Povežite se sa nama

MONITORING

Pakovanje tužbe

Objavljeno prije

na

Specijalno tužilaštvo Crne Gore procjenjuje osnovanost dokaza koje je prikupilo u postupku protiv Slobodana Pejovića po privatnoj krivičnoj prijavi Šemsudina Radončića. Dokumentarnim filmom Heroj našeg doba Radončić je pokušao da inkriminiše Pejovića za deportacije, pa se u toj konfabulaciji, jedan od stotina nekadašnjih lokalnih inspektora za suzbijanje imovinskog kriminala, markira kao alfa i omega državnog zločinačkog poduhvata višednevnih i masovnih hapšenja izbjeglica u desetak crnogorskih opština i protivzakonitog izručenja sa epilogom smaknuća 86 Bošnjaka. Na poziv zamjenice specijalne tužiteljke za ratne zločine Lidije Vukčević, koja je zastupala na prvostepenom postupku propalu optužnicu protiv devetorice optuženih policajaca u slučaju deportacija, Radončić je oktobra prošle godine dostavio uradak i kontakt podatke svojih svjedoka.

Vukčevićeva je objavila da će „odmah tražiti saslušanja”. Urgentnost njenog postupanja je u dijelu javnosti stvorila privid ozbiljnosti dokaza protiv Pejovića. Ona je u kratkom roku prikupila iskaze Radončićevih svjedoka iz Crne Gore, pa se zaputila u Sarajevo, gdje je saslušala ostatak glumačke ekipe Heroja našeg doba.

Podatke o tome šta preduzima Lidija Vukčević ekskluzivno je objavljivao u svojstvu portparola lično Radončić, kao i Dnevni avaz – firma koja je, nota bene, paralelno vodila pregovore sa Vladom o kupovini Pobjede – a te su „avaze” na sva zvona reprodukovali domaći režimski mediji.

Očigledna je koprodukcija naše vlasti, njenih sikofanata i sa zataškavanjem ratnih zločina povezanih osoba u namjeri da dezavuišu Slobodana Pejovića – prvog i zasad iz državne strukture jedinog svjedoka koji je javno progovorio o ratnom zločinu u koji su umiješani funkcioneri i službenici Vlade Mila Đukanovića.

No, ukoliko „koproducenti” žele da idu do kraja, pa svoje medijske atentate na Pejovića pretvore u pokušaj sudske egzekucije – nema dileme da će ga izvesti na optuženičku klupu. Ipak, enigma im je kako zaođenuti kakav-takav pravni obol – po kojem zakonskom osnovu i sa čime teretiti Pejovića i presuditi mu?

Medijske optužbe protiv Pejovića su koncentrisane u dvije tvrdnje. Prva, da 22. maja 1992. nije, kako tvrdi više od deceniju, oslobodio trojicu uhapšenika, već je to navodno uradio jedan drugi policajac, Miodrag Jokić, koji je umro ne ostavivši o tome, čak ni porodici, nikakvog usmenog ili pisanog traga.

Ukoliko dilema, suprotna činjenicama i zdravoj pameti, o tome ko je prekoračujući službena ovlašćenja oslobodio trojicu uhapšenika zbilja postoji, ili je zapravo spinovana, svejedno, to svakako nije Zakonom o državnom tužilaštvu utvrđena nadležnost postupanja Specijalnog tužilaštva koje je ustrojeno, a i poreski obveznici ga plaćaju, „za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina”.

Jer, Pejovićevi uhapšenici, izbjeglice Edhem Fejzić i braća Nedžib i Nermin Sijerčić, u bilo kojoj varijanti – i onoj Radončićevih svjedoka – ubrzo po arestovanju su zaista i oslobođeni. Pejović bi, eventualno, mogao da odgovara zbog povrede službene dužnosti ili slično – pod uslovom da ta djela nijesu zastarjela.

Druga medijska optužba, „avaz” da je Pejović, iste noći, 22. maja 1992. u Baošićima uhapsio drugu trojicu izbjeglica – kasnije ubijenu braću Huseina, Zaima i Midhata Rikala – još manje ostavlja prostor za manipulaciju.

Specijalno tužilaštvo upravo o braći Rikalo, za razliku od drugih stvarnih a ne šemsudiranih žrtava deportacija, igrom slučaja ima nešto „deblju” policijsku dokumentaciju – kroz koju se nepogriješivo identifikuje policijska subordinacija i hronologija tragedije braće Rikalo.

U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, upućenoj 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici – potpisao sada optuženi Duško Bakrač, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.

U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio je komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.

U trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2 od 08. aprila 1993. godine, str. 2, ministar policije Nikola Pejaković, optužen takođe, navodi i da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije (Plužine) izvršio komandir Milomir Mališ”.

U ovim, kao i svim drugim dokazima koji potiču od državnih organa, uopšte se ne pominje Slobodan Pejović. MUP, Uprava policije – bivši CB Herceg Novi i ANB, sukcesorka SDB, još prije sedam-osam godina su obavijestili istražne organe da ne raspolažu niti jednim drugim pisanim dokazima na temu deportacija, uključujući i tragediju trojice braće. Da li će, za potrebe pakovanja optužnice protiv Pejovića, sada posegnuti za falsifikatima? Pejović u jednoj svojoj izjavi nije isključio takvu mogućnost.

Istraga se zasad zasniva na tvrdnjama aktera filma Šemsudina Radončića. Kako je objavljeno, Lidija Vukčević je saslušala ukupno osmoricu Radončićevih svjedoka, dva crnogorska i šestoricu bosanskih. Domaći su bivši hercegnovski policajac Ranko Mihailović i Tanja Vujisić, vlasnica kuće u kojoj su uhapšeni Fejzić i Sijerčići; bosanski svjedoci su Enver Pačo, dvojica Sijerčića, zatim Saliha Sijerčić, Radojka Fejzić i Elvira Rikalo-Šljivar. O čemu su oni svjedočili i kakva im je vjerodostojnost ?

Maja 1992. Ranko Mihailović je bio pripadnik specijalne jedinice policije u Herceg Novom. Neposredno pretpostavljeni mu je bio Ranko Martinović (vidi boks) koji je na suđenju sredinom 2010. izjavio da ih je u toj jedinici bilo „oko 30 ljudi”, ali da „niko od nas nije učestvovao u ovoj akciji (deportacija)”. To je kardinalna laž sama po sebi – učestvovao je barem Mihailović, na čiji se iskaz da je Pejović „rukovodio” Martinović poziva.

Što se tiče Mihailovićevih svjedočenja, u Heroju našeg doba i na suđenju, nije osporena niti jedna bitna činjenica koje Slobodan Pejović javno ponavlja od 2000. godine. Postupalo se po depeši da se „privedu građani BiH”, akcija je krenula nakon naređenja koje je izdao Damjan Turković, pomoćnik načelnika CB-a za uniformisanu policiju i Mihailović je asistirao Pejoviću.

Zatim su i Mihailović i svjedokinja Tanja Vujisić potvrdili i Pejovićev navod da su izbjeglice uhapšene u tačno opisanoj kući u Igalu. Upravo je do te kuće Pejović automobilom dovezao Šemsudina Radončića i pokazao mu je, što je i prikazano u njegovom dokumentarcu Karneval iz 2006. godine.

Prema Radončićevoj tvrdnji od 21. oktobra 2011. u emisiji Živa istina, njemu se svojevremeno obratio izvjesni Enver Pačo, koji se raspitivao oko obeštećenja za deportovane, u smislu: može li da aplicira i dobije koji euro? Naime, Pača nijesu te noći uhapsili, sakrio se u famoznoj kući u Igalu, ali jesu njegovog daidžu (ujaka) Edhema Fejzića i dva rođaka. Obeštećenje nije dobio, no jeste ulogu u Radončićevom filmu. Pačo u tom filmu lije gorke suze, ama nije jasno zbog čega – sva trojica njegovih rođaka, za razliku od desetina drugih stradalnika, ubrzo su po hapšenju pušteni.

Ipak, jedna druga tvrdnja kvalifikuje Pača za svjedoka, ali ne za dokazivanje krimena Slobodana Pejovića, već optuženog Duška Bakrača, višeg inspektora SDB-a, koji je tokom prvostepenog suđenja bio u bjekstvu.

Bakrač je, prema optužnici, bio važan igrač u protivpravnom arestovanju izbjeglica jer je dostavljao podatke o tome gdje su pronašli privremena boravišta – poimenično za najmanje 16 stradalnika. Optužnica navodi da je Bakrač „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”.

U istrazi se Bakrač branio tvrdnjom da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena, a ne zna na koji način je za nju saznao”. Međutim, Radončić – nastojeći da Bakrača prikaže kao svijetli kontrast u odnosu na Pejovića – malo se „prekombinovao”. Kazao je u pomenutoj TV emisiji da je upravo Bakrač isljeđivao Pača i nakon polemike o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića oslobodio ga, pa je volens-nolens oborio Bakračevu tvrdnju da o raciji na izbjeglice nije znao ništa.

Nije jasno o kakvom ratnom zločinu bi mogla da svjedoči Radojka Fejzić supruga, 22. maja 1992, uhapšenog i iste noći oslobođenog Edhema Fejzića? Ma ko da je uhapsio i oslobodio Fejzića, kao i dvojicu Sijerčića – njihovih rođaka, nije počinio nikakav ratni zločin.

U Heroju našeg doba ova Radončićeva svjedokinja ispaljuje histerične komentare i pljuje po lap-topu, no vrhunac šemsudiranja je njena tvrdnja da je Slobodan Pejović „lično odveo mog supruga u smrt”. Ama, njen suprug, Edhem Fejzić, uopšte i nije deportovan, umro je – vidjeti stop kadar iz Radončićevog dokumentarca – šest godina kasnije, 1998, na slobodi!

Nedžib Sijerčić je u Heroju našeg doba tek iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Jokića identifikovao „sto posto” kao navodno svoga oslobodioca. Nermin, drugi Sijerčić, ne prikazuje se na toj Radončićevoj sesiji „prepoznavanja”.

Ono što oko Sijerčića u Heroju našeg doba nije rečeno, a vanredno je važno i nepoznato je široj javnosti, jeste da su Nedžib i Nermin, nakon 22. maja 1992, ne samo opet uhapšeni, već i deportovani od strane CB-a Herceg Novi!

U dokumentu – sudskom dokazu, naslovljenom Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH – Skupštini RCG Br. 05-129 od 24. novembra 1992. godine, koju je potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću dostavio ministar policije Nikola Pejaković (vidi faksimil), navodi se da su „27. 05. o.g. policijskim organima u Trebinju, a na njihov prethodni zahtjev, depešom lišena slobode i predata sljedeća lica: …Sijerčić Nedžib, Sijerčić Nermin…”

Sijerčići su, kao Radončićevi svjedoci, sada našoj slavnoj zamjenici specijalne tužiteljke davali iskaz o nečemu što nema biće ratnog zločina – hapšenju od 22. maja 1992. u kući u Igalu. Da li je Lidija Vukčević u Sarajevu ispitivala Sijerčiće o nečemu što upravo jeste zakonom precizno definisani ratni zločin – 27. maja 1992. su kao izbjeglice protivpravno opet uhapšeni i izručeni neprijateljskoj vojsci?

Sestra deportovane i ubijene braće Rikalo poznaje Šemsudina Radončića najkasnije od 2005, vjerovatno i ranije. No, Elviri Rikalo-Šljivar je trebalo pet-šest godina, odnosno ukupno 18-19 godina, da se „prisjeti”, pa ispriča kako je navodno Slobodan Pejović uhapsio njenu braću.

Imala je sjajnu priliku da to na zakonit način uradi 31. maja 2006. kada je pred sutkinjom Osnovnog suda u Podgorici Natašom Bošković svjedočila u predmetu po tužbi njene porodice – tri zahtjeva za naknadu štete, tražili su od države ukupno 4,4 miliona eura. Nije se tada Pejovića još bila „prisjetila”?!

Rikalo-Šljivar, rođena 1974, bila je punoljetna kada je, kako tvrdi, prisustvovala hapšenju braće. Radončić citira njenu kratku izjavu u knjizi Kobna sloboda, koja je objavljena 2005, da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, ama tada ne pominje Pejovića.

Kao nebitna u čitavoj priči nije prikazana u Radončićevom filmu snimljenom godinu kasnije, već je izjavu dala njena majka, Vahida Rikalo, koja je u knjizi Kobna sloboda, ne pominjući imena ili opis, navela da su joj sinove uhapsila dvojica policajaca. Uz važan detalj koji je saopštila – pokazali su nalog za hapšenje.

Pokazati nalog, ma ko poimenično bili policajci koji su uhapsili braću Rikalo, to znači da su postupali po naređenju pretpostavljenih, nikako samovoljno. Bitno je: po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio, a ne ko ih je uhapsio.

O arestovanju i deportovanju braće Rikalo – kako smo napisali – postoji dokumentacija u kojoj se Slobodan Pejović ne pominje. Najmanje desetak drugih inspektora i policajaca, koji su svjedočili u slučaju deportacija, takođe su – poput Pejovića – saopštili da su učestvovali u hapšenjima nakon što su im od pretpostavljenih uručeni nalozi. Specijalno tužilaštvo i Radončić protiv njih nijesu pokrenuli postupke.

Lidija Vukčević je u svojoj završnoj riječi na prvostepenom suđenju februara 2011. sa spiska pobijenih u optužnici izbrisala Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Da li je nedavno u Sarajevu njihova sestra i svjedokinja uopšte pitala: zbog čega?

Slučaj Ranka Martinovića

Osobu nakon čijeg je svjedočenja otpočela divljačka hajka utvrđivanja „krivice” Slobodana Pejovića, bivšeg inspektora CB Herceg Novi Ranka Martinovića, sudeći po izvještajima koje je objavljivao zimus Dnevni avaz, tužiteljka Lidija Vukčević nije ni saslušavala po Radončićevoj prijavi.

Monitor je jesenas raskrinkao pozadinu Martinovićevog lika i djela, te ulogu koju je protiv Pejovića odigrao. On se pojavio kao svjedok iako je najmanje dva puta arestovan (12/13. decembra 1997. i 18/19. avgusta 2005) i pred sudovima (Osnovni sud u Kotoru i Viši sud u Podgorici – Odjeljenje za organizovani kriminal) optuživan kao pripadnik kriminalnih bandi; u jednom svom iskazu je djelimično priznao krivicu.

Martinović je 30. juna 2010. svjedočio na suđenju u slučaju deportacija, iako je tvrdio da u njima nije učestvovao, bio je po drugom poslu „na terenu”. Međutim, od narečenog Ranka Mihailovića, najmanje desetak godina nakon deportacija, tvrdi da je samo „čuo” da je Slobodan Pejović njima „rukovodio”, no to je bilo dovoljno da Martinovićev iskaz dobije vrišteće egide u režimskim medijima: počinje spinovanje Pejovićeve „krivice”.

Specijalno tužilaštvo, koje je odigralo najmračniju ulogu u ovoj epizodi klevetanju Pejovića, ne samo da je moralo znati da Martinovića iskaz pred istražnim organima ne preporučuje za bitnog svjedoka deportacija, već i da ga u drugom predmetu okrivljuje za kriminal. Martinovića je Specijalno tužilaštvo u isto vrijeme teretilo za kriminal, a pozvalo ga da bude karakterni svjedok deportacija. I tek nakon što je obavio tu svoju ulogu, Martinovića je Specijalno tužilaštvo 22. marta 2011. oslobodilo optužbe za kriminal pod izgovorom da zbog protoka vremena ne može pravno kvalifikovati djelo.

Još gore: inspektor CB-a Herceg Novi Slavko R. Smiljanić, 5. novembra 2008. je pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem izjavio da u noći kada su počele deportacije Martinović uopšte i nije bio „na terenu”. Vidio ga je u grupi sa drugim inspektorima ispred zgrade CB-a, gdje su se po pozivu nadređenog okupili da im se uruče nalozi za hapšenja izbjeglica.

Šemsudin Radončić i Ranko Martinović su, u odvojenim postupcima, imali tokom 2011. zajedničkog advokata – Zorana Piperovića, koji je ujedno branio u slučaju deportacija jednog od optuženih policajaca.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAMENOLOM VELJA GORANA U BARSKOM SELU MRKOJEVIĆI: Nova vlast, stari scenario

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani Velje Gorane muku muče da zaustave preduzeće Trojan d.o.o da u njihovom selu izgradi kamenolom i naruši njihovu životnu sredinu, Vlada tvrdi da je projekat dobrobit cijele zajednice

 

Protest očajnih mještana protiv moćnog investitora koji pokušava da naruši životnu sredinu njihovog kraja. Vlada nas ubjeđuje da je riječ o projektu od velike važnosti za Crnu Goru, dobrobiti za građane koji protestuju i da je sve po zakonu. Investitor mještanima obećava brda i planine samo da ga puste da radi. Organi bezbjednosti privode građane kako bi investitor mirno mogao da gradi. Poznat scenario. Navikli smo na slične priče tokom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i njihovih partnera.

Međutim, ovdje nije riječ o prethodnoj vlasti, niti o nekom od ranijih slučajeva. Jedina veza između tih scenarija je što je ovdje investitoru odobrila koncesiju upravo Vlada Duška Markovića, sadašnjeg poslanika opozicionog DPS-a u Skupštini. Štaviše, koncesija je dodijeljena u tranzicionom periodu između parlamentarnih izbora i formiranja nove Vlade. Kasnije smo od aktuelnih ministara slušali da su mnoge sporne odluke donijete upravo u tom periodu.

Riječ o barskom selu Mrkojevići, odnosno zaseoku Velja Gorana gdje barsko preduzeće Trojan d.o.o  želi da eksploatiše kamen. Koncesiju je 8. oktobra 2020. godine potpisao tada odlazeći premijer Duško Marković, dok mu je urbanističko-tehničke uslove par mjeseci kasnije izdala Opština Bar, gdje vlast i dalje vrši Demokratska partija socijalista. Trojan d.o.o dobio je koncesiju na tenderu gdje je bio jedini prijavljeni. Zakonska procedura je ispoštovana, kao i ranije za male hidroelektrane.

Jedino što koči ostvarenje ove investicije trenutno su mještani Velje Gorane koji ne žele kamenolom blizu svojih domova. Dio mještana je privela policija jer su nedavno pokušali da blokiraju mašine investitora.

,,Tužno je da smo ponovo ostavljeni da se sami borimo protiv kamenoloma i da nam je ugrožena cijela lokalna zajednica, a da niko od nadležnih ne reaguje, već nam privode mještane koji su civilizovano i mirno izašli da čekaju komunalnu policiju i da brane prag svoje kuće od razaranja. Sramotno je da svi zatvaraju oči i gledaju političku ili neku drugu korist pred koncesijom koja je štetna po lokalnu zajednicu”, tako je to opisala stanovnica sela Edina Osmanović.

Priču je otvorio Građanski pokret URA, odakle je traženo da ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić učini sve što je u njegovoj nadležnosti da stopira projekat kamenoloma. U kritiku kamenoloma su se potom uključile opozicione partije koje trenutno vrše vlast u Baru. I predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević obišao je Velju Goranu da podrži mještane ističući da nije znao da je tamo planiran kamenolom. Međutim, upravo je njegova uprava preduzeću Trajan d.o.o izdala urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije 2. decembra 2020. godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIN SVEŠTENIK U UO UNIVERZITETA: Vesna Bratić – dosljedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje sveštenika Nikole Marojevića za člana UO Univerziteta CG samo je nastavak dosljednog podgrijavanja podjela u javnosti od početka mandata trostruke ministarke, Vesne Bratić

 

Pored drame oko Vlade, glavna rasprava u javnosti vodi se oko Vladinog izbora paroha nikšićkog Nikole Marojevića za člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore.

Partije i njima naklonjeni mediji izvještavaju o puču na državni univerzitet, koji je preko Vlade izvela Srpska pravoslavna crkva. Druga strana naglašava da komitama smeta paroh i sve što je srpsko.

Naslušali smo se proteklih dana o znamenitim katoličkim univerzitetima i svećenicima kojima crkvena odora nije smetala da budu dekani i rektori, o miješanju, ionako previše pristune crkve, u rad najznačajnije obrazovne institucije u državi, kao i argumenata o diskriminaciji sveštenika i njihovim građanskim pravima.

Na Univerzitetu su prekršili uobičajeni zavjet ćutanja kada se radi o stvarima koje se njih tiču, pa su neki zauzeli stav. Prva se oglasila profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore Olivera Komar koja je na Tviteru napisala da u sekularnoj državi sveštenom licu nijedne vjerske zajednice nije mjesto u Upravnom odboru državnog univerziteta, posebno ne kao predstavniku Vlade. ,,U aktuelnim crnogorskim prilikama u kojima je uplitanje SPC-a u rukovođenje državom čak i javno priznato ovakav potez ne doprinosi smirivanju tenzija i jačanju Univerziteta kao autonomne institucije, a šalju poruku neravnopravnosti nastavnicima i studentima drugih vjerskih zajednica”.  Njen primjer je slijedilo još par profesora. Reagovali su čak i studenti: ,,Stava su da imenovanje paroha nikšićkog i šefa izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšićke Nikole Marojevića za člana UO UCG-a neće doprinijeti smirivanju tenzija i podjela”, saopštili su iz Studenskog parlamenta.

Ove sedmice Vijeće Pravnog fakulteta iznijelo je svoj stav da je ,,imenovanje paroha Srpske pravoslavne crkve ili vjerskog službenika bilo koje druge vjerske zajednice za člana UO UCG neprimjeren, a u aktuelnom društvenom trenutku i kontraproduktivan akt klerikalizacije jedinog državnog univerziteta u Crnoj Gori”. Pravni fakultet pozvao je Vladu da stavi van snage odluku o imenovanju Marojevića.

Da tema nije značajna samo na domaćem, već i međunarodnom nivou potvrdilo je saopštenje Ambasade SAD-a. ,,SAD su zabrinute zbog nedavnog imenovanja u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Za napredak građanskog društva u Crnoj Gori, nezavisne institucije koje služe interesu javnosti, kao što je državni univerzitet, ne treba da budu pod neprimjerenim uticajem bilo koje religijske zajednice”, napisali su iz ove ambasade na Tviteru.

U biografiji Nikole Marojevića, dostupnoj na sajtu Matice srpske u Crnoj Gori, navodi se da je đakon Saborne crkve u Nikšiću, doktor bogoslovskih nauka i šef izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšičke. Jedan je od osmorice sveštenika koji su zajedno sa tadašnjim episkopom budimljansko-nikšićkim, a sadašnjim mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem, bili pritvoreni zbog učešća u, zbog epidemije zabranjenoj,  litiji u Nikšiću u maju 2020. povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog. Bio je i član političkog savjeta Nove srpske demokratije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Kako po riječima samog Đukanovića u Skupštini „preduzeće nije izmirivalo obaveze po kreditnom zaduženju, banka je 28. februara 2014, na osnovu izdate garancije, uputila Ministrastvu finansija zahtjev za plaćanje cjelokupnog iznosa garancije. Ministarstvo finansija je 31. marta 2014. izvršilo plaćanje cjelokupnog duga“. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici 356/13 od 14. aprila 2014. je otvoren stečajni postupak i Đukanović je naglasio da „očekuje da ćemo imati jasniju sliku o realnosti ovog potraživanja u narednim fazama, nadajmo se, efikasne realizacije stečajnog postupka“.

Nakon naplate garancije Vlade, Melgonia-Primorka je ostala dužna državi i 573.000 eura poreza kao i svih 14,4 miliona kredita koji je trebao biti korišten za restrukturiranje ove nekad državne firme i ponovno pokretanje proizvodnje. Od 63 radnika njih 50 je odmah završilo na Birou za nezaposlene dok je 13 još neko vrijeme radilo na popisivanju imovine uzaludno se nadajući da će se naplatiti iz stečajne mase.

Najkontroverznije je to što je vlada Mila Đukanovića dala garancije za kredit firmi koja je osnovana tek 5 mjeseci kasnije. Bojanić je izjavio da firma nije bila registrovana u Privrednom sudu u doba davanja garancija i da „po Zakonu o privrednom društvu, član 70 – društvo stiče svojstvo pravnog lica danom registracije u Centralnom registru Privrednog suda. Je li Vlada bila vidovita pa je pet mjeseci prije nego što je ovo društvo steklo status pravnog lica odobrilo garanciju za njega u iznosu od 4 miliona“?  Bojanić je upozorio i da je po Zakonu o kontroli državne pomoći davalac državne pomoći dužan da prije dodjele državne pomoći podnose prijavu državnoj komisiji.

To nije bilo jedino plaćanje duga novcem građana. Istog dana kada je Vlada dala garancije za Melgoniu-Primorku date su i garancije za nekoliko drugih firmi –  Kombinat aluminijuma za 85 miliona, Željezaru u Nikšiću za 27 miliona, Brodogradilište u Bijeloj za 5.88 miliona, Željeznicu za 7 miliona… Ukupno 140 miliona eura od kojih je većina aktivirana i za koje niko nije odgovarao.

Melgonia-Primorku je osnovao Melgonia Holdings Limited iz Limasola sa Kipra 7. septembra 2009. godine kako pokazuje i Centralni registar privrednih subjekata čijim izvodom je tada uzaludno mahao i poslanik Bojanić u Skupštini pozivajući Đukanovića da saopšti ko su vlasnici firme. „Vi svakako znate jer ne mogu da vjerujem da ste odobrili 4 miliona garancija a da ne znate ko stoji iza toga“, rekao je Bojanić pitajući premijera koje su to reference vlasnika i program restruktuiranja koji su ubijedili Vladu da stane iza projekta.

Vlada je nakon dvije godine napravila aneks kojim se produžava ista garancija, sa S-Company DOO Tivat. Bojanić je ustvrdio da pomenute firme nema u centralnom registru Privrednog suda, i da nije jasno kakva je njena uloga između države, NLB Montenegro banke i Melgonie. „Nje nema, to je fantom firma“!

Đukanović je u Skupštini 2014. izjavio da je bila potrebna „pravovremena reakcija da se zaštiti ekonomski i nacionalni interes Crne Gore zbog eskalacije svjetske ekonomske krize kao i da su tada pored pomenutih date i garancije od 100 miliona za bankarski sektor dok je „za one koji su kršili zakone ove države nadležni državni organi time odgovorno bave“.

U odnosu na „mnoštvo detalja“ koje je Bojanić iznio „ne vjerujem da ni vi sami ne očekujete da bi vam to mogao odgovoriti predsjednik Vlade“. Na optužbe i dokumenta o garancijama firmi koja je tek trebala biti osnovana, Đukanović je rekao da „nema govora o tome da je Vlada unaprijed nekom nepoznatom privrednom subjektu dala garanciju 5 mjeseci prije nego što je formiran. Vlada se bavila problemom Primorke, to je vrlo jasno, nikakve Melgonie, problemom Primorke koji traje već 10 godina, prije svega socijalnim problemom Primorke. Neke poslovne poteze vrijeme potvrdi a neke ne“.

Na kraju će se ispostaviti  da je novac koji je bio garant da se riješe socijalni problemi radnika i koji je trebao biti isplaćen njima završio negdje drugo.

Primorka je otkupljena za 1,6 miliona eura (51 odsto akcija) od tadašnjeg Atlas fonda  Duška Kneževića i naknadno je dobila 14,4 miliona kredita od NLB Montenegro banke.

Jedan od optuženih u procesu (koji je zaobišao ljude iz Vlade) Nebojša Bošković je na sudu izjavio da je on jedini izgubio novac u slučaju Primorka i da ga je to koštalo 1.6 miliona njegove kiparske firme. Rekao je da nije kriv i da je SDT uradio smišljeni i tendeciozni nalaz i da „od 14,4 miliona eura dobijenih kredita za pokretanje proizvodnje Primorke, na račun je ‘leglo’ svega 223.000 eura. Novac od kredita je dolazio na račun banke i odatle je dalje usmjeravan po nalogu Vlade Crne Gore, a bez naših naloga. Nismo mogli plaćati ni jednog eura nikome, a da to ne odobri banka i Vlada“. On je optužio Duška Kneževića da je njegova ekipa sakrila ranije dugove i povjerioce a da je država stajala iza čitavog projekta. To je potvrdio i drugooptuženi Mesarič izjavom da je garancije za kredite odobrila Vlada i da njegova banka ne bi odobravala zajam da ona nije stala iza projekta.

Đukanović je  2014.  sumirao priču oko Primorke u parlamentu: „Ono što je važno je da je ova garancija izdata u skladu sa zakonskom procedurom… Ko je vlasnik Melgonia-Primorka, vjerujte mi, to mi uopšte nije važno, to mi ime ne znači ništa kao ni mnoga druga imena… ovdje nije bilo nikakvih zakulisnih radnji, nikakvih posebnih privatnih interesa, nekakvog prelivanja novca poreskih obveznika u privatni džep, ništa od toga nije bilo po mome saznanju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo