Povežite se sa nama

MONITORING

Novo zavaravanje tragova

Objavljeno prije

na

Državno tužilaštvo Crne Gore na sebi primjeran način obilježava dvadesetu godišnjicu ratnog zločina deportacije BH izbjeglica. Tužiteljka za ratne zločine Lidija Vukčević boravila je ovih dana na partijsko-radnom zadatku u Sarajevu. Tamo je, kako javljaju domaći režimski mediji, saslušavala sagovornike iz filmskog zapisa Heroj našeg doba, čiji je tvorac Šemsudin Radončić svu krivicu za taj državni zločin svalio na tadašnjeg policijskog inspektora iz Herceg Novog Slobodana Pejovića. Pejović je prvi hrabro progovorio o tom zločinu i njegovim nalogodavcima, i sve do danas istrajno trpi fizičko, sudsko i medijsko nasilje kako bi se eventualno predomislio, a odgovornosti za deportacije bio spašen formacijski najodgovorniji čovjek za ovaj državni zločin – tadašnji premijer Milo Đukanović.

Podsjetimo. Radončić je u knjizi Kobna sloboda i u prvom filmskom zapisu Pejovića prikazao kao heroja, ali se, u međuvremenu, predomislio i u novom, pokajničkom filmu proglasio ga za ratnog zločinca.

Ni poslije dvije decenije crnogorsko tužilaštvo ne stiže da ispita čelnike tadašnjeg državnog vrha – Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Zbog toga se put Lidije Vukčević u Sarajevo može tumačiti kao novo zavaravanje tragova koji vode do nalogodavaca ovog zločina. Tako se šalje i poruka svim potencijalnim svjedocima koliko se opasno povesti za hrabrim gestom Slobodana Pejovića

Momir Bulatović je na svjedočenju u podgoričkom Višem sudu prije dvije godine kazao da policijski funkcioneri optuženi za deportaciju izbjeglica nisu ništa radili samostalno, već su sve aktivnosti provedene u konsultacijama sa državnim tužilaštvom.

,,Ako je napravljena greška, onda je bila državna, a ne pojedinačna, a to potvrđuje i dokumentacija koju sam predao sudu”, kazao je Bulatović.

Pejović je godinama javno govorio i na sudu potvrdio da je kod tadašnjeg pomoćnika načelnika Centra bezbjednosti Herceg Novi Damjana Turkovića vidio naređenje iz Vlade Crne Gore, potpisano od strane ministra policije, da se obavi deportacija bosanskih izbjeglica.

Od svog prvog javnog svjedočenja 2000. godine na Radiju Fri Montenegro Pejović ponavlja da je po naređenju Turkovića učestvovao u toj akciji, da je priveo trojicu ljudi i da ih je, kada je vidio kakva ih sudbina čeka, na svoj rizik iste noći pustio. Danas je nesporno da su sva trojica tih ljudi preživjeli, dvojica su i danas živi (Nermin i Nedžib Sijarčić), a jedan je (Edo Fejzić) umro poslije više godina prirodnom smrću u Sarajevu. Braća Sijarčić sada tvrde da ih nije oslobodio Pejović nego policajac Milan Jokić. Oni su dali izjavu tužiteljici Vukčević. U novom filmu i u izjavama nakon promocije filma Radončić je tvrdio da je, ustvari, nalogodavac tog plemenitog djela Damjan Turković, pomoćnik načelnika Centra bezbjednosti Herceg Novi. Turković i Jokić su preminuli, ali su za života mnogo puta slušali javna svjedočenja Slobodana Pejovića i nikada ga nijesu demantovali, a o tome ništa nijesu povjerili ni svojim porodicama. Tajnu o svom plemenitom gestu su odnijeli u grob. Turković je, inače, zajedno sa ostalim policijskim funkcionerima bio obuhvaćen istragom za ovaj zločin.

U provođenju bosankih izbjeglica, po naređenju državnog i policijskog vrha, učestvovalo je destine policijskih inspektora i dosad nijedan nije bio pod istragom. Osim, evo, Slobodana Pejovića. Istina, nijedan od njih osim Pejovića nije javno progovorio o tome kako im je naređeno učešće u ovoj akciji.

U međuvremenu kao svjedok se pojavila i Elvira Rikalo tvrdnjom da je njenu braću uhapsio Slobodan Pejović. Pejović to i u ovoj izjavi za Monitor kategorički demantuje.

,,Postoji li dokaz da mi je iko naredio da uhapsim braću Rikalo? Ja sam bio samo inspektor i nijesam mogao ići u bilo kakvu akciju bez naređenja starješina. Sa kojim sam to policajcima išao da ih hapsim, jer u akciju da privedem trojicu ljudi nijesam mogo ići sam? Gdje je službena zabilješka o njihovom privođenju sa mojim svojeručnim potpisom? Gdje je dnevna informacija o tom hapšenju, koja bi se morala naći, a koja je svako jutro do sedam sati išla na ruke ministru unutrašnjih poslova? Ničega od toga nema, niti može biti, jer ja u svom životu nisam vidio braću Rikalo, niti ikakve veze imam sa njihovim hapšenjem”, kaže Pejović

On podsjeća: ,,Prilikom svjedočenja u Višem sudu u Podgorici jedan od advokata odbrane pitao me je da li sam ostavio ikakav pisani trag u vezi privođenja Sijarčića i Eda Fejzića. Rekao sam mu da nisam lud da ostavim pisani trag, a iste noći sam pustio te ljude. U tom trenutku sam se okrenuo prema sutkinji Milenki Žižić i upitao je ima li ikakav pisani trag o mom učešću u deportacijama. Odrečno je odmahnula šakom lijevom ruke i rekla – nema. U njenoj blizini je bila i Lidija Vukčević, koja sada u Sarajevu ispituje svjedoke”.

Pejović kaže da je potpuno miran što se tiče istrage protiv njega. ,,Ovo su konstrukcije Službe državne bezbjednosti. Podsjećam na javne tvrdnje Ratka Kneževića i Slavka Perovića da je Šemsudin Radončić saradnik SDB-a. Samo se pitam kakva je uloga u svemu tome državnog tužilaštva i da li će ono pristati na konstrukcije SDB-a. Ovo je psihološki rat protiv mene s jasnim ciljem da se zaštite najodgovorniji za ovaj ratni zločin – Milo Đukanović i Momir Bulatović”.

Apelacioni sud Crne Gore je početkom marta ukinuo presudu kojom je devet bivših crnogorskih policijskih funkcionera oslobođeno optužbe za deportaciju i vratio na ponovno suđenje.

Oni su optuženi da su deportovali snagama Radovana Karadžića, preko 150 izbjeglica, Bošnjaka i Srba, od kojih su 83 Bošnjaka ubijena. Oslobođeni uz obrazloženje da to nije bio ratni zločin. Bio je to još jedan pokušaj da se odgovornosti oslobode nalogodavci.

,,Mogu reći da čak potajno želim da se nađem na optuženičkoj klupi, jer više ne bi bilo manipulisanja, konačno bi se saznalo ko je odgovoran za ovaj ratni zločin. Zato sve ovo lakše podnosim”, kaže Pejović za naš list.

Sudija specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici Milenka Žižić zakazala je za 14. maj početak suđenja u ponovljenom postupku. Do tada će se, pored ostalog, znati i kakve je dokaze tužiteljka Lidija Vukčević prikupila u Sarajevu. Protiv Đukanovića ih neće ni tražiti.

Koča PAVLOVIĆ, poslanik PZP-a
Kriminalna solidarnost

– Kada već uporno i bez lijeka odbija da radi svoj posao, Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal, korupciju i ratne zločine bi makar moglo da sjedi kući, da se ne smuca po komšiluku i da nas ne bruka po Bosni. Jer nas je, u nesrećnoj Bosni, Đurđinin, Rankin i Lidijin šef Milo Đukanović već dovoljno obrukao tokom minule dvije decenije. Đukanović je, skupa sa Momirom Bulatovićem i Novakom Kilibardom, doturao oružje, municiju, gorivo, hranu i dobrovoljce Karadžiću i Mladiću. Poslije Dejtona je sa Plavšićkom radio cigarete i benzin, a potom je, sa Keljmendijem i Radončićem, Kalićem i Šarićem nastavio švercovanje, proširio ga na narkotike, rasprostro po regionu i usmjerio ka Evropi.

Kad je Karadžić Bosnu pretvorio u konc- logor, Momirova i Milova policija je stražarila na jednoj njegovoj žici – ona je pomagala u čišćenju Bukovice, ona je pazila da ko ne pobjegne i bosanske je bjegunce vraćala pod četnički nož. Još se sjećam onog TV Dnevnika kada je RTCG trijumfalno objavila da je Momova i Milova nafta uvela Mladićeve tenkove u Srebrenicu.

Tužilački progon Slobodana Pejovića jeste naša nacionalna bruka, zato bi bilo dobro da je tužiteljka Vukčević tu bruku zadržala unutar naše kuće. Lidija Vukčević će se vrlo brzo stidjeti toga što sada radi. Stidjeće se što je saučestvovala u blaćenju jednoga od posljednjih primjera crnogorskog viteštva, o čijoj hrabrosti će potomci g-đe Vukčević učiti u školi. Zato je i za samu tužiteljku Vukčević bilo bolje da je ovo njeno lično, a i naše, nacionalno brukanje ostalo unutar naših nacionalnih granica, jer bi tako i Lidijina buduća sramota bila manja.

Tužiteljka Vukčević se, doduše, može djelimično iskupiti – ako tokom boravka u Sarajevu sasluša i ispita Fahrudina Radončića. Šemsudinov rođeni brat Fahro je Milov i Keljmendijev saradnik, on je značajna karika u lancu pranja narko-novca na relaciji Peć – Sarajevo – Podgorica – Zapadna Evropa, i on može dosta pomoći u istrazi koju tužilaštvo već vodi o poslovanju Keljmendija, Hajdinage i Roćenove ekipe iz Granda. Takvo postupanje tužiteljke Vukčević doprinijelo bi borbi protiv regionalne mreže organizovanog kriminala, kroz koju su Sarajevo, Podgorica, Beograd i Priština snažno povezani.

Regionalni organizovani kriminal u Crnoj Gori, Bosni, u Srbiji i na Kosovu je ratnog porijekla, a sve njegove čelne figure su okrvavile ruke u zločinima, bilo da se radilo o osvajačkim ili o onim odbrambenim akcijama. Zato se kriminalne strukture bore protiv rasvjetljavanja zločina. Za razliku od boraca za rasvjetljavanje zločina, koji dolaze iz različitih i nekada zaraćenih strana i koji zbog toga često nijesu spremni na međusobnu saradnju – kriminalne strukture su solidarne u naporu da se rasvjetljavanje spriječi, bez obzira na to što su neke od njih, tokom rata takođe, bile međusobno suprotstavljene. Primjer pomoći koju Radončići pružaju Đukanoviću, sjajna je ilustracija te kriminalne solidarnosti. Baš čojski I sojski, što bi rekao Šemsudin.

Perači ratne prošlosti

,,Nije Vukčevićevoj zamjeriti – Crnu Goru je odavno mrak poklopio, tako gusti mrak da nije moguće u cijeloj priči o deprotaciji BiH izbjeglica vidjeti ulogu bivšeg premijera Mila Đukanovića i nekadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića.”

,,Čuvari mraka’ vjerni i odani su svi režimski mediji pod upravom Šukovića, Vojvodića, Kusovca, Đuranovića. Podsjetimo da je zahvaljujući Vladi Crne Gore porodici Đuranović oprošteno 880.000 eura duga (…)”.

,,Perači ratne prošlosti Mila Đukanovića, sada samo vraćaju dugove, poput urednika portala Analitika. Postoje osnovane sumnje da je bivši premijer Milo Đukanović odgovoran za teško kršenje međunarodnog prava koje povlači individualnu krivičnu odgovornost. Zbog toga i udarnički trud svih medijskih agenata – Kusovca, Radončića, Đuranovića, Šukovića, da sakriju dokaze, ubiju sjećanje, da zaplaše, da se nalogodavci zločina zaborave.”

(Portal Slobodna Crna Gora)

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Prethodno je navode tog medija da je Eskobar razriješen demantovao Stejt department.

„Sve karijerne diplomate u inostranstvu rotiraju se svake jedne do četiri godine, što je redovna praksa. Kao diplomatski službenik, Eskobar je na svojoj sadašnjoj funkciji bio tri godine, a trebalo bi da pređe na svoj sledeći zadatak u narednim nedeljama. Do zakazane tranzicije, on ostaje na dužnosti zamjenika pomoćnika sekretara u kancelariji za evropska i evroazijska pitanja, kao i specijalnog izaslanika za pitanja zapadnog Balkana“, saopštio je Stejt department.  Takođe, insistiraju da “supruga zamjenika pomoćnika sekretara Eskobara nikada nije dobila sredstva od Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Takođe, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara nema bilo kakve porodične veze sa navodnim partnerom u teksaškoj advokatskoj firmi ‘McGinnis Lochridge LLP'“.

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je kada je u pitanju Crna Gora bio – specijalan.  Po njegovom dolasku na tu poziciju, mnogi analitičari ukazivali su da se radi o namjeri američke aministracije da bude snažnije uključena u procese na Balkanu, a sam Eskobar predstavljan je kao neuobičajeni diplomata, direktnijeg nastupa, koji „nameće rješenja“.  Eskobar je povremeno bio toliko direktan, da se činilo da je šef crnogorskog parlamenta, ili šef Vlade, a ne diplomata strane zemlje.

Mandat je počeo snažnim zagovaranjem Otvorenog Balkana i Crne Gore u toj inciijativi. Eskobar je u Senatu SAD saopštio da je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije. Insistirao je da je inicijativa važna, ali pod uslovom da sve zemlje regiona budu uključene. Kako god, nakon što je počeo da zagovara glasno Crnu Goru u Otvorenom Balkanu, ovdašnje vlasti mjesecima su zagovarale tu inicijativu. Odgledali smo desetine debata na tu temu, čitali desetine saopštenja o važnosti inicijative i slično. Iako nije mnogo pomoglo da shvatimo o kakvoj se dobrobiti baš radi, jedno je bilo više nego jasno – da se Eskobarov glas broji.

Postajao je i direktniji. Više puta je u prelomnim političkim trenucima za Crnu Goru, saopštio da ZBCG nije  partner Zapada. Isti stav je ponovio tokom formiranja posljednje Vlade, kada je kazao da u vladi ne treba da budu „antizapadne stranke“. Stav je iznio dok se tadašnji mandatar Milojko Spajić mučio da skrpi vladu, i u trenutku prvog očiglednijeg razlaza Spajića i bivšeg lidera Evropa sad i aktulenog predsjednika Jakova Milatovića, oko toga hoće li ZBCG biti u vladi. Završilo se sporazumom i obećanom rekonstrukcijom u slučaju poštovanja tog dokumenta, koja bi ZBCG uveća u vladu do kraja ove godine.

Malo je ublažio izjave, nakon što je nedavno, nakon popunjavanja nedostajućih poziicja u vrhu pravosuđa, Crna Gora postala svijetli primjer u govorima zapadnih diplomata.  Upitan kako vidi rekonstrukciju Vlade, Eskobar je kazao: “ Prerano je govoriti o tome, iskreno. Nisam siguran. Nisam siguran. I dalje je prerano govoriti o tome. Ova vlada Crne Gore je još jako mlada. Čak i kao takva, napravila je ogroman napredak prema EU. Napravila je ogroman napredak u kreiranju temelja za prosperitetan put prema Zapadu i članstvu u EU”.  Odgovor je završio neobičnom porukom, o kojoj se danima govorilo: “ Sad je najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi.” Ne samo da nije zvučalo baš diplomatski, nego je tjeralo i na pitanje kako nas to na Zapadu doživljavaju.

Kako god, Spajić je dobio glas koji se računa.   Ni prethodna vlada nije prošla bez Eskobara. Nakon posjete Eskobaru i SAD, Dritan Abazović , tadašnji potrpedsjednik Vlade Zravka Krivokapića najavio je “iznenađenja iz Vašingtona koja će uticati na rasplet političke krize u Crnoj Gori”.  Nakon toga se počelo govoriti o manjinskoj vladi. I bi manjinska. Čiju je podršku u parlamentu obezbijedila Demokratska partija socijalista.

Iznenađenje koje se očekivalo, nakon jedne od posjeta Eskobara Crnoj Gori, te njegovog susreta sa tadašnjim predsjednkom države Milom Đukanovićem, izostalo je. Iako se govorilo da u Đukanovićevom kabinetu u to vrijeme vlada napetost zbog “crne liste SAD”, na njoj su završili Miodrag Daka Davidović i Branislav Brano Mićunović. Đukanović je po odlasku sa pozicije šefa države, dobio i pohvalu od Eskobara: “On je izveo Crnu Goru na veoma dobar put kroz državnu nezavisnost kroz NATO članstvo i kroz afirmaciju članstva države u EU”.

Eskobarovo ime pominjalo se, međutim, i u vezi sa ranijim izbornim procesom u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS-a u oktobru 2000.  Doduše nije bilo tako glasno. Kako je Monitor ranije pisao, bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca.

Prevodioci im nakon pada DPS-a i dolaska Eskobara na mjesto specijalnog izaslanika nijesu trebali. Kao ni ostalima.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo