Povežite se sa nama

MONITORING

Pakovanje tužbe

Objavljeno prije

na

pejovic

Specijalno tužilaštvo Crne Gore procjenjuje osnovanost dokaza koje je prikupilo u postupku protiv Slobodana Pejovića po privatnoj krivičnoj prijavi Šemsudina Radončića. Dokumentarnim filmom Heroj našeg doba Radončić je pokušao da inkriminiše Pejovića za deportacije, pa se u toj konfabulaciji, jedan od stotina nekadašnjih lokalnih inspektora za suzbijanje imovinskog kriminala, markira kao alfa i omega državnog zločinačkog poduhvata višednevnih i masovnih hapšenja izbjeglica u desetak crnogorskih opština i protivzakonitog izručenja sa epilogom smaknuća 86 Bošnjaka. Na poziv zamjenice specijalne tužiteljke za ratne zločine Lidije Vukčević, koja je zastupala na prvostepenom postupku propalu optužnicu protiv devetorice optuženih policajaca u slučaju deportacija, Radončić je oktobra prošle godine dostavio uradak i kontakt podatke svojih svjedoka.

Vukčevićeva je objavila da će „odmah tražiti saslušanja”. Urgentnost njenog postupanja je u dijelu javnosti stvorila privid ozbiljnosti dokaza protiv Pejovića. Ona je u kratkom roku prikupila iskaze Radončićevih svjedoka iz Crne Gore, pa se zaputila u Sarajevo, gdje je saslušala ostatak glumačke ekipe Heroja našeg doba.

Podatke o tome šta preduzima Lidija Vukčević ekskluzivno je objavljivao u svojstvu portparola lično Radončić, kao i Dnevni avaz – firma koja je, nota bene, paralelno vodila pregovore sa Vladom o kupovini Pobjede – a te su „avaze” na sva zvona reprodukovali domaći režimski mediji.

Očigledna je koprodukcija naše vlasti, njenih sikofanata i sa zataškavanjem ratnih zločina povezanih osoba u namjeri da dezavuišu Slobodana Pejovića – prvog i zasad iz državne strukture jedinog svjedoka koji je javno progovorio o ratnom zločinu u koji su umiješani funkcioneri i službenici Vlade Mila Đukanovića.

No, ukoliko „koproducenti” žele da idu do kraja, pa svoje medijske atentate na Pejovića pretvore u pokušaj sudske egzekucije – nema dileme da će ga izvesti na optuženičku klupu. Ipak, enigma im je kako zaođenuti kakav-takav pravni obol – po kojem zakonskom osnovu i sa čime teretiti Pejovića i presuditi mu?

Medijske optužbe protiv Pejovića su koncentrisane u dvije tvrdnje. Prva, da 22. maja 1992. nije, kako tvrdi više od deceniju, oslobodio trojicu uhapšenika, već je to navodno uradio jedan drugi policajac, Miodrag Jokić, koji je umro ne ostavivši o tome, čak ni porodici, nikakvog usmenog ili pisanog traga.

Ukoliko dilema, suprotna činjenicama i zdravoj pameti, o tome ko je prekoračujući službena ovlašćenja oslobodio trojicu uhapšenika zbilja postoji, ili je zapravo spinovana, svejedno, to svakako nije Zakonom o državnom tužilaštvu utvrđena nadležnost postupanja Specijalnog tužilaštva koje je ustrojeno, a i poreski obveznici ga plaćaju, „za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina”.

Jer, Pejovićevi uhapšenici, izbjeglice Edhem Fejzić i braća Nedžib i Nermin Sijerčić, u bilo kojoj varijanti – i onoj Radončićevih svjedoka – ubrzo po arestovanju su zaista i oslobođeni. Pejović bi, eventualno, mogao da odgovara zbog povrede službene dužnosti ili slično – pod uslovom da ta djela nijesu zastarjela.

Druga medijska optužba, „avaz” da je Pejović, iste noći, 22. maja 1992. u Baošićima uhapsio drugu trojicu izbjeglica – kasnije ubijenu braću Huseina, Zaima i Midhata Rikala – još manje ostavlja prostor za manipulaciju.

Specijalno tužilaštvo upravo o braći Rikalo, za razliku od drugih stvarnih a ne šemsudiranih žrtava deportacija, igrom slučaja ima nešto „deblju” policijsku dokumentaciju – kroz koju se nepogriješivo identifikuje policijska subordinacija i hronologija tragedije braće Rikalo.

U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, upućenoj 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici – potpisao sada optuženi Duško Bakrač, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.

U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio je komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.

U trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2 od 08. aprila 1993. godine, str. 2, ministar policije Nikola Pejaković, optužen takođe, navodi i da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije (Plužine) izvršio komandir Milomir Mališ”.

U ovim, kao i svim drugim dokazima koji potiču od državnih organa, uopšte se ne pominje Slobodan Pejović. MUP, Uprava policije – bivši CB Herceg Novi i ANB, sukcesorka SDB, još prije sedam-osam godina su obavijestili istražne organe da ne raspolažu niti jednim drugim pisanim dokazima na temu deportacija, uključujući i tragediju trojice braće. Da li će, za potrebe pakovanja optužnice protiv Pejovića, sada posegnuti za falsifikatima? Pejović u jednoj svojoj izjavi nije isključio takvu mogućnost.

Istraga se zasad zasniva na tvrdnjama aktera filma Šemsudina Radončića. Kako je objavljeno, Lidija Vukčević je saslušala ukupno osmoricu Radončićevih svjedoka, dva crnogorska i šestoricu bosanskih. Domaći su bivši hercegnovski policajac Ranko Mihailović i Tanja Vujisić, vlasnica kuće u kojoj su uhapšeni Fejzić i Sijerčići; bosanski svjedoci su Enver Pačo, dvojica Sijerčića, zatim Saliha Sijerčić, Radojka Fejzić i Elvira Rikalo-Šljivar. O čemu su oni svjedočili i kakva im je vjerodostojnost ?

Maja 1992. Ranko Mihailović je bio pripadnik specijalne jedinice policije u Herceg Novom. Neposredno pretpostavljeni mu je bio Ranko Martinović (vidi boks) koji je na suđenju sredinom 2010. izjavio da ih je u toj jedinici bilo „oko 30 ljudi”, ali da „niko od nas nije učestvovao u ovoj akciji (deportacija)”. To je kardinalna laž sama po sebi – učestvovao je barem Mihailović, na čiji se iskaz da je Pejović „rukovodio” Martinović poziva.

Što se tiče Mihailovićevih svjedočenja, u Heroju našeg doba i na suđenju, nije osporena niti jedna bitna činjenica koje Slobodan Pejović javno ponavlja od 2000. godine. Postupalo se po depeši da se „privedu građani BiH”, akcija je krenula nakon naređenja koje je izdao Damjan Turković, pomoćnik načelnika CB-a za uniformisanu policiju i Mihailović je asistirao Pejoviću.

Zatim su i Mihailović i svjedokinja Tanja Vujisić potvrdili i Pejovićev navod da su izbjeglice uhapšene u tačno opisanoj kući u Igalu. Upravo je do te kuće Pejović automobilom dovezao Šemsudina Radončića i pokazao mu je, što je i prikazano u njegovom dokumentarcu Karneval iz 2006. godine.

Prema Radončićevoj tvrdnji od 21. oktobra 2011. u emisiji Živa istina, njemu se svojevremeno obratio izvjesni Enver Pačo, koji se raspitivao oko obeštećenja za deportovane, u smislu: može li da aplicira i dobije koji euro? Naime, Pača nijesu te noći uhapsili, sakrio se u famoznoj kući u Igalu, ali jesu njegovog daidžu (ujaka) Edhema Fejzića i dva rođaka. Obeštećenje nije dobio, no jeste ulogu u Radončićevom filmu. Pačo u tom filmu lije gorke suze, ama nije jasno zbog čega – sva trojica njegovih rođaka, za razliku od desetina drugih stradalnika, ubrzo su po hapšenju pušteni.

Ipak, jedna druga tvrdnja kvalifikuje Pača za svjedoka, ali ne za dokazivanje krimena Slobodana Pejovića, već optuženog Duška Bakrača, višeg inspektora SDB-a, koji je tokom prvostepenog suđenja bio u bjekstvu.

Bakrač je, prema optužnici, bio važan igrač u protivpravnom arestovanju izbjeglica jer je dostavljao podatke o tome gdje su pronašli privremena boravišta – poimenično za najmanje 16 stradalnika. Optužnica navodi da je Bakrač „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”.

U istrazi se Bakrač branio tvrdnjom da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena, a ne zna na koji način je za nju saznao”. Međutim, Radončić – nastojeći da Bakrača prikaže kao svijetli kontrast u odnosu na Pejovića – malo se „prekombinovao”. Kazao je u pomenutoj TV emisiji da je upravo Bakrač isljeđivao Pača i nakon polemike o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića oslobodio ga, pa je volens-nolens oborio Bakračevu tvrdnju da o raciji na izbjeglice nije znao ništa.

Nije jasno o kakvom ratnom zločinu bi mogla da svjedoči Radojka Fejzić supruga, 22. maja 1992, uhapšenog i iste noći oslobođenog Edhema Fejzića? Ma ko da je uhapsio i oslobodio Fejzića, kao i dvojicu Sijerčića – njihovih rođaka, nije počinio nikakav ratni zločin.

U Heroju našeg doba ova Radončićeva svjedokinja ispaljuje histerične komentare i pljuje po lap-topu, no vrhunac šemsudiranja je njena tvrdnja da je Slobodan Pejović „lično odveo mog supruga u smrt”. Ama, njen suprug, Edhem Fejzić, uopšte i nije deportovan, umro je – vidjeti stop kadar iz Radončićevog dokumentarca – šest godina kasnije, 1998, na slobodi!

Nedžib Sijerčić je u Heroju našeg doba tek iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Jokića identifikovao „sto posto” kao navodno svoga oslobodioca. Nermin, drugi Sijerčić, ne prikazuje se na toj Radončićevoj sesiji „prepoznavanja”.

Ono što oko Sijerčića u Heroju našeg doba nije rečeno, a vanredno je važno i nepoznato je široj javnosti, jeste da su Nedžib i Nermin, nakon 22. maja 1992, ne samo opet uhapšeni, već i deportovani od strane CB-a Herceg Novi!

U dokumentu – sudskom dokazu, naslovljenom Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH – Skupštini RCG Br. 05-129 od 24. novembra 1992. godine, koju je potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću dostavio ministar policije Nikola Pejaković (vidi faksimil), navodi se da su „27. 05. o.g. policijskim organima u Trebinju, a na njihov prethodni zahtjev, depešom lišena slobode i predata sljedeća lica: …Sijerčić Nedžib, Sijerčić Nermin…”

Sijerčići su, kao Radončićevi svjedoci, sada našoj slavnoj zamjenici specijalne tužiteljke davali iskaz o nečemu što nema biće ratnog zločina – hapšenju od 22. maja 1992. u kući u Igalu. Da li je Lidija Vukčević u Sarajevu ispitivala Sijerčiće o nečemu što upravo jeste zakonom precizno definisani ratni zločin – 27. maja 1992. su kao izbjeglice protivpravno opet uhapšeni i izručeni neprijateljskoj vojsci?

Sestra deportovane i ubijene braće Rikalo poznaje Šemsudina Radončića najkasnije od 2005, vjerovatno i ranije. No, Elviri Rikalo-Šljivar je trebalo pet-šest godina, odnosno ukupno 18-19 godina, da se „prisjeti”, pa ispriča kako je navodno Slobodan Pejović uhapsio njenu braću.

Imala je sjajnu priliku da to na zakonit način uradi 31. maja 2006. kada je pred sutkinjom Osnovnog suda u Podgorici Natašom Bošković svjedočila u predmetu po tužbi njene porodice – tri zahtjeva za naknadu štete, tražili su od države ukupno 4,4 miliona eura. Nije se tada Pejovića još bila „prisjetila”?!

Rikalo-Šljivar, rođena 1974, bila je punoljetna kada je, kako tvrdi, prisustvovala hapšenju braće. Radončić citira njenu kratku izjavu u knjizi Kobna sloboda, koja je objavljena 2005, da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, ama tada ne pominje Pejovića.

Kao nebitna u čitavoj priči nije prikazana u Radončićevom filmu snimljenom godinu kasnije, već je izjavu dala njena majka, Vahida Rikalo, koja je u knjizi Kobna sloboda, ne pominjući imena ili opis, navela da su joj sinove uhapsila dvojica policajaca. Uz važan detalj koji je saopštila – pokazali su nalog za hapšenje.

Pokazati nalog, ma ko poimenično bili policajci koji su uhapsili braću Rikalo, to znači da su postupali po naređenju pretpostavljenih, nikako samovoljno. Bitno je: po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio, a ne ko ih je uhapsio.

O arestovanju i deportovanju braće Rikalo – kako smo napisali – postoji dokumentacija u kojoj se Slobodan Pejović ne pominje. Najmanje desetak drugih inspektora i policajaca, koji su svjedočili u slučaju deportacija, takođe su – poput Pejovića – saopštili da su učestvovali u hapšenjima nakon što su im od pretpostavljenih uručeni nalozi. Specijalno tužilaštvo i Radončić protiv njih nijesu pokrenuli postupke.

Lidija Vukčević je u svojoj završnoj riječi na prvostepenom suđenju februara 2011. sa spiska pobijenih u optužnici izbrisala Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Da li je nedavno u Sarajevu njihova sestra i svjedokinja uopšte pitala: zbog čega?

Slučaj Ranka Martinovića

Osobu nakon čijeg je svjedočenja otpočela divljačka hajka utvrđivanja „krivice” Slobodana Pejovića, bivšeg inspektora CB Herceg Novi Ranka Martinovića, sudeći po izvještajima koje je objavljivao zimus Dnevni avaz, tužiteljka Lidija Vukčević nije ni saslušavala po Radončićevoj prijavi.

Monitor je jesenas raskrinkao pozadinu Martinovićevog lika i djela, te ulogu koju je protiv Pejovića odigrao. On se pojavio kao svjedok iako je najmanje dva puta arestovan (12/13. decembra 1997. i 18/19. avgusta 2005) i pred sudovima (Osnovni sud u Kotoru i Viši sud u Podgorici – Odjeljenje za organizovani kriminal) optuživan kao pripadnik kriminalnih bandi; u jednom svom iskazu je djelimično priznao krivicu.

Martinović je 30. juna 2010. svjedočio na suđenju u slučaju deportacija, iako je tvrdio da u njima nije učestvovao, bio je po drugom poslu „na terenu”. Međutim, od narečenog Ranka Mihailovića, najmanje desetak godina nakon deportacija, tvrdi da je samo „čuo” da je Slobodan Pejović njima „rukovodio”, no to je bilo dovoljno da Martinovićev iskaz dobije vrišteće egide u režimskim medijima: počinje spinovanje Pejovićeve „krivice”.

Specijalno tužilaštvo, koje je odigralo najmračniju ulogu u ovoj epizodi klevetanju Pejovića, ne samo da je moralo znati da Martinovića iskaz pred istražnim organima ne preporučuje za bitnog svjedoka deportacija, već i da ga u drugom predmetu okrivljuje za kriminal. Martinovića je Specijalno tužilaštvo u isto vrijeme teretilo za kriminal, a pozvalo ga da bude karakterni svjedok deportacija. I tek nakon što je obavio tu svoju ulogu, Martinovića je Specijalno tužilaštvo 22. marta 2011. oslobodilo optužbe za kriminal pod izgovorom da zbog protoka vremena ne može pravno kvalifikovati djelo.

Još gore: inspektor CB-a Herceg Novi Slavko R. Smiljanić, 5. novembra 2008. je pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem izjavio da u noći kada su počele deportacije Martinović uopšte i nije bio „na terenu”. Vidio ga je u grupi sa drugim inspektorima ispred zgrade CB-a, gdje su se po pozivu nadređenog okupili da im se uruče nalozi za hapšenja izbjeglica.

Šemsudin Radončić i Ranko Martinović su, u odvojenim postupcima, imali tokom 2011. zajedničkog advokata – Zorana Piperovića, koji je ujedno branio u slučaju deportacija jednog od optuženih policajaca.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZORAN BRĐANIN NA ČELU UPRAVE POLICIJE: Vršilac dužnosti podijelio vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

URA je „progurala“ jednog, premijer Krivokapić priželjkivao je drugog, dok je DF saopštio da neće podržati nijednog kandidata koga predloži Vlada, pošto smatraju da je njihov favorit nezakonito eliminisan iz trke za direktora UP

 

Vlada je u utorak imenovala Zorana Brđanina za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Dosadašnji rukovodilac Odjeljenja za analitiku i unaprjeđenje rada policije bio je favorit URA-e koja je isticala da je riječ o školovanom profesionalcu. Na drugoj strani, premijer Zdravko Krivokapić je navijao za Dragana Klikovca, jednako školovanog dugogodišnjeg policajca i aktuelnog rukovodioca Operativno-komunikacionog centra (OKC).

Javnosti nije poznato šta je, ili ko, presudio. Zato smo upoznati sa stavom Demokratskog fronta da neće podržati nijednog kandidata za zvanje prvog policajca u Crnoj Gori.

,,DF je organizacija koja se protivi svemu sve što nije apsolutno po njihovoj volji“, komentarisao je takvu odluku, uz osmijeh, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović navodeći „cijenim svačije mišljenje pa i njihovo, ali zaista ne bih imao neki specifičan komentar”. Iako su novinske stranice punili tekstovi o ozbiljnom sukobu čelnika izvršnih vlasti zbog imenovanja šefa policije, Abazović tvrdi da nije bilo riječi o većem mimoilaženju.

,,Bilo je različitih mišljenja i to je po meni demokratski, ne bi trebalo to da nas čudi. Mislim da je sada u Crnoj Gori s jednoumljem završeno i mi bilo kakve monopole ne možemo više da prihvatimo“, objašnjavao je Abazović. „U demokratskoj atmosferi smo razgovarali, razmijenili mišljenja, vodili dijalog i čini mi se došli do najboljeg rješenja. Na kraju to je prijedlog ministra Sergeja Sekulovića i smatram da je to krajnje primjereno“.

Zoran Brđanin se kao ozbiljan kandidat za direktora UP-a pominje još od avgustovskih izbora, čim je postalo jasno da će doći do sveobuhvatnih kadrovskih izmjene u bezbjednosnim strukturama. U borbi za to mjesto, tvrde naši dobro obaviješteni sagovornici, pomogao mu je i nekadašnji resorni ministar  u prelaznoj Vladi Goran Danilović, koji je kod svojih koalicionih  kolega urgirao da ukažu povjerenje čovjeku koji ima njegovo povjerenje. Kod DF-a mu, međutim, ta nastojanja nijesu prošla. Zato se Danilović oglasio i  ogradio od izjava čelnika DF-a koji su poručili da Koalicija za budućnost Crne Gore ne pristaje da pripadnici režima Mila Đukanovića, „pod jeftinim izgovorima i protivzakonitim radnjama“, eliminišu jedine ozbiljne i odgovorne kandidate za direktora UP-a. Iz Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore tada je saopšteno da je DF iznio grubu i netačnu ocjenu.

,,Bez obzira što se može desiti da neki predlog ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića ne dobije podršku ni naše stranke, u ime UCG, ipak, saopštavam da svi kandidati nisu isti i da ni po koju cijenu, pa ni javnog sporenja sa kolegama, ne pristajem da se paušalno svi kandidati svrstaju u isti koš i uz to još označe kao kandidati bivšeg režima”, saopštio je Danilović.

U svakom slučaju, nastavak priča o tome da li su sadašnji vršilac dužnosti direktora Uprave policije i njegovi protivkandidati na bilo koji način povezani sa bivšim režimom, neće povratiti sigurnost i osjećaj bezbjednosti građanima Crne Gore. A Brađaninu to mora biti jedan od najvažnijih zadataka.

Prednost Brđanina je, smatraju njegovi promoteri, to što se odmah može uhvatiti u koštac sa organizovanim kriminalnim grupama, budući da je kao dojučerašnji analitičar morao imati pristup tajnim podacima. Zato vjeruju da on ima priprenljen plan djelovanja. I dok novoimenovani v.d. direktora bude spremao taktiku za očekivani obračun sa kriminalom, koji mora prvo sprovesti u redovima UP-a, javnost čeka da vidi koga će imenovati za svoje najbliže saradnike.

Oponenti mu, sa druge strane, već sada zamjeraju da, osim to što je završio FBI akademiju, nijesmo mogli čuti još neku ozbiljniju pohvalu za njegov rad prethodnih godina. Makar kada je riječ o postignutim rezultatima. Abazović ima objašnjenje za to: ,,Mnogi ljudi koji su bili u policiji nisu mogli da dođu do rezultata jer je struktura u samom vrhu bila postavljena potpuno pogrešno i određivanje prioriteta UP-a je bilo potpuno pogrešno“. Potpredsjednik Vlade naglašava da su pripadnici policije protekla dva mjeseca ostvarili „značajne rezultate“ ali navodi kako „može to još bolje“.

Abazović zaključuje da je za efikasnu borbu protiv organizovanog kriminala neophodno dovesti nove ljude na ključna mjesta u policiji. ,,Ne znam šta su njegovi (misli na Z. Brđanina) planovi ali znam šta su planovi Vlade CG, znam šta su planovi potpredsjednika zaduženog za bezbjednost, znam šta su planovi ministra unutrašnjih poslova: ljudi koji su bili na najvišim pozicijama u UP-u moraju da budu razriješeni, penzionisani, postavljeni na neka druga mjesta, a u svakom slučaju ne mogu više da obavljaju te dužnosti. Dakle, novi ljudi, novi menadžment, novi pomoćnici. Trebaju nam drugi ljudi, treba nam svježa energija, drugi koncept, drugi prioriteti i to je to. Ko je spreman na to – nek izvoli. Svi su dobrodošli koji mogu da rade profesionalno, a nekima koji su imali tu šansu a nisu radili na taj način treba se zahvaliti”, pojasnio je potpredsjednik Vlade.

Kako god, Brđanin će jedno vrijeme biti v.d. direktora Uprave policije. Sve dalje ostaje neizvjesno. Možda njegovo imenovanje u „pravog“ direktora ne zavisi od mišljenja skupštinskog Odbora za bezbjednost (računica pokazuje da, bez DF-a, Vladin prijedlog neće dobiti podršku), ali će svakako zavisti od odluke ostalih kandidata da li će se žaliti Upravnom sudu. Tačnije, da li će pokušati da ospore i ponište tek okončani konkurs.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD PEKINGA DO TUZI – ŽIVOT U SLUŽBI POLITIKE: Između nada i barikada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer tek treba da pojasni započetu priču o novim državljanima. A Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom  će već biti jasnije šta je kome činjeti

 

Ponovo živimo u zanimljivim vremenima.

„Dobro jutro svima sa slobodne crnogorske teritorije – iz Ambasade Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu!“, pozdravio je u srijedu ujutru svoje pratioce na Tviteru bivši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović. Krajem  dana, nakon što je predsjednik Milo Đukanović potpisao ukaz o razrješenju osam ambasadora koji nijesu bili po volji novih vlasti, Vlahović stavlja tačku na pobunu: „Bila je časti da budem ambasador…“.

,,Bilo je veliko zadovoljstvo, izuzetna čast i ponos predstavljati Crnu Goru na poziciji ambasadora u Narodnoj Republici Kini“, oglasio se i Darko Pajović, najplaćeniji crnogorski diplomata, nakon što su do njega stigle vijesti o Đukanovićevoj otkomandi. „Na kraju, a zapravo na početku, hvala mojoj porodici, prijateljima i svim pristojnim građanima Crne Gore za svu vašu podršku“, poručio je Pajović. Tako se na sebi svojstven način osvrnuo i na  nepristojne koji nijesu  podržali  ono što je radio kao predsjednik Pozitivne CG, opozicione partije koja se podijelila, pa potčinila DPS-u i krupnom kapitalu, da bi potom pala u zaborav. Zato je Pajović nagrađen funkcijom predsjednika parlamenta a potom i ambasadorskim mjestom u Kinu.

Javni sukob Vlade i sada već i bivših, ambasadora iskoristio je Đukanović da ukaže na politički revanšizam novih vlasti,  pokaže  kako kao predsjednik  neće pokušavati da prepravlja izborni rezultat i naglasi da smijenjeni ambasadori koji su, uglavnom, njegovom voljom otišli u diplomatska predstavništva „ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države“. U saopštenju iz njegovog kabineta objašnjava se kako je predsjednik odluku o opozivu osam ambasadora donio „poštujući kohabitaciju vlasti“, a nakon „korekcije obrazloženja“ iz MVP.

Dugo znamo predsjednika DPS-a i njegove demokratske i ekonomske potencijale. Tu jedno saopštenje i (još) jedna afera neće mnogo promijeniti. Ali bi čelnici izvršne vlasti i iz ove priče trebalo da nauče koliko je važno da što prije formiraju stručne timove sposobne da posao obave zakonito i u skladu sa važećom procedurom i praksom. Da ne bi Miodrag Vlahović juče, ili Milivoje Katnić, sjutra, od svog razrješenja pravili novu bitku na Neretvi.

Sličnih priča imamo i na domaćem terenu.  

Nadležni iz Ministarstva zdravlja odlučili su da zatvore lokale u Tuzima, Danilovgradu i Baru uz obrazloženje da stanovnici Podgorice, nakon zatvaranja kafića, restorana i kafana u glavnom gradu zbog loše epidemiološke situacije, tamo idu u provod i šire zarazu. Ostalo je nejasno zašto nadležni ne zabrane međugradski saobraćaj iz Podgorice, nego sankcionišu ugostitelje i stanovnike mjesta u kojima je epidemiološka situacija mnogo bolja. (Ne)očekivano, uslijedila je reakcija.

Predsjednik Opštine Tuzi Nik Đeljošaj nove je mjere nazvao diskriminatorskim  i najavio da će ugostiteljski objekti, po odluci rukovodstva Opštine Tuzi, ostati otvoreni. „Svim našim prijateljima ugodna kafa, a neprijatelji ako nas budu ometali, imaćemo iznenađenje i za njih”, poručio je Đeljošaj u srijedu veče, nakon sastanka sa ugostiteljima iz Tuzi.

Iz Vlade, izgleda, te najave nijesu uzeli za ozbiljno pa su ih u četvrtak otvoreni kafići u Tuzima zatekli nespremne. Na to su premijer Zdravko Krivokapić i potpredsjednik Vlade nadležan za pitanja bezbjednosti Dritan Abazović reagovali kao da su na vlasti trideset godina, a ne nepuna tri mjeseca. Srdito. Poslali su policajce u Tuzi da zatvore lokale i privedu neposlušne. Ali, pred njih su izašli građani najmlađe opštine u Crnoj Gori, blokirajući međunarodni put Podgorica – Skadar.

Đeljošaj je dodatno podigao temperaturu. ,,Ova odluka je lična, kao osveta za postavljanje zastava Albanije i Kosova na zgradu Opštine“, prenijeli su elektronski mediji izjavu u kojoj tvrdi da mu se Krivokapić i Abazović svete zbog prethodnih političkih razmirica. Potom je najavio da će premijer doći na razgovore. „Konačno me nazvao predsjednik Vlade g. Krivokapić i dogovorili smo sastanak u 14:00 u zgradi Opštine Tuzi“, objavio je Đeljošaj na društvenim mrežama. „Tražio je od mene da održimo sastanak u Vladi, međutim kao predstavnik naroda, a znajući da će za mnom doći i okupljeni građani, konačno smo došli do dogovora, da se sastanak održi u Tuzima“.

Do najavljenog sastanka, koji će biti održan nakon završetka ovog teksta, ostalo je još nekoliko sati, a na društvenim mrežama već je krenuo obračun onih koji računaju da je jučerašnjom odlukom o zatvaranju lokala u Tuzima Vlada diskriminisala Albance (Danilovgrad i Bar ne potkrjepljuju tu tezu) sa onima koji smatraju da se Đeljošaj, odbijajući da se povinuje mjerama Ministarstva zdravlja, stavio na čelo svojevrsne pobune. Sve je to, naravno, začinjeno nacionalnim prepucavanjima i prebrojavanjima na prijatelje i neprijatelje. I imenovanjem navodno glavnog krivca – potpredsjednika Vlade. Jedni mu spočitavaju da je izdao svoje, drugi da je prema njima bio suviše mek a treći, oni koji ga već mjesecima vrijeđaju na ljudskoj i nacionalnoj osnovi, i jedno i drugo.

Za glasove razuma sve je manje mjesta. A u najavi je još jedna vruća tema.

,,Veliki broj građana koji godinama žive u Crnoj Gori, a nisu dobili državljanstvo naše zemlje zaslužili su da se to pitanje konačno riješi. Vlada Crne Gore u narednom periodu pristupiće rješavanju ovog problema”, tvitnuo je Krivokapić početkom nedjelje. I ostao nedorečen.

Da li Vlada namjerava da mijenja Zakon o državljanstvu ili  će samo primijeniti odredbe postojećeg, prema kome se crnogorsko državljanstvo može dobiti preko roditelja, mjestom rođenja, brakom i(li) boravkom u Crnoj Gori?

U prvom slučaju, Crna Gora bi brzo mogla udvostručiti, pa i utrostručiti broj svojih državljana, upisom svih stanovnika susjednih zemalja, a prije svega državljana Srbije, koji imaju neke porodične ili imovinske kopče sa Crnom Gorom. Tim pitanjem Krivokapić  se bavio još jesenas. Tada je, u razgovoru za Minu, rekao da brojni građani Srbije čekaju dvojno državljanstvo i da to „ne treba nikome braniti“. Budući premijer je, ipak, istovremeno i upozorio kako „Crna Gora ima mali broj stanovnika i svaka promjena u tome bi mogla da poremeti odnos snaga“. Da li je zadržao taj oprez – tek ćemo vidjeti. Uglavnom Krivokapić je tada promovisao logiku zapadnih država, da „tamo gdje neko plaća porez tu treba i da glasa“.

Pravo glasa je, ipak, samo dio problema na koji bi mogla uticati promjena politike dodjele državljanstva. Jasno je da bi tako došlo do neminovne promjene nacionalne, vjerske i jezičke strukture među državljanima Crne Gore. Toga je svjesna i većina malih evropskih država koje su prilično restriktivne po pitanju prijema u državljanstvo.

Nešto drugačije stvari stoje kada je u pitanju mogućnost dodjele državljanstva onima (izbjegla i raseljena lica) koji decenijama žive i rade u Crnoj Gori. Nezvanično, broj tih osoba koje ispunjavaju uslov za dobijanje crnogorskog državljanstva, što podrazumijeva istovremeno odricanja od državljanstva zemlje iz koje su došli, mjeri se stotinama. Poseban problem među njima imaju oni rođeni u Crnoj Gori. Oni, trenutno, nemaju nijedno državljanstvo, pa ni mogućnost da dobiju putne isprave. Pravnici smatraju da bi se većini od njih moglo izaći u susret prema odredbama postojećeg Zakona. Dovoljna bi, kažu, bila samo dobra volja. Koju bivše vlasti nijesu imale, kalkulišući njihovim političkim opredjeljenjem.

Premijer se pitanjem državljanstva pozabavio i u svom ekspozeu. ,,Želimo da i postojeći program ekonomskog državljanstva promijenimo u program državljanstva za visokokvalifikovani kadar”, najavio je, bez detalja.

Dodatna objašnjenja tek očekujemo. Mada, Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom će već biti jasnije šta je kome činjeti.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREPORUKA MISIJE UNESCO – UKLONITI KAFE RESTORAN NA TURSKOM RTU: VERIGE 65 NANOSE ŠTETU UNIVERZALNOJ VRIJEDNOSTI KOTORA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Misija Centra za svjetsku baštinu u slučaju kafe-restorana Verige 65 sugeriše Državi ugovornici da bi mogućnost povratka u pređašnje stanje trebalo da bude ključna karakteristika

 

Da li će privremeni ugostiteljski objekat Verige 65 podignut na najatraktivnijem dijelu obale Bokokotorskog zaliva, na lokaciji Turski rt, na prolazu Verige, uskoro biti uklonjen? To zavisi od toga da li će nadležno Ministarstvo ekologije, planiranja prostora i urbanizma, ispoštovati preporuke iz izvještaja Zajedničke reaktivne monitoring misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO-a/ ICOMOS-a, sačinjen 2018. za prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora.

Riječ je o posljednjem izvještaju koji je pripremio stručni tim pomenutih institucija, nakon što su krajem oktobra 2018. godine boravili u Boki i sagledali stanje zaštićenog dobra na licu mjesta.  Najvažnije pitanje sa kojim se dobro suočava u posljednjih nekoliko godina je pretjerana urbanizacija obala Boke Kotorske, prvenstveno Kotorsko-risanskog zaliva i duž prolaza Verige, konstatuje se, između ostalog u Izvještaju. Devastacija prostora Opštine Kotor, donošenje brojnih planskih dokumenata kojima je planirana izgradnja velikog broja neprimjerenih objekata, turističkih i stambenih naselja, prijetila je da se područje Boke skine sa UNESCO-ve Liste svjetske baštine, na koju je upisano 1979.

Zadatak misije je, da pored procjene ukupnog stanja konzervacije dobra, postavljanja opštih principa upravljanja i očuvanja Izuzetne univerzalne vrijednosti dobra, donese preporuke i sugestije za pravilno upravljanje dobrom. Jedna od brojnih preporuka, označena kao Ulaz u prolaz Verige, odnosi se na postupanje vezano za dvospratni kafe-restoran poznat pod imenom Verige 65, čijom je izgradnjom trajno oštećen dio do tada netaknute prirode Turskog rta i jednog od najljepših vidikovaca u Boki.

„Treba ograničiti ‘privremeno’ postojanje objekta na Turskom rtu. Definicije u Planu za postavljanje objekata ‘privremenog karaktera‘ treba izmijeniti kako bi se njegova primjena ograničila na istinski privremene strukture, koje se očigledno mogu vratiti u prvobitno stanje, a saglasnost na njih treba ograničiti”, navodi se u preporuci pod brojem 24 ovog izvještaja.

Iako je Uprava za zaštitu kulturnih dobara dala saglasnost na gradnju, eksperti misije smatraju da „zidana struktura objekta ima sve karakteristike stalnosti… ona je odgovor maloj katoličkoj kapeli iz venecijanskog perioda na suprotnoj tački, čineći da u upoređenju izgleda beznačajno… Njeno prisustvo uklanja ilustraciju istorijske distinkcije, pošto je ova strana (Turski rt) istorijski neizgrađena. Prema mišljenju misije ona nanosi štetu Izuzetnoj univerzalnoj vrijednosti dobra”.

Odgovorni u nadležnim institucijama Crne Gore nisu tako razmišljali. Tokom burnih događaja koji su obilježili izgradnju kafea Verige 65, iza kojeg stoji firma Hefesta DOO iz Herceg Novog, u vlasništvu Aleksandra Šćepanovića i njegove sestre, crnogorske manekenke Jelene Šćepanović, navodno bliske prijateljice predsjednika Mila Đukanovića, značajnu ulogu ilmala je tadašnja direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović. Ona je u decembru 2015. izdala konzervatorske uslove za izradu projekta kafe-restorana. Zatim je u martu 2016, istoga dana kada je investitor podnio zahtjev za davanje saglasnosti na projekat, isti odobrila. Iako firma Hefesta tada nije imala ugovor o zakupu sa JP Morsko dobro.

Obrazloženje odluke o davanju saglasnosti na gradnju dvospratnog restorana, ogromnog parkinga i drugih sadržaja u zaštićenoj zoni Turskog rta, od strane direktorice Miranović, karakteriše površnost, nestručnost i stavljanje Uprave za zaštitu u službu pojedinačnih i partijskih interesa koji su bili važniji od poštovanja UNESCO standarda. Anastazija Miranović ocijenila je kako će kafe-restoran na Verigama oplemeniti taj zapušteni prostor, na kome su se nalazile tezge za prodaju šarenih džempera i raznih drangulija, te da se iz kafea može uživati u pogledu na zaliv.

Da društvo Hefesta dobije dozvolu za gradnju restorana na Turskom rtu, upregle su se mnoge državne institucije. Prije svih Ministarstvo održivog razvoja i turizma i tadašnji ministar Branimir Gvozdenović lično. On je zaslužan za donošenje izmjena i dopuna Plana privremenih objekata u zoni morskog dobra za period 2013 –2015,  kojim je, umjesto predviđenog turističkog info-punkta površine 4 kvadrata, odobrio da se na platou vidikovca na Turskom rtu ucrta ugostiteljski objekat armirano-betonske konstrukcije, površine 190 m2 u osnovi, sa prostranim parkingom, koji ni po čemu ne pripada kategoriji privremenosti.

Idejni projekat „privremenog” kafe-restorana Verige 65 izradio je arhitekta Goran Radović, nekadašnji dekan Arhitektonskog fakulteta. On nije imao problem sa lokacijom i položajem tog objekta u odnosu na okruženje, koji su prema navodima eksperata ICOMOS-a presudni za njegovo uklanjanje.

„Odluka da se dozvoli ova gradnja ukazuje na hitnu potrebu da se razvije definicija privremenog karaktera za potrebe Plana. Privremeni objekti treba da budu takvi da se lako mogu demontirati, ostavljajući malo tragova svog ograničenog prisustva. Treba staviti vremenski limit na sve što je dozvoljeno ovim zakonodavstvom, a i dalje postoji”, zaključuje se u Izvještaju.

Misija Centra za svjetsku baštinu u slučaju kafe-restorana Verige 65 sugeriše Državi ugovornici „da bi mogućnost povratka u pređašnje stanje trebala da bude ključna karakteristika”.

Za sprovođenje ove preporuke određuju se Ministarstvo ekologije, planiranja prostora i urbanizma, Opština Kotor i opštinski Savjet za baštinu.

Ugovor koji je društvo Hefesta zaključilo sa JP Morsko dobro o korišćenju lokacije Turski rt, ističe već krajem 2021. godine sa pravom produžetka do 2023.  Na osnovu Programa privremenih objekata u zoni morskog dobra za period 2019–2023. zaključen je posljednji ugovor sa Hefestom za korišćenje morskog dobra, koji je Aneksom III u novembru prošle godine produžen do kraja 2021.

Ocjena da jedan ugostiteljski objekat ugrožava Izuzetnu univerzalnu vrijednost prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora predstavlja svojevrsni „crveni karton” institucijama i pojednicima koji su omogućili devastaciju Turskog rta. Da li će pojedinačni privatni interesi prevagnuti u odnosu na interes društva da područje Kotora ni u kom slučaju ne izgubi mjesto na Listi svjetske baštine, pokazaće se najkasnije za dvije godine.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo