Povežite se sa nama

MONITORING

Harač, harač rajo treba

Objavljeno prije

na

Prepoznali smo fiskalni prostor, pohvalio se prošle nedjelje ministar finansija Milorad Katnić, predstavljajući javnosti odluku Vlade da građanima Crne Gore naplate luksuz korišćenja električne energije, mobilne telefonije i kablovske televizije. ,,Takve mjere neće ugroziti standard građana niti uslove poslovanja”, ustvrdio je ministar, objašnjavajući strategiju Vlade da novac uštedi ,,reformom državne uprave”, a budžetske prihode uveća ,,suzbijanjem sive ekonomije”. Tako treba. Skoro 18 mjeseci od kako je Vlada Igora Lukšića potvrdila svoj mandat, konačno imamo neki plan vezan za stanje državnih finansija. Kakva god da je.

Ministar Katnić javno očekuje da će novo oporezivanje korišćenja struje, kablovske televizije i mobilne telefonije donijeti prihod od 15 miliona eura. Ministar, naravno, zna da to nije tačno. Saberemo li ono što račundžije iz njegovog ministarstva nazivaju ,,konzervativnim obračunim”, dolazimo do iznosa od 14,6 miliona. U stvarnom životu, to znači da država novim porezima neće skupiti više od deset miliona.

Nije to malo, ali je nedovoljno za zemlju koja je prošle godine platila 30 miliona tuđih dugova (MNSS i Željezara), ovu godinu započela plaćajući (ponovo tuđa) dugovanja vrijedna 25 miliona (KAP i CEAC), uz perspektivu da u bližoj (maj-jun) ili daljoj (oktobar-novembar) budućnosti plati još 100-140 miliona eura. Opet tuđeg duga, od koga ovdašnja privreda i građani nijesu imali koristi ni centa.

Pratimo trag novca: Vlada je, unazad dvije nedjelje, uzajmila novih 150 miliona, platila 23,4 miliona eura duga Dojče banci koje je neko, zbog nečega, u ime države preuzeo od KAP-a, najavila rebalans budžeta i donijela odluku o novom oporezivanju koje bi u državnu kasu trebalo da donese između 15 i 30 miliona eura.

Da ne zaboravimo: neki je genije iz državne administracije uočio kako su prihodi ostvareni od prodaje lož ulja i plina nesrazmjerno mali u odnosu na zaradu koju donose dizel i benzin. Zato će država uraditi ono što se jezikom birokratije zove ,,korekcija akciza na lož ulje i plin”. Prevedeno na maternji – oguliće vam kožu sa leđa.

Ministar Katnić još ne zna kako će država naplatiti planirane poreze, ali spremno tvrdi da ,,takve mjere neće ugroziti standard građana”.

Lak je to račun. Uzmimo za primjer jednog od 300 – 400 radnika pljevaljske Vektre Jakić. Posljednju platu, hvala njihovom vlasniku Draganu Brkoviću i Vladi Crne Gore, primili su prije nekih devet, možda deset, mjeseci. Zamislimo osobu iz Statističkog godišnjaka Monstata: oženjen, žena bez posla, dvoje djece (učenici), živi na porodičnom imanju u kući bez fasade, trideset koraka od roditeljskog doma u kome se rodio. Prosječan mjesečni prihod teži nuli. Porodični automobil mjesecima parkiran – gorivo je skupo i za one koji primaju platu – pa djeca idu pješke u grad u školu. Fiksni telefon (neoporezovan) nema. Privatizovanom Telekomu nije se isplatila ta investicija. Brojila za struju, komada dva – porez 24 eura godišnje. Mobilnih telefona – pet (60 eura poreza godišnje). Kablovska televizija (neka od dostupnih satelitskih verzija), jednini način da se vidi bilo šta izuzev prvih programa Vojvodićevog TVCG – još 12 eura za 12 mjeseci. Sve kada se sabere, “mjere koje neće ugroziti standard”, koštaće prosječnog stanovnika Crne Gore skoro 100 eura. Novac koji on nema.

Ko mari. Država koja građanima duguje ,,staru deviznu štednju” (ekonomska kategorija koju poznaju samo Srbija i Crna Gora) i par penzija iz prošle decenije, zemlja u kojoj hronični bolesnici umjesto ljekova dobijaju beskorisne recepte, siromašni đaci ministrova obećenja (ili laži) umjesto besplatnih udžbenika, država u kojoj gradonačelnik glavnog grada hvali pasulj iz sirotinjske kuhinje, dok se predsjednik vlade pravi kako uživa u obroku iz studentske menze… Ta je vlast odlučila da svojim podanicima naplati pravo koriščenja mobilne telefonije, kablovske televizije i električne energije. Fiksnu telefoniju nijesu pominjali.

Možda zato što aktuelni premijer voli da sa podanicima komunicira putem Fejsbuka. Koju godinu prije, podrazumijevalo se da je priključak za internet neodvojiv od fiksne telefonske linije. Ima i nekoliko godina kako je ista konekcija moguća i preko SIM kartice kupljen kod nekog od tri crnogorska provajdera mobilne telefonije. Znaju li Katnić i Lukšić da objasne zašto će pristup internetu preko fiksne telefonske linije biti neoporezovan, dok će korisnici mobilnog interneta plaćati državni harač? Ili je priča u tome što je Dojče Telekom, plaćajući već čuveni mito, kupio i ekskluzivno pravo da ovce iz svog stada može šišati samo on?

Ideja o oporezivanju mobilnih telefona nije nimalo originalna. Samo što su je, poodavno, svi odbacili kao nefunkcionalnu. Prema dostupnim podacima Srbija je bila posljednja zemlja koja se s početkom globalne ekonomske krize dosjetila ideje da od svojih poreskih obveznika uzme novac i po osnovu posjedovanja mobilnih telefona. Umjesto paušala srpske vlasti su odlučile da naplaćuju porez od deset odsto. Taj porez je živio od juna 2009. do početka prošle godine. Tada je ukinut. Nezvanično, u Vladi Srbije shvatili su da propisani namet ne koristi pretjerano državnim finansijama, nervira potrošače i loše utiče na planove o investicijama provajdara. Sve u svemu, veća dara nego mjera.

Negdje u isto vrijeme, početkom 2009. godine, i Evropska komisija je razmatrala mogućnost da se oporezuju proizvođači “pametnih telefona”. Na tome je i ostalo.

Onda su Crnogorci odlučili da isprednjače. Uporedimo li očekivanja ministra Katnića sa zvaničnim podacima, doći ćemo do neobičnog rezultata: Vlada ima namjeru da od vlasnika mobilnih telefona naplati poreza isto ili više nego što naplaćuje od vlasnika putničkih motornih vozila, plovnih objekata, vazduhoplova i letilica. Sve na što se kreće na dva i četiri točka, računajući poršee, ferarije i oklopljene hamere, skupa sa cesnama, gazelama i jahtama od 10 do 110 metara dužine u državni budžet donese 7,7 miliona eura (podatak je za 2011. godinu). Ministarstvo finansija računa: u Crnoj Gori ima 1,1 miliona SIM kartica, tako da bi taksa od 1 euro mjesečno, uzimajući u obzir neaktivne kartice, donijela između 7 i 8 miliona godišnje…

,,Porez na mobilni telefon je nešto sasvim normalno”, ciničan je komentator vladine odluke na portalu javni servis.me, ,,obzirom da država od tog telefonskog aparata naplati carinu prilikom uvoza, onda uzme PDV prilikom njegove prodaje, zatim oporezuje račun koji se napravi tim telefonom, logično je da uzme još i mjesečni porez za posjedovanje istog…”

Slično je i sa porezom na električna brojila. Prema toj logici, smatraju na javnomservisu DPSSDP koalicija mogla nam je naplatiti i porez na zube. Ima ih ako smo ih štedjeli dosta (do 32) što znači da postoji ,,fiskalni prostor”. Za razliku od brojila, mobilnih ili kablovskih priključaka mogu se i gradirati. Prirodni, plastični, keramički… Zvuči morbidno?

A normalno je da država naplati porez i vlasnicima brojila za struju u selima koja struje nemaju po tri, četiri mjeseca svake godine. Ili utjehu pronalazimo u najavi da će od ove obaveze biti oslobođeni ,,korisnici subvencija za električnu energiju i onih kategorija za koje se procijeni da su socijalno ugroženi”. Ko će to da procijeni? Vlast koja 15 godina najavljuje izradu socijalnih kartona. Ili opštinski aktivisti vladajuće koalicije koji će, i na taj način, pokušati da kupe poneki glas na predstojećim izborima.

U cijeloj priči, najpredvidljivije je ponašanje SDP-a. Ranko Krivokapić: ,,Protivim se uvođenju novih mjera, pošto je standard građana već ugrožen”. Naravno, to nije razlog da njegova partija napusti vladajuću koaliciju. Recite sami – đe bi oni kada bi izašli iz vlasti.

Tragikomična je činjenica da Vlada još ne zna kako da naplati poreze čiji prihod je već ukalkulisala u budžet. Pokazalo se da nije nimalo lako natjerati EPCG ili BBM Veska Barovića da izmire svoje obaveze prema državi.

A tragično je ono što će poreski obveznici, nakon uvođenja novih poreskih opterećenja, dobiti za uzvrat. Bolje obrazovanje za našu djecu, bržu i sigurniju zdravstvenu zaštitu bolesnih, sigurnije plate učitelja, ljekara i policajaca, ili veće penzije onih koji su 30-40 godina gradili ovu zemlju?

Ne. DPS će nam oteti novac, kako bi mogao isplatiti nagomilane dugove privilegovanih tajkuna koji posluju pod zaštitom države. Zvaničnom i nezvaničnom. Zato ćemo platiti dugove Olega Deripaske, ali i one koje će za sobom ostaviti propadajuća poslovna carstva Dragana Brkovića i Veska Barovića. Umjesto da bude suprotno.

Da je KAP platio Elektroprivredi 30 miliona duga za isporučenu (i subvencioniranu) struju, državni budžet bi bio teži za pet miliona eura. Vlasnici nekretnina, prema podacima Državne revizorske institucije, državi duguju više od 20 miliona eura. Zašto je lakše oporezovati mobilne telefone nego naplatiti taj dug?

Barović i Brković na ime neplaćenih carina, poreza i doprinosa, uglavnom zahvaljujući odobrenjima koja je potpisivao Igor Lukšić – duguju milione državnom budžetu. Mislite li da će neko odgovarati zbog toga? Hoće, onda kada se tužilaštvo usudi da pripita Miomira Mugošu zašto je, poslujući sa Carinama Čedomira Popovića, oštetio budžet Podgorice za blizu 10 miliona eura. Potom isto pitanje treba postaviti vlastima u Baru, Budvi, Kotoru, Kolašinu…

Lakše je oporezovati kablovsku televiziju nego ispitivati zašto vlasnici Jugopetrola, Elektroprivrede, Rudnika uglja Barane, Svetog Stefana… ne izvršavaju obaveze. Ili je za ovo drugo nadležan isključivo veliki gazda Milo Đukanović. A njega ovih dana, procijenili su u vladi, ne valja mnogo zapitkivati. Pa su našli alternativu. Makar ona bila samo privid.

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo