Povežite se sa nama

MONITORING

Partija se odriče Mugoše

Objavljeno prije

na

Tokom zime gradonačelnik Podgorice se pritajio. Čim je snijeg okopnio, Miomir Mugoša je opet dospio na naslovne strane. Protekle nedjelje je prozivao sudije, a ove sve ostale redom. Napada ili se brani? Mugoša nikako da odagna aferu Carine od sebe, iako mu je sa drugim skandalima to polazilo za rukom.

Mugoša je sa direktorom Carina Čedomirom Popovićem lani u oktobru zaključio sporazum kojim je omogućeno da Carine ponovo postanu vlasnik oko 15.000 kvadrata zemljišta na Starom aerodromu, iako je isti posao u oktobru 2010. poništio Vrhovni sud. Gradonačelnik je sporno zemljište, 2007. godine, prodao Popoviću bez tendera, bez odluke i znanja Skupštine Glavnog grada za 2,5 miliona eura. A vrijedilo je 13,5 miliona. Tako je oštetio gradski budžet za 11 miliona eura. Posao je prema presudi Vrhovnog suda ništavan, a grad je bio u obavezi da Carinama vrati novac, a Carine gradu zemljište. Gradonačelnik je tu obavezu ignorisao. MANS je zbog afere Carine, protekle nedjelje, podnio krivičnu prijavu protiv Mugoše. U MANS-u sumnjaju da je Mugoša izvršio krivično djelo zloupotreba službenog položaja i primanja mita, a da je Popović izvršio krivično djelo davanja mita. Gradonačelnik je na prijavu odgovorio u svom stilu – najavio je da će i on podnijeti krivičnu prijavu protiv MANS-a zbog lažnog prijavljivanja.

Mugoši su se u nezgodnom času navrzli i koalicioni partneri. Na inicijativu SDP-a, krajem protekle nedjelje, premijer Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade Duško Marković i ministar finansija Milorad Katnić razgovarali su sa potpredsjednicima SDP-a Ivanom Brajovićem i Raškom Konjevićem o aferi Carine. SDP je zatražio da se odluka prodaje zemljišta Carinama poništi, kao štetna i nezakonita, a premijer Lukšić obećao da će Ministarstvo finansija u saradnji sa zaštitnikom imovinsko-pravnih odnosa razmotriti inicijativu SDP-a oko Carina.

Javili su se i iz tužilaštva, obznanjujući da su počeli da istražuju poslove i sporazume u slučaju Carine.

Zanimljivo da je spor oko prodaje gradskog zemljišta po cijeni od oko dva i po miliona eura, nakon što je prethodno poništen tender na kome je cijena te parcele dostigla iznos od oko 13 miliona eura, nije pokrenula država već vlasnik firme Šofranac Veselin Šofranac, učesnik na tenderu za sporno zemljište. Od tada, Šofranac tvrdi da ima probleme sa objektima koje gradi po Podgorici.

,,Gradonačelnik je siledžija koga moram da trpim. Moram da iznesem prljavštine koje radi, krade državno zemljište i daje privatnicima bez pare. Na sve moje objekte Mugoša je slao inspekcije, na objekte na Zabjelu dvije dnevno. A nije slao inspekcije tu u blizini gdje je objekat od 16.000 kvadrata sa građevinskom dozvolom na 6.000 metara kvadratnih, dakle napravljeno je 10.000 kvadrata više”, izjavio je Šofranac za Dan.

On tvrdi da ima punu torbu materijala o Mugošinom kriminalu po Podgorici. ,,Torba materijala kod mene stoji zaključana u jednom stanu da mi ne zapali kuću, jer od njega svašta mogu da očekujem. Ali sve ću to da objavim”.

Mugoša dobro zna da dok je DPS iza njega, može da ponavlja refren – Ne može nam niko ništa… Nakon sastanka ministara i potpredsjednika SDP-a, Mugoša je kazao da sa premijerom i ministrima ima uobičajenu i dobru komunikaciju, te da se nada da Lukšić prema njemu dijeli isti stav kao i ranije kada je javno izjavio da DPS nema bolje rješenje od Mugoše za obavljanje funkcije gradonačelnika Podgorice.

Osim javnih pohvala, odnos premijera i gradonačelnika ima i ne tako harmoničnu predistoriju. Mugoša je bio jedan od onih koji su 2006. blokirali izbor Igora Lukšića za premijera. Pozivao se na svoj rekordni trijumf na lokalnim izborima u Podgorici i tvrdio da je kvalifikovaniji Đukanovićev nasljednik od Lukšića. Od tada Mugošina moć opada. Krajem 2009. usvojeni su zakoni o državnoj imovini i o svojinsko-pravnim odnosima, na inicijativu Lukšićevog Ministarstva finansija. Mugoša je, u svojstvu poslanika, tada optužio kolege iz DPS-a da su zakoni upereni protiv Glavnog grada. U Skupštini je odbijeno njegovih svih osam amandmana. Potom su usvojene izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi kojim se predviđa da predsjednika opštine biraju lokalni parlamenti, a ne neposredno građani.

Miomir Mugoša je, uoči partijskog kongresa održanog 21. maja 2011. izjavio: „Ne vidim razlog zbog čega ne bih i dalje ostao isto pozicioniran u svojoj partiji”. Htio je jedno od potpredsjedničkih mjesta, no nije ušao ni u Predsjedništvo DPS-a.

Nakon što je izbačen iz novog saziva Predsjedništva partije, gradonačelnik Podgorice je ostao i bez poslaničke funkcije i imuniteta, jer je izglasan Zakon o konfliktu interesa prema kojem gradonačelnici ne mogu biti istovremeno i poslanici.

Sadašnje naprasno interesovanje Vlade i tužilašta za aferu Carine u opoziciji smatraju znakom da je sazrelo vrijeme da se Mugoša servira Evropskoj uniji kao jedna od ,,krupnih riba”.

Šefica odborničkog kluba PzP-a Branka Bošnjak je izjavila: ,,Mislim da je kap prelila čašu, pa da je čak i za ovako slabašno i partijsko pristrasno tužilaštvo previše, jer su svjesni činjenice da su pod budnim okom Evrope”.

Ne treba zaboraviti da su mnogi i prošle godine otpisivali Mugošu. Ozbiljni izvori su tvrdili da su o eliminaciji Mugoše sa političke scene na tajnom sastanku odlučili Milo Đukanović, Ranko Krivokapić i Igor Lukšić. Analitičari su tumačili da šef DPS-a preko SDP-a hoće da eliminiše Mugošu.

Mugošu nijesu spriječile ni prijetnje SDP-a da će napustiti savezništvo sa DPS-om, čak i na državnom nivou, ako on opet bude izabran za gradonačelnika. Mugoša je izabran zahvaljujući glasu odbornika Narodne stranke i jednog otpadnika iz Nove, nakon čega su se odbornici međusobno optuživali za prodaju glasova. Tadašnji predsjednik Skupštine glavnog grada Cme Gore Raško Konjević podnio je ostavku.

Govorilo se i da u vladajućim krugovima ne znaju kako će Mugošinog sina Miljana, zbog zajedničkog napada na urednika i fotoreportera Vijesti, spasiti od zatvorske kazne. Ne samo da ga je DPS spasio, nego Miljan Mugoša nastavlja diplomatsku karijeru.

Miomir Mugoša je, kao i njegov partijski šef Milo Đukanović, majstor u održavanju na vlasti. On je kopirajući Đukanovićev model vladanja državom, u glavnom gradu uspio da stvori svoj feud. Dva važna DPS igrača sarađuju još od februara 1991. kada je Mugoša u prvoj Vladi Mila Đukanovića imenovan za ministra zdravlja i zaštite životne sredine. Tih godina je, pored brojnih ministarskih obaveza, obilazio i sokolio borce na dubrovačkom ratištu. Đukanović ga je birao i u naredna svoja dva mandata, pa je tradiciju od 1998. nastavio Filip Vujanović, koji ga je tokom prve polovine 2000. godine postavio za predsjednika „odbora povjerenika” SO Podgorica. U novom milenijumu Mugoša je sve bliži Vujanoviću, a odnosi sa Đukanovićem ,,zahlađuju”.

Poznato je da je Aco Đukanović 2003, javno minirao Mugošin naum da zgradu Maksim izgradi u njegovom dvorištu. I pored Mugošinih tvrdnji da je sve po zakonu, Maksim je izgrađen dovoljno daleko od Đukanovićevog dvorišta. Upućeni kažu da se Mugoša u DPS-u jedino boji šefa, ali ozbiljno.

Kao i Đukanović, Mugoša ne brine mnogo o zakonima. Kada je došao na mjesto gradonačelnika, oko 80 odsto svih objekata na teritoriji Podgorice bilo je bespravno izgrađeno. Mugoša je pristupio selektivnoj legalizaciji objekata prema sopstvenim zaključcima. Sa tim odlukama bili su, kako su navodili mediji, upoznati samo njemu bliski ili privilegovani investitori, pa su mogli legalizovati objekte čak i bez plaćanja naknada. Kroz obračun komunalija za koje ugovori nijesu bili dostupni javnosti, Mugoša je držao u pat-poziciji hiljade sugrađana. Treba li onda da čudi što je Mugoša na izborima imao rekordan učinak, trijumfujući i u naseljima gdje njegova partija ili koalicija na parlamentarnim izborima ne dobija većinu; ta su naselja prepoznata kao žarišta divlje gradnje.

Mugoša punu deceniju izbjegava da odgovori na pitanja odbornika Skupštine glavnog grada kojim je osobama od posebnog značaja za glavni grad dodijelio stanove. Podijeljeno je blizu 300 stanova. Odbornici tvrde da „tu ima raznih sudija koji su valjali gradonačelniku Mugoši, raznih estradnih umjetnika, čak i nekih koji nijesu iz Podgorice”.

Nekima stanove, a nekima zgrade. Po principu izgradi, pa dogradi par spratova, sve će to Opština legalizovati, valjao je Mugoša mnogim investitorima. Od omiljenog Toma Čelebića, do Duška Kneževića, Aca Đukanovića…

Možda su razlozi za sve žešće napade na Mugošu i manjak novca u opštinskoj kasi. Prije krize gradonačelnik je raspolagao godišnjim budžetom od 100 miliona eura. Tada su iz podgoričkog budžeta uplaćivane donacije Sarajevu, Zagrebu je doniran vrtić, razvijan je planinski turizam na Lovćenu, finansirana administracija u Šavniku, a prije izbora na Žabljaku obećana stambena zgrada za mlade bračne parove. Ove godine Budžet je projektovan na 49,7 miliona eura, a za 11 godina od kada je Mugoša na vlasti glavni grad je zadužen 32 miliona eura.

Pitanje je da li će Mugoša ovog puta uspjeti da se održi u gradonačelničkoj fotelji i ostati na slobodi. Sigurno je da je teško zamisliti da bi on, poput svog budvanskog kolege Rajka Kuljače i Svetozara Marovića, ćuteći podnio žrtvu zarad evroatlanskih integracija. No, nikad se ne zna. DPS jeste mašina, ali je i Mugoša dokazao da je nedoder.

Toaletna voda kao ljekovi

U svjetlu afere Carine ne treba zaboraviti da, pored brojnih manjih, ovo nije prva velika afera u kojoj je Mugoša glavni akter. Potpredsjednik Vlade Žarko Rakčević je 2001. godine tadašnjem ministru policije Andriji Jovićeviću predao dokumenta koja pokazuju kako je bivši ministar zdravlja i aktuelni gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša krčmio državni novac. Osam godina niko se nije obrtao na te spise, da bi Rakčević 2008. dokumentaciju predao državnom tužiocu. Dokumenta sadrže podatke o brojnim sumnjivim nabavkama ljekova i čuvenoj kupovini after šejva, pasta za zube, toaletne vode za muškarce, koji su kupljeni na ime ljekova uz amin ministra Mugoše. Ranka Čarapić i tužilaštvo o ovome godinama ćute, a Rakčević je svojevremeno tvrdio da je samo pitanje vremena „da li će ovaj personalni sastav tužilaštva ili neki novi kvalifikovati učinjene radnje gospodina Mugoše”.

Ima onih koji smatraju da je to vrijeme došlo i da će nakon svega što je protutnjalo Mugoša ,,pasti” baš na Carinama. ,,Opadaće mnogi prije mene samo da me zdravlje sačuva. Kada je politika u pitanju i rezultati”, uzvratio je Mugoša na informacije da mu po istraživanjima pada rejting.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo