Povežite se sa nama

MONITORING

Pakovanje tužbe

Objavljeno prije

na

Specijalno tužilaštvo Crne Gore procjenjuje osnovanost dokaza koje je prikupilo u postupku protiv Slobodana Pejovića po privatnoj krivičnoj prijavi Šemsudina Radončića. Dokumentarnim filmom Heroj našeg doba Radončić je pokušao da inkriminiše Pejovića za deportacije, pa se u toj konfabulaciji, jedan od stotina nekadašnjih lokalnih inspektora za suzbijanje imovinskog kriminala, markira kao alfa i omega državnog zločinačkog poduhvata višednevnih i masovnih hapšenja izbjeglica u desetak crnogorskih opština i protivzakonitog izručenja sa epilogom smaknuća 86 Bošnjaka. Na poziv zamjenice specijalne tužiteljke za ratne zločine Lidije Vukčević, koja je zastupala na prvostepenom postupku propalu optužnicu protiv devetorice optuženih policajaca u slučaju deportacija, Radončić je oktobra prošle godine dostavio uradak i kontakt podatke svojih svjedoka.

Vukčevićeva je objavila da će „odmah tražiti saslušanja”. Urgentnost njenog postupanja je u dijelu javnosti stvorila privid ozbiljnosti dokaza protiv Pejovića. Ona je u kratkom roku prikupila iskaze Radončićevih svjedoka iz Crne Gore, pa se zaputila u Sarajevo, gdje je saslušala ostatak glumačke ekipe Heroja našeg doba.

Podatke o tome šta preduzima Lidija Vukčević ekskluzivno je objavljivao u svojstvu portparola lično Radončić, kao i Dnevni avaz – firma koja je, nota bene, paralelno vodila pregovore sa Vladom o kupovini Pobjede – a te su „avaze” na sva zvona reprodukovali domaći režimski mediji.

Očigledna je koprodukcija naše vlasti, njenih sikofanata i sa zataškavanjem ratnih zločina povezanih osoba u namjeri da dezavuišu Slobodana Pejovića – prvog i zasad iz državne strukture jedinog svjedoka koji je javno progovorio o ratnom zločinu u koji su umiješani funkcioneri i službenici Vlade Mila Đukanovića.

No, ukoliko „koproducenti” žele da idu do kraja, pa svoje medijske atentate na Pejovića pretvore u pokušaj sudske egzekucije – nema dileme da će ga izvesti na optuženičku klupu. Ipak, enigma im je kako zaođenuti kakav-takav pravni obol – po kojem zakonskom osnovu i sa čime teretiti Pejovića i presuditi mu?

Medijske optužbe protiv Pejovića su koncentrisane u dvije tvrdnje. Prva, da 22. maja 1992. nije, kako tvrdi više od deceniju, oslobodio trojicu uhapšenika, već je to navodno uradio jedan drugi policajac, Miodrag Jokić, koji je umro ne ostavivši o tome, čak ni porodici, nikakvog usmenog ili pisanog traga.

Ukoliko dilema, suprotna činjenicama i zdravoj pameti, o tome ko je prekoračujući službena ovlašćenja oslobodio trojicu uhapšenika zbilja postoji, ili je zapravo spinovana, svejedno, to svakako nije Zakonom o državnom tužilaštvu utvrđena nadležnost postupanja Specijalnog tužilaštva koje je ustrojeno, a i poreski obveznici ga plaćaju, „za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina”.

Jer, Pejovićevi uhapšenici, izbjeglice Edhem Fejzić i braća Nedžib i Nermin Sijerčić, u bilo kojoj varijanti – i onoj Radončićevih svjedoka – ubrzo po arestovanju su zaista i oslobođeni. Pejović bi, eventualno, mogao da odgovara zbog povrede službene dužnosti ili slično – pod uslovom da ta djela nijesu zastarjela.

Druga medijska optužba, „avaz” da je Pejović, iste noći, 22. maja 1992. u Baošićima uhapsio drugu trojicu izbjeglica – kasnije ubijenu braću Huseina, Zaima i Midhata Rikala – još manje ostavlja prostor za manipulaciju.

Specijalno tužilaštvo upravo o braći Rikalo, za razliku od drugih stvarnih a ne šemsudiranih žrtava deportacija, igrom slučaja ima nešto „deblju” policijsku dokumentaciju – kroz koju se nepogriješivo identifikuje policijska subordinacija i hronologija tragedije braće Rikalo.

U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, upućenoj 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici – potpisao sada optuženi Duško Bakrač, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.

U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio je komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.

U trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2 od 08. aprila 1993. godine, str. 2, ministar policije Nikola Pejaković, optužen takođe, navodi i da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije (Plužine) izvršio komandir Milomir Mališ”.

U ovim, kao i svim drugim dokazima koji potiču od državnih organa, uopšte se ne pominje Slobodan Pejović. MUP, Uprava policije – bivši CB Herceg Novi i ANB, sukcesorka SDB, još prije sedam-osam godina su obavijestili istražne organe da ne raspolažu niti jednim drugim pisanim dokazima na temu deportacija, uključujući i tragediju trojice braće. Da li će, za potrebe pakovanja optužnice protiv Pejovića, sada posegnuti za falsifikatima? Pejović u jednoj svojoj izjavi nije isključio takvu mogućnost.

Istraga se zasad zasniva na tvrdnjama aktera filma Šemsudina Radončića. Kako je objavljeno, Lidija Vukčević je saslušala ukupno osmoricu Radončićevih svjedoka, dva crnogorska i šestoricu bosanskih. Domaći su bivši hercegnovski policajac Ranko Mihailović i Tanja Vujisić, vlasnica kuće u kojoj su uhapšeni Fejzić i Sijerčići; bosanski svjedoci su Enver Pačo, dvojica Sijerčića, zatim Saliha Sijerčić, Radojka Fejzić i Elvira Rikalo-Šljivar. O čemu su oni svjedočili i kakva im je vjerodostojnost ?

Maja 1992. Ranko Mihailović je bio pripadnik specijalne jedinice policije u Herceg Novom. Neposredno pretpostavljeni mu je bio Ranko Martinović (vidi boks) koji je na suđenju sredinom 2010. izjavio da ih je u toj jedinici bilo „oko 30 ljudi”, ali da „niko od nas nije učestvovao u ovoj akciji (deportacija)”. To je kardinalna laž sama po sebi – učestvovao je barem Mihailović, na čiji se iskaz da je Pejović „rukovodio” Martinović poziva.

Što se tiče Mihailovićevih svjedočenja, u Heroju našeg doba i na suđenju, nije osporena niti jedna bitna činjenica koje Slobodan Pejović javno ponavlja od 2000. godine. Postupalo se po depeši da se „privedu građani BiH”, akcija je krenula nakon naređenja koje je izdao Damjan Turković, pomoćnik načelnika CB-a za uniformisanu policiju i Mihailović je asistirao Pejoviću.

Zatim su i Mihailović i svjedokinja Tanja Vujisić potvrdili i Pejovićev navod da su izbjeglice uhapšene u tačno opisanoj kući u Igalu. Upravo je do te kuće Pejović automobilom dovezao Šemsudina Radončića i pokazao mu je, što je i prikazano u njegovom dokumentarcu Karneval iz 2006. godine.

Prema Radončićevoj tvrdnji od 21. oktobra 2011. u emisiji Živa istina, njemu se svojevremeno obratio izvjesni Enver Pačo, koji se raspitivao oko obeštećenja za deportovane, u smislu: može li da aplicira i dobije koji euro? Naime, Pača nijesu te noći uhapsili, sakrio se u famoznoj kući u Igalu, ali jesu njegovog daidžu (ujaka) Edhema Fejzića i dva rođaka. Obeštećenje nije dobio, no jeste ulogu u Radončićevom filmu. Pačo u tom filmu lije gorke suze, ama nije jasno zbog čega – sva trojica njegovih rođaka, za razliku od desetina drugih stradalnika, ubrzo su po hapšenju pušteni.

Ipak, jedna druga tvrdnja kvalifikuje Pača za svjedoka, ali ne za dokazivanje krimena Slobodana Pejovića, već optuženog Duška Bakrača, višeg inspektora SDB-a, koji je tokom prvostepenog suđenja bio u bjekstvu.

Bakrač je, prema optužnici, bio važan igrač u protivpravnom arestovanju izbjeglica jer je dostavljao podatke o tome gdje su pronašli privremena boravišta – poimenično za najmanje 16 stradalnika. Optužnica navodi da je Bakrač „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”.

U istrazi se Bakrač branio tvrdnjom da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena, a ne zna na koji način je za nju saznao”. Međutim, Radončić – nastojeći da Bakrača prikaže kao svijetli kontrast u odnosu na Pejovića – malo se „prekombinovao”. Kazao je u pomenutoj TV emisiji da je upravo Bakrač isljeđivao Pača i nakon polemike o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića oslobodio ga, pa je volens-nolens oborio Bakračevu tvrdnju da o raciji na izbjeglice nije znao ništa.

Nije jasno o kakvom ratnom zločinu bi mogla da svjedoči Radojka Fejzić supruga, 22. maja 1992, uhapšenog i iste noći oslobođenog Edhema Fejzića? Ma ko da je uhapsio i oslobodio Fejzića, kao i dvojicu Sijerčića – njihovih rođaka, nije počinio nikakav ratni zločin.

U Heroju našeg doba ova Radončićeva svjedokinja ispaljuje histerične komentare i pljuje po lap-topu, no vrhunac šemsudiranja je njena tvrdnja da je Slobodan Pejović „lično odveo mog supruga u smrt”. Ama, njen suprug, Edhem Fejzić, uopšte i nije deportovan, umro je – vidjeti stop kadar iz Radončićevog dokumentarca – šest godina kasnije, 1998, na slobodi!

Nedžib Sijerčić je u Heroju našeg doba tek iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Jokića identifikovao „sto posto” kao navodno svoga oslobodioca. Nermin, drugi Sijerčić, ne prikazuje se na toj Radončićevoj sesiji „prepoznavanja”.

Ono što oko Sijerčića u Heroju našeg doba nije rečeno, a vanredno je važno i nepoznato je široj javnosti, jeste da su Nedžib i Nermin, nakon 22. maja 1992, ne samo opet uhapšeni, već i deportovani od strane CB-a Herceg Novi!

U dokumentu – sudskom dokazu, naslovljenom Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH – Skupštini RCG Br. 05-129 od 24. novembra 1992. godine, koju je potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću dostavio ministar policije Nikola Pejaković (vidi faksimil), navodi se da su „27. 05. o.g. policijskim organima u Trebinju, a na njihov prethodni zahtjev, depešom lišena slobode i predata sljedeća lica: …Sijerčić Nedžib, Sijerčić Nermin…”

Sijerčići su, kao Radončićevi svjedoci, sada našoj slavnoj zamjenici specijalne tužiteljke davali iskaz o nečemu što nema biće ratnog zločina – hapšenju od 22. maja 1992. u kući u Igalu. Da li je Lidija Vukčević u Sarajevu ispitivala Sijerčiće o nečemu što upravo jeste zakonom precizno definisani ratni zločin – 27. maja 1992. su kao izbjeglice protivpravno opet uhapšeni i izručeni neprijateljskoj vojsci?

Sestra deportovane i ubijene braće Rikalo poznaje Šemsudina Radončića najkasnije od 2005, vjerovatno i ranije. No, Elviri Rikalo-Šljivar je trebalo pet-šest godina, odnosno ukupno 18-19 godina, da se „prisjeti”, pa ispriča kako je navodno Slobodan Pejović uhapsio njenu braću.

Imala je sjajnu priliku da to na zakonit način uradi 31. maja 2006. kada je pred sutkinjom Osnovnog suda u Podgorici Natašom Bošković svjedočila u predmetu po tužbi njene porodice – tri zahtjeva za naknadu štete, tražili su od države ukupno 4,4 miliona eura. Nije se tada Pejovića još bila „prisjetila”?!

Rikalo-Šljivar, rođena 1974, bila je punoljetna kada je, kako tvrdi, prisustvovala hapšenju braće. Radončić citira njenu kratku izjavu u knjizi Kobna sloboda, koja je objavljena 2005, da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, ama tada ne pominje Pejovića.

Kao nebitna u čitavoj priči nije prikazana u Radončićevom filmu snimljenom godinu kasnije, već je izjavu dala njena majka, Vahida Rikalo, koja je u knjizi Kobna sloboda, ne pominjući imena ili opis, navela da su joj sinove uhapsila dvojica policajaca. Uz važan detalj koji je saopštila – pokazali su nalog za hapšenje.

Pokazati nalog, ma ko poimenično bili policajci koji su uhapsili braću Rikalo, to znači da su postupali po naređenju pretpostavljenih, nikako samovoljno. Bitno je: po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio, a ne ko ih je uhapsio.

O arestovanju i deportovanju braće Rikalo – kako smo napisali – postoji dokumentacija u kojoj se Slobodan Pejović ne pominje. Najmanje desetak drugih inspektora i policajaca, koji su svjedočili u slučaju deportacija, takođe su – poput Pejovića – saopštili da su učestvovali u hapšenjima nakon što su im od pretpostavljenih uručeni nalozi. Specijalno tužilaštvo i Radončić protiv njih nijesu pokrenuli postupke.

Lidija Vukčević je u svojoj završnoj riječi na prvostepenom suđenju februara 2011. sa spiska pobijenih u optužnici izbrisala Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Da li je nedavno u Sarajevu njihova sestra i svjedokinja uopšte pitala: zbog čega?

Slučaj Ranka Martinovića

Osobu nakon čijeg je svjedočenja otpočela divljačka hajka utvrđivanja „krivice” Slobodana Pejovića, bivšeg inspektora CB Herceg Novi Ranka Martinovića, sudeći po izvještajima koje je objavljivao zimus Dnevni avaz, tužiteljka Lidija Vukčević nije ni saslušavala po Radončićevoj prijavi.

Monitor je jesenas raskrinkao pozadinu Martinovićevog lika i djela, te ulogu koju je protiv Pejovića odigrao. On se pojavio kao svjedok iako je najmanje dva puta arestovan (12/13. decembra 1997. i 18/19. avgusta 2005) i pred sudovima (Osnovni sud u Kotoru i Viši sud u Podgorici – Odjeljenje za organizovani kriminal) optuživan kao pripadnik kriminalnih bandi; u jednom svom iskazu je djelimično priznao krivicu.

Martinović je 30. juna 2010. svjedočio na suđenju u slučaju deportacija, iako je tvrdio da u njima nije učestvovao, bio je po drugom poslu „na terenu”. Međutim, od narečenog Ranka Mihailovića, najmanje desetak godina nakon deportacija, tvrdi da je samo „čuo” da je Slobodan Pejović njima „rukovodio”, no to je bilo dovoljno da Martinovićev iskaz dobije vrišteće egide u režimskim medijima: počinje spinovanje Pejovićeve „krivice”.

Specijalno tužilaštvo, koje je odigralo najmračniju ulogu u ovoj epizodi klevetanju Pejovića, ne samo da je moralo znati da Martinovića iskaz pred istražnim organima ne preporučuje za bitnog svjedoka deportacija, već i da ga u drugom predmetu okrivljuje za kriminal. Martinovića je Specijalno tužilaštvo u isto vrijeme teretilo za kriminal, a pozvalo ga da bude karakterni svjedok deportacija. I tek nakon što je obavio tu svoju ulogu, Martinovića je Specijalno tužilaštvo 22. marta 2011. oslobodilo optužbe za kriminal pod izgovorom da zbog protoka vremena ne može pravno kvalifikovati djelo.

Još gore: inspektor CB-a Herceg Novi Slavko R. Smiljanić, 5. novembra 2008. je pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem izjavio da u noći kada su počele deportacije Martinović uopšte i nije bio „na terenu”. Vidio ga je u grupi sa drugim inspektorima ispred zgrade CB-a, gdje su se po pozivu nadređenog okupili da im se uruče nalozi za hapšenja izbjeglica.

Šemsudin Radončić i Ranko Martinović su, u odvojenim postupcima, imali tokom 2011. zajedničkog advokata – Zorana Piperovića, koji je ujedno branio u slučaju deportacija jednog od optuženih policajaca.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Može li nam taj podatak pomoći za poređenje tadašnje i sadašnje turističke posjete? Ili je bolje da se, poput državnih zvaničnika, priklonimo metodi odokativne procjene gužvi na saobraćajnicama. Pa skoro da slavimo što se, minulog vikenda, na prolaz kroz tunel Sozinu čekalo po nekoliko sati.

Da li je nakome palo na pamet da nastali haos više govori o stanju saobraćajne infrastrukture nego o vanredno dobroj turističkoj posjeti? Dok, recimo, susjedna Hrvatska ima praktično dnevno ažurirane podatke o broju gostiju i njhovoj vanpansionskoj potrošnji. Tu nije u pitanju nedostatak administrativnih kapaciteta koliko je riječ o manjku političke volje da red se uvede makar u osnovne statističke podatke.

Čekamo da nam međunarodni partneri predoče: kada i kako ćemo nastaviti gradnju auto-puta ka granici sa Srbijom (dio od Podgorice ka Baru sada se ni ne pominje)? Šta ćemo uraditi sa oduzetim cigaretama iz carinskih skladišta u Luci Bar, vrijednim koju desetinu miliona? Spaliti ih (a dio možda opet gurnuti u ilegalne tokove) ili prodati uz punu kontrolu za račun budžetskih korisnika? Konačno, može li država učestvovati u spašavanju nikšićke Željezare na način na koji nije mogla, ili nije željela, pomoći Montenegroerlajnsu i Kombinatu aluminijuma? Iako su oba preduzeća imala više zapošljenih i mnogo perspektivniju budućnost od Željezare.

Nekadašnji gigant iz Nikšića bio je, nakon raspada SFRJ-a u vlasništvu države, dvije ruske, jedne zapadnoevropske (britanski ofšor kasnije preseljen u Holandiju) i jedne turske kompanije. Svi su, ovako ili onako, iz Nikšića pobjegli ostavljajući stare probleme i nove dugove. Miodrag Davidović Daka se ponovo najavljuje kao specijalac. Iako je u svakom od prethodnih pokušaja, prema vlastitim tvrdnjama, izgubio ozbiljan novac (u pitanju su milioni eura) Davidović je odlučan da, uz pomoć države, postane novi vlasnik Željezare.

Naglasak je na ovom – uz pomoć države. Vlada je Davidoviću, izgleda, obećala pet miliona za zajedničku kupovinu imovine Toščelika, a nikšićki biznismen insistira da se njemu i njegovim partnerima (nama nepoznatim) omogući i nabavka jeftine struje iz Elektroprivrede. Dok on i njegovi ne naprave solarne i vjetroelektrane vrijedne 100 miliona… Šala? Ne treba da začudi ako Davidović ne zna da se elektrane, bilo koje vrste, ne prave tako što riješite da gradite i podignete kredit. Ali mora da brine to što se država na partnerstvo sa njim odlučila najave, plana ili makar površne analize potencijalnih troškova i prihoda. Ako nije riječ o još nekom od pred/postizbornih amaneta na čijem ispunjenju su insistirale vlade Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića.

Ekonomski gledano, teško je naći opravdanje za još jedno preuzimanje/oprost dugova, višemilionske investicije i još veće subvencije za električnu energiju  kompaniji koja, gotovo izvjesno, nema budućnost na evropskom tržištu. Vlasnici Toščelika su mnogo iskusniji, u metalskoj industriji povezaniji i finansijski jači od Davidovića, pa to nijesu uspjeli. Na drugoj strani, imamo mogućnost da kontroverzni vlasnik Naksana objelodani poslovno partnerstvo sa državom Crnom Gorom samo koji dan pošto je obznanio uortačenje sa ruskom Beluga grupom, poznatim proizvođačem alkoholnih pića. Dok se Crna Gora nalazi na moskovskoj listi neprijateljskih zemalja zbog sankcija koje, skoro deceniju, u kontinuitetu uvodimo Rusiji i ljudima bliskim režimu Vladimira Putina. Može li to biti potez koji će nas primaći članstvu u EU?

,,Ovo predstavlja vaskrsenje…”, besjedio je Davidović zadovoljno. ,,Sigurno je da će Crna Gora biti ponosna. Očekuje se izvoz veći nego što je danas ukupan izvoz Crne Gore” (!?).  A dva ministra iz Abazovićeve Vlade –  Aleksandar Damjanović i Goran Đurović bila su tu da uveličaju veselje. Strepeći, istovremeno, da koji od radnika Željezare, uortačenih sa Davidovićem, ne ispuni prijetnju da će se baciti sa fabričkog krova ukoliko Vlada ne izađe u susret njihovim zahtjevima.

Rješenje slučaja Željezara, daleko od očiju javnosti, opet je odloženo za narednu sedmicu. Tada, možda, saznamo da li su EPCG i Vlada spremni da Davidoviću struju prodaju po cijeni od 23 eura za megavat. Zimus nijesu htjeli ni da čuju za ponudu da Veselinu Pejoviću (KAP) istu količinu električne energije prodaju po duplo većoj cijeni (45 eura). Iako je tada struja na berzama bila i do tri puta jeftinija nego danas.

Potencijalni aranžman sa Želejzarom nije jedini problem EPCG-a. Manja je muka, mada nije nevažno, to što najvrjednija državna kompanija nema funkcionalan Odbor direktora, nakon ostavke Adisa Balote. On se na tom mjestu zadržao nekoliko sati – od izbora na godišnjoj Skupštini akcionara do prve sjednice borda na kojoj je Milutin Đukanović izabran za novog/starog predsjednika. Funkcioner SDP-a je u znak protesta podnio ostavku. Vladi se ne žuri da riješi taj problem iako sistem trenutno pravi ne male gubitke, neobnovljivi resursi (ugalj) prodaju se Srbiji po minimalnim cijenama dok se potrošačima u Crnoj Gori najavljuju restrikcije.

Upravo je Đukanović obznanio da se niko nije javio na, preko volje organizovanom, javnom pozivu za prodaju 10 odsto akcija EPCG-a. To je bilo i očekivano ima li se u vidu kratak rok i loš momenat (sredina ljeta) za njegovo raspisivanje. Tako je sve izvjesnije da će EPCG krajem septembra, po sili zakona, te akcije poništiti, a svoj osnovni kapital umanjiti za nekih 77 miliona eura. Đukanović kaže da će EPCG preduzeti ,,nove korake” kako bi se spriječio neželjeni epilog. Vlada, izgleda, ne mari. Ako to ne rade na elektronskim sjednicima, daleko od očiju javnosti.

Pohodila nas je delegacija MMF-a. Ni od njih nijesmo mogli dobiti odgovor na pitanje kako, istovremeno, u zemlji imamo ogromnu potražnju za radnom snagom i više od 40.000 nezaposlenih. Među kojima i šest hiljada visokoškolaca. Ali jesmo da zemlja ulazi ,,u period visoke neizvjesnosti” i da se treba pripremiti ,,za rizik od naglog usporavanja globalnog rasta naredne godine”. Poručeno nam je da se Crna Gora na vrijeme priremi za dolazeće probleme (izazove) tako što ćemo se boriti za očuvanje prihoda (poreska i akcizna politika) snažnije kontrolisati rashode (plate, penzije, socijalna davanja, kapitalne investicije) i raditi na obezbjeđivanju adekvatnog finansiranja (nova zaduženja).

Ministar Damjanović je predočio da će budžetu do kraja godine biti potrebno 270 miliona ,,da bi se pokrili svi troškovi i stvorila fiskalna rezerva za početak naredne godine”, dok će nam tokom 2023. faliti ,,minimalno 600 miliona sa depozitima”. Ni ta informacija nije naišla na pretjerani odjek, a kamoli brigu. Ljeto je.

,,Da se ne bi igrali kao prethodna administraicja i lagali narod o 1000 eura prosječne plate i 500 eura prosječne penzije, što je još 600 do 800 miliona, treba da budemo realni i ponašamo se u skladu sa guberom, da se pružimo koliko je realno”, poručio je ministar finansija. Mi i dalje u osjetljive nacionalne žice. Zimus ćemo tražiti krivca.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRELOMIO O NEUSTAVNOM ZAKONU O OPŠTINAMA: Na izbore – pa ko šta odnese

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, izdvojili su mišljenje sudija Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića

 

Dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima su redovni izbori u 14 opština odloženi za 23. oktobar (umjesto u maju), proglašene su neustavnim. Nova parlamentarna većina, sastavljena od Demokratske partije socijalista (DPS, Socijalističke narodne partije (SNP), Koalicije Crno na bijelo, Socijal-demokratske partije i manjinskih partija izglasala je odlaganje izbora na Dan Evrope (9. maja). Međutim, iako je postupak zahtijevao hitnost, Ustavni sud je odluku o neustavnosti zakonskih odredbi donio tek 28. jula – gotovo tri mjeseca nakon donošenja spornog zakona.

Pravno dejstvo i šteta od neustavnog zakona nastupili su odmah nakon što je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao izmijenjeni zakon. On je akt jednom vratio Skupštini na ponovno izglasavanje, što mu omogućava Ustav, ali morao ga je potpisati nakon što je ponovo usvojen. Premijer Dritan Abazović pravdao je odlaganje izbora time što nemamo izglasan Ustavni sud i Sudski savjet, dok su opozicione stranke i civilno društvo upozoravali da se time krši Ustav i pravo građana da vlast biraju svakih četiri godine.

U opštinama koje su izbjegle izbore na proljeće, lokalnim parlamentima produženi su mandati. Aktuelne većine odbornika kasnije su ponovo izabrale predsjednike opština na drugi mandat, bez izbora. Do sada su ponovo izabrani predsjednik Opštine Žabljak Veselin Vukićević, Glavnog grada – Ivan Vuković, Bara – Dušan Raičević i Opštine Golubovci Tanja Stajović. Svi su iz Demokratske partije socijalista. Pravnici tvrde da su sva imenovanja sporna, jer proizilaze iz neustavnog zakona.

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, na sjednici ustavnosudske instance izdvojili su mišljenje sudije Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića.

Iličković kaže da je dao i izdvojeno mišljenje jer je odluka nepotpuna i necjelovita, donijeta sa zakašnjenjem, zbog čega su nastupile mnoge štetne posljedice koje će biti vrlo teško otkloniti. Odluka, tvrdi, ostavlja brojne dileme.

,,Da li ponovna odluka o izboru predsjednika opština i dalje egizstira u pravom sistemu, iako je zakonski i Ustavno problematična. Zatim, odluka predsjednika Crne Gore o raspisivanju izbora za 23. oktobar s obzirom na to da one proizilaze iz zakona koji je proglašen neustavnim i koji je prestao da važi. Da li je ukidanjem zakona ostala pravna praznina, a ja mislim da jeste… Ko treba da popuni tu pravnu prazninu, na koji način i kojom većinom jer bi trebalo da se mijenja Zakon o izboru odbornika i poslanika za šta je potrebna dvotrećinska većina u Skupštini”, pojasnio je Iličković.

Predsjednike opštinskih skupština, koje su ponovo izabrale gradonačelnika, zatekla je presuda Ustavnog suda. Svi su čekali uputstvo kako da se ponašaju. Njihove nedoumice otklonio je Đukanović ponovo raspisujući izbore za 23. oktobar.

Savjetnik predsjednika za ustavni sistem i pravna pitanju Boris Bastijančić kaže da je predsjednik obustavio izvršenje odluka o raspisivanju izbora za odbornike Skupštine Glavnog grada i skupština opština: Bar, Bijelo Polje, Danilovgrad, Kolašin, Plužine, Pljevlja, Šavnik i Žabljak, kojima je u junu, odnosno julu mjesecu ove godine istekao mandat. Takođe je obustavljeno i izvršenje odluka o raspisivanju prijevremenih izbora za odbornike Skupštine opštine Tivat i Skupštine opštine Budva, čije je sazive prethodno raspustila Vlada Crne Gore.

„Cijeneći sve prethodno navedeno, kao i pozitivne propise crnogorskog izbornog zakonodavstva, imajući u vidu pravni vakuum koji bi nastao, te član 22 Ustava Crne Gore, kojim se jemči pravo građanima na lokalnu samoupravu, Predsjednik Crne Gore je donio novu Odluku o raspisivanju lokalnih izbora u 11 opština i Glavnom gradu Podgorica, kao i Odluku o raspisivanju prijevremenih izbora za odbornike u Skupštini opštine Tivat i Skupštini opštine Budva, utvrdivši datum njihovog održavanja i to 23. oktobar 2022. godine“, pojasnio je Bastijančić.

Predsjednik Skupštine Glavnog grada Đorđe Suhih kazao je ranije da postoji problem, jer ne mogu sprovesti izbore onog dana kada je trebalo po do tada važećem zakonu. Istakao je da neće imati više sjednica skupštine i da očekuje da će se to pitanje u međuvremenu razjasniti.

,,Da li će biti dozvoljen rad odbornicima… Tu zakon ima dvije različite stavke koje idu praktično jedna iza druge. Mandat odbornika kao i predsjednika Skupštine traje četiri godine, a s druge strane, mandat odbornika prestaje onog trenutka kad se potvrdi mandat drugim odbornicima. Opet, predsjednik Skupštine, pogotovo, još ima obavezu da sazove prvu konstitutivnu sjednicu. Znači, on praktično mora biti u mandatu dok ne sazove tu konstitutivnu sjednicu i onda mu prestaje mandat”, kazao je Suhih.

Akcija za socijalnu pravdu će Ustavnom sudu uputiti više odvojenih inicijativa, kojima će tražiti ocjenu ustavnosti izbora predsjednika opština u prethodnom periodu. Sličnu inicijativu najavili su i odbornici Demokratske Crne Gore u glavnom gradu. Oni su Upravnom sudu podnijeli tužbu protiv Skupštine Glavnog grada tražeći da se poništi odluka o izboru Ivana Vukovića za gradonačelnika Podgorice, koja je donijeta 5. jula, a na osnovu koje mu je povjeren novi četvorogodošnji mandat koji počinje teći od 1. avgusta.

Izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Dragan Koprivica saopštio je da je odluka Ustavnog suda bila opravdana, ali je donesena sa velikim zakašnjenjem. Kaže da izaziva veliku zabrinutost što sada i zvanično možemo konstatovati da imamo političke elite koje su spremne podrivati demokratiju u sopstvenoj državi radi najsebičnijih partijskih interesa.

„Ne samo da su se ove elite poigrale sa našim pravnim i političkim poretkom, već su prouzrokovale haos u 14 lokalnih zajednica koje već imaju, ili će brzo imati skupštine bez legitimiteta i nelegalno izabrane predsjednike opština“, ocijenio je Koprivica.

Monitoru predsjednici opština nijesu odgovorili da li će podnijeti ostavke do izbora i kako će funkcionisati do 23. oktobra. Đukanović je, međutim, donio odluku da se pravna zavrzlama riješi izborima – pa ko šta odnese.

 

Bogdanović: Šćepanović namjerno odlagao odluku

Poslanik Demokratske Crne Gore Boris Bogdanović kaže da su očekivali da će Ustavni sud proglasiti neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi. Međutim, Ustavni sud je odluku donio 81 dan od kada je Skupština usvojila zakon. Ocjenjuje da je logično zaključiti da je aktuelni predsjednik Ustavnog suda Budimir Šćepanović odlagao donošenje odluke, s namjerom da omogući važenje zakona toliko da ga aktuelna parlamentarna većina iskoristi da se izbori u 14 opština ne održe u junu, već da se pomjere za jesen.

,,Takođe naglašavamo da su dvoje, od ukupno četvoro sudija Ustavnog suda (Iličković i Gogić), svojim izdvojenim mišljenjem, izrazili svojevrstan protest što je ova odluka Ustavnog suda došla kasno, ali i što i nakon što je donesena, ne nudi do kraja jasnu pravnu situaciju jer je odlukom Ustavnog suda izbjegnuto da se saopšti da li se poništavaju i sve pravne posljedice primjene neustavnog Zakona o dopuni Zakona o lokalnoj samoupravi”, rekao je Bogdanović.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLODAVCI NA MUKAMA: Radnika nema, a neće ih ni biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Domaće radne snage, i one iz regiona, biće sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja

 

„Potrebne radnice“, „Traži se konobar“, „Zapošljavamo“ – skoro da nema ulice u Podgorici u kojoj na malim prodavnicama, radnjama ili kafićima ne vidite oglas za posao. Vlasnik kafića kaže za Monitor da je oglas za konobara objavio prije skoro dva mjeseca: „Da se bar ko javio da se interesuje. Niko. Ni jedan poziv nisam imao“. Njegov kolega odložio je otvaranje novog kafića za septembar jer su mu dvije ekipe radnika otišle da rade na primorje.

Iste nevolje i na primorju. „Radna snaga nas napušta. Digli smo plate da bi ih zadržali, da ne bi pošli u Hrvatsku i mi smo u velikom minusu, ne možemo da podmirimo troškove. Jedino što imamo su inspekcije koje su za nam za vratom“, žalio se medijima na početku sezone ugostitelj iz Petrovca.

Nevolje sa radnom snagom ponavljaju se tokom svake ljetnje turističke sezone. Ugostitelji kažu da se od pandemije samo pojačao. Ljudi su iz ugostiteljstva otišli u druge, sigurnije branše ili na druga mjesta gdje imaju bolje uslove.

Samo Budvi tokom sezone nedostaje oko 3.000 radnika, uglavnom  kuvara, konobara, čistačica, sobarica… Da bi privukli radnike neki od ugostitelja su ove sezone bili prinuđeni da povećaju plate – konobarima i sobaricama od 500 do 800 eura, kuvarima od 800 do 2.500… Aleksandar Jovanović iz Udruženja ugostitelja Budve izjavio je: „Ugostitelji su bili primorani da izdvajaju više za plate zaposlenima. Uz povećanje zarada na nivou države, došlo se u apsurdnu situaciju da kuvar ima zaradu kao ministar ili premijer“.

Iz Unije slobodnih sindikata upozoravaju da  problem nedostatka radne snage nije slučajan. „On ima utemeljenje i u činjenici da u određenim sektorima (turizam, građevinarstvo, trgovina…) poslodavci godinama ne stvaraju ambijent za dostojanstvene uslove rada što odvlači domaću radnu snagu od ovih poslova. Niske zarade, nesigurni (prekarni) ugovori o radu, prekovremeni rad koji je pravilo, a ne izuzetak, nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora i druge povrede prava iz radnog odnosa, doprinosili su i dalje doprinose tome da naši građani i građanke ne žele da budu radno angažovani u tim sektorima“, kaže za Monitor Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije.

Ne nedostaje radnika samo u turizmu. Prema podacima Unije poslodavaca deficitarna zanimanja su ona trećeg i četrtog nivoa kvalifikacije iz sektora turizma i ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine, građevinarstva, najčešće zanatska zanimanja i usluga:  konobari, kuvari, recepcioneri, točilaci pića, prodavci, higijeničari, sobarice, serviri, pomoćni građevinski radnici i druga srodna i pomoćna zanimanja iz navedenih oblasti. Među visokoškolskim zanimanjima kao deficitarna od strane privatnog sektora izdvajaju zanimanja iz oblasti informacionih tehnologija (IT).

Iz Privredne komore za Monitor su kazali da zbog sezonskog karaktera crnogorske privrede poslodavci u pojedinim oblastima imaju velike poteškoće da nađu odgovarajuću radnu snagu. Naglašavaju da je to posebno izraženo u sferi turizma, ugostiteljstva i građevinarstva, i rezultira većim zapošljavanjem strane radne snage, u odnosu na domaće radnike. Prema podacima Ministarstva rada, u utrošenim kvotama za zapošljavanje stranaca u 2021. godini, pretežno učešće (79,65 posto), imaju četiri grupe zanimanja: građevinarstvo, usluge smještaja i ishrane, ostale uslužne djelatnosti i trgovina. Takođe je stalna potražnja za stručnjacima iz oblasti informacionih tehnologija, gdje dolazi do izražaja ne samo pitanje ponude radne snage na tržištu rada iz ove oblasti odnosno kvantiteta, već i njenog kvaliteta. Deficitarni kadrovi u pojedinim opštinama su takođe doktori medicine, a u oblasti saobraćaja vozači teretnjaka, vozači autobusa, vozovođe…

„Uzroci navedene deficitarnosti odnosno neusklađenosti ponude i tražnje u Crnoj Gori su višestruki: obrazovna politika i kvalitet obrazovanja, politika zapošljavanja, migracije stanovništva ali i sistem vrijednosti i mentalitet crnogorskih građana pri čemu vrlo često, prema riječima poslodavaca, domaća radna snaga nije zainteresovana za rad u pojedinim sektorima odnosno na pojedinim od navedenih pozicija. Naročito posljednje rezultira zapošljavanjem strane radne snage, pa se u Crnoj Gori svake godine izda preko 20.000 radnih dozvola za strance“, kaže za Monitor Ana Marković, šefica sektora za obrazovanje i rad sa članstvom Unije poslodavaca.

Mladi nijesu spremni da rade slabo plaćene poslove. Godinama ankete govore da sve više njih razmišlja da napusti Crnu Goru – 33,4 odsto mladih želi da napusti Crnu Goru (istraživanje rađeno maja 2022), a 92 odsto mladih bi privremeno ili trajno napustilo Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika (decembar 2021).

Posljednje istraživanje Instituta za strateške studije i projekcije koje je sprovedeno u 15 crnogorskih opština na uzorku od 1.818 mladih govori da je najveći broj mladih koji rade zaposlen u sektoru trgovine i usluga. Trećina ispitanih, odnosno 30,5 odsto, radi na poslu koji ne odgovara nivou stečenih kvalifikacija ni oblasti školovanja, odnosno studiranja. Najčešće prepreke koje su identifikovali su opšti nedostatak poslova, loši radni uslovi, potrebna partijska knjižica kao i potrebna veza, dok se 31,9 odsto mladih nije registrovalo u Zavodu za zapošljavanje, najčešće jer ne vide korist od registracije.

Mihajlović upozorava da se Crna Gora već suočava i da će se tek suočiti sa egzodusom radne snage. Iz Sindikata ističu da poslodavci ne preduzimaju ništa kako bi stvorili dostojanstvene uslove rada i zadržali radnu snagu.

Istraživanje koje je USSCG sprovela tokom 2021. godine uz podršku Međunarodne organizacije rada, pokazalo je da 38,2 odsto ispitanika razmišlja o odlasku iz Crne Gore u potrazi za boljim poslom, ali još uvijek nije preduzelo konkretne aktivnosti na tom planu. Dodatnih 11,1 odsto ispitanika je već preduzelo konkretne korake u vezi sa odlaskom.

„Kao najfrekventniji odgovor na pitanje koji je dominantan razlog za odlazak iz Crne Gore, 57,7 odsto ispitanika navelo je adekvatnu zaradu, a odmah nakon toga bolje uslove rada. Ovakvi i slični podaci iz drugih istraživanja trebalo bi da budu alarm kako za poslodavce, tako i za samu državu jer ćemo u suprotnom izgubiti najznačajniji resusr – ljude“.

Procjenjuje se da je Zapadni Balkan za nepunih 20 godina napustilo 4,4 miliona ljudi, što je jasan signal da moramo raditi u pravcu mobilizacije svih kreativnih potencijala, reformi obrazovnog sistema, podsticanju privatnog sektora i inovativnosti kako bi od naše zemlje i regiona napravili perspektivno mjesto za život i rad, ističu iz Privredne komore.

Preciznih podataka koliko je stanovnika posljednjih decenija napustilo Crnu Goru nema. I dok naši idu na Zapad, svake godine se uvećava broj onih koji posao traže u Crnoj Gori. Posljednji podaci Zavoda za zapošljavanje o deficitarnim kadrovima su iz 2019. Navodi se da je te godine najviše dozvola za strance se izdato u sektoru Usluge smještaja i ishrane – preko 6.000, zarim Građevinarstvo – 5.500, Ostale uslužne djelatnosti – 2.150 i Trgovina na veliko imalo preko hiljadu. Zapošljeni dolaze iz Srbije, Turske, BiH, Kine, Albanije, Rusije, Kosova, Makedonije.

I u komšiluku slične muke. U posljednje dvije decenije stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postala je oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja: Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država. Mediji su objavili da je tamošnja Vlada u procesu zaključivanja sporazuma sa Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

Hrvatska, iz koje se masovno odlazi na rad u Njemačku i Irsku, se godinama suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage. Procjenjuje se da Hrvatskoj kontinuirano nedostaje 60.000 radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, za DW je izjavio da se procjenjuje da je Hrvatsku napustilo do deset posto stanovnika: „Iako u Hrvatsku dolaze raditi ljudi iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova, i njih je sve manje s obzirom na to da je i njima, kao i Hrvatima, isplativije otići u razvijenije zapadnoeuropske zemlje. Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku putem posredničkih agencija iz Nepala, Filipina, Bangladeša, Kine, Indije, Rusije, Koreje, čak i Tajlanda, Meksika…“.

U BiH, egzodus koji je započeo tokom rata, nikada nije ni prestao.

Problem nedostatka odgovarajuće radne snage karakteriše i privredu EU, pa je tako u ekonomskom istraživanju Evropske asocijacije komora – EUROCHAMBRES-a, 40 odsto poslodavaca u Evropi prijavilo poteškoće u pronalaženju zaposlenih sa potrebnim vještinama. Nedostatak kvalifikovanih radnika smatra se drugim glavnim izazovom za preduzetnike.

U Evropskoj uniji stopa nezaposlenosti je dostigla istorijski minimum i iznosila je u martu 2022. 6,2 odsto, a u eurozoni na 6,8 odsto aktivnog stanovništva prema podacima Eurostata. Među članicama EU, najviše stope nezaposlenosti u martu su imale Španija (13,5 odsto), Grčka (12,9 odsto) i Italija (8,3 odsto), dok su najnižu stopu nezaposlenosti imale Češka (2,3 odsto), Njemačka (2,9 odsto), Malta i Poljska (po tri odsto).

Iz Privredne komore kažu da se očekivanim padom društvenog bruto proizvoda i inflacije izazvane krizom zbog pandemije, ratom u Ukrajini i privrednom recesijom, očekuje pogoršanje stanja i u ovoj sferi.

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Poslodavci neće moći da ispraćaju radnike sa onom čuvenom – „Ako nećeš ti, ima ko će da radi“ (podrazumjeva se za male pare i nikakve uslove rada). Domaće radne snage, i one iz regiona, će biti sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo