Povežite se sa nama

MONITORING

Partija se odriče Mugoše

Objavljeno prije

na

Tokom zime gradonačelnik Podgorice se pritajio. Čim je snijeg okopnio, Miomir Mugoša je opet dospio na naslovne strane. Protekle nedjelje je prozivao sudije, a ove sve ostale redom. Napada ili se brani? Mugoša nikako da odagna aferu Carine od sebe, iako mu je sa drugim skandalima to polazilo za rukom.

Mugoša je sa direktorom Carina Čedomirom Popovićem lani u oktobru zaključio sporazum kojim je omogućeno da Carine ponovo postanu vlasnik oko 15.000 kvadrata zemljišta na Starom aerodromu, iako je isti posao u oktobru 2010. poništio Vrhovni sud. Gradonačelnik je sporno zemljište, 2007. godine, prodao Popoviću bez tendera, bez odluke i znanja Skupštine Glavnog grada za 2,5 miliona eura. A vrijedilo je 13,5 miliona. Tako je oštetio gradski budžet za 11 miliona eura. Posao je prema presudi Vrhovnog suda ništavan, a grad je bio u obavezi da Carinama vrati novac, a Carine gradu zemljište. Gradonačelnik je tu obavezu ignorisao. MANS je zbog afere Carine, protekle nedjelje, podnio krivičnu prijavu protiv Mugoše. U MANS-u sumnjaju da je Mugoša izvršio krivično djelo zloupotreba službenog položaja i primanja mita, a da je Popović izvršio krivično djelo davanja mita. Gradonačelnik je na prijavu odgovorio u svom stilu – najavio je da će i on podnijeti krivičnu prijavu protiv MANS-a zbog lažnog prijavljivanja.

Mugoši su se u nezgodnom času navrzli i koalicioni partneri. Na inicijativu SDP-a, krajem protekle nedjelje, premijer Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade Duško Marković i ministar finansija Milorad Katnić razgovarali su sa potpredsjednicima SDP-a Ivanom Brajovićem i Raškom Konjevićem o aferi Carine. SDP je zatražio da se odluka prodaje zemljišta Carinama poništi, kao štetna i nezakonita, a premijer Lukšić obećao da će Ministarstvo finansija u saradnji sa zaštitnikom imovinsko-pravnih odnosa razmotriti inicijativu SDP-a oko Carina.

Javili su se i iz tužilaštva, obznanjujući da su počeli da istražuju poslove i sporazume u slučaju Carine.

Zanimljivo da je spor oko prodaje gradskog zemljišta po cijeni od oko dva i po miliona eura, nakon što je prethodno poništen tender na kome je cijena te parcele dostigla iznos od oko 13 miliona eura, nije pokrenula država već vlasnik firme Šofranac Veselin Šofranac, učesnik na tenderu za sporno zemljište. Od tada, Šofranac tvrdi da ima probleme sa objektima koje gradi po Podgorici.

,,Gradonačelnik je siledžija koga moram da trpim. Moram da iznesem prljavštine koje radi, krade državno zemljište i daje privatnicima bez pare. Na sve moje objekte Mugoša je slao inspekcije, na objekte na Zabjelu dvije dnevno. A nije slao inspekcije tu u blizini gdje je objekat od 16.000 kvadrata sa građevinskom dozvolom na 6.000 metara kvadratnih, dakle napravljeno je 10.000 kvadrata više”, izjavio je Šofranac za Dan.

On tvrdi da ima punu torbu materijala o Mugošinom kriminalu po Podgorici. ,,Torba materijala kod mene stoji zaključana u jednom stanu da mi ne zapali kuću, jer od njega svašta mogu da očekujem. Ali sve ću to da objavim”.

Mugoša dobro zna da dok je DPS iza njega, može da ponavlja refren – Ne može nam niko ništa… Nakon sastanka ministara i potpredsjednika SDP-a, Mugoša je kazao da sa premijerom i ministrima ima uobičajenu i dobru komunikaciju, te da se nada da Lukšić prema njemu dijeli isti stav kao i ranije kada je javno izjavio da DPS nema bolje rješenje od Mugoše za obavljanje funkcije gradonačelnika Podgorice.

Osim javnih pohvala, odnos premijera i gradonačelnika ima i ne tako harmoničnu predistoriju. Mugoša je bio jedan od onih koji su 2006. blokirali izbor Igora Lukšića za premijera. Pozivao se na svoj rekordni trijumf na lokalnim izborima u Podgorici i tvrdio da je kvalifikovaniji Đukanovićev nasljednik od Lukšića. Od tada Mugošina moć opada. Krajem 2009. usvojeni su zakoni o državnoj imovini i o svojinsko-pravnim odnosima, na inicijativu Lukšićevog Ministarstva finansija. Mugoša je, u svojstvu poslanika, tada optužio kolege iz DPS-a da su zakoni upereni protiv Glavnog grada. U Skupštini je odbijeno njegovih svih osam amandmana. Potom su usvojene izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi kojim se predviđa da predsjednika opštine biraju lokalni parlamenti, a ne neposredno građani.

Miomir Mugoša je, uoči partijskog kongresa održanog 21. maja 2011. izjavio: „Ne vidim razlog zbog čega ne bih i dalje ostao isto pozicioniran u svojoj partiji”. Htio je jedno od potpredsjedničkih mjesta, no nije ušao ni u Predsjedništvo DPS-a.

Nakon što je izbačen iz novog saziva Predsjedništva partije, gradonačelnik Podgorice je ostao i bez poslaničke funkcije i imuniteta, jer je izglasan Zakon o konfliktu interesa prema kojem gradonačelnici ne mogu biti istovremeno i poslanici.

Sadašnje naprasno interesovanje Vlade i tužilašta za aferu Carine u opoziciji smatraju znakom da je sazrelo vrijeme da se Mugoša servira Evropskoj uniji kao jedna od ,,krupnih riba”.

Šefica odborničkog kluba PzP-a Branka Bošnjak je izjavila: ,,Mislim da je kap prelila čašu, pa da je čak i za ovako slabašno i partijsko pristrasno tužilaštvo previše, jer su svjesni činjenice da su pod budnim okom Evrope”.

Ne treba zaboraviti da su mnogi i prošle godine otpisivali Mugošu. Ozbiljni izvori su tvrdili da su o eliminaciji Mugoše sa političke scene na tajnom sastanku odlučili Milo Đukanović, Ranko Krivokapić i Igor Lukšić. Analitičari su tumačili da šef DPS-a preko SDP-a hoće da eliminiše Mugošu.

Mugošu nijesu spriječile ni prijetnje SDP-a da će napustiti savezništvo sa DPS-om, čak i na državnom nivou, ako on opet bude izabran za gradonačelnika. Mugoša je izabran zahvaljujući glasu odbornika Narodne stranke i jednog otpadnika iz Nove, nakon čega su se odbornici međusobno optuživali za prodaju glasova. Tadašnji predsjednik Skupštine glavnog grada Cme Gore Raško Konjević podnio je ostavku.

Govorilo se i da u vladajućim krugovima ne znaju kako će Mugošinog sina Miljana, zbog zajedničkog napada na urednika i fotoreportera Vijesti, spasiti od zatvorske kazne. Ne samo da ga je DPS spasio, nego Miljan Mugoša nastavlja diplomatsku karijeru.

Miomir Mugoša je, kao i njegov partijski šef Milo Đukanović, majstor u održavanju na vlasti. On je kopirajući Đukanovićev model vladanja državom, u glavnom gradu uspio da stvori svoj feud. Dva važna DPS igrača sarađuju još od februara 1991. kada je Mugoša u prvoj Vladi Mila Đukanovića imenovan za ministra zdravlja i zaštite životne sredine. Tih godina je, pored brojnih ministarskih obaveza, obilazio i sokolio borce na dubrovačkom ratištu. Đukanović ga je birao i u naredna svoja dva mandata, pa je tradiciju od 1998. nastavio Filip Vujanović, koji ga je tokom prve polovine 2000. godine postavio za predsjednika „odbora povjerenika” SO Podgorica. U novom milenijumu Mugoša je sve bliži Vujanoviću, a odnosi sa Đukanovićem ,,zahlađuju”.

Poznato je da je Aco Đukanović 2003, javno minirao Mugošin naum da zgradu Maksim izgradi u njegovom dvorištu. I pored Mugošinih tvrdnji da je sve po zakonu, Maksim je izgrađen dovoljno daleko od Đukanovićevog dvorišta. Upućeni kažu da se Mugoša u DPS-u jedino boji šefa, ali ozbiljno.

Kao i Đukanović, Mugoša ne brine mnogo o zakonima. Kada je došao na mjesto gradonačelnika, oko 80 odsto svih objekata na teritoriji Podgorice bilo je bespravno izgrađeno. Mugoša je pristupio selektivnoj legalizaciji objekata prema sopstvenim zaključcima. Sa tim odlukama bili su, kako su navodili mediji, upoznati samo njemu bliski ili privilegovani investitori, pa su mogli legalizovati objekte čak i bez plaćanja naknada. Kroz obračun komunalija za koje ugovori nijesu bili dostupni javnosti, Mugoša je držao u pat-poziciji hiljade sugrađana. Treba li onda da čudi što je Mugoša na izborima imao rekordan učinak, trijumfujući i u naseljima gdje njegova partija ili koalicija na parlamentarnim izborima ne dobija većinu; ta su naselja prepoznata kao žarišta divlje gradnje.

Mugoša punu deceniju izbjegava da odgovori na pitanja odbornika Skupštine glavnog grada kojim je osobama od posebnog značaja za glavni grad dodijelio stanove. Podijeljeno je blizu 300 stanova. Odbornici tvrde da „tu ima raznih sudija koji su valjali gradonačelniku Mugoši, raznih estradnih umjetnika, čak i nekih koji nijesu iz Podgorice”.

Nekima stanove, a nekima zgrade. Po principu izgradi, pa dogradi par spratova, sve će to Opština legalizovati, valjao je Mugoša mnogim investitorima. Od omiljenog Toma Čelebića, do Duška Kneževića, Aca Đukanovića…

Možda su razlozi za sve žešće napade na Mugošu i manjak novca u opštinskoj kasi. Prije krize gradonačelnik je raspolagao godišnjim budžetom od 100 miliona eura. Tada su iz podgoričkog budžeta uplaćivane donacije Sarajevu, Zagrebu je doniran vrtić, razvijan je planinski turizam na Lovćenu, finansirana administracija u Šavniku, a prije izbora na Žabljaku obećana stambena zgrada za mlade bračne parove. Ove godine Budžet je projektovan na 49,7 miliona eura, a za 11 godina od kada je Mugoša na vlasti glavni grad je zadužen 32 miliona eura.

Pitanje je da li će Mugoša ovog puta uspjeti da se održi u gradonačelničkoj fotelji i ostati na slobodi. Sigurno je da je teško zamisliti da bi on, poput svog budvanskog kolege Rajka Kuljače i Svetozara Marovića, ćuteći podnio žrtvu zarad evroatlanskih integracija. No, nikad se ne zna. DPS jeste mašina, ali je i Mugoša dokazao da je nedoder.

Toaletna voda kao ljekovi

U svjetlu afere Carine ne treba zaboraviti da, pored brojnih manjih, ovo nije prva velika afera u kojoj je Mugoša glavni akter. Potpredsjednik Vlade Žarko Rakčević je 2001. godine tadašnjem ministru policije Andriji Jovićeviću predao dokumenta koja pokazuju kako je bivši ministar zdravlja i aktuelni gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša krčmio državni novac. Osam godina niko se nije obrtao na te spise, da bi Rakčević 2008. dokumentaciju predao državnom tužiocu. Dokumenta sadrže podatke o brojnim sumnjivim nabavkama ljekova i čuvenoj kupovini after šejva, pasta za zube, toaletne vode za muškarce, koji su kupljeni na ime ljekova uz amin ministra Mugoše. Ranka Čarapić i tužilaštvo o ovome godinama ćute, a Rakčević je svojevremeno tvrdio da je samo pitanje vremena „da li će ovaj personalni sastav tužilaštva ili neki novi kvalifikovati učinjene radnje gospodina Mugoše”.

Ima onih koji smatraju da je to vrijeme došlo i da će nakon svega što je protutnjalo Mugoša ,,pasti” baš na Carinama. ,,Opadaće mnogi prije mene samo da me zdravlje sačuva. Kada je politika u pitanju i rezultati”, uzvratio je Mugoša na informacije da mu po istraživanjima pada rejting.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo