Povežite se sa nama

MONITORING

Kako ukloniti duvanske tragove

Objavljeno prije

na

  Vlasnici Nacionala, odnosno firme NCL Media Grupe d.o.o. iz Zagreba, 12. marta sa Stankom Canem Subotićem sklopili vansudsku nagodbu, prema kojoj se ograđuju od svojih „postupaka i pisanja”, dok je Subotić povukao sve tužbe protiv njih. Objašnjeno je da će Nacional sa interneta ukloniti sporne tekstove (već urađeno). Vijest o tome je dobila slavodobitni publicitet u našim režimskim medijima, gdje Subotić uživa status arhanđela poštenja, premda ga iz rodne mu Srbije potražuju preko Interpola jer je nepravosnažno osuđen na šest godina robije zbog toga što je čelnik kriminalne grupe koja je, navodno, oštetila tu državu za par desetina miliona eura.

Pobjeda tvrdi da je „Nacional ograđivanjem od desetogodišnje kampanje vođene protiv Crne Gore, nekadašnjeg predsjednika i premijera Mila Đukanovića i pokojnog predsjednika Vlade Srbije Zorana Đinđića praktično priznao da je riječ o seriji tekstova bez utemeljenja”.

Oglasio se Miroslav Ivanišević, 1998 – 2004. ministar finansija a sada predsjednik Senata Državne revizorske institucije, koji je, takođe u Pobjedi, zatražio da se „Skupština Crne Gore jasno ogradi i poništi neustavnu i nezakonitu odluku parlamenta od prije desetak godina, kojom je prihvaćen izvještaj njenog anketnog odbora”.

Ivanišević je, skupa sa Đukanovićem – protiv koga je, tvrdi se zbog imuniteta, tužba arhivirana a ime brisano iz predmeta – zatim Veselinom Barovićem, Branislavom Mićunovićem, Dušankom Pešić i Brankom Vujoševićem, kao i srpskim državljanima Subotićem i Andrijom Draškovićem, te još sedmoricom državljana Italije, bio 2008. obuhvaćen optužnicom Direkcije za antimafiju (tužioci Đuzepe Šelzi i Eugenija Pontesulja) zbog šverca cigareta, pranja novca i udruživanje sa organizovanim kriminalom.

Za razliku od drugih, koji čekaju rasplet – na primjer Subotića, kojem će presuda biti izrečena 3. maja – Ivanišević je pred Sudom u Bariju 17. maja 2010. oslobođen optužbi. Sutkinja Rosa Kalija di Pinto je presudila da IvanIšević nije počinio krivično djelo. Ivanišević je, konkretno, bio optužen za falsifikovanje dokumenta, a njegov advokat je tvrdio da za to „ne može odgovarati u Italiji”.

Ostaju, međutim, dileme ili kompromitujući tragovi iz Izvještaja i prateće dokumentacije parlamentarnog „anketnog odbora”, zapravo Komisije Skupštine Crne Gore za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata u navodima u tekstu objavljenom u zagrebačkom Nacionalu pod naslovom Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u ovom listu. U Izvještaju Komisije se, nota bene, preporučuje da Ivanišević, zbog zloupotreba, bude razriješen dužnosti ministra finansija; inkriminišu se i drugi domaći zvaničnici da su kršili, ne italijanske, već crnogorske zakone.

Glavni zaključak Komisije je da su ogromne količine cigareta u tranzitu/švercu u aranžmanima vlada Mila Đukanovića i Filipa Vujanovića završile na sivim tržištima a veliki dio profita u privatnim džepovima – čime je Crna Gora teško finansijski oštećena.

Kao ad hoc radno tijelo Skuštine, Komisija je utemeljena 31. jula 2001, dok je Izvještaj usvojen većinom glasova na 5. sjednici parlamenta 25. jula 2002. godine – koalicija DPS-SDP tada je glasala protiv, ali nije imala većinu, jer su uslovnu podršku manjinskoj Vujanovićevoj vladi, zbog konstelacije oko državno-pravnog statusa Crne Gore, davali poslanici LSCG-a. Komisiju su sačinjavali poslanici: predsjednik Vuksan Simonović (SNP), članovi Predrag Popović (NS), Miroslav Vicković (LSCG), Novak Radulović (SNS). Članovi Radivoje Nikčević (DPS), Borislav Banović (SDP) i Ferhat Dinoša (DUA) su napuštili Komisiju.

Tokom svog rada, Komisija je, službenim putem, pribavila, uz raznovrsne opstrukcije, dio dokumentacije od državnih organa ili preduzeća o tranzitu ili švercu duvana, kako ko voli. A najbitnije, potvrđeni su – na bazi dokumenata – mnogi, iako ne svi, veoma važni navodi iz serijala Nacionala, što ne umanjuje takođe tačne tvrdnje da je slučaj korišćen od prosrpske opozicije i krugova iz Srbije i za pokušaj osujećenja crnogorske nezavisnosti.

Upoređujući dokumentaciju o prometu cigareta, Komisija je zaključila da je „očigledno jedan značajan broj brodova natovarenih cigaretama ušao u Luku Bar ilegalno, bez prijave Carini i Lučkoj kapetaniji, ili bez prijave jednom ili drugom subjektu, odnosno van carinskog područja i da su ogromne količine cigareta završile na sivom tržištu”.

Kontradiktornost pribavljene „duvanske” dokumentacije, na primjer, ogleda u tome da je Uprava carina Crne Gore tvrdila da su od 18. avgusta 1999. do 26. septembra 2001. u Luku Bar uplovila 103 broda sa cigaretama, dok je Lučka kapetanija izvjestila da u istom periodu nije bilo niti jednog tovara sa cigaretama kao isključivim teretom. Lučka kapetanija je informisala Komisiju: „Dolazak takvih brodova Lučka kapetanija nije mogla evidentirati, jer nijesu prijavljeni na uobičajen, zakonit način”.

Tadašnja Savezna uprava za kontrolu letova iz Beograda je dostavila podatke da je od decembra 1995. do maja 1998. godine evidentirano ukupno 433 kargo leta avionima tipa Iljušin-76, AM-12 i drugih sa cigaretama kao iskrcanim teretom na Aerodrom Golubovci. Iz Uprave carina Crne Gore – koja je bila pod nadzorom Ministarstva finansija narečenog Ivaniševića – Komisija nije dobila niti jedan dokument o izvršenoj carinskoj evidenciji tih cigareta.

Nacional je, preko tvrdnji iz intervjua Srećka Kestnera, eks Podgoričanina, bivšeg ortaka Stanka Subotića, objavio da su na Golubovce od marta do septembra 1994. Iljušini-76 slećeli najmanje 154 puta isporučivši oko 3.000 kartona cigareta po letu. Pod pratnjom MUP-a Crne Gore, cigarete su potom transportovane u skladišta državnog preduzeća Zetatrans a.d. Odatle ih preuzimanju izvjesni Italijani, sa urednim turističkim vizama koje im je izdala crnogorska policija. Ti benevolentni turisti, ili mafijaši – pripadnici zloglasne Svete ujedinjene krune, opet kako ko voli, plaćali su, navodno, ukupno tri miliona USD mjesečno Vladi Mila Đukanovića za oko 100.000 kartona; kada su preuzimali više, morali su doplaćivati, 30 USD po kartonu. Italijani su zatim cigarete iz crnogorskih luka gliserima ilegalno izvozili u domovinu, itd.

Iz Zetatransa su Komisiji dostavili dokumentaciju da su se bavili „legalnim poslom”, na način da su tranzit obavljali preko Luke Bar, a manjim dijelom preko Luke Zelenika i Luke Kotor. Uprava carina Crne Gore, međutim, negirala je tvrdnje da se preko Luke Zelenika i Luke Kotor prometovalo cigaretama. Neko je lagao: Zetatrans ili Uprava carina?

Oko uloge Zetatransa – čiju je nekretninu u centru Podgorice nedavno preuzeo DPS – Miroslav Ivanišević je obavijestio Komisiju da je to preduzeće imalo ugovor o poslovnoj saradnji sa Ministarstvom finansija, koje je po osnovu tranzita duvana 1996 – 2001. prihodovalo 216 miliona USD. No, ispostavilo se da je Zetatrans u tranzitu/šveru bio zapravo poslovna jedinica firme MTT, što je akronim za Montenegro tabak tranzit. Tadašnji direktor Zetatransa Žarko Marković je potvrdio pisanje Nacionala o nadređenoj ulozi MTT-a. Izvjesto je Komisiju da je od juna 1996. njegovo preduzeće „radilo po instrukcijama firme MTT”. Direktor i koordinator MTT-a su bili Veselin Barović i Branko Vujošević.

MTT je početkom 1996. osnovala SDB (Služba državne bezbjednosti, sadašnja ANB) preko svog funkcionera Ranka Kaluđerovića, na prijedlog Vukašina Maraša, šefa tajne službe, a uz „saglasnost tadašnjeg premijera Đukanovića”. To je tvrdnja Kaluđerovića koju je saopštio Komisiji. On je svjedočio da mu je na sastanku kod Đukanovića rečeno da će se komercijalom MTT-a baviti narečeni Barović i Vujošević, dok on ima zadatak da „prati i kontroliše bezbjednosne aspekte ovog posla”.

Što se Veselina Barovića tiče, on je priznao samo da je od maja 1996. do 1998. bio zaposlen u MTT-u. „Tvrdim da se MTT i ja lično, nikada nijesmo bavili tranzitom cigareta”, izjavio je Komisiji. Demantovan je iz Zetatransa, naknadno dostavljenim instrukcijama – kopijama telefaks poruka – koje su im iz MTT-a slali a odnose se na obavezno postupanje sa dopremljenim cigaretama iz 1996. i 1997. godine.

Ko je sve i po kojem osnovu ubirao fantastične profite? Komisija je potvrdila pisanje Nacionala da je SDB duboko infiltrirana u posao sa cigaretama. U jednom dopisu Komisiji Andrija Jovićević, ministar unutrašnjih poslova, navodi da je SDB od 23. aprila do 12. jula 1996. prihodovala 636.110 DEM (njemačkih maraka). Koliko je SDB ukupno prihodovala od 1996 do 2000. godine, ostala je službena tajna, jer se Jovićević na tu temu više nije oglašavao. Još važnije, nikada nije objašnjeno po kojem je zakonskom osnovu SDB uopšte „naplaćivala taksu”?

I tim povodom se oglasio Miroslav Ivanišević. Informisao je Komisiju „da su određeni korisnici budžeta RCG do 2000. godine imali mogućnost da autonomno prikupljaju sopstvene prihode”. Komisija je izračunala da je SDB za period 1996 – 2000. „prihodovala” najmanje oko 14,2 miliona DEM i zaključila da „takav način prikupljanja ‘sopstvenih prihoda’, bez bilo kakvog pravnog osnova i bez iskazivanja tih prihoda u budžetu, predstavlja kršenje zakona i pravnog poretka Crne Gore”.

No, glavni profit nije odlazio tajnoj službi. Tadašnji potpredsjednik Vujanovićeve vlade, Žarko Rakčević, izašao je u javnost sa šokantnim podacima. On je 19. oktobra 2001. u Vijestima kazao da je Vladi uputio dvije informacije o zastrašujuće velikom nelegalnom tržištu cigareta, sa ocjenama da budžet po tom osnovu gubi 40-50 miliona DEM godišnje, da je suzbijanje ograničeno zbog „velikog interesa organizovanog kriminala” i da „krivicu što sivo tržište još nije suzbijeno snose i pojedinci u državnom aparatu”. Komisija nije od Vujanovićeve vlade dobila dvije pomenute Rakčevićeve informacije.

Što se Stanka Subotića tiče, on je 1994. u Privrednom sudu u Podgorici registrovao (Rješenjem Br.Fi-2464/1) poslovnu jedinicu svoje firme Mia iz Uba. Carinarnica Podgorica je 1995. odobrila da Mia otvori centralno skladište a Carinarnica Bar da ista firma otvori fri-šop na Gatu V Luke Bar.

Prijatelji ili kumovi Mila Đukanovića, Dušan Ban i Željko Mihajlović, dokumentovala je Komisija, baš kao što je Nacional pisao, radili su u firmi Mia, preregistrovanoj na D-Trejd. Subotićev partner Srećko Kestner je Nacionalu kazao da su Ban i Mihajlović imali zaduženje da ,,ubiraju velike procente” i za Mila Đukanovića. ,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, kazao je.

Koliki se novac tih godina valjao oko Subotića i Đukanovića? Kestner je tvrdio da je i njemu nemoguće procijeniti: ,,Pogriješiću za pedesetak miliona”.

Kako je preuzet Nacional

Što je prethodilo vansudskoj nagodbi Stanka Subotića i Nacionala? Direktor Nacionala Ivo Pukanić je ubijen 23. oktobra 2008. u Zagrebu. On je 2002. svjedočio pred Đuzepeom Šelzijem u vezi „duhanske mafije”. Šelzi je, nakon ubistva Pukanića, za list Il Pikolo iz Trsta izjavio da je „Pukanić bio ključni svjedok u procesu”.

Jasna Babić, svojevremeno novinarka Nacionala i autorka prva dva članka proljeća 2001. kojima je lansiran serijal, 3. decembra 2010. je u emisiji Živa istina na TV IN izjavila da se zapravo radilo o medijskoj pripremi ubistva Zorana Đinđića, pa je, shvativši to, odmah prekinula svoje pisanje. No, zaboravila je da je u Nacionalu 19. marta 2003, samo neđelju nakon atentata na srpskog premijera, eksplicitno napisala: „Đinđić je surađivao i sa Subotićevom mafijom”.

Nacional je 1. aprila 2011. preuzeo novi vlasnik, advokat Harald fon Zifrid, državljanin Švajcarske. Iako u poodmaklim godinama, Zifrid se kupovinom Nacionala prvi put u karijeri bavi izdavanjem novina.

Hrvatski novinar Denis Kuljiš (1995. sa Pukanićem jedan od utemeljivača Nacionala, kasnije će postati ljuti protivnici) dao je izjavu: „Skandalozno je da Subotić, koji se dovodi u vezu s ubojstvom Pukanića, kupuje list u kome ga je označavao kao glavnog švercera cigaretama”. Kuljiš je objasnio je da Zifrid „kupuje firme za nevidljive vlasnike”. No, svoje tvrdnje je ubrzo javno povukao.

Novinar Berislav Jelinić, koji je autor najvećeg broja tekstova iz serijala Nacional, napuštio je sa grupom drugih novinara neđeljnik nakon što ga je preuzeo Zifrid. On je nedavno u izjavi za Radio Slobodna Evropa rekao da postoje ozbiljne sumnje da je upravo Subotić novi vlasnik Nacionala i da je to objašnjenje vansudske nagodbe. „Radi se o dogovoru između pravog vlasnika i paravana da se to tako izvede”, rekao je Jelinić.

 

Slučaj svjedoka Kestnera

Komisija Skupštine Crne Gore je u dva navrata u Zagrebu imala susret sa Ivom Pukanićem, zatim Berislavom Jelinićem i Jasnom Babić. Svo troje su tada potvrdili istinitost svojih tekstova. Za ovu priču je značajno i da je Komisiji dostavljen dokaz da je insajder Srećko Kestner zbilja dao svoje insajderske iskaze Nacionalu.

Naime, Kestner je kasnije, početkom 2002. u intervjuu za Vijesti, pokušao nemuštim formulacijama opovrgnuti tačnost interpretacije svojih navoda u Nacionalu. No, Pukanić je članovima Komisije uručio Kestnerovu izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika (notara):

„Ja, Srećko Kestner, ovim potvrđujem da sam u Zagrebu, 25. svibnja (2001) dao intervju za Nacional. Razgovor su vodili Ivo Pukanić i Berislav Jelinić. U subotu 26. svibnja, kompletan tekst dobio sam na uvid i u potpisanom obliku autorizirao sam ga u 18,30 sati. Autorizaciju sam izvršio tako što sam vlastoručnim potpisom parafirao svaku stranicu teksta isprintanog u dva originalna primjerka. Dodatnu potvrdu i autorizaciju svojih navoda činim potpisujući ovu izjavu u kojoj još jednom tvrdim da sam za sve izgovoreno u intervjuu spreman snositi potpunu odgovornost”.

Nakon ubistva Pukanića, na sajtu Nacionala, dok ga nije kupio advokat Harald fon Zifrid, bio je postavljen autentičan Kestnerov fono-zapis, koji se nalazi u posjedu šefa hrvatskog tužilaštva Mladena Bajića, sljedeće sadržine:

„…Pukija će da probaju da ubiju milion posto. Znam ja kako dišu oni. On se uzda nešto u Mesića… u kurac-palac. Ne kapira on… Znaš li koliku je štetu Puki njima napravio? Oni su poslali Pukiju više poruka, jedno 20 direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem… Sada samo biraju čovjeka koji će da rokne Pukija. Oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda, a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.

Istinitost navoda Kestnera u Nacionalu je potvrđena na primjeru „kupovine” dva aviona, Cesne N-888 CN i Lir-džeta 45, za potrebe Vlade Crne Gore koji su koštali 26,7 miliona USD. Kestner je tvrdio da su on i Subotić dali „beskamatni kredit” Vladi. No, tadašnji premijer Vujanović i ministar Ivanišević su jedno vrijeme Komisiji uskraćivali pristup dokumentaciji ili dostavljali konfuzne podatke o tome. Iz Vlade su najprije tvrdili da su avione kupili „kreditnim aranžmanom kod inostrane banke”, koju nijesu imenovali. Na kraju, dokumentovano je da je Ivanišević Užem kabinetu Vujanovića predložio kupovinu letjelica tako što se država odrekla dijela takse na tranzit cigareta, što je i usvojeno.

RATKO KNEŽEVIĆ, SVJEDOK
Subotić kupio Nacional, sam sebi se izvinjava

MONITOR: Dijelite li mišljenje da je vlasničko preuzimanje Nacionala dio scenarija koji se upravo dogodio – „ograđivanje” od napisa o „duhanskoj mafiji” ?
KNEŽEVIĆ: Nacional je svojim pisanjem zaustavio ekspanziju „duhanske mafije”, čije je sjedište bilo u kabinetu predsjednika Vlade ili Republike, zavisi koju je funkciju obavljao Milo Đukanović. Ali, Ivu Pukaniću to nikada nije oprošteno. I platio je glavom, baš kao i Duško Jovanović, koji je prenosio te tekstove u Danu.

Kao u lošem trileru – samo ovog puta u stvarnom životu – ubice ove dvojice vratile su se na mjesto zločina. Naime, kada je nepoznati, pred penzijom, advokat iz Ciriha – koji se na internetu reklamira da radi samo sa „tajnim” klijentima – kupio Nacional, pozvao sam ga i zatekao ga u Kopenhagenu. Čovjek mi je priznao da je Subotić njegov klijent. Tada sam i poslao pismo institucijama Republike Hrvatske, u kojem sam najavio da je Nacional kupljen sa namjerom uklanjanja internetske dokumentacije i svih tekstova o duvanskoj aferi, zatim radi izvinjenja Subotiću. Vjerovali ili ne, naglasio sam da će se objaviti i veliki intervju Subotića, čim se za to stvore uslovi, što se sada i desilo.

Nijesam imao nikakvu čarobnu kuglu, već sam, godinama prateći rad ovog kriminalnog klana – osuđenog u Beogradu, optuženog u Bariju, pod istragama u više drugih jurisdikcija – pretpostavio što je njihov pakleni plan. Sada je Subotić samom sebi objavio „ispirku” u Nacionalu.

MONITOR: Je li vansudska nagodba tempirana uoči izricanja presude Subotiću pred Sudom u Bariju?
KNEŽEVIĆ: Subotić pokušava pranje biografije. U predvečerje presude u Bariju, želi da diskredituje svjedoke optužnice. I ne štedi novac u tu svrhu. Hrvatsko tužilaštvo je nastavilo rad na rasvjetljavanju ubistva Pukanića; sada, kada su ubice u zatvoru, traga se za nalogodavcima.

No, Subotić se nada povoljnom po sebe raspletu u Srbiji, gdje daje finansijsku i svaku drugu podršku Tomislavu Nikoliću i Srpskoj naprednoj stranci u izbornoj kampanji koja je u toku. Želi da sruši Borisa Tadića. Sve to radi toga da mu se ukine presuda Specijalnog suda u Beogradu.

MONITOR: Eks-ministar finansija Ivanišević traži da se sada poništi Izvještaj parlamentarne Komisije koja je istraživala navode Nacionala. Što mislite o tome?
KNEŽEVIĆ: Ivanišević je radio isto ono što i Predrag Goranović prije njega i Igor Lukšić nakon njega. Bili su i ostali „knjigovođe” Đukanovića, njegovog kriminalnog klana. U tu je svrhu, procjenjujem, Ivanišević i bio pozivan na Sud u Bariju: više kao svjedok, nego kao optuženi.

MONITOR: Subotić godinama tvrdi da je „žrtva kriminalaca koji su ubili Zorana Đinđića”. No, ukoliko se uporede činjenice, dolazi se do saznanja da je on u periodu 2003 – 2007, dakle nakon Đinđićevog ubistva – enormno razvio poslove upravo u Srbiji (Futura plus), dok je tamo kao premijer vladao Đinđićev konkurent Vojislav Koštunica u čijem je kabinetu, tvrdi Subotić, 2001. pripremljena njegova stigmatizacija. Kako tumačite taj paradoks?
KNEŽEVIĆ: „Duhanska mafija” je uvukla Đinđića u nepotrebni sukob srpsko-crnogorskih mafija, gdje je on, neoprezno, držao busiju jednoj „strani”. To je, nažalost, bilo kobno za njega. Trebao je, bez razlike, objaviti rat svima koji se bave organizovanim kriminalom.

Naravno, slažem se sa Vama, Subotić je i te kako profitirao, jer je ta „suparnička” mafija, koja je ubila Đinđića, završila iza rešetaka, pa je njemu ostao slobodan prostor za širenje, koji je on jako dobro znao iskoristiti. Dok je Subotić u Srbiji silno zarađivao, nije „kukao” za Đinđićem. I sam kaže da je imao tada dil sa tadašnjim vlastima u Srbiji. Nota bene, uplatio je i određeni novac udovici ubijenog premijera. Niko da zapita porijeklo tog novca i porijeklo tog dila?!

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

UOČI GODIŠNJE SKUPŠTINE EPCG: Profit ispario, privilegije ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukupni poslovni rezultat EPCG za prošlu godinu lošiji  je za skoro 70 miliona ( 95,79 odsto) nego godinu ranije. Zauzvrat, plaćamo možda najjeftiniju struju u regionu, pa i cijeloj Evropi. I ne pitamo za tokove novca u najvećoj državnoj kompaniji

 

 

Pripreme za održavanje XXIII redovne Skupštine akcionara Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) nijesu završene u propisanom roku: dnevni red je mijenjan, materijal nije pripremljen na vrijeme, a na nekim mjestima na kojima bi mali akcionari trebalo da mogu izvršiti uvid u njegov sadržaj još nije kompletno dostupan. Ipak, održaće se u subotu. A tokom vikenda pažnja javnosti zna da popusti, pa prođe štošta što bi radnim danima dobilo zasluženu pozornost.

Prva tačke dnevnog reda (usvajanje finansijskog iskaza EPCG za 2024. godinu) svjedoči da je za nama  vrijeme kada se manadžment EPCG na sva zvona hvalio vlastitim umijećem koje donosi rekordne prihode i profite.

Prošlogodišnja dobit EPCG manja je za preko 50 miliona eura u odnosu na 2023. godinu. Rezultat redovnog poslovanja (prije oporezivanja) EPCG u 2023. godini iznosio je + 65,4 miliona, dok je prošlogodišnji plus bio tek nešto veći od 15 miliona. Skoro četiri puta manje. Precizno: 50.244.819 eura manje nego godinu ranije.

Pošto je EPCG akcionarsko društvo, poslovni rezultat se može sagledati i iz perspektive zarade po akciji. Prošle godine iznosila je 0,0187 eura u odnosu na pretprošlogodišnjih 0,4787 eura po akciji. Uprava je, ipak, zadovoljna ostvarenim.

“Menadžment Društva uspio je sačuvati likvidnost, kreditni bonitet, povećati stepen naplate i broj redovnih platiša, kao i isti nivo cijena električne energije koje naplaćuje od građana i privrede. Svi navedeni rezultati ostvareni su bez pomoći države, a uz profesionalan odnos prema Društvu kako odbora direktora i menadžmenta, tako i svih zaposlenih”, navodi se u materijalu za akcionare. Iz tih dokumenata saznajemo da je, prema računici menadžmenta, ostvareni dobitak nakon oporezivanja zaista manji u odnosu na godinu ranije za 75 odsto (tri četvrtine) ali je, pazite sada, “u odnosu na planirano veći za 283,37 odsto”.

Biće da smo još dobro prošli sa najvećim i finansijski najpotentnijim preduzećem u državnom vlasništvu. Makar nam aktuelni menadžment predočio da je ukupni poslovni rezultat (profit) za prošlu godinu manji za skoro 70 miliona (95,79 odsto) nego godinu ranije. Istina, plaćamo možda i najjeftiniju struju u regionu pa i cijeloj Evropi. Zato, ne možemo pohvatati tokove novca u sistemu EPCG.

Ne zna se šta o ostvarenom rezultatu EPCG i njenih ćerka firmi misle u Spajićevoj Vladi, kao nadležni staratelji nad državnom imovinom. Ali kuloari govore da bi  subotnja Skupština mogla donijeti neke iznenađujuće personalne promjene. Počev od vrha kompanijske piramide moći. Potvrdu o tome nijesmo mogli dobiti.

Strahovit pad ostvarenog profita u godini bez ekstremnih hidroloških nepogoda, bez velikih havarija i  promjene tržišne logike – u bilo kojoj ozbiljnoj korporaciji bio bi razlog za alarm,  vanredne nadzore i smjene u vrhu kompanije.  U EPCG, međutim, ne treba očekivati ništa slično.

Bilansi pokazuju da je jedan od glavnih faktora uvećanih rashoda i pada dobiti – rast troškova za zarade i naknade zaposlenih.

Zvanično, početak ove godine EPCG je dočekala  sa desetak zaposljenih više nego što ih je imala na kraju 2023. Upućeni sumnjaju u taj podatak. Tvrde da nijesu obuhvaćeni angažovani penzioneri i upošljeni po ugovorima o radu. A njih je, navodno, samo u maju ove godine primljeno oko 150. To, naravno, ne utiče na podatke koji će se naći pred Skupštinom akcionara, pošto se oni odnose na 2024. godinu. Ali ukazuje na prepoznatljiv trend varakanja sa državom i javnošću.

Slična priča i sa zaradama. Na prvi pogled može izgledati da je EPCG postala jedna od najškrtijih firmi u Crnoj Gori. Makar kada su zaposljeni u pitanju. Ukupno je za neto troškove zarada, naknada i ličnih rashoda zaposlenima tokom 2024, isplaćeno 17,3 miliona eura. Skoro 7,2 miliona manje nego godinu ranije.  No,  “detalji” objašnjavaju kako je manje zapravo –više.

“Troškovi neto zarada umanjeni su za EUR 8.722.371 po osnovu zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu, za 2024. godinu”, stoji u Napomenama uz finansijske iskaze EPCG. “U korist računa neraspoređene dobiti evidentiran je iznos kapitalizacije zarada zaposlenih koji su direktno učestvovali u izgradnji investicija u toku, koje se sprovode kroz veliki broj projekata u Društvu za period prije 2024. godine u iznosu od EUR 14.294.471”.

Da pojasnimo: kapitalizacija zarada, u suštini, znači da se trošak rada preusmjerava sa stavke rashoda u bilansu uspjeha na investicione troškove u bilansu stanja, kada i ako su zaposleni direktno angažovani na izgradnji ili unapređenju imovine. EPCG navodi da su po tom osnovu troškovi “umanjeni” za 8,7 miliona. Međutim, te zarade su isplaćene, novac je otišao, samo je odliv prikazan u drugoj knjigovodstvenoj stavci. Tako se “ušteda” od 7,2 miliona pretvorila u dodatni višemilionski rashod. Dijelom i na račun neraspoređene dobiti, koja se čuvala za ovogodišnje “crne dane”, očekivane nakon gašenja TE Pljevlja koje će trajati makar do naredne jeseni.

Zaposleni ali i manjinski akcionari pitaju – ko, i po kom kriterijumu, određuje ko je „direktno uključen“ u investicione projekte i kako se to manifestuje na zarađeni novac. U nedostatku pravila kojima bi to bilo precizirano ostaje prostor za arbitrarnost, a možda i zloupotrebe.

Zaposlene, kažu u nezvaničnim razgovorima, tišti i što pojedini “partijski kadrovi” dobijaju dodatni novac za rad u radno vrijeme i poslove koji su u opisu njihovog radnog mjesta. Istovremeno kolaju priče o službenicima koji u radno vrijeme nikšićkim đacima drže časove stranih jezika. U kancelariji.

Javna je tajna da su firme iz sistema EPCG prošle godine pretrpjele štetu koja se mjeri desetinama hiljada eura, po osnovu službenih vozila, oštećenih ili uništenih van radnog vremena i poslovnih angažmana. Bez posljedica za počinioce.

Tu su i stambeni krediti koji se dodjeljuju za “zaposlene koji obavljaju poslove od posebnog značaja za Društvo”, odnosno menadžment, računajući i Odbor direktora. Iako ne postoji Pravilnik kojim se definiše taj model “nagrađivanja”, već takve odluke donosi Odbor direktora. U EPCG ne znaju ko je i koliko novca dobio (moguće je vratiti samo 20 odsto dobijenog iznosa), ali sumnjaju da se na tom popisu, nedostupnom javnosti, nalaze odskorašnji funkcioneri EPCG za koje je moguće da su stambeno pitanje već rješavali u državnim preduzećima/institucijama u kojima su ranije radili. Poznato je, zato, da se od njih traži da u EPCG ostanu do kraja povjerenog mandata.

Iz bilansa se vide i ozbiljni problemi s naplatom: potraživanja prema kupcima iznose više od 124 miliona eura, a kratkoročne obaveze kompanije prelaze 90 miliona. Koliko od tih potraživanja je teško naplativo? Koliki je rizik nenaplate? Da li su učinjeni koraci da se ti iznosi pretvore u realan prihod?

Uprkos obećanjima o velikim investicijama – u solare, u HE Gvozd, u modernizaciju mreže – EPCG ni ove godine ne daje precizan pregled šta je tačno realizovano. Ono za šta se zna da je urađeno je sporno, poput postavljanja solarnih panela na brani Vrtac. Nataša Backović, zaposlena i mali akcionar EPCG javno je iznijela sumnje da se taj posao realizuje bez dozvole, bez projekta i nadzora, što baca ozbiljnu sumnju na njegovu zakonitost i,  važnije, bezbjednost građana ispod “izbušene brane”.

Grupa NVO problematizuje to što je EPCG započela projekat izgradnje solarne elektrane na Kapinom polju bez ekološke saglasnosti, „jer  kompanija nije dostavila obavezni Elaborat procjene uticaja na životnu sredinu, što je zakonski uslov za pokretanje bilo kakvih radova“. Tvrde da  „postoje brojni i snažni prostorni, ekološki i zakonski razlozi koji ukazuju da je ova lokacija nepogodna za takvu vrstu intervencije“.

Prijedlog prostornog plana Crne Gore do 2040, sa oživljavanjem ideja o elektranama Komarnica i Kruševo, valorizaciji Morače i vode iz Bilećkog jezera, vjetroelektranama na Sinjajevini obećava nove polemike i sporenja.

O tome poslije subotnje Skupštine. Da vidimo, prvo, da li iz perspektive većinskog vlasnika prošlogodišnji rezultati EPCG zaslužuju kaznu ili nagradu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROSTORNI PLAN CRNE GORE DO 2040.: Crnogorsko primorje kao turistički potencijal

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stiče se utisak kao da ništa do sada na razvojnim lokacijama primorskog regiona nije izgrađeno, da se čekao novi prostorni plan koji bi preporukama pokazao gdje, kako i koliko treba graditi

 

 

Novi Prostorni plan Crne Gore do 2040. godine, kao najvažniji strateški prostorno planski dokument za uređenje, organizaciju, korišćenje i zaštitu prostora, nakon što je utvrđen na sjednici Vlade 12. juna izazavao je veliku pažnju javnosti. Šestočasovna rasprava  o Predlogu PPCG, na sjednici Skupštine Crne Gore od 25. juna završena je, ali poslanici nijesu glasali o njemu do predaje ovog teksta za štampu.

Pojedini mediji i nevladine organizacije ukazali su, pored ostalog, da su neka prirodna područja na primorju ugrožena smjernicama PPCG jer su označena kao nova građevinska područja.

Međutim, na skupštinskom Odboru za turizam, poljoprivredu, ekologiju i prostorno planiranje tokom rasprave o Predlogu odluke o donošenju Prostornog plana, rukovodilac tima za izradu plana, Svetlana Jovanović, kazala je kako nije tačno da PPCG planira neka građevinska područja, gdje se pominju Buljarica i Velika plaža. „ Prostorni plan se bavi opštom namjenom površina u kojima su prikazane neke zone generalnih urbanističkih razrada. To su zone preuzete kao granice iz postojećih planova koje će se dalje detaljnije razrađivati. Detaljno određivanje građevinskih područja radiće planovi nižeg reda“, istakla je .

Za područje uvale Buljarica i Velike plaže u Ulcinju bilo je više inicijativa za turističku valorizaciju i strana ulaganja u vidu izgradnje turističkih kompleksa sa velikim brojem raznovrsnih sadržaja, od hotelskih do stambenih. Obje lokacije razrađivane su strateškim planovima za razvoj turizma, posebno Velika plaža, počev od regionalnog plana Južni Jadran, preko Master plana do Prostornog plana obalnog područja, u kojima je po pravilu tretirana kao atraktivna turistička zona od značaja za državu.

Pojačana briga za očuvanje prostora Velike plaže u koliziji je sa sadašnjim statusom većeg dijela tog prostora koji je urbanistički zaokružen, usvajanjem više planova, državnih studija lokacije, kojima su na samoj obali planirani objekti visine i do 11 spratova.

Za područje Buljarice 2016. godine planirana je izgradnja novog naselja, grada sa oko 42.000 stanovnika. Bio je to ambiciozan projekat vlade Mila Đukanovića sa kompanijom CDCI iz Katara, od kojeg se u poslednjem trenutku odustalo. Master planom razvoja turizma u Crnoj Gori u Buljarici je bila predviđena gradnja ekskluzivnog turističkog rizorta male gustine izgrađenosti, najviše 3.500 kreveta, na šta se tadašnja Vlada nije obazirala.

Strateški cilj Prostornog plana u oblasti turizma jeste usklađivanje turističkog razvoja i očuvanje  prostora. „Takva varijanta uravnoteženog razvoja u najboljoj mjeri odgovara na dva ključna strateško – razvojna izazova, potrebe za unaprjeđenjem opšte konkurentnosti turističke ponude i očuvanje izuzetno vrijednog resursa. Do danas je ova ravnoteža bila narušena, što je u najvećoj mjeri vidljivo kroz neplansku izgradnju turističkih kapaciteta i objekata sekundarnog stanovanja u Primorskom regionu, ali i nedostatnoj saobraćajnoj i tehničkoj infrastrukturi kao i negativnim uticajima na prirodu i kvalitet života u turističkim destinacijama sa najvišom frekvencijom turističkog prometa“,  navodi se u tekstu PPCG.

Planiranje turizma podijeljeno je na regione. Primorski region obuhvata šest primorskih opština i djelove nacionalnih parkova Lovćen i Skadarsko jezero, kao i područje prirodnog i istorijskog područja Kotora sa zaštićenom okolinom, koje je pod zaštitom UNESCO.

Vizija razvoja Primorskog regiona usklađena je sa aktuelnim planom Prostorni plan posebne namjene za obalno područje. „Destinacije Primorskog regiona prepoznate su na globalnom nivou kao odredišta visokog ranga kvaliteta usluge i sofistikacije prostora koje na inovativan i napredan način isporučuju turistički doživljaj Mediterana i mediteranskog zaleđa“, konstatuju autori plana.

U „planu dobrih namjera“ za turistički razvoj navedene su osnovna načela planiranja turističkog razvoja.  Zaštita prostora istaknuta je kao temelj razvoja turizma, zatim racionalno utvrđivanje turističkih zona i njihov smislen razvoj, te osiguravanje generalne infrastrukture kao osnovni preduslov realizacije turističkih projekata. Planira se i uvođenje modernog sistema mjerenja i nadzora smještajnih kapaciteta, sistem razvoja konkurentne smještajne strukture…Graditi rizorte mješovite namjene visoke kategorije, hotele više, visoke i luksuzne kategorije, ruralne i druge vrste vila, ali i privatni smještaj visoke kategorije. Tu je i preporuka za ulaganja u kvalitet i kvantitet plaža, te u dostupnost destinacije.

“Dostupnost destinacija jedan je od ključnih preduslova daljnjeg održivog razvoja turizma Primorskog regiona Crne Gore. U sklopu ponude elitnog turizma preporučuje se i ulaganje u nautičke marine globalnog nivoa, pored ulaganja u kopneni prevoz za efikasniji duž-obalni promet.

Planom je predviđen rast ukupnih smještajnih kapaciteta do 2030. godine za oko 30.000 novih kreveta u odnosu na 2019. godinu. I to ubrzan rast hotelskog smještaja dok se privatan smještaj mora obuzdati.

U Primorskom regionu predviđeno je oko 7.000 kreveta u hotelima kategorije 4 i 5 zvjezdica dok je u nižim kategorijama predviđeno smanjenje kapaciteta.

Prostorni plan izdvaja potencijale ključnih razvojnih zona Primorskog regiona, zone Boke Kotorske, Budvansko-Petrovačke i Barsko-Ulcinjsko primorje..

Područje Ulcinja prepoznato je kao značajan razvojni potencijal kako za Crnu Goru tako i za opštinu Ulcinj. Pruža mogućnost za razvoj visokokvalitetnog turizma, smještajnog, ruralnog, ekološkog, zdravstvenog, kulturnog, nautičkog… Potencijal za razvoj visokog turizma predstavljaju plaže, posebno Velika plaža i Ada Bojana. U skladu sa proklamovanim ciljem razvoja održivog turizma, predlaže se uzimanje u obzir svih ograničenja prilikom planiranja i gradnje u vidu prirodnih uslova i stepenu zaštite tog područja. O čemu treba da se pozabave detaljni urbanistički planovi tih lokaliteta.

Kao potencijali za razvoj područja budvanske rivijere ističe se Slovenska plaža ali i ostrvo Sveti Nikola, koje je dijelom urbanizovano Planom obalog područja. Riječ je o dijelu ostrva površine 37.000 m2, koje je u vlasništvu Taksina Šinavatre, počasnog građanina Crne Gore i nekadašnjeg premijera Tajlanda. Pored njegove parcele nalazi se i dio površine 37.000 kvadrata, koji je u vlasništvu kompanije Montecco Development, Predraga Pavličića, supruga predsjednice Vrhovnog suda, Valentine Pavličić.

Podsjećamo, u avgustu 2018. godine poslanici tadašnje vladajuće koalicije predvođene  DPS-om jednoglasno su odbili amandman na Predlog plana obalnog područja koji je u ime  5.000 građana Budve podnio tadašnji lider SDP Ranko Krivokapić. Amandman je predstavljao apel građana i prijatelja Budve koji su peticijom tražili zaštitu ostrva Sv.Nikola, poznatog pod imenom Školj, popularno zvanog Havaji.

Planom PPPNOB na Školju je predviđena izgradnja turističkih kapaciteta sa oko 500 kreveta i marine sa 50 vezova, što je, po svemu sudeći, prenijeto u novi Prostorni plan.

U preporukama za razvoj budvanske zone istaknuto je i područje poluostrva Sveti Stefan, Miločerski park i plaže na Miločeru i Svetom Stefanu „po kojima je Crna Gora oduvijek bila poznata“.

„Potencijal koji je potrebno dopunjavati i podizati na viši nivo su i postojeći hotelski sadržaji, od kojih neki posluju i pod poznatim svjetskim brendovima imaju MICE (kongresni turizam) i spa&welness sadržaje“.

Riječ je očigledno o ekskluzivnom ljetovalištu Sveti Stefan – Miločer i brendu Aman Rizort, pa nije baš jasno da li se planom otvara put daljoj gradnji i devastaciji najpozatijeg turističkog kompleksa u Crnoj Gori.

Pogodne lokacije za razvoj u pojasu Boke i tivatske rivijere su zona Risan, Perast, Prčanj i Dobrota, Bigova, plaža Trsteno, sva prigradska i seoska naselja opština Kotor i Tivat, zaliv Trašte, Pržno, tivatska Župa, Ostrvo cvijeća, ostrvo Sv. Marko….

Kao novi ključni turistički potencijali hercegnovske rivijere ističu se poluostrvo Luštica, Meljine, Zelenika, Kumbor, Rt Kobila, Baošići, seosko područje opštine, sve do detaljisanja koje objekte treba u narednom periodu turistički valorizovati, poput Titove vile naprimjer.

Stiče se utisak kao da ništa do sada na razvojnim lokacijama primorskog regiona nije izgrađeno, da se čekao novi prostorni plan koji bi preporukama pokazao gdje, kako i koliko treba graditi.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema ni jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”

 

Evropski parlament je u srijedu usvojio u formi rezolucije izvještaj o Crnoj Gori u kome je opet pozdravio njen napredak u sprovođenju reformi na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji (EU). Međutim, rezolucija upozorava na opasnosti političkog revizionizma, “koji iskrivljuje istorijske činjenice u političke svrhe”. Najoštrije se osuđuje veličanje ratnih zločinaca i javno negiranje međunarodnih presuda za ratne zločine. Ponovo su pomenute i vjerske institucije kao sredstvo vanjskog uticaja i osuđeno svako neprimjereno miješanje Srpske pravoslavne crkve (SPC). Rezolucija je došla nakon nove komemoracije i veličanja velikosrpskih fašista i njihove ideologije iz Drugog svjetskog i ratova iz 90-tih godina.

Izvjestilac za Crnu Goru, slovenački parlamentarac Marijan Šarec, koji je pripremio rezoluciju, se samo nekoliko dana prije toga se sreo s predsjednikom Skupštine Andrijom Mandićem u Ljubljani. Na sastanku se govorilo “o napretku naše države na evropskom putu” i “do kraja godine očekivanom zatvaranju sedam pregovaračkih poglavlja” rečeno je iz Mandićevog kabineta uz navođenje silnih projekata i boljitaka koji navodno čekaju crnogorske građane.

Međutim, samo dan kasnije, u nedjelju, Mandić se zajedno sa dvojicom crnogorskih titularnih mitropolita našao u Kamniškoj Bistrici čiji gradonačelnik je ranije bio Šarec. Mandić je položio vijenac stradalim četnicima i civilima pri kraju Drugog svjetskog rata koji su zajedno s ustašama i nacistima pokušali pobjeći u Austriju. Veliki dio njih, od kojih daleko najviše ustaša i domobrana, je nakon zarobljavanja likvidiran od strane Titove Jugoslavenske Armije kao odmazda za dotadašnje ratne zločine.

Sa Mandićem su došle i partijske kolege iz Nove srpske demokratije (NSD) – ministar prostornog planiranja i urbanizma Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore Budimir Aleksić i dvojica poslanika. Po Mandiću oni su se povlačili “u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju”. Rekao je da su se navodno “okupili ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći”. Mandić je rekao da navodno želi “da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda” kako bi svaki “stradalni (crnogorski) građanin dobio pravo na grob i ispisano vlastito ime na tom grobu”. Po njemu je tu na slovenačkoj zemlji “prolivena nevina krv” te da se tamo “časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba … da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi”.

Istovremeno, Mandić i njegova partija ne žele da “sačuvaju imena” ni da se “upišu u kolektivno pamćenje…” oni koje su sljedbenici njihove ideologije pobili od 1918. pa na dalje, samo zbog imena, vjere, nacije i uvjerenja. NSD i ostale vučićevske partije i navodno građanske Demokrate su odbili da se se u parlamentu donese rezolucija na 100. godišnjicu mirnodopskog pokolja desetina i stotina golorukih muslimana u Šahovićima (današnje Tomaševo) kod Bijelog Polja 1924. godine u organizaciji tadašnjih velikosrpskih vlasti u Beogradu.

Preskočene su i rezolucije o osudi četničkog genocida nad muslimanskim civilnim stanovništvom Sandžaka i istočne Bosne od strane upravo istih četnika kojima se održao parastos u Sloveniji. O pokoljima Crnogoraca koji su se usprotivili nasilnom “bratskom” ujedinjenju sa Srbijom Mandić i njegovi ne žele ni da čuju. Mandić se ipak zahvalio Šarecu jer je kao bivši gradonačelnik “pomogao da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu”. U Kamniškoj Bistrici, “samo u jednoj od više grobnica zatrpano je oko 3500 učesnika zbjega iz Crne Gore” saopštava cetinjska Mitropolija.

Nakon Mandića podijum je uzeo crnogorski mitropolit Joanikije Mićović koji je, zajedno sa novoproglašenim mitropolitom i lojalistom porodice Vučić Metodijem Ostojićem, u punoj ofanzivi ove godine. Njegova zapaljiva retorika i veličanje ratnih zločinaca su dobili novi zalet nedavnom odlukom Višeg državnog tužilaštva (VDT). Naime, u njegovim govorima “nema elemenata bića prijavljenog djela (izazivanje rasne, nacionalne i vjerske mržnje), niti drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preuzima po službenoj dužnosti” kaže VDT. Joanikije je u Sloveniji rekao da je među nekoliko hiljada pobijenih (od kojih je znatan broj bio nesumnjivo nevin, pogotovo malodobni civili) bilo “naravno i grešnih, ali niko se od njih nije odrekao svoje vjere niti svoje crkve”. Ovo je u saglasju sa Metodijevom besjedom nedavno u manastiri Podmalinsko, opština Šavnik. Ostojić je rekao da su četnici “istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta …ratnika i vojnika…čista obraza”. Po njima četnici, koje oni nazivaju Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) , nisu činili zločine već je za sva zla kriva “titoističko-ustaška koalicija” koja do dan danas sprovodi genocid nad srpskim narodom, iako su ogromna većina tada pobijenih u Sloveniji bili Hrvati.

Činjenica da se srpski kralj Petar II Karađorđević odrekao četnika i pozvao narod da se priključi partizanima nema nikakvog uticaja na srpske arhijereje, koji i dalje tvrde da su ti četnici tada dali život “za kralja”. Nakon završetka rata član štaba Pavla Đurišića, Mihailo Minić je u svojim knjigama štampanim u Americi optuživao Dražu Mihailovića da je od Pavelića tražio da likvidira zarobljenog Đurišića. Tvrdio je da je i Sekula Drljević likvidiran od četnika i ustaša zajedno u novembru 1945. jer je htio objaviti detalje o saradnji Anta Pavelića i čiča Draže. Slično je pisao i ljotićevac Borivoje M. Karapandžić.

Odmah nakon Slovenije, proslavljena je i slava crkve Svetog sveštenomučenika Joanikija (Lipovca) na Pardusu, u Lješanskoj nahiji. Lipovac je bio crnogorski mitropolit i vatreni pristalica nacista i Hitlera. Lipovca su partizani likvidirali zbog saradnje s okupatorom. SPC tvrdi da je on stradao zbog vjere u Hrista , iako u prilog tome ne postoji ni jedan dokument. Čak i crkveni online kalendar navodi da je Lipovac bio saradnik okupatora i podržavalac domaćih kvislinga. Liturgiju na Pardusu je vodio protojerej Predrag Šćepanović koji je prije toga bio sa  sadašnjim mitropolitom u Sloveniji. Tokom besjede je opet pominjana “bezgrobna kraljeva vojska predvođena Mitropolitom Joanikijem”. Četnici su tobože krenuli na “krstovaskrsni put, jer ne može biti zli put kad je na njegovom čelu svetac mitropolit Joanikije…”

Sve zapaljivija retorika SPC-ovih episkopa se ne zasniva ni na jednom novom dokumentu ili drugom izvoru kojim bi se potrkijepili pokušaji revidiranja istorije. Nema niti jedan novi dokaz kojim bi se naučno mogli osporiti autentičnost naredbi i izvještaja “komandanta Pavla”, “čiča Draže” i drugih o pokoljima nesrpskog civilnog stanovništva i srpskih neistomišljenika od strane “krstonosnih” i SPC-u vjernih “ratnika čista obraza”. Sam Draža na suđenju 1946. godine nije osporavao autentičnost Đurišićevih izvještaja o tome koliko je žena, djece i starih pobio već se pravdao da “svi znaju koliko Crnogorci mrze muslimane” i da je Pavle “malo preterivao”.

Joanikije i Metodije se ne bave samo metodičnom revizijom istorije. Oni napadaju i mijenjaju učenje ranoapostolske Crkve sugerirajući da zlo nije zlo i da se pojam zla može relativizirati. Svemu tome imunitet pruža sakrivanje iza oltara, ikona i raspela kako se obični plebs ne bi dosjetio lukavstva nečastivog.

Stradali simpatizeri partizana i komunista u Pivi i Velici se proglašavaju za Srbe koju su doživjeli genocid za vjeru pravoslavnu – politički narativ kakav odgovara vrhu SPC-a.  Kada se ciljano laže da bi se podstrekivalo na mržnju i podjele, kao pokojni patrijarh Irinej koji je 2018. uporedio položaj Srba u Crnoj Gori sa položajem Srba u NDH, onda to nije grijeh po shvatanju vučićevskih episkopa SPC-a. Za neke episkope nije grijeh ni kada se koljači i inspiratori ubistava žena i djece nazivaju “krstonosnim svetiteljima…do kraja čista obraza i svijetla lika” jer se to radi u ime tobožnjeg svetosavskog srpstva. Isto čine i ustašofili i dio njima bliskog hrvatskog biskupata u tobožnje ime hrvatstva.

I za jedne i za druge Drugi svjetski rat traje i dalje jer “puta mirnoga ne poznaše, (i) nema straha Božijega pred očima njihovima” – napisa apostol Pavle.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo