Specijalno tužilaštvo Crne Gore procjenjuje osnovanost dokaza koje je prikupilo u postupku protiv Slobodana Pejovića po privatnoj krivičnoj prijavi Šemsudina Radončića. Dokumentarnim filmom Heroj našeg doba Radončić je pokušao da inkriminiše Pejovića za deportacije, pa se u toj konfabulaciji, jedan od stotina nekadašnjih lokalnih inspektora za suzbijanje imovinskog kriminala, markira kao alfa i omega državnog zločinačkog poduhvata višednevnih i masovnih hapšenja izbjeglica u desetak crnogorskih opština i protivzakonitog izručenja sa epilogom smaknuća 86 Bošnjaka. Na poziv zamjenice specijalne tužiteljke za ratne zločine Lidije Vukčević, koja je zastupala na prvostepenom postupku propalu optužnicu protiv devetorice optuženih policajaca u slučaju deportacija, Radončić je oktobra prošle godine dostavio uradak i kontakt podatke svojih svjedoka.
Vukčevićeva je objavila da će „odmah tražiti saslušanja”. Urgentnost njenog postupanja je u dijelu javnosti stvorila privid ozbiljnosti dokaza protiv Pejovića. Ona je u kratkom roku prikupila iskaze Radončićevih svjedoka iz Crne Gore, pa se zaputila u Sarajevo, gdje je saslušala ostatak glumačke ekipe Heroja našeg doba.
Podatke o tome šta preduzima Lidija Vukčević ekskluzivno je objavljivao u svojstvu portparola lično Radončić, kao i Dnevni avaz – firma koja je, nota bene, paralelno vodila pregovore sa Vladom o kupovini Pobjede – a te su „avaze” na sva zvona reprodukovali domaći režimski mediji.
Očigledna je koprodukcija naše vlasti, njenih sikofanata i sa zataškavanjem ratnih zločina povezanih osoba u namjeri da dezavuišu Slobodana Pejovića – prvog i zasad iz državne strukture jedinog svjedoka koji je javno progovorio o ratnom zločinu u koji su umiješani funkcioneri i službenici Vlade Mila Đukanovića.
No, ukoliko „koproducenti” žele da idu do kraja, pa svoje medijske atentate na Pejovića pretvore u pokušaj sudske egzekucije – nema dileme da će ga izvesti na optuženičku klupu. Ipak, enigma im je kako zaođenuti kakav-takav pravni obol – po kojem zakonskom osnovu i sa čime teretiti Pejovića i presuditi mu?
Medijske optužbe protiv Pejovića su koncentrisane u dvije tvrdnje. Prva, da 22. maja 1992. nije, kako tvrdi više od deceniju, oslobodio trojicu uhapšenika, već je to navodno uradio jedan drugi policajac, Miodrag Jokić, koji je umro ne ostavivši o tome, čak ni porodici, nikakvog usmenog ili pisanog traga.
Ukoliko dilema, suprotna činjenicama i zdravoj pameti, o tome ko je prekoračujući službena ovlašćenja oslobodio trojicu uhapšenika zbilja postoji, ili je zapravo spinovana, svejedno, to svakako nije Zakonom o državnom tužilaštvu utvrđena nadležnost postupanja Specijalnog tužilaštva koje je ustrojeno, a i poreski obveznici ga plaćaju, „za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina”.
Jer, Pejovićevi uhapšenici, izbjeglice Edhem Fejzić i braća Nedžib i Nermin Sijerčić, u bilo kojoj varijanti – i onoj Radončićevih svjedoka – ubrzo po arestovanju su zaista i oslobođeni. Pejović bi, eventualno, mogao da odgovara zbog povrede službene dužnosti ili slično – pod uslovom da ta djela nijesu zastarjela.
Druga medijska optužba, „avaz” da je Pejović, iste noći, 22. maja 1992. u Baošićima uhapsio drugu trojicu izbjeglica – kasnije ubijenu braću Huseina, Zaima i Midhata Rikala – još manje ostavlja prostor za manipulaciju.
Specijalno tužilaštvo upravo o braći Rikalo, za razliku od drugih stvarnih a ne šemsudiranih žrtava deportacija, igrom slučaja ima nešto „deblju” policijsku dokumentaciju – kroz koju se nepogriješivo identifikuje policijska subordinacija i hronologija tragedije braće Rikalo.
U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, upućenoj 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici – potpisao sada optuženi Duško Bakrač, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.
U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio je komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.
U trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2 od 08. aprila 1993. godine, str. 2, ministar policije Nikola Pejaković, optužen takođe, navodi i da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije (Plužine) izvršio komandir Milomir Mališ”.
U ovim, kao i svim drugim dokazima koji potiču od državnih organa, uopšte se ne pominje Slobodan Pejović. MUP, Uprava policije – bivši CB Herceg Novi i ANB, sukcesorka SDB, još prije sedam-osam godina su obavijestili istražne organe da ne raspolažu niti jednim drugim pisanim dokazima na temu deportacija, uključujući i tragediju trojice braće. Da li će, za potrebe pakovanja optužnice protiv Pejovića, sada posegnuti za falsifikatima? Pejović u jednoj svojoj izjavi nije isključio takvu mogućnost.
Istraga se zasad zasniva na tvrdnjama aktera filma Šemsudina Radončića. Kako je objavljeno, Lidija Vukčević je saslušala ukupno osmoricu Radončićevih svjedoka, dva crnogorska i šestoricu bosanskih. Domaći su bivši hercegnovski policajac Ranko Mihailović i Tanja Vujisić, vlasnica kuće u kojoj su uhapšeni Fejzić i Sijerčići; bosanski svjedoci su Enver Pačo, dvojica Sijerčića, zatim Saliha Sijerčić, Radojka Fejzić i Elvira Rikalo-Šljivar. O čemu su oni svjedočili i kakva im je vjerodostojnost ?
Maja 1992. Ranko Mihailović je bio pripadnik specijalne jedinice policije u Herceg Novom. Neposredno pretpostavljeni mu je bio Ranko Martinović (vidi boks) koji je na suđenju sredinom 2010. izjavio da ih je u toj jedinici bilo „oko 30 ljudi”, ali da „niko od nas nije učestvovao u ovoj akciji (deportacija)”. To je kardinalna laž sama po sebi – učestvovao je barem Mihailović, na čiji se iskaz da je Pejović „rukovodio” Martinović poziva.
Što se tiče Mihailovićevih svjedočenja, u Heroju našeg doba i na suđenju, nije osporena niti jedna bitna činjenica koje Slobodan Pejović javno ponavlja od 2000. godine. Postupalo se po depeši da se „privedu građani BiH”, akcija je krenula nakon naređenja koje je izdao Damjan Turković, pomoćnik načelnika CB-a za uniformisanu policiju i Mihailović je asistirao Pejoviću.
Zatim su i Mihailović i svjedokinja Tanja Vujisić potvrdili i Pejovićev navod da su izbjeglice uhapšene u tačno opisanoj kući u Igalu. Upravo je do te kuće Pejović automobilom dovezao Šemsudina Radončića i pokazao mu je, što je i prikazano u njegovom dokumentarcu Karneval iz 2006. godine.
Prema Radončićevoj tvrdnji od 21. oktobra 2011. u emisiji Živa istina, njemu se svojevremeno obratio izvjesni Enver Pačo, koji se raspitivao oko obeštećenja za deportovane, u smislu: može li da aplicira i dobije koji euro? Naime, Pača nijesu te noći uhapsili, sakrio se u famoznoj kući u Igalu, ali jesu njegovog daidžu (ujaka) Edhema Fejzića i dva rođaka. Obeštećenje nije dobio, no jeste ulogu u Radončićevom filmu. Pačo u tom filmu lije gorke suze, ama nije jasno zbog čega – sva trojica njegovih rođaka, za razliku od desetina drugih stradalnika, ubrzo su po hapšenju pušteni.
Ipak, jedna druga tvrdnja kvalifikuje Pača za svjedoka, ali ne za dokazivanje krimena Slobodana Pejovića, već optuženog Duška Bakrača, višeg inspektora SDB-a, koji je tokom prvostepenog suđenja bio u bjekstvu.
Bakrač je, prema optužnici, bio važan igrač u protivpravnom arestovanju izbjeglica jer je dostavljao podatke o tome gdje su pronašli privremena boravišta – poimenično za najmanje 16 stradalnika. Optužnica navodi da je Bakrač „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”.
U istrazi se Bakrač branio tvrdnjom da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena, a ne zna na koji način je za nju saznao”. Međutim, Radončić – nastojeći da Bakrača prikaže kao svijetli kontrast u odnosu na Pejovića – malo se „prekombinovao”. Kazao je u pomenutoj TV emisiji da je upravo Bakrač isljeđivao Pača i nakon polemike o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića oslobodio ga, pa je volens-nolens oborio Bakračevu tvrdnju da o raciji na izbjeglice nije znao ništa.
Nije jasno o kakvom ratnom zločinu bi mogla da svjedoči Radojka Fejzić supruga, 22. maja 1992, uhapšenog i iste noći oslobođenog Edhema Fejzića? Ma ko da je uhapsio i oslobodio Fejzića, kao i dvojicu Sijerčića – njihovih rođaka, nije počinio nikakav ratni zločin.
U Heroju našeg doba ova Radončićeva svjedokinja ispaljuje histerične komentare i pljuje po lap-topu, no vrhunac šemsudiranja je njena tvrdnja da je Slobodan Pejović „lično odveo mog supruga u smrt”. Ama, njen suprug, Edhem Fejzić, uopšte i nije deportovan, umro je – vidjeti stop kadar iz Radončićevog dokumentarca – šest godina kasnije, 1998, na slobodi!
Nedžib Sijerčić je u Heroju našeg doba tek iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Jokića identifikovao „sto posto” kao navodno svoga oslobodioca. Nermin, drugi Sijerčić, ne prikazuje se na toj Radončićevoj sesiji „prepoznavanja”.
Ono što oko Sijerčića u Heroju našeg doba nije rečeno, a vanredno je važno i nepoznato je široj javnosti, jeste da su Nedžib i Nermin, nakon 22. maja 1992, ne samo opet uhapšeni, već i deportovani od strane CB-a Herceg Novi!
U dokumentu – sudskom dokazu, naslovljenom Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH – Skupštini RCG Br. 05-129 od 24. novembra 1992. godine, koju je potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću dostavio ministar policije Nikola Pejaković (vidi faksimil), navodi se da su „27. 05. o.g. policijskim organima u Trebinju, a na njihov prethodni zahtjev, depešom lišena slobode i predata sljedeća lica: …Sijerčić Nedžib, Sijerčić Nermin…”
Sijerčići su, kao Radončićevi svjedoci, sada našoj slavnoj zamjenici specijalne tužiteljke davali iskaz o nečemu što nema biće ratnog zločina – hapšenju od 22. maja 1992. u kući u Igalu. Da li je Lidija Vukčević u Sarajevu ispitivala Sijerčiće o nečemu što upravo jeste zakonom precizno definisani ratni zločin – 27. maja 1992. su kao izbjeglice protivpravno opet uhapšeni i izručeni neprijateljskoj vojsci?
Sestra deportovane i ubijene braće Rikalo poznaje Šemsudina Radončića najkasnije od 2005, vjerovatno i ranije. No, Elviri Rikalo-Šljivar je trebalo pet-šest godina, odnosno ukupno 18-19 godina, da se „prisjeti”, pa ispriča kako je navodno Slobodan Pejović uhapsio njenu braću.
Imala je sjajnu priliku da to na zakonit način uradi 31. maja 2006. kada je pred sutkinjom Osnovnog suda u Podgorici Natašom Bošković svjedočila u predmetu po tužbi njene porodice – tri zahtjeva za naknadu štete, tražili su od države ukupno 4,4 miliona eura. Nije se tada Pejovića još bila „prisjetila”?!
Rikalo-Šljivar, rođena 1974, bila je punoljetna kada je, kako tvrdi, prisustvovala hapšenju braće. Radončić citira njenu kratku izjavu u knjizi Kobna sloboda, koja je objavljena 2005, da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, ama tada ne pominje Pejovića.
Kao nebitna u čitavoj priči nije prikazana u Radončićevom filmu snimljenom godinu kasnije, već je izjavu dala njena majka, Vahida Rikalo, koja je u knjizi Kobna sloboda, ne pominjući imena ili opis, navela da su joj sinove uhapsila dvojica policajaca. Uz važan detalj koji je saopštila – pokazali su nalog za hapšenje.
Pokazati nalog, ma ko poimenično bili policajci koji su uhapsili braću Rikalo, to znači da su postupali po naređenju pretpostavljenih, nikako samovoljno. Bitno je: po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio, a ne ko ih je uhapsio.
O arestovanju i deportovanju braće Rikalo – kako smo napisali – postoji dokumentacija u kojoj se Slobodan Pejović ne pominje. Najmanje desetak drugih inspektora i policajaca, koji su svjedočili u slučaju deportacija, takođe su – poput Pejovića – saopštili da su učestvovali u hapšenjima nakon što su im od pretpostavljenih uručeni nalozi. Specijalno tužilaštvo i Radončić protiv njih nijesu pokrenuli postupke.
Lidija Vukčević je u svojoj završnoj riječi na prvostepenom suđenju februara 2011. sa spiska pobijenih u optužnici izbrisala Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Da li je nedavno u Sarajevu njihova sestra i svjedokinja uopšte pitala: zbog čega?
Slučaj Ranka Martinovića
Osobu nakon čijeg je svjedočenja otpočela divljačka hajka utvrđivanja „krivice” Slobodana Pejovića, bivšeg inspektora CB Herceg Novi Ranka Martinovića, sudeći po izvještajima koje je objavljivao zimus Dnevni avaz, tužiteljka Lidija Vukčević nije ni saslušavala po Radončićevoj prijavi.
Monitor je jesenas raskrinkao pozadinu Martinovićevog lika i djela, te ulogu koju je protiv Pejovića odigrao. On se pojavio kao svjedok iako je najmanje dva puta arestovan (12/13. decembra 1997. i 18/19. avgusta 2005) i pred sudovima (Osnovni sud u Kotoru i Viši sud u Podgorici – Odjeljenje za organizovani kriminal) optuživan kao pripadnik kriminalnih bandi; u jednom svom iskazu je djelimično priznao krivicu.
Martinović je 30. juna 2010. svjedočio na suđenju u slučaju deportacija, iako je tvrdio da u njima nije učestvovao, bio je po drugom poslu „na terenu”. Međutim, od narečenog Ranka Mihailovića, najmanje desetak godina nakon deportacija, tvrdi da je samo „čuo” da je Slobodan Pejović njima „rukovodio”, no to je bilo dovoljno da Martinovićev iskaz dobije vrišteće egide u režimskim medijima: počinje spinovanje Pejovićeve „krivice”.
Specijalno tužilaštvo, koje je odigralo najmračniju ulogu u ovoj epizodi klevetanju Pejovića, ne samo da je moralo znati da Martinovića iskaz pred istražnim organima ne preporučuje za bitnog svjedoka deportacija, već i da ga u drugom predmetu okrivljuje za kriminal. Martinovića je Specijalno tužilaštvo u isto vrijeme teretilo za kriminal, a pozvalo ga da bude karakterni svjedok deportacija. I tek nakon što je obavio tu svoju ulogu, Martinovića je Specijalno tužilaštvo 22. marta 2011. oslobodilo optužbe za kriminal pod izgovorom da zbog protoka vremena ne može pravno kvalifikovati djelo.
Još gore: inspektor CB-a Herceg Novi Slavko R. Smiljanić, 5. novembra 2008. je pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem izjavio da u noći kada su počele deportacije Martinović uopšte i nije bio „na terenu”. Vidio ga je u grupi sa drugim inspektorima ispred zgrade CB-a, gdje su se po pozivu nadređenog okupili da im se uruče nalozi za hapšenja izbjeglica.
Šemsudin Radončić i Ranko Martinović su, u odvojenim postupcima, imali tokom 2011. zajedničkog advokata – Zorana Piperovića, koji je ujedno branio u slučaju deportacija jednog od optuženih policajaca.
Vladimir JOVANOVIĆ
INTERVJU5 dana
FOKUS2 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO5 dana
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice