MONITORING
Zatvorimo ih

Objavljeno prije
13 godinana
Objavio:
Monitor online
Premijer Igor Lukšić skromno cijeni: ,,Ja smatram da je ova Vlada radila najbolje što može…”. Teško je povjerovati da je ovo što živimo baš to o čemu govori premijer. Vjerujete li, zaista, da toliko dokazanih partijskih prvaka, ekonomskih stručnjaka iz prve lige Crnogorske ekonomske škole (CEŠ) Veselina Vukotića, univerzitetskih profesora i (pre)skupo plaćenih konsultanata ne može bolje? Ili im neko ne da? Da se manemo komentara i na konkretnim primjerima vidimo kako u stvarnosti izgleda ,,najbolje što može” od tima koji predvodi potpredsjednik DPS-a. Prije 15 mjeseci Vlada je Švajcarskoj komercijalnoj banci, našim novcem, platila 30-ak miliona eura umjesto njihovog partnera i formalnog vlasnika Željezare, of-šor kompanije MNSS. Potom nam je ministar ekonomije Vladimir Kavarić objasnio da su Holanđani (koji su prethodno, neko vrijeme, bili Englezi) dobijeni novac ,,samo dijelom iskoristili za razvojni potencijal fabrike”. O drugom sumnja se većem dijelu pozajmljenog novca Kavarić se nije izjašnjavao. Nije to uradio ni bilo ko od nadležnih za tu vrstu poslovanja (tužilaštvo, policija, ANB…). Uglavnom, u Željezari je uveden stečaj, potom je proglašen bankrot, pa firmom u koju je DPS unazad dvije decenije uložio oko 200 miliona eura državnog novca, sada upravljaju stečajni upravnik Veselin Perišić i spasilac iz hobija Miodrag Daka Davidović. Vlada ne bi da se miješa.
Ima li to, pitanje je, bilo kakve veze sa najavljenim smanjenjem broja novoupisanih brucoša i povećanjem školarina na državnom univerzitetu?
Krajem prošle godine iz SAD je stigla potvrda: njemačka kompanija Dojče Telekom je, preko svoje podružnice iz Budimpešte, crnogorskim zvaničnicima u postupku privatizacije Telekoma Crne Gore isplatila mito od 7,35 miliona. Prema presudi kojom je Dojče Telekom kažnjen sa 95 miliona dolara, mito je plaćen na privatne račune ,,dvojice Vladinih zvaničnika”, i ,,sestri najvišeg zvaničnika crnogorske vlade koja radi kao advokat”. Amerikanci se nijesu potrudili da nam detaljnije objasne šta su novi vlasnici Telekoma dobili za uzvrat. To nije interesovalo ni premijera Lukšića. On je, isprva, ustvrdio da tom aferom treba da se bavi mađarsko a ne crnogorsko pravosuđe. Potom je, pod pritiskom javnosti i evropskih zvaničnika, donijeta odluka da se od SAD zatraži dokumentacija o ovom kriminalnom poslu. Crnogorski zvaničnici iz Ministarstva pravde i tužilaštva, koliko je poznato, još nijesu uspjeli da pravilno popune obrazac koji su im dostavili iz Ambasade SAD u Podgorici. Da li je to najbolje što mogu?
Opet, bilo bi lijepo znati – koliko je takva privatizacija Telekoma (Jugopetrola, EPCG, Bokista, HTP Boka…) povezana sa novonajavljenim porezima na mobilne telefone, kablovsku televiziju, strujomjere, vodu i vazduh…?
Oko novogodišnjih praznika stigla je i vijest da će Crna Gora ,,možda” biti prinuđena da vrati 22 miliona eura (uvećana za kamate) koje su od Dojče banke uzeli poslovni partneri Mila Đukanovića iz Kombinata aluminijuma.
,,Od tog novca, ništa nije uloženo u investicije”, optužio je upravu KAP-a Goran Đukanović, analitičar tržišta aluminijuma. ,,Nije čak uloženo ni najavljenih dva miliona eura u Livnicu, a to je investicija koja bi se vratila za manje od godinu”. Vlada je – kao većinski vlasnik u KAP-u – stoički ignorisala mogućnost da problematizuje pitanje gdje je završio novac dobijen od Njemaca. Umjesto toga, uredno su nas obavještavali kako možda postaje – moguće; moguće – vjerovatno, a vjerovatno – izvjesno.
Konačno, novac je iz državnog budžeta otišao za Njemačku početkom aprila. Još čekamo da Vlada održi obećanje i podnese krivične prijave protiv nekoga ko je, prema njihovom sudu, kriv za ovaj trošak. Odugovlačenje ne obećava ništa dobro. Ali to je, valjda, najbolje što mogu. Dok nove obaveze kucaju na vrata.
Da se zapitamo – ima li ovaj, svakako vanserijski, posao sa nekadašnjim KAP-om, a danas Elektrolizom u Dajbabama ikakve veze sa novim zaduženjem Crne Gore (150 miliona eura) i najavljenim smanjenjem plata od pet odsto za korisnike budžeta (državna uprava, zdravstvo, prosvjeta, policija)? A penzije?
Dajte, ima Vlada i prečih briga. Početkom aprila istekao je ugovor u subvencioniranom snabdijevanju Kombinata strujom. Skoro će dva mjeseca kako je Skupština Crne Gore naložila Vladi da ,,na najefikasniji način” raskine ugovor sa CEAC-om i KAP vrati pod državno okrilje. Radi li iko išta po tom pitanju? Krajem aprila dospijeva rata duga OTP banci od 16 miliona za koje je KAP-u takođe garantovala država. Da se neće vlasnici CEAC-a prevariti i izmiriti tu obavezu?
Ministar finansija Milorad Katnić najavio je početkom nedjelje da će Vlada nastaviti da Kombinatu aluminijuma plaća subvencije za utrošenu električnu energiju. ,,Državna subvencija je, u ovom ili onom obliku, neophodna ukoliko se očekuje da KAP nastavi proizvodnju”, saopštio je Katnić u razgovoru za TV Vijesti, ,,to je cijena postojanja Kombinata pošto on u ovom trenutku, a bojim se i uopšte, ne može da plaća tržišne cijene”. Zanimljivo, ministar finansija nije pomenuo najlogičnije rješenje za kompaniju ,,koja ne može da plaća tržišnu cijenu”. Da li je to najbolje što mogu probrani đaci Vukotićeve škole neoliberalne ekonomije?
Uglavnom, dva dana kasnije, ,,radi objektivnog informisanja javnosti”, oglasio se Vladin Biro za odnose s javnošću. Oni su nas obavijestili da ,,Vlada Crne Gore neće nastaviti da subvencionira struju za Kombinat aluminijuma pod upravom ruskog CEAC-a.”
Ko ovdje ne govori istinu? Ili su u pravu i ministar Katnić i Biro za odnose. A to onda znači da podgorički Kombinat aluminijuma neće plaćati struju dok njim komanduju operativci Olega Deripaske i njegovih skrivenih partnera, okupljenih oko of-šor kompanije CEAC. Kao što je, uostalom, ni prošle godine nijesu plaćali. Pa KAP Elektroprivredi danas duguje više od 30 miliona eura. A ovi samo traže zgodan način da i to potraživanje prebace na pleća (čitaj – u novčanike) građana i malih i srednjih preduzeća u Crnoj Gori.
Ima li to bilo kakve veze sa aktuelnom nestašicom lijekova za hronične bolesnike u državnim apotekama? Ili će se, sada, neko od nadležnih dosjetiti da objasni kako lijekova ima, samo pacijenti ne umiju da ih nađu. Vi, racimo, uporno pokušavate da lijek protiv visokog pritiska pronađete u Podgorici, a u apoteci u Andrijevici ne znaju šta će sa njim.
Ovu misteriju bi mogao razriješiti premijer, ali je on trenutno zauzet važnijim poslovima. Sakrivanjem prljavog veša, da budemo konkretni. Onih gaća, čarapa (po komada dva) i kravate kupljenih za premijera u Talinu, Estonija, novcem poreskih obveznika. Zvanično nam je stavljeno do znanja da je premijer, zbog zagubljenog prtljaga, ostao bez neophodnog veša. Podrazumijeva se, valjda, da je normalno što je taj gubitak – za koji Lukšić nije kriv – pokriven novcem poreskih obveznika. Na isti način kao što je pokriven i gubitak od saradnje sa vlasnicima Željezare, i od partnerstva sa javnim i tajnim vlasnicima KAP-a. Sve u svemu, svaki će građanin Crne Gore za zagubljene gaće i čarape, upropašćene fabrike i pokradene kredite platiti oko 300 eura. Pošteno?
,,Cilj Vlade Crne Gore je da nakon raskida saradnje sa ruskim CEAC-om dogovori modalitete za uredno snabdijevanje KAP-a strujom”, obznanio je Vladin Biro. A šta će biti dok ugovor ne bude raskinut? E, to izgleda znaju samo ekskluzivni pregovarači – Oleg Deripaska, Milo Đukanović, Sergej Šojgu i Milan Roćen. Njihovo je da brinu o detaljima. A naše da plaćamo.
I da pokušavamo odgonetnuti – da li vlasnik Neksana Miodrag Davidović kopira ministra finansija Milorada Katnića, ili je (a sva je prilika da jeste) obrnuto.
Prije nekih mjesec dana u Monitoru smo se bavili ultimatumom koji je (činilo se) Davidović postavio pred Vladu Crne Gore. On će, tvrdio je, napustiti Željezaru ukoliko mu Vlada ne omogući da struju nabavlja po privilegovanim uslovima koji važe ka KAP. Zvanično – Vlada nije prihvatila ucjenu. Zvanično – ni Davidović nije napustio Željezaru (njegov ugovor je produžen još dva puta i trenutno važi do 15. maja). Zanimljivije od tih detalja je Davidovićevo objašnjenje – zbog čega Željezari treba dati nove povlastice, uz već postojeću privilegiju da posluje bez plaćanja poreza i doprinosa. „Za ovakvu inicijativu postoje neoborivi argumenti jer je Željezara u stečaju, sa nerentabilnom proizvodnjom, starim postrojenjima i nefunkcionalnom opremom…”.
Zanimljivo je – ne postoji ništa po čemu se Davidovićevo viđenje budućnosti Željezare razlikuje od Katnićevih percepcija vezanih za Kombinat aluminijuma. I jedan i drugi se ponašaju kao da su Željezara i Kombinat sastavni dio Ustava Crne Gore, ako ne i Svetog pisma. Pa ih, zbog nekog višeg interesa, ne smijemo prepustiti neminovnoj sudbini. Istovjetno, ni jedan ni drugi ne pokušavaju da na racionalan način objasne zbog čega fabrike o kojima govore nemaju rentabilnu proizvodnju, funkcionalnu opremu, moderan proizvodni program…. Iako smo sve to platili i nanovo plaćamo: otpisanim dugovima, subvencijama, kreditnim garancijama.
Premijer Lukšić tvrdi da je račun o vešu kupljenom u Talinu dokaz da njegova Vlada radi transparentno. Ali nije. Premijer Lukšić mora znati: račun za njegove bokserice i čarape ne može nadomjestiti odsustvo bilo kakvih podataka kojima se Vlada Crne Gore rukovodila kada je prevarantima iz Podgorice i Nikšića (MNSS i CEAC) dala kreditne garancije vrijedne više od 150 miliona eura (bez kamata). Kao što ni priča o potrebi da se, po svaku cijenu, očuvaju pomenute fabrike ne može prikriti indicije o ogromnim manipulacijama i prevarama u kojima je učestvovao i politički establišment.
Zašto bi, uostalom, mogućnost da izvozimo poluprerađevine od čelika i aluminijuma zabašurila činjenicu da Crna Gora uvozi eksere, čekiće, aluminijsku foliju, eloksiranu bravariju, ali i jaja, vodu, grožđe, pa čak i so. Samo za uvoz hrane Crne Gore je prošle godine dala više od 400 miliona eura. A šta bi bilo da je novac bačen u džepove vlasnika KAP-a i Željezare otišao u razvoj poljoprivrede? Kada su već vlasti domaća postrojenja za preradu aluminijuma osudila na propast.
Da li bi tada sa manje straha gledali na činjenicu da ekonomija ove zemlje ne može krenuti naprijed sve dok nešto, odnosno neki ne budu zatvoreni?
Zoran RADULOVIĆ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor
Komentari
IZDVOJENO
Izdvojeno
USKORO DVA TURISTIČKA KOMPLEKSA NA VELIKOJ PLAŽI: Alabar odustao, grade domaći

Objavljeno prije
1 danna
23 Maja, 2025
Tamo gdje je Alabar nepoželjan gradiće naši, poznati domaći investitori, ali i oni čiji se identitet krije iza adresa na off šor destinacijama. Pripreme za gradnju prvih turističkih rizorta i hotelskih naselja na Velikoj plaži u završnoj su fazi. U pitanju su kompanije koje su tokom procesa privatizacije Ulcinjske rivijere kupile ili zakupile stare hotele, Grand hotel Lido, Otrant, hotel Belvi i Olimpik
Arapski milijarder Mohamed Alabar, vlasnik kompanije Eagle Hills, kazao je nedavno da odustaje od ulaganja u Ulcinju na lokaciji Velike plaže nakon burnog negodovanja lokalne zajednice. Shvatio je, kako je rekao, da ljudi ne žele investicije na tom prostoru i da na to imaju pravo.
Na protestima građana Ulcinja, lidera političkih partija, građanskih i ekoloških udruženja istaknuta je potreba zaštite prostora netaknute prirode u zaleđu 13 kilometara duge plaže od moguće devastacije, koja bi nastala izgradnjom turističkih kompleksa, hotela, apartmanskih naselja, marina, pristaništa i mnogobrojnih ugostiteljskih sadržaja.
Nejasno je zašto su branioci Velike plaže tek dolaskom mega investitora iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, ustali protiv gradnje objekata raznovrsne namjene kada je poznato da je prostor na prvoj liniji uz obalu i pješčane dine, odavno urbanizovan. Branilo se neodbranjivo jer je cijeli prostor od nekih 20 miliona kvadrata zaleđa ovog dijela ulcinjske obale pokriven urbanističkim planovima kojima je dozvoljena gradnja hotela, apartmana i stanova u višespratnicma i soliterima do 11 etaža.
Planovi su pripremljeni ranije po mjeri crnogorskog graditeljskog lobija čiji su najistaknutiji predstavnici pokupovali desetine i stotine hiljada kvadrata zemljišta na Velikoj plaži. Kako su u tome uspjeli, ko su bili prodavci zemljišta u zoni morskog dobra, koje je najvećim dijelom pripadalo državnoj firmi HTP Ulcinjska rivijera, nije poznato. Pokušali smo dobiti odgovore od nadležnih u lokalnoj upravi, ali bez uspjeha.
Tamo gdje je Alabar nepoželjan gradiće naši, poznati domaći investitori ali i oni čiji se identitet krije iza adresa na off šor destinacijama. Pripreme za gradnju prvih turističkih rizorta i hotelskih naselja na Velikoj plaži u završnoj su fazi. U pitanju su kompanije koje su tokom procesa privatizacije Ulcinjske rivijere kupile ili zakupile stare hotele, Grand hotel Lido, Otrant, hotel Belvi i Olimpik.
Novi vlasnici starih oronulih hotela na istom mjestu grade nove, velelepne građevine, ogromne komplekse koji gabaritima, visinom i arhitekturom u velikoj mjeri odudaraju od nekadašnjih turističkih objekata Ulcinjske rivijere.
U medijima se najavljuju ekskluzivni hotelski kompleksi na lokaciji hotela Otrant i bivšeg hotela Lido.
Na udaljenosti od 130 metara od plaže kompanija Argos Doo iz Ulcinja najavljuje izgradnju kompleksa Otrant Reefs, hotela, vila, depandansa, kojim dominiraju tri ovalne kule visine do 52 metra, odnosno dozvoljene spratnosti od 7 do 11 etaža, za koje je kamen temeljac položen u aprilu prošle godine.
Na zapadnom dijelu Velike plaže, na lokaciji porušenog hotela Lido, međunarodna hotelska grupacija Karisma Hotels &Resorts i Dobrov & Family grupa planiraju izgradnju ekskluzivnog turističkog naselja sa pet zvjezdica pod nazivom Porta Rai, u prevodu, „kapija raja“. Grupu Dobrov zastupa budvanska firma Capital Estate Doo, koja je vlasnik zemljišta te se na nju vodi sva dokumentacija za gradnju.
Gradnja hotela, odnosno rizorta sa šest gabaritnih zgrada visoke spratnosti od P+6 pa do P+9 etaža, na samoj obali Velike plaže omogućena je važećom planskom dokumentacijom na osnovu koje su izdati UT uslovi 26.10.2022.
Radi se o kompleksu na 45 katastarskih parcela u Donjem Štoju u dijelu UP10 u zahvatu Državne studije lokacije (DSL) „Dio sektora 66 – postojeća hotelska grupacija i modul I“ – Velika plaža.
Ovaj planski dokument na osnovu kojeg su izdati i urbanistički parametri i za kule Otranta, donijela je vlada Duška Markovića 2018. godine.
Luksuzni kompleks sa pet zvjezdica prostiraće se na 88.000 kvadrata. Ukupna izgrađena površina objekata iznosiće 75.635 kvadratnih metara. Kompleks sa soliterima, rezidencijalnim objektima, apartmanskim zgradama, brojnim bazenima i drugim sadržajima, nalik zasebnom kvartu, biće smješten uz popularnu ulcinjsku plažu Kopakabana.
Saglasnost na idejno rješenje turističkog naselja koje potpisuje firma Montcore Doo iz Podgorice, dao je Glavni državni arhitekta Siniša Minić u junu prošle godine.
Skoro godinu kasnije, u martu ove godine, Agencija za zaštitu životne sredine dala je saglasnost na Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu za izgradnju ovog turističkog naselja. Komisija za ocjenu Elaborata koji je dostavila firma Capital estate, dva puta je vraćala dokument na doradu, da bi, konačno, u trećem krugu zaključila da je Elaborat urađen u skladu sa važećim propisima i standardima za ovu vrstu objekata.
Zaključak komisije koju imenuje Agencija za zaštitu životne sredine je kontroverzan. Saglasnost na izgradnju ogromnog kompleksa daje se iako na tom prostoru nije izgrađena kanalizaciona mreža niti sistemi za prečišćavanje.
„U analizi mogućih uticaja konstatovano je da neće biti većih uticaja na životnu sredinu. Atmosferske i fekalne vode će se nakon tretmana u sistemima za prečišćavanje voda – ispuštati u upojni rov! Nakon što se na ovom području izgradi kanalizaciona mreža, projekat će biti priključen na nju“, navodi se u tekstu.
Pored uobičajenih mjera zaštite vazduha, vode, mora, zemljišta, drveća, flore, faune, ptica….prirodnih i kulturnih dobara, djeluje da je saglasnost koju Agencija daje na slične projekte samo ispunjenje forme, bez suštinskih i obavezujućih mjera za zaštitu prirode i ljudi od megalomanskih projekata koji degradiraju obalu.
Takođe, Agencija za zaštitu životne sredine daje svoje mišljenje nakon što je Glavni državni arhitekta dao saglasnost na idejno rješenje objekata. S tim u vezi neobično djeluje izdvojen stav Komisije u Rješenju o saglasnosti u kome se kritikuje važeća planska dokumentacija, sve Državne studije lokacije koje tretiraju ukupan prostor Velike plaže. O kojima je Monitor već pisao.
„Komisija za ocjenu Elaborata procjene uticaja za izgradnju Turisitčkog naselja (T2) u okviru Zone D, dio UP10………, je stava da Agencija za zaštitu životne sredine treba uputiti dopis Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, da se razmotri mogućnost revidiranja DSL-a za Sektor 66 za sve module (I-VI), u cilju smanjenja visine odnosno gabaritnosti objekata i definiše njihova veća udaljenost od plaže zbog očuvanja autentičnosti, cjelovitosti i pejzažne atraktivnosti područja. iako objekat poštuje gabarite (visine) koji su dati u UTU, radi se o objektu sa predimenzioniranim gabaritima i potrebno je preispitati planiranu spratnost i visine, jer date visine i gabariti objekta narušit će jedinstvenost pejzaža ovog područja i imat će dugoročno negativan uticaj na njen biodiverzitet sa fokusom na ptice. U tom smislu treba ograničiti visinu objekta do 15-20 m. I na prvoj liniji Velike plaže tačnije u zaleđu iza pješčanih dina ne smije se dozvoliti izgradnja hotelskih objekata koji su visočiji od P+3, zbog vizura/pejzaža“, navodi se u rješenju.
Ni upozorenja Agencije prilikom donošenja planskog dokumenta nijesu urodila plodom.
„U Izvještaju o Strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu za Državnu studiju lokacije “Dio Sektora 66 – postojeća hotelska grupacija i modul I”, Velika plaža iz 2018. godine na strani 98 stoji: Izvještaj o Strateškoj procjeni uticaja je već ukazao na potencijalni konflikt koji nažalost izdati UTU sa dodijeljenom visinom od 34 do 52m nije prepoznao i ne uzima u obzir uticaj na pejzaž niti na ptice.
Koja je uloga Agencije za zaštitu životne sredine ako nema nadležnost ili volje da odbije projekte koji imaju izrazito negativan uticaj na okolinu. Najavljene investicije na Velikoj plaži sa soliterima na prvoj liniji mora, uveliko će izmijeniti poznate vizure ulcinjske rivijere.
Branka PLAMENAC
Komentari

Sljedeće sedmice će se obilježiti 33 godine od zločina Deportacija, kada je crnogorska policija uhapsila najmanje 66, a po nezvaničnim podacima i preko 100 civila starosti od 18 do 66 godina, koji su iz BiH u Crnu Goru Iizbjegli od rata. Bošnjaci deportovani autobusom 27. maja 1992. godine ubijeni su vjerovatno istog dana i njihova tijela su bačena u Drinu. Ubijeno je najmanje 54 osobe, dok je 12 preživjelo teške oblike mučenja u logorima Republike Srpske
,,Mi i dan danas trpimo posljedice ovog zločina jer i dan danas niko za njega nije odgovarao”, kaže za Monitor Alen Bajrović. Kada je imao četiri i po godine, u maju 1992, njegovog oca Osmana su crnogorski policajci istrgli iz njegovog i sestrinog zagrljaja. Nikada ga više nijesu vidjeli, a njegovi posmrtni ostaci do danas nijesu nađeni.
Sljedeće sedmice će se obilježiti 33 godine od zločina Deportacija, kada je crnogorska policija uhapsila najmanje 66, a po nezvaničnim podacima i preko 100 civila starosti od 18 do 66 godina, koji su iz BiH u Crnu Goru izbjegli od rata. Najveći broj uhapšenih izbjeglica doveden je u Centar bezbjednosti Herceg-Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su organizovano, autobusima, transportovani 25. maja u koncentracioni logor KPD Foča, a 27. maja na neutvrđenu lokaciju u istočnoj BiH, na teritoriju tadašnje Srpske. Svi Bošnjaci deportovani autobusom 27. maja 1992. godine ubijeni su vjerovatno istog dana i njihova tijela su bačena u Drinu. Ubijeno je najmanje 54 osobe, dok je 12 preživjelo teške oblike mučenja u logorima Republike Srpske. Tijela svih stradalih još nisu pronađena.
Na teritoriji Crne Gore je uhapšeno i 33 izbjeglica iz BiH srpske nacionalnosti, koji su vraćeni u Republiku Srpsku radi mobilizacije.
Vlada je u aprilu ove, opredijelila 1,6 miliona eura obeštećenja za 16 porodice civilnih žrtava ratova devedesetih – žrtava deportacije izbjeglica, otmice putnika iz voza u Štrpcima i NATO bombardovanja u Murinu i Tuzima. Time je država po drugi put priznala svoju umiješanost i krivicu. Ranije je Vlada, 25. decembra 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije.
Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) za Monitor kaže da je priznavanjem statusa svim civilnim žrtvama rata Zakonom o boračkoj i invalidskoj zaštiti, napravljen važan iskorak, jer su priznate sve žrtve koje su imale državljanstvo SFRJ i bez obzira na mjesto stradanja, priznati svi, dok su pravo na socijalnu zaštitu dobili članovi porodica žrtava koji imaju crnogorsko državljanstvo.
,,Međutim, zakon je usvojen za zakašnjenjem od tri decenije, pa je bilo pošteno to što je Vlada u aprilu dodijelila i jednokratne novčane pomoći porodicama civilnih žrtava rata. Među tim porodicama je i porodica Osmana Bajrovića, koji je stradao kao žrtva Deportacije, a čija supruga i djeca i danas žive u Crnoj Gori i imaju crnogorsko državljanstvo. Smatramo da i više od 16 porodica ispunjava uslove da dobije tu naknadu i nastavljamo da se zalažemo i za njih”, navodi Gorjanc-Prelević.
Porodica Bajrović je jedina nakon zločina ostala da živi u Crnoj Gori. ,,To je šok koji traje. Ne prolazi jer nijesmo našli posmrtne ostatke, nema krivaca, ni ni nalogodavaca ni izvršoioca, ni objašnjenja zašto se sprovodio taj zločin. Još živimo u nekom emotivnom bunilu i trpimo”, kaže Alen Bajrović.
Specijalno državno tužilaštvo (SDT) je početkom februara ove godine saopštilo da su, po nalogu glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića, ponovo formirani krivični predmeti povodom ratnih zločina u Morinju, Bukovici i Kaluđerskom lazu i zbog deportacije izbjeglica.
,, Ova godina je ključna da dođe do nekog pomaka. Završno mjerilo u pregovorima o pridruživanju EU za poglavlje 23 od Crne Gore zahtijeva od Crne Gore da intenzivira napore da suzbija nekažnjivost ratnih zločina i to i na najvišem nivou. Očekuje se proaktivan pristup u skladu s međunarodnim standardima. Problem je što niti jedan državni tužilac nije određen da se bavi isključivo ratnim zločinima, što u praksi neminovno ograničava napor koje je država dužna da pruži pogotovo posle toliko godina i farsičnog procesuiranja tog zločina. Podsjećam da iako su gotovo sve relevantne činjenice utvrđene, na kraju su svi optuženi oslobođeni zbog pogrešnog tumačenja prava, kako je to zaključio i ekspert EU”, kaže Gorjanc-Prelević.
Bajrović kaže da očekivanja od ponovnog otvaranja istrage nijesu velika. ,,Tužilaštvo je fingiralo sudski postupak zato nakon 33 godine prave strategiju. Postoje svjedoci tog ratnog zločina, danas ti ljudi uživaju penziju. Ljudi koji su sprovodili taj zločin su iz Crne Gore. Poznajem lično neke, ti ljudi su radili na tim poslovima, kao policajci. Te ljude niko ne poziva. Izostala je krivična odgovornost, znamo ko je bio predsjednik države, ko premijer“, navodi on.
O sramnom zločinu prvi je javno progovorio policijski inspektor Slobodan Pejović. Nakon toga je prošao pakao. Na njega su pucali, napadali ga, prijetili, naposljetku mu podmetali da je on saučenik u zločinu.
Dosada su sudovi u Crnoj Gori sudili i oslobađali one na nižem nivou u komandnom lancu. Ogovornost naredbodavaca nikada nije bila tema crnogorskog pravosuđa. Pred Višim sudom u Podgorici je vođen krivični postupak u kome je 2012. oslobođeno devet nekadašnjih policajaca koji su bili optuženi za ratni zločin deportacija.
Tokom procesa saslušan je, kao svjedok, Momir Bulatović predsjednik Crne Gore u vrijeme deportacija. On je kazao da je deportacija bila „državna greška“.
Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića, tadašnjeg premijera i vrha tadašnje, izvršne i pravosudne vlasti Crne Gore. Prijavu su podnijeli zbog ratnog zločina „deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”. Krivična prijava je odbačena.
Porodice žrtava su se nadale da će, kad već ne mogu doći do pravde kod domaćih sudova, nju naći u Strazburu. Uzalud. Evropski Sud za ljudska prava je u aprilu 2023. odbacio tužbu protiv Crne Gore, koju je podnijela rodbina deportovanih.
Bajrović je imao sastanak sa Miloradom Markovićem, vrhovnim državnim tužiocem. Za Monitor kaže:: ,,On me uvjeravao da će mu rad na rasvjetljavanju slučajeva ratnih zločina biti prioritet. Sve je ostalo na strategiji. Meni se čini da je izostala volja za sprovođenjem istrage”.
Prilikom izbora Markovića za VDT-a, neke NVO su problematizovale mogući konflikt interesa jer je Milisav, otac Milorada Markovića, u vrijeme deportacija bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova. Zjedno sa još osam bivših policijskih funkcionera sud ga je oslobodio krivice za taj ratni zločin.
Nevladine organizacije i građanski aktivisti od 2011. godine insistiraju na podizanju spomenika žrtvama deportacije. Opominju stalno nadležne, ali odgovora nema.
Bajrović tvrdi da je po srijedi igra prebacivanja loptice. ,, Zakon je takav da se saglasnost mora donijeti na lokalu, a oni prebacuju na ministarstvo kulture. S obzirom na partije u vlasti u Herceg Novom, mala je volja da se spomenik gradi. Oni tvrde da treba biti u Podgorici. Mi kao žrtve smatramo da je neophodno spomen obilježje uraditi isped zgrade policije, jer su tu dovođeni i od tada im se gubi svaki trag”, objašnjava on.
Gorjanc Prelević podsjeća da su porodice žrtava još 2010. godine iskazale želju da se na tom mjestu podigne spomen obilježje : ,,Međutim, za podizanje spomen obilježja je potrebna inicijativa lokalne samouprave, a odbornici u Herceg-Novom su sve ove godine iskazivali nezainteresovanost, osim nekoliko izuzetaka. Žao mi je što u tome ne vide priliku da taj grad pokaže saosjećanje s ranjenim porodicama i učini nešto konkretno da spriječi takve užasne događaje koji bi se mogli ponoviti”.
Ona napominje da je istraživanje javnog mnjenja iz prošle godine pokazalo da manje od trećine ispitanika (30 odsto) ne podržava izgradnju spomenika žrtvama Deportacije, dok trećina (33 odsto) podržava, ostatak nema dovoljno informacija i nema stav. Podsjeća i da je ove godine i Komitet za ljudska prava UN pozvao Crnu Goru „da pojača podršku naporima civilnog društva da pomogne žrtvama i u pogledu memorijalizacija”.
A o društvu relativizacije zločina govori i činjenica da su Demokrate početkom prošle godine u Skupštini Glavnog grada predložili da ulica u Podgorici nosi ime Pavla Bulatovića. On od 2020. on ima ulicu u Pljevljima.
Pavle Bulatović, kao ministar unutrašnjih poslova u vladi Crne Gore, bio direktni nalogodavac nezakonite deoprtacije izbjeglica 1992. Po njegovom naređenju crnogorska policija je bez zakonskog osnova uhapsila i predala Vojsci Republike Srpske najmanje 66 osoba, od kojih je samo 12 preživjelo.
Početkom marta ove godine u Zeti je održana promocija monografije o Pavlu Bulatoviću. Preko 20 nevladinih organizacija upozorile su da je to „pokušaj rehabilitacije i glorifikacije osobe koja je naredila najmanje jedan ratni zločin deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore“.
Bajrović o odnosu države kaže: ,,Gdje god se obratiš tretiran si kao građanin drugog reda. U poslu, školi, u podnošenju bilo kojeg zahtjeva. UT uslove dobijem poslije dvije godine i pet žalbi. Neku taksu za komunalno meni izdaju tek nakon šest mjeseci, iako treba da se izda za 15 dana. Tih primjera je dosta. Pomaka blagih ima ali jako su mali i spori. Ja ću uložiti 15 žalbi dok ne dobijem to što me zakonski sleduje, ai nikad niko nije odgovarao što mi nije dozvolio da imam usluge i prava koja mi kao građanina sleduju. Međutim, nikad neću dovoliti da me istjeraju iz države, ja sada živim ovdje da doprinesem pravdi”.
U ponedjeljak 26. maja u 12 sati ispred zgrade MUP-a Herceg Novi obilježiće se 33 godine od ratnog zločina deportacija.
,,Visoki zvaničnici pretežno izbjegavaju ovakve skupove. Dobijaju uvijek uredne pozive. Imao sam susrete sa Jakovom Milatovićem i Milojkom Spajićem. Obećali su da će pomoći da se rasvjetli ovaj zločin. Osjetio sam njihovu empatiju, ali, na ovakve datume ne dolaze. Pošalju svoje predstavnike i to je to”, kaže Bajrović.
Slijerdi još jedan poziv, još jedno okupljanje: „ Ovim okupljanjem odajemo počast nevino stradalima žrtvama, podsjećamo na važnost pravde i ljudskih prava te njegujemo kulturu sjećanja kako se takvi strašni zločini nikada i nikome ne bi više desili”. U društvu bez pravde, zločin traje.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Izdvojeno
CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

Objavljeno prije
1 sedmicana
17 Maja, 2025
Prema procjenama Udruženja podstanara, u Crnoj Gori preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina živi u Podgorici, u kojoj se cijena zakupa jednosobnog stana kreće od 400 do 1000 eura. Podstanarska mjesečna primanja u prosjeku su manja. A obećanje vlasti o Veljem brdu kao novom gradu po mjeri čovjeka, sve nerealnije
Da je ove sedmice još jedna porodica završila na ulici, obavijestili su javnost iz Udruženja podstanara Crne Gore. Maloljetna djeca, roditelji invalidi, radno polovično sposobni.
,,Nijesu uspjeli da redovno izmire obaveze. I to je bio dovoljan razlog da budu izbačeni, bez alternative, bez podrške, bez pitanja. Nema mjesta za slabog u zemlji koja okreće glavu od ljudi”, ističe se u saopštenju Udruženja podstanara.
Da u Crnoj Gori, koja je samo u Ustavu država socijalne pravde, ovo nije rijedak slučaj govori za Monitor Dragan Živković, iz Udruženja podstanara: ,,Nažalost, ovakve situacije nijesu rijetkost – i to govorimo već godinama. Upozoravali smo, pisali, apelovali, ali naš glas se uglavnom gasio kao eho u pustinji. Dok se institucije prave nijeme, mi svakodnevno primamo pozive ljudi koji su pred izbacivanjem iz stana, porodica koje završe na ulici, djece koja se sele iz stana u stan bez stabilnosti i sigurnosti, osoba sa invaliditetom koje ostaju bez minimuma dostojanstva”.
Prema podacima MONSTAT-a iz 2011. godine, oko 18.425 porodica (približno 60.000 ljudi) živjelo je u podstanarskim uslovima. Podaci sa posljednjeg popisa iz 2023. o broju podstanara još su nedostupni. Prema procjenamam Udruženja podstanara u Crnoj Gori danas preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina od njih živi u Podgorici.
U Podgorici su posljednjih godina cijene stanova u vrtoglavom rastu. Prema podacima MONSTAT-a, prosječna cijena kvadrata u novogradnji u Podgorici iznosila je 1.824 eura u trećem kvartalu 2024. godine – što predstavlja nevjerovatno povećanje od čak 65,8 odsto u odnosu na isti period 2019. godine. U skladu sa tim u Podgorici je teško naći jednosobni stan ispod 400 eura, a cijene se kreću i preko hiljadu.
Prema podacima Udruženja podstanara ovu grupu uglavnom čine socijalno ranjive kategorije: samohrani roditelji, penzioneri s minimalnim penzijama, osobe sa invaliditetom, raseljena i interno raseljena lica, radno nesigurne grupe i građani koji rade na crno ili za minimalac, mladi koji žele da se osamostale, ali nemaju šansu za to. Većina njih ne može računati na zvanične ,,prosječne plate” već primanja podstanarskih porodica se kreću od 300 do 500 eura.
Cijene kvadrata se svakodnevno mijenjaju, a trendovi se oblikuju pod uticajem stranih kupaca, neregulisane gradnje i nepostojanja državne kontrole ili strategije stanovanja. Podstanari nemaju pristup analizama, ne postoji javna baza podataka o zakupu, niti ikakav mehanizam koji bi im omogućio da prate tržište i planiraju budućnost. ,,Sve to dovodi do stanja potpune nesigurnosti – podstanari ne znaju hoće li sljedećeg mjeseca moći da ostanu u istom stanu, da li će im kirija porasti, ili će završiti na ulici”, navodi Živković.
On dodaje da država trenutno ne preduzima gotovo ništa suštinsko kada je u pitanju zaštita podstanara u Crnoj Gori. Iako postoje određeni oblici socijalne pomoći, poput materijalnog obezbjeđenja i jednokratnih davanja, kaže Živković, oni su privremeni, selektivni i ne rješavaju korijenski problem – a to je nedostatak sistemske politike stanovanja.
,,Umjesto da prepozna ovaj problem kao strateški izazov – jer se tiče života više od 30.000 domaćinstava u Crnoj Gori – država ga tretira kao marginalnu socijalnu kategoriju, često prepuštajući sve tržištu koje je neregulisano, divlje i potpuno neosjetljivo na socijalne posledice”, navodi Živković i dodaje da se sve to dešava ,,dok se masovno grade nove zgrade koje ni po cijeni ni po namjeni nijesu namijenjene domaćem stanovništvu, već prvenstveno tržištu luksuznih stanova i interesima stranih investitora. Na taj način država aktivno učestvuje u izgradnji Crne Gore kao mjesta za bogate, dok njeni građani sve češće ostaju bez doma”.
Da vlast, bar ponekad, misli i na ovu kategoriju stanovništva, pokazala je, sedmicu prije podgoričkih izbora, u septembru prošle godine. Tada su premijer Milojko Spajić i ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, predstavili program Vlade za rješavanje stambenih potreba građana pod povoljnim uslovima. Naslovljen je – Velje brdo – novi grad po mjeri čovjeka. Obećali su mnogo toga, a prvenstveno da će se riješiti problem podstanara kojih je najviše u Podgorici, kao i da će mladi koji treba da grade porodice konačno moći da dođu do stana.
Velike planove poremetilo je neusvajanje Prostorno urbanističkog plana za Podgoricu, pa premijerovo obećanje o prvim useljenjima sredinom 2026. postaje sve nerealnije. Kao i tri i po milijarde koje treba da budu uložene u ovaj projekat.
U isto vrijeme iz Unije slobodnih sindikata promovisali su kampanju Za miran san, socijalni iliti državni stan. Vladi su predočili model socijalnog stanovanja grada Beča, koji kao primjer dobre prakse. Po tom modelu zakup socijalnog stana bi se kretao ispod 100 eura. Iz Unije su objasnili da bi za 25 odsto novca koji je planiran za Velje brdo moglo da se izgradi 20.000 stambenih jedinica širom Crne Gore.
Međutim, u Vladi imaju drugačije računice pa je premijer objasnio da će kvadrat stana iznositi 1.000 eura, sa minimalnom kamatom za crnogorske uslove od 1,2 odsto godišnje. Za trosobne stanove od 100 kvadrata, mjesečnu rata će iznositi 390 eura, na 30 godina otplate. Za stan od 60 kvadrata mjesečna rata biće 290 eura.
Iz Udruženja podstanara tvrde da je za većinu podstanara kupovina stana putem kredita i dalje potpuno nedostižna opcija. Objašnjavaju da to nije samo rezultat visokih cijena nekretnina, već i kombinacija više nepovoljnih faktora: strogi bankarski uslovi, visoko učešće, kratki rokovi otplate, promjenjive kamate – sve to čini stambeno zaduživanje privilegijom onih sa sigurnim i iznadprosječnim primanjima.
Banke traže redovna, stabilna i visoka primanja, a upravo to većina podstanara nema. Čak i oni koji rade, često su prijavljeni na minimalac ili rade u sivoj ekonomiji, što ih automatski diskvalifikuje za stambene kredite. Učešće od 10–20 odsto na stan koji košta 80.000 eura znači potrebu za 8.000–16.000 eura gotovine – što je za većinu podstanarskih porodica potpuno nezamislivo. U toj računici i projekat vijeka Velje brdo bio bi nedosanjani san za mnoge podstanarske porodice.
Dosadašnja rješenja kao državni programi, poput “1000+” stanova takođe nijesu rješenje za podstanare. Iz Udruženja kažu da su iako deklarativno namijenjeni ,,mladima i socijalno ugroženima”, u praksi uslovi toliko rigidni da ih upravo najugroženiji ne mogu ispuniti. Ispada da, kako tvrde iz Udruženja, državni programi funkcionišu kao pomoć onima kojima ona ne treba, a one kojima je potrebna ostavlja bez šanse.
Živković objašnjava da pored visokih kirija i potpunog nedostatka pravne zaštite, podstanari u Crnoj Gori svakodnevno žive u stanju stambene nesigurnosti koje duboko zadire u njihovo osnovno ljudsko dostojanstvo.
,,To je svakodnevno odricanje od života kakav zaslužujemo. Ljudi se odriču osnovnih potreba da bi platili kiriju: ne idu kod ljekara jer nemaju za participaciju, djeci uskraćuju vannastavne aktivnosti, hrane se lošije, ne mogu planirati budućnost niti imati osjećaj sigurnosti. Život u podstanarstvu postaje vječno stanje privremenosti. Ljudi žive u koferima, bez mogućnosti da opreme dom, da kupe zavjese ili knjige, jer ne znaju da li će za mjesec dana morati da se sele. Emocionalni stres, stalna nesigurnost i osjećaj bezvrijednosti ostavljaju ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje”, nabraja Živković.
Dodaje da je ovo nije pitanje tržišta već prava na dostojanstven život: ,,Zato tražimo da se stambeno pitanje više ne tretira samo kao ekonomska tema, već kao temeljno ljudsko pravo. Jer dom nije luksuz – to je osnov čovjekove sigurnosti, slobode, zdravlja i dostojanstva. A trenutno, desetinama hiljada ljudi u Crnoj Gori, to pravo se sistematski uskraćuje”.
Institucije na sve vapaje podstanara ćute i već godinama imamo sistematsko zanemarivanje ovih po mnogo čemu obespravljeneih građana. Zato je Udruženje podstanara za 25. maj najavilo početak protesta ispred Skupštine Crne Gore.
Neki od zahtjeva su da država usvoji zakone koji štite podstanare i garantuju maksimalnu cijenu najma koja je u skladu s prosječnim prihodima građana Crne Gore. Država mora započeti projektovanje i izgradnju stambenih objekata koji će biti dostupni podstanarima po pristupačnim cijenama. Uvođenje zakona koji štiti podstanare od nezakonitih otkaza ugovora o najmu i prisilnog iseljavanja bez pravovremenog obavještenja. Uvođenje registra stanova za iznajmljivanje, kako bi podstanari imali pristup jasnim i transparentnim informacijama o uslovima najma…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 dan
Zločinci i heroji
Milena Perović
-
ALTERVIZIJA / prije 1 dan
Još jednom o lustraciji
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 1 sedmica
Metamorfoze svijeta neslobode
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
Glupe ideje
Zoran Radulović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Interno
Milena Perović

Novi broj


19 GODINA NEZAVISNOSTI: Još jedan prođe dan

USKORO DVA TURISTIČKA KOMPLEKSA NA VELIKOJ PLAŽI: Alabar odustao, grade domaći

DEPORTACIJE 33. GODIŠNJICA: Zločin traje
Izdvajamo
-
Izdvojeno4 sedmice
HORHE MARIO BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.): Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda
-
DRUŠTVO3 sedmice
DEPORTACIJE, ŠTRPCI, MURINO: JEDNOKRATNA NOVČANA POMOĆ PORODICAMA ŽRTAVA: Korak na dugom putu suočavanja sa prošlošću
-
INTERVJU4 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
DRUŠTVO4 sedmice
AFERA MANDIĆI: Zataškavanje
-
INTERVJU3 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku
-
FOKUS2 sedmice
JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić
-
Izdvojeno3 sedmice
SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom
-
INTERVJU2 sedmice
ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Ćutanje vlasti je saučesništvo u normalizaciji zločina