Povežite se sa nama

REGION

HAŠKI TRIBUNAL: 10 GODINA VOJISLAVU ŠEŠELJU: Vojvoda, zločini, farsa i kazna

Objavljeno prije

na

Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove, koji je naslijedio postupke Haškog tribunala, osudilo je predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja na kaznu od 10 godina zatvora za podsticanje progona, prisilno raseljavanje, prisilno premještanje nesrpskog stanovništva.

Sudsko vijeće sudije Teodora Merona, nekadašnjeg predsjednika Haškog tribunala, današnjom odlukom preinačilo je prvostepenu oslobađajuću presudu, kojom je lider radikala u martu 2016. godine bio oslobođen od svih optužbi haškog tužilaštva. Vijeće je zaključilo da je Šešelj odslužio kaznu tokom 11 i po godina boravka u pritvoru.

Od jedanaest tačaka optužnice, Žalbeno vijeće je vidjelo krivicu Vojislava Šešpelja u tri – za prisilnu deportaciju i podsticanje deportacije Hrvata iz Vojvodine. Odbacilo je žalbe tužilaštva po ostalim tačkama prvostepene presude Haškog tribunala.

Žalbeno vijeće je zaključilo da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da Šešeljev govor u vojvođanskom mjestu Hrtkovci 6. maja 1992. godine nije predstavljao pozivanje na etničko čišćenje, već ,,učešće u ratnom naporu”. ,,Huškačke formulacije iz govora i izjave gospodina Šešelja zaista su mogle da navedu druga lica da počine zločine protiv nesrpskih civila”.

Francuski sudija Žan-Klod Antoneti u martu 2016. godine, kao predsjedavajući u Pretresnom vijeću Haškog tribunala, izrekao je presudu po kojoj Šešelj nije kriv ni po jednoj od tačaka optužnice.

Lider SRS je u pritvoru Međunarodnog suda u Hagu bio od 24. februara 2003. Optužen je za ratne zločine koji su, prema tužiocima, počinjeni od 1991. do 1993. godine nad nesrpskim stanovništvom velikih djelova Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Vojvodine. Optužnica je Šešelja teretila za progone na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, prisilno premještanje i nehumane postupke koji su kvalifikovani kao zločini protiv čovječnosti. Po osnovi kršenja zakona i običaja ratovanja optužen je i za ubistva, mučenje, okrutno postupanje, razaranje sela i uništavanje vjerskih objekata, te pljačkanje javne i privatne imovine.

Suđenje Šešelju je počelo četiri godine poslije hapšenja, tek 2007, i uz mnogo prekida i pauza koje su mahom bile posljedica opstrukcije procesa koju je sprovodio sam Šešelj koji je kao vlastiti branilac sudska zasjedanja pretvarao u tribinu za političke govore ili u scenu, na kojoj je vulgarnim riječima vrijeđao sve odreda, od tužilaca i svjedoka, do sudija i samog Tribunala. Postupak je nerijetko bio farsa koja je u direktnom televizijskom prenosu iz Haga zabavljala dio publike u Srbiji.

Osnovna teza tužilaca, koji su u svom dokaznom postupku izveli 72 svjedoka, bila je da je Šešelj odgovoran za osnivanje paravojne formacije Srpski četnički pokret, poznate pod nazivom „šešeljevci”, koji su počinili zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u Vukovaru, Bijeljini, Zvorniku, Brčkom, Nevesinju, okolini Mostara i širem području Sarajeva.

Posebna tačka optužnice bio je „govor mržnje”. Tužioci su tvrdili da je on govorima uoči ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a posebno za vrijeme tih ratova, ne samo podsticao, nego praktično počinio progone, deportacije i prisilna premještanja stanovništva. Koristio je svaku priliku – o tome su tužioci predočili sudskom vijeću veliki broj video-snimaka – da direktno huška na rat protiv „istorijskih neprijatelja”, a to je značilo protiv Bošnjaka i Hrvata.

Tužioci su citirali Šešeljeve prijetnje da će se Srbi „osvetiti muslimanskim dušmanima”, a Hrvatima „ispostaviti račune za žrtve iz Prvog i Drugog svjetskog rata” a „svetiće im se tamo gdje su najslabiji”. Takvim govorima Šešelj je, tvrdili su tužioci, stvarao okolnosti za izazivanje nasilja i direktno upućivao na zločine. Tužioci su u završnoj riječi u martu 2012. zatražili kaznu od 28 godina zatvora.

Pošto se odrekao iznošenja dokaza, Šešelj je svoju odbranu sveo na završne riječi u kojima je optužio međunarodni sud da je instrument velikih sila i obavještajnih službi, stvoren samo zato da se sudi Srbima, i da je učinio sve da ga ubije kao i Slobodana Miloševića.

Njegova završna riječ bila je prije populistička retorika, nego iznošenje argumenata kojima je trebalo pobijati navode tužbe. Rekao je da mu niko u Hagu „nije ni do koljena”, da je kao i srpski narod u svemu nadmoćan. „Svoju nadmoć pokazujem i u ovoj sudnici kao istaknuti srpski nacionalista”, govorio je Šešelj, ne osvrćući se na konkretne navode optužnice.

Na njegov zahtjev, iz vijeća koje mu je sudilo odstranjen je danski sudija Frederik Harhof zato što je u privatnom pismu, do kojeg su došli mediji, kritikovao seriju oslobađajućih presuda, u slučajevima Gotovina, Markač, Perišić, Stanišić, Simatović. Taj „zaokret” k oslobađajućim presudama Harhof je pripisao politički motivisanom pritisku predsjednika Haškog tribunala Teodora Merona na sudije.

Farsa je nastavljena prijedlogom vijeća sudije Antonetija da bude pušten na slobodu do izricanja presude, iako to optuženi nije ni tražio. I prijedlog je prihvaćen. Šešelj je u novembru 2014. bukvalno istjeran iz zatvora u Ševeningenu, dok je izjavljivao da se neće držati nijednog propisa o boravku na privremenoj slobodi, da se nikad neće vratiti u Hag i da će, čim se nađe u Beogradu, uletjeti u politički život. U isto vrijeme, Vladi Srbije nije upućen nikakav zahtjev u vezi sa Šešeljevim boravkom na privremenoj slobodi, a još manje s njegovim povratkom u Hag, ako to Tribunal bude zahtijevao.

Da bi farsa bila potpunija, 31. marta 2016. Vojislavu Šešelju izrečena je oslobađajuća presuda i to u njegovom odsustvu, mimo svih propisa Statuta Tribunala. „Po izricanju ove presude, optuženi je slobodan čovjek”, rekao je sudija Antoneti. Saopštenje sudije Antonaetija da je Šešelj oslobođen po svim tačkama optužnice, mnogi su nazvali bankrotom Haškog tribunala. „Antonaeti je zaljubljen u Šešelja. Nema drugog objašnjenja”, rekao je jedan poznavalac procesa.

Žalbena rasprava o oslobađajućoj presudi Vojislavu Šešelju bila je pvi predmet pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za međunarodne krivične sudove (IRMCT), To Posebno tijelo, naslijedilo je 21. decembra prošle godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.

Komentarišući presudu predstavnici Documente NVO iz Zagreba, koja se bavi istraživanjem ratnih zločina su u saopštenju naglasili: ,,Važno je istaknuti da je širenje etničke mržnje i ratnohuškačka politika koja je za posljedicu imala protjerivanje desetaka tisuća ljudi i ubojstva njih gotovo 905, kao i razaranja cijelih sela i vjerskih objekata, mučenja i silovanja civila i ratnih zarobljenika u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini, kroz ovu odluku Žalbenog vijeća sankcionirani.”

Haški tribunal zatvoren je poslije skoro četvrt vijeka rada. Postupak je zaključen za ukupno 141 optuženu osobu. Oslobođeno je 18 optuženih, a 74 optužene osobe su osuđene. Kao jedna od njihovih značajnih zasluga istaknuto je da su „dokazali van razumne sumnje da masovna ubistva u Srebrenici 1995. predstavljaju genocid”.

Haški procesi bili su, poslije Nirnberških suđenja, prvi u svijetu na kojima se sudilo za ratne zločine. „Zasluga suda Ujedinjenih nacija u Hagu je što se u kolektivnu svijest ukorijenila činjenica da će oni koji su počinili zločine u ratovima morati da polože račune. Haški tribunal označio je kraj nekažnjivosti za ratne zločine”, rekao je na svečanosti zatvaranja generalni sekretar UN Antonio Guteres.

IRMCT će završiti otvorene predmete. To su na prvom mjestu žalbeni postupci u predmetima vodećih ljudi Republike Srpske tokom rata u BiH, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, te okončanje suđenja rukovodiocima SDB Srbije iz vremena Slobodana Miloševića, Jovici Stanišiću i Frenku Simatoviću. Lokalno pravosuđe, odnosno sudovi u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, procesuiraće predmete koje im je ustupilo Haško tužilaštvo.

Prema haškoj optužnici, oni su od 1991. do 1995. godine, osnivali, naoružavali, organizovali obuku i finansiranje tajnih policijskih i paravojnih jedinica, čiji pripadnici su svoj ratni put obilježili ubistvima i progonom nesrpskog stanovništva sa ciljem njihovog trajnog uklanjanja, najprije s područja Krajine i istočne Slavonije u Hrvatskoj, a potom iz opština Sanski Most, Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Zvornik i Trnovo u Bosni i Hercegovini. Tužilaštvo je za obojicu tražilo doživotni zatvor, ali prije četiri i po godine odlukom Pretresnog vijeća holandskog sudije Alfonsa Orija, oslobođeni su svake krivice.

Ponosan na sve zločine

Šešelj je presudu Žalbenog vijeća Mehanizma u Hagu ocijenio potpuno protivpravnom. S formalne strane gledajući, Žalbeno vijeće nije moglo da preinači oslobađajuću presudu u osuđujuću, već je moglo samo da je ukine i vrati na ponovno suđenje, kazao je Šešelj u reakciji na presudu iz Haga.

,,Potpuno su slagali da je u Hrtkovcima izvršen sistematski napad na civilno hrvatsko društvo, jer nikakvog napada nije bilo i nijedan Hrvat nije protjeran iz Srbije”, kazao je Šešelj. Prema njegovim riječima, svi Hrvati koji su otišli iz Hrtkovaca, prethodno su razmijenili svoju imovinu s ranije protjeranim Srbima iz Hrvatske.

Šešelj je medijima izjavio da je ,,ponosan na sve zločine” koji su mu, kako se izrazio, pripisani. ,,Spreman sam ponovo da ih izvršim”, kazao je Šešelj.

Haški osuđenik je kazao da poslije presude ima dvije mogućnosti. ,,Prvo, čekam da mi dostave presudu na srpskom jeziku, a onda ću tražiti rok da podnesem žalbu na tu presudu, kao redovni pravni lijek, s obzirom na to da je ovo za mene praktično prvostepena presuda”, objasnio je lider radikala.

Naveo je da kao drugu opciju ima neograničeni rok za podnošenje ,,vanrednog pravnog lijeka”, što je zahtjev za preispitivanje pravosnažne presude. ,,Ja ću sve te mogućnosti iskoristiti da bih što snažnije dodatne udarce zadao Haškom tribunalu”, kazao je Šešelj.

Njemačka medijska kuća Dojče vele je komentarisala da Šešelju ,,pod stare dane nedostatak solidnog neprijatelja zagorčava život i pretvara ga u običnog, izanđalog srpskog političara koji ne zna da ode u penziju. Nadgornjavanje s Hagom Šešelj vidi kao svoj doprinos srpskoj istoriji, pa bi mu nova epizoda samo dala priliku da se vrati svojoj izvornoj psovačkoj lucidnosti.”

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PANDORA I U SRBIJI – ĆUTANJE NADLEŽNIH: Još jedna „zavera protiv Srbije“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Objave o srbijanskim političarima i poslovnim ljudima bliskim državnom vrhu, umiješanim u aferu Pandora, pažljivo su prećutane. Tek kad su par dana kasnije  počeli stizati demanti iz Vlade Republike Srbije saznalo se da postoje i dokumenta koja se odnose na Srbiju. Premijerka Ana Brnabić je čvrsto stala  u odbranu napadnutog joj ministra finansija i bivšeg gradonačelnika Beograda Siniše Malog

 

Kada je 3. oktobra Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) u saradnji sa partnerima iz 117 zemalja počeo objavljivati procurjela dokumenta o skrivenim offshore poslovanjima svjetskih političara i moćnika vijest je dospjela na naslovnice svih glavnih svjetskih medija. Ono što je nazvano Pandora papiri objavili su i režimski beogradski mediji široko citirajući dokumenta o skrivenim poslovima i imovini bivšeg britanskog premijera Tonija Blera, jordanske kraljevske porodice, češkog premijera Andreja Babiša i mnogih drugih. RTS, tabloidi i drugi provladini mediji su sa posebnom slašću izvijestili o otkrićima ICIJ-a i crnogorskog MANS-a o trustovima i firmama crnogorskog predsjednika i njegovog sina Blaža Đukanovića koje su sakrili preko Britanskih Djevičanskih Ostrva (BVI). Međutim, slične objave KRIK-a i ICIJ-a o srbijanskim političarima i poslovnim ljudima bliskim državnom vrhu su pažljivo prećutane. Tek kad su počeli par dana kasnije stizati demanti iz Vlade Republike Srbije saznalo se da postoje i dokumenta koja se odnose na Srbiju. Premijerka Ana Brnabić je na pressu izjavila da „koliko je videla podatke, to je laž ili pogrešna interpretacija, slučajna ili namerna“ time čvrsto stajući u odbranu napadnutog joj ministra finansija i bivšeg gradonačelnika Beograda Siniše Malog. Ona je pozvala nadležne „da reaguju i da istraže“ rekavši da u papirima nema ništa novo na što već ranije nije odgovoreno.

U Pandori se pojavljuje i uticajni biznismen u oblasti energetike Nikola Petrović. On je bivši direktor Elektromreže Srbije (EMS) i kum predsjednika Srbije Aleksandra Vučića čiji poslovi su procvjetali od dolaska Vučićeve Srpske napredne stranke na vlast 2012. godine. Dok je bio direktor EMS-a Petrović je bio vlasnik Arkshore International Ltd. na Britanskim Djevičanskim Ostrvima preko koje je imao otvoren bankovni račun u Švajcarskoj. Firmu nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije iako je to bio dužan uraditi po zakonu. Osim na Karibima, Petrović je osnovao i Fabergé Advisors, offshore firmu sa sjedištem u Luksemburgu. Sakriven iza te firme ušao je u Srbiju u unosne poslove uvoza ljekova, razvoja tehnologije za solarnu energiju i avioprijevoza što je naknadno otkrilo zajedničko istraživanje pariskog Le Mond-a, OCCRP-a i KRIK-a.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

REGION

NA 26. GODIŠNJICU OLUJE: Pretihe poruke mira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Činilo se prošle godine da su  stvari pokrenute. Na 25. godišnjicu Oluje u Kninu je bio potpredsjednik Vlade iz srpske manjine Boris Milošević. Premijer Andrej Plenković išao je na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama Oluje u Varivodama, a potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na komemoraciju u Gruborima. Ove godine napravljen je  zastoj

 

Ovih dana blagdani u Hrvatskoj. Prisjeća se susjedna zemlja avgusta 1995. godine kada je u vojno-policijskoj akciji Oluja oslobođen Knin i ostala mjesta u Krajini, i kad je prestala da postoji samoproglašena Republika Srpska Krajina.  „Započevši 4. kolovoza, u ranim jutarnjim satima, akcija Oluja nastavila se oslobađanjem Svetog Roka i više gradova na širem okupiranom području. Petoga kolovoza, točno u podne, na kninskoj tvrđavi zavijorila se dvadesetmetarska hrvatska zastava“, stoji na veb prezentaciji Hrvatskog sabora.

Tri dana kasnije akcija Oluja je završena. Nakon 84 sata.

U  Srbiji početkom avgusta svake godine informativni prilozi u Srbiji puni su opijela za stradale u Oluji.

Nakon prošlogodišnjeg pomena „tuđih stradanja“, malo ko od hrvatskih zvaničnika pominje kolone Srba koji su napustili tu zemlju kao ni to da je proces njihovog povratka dao zanemarljive rezultate. Da novija istorija ipak proganja zvaničnu Hrvatsku pokazao je slučaj iz posljednjih dana jula. Vrhovni sud Hrvatske potvrdio je prvostepenu presudu Županijskog suda u Rijeci kojom je bivši pripadnik Hrvatske vojske osuđen na 10 godina zatvora zbog ubistva troje srpskih civila u Lici u avgustu 1995.

Na sajtu Radija Slobodna Evropa je objavljeno: „Prema podacima Državnog odvjetništva, za kaznena djela za vrijeme Oluje i nakon nje – ubojstva, pljačke i palež – osuđeno je 2.380 osoba, međutim oni su suđeni za ‘obične’ zločine, a ne za ratne zločine. Za ratne zločine nad starijim srpskim civilima u danima i tjednima nakon Oluje postoje svega dvije pravomoćne sudske presude, a niz slučajeva još je u sudskom postupku, postupak uopće nije pokrenut ili je postupak vođen, ali nitko nije osuđen za zločine“.

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava došao je do podataka da je tokom i nakon operacije Oluja, ubijeno nekoliko stotina Srba, a više od 200.000 njih je prebjeglo.

U školskim udžbenicima, traju paralelni svjetovi.  U onom za osmi razred osnovnog obrazovanja u Srbiji koji smo pronašli na stranici tamošnjeg Zavoda za udžbenike, uz podatak da je rat u Hrvatskoj okončan akcijama Bljesak i Oluja uz progon preko 200.000 Srba, stoji da je cilj Oluje prema riječima Franja Tuđmana: „Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu s ovih prostora“.

U Hrvatskoj ovako:  „…Preostali dio hrvatskog teritorija pod srpskom okupacijom oslobođen je u kolovozu 1995. u vojno redarstvenoj operaciji Oluja. Pobjeda je omogućila početak povratka prognanika i gospodarskog oporavka te prometno povezivanje Hrvatske“.

Prema popisu iz 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo oko 500.000 Srba. Danas ih je oko 150.000. U Hrvatsku se nakon Oluje vratilo 150.000 Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva koji su protjerani iz toga područja od 1991.

Činilo se prošle godine da su  stvari pokrenute. Na  25. godišnjicu Oluje u Kninu je bio potpredsjednik Vlade iz srpske manjine Boris Milošević. Premijer i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Andrej Plenković išao je na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama Oluje u Varivodama, a potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama u Gruborima.

Avgust 2021. U Donjem Skradu gdje je u utorak Srpsko narodno vijeće (SNV) održalo komemoraciju za šestoro ubijenih srpskih civila tokom i nakon Oluje nije bilo predstavnika hrvatske Vlade, a ni srpski predstavnici nijesu išli na središnju državnu proslavu u Kninu.

„Prošle godine je bilo važno. Pravi trenutak je bio lani, kad je Milošević prvi put postao potpredsjednik Vlade i kad je bilo 25 godina i ta simbolika je konzumirana“, izjavio je premijer Andrej Plenković za hrvatski Dnevnik. I Milorad Pupovac predsjenik SDSS-a se složio da ove godine komemoracija neće imati tu vrstu formata.

„Sjećat ćemo se svojeg, a nećemo zaboravljati stradanje drugog”, poručeno je. Potpredsjednik Vlade RH Boris Milošević, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, te predstavnica Documente Vesna Teršelič posjetili su i obližnje spomen obilježje trojici hrvatskih branitelja. „Želim  da ovo bude dan pomirenja“, istakao je Milošević.

Pupovac upozorava da su komemorativne politike sjećanja pretvorene u neku vrstu ratovanja, bez svijesti da pravi mir može biti postignut promjenom takvih praksi. „Umjesto da slijedimo primjere Francuske i Njemačke, Poljske i Njemačke, Jugoslavije i Njemačke, Jugoslavije i Italije, koje su već 26 godina nakon rata stvarale zajedničku Europu i otvarale prostor prijateljstvima, mi na prostorima bivše Jugoslavije, prije svega na prostorima Hrvatske, Srbije i BiH, i dalje produbljujemo rovove svojim politikama sjećanja”.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i srpsko rukovodstvo 4. avgusta u Busijama kod Batajnice gdje uglavnom žive izbjeglice iz Hrvatske i BiH su obilježili 26. godišnjicu progona Srba iz Hrvatske. Njegov megafon, Aleksandar Vulin ovaj čin je nazvao najvećim etničkim čišćenjem u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Vučić je ranije zahtijevao da svi ministri budu na ovom događaju. „Kome more bude preče od obeležavanja stradanja srpskog naroda, nema potrebe ni da se vraća sa odmora“, poručio je.

Na skupu je poručio da su u srpski identitet ugrađene kolone, ubistva i nečija ideja da Srba više nema u Hrvatskoj, ali i da će pružiti ruku svima koji misle da na ovim prostorima treba živjeti zajedno. Milorad Dodik je Oluju uporedio sa stradanjem biblijskih razmjera i konačnim rješenjem, prenosi portal Nova. Patrijarh Porfirije je pozvao da pamtimo stradale bližnje, ali ne zlopamtimo. „Osveta i mržnja umanjuju onoga koji su opsednuti njima“, rekao je.

Vučić je onih ratnih dana pravio rane, ali odlučne političke korake. Kao poslanik Narodne skupštine Srbije i desna ruka Vojislava Šešelja posjetio je par mjeseci prije Oluje Glinu, u Baniji. I grmio. „Nikada ovde više ustaška vlast neće moći da dođe. Nikada više oružanim putem, nikada više onako kako su namerili”. Usput je optužio Slobodana Miloševića i njegovu garnituru da u saradnji sa stranim silama pokušavaju da se otarase „vekovnih srpskih teritorija u Republici Srpskoj Krajini”.

Vučić sada tuguje nad sudbinom onih koje je sa svojim partijskim šefovioma sokolio  da krenu u boj za veliku Srbiju. Na crti – Karlobag, Karlovac, Virovitica, boj je izgubljen.  Poslije 26 godina krajiške žrtve u Srbiji nemaju status civilnih žrtava rata. U martu 2020. godine, u Srbiji je usvojen Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica, ali ni tu žrtve Oluje nisu prepoznate.

Svi pogođeni Olujom danas su nevidljive žrtve za institucije svih zemalja u regionu. Gdje god da žive nemaju materijalnu, zdravstvenu ni psihosocijalnu podršku institucija, navodi se u saopštenju podgoričkog Centra za građansko obrazovanje.

„Srbija se treba izviniti što nije učinkovitija u pronalaženju nestalih”, poručio je u srijedu izaslanik srbijanskog predsjednika za rješavanje problema nestalih s Hrvatskom Veran Matić. On je na konferenciji Oluja, nekažnjeni zločin – proces traženja nestalih sve usporeniji, rekao da prioritet treba da bude potraga za nestalima, a ne za ratnim zločincima.

Nakon 25. godišnjice Oluje za Monitor je  Žarko Puhovski i dao tmurni presjek stanja koji je i danas aktuelan. „Pravi je problem u dugogodišnjem podjednako neukusnom i konstitutivnom trijumfalizmu s hrvatske strane (‘pobjeda čista kao suza!?’), te u podjednako trajnom i neukusnom samooplakivanju sa srpske strane (‘najveće etničko čišćenje u Evropi!?’). Pri tom se hrvatska strana tradicionalno nije obazirala na stotine pobijenih srpskih civila nakon Oluje, a srpska je smatrala posve nevažnom činjenicu da je u jesen 1991, zajedničkim djelovanjem JNA i srpskih dragovoljaca, s trećine hrvatskog teritorija prognano više ljudi no 1995. iz krajinskoga područja. O uzrocima, kontekstu i, ponajprije, o odgovornosti za (sve) žrtve godinama se gotovo nigdje ni riječi nije moglo čuti“, rekao je Puhovski.

So na  ratne rane uspješno dosipa predsjednik Hrvatske.  Zoran Milanović je i  ove godine nastavio sa dijeljenjem odlikovanja spornim figurama ratova devedesetih. Lani je penzionisanom generalu HVO Zlatanu Miji Jeliću, optuženom u BiH za ratne zločine nad bošnjačkim civilima u Mostaru 1993. i 1994. godine, dodijelio priznanje za Specijalnu policiju MUP-a samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Godinu kasnije Milanović   je evo  dodijelio odlikovanja „za postrojbe Hrvatskog vijeća obrane”, i to one  koje se dovode u vezu sa ratnim zločinima!  Odlikovana Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović, dobila je ime po jednom od ustaških terorista koji su izveli upad u Jugoslaviju kod Bugojna davne 1972. Analitičar Davor Gjenero ukazuje je da ovakve odluke vuku Hrvatsku u ono što je bilo najlošije u Tuđmanovoj političkoj filozofiji.

I na ovakve slučajeve se mogu odnositi riječi Milorada Pupovca da se kod pomirenja ne radi samo o jednom gestu. „Treba stvarati atmosferu, otklanjati se od ratnih politika”.

 

Haški ostali ožiljci

Posebno konfrontirane ocjene u  srpskoj i hrvatskoj javnosti izazivaju presude za zločine. Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su u Hagu prvo jednoglasno proglašeni krivim i osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora. U žalbenom postupku obojica su oslobođeni tijesnom većinom glasova. Tri naspram dva.

Ipak, naglašeno je da su tokom Oluje počinjeni brojni zločini nad srpskim civilima i da se to ne dovodi u pitanje.

U Hrvatskoj posebno ističu, da nijednom od vodećih generala (Veljko Kadijević, Blagoje Adžić) komandanata JNA koja je učestvovala u okupaciji 30 posto hrvatske teritorije nije suđeno u Hagu, niti igdje drugo.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VISOKI PREDSTAVNIK U BIH  PRESJEKAO: Ugroženo pravo na negiranje genocida i veličanje zločinaca 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slaviti zločince odavno je postala olimpijska disciplina na Balkanu. A onda je  Valentin Incko, malo prije odlaska presjekao čvor. U  vrhovima RS to je izazvalo buru

 

U BiH opet vri. U konačnici svog dvanaestogodišnjeg mandata visoki predstavnik u  BiH Valentin Incko je odlučio da nametne zakon o zabrani negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđen pravosnažnom presudom… Negatorima prijete kazne zatvora od šest mjeseci do pet godina.

„Građani BiH dugo su čekali da njihovi izabrani predstavnici sami zakonski urede ovo veoma ozbiljno pitanje. Međutim, svako nastojanje da se to učini bilo je blokirano”, objašnjava razloge za  akciju Incko.

Usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida i dopuna Krivičnom zakonu predlagani su više puta. Posljednji u nizu neuspješnih pokušaja desio se početkom aprila ove godine, kada su izmjene Krivičnog zakona odbijene udruženim glasovima predstavnika hrvatskih i srpskih stranaka.

Iz RS su se svojski potrudili da ove promjene Zakona svedu na antisrpsko djelovanje Zapada. Tekst Zakona jasno pokazuje znatno širi pravac djelovanja, primjenjiv na sve u BiH. To neće da vidi samo onaj ko ne želi.

 

Kazne će usljed izmjena Krivičnog zakona, snositi i oni koji budu negirali zločine počinjene od strane pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH koji su za takva djela presuđeni. „Još jednom kažem da moja odluka nije protiv nijednog naroda. Ovdje žive tri dobra naroda, nema loših i zato nema kolektivne krivnje”, kazao je Incko za N1.

Srđan Puhalo univerzitetski profesor iz Banja Luke je  podsjetio da je zakonodavstvu Srbije zabranjeno negiranje genocida. „Braćo Srbi iz RS-a, potpišite peticiju, da oborimo ovaj nepravedni zakon u Srbiji”, poručio je. „Ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe lica ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, vjere, porijekla, državne, nacionalne ili etničke pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema takvoj grupi lica ili članu te grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravnosnažnom presudom suda u Srbiji ili Međunarodnog krivičnog suda, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina – piše u članu 387 ovog zakona kojeg je citirao Puhalo. Kazne su istovjetne kao u Inckovom zakonu.

Na crnoj listi Inckove dopune su i povelje, spomenice, nagrade, imena ulica i trgova… osobama osuđenim pravosnažnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Biće posla za nadležne institucije i Kristijana Šmita, osmog po redu visokog predstavnika BiH koji na tu funkciju stupa prvog avgusta. Znakovito je danas ćutanje HDZ-a, jednako kao i njihovo ranije dizanje ruku sa kolegama sa srpske strane protiv ovakvog zakona.

Valentin Incko je podsjetio  na iskustva svoje zemlje u suočavanju sa počinjenim zločinima. Nakon II svjetskog rata u Austriji je kažnjeno 14.000 nacista, a 40 osuđenih ratnih zločinaca je strijeljano.

Od zemlje do zemlje se veoma razlikuje odnos prema onima koji negiraju holokaust. U SAD-u pravo na slobodu izražavanja pokriva i pravo na negiranje holokausta. Slično i u Velikoj Britaniji. U velikom dijelu Evrope negiranje holokausta je kažnjivo. U Francuskoj od 1990, Austriji od 1992,  u Belgiji, Luksemburgu, Češkoj i Poljskoj je kažnjivo negiranje istorije, piše Dojče Vele. U Španiji je negiranje holokausta bilo kažnjivo do 1995. da bi Ustavni sud 2007. odlučio da se to kosi sa zakonom o pravu na slobodu mišljenja.

U Njemačkoj se od II svjetskog rata, zakoni prilagođavaju situaciji na terenu.  Njemački zakon je 1994. godine proširen kako bi izričito zabranio poricanje holokausta, nakon što je savezni žalbeni sud ukinuo kaznu ekstremno desničarskom njemačkom političaru koji je organizovao predavanje opisujući ubijanje Jevreja u gasnim komorama u Aušvicu kao podvalu. Od tada su na snazi kazne do pet godina. Novo vrijeme donosi nove izazove. Neonacističke skupine koriste internet za regrutovanje i organizovanje. Njemački kazneni zakon zabranjuje negiranje holokausta i širenje nacističke propagande i putem interneta. To uključuje dijeljenje slika poput svastika, nošenje SS uniforme ili davanje izjava u znak podrške Hitleru. Zakon postavlja i stroga pravila o tome kako kompanije koje stoje iza društvenih medija moraju moderirati i prijavljivati ​​govor mržnje i prijetnje. Ti su zakoni o govoru mržnje pooštreni prošle godine, nakon što su tri teroristička napada krajnje desnice upozorila javnost na porast ekstremizma. Vlasti u Njemačkoj vjeruju da bi fašističke organizacije mogle predstavljati egzistencijalnu prijetnju. Podsjećaju kako je Hitler koristio izborni sistem da bi stekao uticaj dok nije stekao moć u potpunosti ukinuti demokratiju te zemlje.

U regionu – druga priča. Nedugo prije Inckovih intervencija, tzv. međunarodna komisija koju je formirala Vlada RS izašla je sa izvještajem kojim potire već postojeći. Izvještaj komisije koju je predvodio Izraelac Gideon Greif  zaključuje kako se u Srebrenici nije dogodio genocid. Ova Komisija formirana je prije dvije godine sa željom da se van snage stave nalazi Komisije za događaje u i oko Srebrenice od 9. do 19. jula 1995. godine koju je u decembru 2003. takođe formirala Vlada RS. Dodik je izjavio da taj dokument sadrži „lažne podatke“ i da je sastavljen pod pritiskom tadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Pedija Ešdauna.

Nova komisija i izvještaj, po njemu, odražavaju pravo stanje. „Najvažnije u ovom izvještaju je činjenica da se na događaje u Srebrenici ne može primjenjivati termin genocid. Sama ta kvalifikacija genocid, upravo je dio satanizacije koja je vršena prema Srbima“, kaže Dodik.

Mnogi podsjećaju na raniji potpuno drugačiji Dodikov stav. „Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica“, govorio je javno u Centralnom  dnevniku  2007.

Lider SNSD je posljednjih dana pojačao razne aktivnosti i prijetnje u odbrani RS-a, od zakona o zabrani negiranja genocida i ostalih teških zločina. „Srbi ovo nikada ne smiju da prihvate. Mislim da je ovo zakucan ekser u mrtvački kovčeg BiH. RS je prisiljena da krene u proces disolucije”, govorio je Dodik, pa pokrenuo peticiju protiv izglasanog zakona.

„Dodikov poziv na peticiju svim Srbima nije samo anticivilizacijski čin već ima namjeru masovno potpisanog, vaninstitucionalnog akta prihvatanja počinitelja genocida“, komentarisao je Dodikov potez režiser Dino Mustafić.

Bez obzira na razlike, lideri parlamentarnih stranaka u Republici Srpskoj ipak su se okupili oko Dodika, i ustali protiv zakona koji je propisao Inxko. Dogovorili su bojkot institucija, i udarili kontru Inxkovom djelovanju dopunom Krivičnog zakonika RS-a. Između ostalog, ko RS označi kao agresoraku i genocidnu tvorevinu ili njene narode agresorskim ili genocidnim kazniće se od 5 mjeseci do pet godina. A ko to uradi s namjerom da promijeni ustavno uređenje RS-a njenu cjelovitost ili nezavisnost (baš tako piše nezavisnost) kazna je od 3 do 15 godina.

Dodik nastavlja da se opasno igra vatrom. Najavio je da će se policija RS suprotstaviti državnoj policijskoj službi SIPA, ako bude pokušala da nekoga hapsi u RS, zbog negiranja genocida.

Željko Komšić član predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda za Buku je smireno  poručio: „Ko gubi, ima pravo da se ljuti. Odljutiće se, prije ili kasnije. Biće to u redu”, kazao je Komšić. Bakir Izetbegović je pozvao na smirivanje tenzija.

Analitičar iz Mostara Slavo Kukić smatra da je sve manje onih koji su se spremni zakačiti za priču kako je Inckova odluka uperena protiv srpskog naroda. „Sve više je građana RS-a, Srba posebice, koji vjeruju da je samoproglašeni vožd zarad spašavanja vlastite kože spreman na oltar žrtve prinijeti taj isti narod“. Kukić ukazuje kako se ne treba začuditi ako Dodika i Aleksandar Vučić pusti niz vodu.

Miješane su reakcije službenog Beograda. Aleksandar Vulin je vatrio. Vučić je predočio da nametnute odluke nijesu nikada donosile ništa dobro, ali je poručio da Srbi i Bošnjaci moraju da razgovaraju i grade dobre odnose.

Nakon usvajanja Rezolucije o Srebrenici u crnogorskom parlamentu Vučić je grmio. Sada objašnjava da su „pojedini pripadnici naroda, pravili stvari kojima ne moramo uvek da se ponosimo“. Incko je pozdravio Vučićevu izjavu.

Iz ambasada slične poruke. „Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH početna je tačka za konkretniji razgovor i korake koje treba da poduzmu lokalni akteri u vezi sa praktičnom provedbom”, navode iz Ambasade SAD-a u BiH. Oni naglašavaju da genocid u Srebrenici nije tema za raspravu, nego istorijska činjenica, te da ovi strašni zločini nisu odraz niti osuda cijelog jednog naroda.

U Srebrenici su se nakratko pojavili plakati sa slikama Ratka Mladića, a u Beogradu novi murali srpskog heroja. „Umesto da država Srbija donese zakon o zabrani negiranja genocida, ona i dalje podstiče veličanje ratnih zločinaca, na čelu sa Mladićem. Režim obezbeđuje javni prostor za njihovo slavljenje, ustoličujući ih kao moralne vertikale“, navela je aktivistkinja Staša Zajović.

Sankcionisanje negatora genocida, naglašava Sonja Biserko, je postavljanje temelja za normalizaciju odnosa unutar regiona. „Osim na političare, ona treba da utiče na medije, na obrazovani sistem… Ona će uticati na promenu šireg narativa koji okružuje genocid u Srebrenici“.

Prošlo je više od 25 godina propuštenih šansi za jednu civilizacijsku, zdravorazumsku odluku. Slaviti zločince odavno je postala olimpijska disciplina.  Incko je presjekao čvor u BiH. Kako god se stvari odvijale, valjalo bi naučiti nešto iz ovog primjera. Crnogorske čvorove moramo razvezivati sami.

 

Između dvije vatre

Za odluku o zakonu u zadnjem minutu svog mandata, Incko kaže da je bio  uslovljen vremenom pravosnažne presude Ratku Mladiću. Mnogi smatraju da je on iskoristio i pogodan trenutak u svjetskoj politici od dolaska Džo Bajdena na čelo SAD-a. I sam visoki predstavnik je istakao važnost novog približavanja Vašingtona, Berlina i Brisela koji garantuju nove dane za BiH. Bijela kuća je pokrenula proceduru potvrđivanja novog američkog ambasadora u BiH Majkla J. Marfija koji u svojoj biografiji ima značajan staž na Balkanu i dobro razumije ovdašnje prilike.

Ima i dejstava u suprotnom pravcu. Rusija i Kina su par dana prije Inckovog zakona u savjetu bezbjednosti UN-a predložile rezoluciju po kojoj bi visokom predstavniku prestao mandat za godinu dana, i bila mu ukinuta bonska ovlašćenja. Rusija i Kina navode da bonska ovlašćenja visokom predstavniku više nisu potrebna „s obzirom na napredak koji su postigle političke stranke”. Stručnjaci ovakve stavove dviju sila tumače kao vrhunski cinizam.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo