnicima UZP u svrhu etničkog čišćenja delova BiH.

U prvostepenoj presudi, iznesena su tri dokaza na osnovu kojih je utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata. Prvi je transkript razgovora Tuđmana i lidera Hrvata iz BiH decembra 1991. na osnovu kojeg je utvrđeno da je postojala namjera da se etnički očiste djelovi tzv. HRHB. Drugi je knjiga Hrvata iz BiH Ante Valente, a treći transkript razgovora Tuđman-Praljak-Šušak iz 1992. godine o nacionalnoj bezbjednosti. Ti dokazi dostavljeni su Haškom sudu za vrijeme predsjedničkog mandata Stjepana Mesića. Žalbeno vijeće je odbilo zahtev Hrvatske da se u proces uključi kao „prijatelj suda”.

Ubijanje, progon, deportacija, silovanje, prisilno premještanje, protivpravno zatočavanje, okrutno postupanje, oduzimanje imovine širokih razmjera, protivpravni prisilni rad, uništavanje vjerskih i obrazovnih ustanova, protivpravni napad na civile… Sve su ovo zločini za koje je šestorka u prvostepenoj presudi osuđena na ukupno 111 godina zatvora. Vrijeme provedeno u zatvoru računa se u zatvorsku kaznu.

Prema navodima presude, zločini su imali za cilj da Bošnjaci budu politički i vojno potčinjeni i trajno uklonjeni iz onih djelova BiH koji su proglašeni ,,Herceg-Bosnom”, te da se ta područja pripoje državi Hrvatskoj ili da se proglase državom unutar BiH. Predsjedavajući sudija Pretresnog vijeća Žan Klod Antoneti je naveo niz zločina pripadnika HVO-a u logorima – Heliodrom, Dretelj, Ljubuški, Gabela… ,,Pripadnici HVO-a redovno su tukli zarobljenike. Jednog zatočenika u Heliodromu su natjerali da poliže vlastitu krv jer – ‘balijska krv ne smije ostati na hrvatskom tlu’ “, naveo je Antoneti, naglašavajući kako se nije radilo o zločinima nediscipliniranih vojnika, već o organiziranoj akciji.

Očekivano, reakcije na presudu, u BiH su dijametralno suprotne.

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je da je presudom stavljen međunarodni pečat na tamni dio istine o razlozima stvaranja i načinu djelovanja HZHB. ,,Hrvatska politika, ona koja je kreirana u Zagrebu i u BiH, je lavirala, predomišljala se, lutala, borila se sama sa sobom i imala dva lica. Jedno lice je i udruženi zločinački poduhvat koji je nanio strahovite patnje i napravio gubitnicima i Bošnjake i Hrvate. Drugo, svijetlo lice hrvatske politike je ono koje se borilo i izborilo za prestanak sukoba, koje se brinulo o protjeranim Bošnjacima i u vremenu rata, omogućilo postizanje Vašingtonskog sporazuma i borbu postrojbi Armije RBiH i HVO-a rame uz rame do kraja rata. Sud se bavi ratnim zločinima i zločincima, znači tamnom stranom stvari”. Izetbegović je poručio da se zalaže za prijateljske odnose dvije zemlje. ,,Mi ćemo uvijek pamtiti zlo i zločince, ali želimo vidjeti prevagu i ostvariti saradnju sa svijetlom, civiliziranom stranom hrvatske politike i u Hrvatskoj i u BiH, uvjereni da su Bošnjaci i Hrvati u stanju na istini, kao na čvrstom temelju izgraditi buduće prijateljske, obostrano korisne odnose”.

Kod bošnjačkih stradalnika nema euforije. Oni ističu kako se ne radi o presudi hrvatskom narodu. ,,Ovo je presuda pojedincima koji su bili na čelu strukture Herceg-Bosne, jednoj pogrešnoj politici i lošem vremenu. Konsekvence iz ovoga treba izvući politika koja i danas ustrajava na matrici iz perioda 1991-1995. godine”, komentarisao je Edin Batlak, član Udruženja logoraša Mostar.

Hrvatski narodni Sabor sazvao je vanrednu sjednicu i konferenciju za medije. ,,HNS je jedinstven – presudu prepoznajemo kao neprihvatljivu. Ona je pravno neutemeljena, neprincipijelna, rekao bih da je zločinačka prema svakom časnom predstavniku HVO-a. Šestorka je apsolutno nevina”, izjavio je predsjednik HNS, predsjednik HDZ BIH i član Predsjedništva BiH Dragan Čović.

On je ocijenio da presuda ne doprinosi pomirenju te da se radi o pokušaju derogiranja istorije BiH. Čović ipak očekuje od predstavnika hrvatskog naroda da ostanu smireni, jer nema razloga za paniku. „Mi ćemo snažnije nego ikada kroz HNS graditi evropsku Bosnu i Hercegovinu kroz koju ćemo osigurati punu ravnopravnost Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH”, izjavio je Čović.

,,To identifikovanje vlasti u naroda sa ‘svojim’ zločincima, je strašnije od svega. Ovo što se dešava sa ‘herceg-bosanskom šestorkom’, dešavalo se prošle sedmice i sa Mladićem u RS i u Srbiji”, kaže za Monitor Nedžad Ibrahimović, književnik i univerzitetski profesor iz Tuzle. ,,Nije čudno što mladi školovani ljudi (koji ne dolaze iz navijačkih skupina, nego iz ostataka ostataka građanske klase) bježe s Balkana. Ciničan je to neki red da se nacionalističke države identifikuju sa svojim generalima koje su poslale u rat i zločine. Da su bile demokratske, građanske, pluralne, ratova ne bi ni bilo”.

U Mostaru su uoči donošenje presude organizovne molitve za haške ,,hrvatske uznike”. Nakon presude održana je misa i paljenje svijeće za generala Praljka. Drago Bojić, teolog, katolički sveštenik, ovako je ocijenio izlive podrške haškim osuđenicima. ,,Zločini koje je počinila herceg-bosanska politika jesu zločini protiv čovječnosti ali i zločini protiv Boga, ili teološki kazano, ‘u nebo vapijući grijesi’. Tko staje na stranu tih zločina i onih koji su ih kreirali, odobrili ili počinili, svrstava se na stranu zla i zlikovaca, sam se isključuje iz zajednice ljudi”.

Kako je Praljak unio otrov

Eksperti očekuju istragu o tome kako je Slobodan Praljak u sud unio i popio otrov. Bivša glasnogovornica Haškog tribunala Florns Artman je za Radio Slobodna Evropa podsjetila da je otrovna supstanca i ranije unošena, ali u pritvorsku jedinicu – Slobodanu Miloševiću.

No, ovo što se desilo tokom izricanja presude je ogroman propust i čudno je što niko od obezbeđenja nije spriječio taj čin. ,,Neko iz njegovog okruženja i okruženja šestorice je danas unio otrovnu supstancu. Oni su svi prošli kontrolu na ulazu i sada će se otvoriti istraga o tome ko je to unio. To nije smjelo da se desi jer će se koristiti da međunarodna pravda bude osramoćena. Biće korišteno kao udar na borbu protiv nekažnjivosti masovnih zločina protiv civilnog stanovništva”, komenarisala je Artman.

Kolumnista banjalučkog portala Buka Dragan Bursać, povdom samobistva generala HVO Slobodana Praljka napisao je: „Kako li je danas u naselju Vrbanja, u Bugojnu? Vidite, tamo je ubijeno 45 osoba – Bošnjaka, žena i muškaraca. Uglavnom civila, u dobi od 19 do 82 godine”. Praljku je posmrtno priznanje odao Vojislav Šešelj. „Ovo je junački čin”, kazao je lider srpskih radikala.

Polemike oko prirode rata u BiH

Burne polemike izazva kvalifikacija o udruženom zločinačkom poduhvatu i učešću Hrvatske u ratu u BiH.

Florans Artman smatra da je važno što je potvrđeno da je Hrvatska, ne samo imala isti cilj kao „Herceg-Bosna, već su zajedno činili zločine progona i ubistava bošnjačkog stanovništva s teritorije ‘Herceg-Bosne'”. Po njoj, potvrđeno je da su ,,rat i masovni zločini protiv stanovništva počinjeni u okviru projekta koji je započet van BiH i koji je u svom poglavlju imao za cilj rasparčavanje BiH i stvaranja nove države na njenoj teritoriji i nestanak te države”.

Komentirajući činjenicu da je presudom utvrđeno da je na teritoriji BiH postojao međunarodni oružani sukob u kojem je učestvovala Hrvatska, ali istovremeno to nije izričito rečeno za Srbiju, Artman je odgovorila kako postoje presude koje mogu dati sliku o učešću Srbije u ratu u BiH. ,,Ima puno presuda Haškog tribubnala, od Dušana Tadića, Radoslava Brđanina koje utvrđuju međunarodni karakter rata”. U ponovljenom postupku Frenkiju Simatoviću, Jovici Stanišiću, kaže ona, ima mnogo toga što se može dokazati.

,,Sudije su već rekle, ako se sjetite suđenja Miloševiću i šta je rečeno u međupresudi, gdje su potvrđene sve tačke optužnice u smislu da je Tužilaštvo unijelo dovoljno dokaza i da nema labavih tačaka. To je bilo direktno pitanje učešća Srbije kroz Vojsku Jugoslavije, MUP, ali i političke kontrole koju su iz Srbije imali nad snagama predstavnika RS”, kazala je Artman.

Glavni urednik Balkanske istraživačke mreže (BIRN) Denis Džidić kaže da presuda „šestorki” u velikoj mjeri korenspondira sa zaključcima u presudi Tihomiru Blaškiću da je Hrvatska imala značajnu kontrolu nad jedinicama HVO i političkim rukovodstvom bosanskih Hrvata. … „Što se tiče Srbije tu je važno da se sačeka presuda u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, prva dva čovjeka Službe državne bezbednosti Srbije. Njihov predmet bi mogao govoriti o ulozi Srbije”, prokomentarisao je Džidić.

Uzbuna u hrvatskoj vlasti

Vladajuća koalicija u Hrvatskoj je izrazila nezadovoljstvo presudom. Premijer Andrej Plenković je na posebnoj konferenciji za novinare kazao kako je odbacivanje žalbi optuženika nepravedno, neutemeljeno, kosi se sa istorijskom istinom i za Hrvatsku je neprihvatljivo.

„Apsurdno je da niti u jednoj pravomoćnoj presudi Haškog tribunala za BiH nije utvrđena odgovornost tadašnjeg državnog vrha Srbije za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu usmjerenom na uspostavu ‘Velike Srbije’, a kroz počinjenje niza najtežih međunarodnih zločina na velikom dijelu teritorija BiH”, rekao je Plenković.

Bivša ministarka spoljnih poslova Vesna Pusić, dosljedna kritičarka hrvatske politike u BiH smatra da je to epilog loše i pogrešne politike. ,,Ovim presudama nije osuđen hrvatski narod, nego da su osuđeni nositelji te politike.”

Nekadašnji predsednik Hrvatske Ivo Josipović je rekao kako je žalosno da su političari i mediji koncentrisani na političke aspekte presude, a ne na žrtve. ,,Koristim ovu priliku da se tih žrtva sjetim i da kažem da je to sve što se dešavalo u ratu bilo strašno, nepotrebno i da svaki zločin mora biti kažnjen”. Josipović ocenjuje kako je pored zvaničnog stava Hrvatske da je vodila odbrambeni rat, ,,javna tajna da je Hrvatska sudjelovala i u borbama na području Bosne i Hercegovine”

Kada je riječ o zajedničkom zločinačkom poduhvatu, Josipović navodi da sud nema jednake kriterijume. ,,U predmetima koji su se ticali zločina koji su počinili Srbi protiv Bošnjaka i Hrvata, nije uočeno da postoji takav zločinački poduhvat, iako je istorijski sasvim jasno da je Milošević bio motor onoga što se događalo”.

Voditeljka Documente – Centra za suočavanju s prošlošću Vesna Teršelič je ocijenila kako svima treba i osuda zločina i osuda politika koje su ih dopustile. Ona smatra da region živi u sjeni porušenih mostova povjerenja i upozorava kako je polarizacija danas veća nego 1995. i 1996. ,,Sve ove godine protekle su u prikrivanju odgovornosti za zločine, kao i kompleksne političke pozadine počinjenih zločina”. Ocijenila je kako je Hrvatska bila i na strani obrane BiH, ali i na strani njezina razbijanja. „Ključno je pitanje hoćemo li uspjeti izaći iz faze poricanja zločina i okrenuti novu stranicu, pri čemu rat u BiH treba pogledati u čitavoj njegovoj kompleksnosti.”

Žarko Puhovski smatra da presuda šestorici čelnika bosansko-hercegovačkih Hrvata, kao ni mnoge dosadašnje, neće doprinijeti pomirenju. „Istina ne dovodi do pomirenja, istina dovodi do uznemirenja”, kazao je.

Ističući kako se MKSJ nije pokazao konsekventnim u presudama, Puhovski velikim njegovim doprinosom smatra to što sudovi u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu sude pravednije i tehnički korektnije od haškog sudišta. ,,Bez tog sudišta (Haškog) vjerojatno uopšte ne bi sudili tzv. svoje ratne zločine’, rekao je.

Lider Nove ljevice u Hrvatskoj istoričar Dragan Markovina ovako ocjenjuje karakter ,,Herceg – Bosne”: ,,Herceg – Bosna predstavlja zločin u samoj ideji”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

REGION

Skup – ničega

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dnevnik – nedjelja posvećena Beogradu

 

 

Petak, 5. 04. ’24.

Čitam danas da Predsednik poziva sve u Srbiji da se bore kako bi sprečili svet da u Ujedinjenim nacijama donese rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Neobično! Mogli su da ga kreiraju, tehnički izvedu streljanje 8.000 muškaraca i dečaka u dva dana, prekopavaju masovne grobnice i preseljavaju posmrtne ostatke da bi sakrili zločin, a kada su tužioci i sudije UN-ovog suda dokazale i pravosnažno osudile neke od organizatora tog kosmičkog zločina, o čemu je ceo svet izveštavao, taj isti čovek nikada nije priznao genocid, kao da ga je sam kreirao i izveo. A nije! Bio je tek šegrt u Miloševićevoj radionici, ali je brzo učio i već četiri godine kasnije postao ministar informisanja u vladi svog Majstora.

Danas mi novinarka „nezavisnog“ medija nije dozvolila u emisiji uživo da završim misao o predstojećoj rezoluciji UN-a o ulozi Srbije u genocidu nad Bošnjacima 1995. A bila je jednostavna ta rečenica: Umesto što pokušava korumpirati bar 130 zemalja iz celog sveta da glasaju protiv te rezolucije, jednostavnije mu je da prizna učinjeni genocid i iskreno, kao što je nekada učinio Vili Brant, klekne na stratištu i traži oproštaj uz iskreno obećanje da to niko iz njegovog naroda neće više nikada učiniti.

Subota, 6. 04. ’24.

Dok mu se Predsednik grčevito bori da ceo svet slaže i ubedi u ono što nije istina, njegov izabranik za lokalnog vladara Beogada, u nadi da će osvojiti glasove najcrnje desnice na izborima za nepuna dva meseca, daje izjave o svojim planovima da od Kuće cveća napravi Muzej srpske istorije, koji uzgred budi rečeno, već postoji.

Sahrana Josipa Broza Tita smatra se najposećenijom sahranom nekog državnika u istoriji. Tog 8. maja 1980. sahrani u Kući cveća u Beogradu prisustvovalo je 209 delegacija iz 128 zemalja sveta. Na čelu 124 državne delegacije nalazilo se 38 šefova država (kraljeva i predsednika), 5 prinčeva, 7 potpredsednika republika, 6 predsednika parlamenata, 10 predsednika vlada, 3 potpredsednika vlada, 12 ministara inostranih poslova, 20 članova vlada i 21 državni funkcioner.

Organizacija ujedinjenih nacija je te godine brojala 163 zemlje članice, od čega je njih 124 (76%) poslalo delegacije na sahranu.

Da li je moguće da „duvač u rog velikog kneza“ toliko ništa ne shvata ili mu namerno kopa rupu? Videćemo…

Nedelja, 6. 04. ’24.

Pamtim da je Beograd imao, dok je još bio evropska metropola, poslednjeg velikog gradonačelnika od 1982. do 1986. Bogdan Bogdanović, rođeni Beograđanin, arhitekta, profesor beogradskog Univerziteta, graditelj monumentalnih memorijalnih spomenika žrtvama fašizma, pisac, sanjar… Proteran je iz svog rodnog grada 1993. strelicama iscrtanim crnim grafitom od Slavije uz Tolbuhinovu, sve do vrata njegovog stana na Crvenom krstu iznad kojih je pisalo: ustaša!

Beč je velikog umetnika primio raširenih ruku.

Pamtim ga kako visok i otmen stoji u dovratku svog bečkog stana ispraćajući me, nakon puno sati višednevnih, meni dragocenih razgovora. Setan, iznenada me upitao: „Da li će Beograd ikada ponovo biti grad?“

Prepoznala sam u tom pametnom pogledu i pitanju želju da bude sahranjen u svom gradu i zamucala: „Pa mora, Bogdane. Kako bi drukčije moglo biti…“

„Ne mora, Svetlana. I Sao Paolo je skup 15 miliona ničega.“

Otrčala sam niz stepenice da mi ne vidi suze u očima.

Dvadeset pet godina mi odzvanja Bogdanova surova istina: „I Sao Paolo je skup 15 miliona ničega.“

Ponedeljak, 7. 04. 2024.

Bliži se ponovljanje izbora u Beogradu. Mučno je gledati na šta su sve spremni zarad vlasti i, naravno, samo sopstvenih interesa. Oni koji su već okusili moć novca bi da nikada ne siđu iz tog voza, a oni „novi“ bi da se u njega popnu, i opet nikada ne siđu.

Dobro se sećam da je Srbija desetkovana još pre 33 godine odlaskom 350.000 visokoobrazovanih, mahom Beograđana, koji su odbili da budu molbilisani za ratove koje je Milošević tada započinjao i sve ih izgubio. Srećem ih svuda po svetu, dobro situirane, sa možda tek naznakom (ko ume da „čita“) u pogledu skrivene želje da se vrate, ali znaju da nemaju kud. Hoće li im iko raskrčiti put, ukidajući nepotizam, korupciju i organizovani kriminal, hoće li iko vratiti sudijama i tužiocima dignitet i pravdu u ruke, hoće li iko vratiti učiteljima, doktorima, policijskim i inim inspektorima dostojanstvo profesija, da bi se vratila deca tih čestitih ljudi koji su odbili da učestvuju u zločinu? Ta deca su imala od koga naučiti kako se u svakom, pa i najgorem vremenu, može sačuvati čojstvo. Bez njih ni moj rodni grad nikada više neće biti grad…

Utorak, 8. 04. 2024.

Kažu mi poznavaoci prilika u Beogradu da iza besmislene ideje da se Titov grob izmesti iz Srbije izgleda stoje oni koji žele da restauriraju monarhiju. Pa je valjda prvi korak izbaciti iz buduće kraljevine sve što je ikada imalo veze sa socijalizmom i komunizmom.  Zemlja koju su od Miloševića do danas svi redom pljačkali i srozavali u kal moralne ali i fizičke bede, traži izlaz u glamuru monarhije, valjda prateći u medijima kraljevinu Veliku Britaniju i njene monarhe. Samo, nisu obratili pažnju na to koliko Britanska kruna godišnje košta poreske obveznike. Tradicija koja predugo traje održavaće se dok narod bude mogao da je izdržava. A ovde? Da li će gladni narod, davno odrođen od poljoprivrede, nahraniti budući kralj i od čega? Srbija spada u najnerazvijenije i najsiromašnije zemlje  Evrope! Jesu li toga svesni oni koji priželjkuju kralja?

Ali, Beograd ima i balkon na Starom dvoru, sa koga su bacili kralja i kraljicu, kada im valjda više nisu odgovarali.

A i Danko Popović je u „Knjizi o Milutinu“ davno napisao: „Što  oni da nam ubiju kralja, umemo to i sami? Nije nam prvina.“

Za nadati se da će bar onaj koga hoće da ustoliče, ako je naučio srpski jezik do sada umeti da pročita  „najtiražniji roman posleratne srpske književnosti“.

Sreda, 9. 04 2024.

Da li je moguće da ikom normalnom pada na pamet da može imati kraljevinu u Evropi u čijem glavnom gradu otpadaju točkovi sa autobusa u pokretu i ubijaju ljude na ulicama; u kom hitna pomoć u nekoliko dana nije dva puta reagovala, pa su izgubljena dva dragocena života; u kojem je zdravstvena zaštita na nivou indijskog najzabitijeg sela, u kojem nema ni jedne ustanove koja će primiti osiguranog pacijenta, a svi su, ako ima preko sedamdeset godina, osim u privatnim bolnicama? U glavnom gradu u kojem se neki važni pregledi čekaju mesecima, u kojem se na neke operacije čeka godinama? Lista je beskrajna i stresna samo za pročitati.

A sa druge strane grade se raskošne vile, gigantski projekti poput „Beograda na vodi“, ruši se Sajam,  ruši se stari Beograd sa razglednica zarad novih bogataša kojima se grad ustupa za protivuslugu, a građani potpišu peticiju ili izađu da demonstriraju što uopšte ne potresa one koje su birali i koji ostaju nemi na sva nezadovoljstva, čak i onda kada su bile desetine hiljada ljudi na ulicama.

Izgleda da dok ne bude kritične mase izražene u stotinama hiljada ili u milionima na ulicama prestonice, neće biti ni jedne ozbiljne odluke velikog kneza i njegovih duvača u rog.

Sve dotle Beograd će ostati nem.

Četvrtak, 10.04. 2024.  

Vreme je za svođenje nedeljnog računa. Desetine medija u kojima sam odgovarala na pitanja novinara izazvale su reakcije mnogih širom prostora moje zemlje Jugoslavije, ubijene pre davne trideset i tri godine.

Cele ove nedelje stižu mi stotine poruka ljudi koji su šokirani prvo medijskim praćenjem ideja tog nesuvislog čoveka, koji se ponovo kandidovao za gradonačelnika Beograda. Od neverice da je uopšte ikada mogao voditi glavni grad, preko zgražavanja nad njegovim rečnikom, do pitanja šta se to desilo sa Beogradom pa postoji mogućnost da bude ponovo izabran?!

U drugoj grupi su oni koji sa pijetetom i ljubavlju čuvaju Tita od „mrzitelja“ i vandala.

Iz treće grupe, kontemplativaca koji analiziraju sve što su čuli ili pročitali izdvojiću poruku Jordana Plevneša, jednog od najvećih makedonskih pisaca:  „Možda se istorija neće promeniti, ali u njenim analima ostaće tvoje reči koje grade iluziju da nema ništa na svetu što može uništiti večnost ljudskog dostojanstva!“

Svetlana BROZ 
(Danas)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MASAKR U RAČKU NAKON 25 GODINA: Srbija slavi policijsku akciju i optužuje Zapad za zavjeru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vazdušni udari NATO  koji su uslijedili dva i po mjeseca poslije zločina u kosovskom selu Račak, su nakon 78 dana primorali srbijanske trupe da napuste Kosovo.  U Srbiji su se povodom godišnjice tragedije u Račku oglasile dežurne srpske patriote ponavljajući zvanične navode beogradskih vlasti  o uništenim „šiptarskim teroristima“ i „briljantnoj operaciji srpskih snaga bezbjednosti“, okrivljujući šefa  Kosovske verifikacione misije Vilijama Vokera da je montirao stradanje albanskih civila

 

Malo koji događaj u novijoj jugoslovenskoj istoriji izaziva toliko burnih reakcija u Srbiji kao pominjanje sela Račak i masakra albanskih  civila koji se tamo dogodio 15. januara 1999. godine. Račak je praktično bio uvod u otvoreni sukob sa NATO. Prošli ponedjeljak je bio prilika da se srpski mediji u zemlji i regionu pod kontrolom predsjednika Aleksandra Vučića i njegove stranke „prisete uspešne akcije srpske policije protiv šiptarskih terorista“ i „laži širenih protiv Srbije kako bi se opravdalo otimanje Kosmeta“. Bivši komandant srbijanske Žandarmerije Goran Radosavljević Guri koji je komandovao akcijom u selu se pojavio na udarnim televizijskim terminima objašnjavajući da „smo znali da u njemu (u selu) nema civila, već da su tu samo teroristi smešteni u jednoj kući i u školi“. Prema Guriju „likvidirana  je jedna velika teroristička grupa“ a šef Kosovske verifikacione misije (KVM) Vilijam Voker je „u toku noći ušao sa teroristima u Račak gde su doneli tela sa drugih lokacija, nama je bilo jasno da je to montaža“. Na državnim medijima se pojavila i bivša istražna sutkinja u slučaju Račak Danica Marinković koja je rekla da je „jedina istina da su toga dana poginuli pripadnici terorističke organizacije OVK, a da je verzija o masakru izmišljena kao povod za bombardovanje SRJ“. Rekla je da je „velika pobjeda Srbije to što je u Hagu odbačena optužnica za Račak“ iako to nije tačno.  Marinkovićeva je u oktobru prošle godine objavila i  knjigu o tom slučaju, koja je  predstavljena prvo u Moskvi  gdje je „do detalja opisala slučaj Račak“ i „djelovanje američkog špijuna Vilijama Vokera“. Uključile su se i druge dežurne srpske patriote ponavljajući navode vlasti u Beogradu o uništenim „šiptarskim teroristima“.

Na Kosovu su organizovani skupovi sjećanja na žrtve i ponovljeni zahtjevi za procesuiranjem odgovornih. Kosovski premijer Albin Kurti je kazao da „narod i Republika Kosovo ne opraštaju zločine koje je Srbija počinila tokom rata, ni u Račku ni bilo gdje drugo“. Predsjednica  Vjosa Osmani je rekla da je „15.  januar ’99. godine uzdrmao temelje ljudske svijesti svuda u demokratskom svijetu“ i da se radi o jednom „od najstrašnijih masakra koji se dogodio u Evropi krajem 20. vijeka“. Pohvalila je tadašnjeg OEBS-ovog ambasadora Vilijama Vokera rekavši da je njegovo „snažno svjedočenje okrenulo čitav naš napor za slobodu protiv Miloševićevog genocida“. Vazdušni udari su uslijedili dva i po mjeseca poslije tragičnih događaja u Račku , su nakon 78 dana primorali srbijanske trupe da napuste Kosovo.

Račak je selo u opštini Štimlje u centralnom dijelu Kosova.  U mirnodopskom vremenu selo je brojalo nešto preko dvije hiljade stanovnika. Tokom 1998. dolazi do inteziviranja gerilske borbe Kosovara protiv srbijanskog režima nakon operacije policije u martu u Drenici kada je likvidirana gerilska grupa Adema Jašarija. U operaciji je ubijen i veliki broj civila, među njima znatan broj djece, žena i starih. Od tada se mnogi Kosovari vraćaju iz inostranstva da bi pružili oružani otpor srbijanskom državnom teroru. Srbija je u ljeto 1998. pokrenula široku ofanzivu protiv gerilaca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) koje je smatrala teroristima. Tokom operacija oko dvije hiljade stanovnika se dalo u zbjegove bojeći se represija. OVK je početkom januara 1999. pojačala aktivnosti u opštini Štimlje. Tri srbijanska policajca su ubijena u zasjedi 8. januara a 10. januara je ubijen i pripadnik Operativne grupe (OPG) srpskog MUP-a Svetislav Pržić. U selu je tada živjelo oko 350 civila a prisutne su bile i jedinice OVK. Muhamet i Lutfi Bilali iz Račka su se vratili iz Švajcarske 98. da bi se borili za nezavisno Kosovo. U rano jutro 15. januara srbijanska policija podržana teškom artiljerijom Vojske Jugoslavije (VJ) je upala u selo i brzo skršila otpor OVK jedinica koje su odstupile iz sela. Osam pripadnika OVK je ubijeno dok su pružali odstupnicu civilima, među njima i Lutfi Bilali, kako je njegov brat Muhamet ispričao 2019.god. Al Džaziri. Nakon toga srbijanske snage su, po ustaljenom obrascu krenule u pretres kuća.  Grupa od 30-tak civila koja se sklonila u veliku kuću Sadika Osmanija, izvedena je u dvorište i žene i djeca su odvojeni od muškaraca. Muškarci su prebijeni o onda odvedeni do obližnje jaruge gdje je većina ubijena iz neposredne blizine tako što im je uglavnom pucano u glavu ili potiljak. Četvoro mještana su uspjeli pobjeći od kojih su neki ranjeni prilikom bijega. U selu je ubijeno 18 ljudi, među kojima i starci od 76 godina i 99 godina. Najmlađa žrtva je dječak od 13 godina. Ubijene su i dvije žene. Kada je kanadski diplomata i šef KVM došao u selo zatekao je jeziv prizor i optužio srpske vlasti za zločin. Odmah je proglašen personom non grata i protjeran iz zemlje. Glavna tužiteljica Haškog Tribunala Luiz Arbur je vraćena sa granice i nije joj dopušteno da izvrši uviđaj.

Nakon odlaska KVM i Vokera seljani su pokupili tijela i odvezli ih u džamiju u Račku. Dva dana kasnije policija je ušla u selo i odnijela leševe u mrtvačnicu u Prištini. Načelnik Instituta za sudsku medicinu u Prištini Slaviša Dobričanin je 25. januara saopštio da su obavljene obdukcije dvadeset i jednog tijela. Navodno nijedno od tijela nije imalo znakove masakra. Srbijanske vlasti su tvrdile da su svi ubijeni teroristi i da je tim srpsko-bjeloruskih patologa i forenzičara utvrdio je krajem januara da je 37 od 40 obduciranih tijela imali tragove baruta kojima je navodno potvrđeno da se radilo o vojnicima OVK, tj. teroristima.

Finski patološki tim je kasnije preuzeo dužnost OEBS-a se ogradio od Dobričaninovih izjava i 26. januara izrazio zabrinutost da je došlo do namještanja  dokaza. Kasnije je objavljen i nalaz finskog tima koji je predvodila Helena Ranta. Ona je odbacila srbijansko – bjeloruske nalaze o tragovima baruta rekavši da su oni koristili nepouzdane i zastarjele metode testova koje „redovno daju lažno pozitivne rezultate zbog mnogih drugih supstanci, uključujući đubriva, duvan, urin i kozmetiku“ i da je taj metod „naučno beskoristan“.  Tim je svoje početne nalaze objavio 17. marta. U uvodu je naglašeno da to nije stav tima, već samo Helene Ranta. U izvještaju je zaključeno da „nema dokaza da su žrtve bile nešto drugo osim nenaoružanih civila i da su vjerovatno ubijene tamo gdje su ih kasnije pronašli međunarodni posmatrači”. Na tvrdnje srpskih vlasti da su uniforme OVK zamijenjene civilnom odjećom je navedeno da „na obdukcijskim nalazima (npr. rupe od metaka, zgrušana krv) i fotografijama prizora, malo je vjerovatno da se odjeća mogla promijeniti ili skinuti.” Dr Ranta je svjedočila na kasnijem suđenju Slobodanu Miloševiću, navodeći da izvađeni meci, čaure i ulazne i izlazne rane ukazuju na to da su žrtve ubijene tamo gdje su njihova tijela pronađena i otprilike u isto vrijeme, suprotno srpskim tvrdnjama. Istraživanje Human Rights Watch-a (HRW) je potvrdilo da se radilo većinom o ubijenim civilima uz mogućnost da su likvidirani i neki pripadnici OVK koji su se prije toga predali.

Kosovski Albanaci su nakon godina počeli priznavati da je Račak bio i vojni sukob koji je prethodio odmazdi srpske specijalne policije, prevashodno zbog smrti člana OPG jedinice. U Srbiji nema pomaka. Nema  priznanja da se nešto drugo desilo mimo likvidacije „terorista“.

      Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOSOVO, NOVA GODINA STARI IZAZOVI: Kako doskočiti kriminalu zamotanom u nacionalne zastave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogi posmatrači su bezumne napade na građane srpske nacionalnosti tokom božićnih praznika ocijenili kao zlokobni znak da se situacija na Kosovu neće lako smiriti uprkos nedavnom uklanjanjanju barikada na sjeveru

 

Početkom ove godine kosovski premijer Albin Kurti je u  Facebook objavi sumirao rezultate svoje Vlade u prethodnoj godini dajući naglasak na vladavinu zakona na čitavoj teritoriji zemlje. Da će i ova godina biti puna izazova vidjelo se na Badnji dan i Božić po julijanskom kalendaru. Prvo su u selu Gotovuši kod Štrpca ranjeni 11- godišnji Stefan Stojanović i 21-godišnji Milan Stojanović dok su se vraćali kući sa badnjakom. Srbijanski mediji su javili da je na njih iz vozila u pokretu pucao 33-godišnji Albanac  pripadnik Kosovske bezbjedonosne službe (KBS). Napadač je brzo uhapšen od strane kosovske policije, a zvaničnici Kosova su osudili napad. Napad su osudili i predstavnici EU i okolnih zemalja uključujući i crnogorskog ministra pravde Marka Kovača. Nepuni dan kasnije je napadnut od strane albanskih mladića Stefan Tomić iz sela Klokote koji se vraćao kući sa ponoćne božićne liturgije. Sjutradan je u  Štrpcima došlo do protesta a put  Štrpci – Uroševac je blokiran. Srbijanski državni mediji su orkestarski napali  kosovske institucije i označili napad kao sistematski teror nad Srbima. Kancelarija za Kosovo i Metohiju Vlade Srbije je izdala zapaljivo saopštenje u kojem iznosi da je „napad direktna posledica antisrpske politike Aljbina Kurtija koji svojim ponašanjem i potezima ohrabruje sve one koji žele srpsku krv, čak i na Božić“.

Medijsku salvu  iz Srbije je donekle poremetila majka ranjenog dječaka Zorica Stojanović koja je izjavila na N1 televiziji da napadač nije zapravo ciljao u njenog sina i rođaka već je pucao u asfalt i onda se metak odbio i prošao kroz šaku njenog sina i rame drugog mladića. Ovo objašnjenje je izostalo iz državnih medija u Srbiji, a ona se našla na meti kritika na pojedinim društvenim mrežama. Mnogi posmatrači su ove bezumne napade ocijenili kao zlokobni znak da se situacija na Kosovu neće lako smiriti uprkos nedavnom uklanjanjanju barikada na sjeveru koje je uslijedilo nakon hapšenja dvojice Srba, bivših policajaca kosovske policije koji su osumnjičeni za napad na prostorije izborne komisije na sjeveru. Prije toga je dugo vladala napetost i blokade zbog odluke Kurtijeve Vlade da nametne RKS (Republika Kosovo) tablice vlasnicima vozila na dominantno srpskom sjeveru što je dovelo do napuštanja kosovskih institucija svih Srba lojalnih Beogradu i lokalnih Srpskoj listi. Spor oko tablica za auta je krajem novembra privremeno riješen u Briselu uz aktivnu medijaciju Evropske komisije. Kao  veliki izazov preostaje rješavanje pitanja Zajednice srpskih opština (ZSO) kako je dogovoreno Briselskim sporazumom iz 2013. godine. Sadašnja kosovska Vlada uporno odbija formiranje ZSO uprkos zahtjevima Amerike i EU, jer se navodno krši time Ustav zemlje koji ne dozvoljava udruživanje po etničkoj osnovi. Analitičari smatraju da se Kurti plaši formiranja nove Republike Srpske na sjeveru zemlje iako Briselski sporazum predviđa daleko manje ingerencije ZSO nego što to ima Dodikov entitet u Bosni i Hercegovini. Kurti insistira da prije bilo kakvog razgovora o srpskoj autonomiji mora doći do priznanja Kosova od strane Srbije i sprovođenje zakona zemlje na čitavoj teritoriji Kosova, što Beograd decidno odbija.

U  Facebook objavi poslije Nove godine premijer Kosova je potencirao da će izgradnja vladavine zakona i institucija ostati prioritet njegove Vlade. Naveo je da su izgrađena 4 policijska objekta (stanice) na problematičnom sjeveru Kosova. Akcijama državnih organa je zatvoreno 16 „ilegalnih puteva“ koji su koristile kriminalne grupe za šverc svega i svačega preko Srbije. Zatvoreno je i 5 laboratorija za preradu droge čija vrijednost sa opremom se mjeri „stotinama miliona“ eura.

Osim narko- nfrastukture pale su i 3 laboratorije za „rudarenje“ kriptovaluta po čemu se sjever „proslavio“ u zapadnim medijima proteklih godina. Elektronski uređaji koji stvaraju kriptovalute, prvenstveno bitkoine, troše ogromne količine električne energije koju je na sjeveru, do prošle godine, slabo ko plaćao. Vlada Kosova je još ranije uvela zabranu proizvodnje ovog digitalnog novca kao mjeru za smanjenje potrošnje električne energije. Zbog krize na svjetskom tržištu, Kosovo se našlo pred velikim izazovima da osigura redovno snabdijevanje strujom, zbog čega su na snagu stupile znatno skuplje tarife koje su uništile ekonomsku rentabilnost proizvodnje bitcoina u ostatku zemlje. Posao je ostao isplativ  jedino na sjeveru. Međutim, osim policijskih akcija, česti nestanci struje početkom prošle godine su dovodili do prekida „rudarenja“ na sjeveru Kosova gdje su mnoge porodice rentirale nekretnine za prilično visoke sume kriminalnim klanovima koji bi u njima smještali neophodnu elektroniku za proizvodnju digitalnog novca.

Ovakve policijske akcije su od strane zvaničnog Beograda i njemu lojalne i  lokalne Srpske liste (SL) proglašavane „napadima na Srbe“ i „željom prištinskih institucija da se sever očisti od Srba“. Potpredsjednik SL-a Milan Radoičić zajedno sa njegovim kumom i kontroverznim biznismenom Zvonkom Veselivocićem i još 11 Srba su stavljeni na crnu listu američkog Ministarstva finansija u decembru 2021. Navodi se da su „upleteni u široku mrežu podmićivanja kosovskih i srpskih zvaničnika iz bezbjedonosnog sektora koji su im omogućili nedozvoljeni promet roba, novca, narkotika i oružja između Kosova i Srbije”. SL je odgovorila da se radi o „klevetama“ zato što je Radoičić „dokazani patriota i nosilac otpora okupaciji severa Kosova“.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tada je izjavio da „ako ima ozbiljnih optužbi, biće ispitane“ i negirao da on i Srpska napredna stranka imaju ikakve veze sa njima. Procurele fotografije njegovog brata Andreja sa Veselinovićem je okarakterisao kao „pokušaj kriminalizacije“ njegove porodice i da „ne vidi problem“ u tome što se njegov brat sreo sa Veselinovićem dva ili tri puta. Međutim, novinari KRIK-a i OCCRP-ja su još početkom 2019, došli do izvještaja srpske policije i bezbjedonosnih službi u kojima je Veselinović  označen kao vođa grupe koja se bavi švercom droge, oružja i nafte, zelenašenjem i pranjem novca. Ubijeni srpski političar iz Kosovske Mitrovice Oliver Ivanović je bio česti kritičar razgranatog kriminala na sjeveru Kosova. Radoičić je među osumnjičenima za organizaciju Ivanovićevog ubistva.

Akcije policije i zatvaranje laboratorija za drogu i za „rudarenje“ bitcoina u dijelu Kosova sa albanskom većinom su takođe dočekane na nož od strane opozicionih partija čiji šefovi su bili u rukovodećoj strukturi Osbodilačke vojske Kosova (UCK) tokom rata za nezavisnost 1998 -1999. Alijansa za budućnost Kosova (AAK) bivšeg premijera Ramuša Haradinaja i Demokratska partija Kosova (PDK) bivšeg predsjednika države Hašima Tačija koji se nalazi u pritvoru suda u Hagu zbog optužbi za ratne zločine, su kritičari svega što nova Vlada radi. Liderstva ovih partija su tokom duge vlasti često optuživana za organizovani kriminal i korupciju, i njihovi poslovi sa drogom, cigaretama, trafikingom ljudi i teška korupcija su dobro dokumentirani u procurelim izvještajima obavještajnih službi NATO-a i njihovih trupa na Kosovu. Većina tih optužbi, osim onih za ratne zločine, nikada nije procesuirana radi „stabilnosti i mira u regionu“ pa je samo nekoliko ljudi u okruženju Tačija i Haradinaja odgovaralo. Optužbe i istrage za kriminal protiv ključnih ljudi Oslobodilačke vojske Kosova bivaju automatski proglašene za napad na Kosovo i njegovu borbu za slobodu i nezavisnost.

Interesantno, nekadašnji specijalni savjetnik premijera Ramuša Haradinaja i vlasnik Exclusive grupe iz Gnjilana koja se bavi proizvodnjom i distribucijom cigareta Gazmend Abraši je počasni konzul Crne Gore na Kosovu. Abraši je ostao počasni konzul i nakon izbora nove ne-DPS Vlade u decembru 2020. Kada je Albin Kurti prvi put izabran za premijera Kosova u februaru 2020. godine jedan od njegovih prvih poteza je bio ukidanje povlastica Abrašiju u prometu cigareta koje mu je darovao Haradinaj. Taj Kurtijev potez je izazvao bijes u duvanskim krugovima u regionu, a navodno i u DPS-u. U maju prošle godine Abraši je bio domaćin na biznis forumu koji je organizovao za predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića prilikom njegove posjete Kosovu. Đukanović se, kako su mediji javili, sreo i sa predsjednicom Kosova Vjosom Osmani (koja ima protokolarna ovlašćenje), ali ne i sa premijerom Kurtijem.

Kurti i njegov Pokret Samoopredjeljenje (LV) su dolaskom na vlast u proljeće 2021. godine takođe naslijedili i impotentno „nezavisno pravosuđe“ kao što je bio i slučaj sa Crnom Gorom nakon izbora 30. avgusta 2020. Promjene u pravosuđu su teške i zahtijevaju puno vremena dok većina  građana svih nacionalnosti očekuju promjene i bolji život umjesto nacionalističkih histerija i barikada.    

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo