Povežite se sa nama

MONITORING

Pakovanje tužbe

Objavljeno prije

na

Specijalno tužilaštvo Crne Gore procjenjuje osnovanost dokaza koje je prikupilo u postupku protiv Slobodana Pejovića po privatnoj krivičnoj prijavi Šemsudina Radončića. Dokumentarnim filmom Heroj našeg doba Radončić je pokušao da inkriminiše Pejovića za deportacije, pa se u toj konfabulaciji, jedan od stotina nekadašnjih lokalnih inspektora za suzbijanje imovinskog kriminala, markira kao alfa i omega državnog zločinačkog poduhvata višednevnih i masovnih hapšenja izbjeglica u desetak crnogorskih opština i protivzakonitog izručenja sa epilogom smaknuća 86 Bošnjaka. Na poziv zamjenice specijalne tužiteljke za ratne zločine Lidije Vukčević, koja je zastupala na prvostepenom postupku propalu optužnicu protiv devetorice optuženih policajaca u slučaju deportacija, Radončić je oktobra prošle godine dostavio uradak i kontakt podatke svojih svjedoka.

Vukčevićeva je objavila da će „odmah tražiti saslušanja”. Urgentnost njenog postupanja je u dijelu javnosti stvorila privid ozbiljnosti dokaza protiv Pejovića. Ona je u kratkom roku prikupila iskaze Radončićevih svjedoka iz Crne Gore, pa se zaputila u Sarajevo, gdje je saslušala ostatak glumačke ekipe Heroja našeg doba.

Podatke o tome šta preduzima Lidija Vukčević ekskluzivno je objavljivao u svojstvu portparola lično Radončić, kao i Dnevni avaz – firma koja je, nota bene, paralelno vodila pregovore sa Vladom o kupovini Pobjede – a te su „avaze” na sva zvona reprodukovali domaći režimski mediji.

Očigledna je koprodukcija naše vlasti, njenih sikofanata i sa zataškavanjem ratnih zločina povezanih osoba u namjeri da dezavuišu Slobodana Pejovića – prvog i zasad iz državne strukture jedinog svjedoka koji je javno progovorio o ratnom zločinu u koji su umiješani funkcioneri i službenici Vlade Mila Đukanovića.

No, ukoliko „koproducenti” žele da idu do kraja, pa svoje medijske atentate na Pejovića pretvore u pokušaj sudske egzekucije – nema dileme da će ga izvesti na optuženičku klupu. Ipak, enigma im je kako zaođenuti kakav-takav pravni obol – po kojem zakonskom osnovu i sa čime teretiti Pejovića i presuditi mu?

Medijske optužbe protiv Pejovića su koncentrisane u dvije tvrdnje. Prva, da 22. maja 1992. nije, kako tvrdi više od deceniju, oslobodio trojicu uhapšenika, već je to navodno uradio jedan drugi policajac, Miodrag Jokić, koji je umro ne ostavivši o tome, čak ni porodici, nikakvog usmenog ili pisanog traga.

Ukoliko dilema, suprotna činjenicama i zdravoj pameti, o tome ko je prekoračujući službena ovlašćenja oslobodio trojicu uhapšenika zbilja postoji, ili je zapravo spinovana, svejedno, to svakako nije Zakonom o državnom tužilaštvu utvrđena nadležnost postupanja Specijalnog tužilaštva koje je ustrojeno, a i poreski obveznici ga plaćaju, „za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina”.

Jer, Pejovićevi uhapšenici, izbjeglice Edhem Fejzić i braća Nedžib i Nermin Sijerčić, u bilo kojoj varijanti – i onoj Radončićevih svjedoka – ubrzo po arestovanju su zaista i oslobođeni. Pejović bi, eventualno, mogao da odgovara zbog povrede službene dužnosti ili slično – pod uslovom da ta djela nijesu zastarjela.

Druga medijska optužba, „avaz” da je Pejović, iste noći, 22. maja 1992. u Baošićima uhapsio drugu trojicu izbjeglica – kasnije ubijenu braću Huseina, Zaima i Midhata Rikala – još manje ostavlja prostor za manipulaciju.

Specijalno tužilaštvo upravo o braći Rikalo, za razliku od drugih stvarnih a ne šemsudiranih žrtava deportacija, igrom slučaja ima nešto „deblju” policijsku dokumentaciju – kroz koju se nepogriješivo identifikuje policijska subordinacija i hronologija tragedije braće Rikalo.

U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, upućenoj 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici – potpisao sada optuženi Duško Bakrač, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.

U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio je komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.

U trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2 od 08. aprila 1993. godine, str. 2, ministar policije Nikola Pejaković, optužen takođe, navodi i da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije (Plužine) izvršio komandir Milomir Mališ”.

U ovim, kao i svim drugim dokazima koji potiču od državnih organa, uopšte se ne pominje Slobodan Pejović. MUP, Uprava policije – bivši CB Herceg Novi i ANB, sukcesorka SDB, još prije sedam-osam godina su obavijestili istražne organe da ne raspolažu niti jednim drugim pisanim dokazima na temu deportacija, uključujući i tragediju trojice braće. Da li će, za potrebe pakovanja optužnice protiv Pejovića, sada posegnuti za falsifikatima? Pejović u jednoj svojoj izjavi nije isključio takvu mogućnost.

Istraga se zasad zasniva na tvrdnjama aktera filma Šemsudina Radončića. Kako je objavljeno, Lidija Vukčević je saslušala ukupno osmoricu Radončićevih svjedoka, dva crnogorska i šestoricu bosanskih. Domaći su bivši hercegnovski policajac Ranko Mihailović i Tanja Vujisić, vlasnica kuće u kojoj su uhapšeni Fejzić i Sijerčići; bosanski svjedoci su Enver Pačo, dvojica Sijerčića, zatim Saliha Sijerčić, Radojka Fejzić i Elvira Rikalo-Šljivar. O čemu su oni svjedočili i kakva im je vjerodostojnost ?

Maja 1992. Ranko Mihailović je bio pripadnik specijalne jedinice policije u Herceg Novom. Neposredno pretpostavljeni mu je bio Ranko Martinović (vidi boks) koji je na suđenju sredinom 2010. izjavio da ih je u toj jedinici bilo „oko 30 ljudi”, ali da „niko od nas nije učestvovao u ovoj akciji (deportacija)”. To je kardinalna laž sama po sebi – učestvovao je barem Mihailović, na čiji se iskaz da je Pejović „rukovodio” Martinović poziva.

Što se tiče Mihailovićevih svjedočenja, u Heroju našeg doba i na suđenju, nije osporena niti jedna bitna činjenica koje Slobodan Pejović javno ponavlja od 2000. godine. Postupalo se po depeši da se „privedu građani BiH”, akcija je krenula nakon naređenja koje je izdao Damjan Turković, pomoćnik načelnika CB-a za uniformisanu policiju i Mihailović je asistirao Pejoviću.

Zatim su i Mihailović i svjedokinja Tanja Vujisić potvrdili i Pejovićev navod da su izbjeglice uhapšene u tačno opisanoj kući u Igalu. Upravo je do te kuće Pejović automobilom dovezao Šemsudina Radončića i pokazao mu je, što je i prikazano u njegovom dokumentarcu Karneval iz 2006. godine.

Prema Radončićevoj tvrdnji od 21. oktobra 2011. u emisiji Živa istina, njemu se svojevremeno obratio izvjesni Enver Pačo, koji se raspitivao oko obeštećenja za deportovane, u smislu: može li da aplicira i dobije koji euro? Naime, Pača nijesu te noći uhapsili, sakrio se u famoznoj kući u Igalu, ali jesu njegovog daidžu (ujaka) Edhema Fejzića i dva rođaka. Obeštećenje nije dobio, no jeste ulogu u Radončićevom filmu. Pačo u tom filmu lije gorke suze, ama nije jasno zbog čega – sva trojica njegovih rođaka, za razliku od desetina drugih stradalnika, ubrzo su po hapšenju pušteni.

Ipak, jedna druga tvrdnja kvalifikuje Pača za svjedoka, ali ne za dokazivanje krimena Slobodana Pejovića, već optuženog Duška Bakrača, višeg inspektora SDB-a, koji je tokom prvostepenog suđenja bio u bjekstvu.

Bakrač je, prema optužnici, bio važan igrač u protivpravnom arestovanju izbjeglica jer je dostavljao podatke o tome gdje su pronašli privremena boravišta – poimenično za najmanje 16 stradalnika. Optužnica navodi da je Bakrač „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”.

U istrazi se Bakrač branio tvrdnjom da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena, a ne zna na koji način je za nju saznao”. Međutim, Radončić – nastojeći da Bakrača prikaže kao svijetli kontrast u odnosu na Pejovića – malo se „prekombinovao”. Kazao je u pomenutoj TV emisiji da je upravo Bakrač isljeđivao Pača i nakon polemike o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića oslobodio ga, pa je volens-nolens oborio Bakračevu tvrdnju da o raciji na izbjeglice nije znao ništa.

Nije jasno o kakvom ratnom zločinu bi mogla da svjedoči Radojka Fejzić supruga, 22. maja 1992, uhapšenog i iste noći oslobođenog Edhema Fejzića? Ma ko da je uhapsio i oslobodio Fejzića, kao i dvojicu Sijerčića – njihovih rođaka, nije počinio nikakav ratni zločin.

U Heroju našeg doba ova Radončićeva svjedokinja ispaljuje histerične komentare i pljuje po lap-topu, no vrhunac šemsudiranja je njena tvrdnja da je Slobodan Pejović „lično odveo mog supruga u smrt”. Ama, njen suprug, Edhem Fejzić, uopšte i nije deportovan, umro je – vidjeti stop kadar iz Radončićevog dokumentarca – šest godina kasnije, 1998, na slobodi!

Nedžib Sijerčić je u Heroju našeg doba tek iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Jokića identifikovao „sto posto” kao navodno svoga oslobodioca. Nermin, drugi Sijerčić, ne prikazuje se na toj Radončićevoj sesiji „prepoznavanja”.

Ono što oko Sijerčića u Heroju našeg doba nije rečeno, a vanredno je važno i nepoznato je široj javnosti, jeste da su Nedžib i Nermin, nakon 22. maja 1992, ne samo opet uhapšeni, već i deportovani od strane CB-a Herceg Novi!

U dokumentu – sudskom dokazu, naslovljenom Informacija o preduzetim mjerama MUP-a prema raseljenim licima sa područja BiH – Skupštini RCG Br. 05-129 od 24. novembra 1992. godine, koju je potpredsjedniku Skupštine dr Asimu Dizdareviću dostavio ministar policije Nikola Pejaković (vidi faksimil), navodi se da su „27. 05. o.g. policijskim organima u Trebinju, a na njihov prethodni zahtjev, depešom lišena slobode i predata sljedeća lica: …Sijerčić Nedžib, Sijerčić Nermin…”

Sijerčići su, kao Radončićevi svjedoci, sada našoj slavnoj zamjenici specijalne tužiteljke davali iskaz o nečemu što nema biće ratnog zločina – hapšenju od 22. maja 1992. u kući u Igalu. Da li je Lidija Vukčević u Sarajevu ispitivala Sijerčiće o nečemu što upravo jeste zakonom precizno definisani ratni zločin – 27. maja 1992. su kao izbjeglice protivpravno opet uhapšeni i izručeni neprijateljskoj vojsci?

Sestra deportovane i ubijene braće Rikalo poznaje Šemsudina Radončića najkasnije od 2005, vjerovatno i ranije. No, Elviri Rikalo-Šljivar je trebalo pet-šest godina, odnosno ukupno 18-19 godina, da se „prisjeti”, pa ispriča kako je navodno Slobodan Pejović uhapsio njenu braću.

Imala je sjajnu priliku da to na zakonit način uradi 31. maja 2006. kada je pred sutkinjom Osnovnog suda u Podgorici Natašom Bošković svjedočila u predmetu po tužbi njene porodice – tri zahtjeva za naknadu štete, tražili su od države ukupno 4,4 miliona eura. Nije se tada Pejovića još bila „prisjetila”?!

Rikalo-Šljivar, rođena 1974, bila je punoljetna kada je, kako tvrdi, prisustvovala hapšenju braće. Radončić citira njenu kratku izjavu u knjizi Kobna sloboda, koja je objavljena 2005, da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, ama tada ne pominje Pejovića.

Kao nebitna u čitavoj priči nije prikazana u Radončićevom filmu snimljenom godinu kasnije, već je izjavu dala njena majka, Vahida Rikalo, koja je u knjizi Kobna sloboda, ne pominjući imena ili opis, navela da su joj sinove uhapsila dvojica policajaca. Uz važan detalj koji je saopštila – pokazali su nalog za hapšenje.

Pokazati nalog, ma ko poimenično bili policajci koji su uhapsili braću Rikalo, to znači da su postupali po naređenju pretpostavljenih, nikako samovoljno. Bitno je: po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio, a ne ko ih je uhapsio.

O arestovanju i deportovanju braće Rikalo – kako smo napisali – postoji dokumentacija u kojoj se Slobodan Pejović ne pominje. Najmanje desetak drugih inspektora i policajaca, koji su svjedočili u slučaju deportacija, takođe su – poput Pejovića – saopštili da su učestvovali u hapšenjima nakon što su im od pretpostavljenih uručeni nalozi. Specijalno tužilaštvo i Radončić protiv njih nijesu pokrenuli postupke.

Lidija Vukčević je u svojoj završnoj riječi na prvostepenom suđenju februara 2011. sa spiska pobijenih u optužnici izbrisala Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Da li je nedavno u Sarajevu njihova sestra i svjedokinja uopšte pitala: zbog čega?

Slučaj Ranka Martinovića

Osobu nakon čijeg je svjedočenja otpočela divljačka hajka utvrđivanja „krivice” Slobodana Pejovića, bivšeg inspektora CB Herceg Novi Ranka Martinovića, sudeći po izvještajima koje je objavljivao zimus Dnevni avaz, tužiteljka Lidija Vukčević nije ni saslušavala po Radončićevoj prijavi.

Monitor je jesenas raskrinkao pozadinu Martinovićevog lika i djela, te ulogu koju je protiv Pejovića odigrao. On se pojavio kao svjedok iako je najmanje dva puta arestovan (12/13. decembra 1997. i 18/19. avgusta 2005) i pred sudovima (Osnovni sud u Kotoru i Viši sud u Podgorici – Odjeljenje za organizovani kriminal) optuživan kao pripadnik kriminalnih bandi; u jednom svom iskazu je djelimično priznao krivicu.

Martinović je 30. juna 2010. svjedočio na suđenju u slučaju deportacija, iako je tvrdio da u njima nije učestvovao, bio je po drugom poslu „na terenu”. Međutim, od narečenog Ranka Mihailovića, najmanje desetak godina nakon deportacija, tvrdi da je samo „čuo” da je Slobodan Pejović njima „rukovodio”, no to je bilo dovoljno da Martinovićev iskaz dobije vrišteće egide u režimskim medijima: počinje spinovanje Pejovićeve „krivice”.

Specijalno tužilaštvo, koje je odigralo najmračniju ulogu u ovoj epizodi klevetanju Pejovića, ne samo da je moralo znati da Martinovića iskaz pred istražnim organima ne preporučuje za bitnog svjedoka deportacija, već i da ga u drugom predmetu okrivljuje za kriminal. Martinovića je Specijalno tužilaštvo u isto vrijeme teretilo za kriminal, a pozvalo ga da bude karakterni svjedok deportacija. I tek nakon što je obavio tu svoju ulogu, Martinovića je Specijalno tužilaštvo 22. marta 2011. oslobodilo optužbe za kriminal pod izgovorom da zbog protoka vremena ne može pravno kvalifikovati djelo.

Još gore: inspektor CB-a Herceg Novi Slavko R. Smiljanić, 5. novembra 2008. je pred istražnim sudijom Radomirom Ivanovićem izjavio da u noći kada su počele deportacije Martinović uopšte i nije bio „na terenu”. Vidio ga je u grupi sa drugim inspektorima ispred zgrade CB-a, gdje su se po pozivu nadređenog okupili da im se uruče nalozi za hapšenja izbjeglica.

Šemsudin Radončić i Ranko Martinović su, u odvojenim postupcima, imali tokom 2011. zajedničkog advokata – Zorana Piperovića, koji je ujedno branio u slučaju deportacija jednog od optuženih policajaca.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo