Povežite se sa nama

MONITORING

Zatvorimo ih

Objavljeno prije

na

Premijer Igor Lukšić skromno cijeni: ,,Ja smatram da je ova Vlada radila najbolje što može…”. Teško je povjerovati da je ovo što živimo baš to o čemu govori premijer. Vjerujete li, zaista, da toliko dokazanih partijskih prvaka, ekonomskih stručnjaka iz prve lige Crnogorske ekonomske škole (CEŠ) Veselina Vukotića, univerzitetskih profesora i (pre)skupo plaćenih konsultanata ne može bolje? Ili im neko ne da? Da se manemo komentara i na konkretnim primjerima vidimo kako u stvarnosti izgleda ,,najbolje što može” od tima koji predvodi potpredsjednik DPS-a. Prije 15 mjeseci Vlada je Švajcarskoj komercijalnoj banci, našim novcem, platila 30-ak miliona eura umjesto njihovog partnera i formalnog vlasnika Željezare, of-šor kompanije MNSS. Potom nam je ministar ekonomije Vladimir Kavarić objasnio da su Holanđani (koji su prethodno, neko vrijeme, bili Englezi) dobijeni novac ,,samo dijelom iskoristili za razvojni potencijal fabrike”. O drugom sumnja se većem dijelu pozajmljenog novca Kavarić se nije izjašnjavao. Nije to uradio ni bilo ko od nadležnih za tu vrstu poslovanja (tužilaštvo, policija, ANB…). Uglavnom, u Željezari je uveden stečaj, potom je proglašen bankrot, pa firmom u koju je DPS unazad dvije decenije uložio oko 200 miliona eura državnog novca, sada upravljaju stečajni upravnik Veselin Perišić i spasilac iz hobija Miodrag Daka Davidović. Vlada ne bi da se miješa.

Ima li to, pitanje je, bilo kakve veze sa najavljenim smanjenjem broja novoupisanih brucoša i povećanjem školarina na državnom univerzitetu?

Krajem prošle godine iz SAD je stigla potvrda: njemačka kompanija Dojče Telekom je, preko svoje podružnice iz Budimpešte, crnogorskim zvaničnicima u postupku privatizacije Telekoma Crne Gore isplatila mito od 7,35 miliona. Prema presudi kojom je Dojče Telekom kažnjen sa 95 miliona dolara, mito je plaćen na privatne račune ,,dvojice Vladinih zvaničnika”, i ,,sestri najvišeg zvaničnika crnogorske vlade koja radi kao advokat”. Amerikanci se nijesu potrudili da nam detaljnije objasne šta su novi vlasnici Telekoma dobili za uzvrat. To nije interesovalo ni premijera Lukšića. On je, isprva, ustvrdio da tom aferom treba da se bavi mađarsko a ne crnogorsko pravosuđe. Potom je, pod pritiskom javnosti i evropskih zvaničnika, donijeta odluka da se od SAD zatraži dokumentacija o ovom kriminalnom poslu. Crnogorski zvaničnici iz Ministarstva pravde i tužilaštva, koliko je poznato, još nijesu uspjeli da pravilno popune obrazac koji su im dostavili iz Ambasade SAD u Podgorici. Da li je to najbolje što mogu?

Opet, bilo bi lijepo znati – koliko je takva privatizacija Telekoma (Jugopetrola, EPCG, Bokista, HTP Boka…) povezana sa novonajavljenim porezima na mobilne telefone, kablovsku televiziju, strujomjere, vodu i vazduh…?

Oko novogodišnjih praznika stigla je i vijest da će Crna Gora ,,možda” biti prinuđena da vrati 22 miliona eura (uvećana za kamate) koje su od Dojče banke uzeli poslovni partneri Mila Đukanovića iz Kombinata aluminijuma.

,,Od tog novca, ništa nije uloženo u investicije”, optužio je upravu KAP-a Goran Đukanović, analitičar tržišta aluminijuma. ,,Nije čak uloženo ni najavljenih dva miliona eura u Livnicu, a to je investicija koja bi se vratila za manje od godinu”. Vlada je – kao većinski vlasnik u KAP-u – stoički ignorisala mogućnost da problematizuje pitanje gdje je završio novac dobijen od Njemaca. Umjesto toga, uredno su nas obavještavali kako možda postaje – moguće; moguće – vjerovatno, a vjerovatno – izvjesno.

Konačno, novac je iz državnog budžeta otišao za Njemačku početkom aprila. Još čekamo da Vlada održi obećanje i podnese krivične prijave protiv nekoga ko je, prema njihovom sudu, kriv za ovaj trošak. Odugovlačenje ne obećava ništa dobro. Ali to je, valjda, najbolje što mogu. Dok nove obaveze kucaju na vrata.

Da se zapitamo – ima li ovaj, svakako vanserijski, posao sa nekadašnjim KAP-om, a danas Elektrolizom u Dajbabama ikakve veze sa novim zaduženjem Crne Gore (150 miliona eura) i najavljenim smanjenjem plata od pet odsto za korisnike budžeta (državna uprava, zdravstvo, prosvjeta, policija)? A penzije?

Dajte, ima Vlada i prečih briga. Početkom aprila istekao je ugovor u subvencioniranom snabdijevanju Kombinata strujom. Skoro će dva mjeseca kako je Skupština Crne Gore naložila Vladi da ,,na najefikasniji način” raskine ugovor sa CEAC-om i KAP vrati pod državno okrilje. Radi li iko išta po tom pitanju? Krajem aprila dospijeva rata duga OTP banci od 16 miliona za koje je KAP-u takođe garantovala država. Da se neće vlasnici CEAC-a prevariti i izmiriti tu obavezu?

Ministar finansija Milorad Katnić najavio je početkom nedjelje da će Vlada nastaviti da Kombinatu aluminijuma plaća subvencije za utrošenu električnu energiju. ,,Državna subvencija je, u ovom ili onom obliku, neophodna ukoliko se očekuje da KAP nastavi proizvodnju”, saopštio je Katnić u razgovoru za TV Vijesti, ,,to je cijena postojanja Kombinata pošto on u ovom trenutku, a bojim se i uopšte, ne može da plaća tržišne cijene”. Zanimljivo, ministar finansija nije pomenuo najlogičnije rješenje za kompaniju ,,koja ne može da plaća tržišnu cijenu”. Da li je to najbolje što mogu probrani đaci Vukotićeve škole neoliberalne ekonomije?

Uglavnom, dva dana kasnije, ,,radi objektivnog informisanja javnosti”, oglasio se Vladin Biro za odnose s javnošću. Oni su nas obavijestili da ,,Vlada Crne Gore neće nastaviti da subvencionira struju za Kombinat aluminijuma pod upravom ruskog CEAC-a.”

Ko ovdje ne govori istinu? Ili su u pravu i ministar Katnić i Biro za odnose. A to onda znači da podgorički Kombinat aluminijuma neće plaćati struju dok njim komanduju operativci Olega Deripaske i njegovih skrivenih partnera, okupljenih oko of-šor kompanije CEAC. Kao što je, uostalom, ni prošle godine nijesu plaćali. Pa KAP Elektroprivredi danas duguje više od 30 miliona eura. A ovi samo traže zgodan način da i to potraživanje prebace na pleća (čitaj – u novčanike) građana i malih i srednjih preduzeća u Crnoj Gori.

Ima li to bilo kakve veze sa aktuelnom nestašicom lijekova za hronične bolesnike u državnim apotekama? Ili će se, sada, neko od nadležnih dosjetiti da objasni kako lijekova ima, samo pacijenti ne umiju da ih nađu. Vi, racimo, uporno pokušavate da lijek protiv visokog pritiska pronađete u Podgorici, a u apoteci u Andrijevici ne znaju šta će sa njim.

Ovu misteriju bi mogao razriješiti premijer, ali je on trenutno zauzet važnijim poslovima. Sakrivanjem prljavog veša, da budemo konkretni. Onih gaća, čarapa (po komada dva) i kravate kupljenih za premijera u Talinu, Estonija, novcem poreskih obveznika. Zvanično nam je stavljeno do znanja da je premijer, zbog zagubljenog prtljaga, ostao bez neophodnog veša. Podrazumijeva se, valjda, da je normalno što je taj gubitak – za koji Lukšić nije kriv – pokriven novcem poreskih obveznika. Na isti način kao što je pokriven i gubitak od saradnje sa vlasnicima Željezare, i od partnerstva sa javnim i tajnim vlasnicima KAP-a. Sve u svemu, svaki će građanin Crne Gore za zagubljene gaće i čarape, upropašćene fabrike i pokradene kredite platiti oko 300 eura. Pošteno?

,,Cilj Vlade Crne Gore je da nakon raskida saradnje sa ruskim CEAC-om dogovori modalitete za uredno snabdijevanje KAP-a strujom”, obznanio je Vladin Biro. A šta će biti dok ugovor ne bude raskinut? E, to izgleda znaju samo ekskluzivni pregovarači – Oleg Deripaska, Milo Đukanović, Sergej Šojgu i Milan Roćen. Njihovo je da brinu o detaljima. A naše da plaćamo.

I da pokušavamo odgonetnuti – da li vlasnik Neksana Miodrag Davidović kopira ministra finansija Milorada Katnića, ili je (a sva je prilika da jeste) obrnuto.

Prije nekih mjesec dana u Monitoru smo se bavili ultimatumom koji je (činilo se) Davidović postavio pred Vladu Crne Gore. On će, tvrdio je, napustiti Željezaru ukoliko mu Vlada ne omogući da struju nabavlja po privilegovanim uslovima koji važe ka KAP. Zvanično – Vlada nije prihvatila ucjenu. Zvanično – ni Davidović nije napustio Željezaru (njegov ugovor je produžen još dva puta i trenutno važi do 15. maja). Zanimljivije od tih detalja je Davidovićevo objašnjenje – zbog čega Željezari treba dati nove povlastice, uz već postojeću privilegiju da posluje bez plaćanja poreza i doprinosa. „Za ovakvu inicijativu postoje neoborivi argumenti jer je Željezara u stečaju, sa nerentabilnom proizvodnjom, starim postrojenjima i nefunkcionalnom opremom…”.

Zanimljivo je – ne postoji ništa po čemu se Davidovićevo viđenje budućnosti Željezare razlikuje od Katnićevih percepcija vezanih za Kombinat aluminijuma. I jedan i drugi se ponašaju kao da su Željezara i Kombinat sastavni dio Ustava Crne Gore, ako ne i Svetog pisma. Pa ih, zbog nekog višeg interesa, ne smijemo prepustiti neminovnoj sudbini. Istovjetno, ni jedan ni drugi ne pokušavaju da na racionalan način objasne zbog čega fabrike o kojima govore nemaju rentabilnu proizvodnju, funkcionalnu opremu, moderan proizvodni program…. Iako smo sve to platili i nanovo plaćamo: otpisanim dugovima, subvencijama, kreditnim garancijama.

Premijer Lukšić tvrdi da je račun o vešu kupljenom u Talinu dokaz da njegova Vlada radi transparentno. Ali nije. Premijer Lukšić mora znati: račun za njegove bokserice i čarape ne može nadomjestiti odsustvo bilo kakvih podataka kojima se Vlada Crne Gore rukovodila kada je prevarantima iz Podgorice i Nikšića (MNSS i CEAC) dala kreditne garancije vrijedne više od 150 miliona eura (bez kamata). Kao što ni priča o potrebi da se, po svaku cijenu, očuvaju pomenute fabrike ne može prikriti indicije o ogromnim manipulacijama i prevarama u kojima je učestvovao i politički establišment.

Zašto bi, uostalom, mogućnost da izvozimo poluprerađevine od čelika i aluminijuma zabašurila činjenicu da Crna Gora uvozi eksere, čekiće, aluminijsku foliju, eloksiranu bravariju, ali i jaja, vodu, grožđe, pa čak i so. Samo za uvoz hrane Crne Gore je prošle godine dala više od 400 miliona eura. A šta bi bilo da je novac bačen u džepove vlasnika KAP-a i Željezare otišao u razvoj poljoprivrede? Kada su već vlasti domaća postrojenja za preradu aluminijuma osudila na propast.

Da li bi tada sa manje straha gledali na činjenicu da ekonomija ove zemlje ne može krenuti naprijed sve dok nešto, odnosno neki ne budu zatvoreni?

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo