Povežite se sa nama

MONITORING

REHABILITACIJA ZLOČINA: Sve je isto samo Čiče nema

Objavljeno prije

na

Brz nam je život, vijest da je u Beogradu rehabilitovan Dragoljub Mihailović, od milja Draža, već nakon desetak dana se sa novinskih stranica preselila u stranice istorije. Drugo je Čičin svjetonazor. Sve što se o njemu može reći stane u riječi četničke pjesmice „Živ je Draža, umro nije”, koja je devedesetih milovala hiljade srca u Crnoj Gori.

Nije bilo preteško Višem sudu u Beogradu da pronađe pravni osnov kako bi rehabilitovao komandanta Kraljevske vojske u otadžbini, generala Dragoljuba Dražu Mihailovića i vrati mu građanska prava koja su mu bila oduzeta 1946. godine. ,,Sud je utvrdio da je Mihailoviću suđeno iz ideoloških razloga, te da nije imao fer suđenje, da nije imao prava na odbranu, da nije video advokata do početka suđenja”, rekao je, obrazlažući presudu, predsjedavajući Sudskog vijeća Aleksandar Trešnjev. Objasnio je da Sudsko vijeće nije bilo nadležno da se bavi utvrđivanjem činjenica i izvođenjem zaključaka da li je Mihailović ratni zločinac ili ne.

Mnogi su već primijetili kako bi se, strogo pravnički gledano, ozbiljne zamjerke mogle pronaći i u procesu protiv nacističkih zločinaca osuđenih u Nirnbergu. Na primjer, optuženi nijesu bili u prilici da ulože žalbu na sastav sudijskog vijeća tako da usljed „pobjedničke pravde” vijeće nije bilo neutralno već je bilo neprijateljski nastrojeno prema optuženima. Pravnici, međutim, ukazuju i na fakat da je Generalna skupšina Ujedinjenih nacija potvrdila načela međunarodnog prava priznata Statutom Nirnberškog suda i presudom tog suda, tako da su ona postala integralni dio međunarodnog krivičnog prava.

Jedna od praktičnih posljedica presude je to da se svako ko ubuduće kaže da je Draža Mihailović bio izdajnik može suočiti sa tužbom za uvredu i kaznom od oko 3.700 eura.

Vrteći se oko rehabilitacije četnika Srbija je 2004. bila usvojila zakon kojim se izjednačavaju prava četnika i partizana, pa su i četnici trebali dobiti boračke penzije. Prijavilo se oko 3.000 sljedbenika Draže Mihailovića. Zasad uzalud, jer je taj propis Ustavni sud Srbije poništio 2012. Preživjeli četnici u Srbiji sada, kako piše beogradska Politika nemaju pravo na regularnu penziju nego na mjesečnu novčanu naknadu, nešto manju od prosječne penzije. Trenutno je uslov za odobravanje naknade da osoba donese sudsku presudu o rehabilitaciji.

Na nešto drugačiji način nego u Srbiji i u Hrvatskoj se odvija proces revizije antifašizma. Ustaše se pokušavaju spakovati u borce za Hrvatsku. Ovih dana organizacija koja se bori protiv antisemitizma The Simon Wiesenthal Centar iz Jerusalima poslala je apel hrvatskoj Vladi da ustašama ukine penzije. U pismu koje je poslao izraelski istoričar i lovac na naciste Efraim Zuroff, napominje se kako ustaše dobijaju penzije još od jeseni 1993. godine, te da takva politika nagrađuje ljude koji su počinili brojne zločine protiv civila.

Jedno od pitanja aktuelnih u hrvatskoj javnosti je i odnos prema ubistvima u Blajburgu – mjestu na koje su saveznici na kraju Drugog svjetskog rata vratili ljude koji su pokušavali da pobjegnu iz zemlje. „Svi su pobijeni bili žrtve, ali svi sigurno nisu bili i nevini. Koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima”, napisala je komentarišući ovogodišnje obilježavanje događaja u Blajburgu hrvatska novinarka Jelena Lović.

Mi guslamo svojim putem. Reakcije na Mihailovićevu rehabilitaciju u Crnoj Gori nijesu bile pretjerano burne. Srpska lista je najavila da će podnijeti zahtjev za rehabilitaciju 25 četnika, koji su 19. oktobra 1943, ubijeni pod Ostrogom. Riječ je o partijici koja je nekoliko godina na vlasti u Podgorici održavala Miomira Mugošu. Možda se sa njim nijesu ,,povukli” ka Sloveniji zbog istorijskih trauma vezanih za Zidani most.

Nova srpska demokratija pozdravila je odluku Višeg suda u Beogradu. „Ova presuda u Beogradu će nam pomoći da se suočimo sa vlastitom prošlošću jer je Crna Gora jedina država bivšeg komunističkog lagera koja nije osudila zločine koji su počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata”, saopštio je predsjednik Nove, Andrija Mandić.

Pored lirskih momenata da se ,,presudi ne raduju samo potomci pripadnika te vojske nego i duša generala Mihailovića i duše njegovih saboraca”, Mandić je ponovio poznatu priču o generalu Mihailoviću kao ,,prvom gerilcu Evrope”.

Iz SDP-a su ocijenili da rehabilitacija Draže Mihailovića koja se dešava na 70 godina pobjede nad fašizmom predstavlja istovremeno i pokušaj rehabilitovanja kvislinško-fašističke ideologije te da je riječ o ,,pokušaju brutalne revizije prošlosti”.

I SDP i Nova osvrnuli su se na devedesete. Mandić je kazao da je interesantno da su najveći protivnici iskrenog i suštinskog pomirenja u Crnoj Gori upravo oni koji se na svakom koraku izvinjavaju našim susjedima za sukobe početkom devedesetih i „oni drugi koji svaki opozicioni dogovor sa Novom srpskom demokratijom uslovljavaju osudama zločina u susjednim državama”.

SDP je upozorio kako Crna Gora ne smije misliti da je borba sa ideologijama rasne, nacionalne i vjerske mržnje ikada konačno poražena. Podsjećaju da su ,,ne tako davna”  na ovim našim prostorima etnička čišćenja, progoni i deportacije pokazali da ta ideologija mijenja formu, a ne i svoju suštinu”.

Kao dan je jasno, i iz običnih partijskih saopštenja se vidi, koliko je tanak sloj kojim vlast evo dvije decenije pokušava da pokrije svoje korijene. Za to što, ipak, uspijeva, može zahvaliti činjenici da većina njenih podanika nije spremna da vidi svoj odraz u ogledalu. Mnogo je ljepše kad su krivi oni drugi. Fakat da su nam devedesetih ,,drugi” bili ustaše i balije, a da su ih kasnije zamijenili četnici, nevažan je iz prostog razloga – vlast je svaki put imao ko da posluša.

I onda kad je Crna Gora napadala Dubrovnik, i onda kad je deportovala bosanske izbjeglice i onda kad su praznili Bukovicu i puštali Čeka Dačevića da sa četnicima iz Čajniča teroriše Bošnjake u Pljevljima i kad je šakom i kapom pravoslavnim pravovjernicima, naročito po sjeveru gdje su im komšije bili muslimani, dijelila duge cijevi, rame uz rame sa Slobodanom Miloševićem – crnogorska vlast gazila je Čičinim stopama.

Samo je ishod bio drugačiji. Kad se Drugi svjetski rat završio jasno se znalo ko su pobjednici ko poraženi, ko zaslužuje nagradu, a ko kaznu. U pokolju Bošnjaka u pljevaljskom, pribojskom, fočanskom i čajničkom kraju početkom 1943. ubijeno je oko 1.200 muškaraca i do 8.000 žena, staraca i djece. O tome svjedoči, svakome na internetu dostupan izvještaj koji je načelniku štaba Vrhovne komande Dragoljubu Mihailoviću podnio komandant Pavle Đurišić. Jednako lako je pronaći potvrde da je cilj ove i sličnih operacija Kraljevske vojske u otadžbini bilo stvaranje velikosrpske države. Ishod je bio – poraz, kazna, često smrt.

Rat u bivšoj Jugoslaviji početkom devedesetih godina vođen je sa istim ciljevima, primjenom istih metoda. Samo što je ovoga puta Evropa nagradila zločine. Za razliku od Dragoljuba Mihailovića, Radovan Karadžić Foču nije ,,oslobađao” uzalud. Pripala mu je. Ni Srebrenicu nijesu klali džabe, nagrađeni su stvaranjem države u državi Bosni.

Tačno je da je učešće Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u tom ratu bilo bitno manje od zasluga koje pripadaju Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću, ali ni Republika Srpska nije postala ,,primjer u regionu”. Mi smo. A da je vlast stigla dokle je mislila, opjevavale bi se ovdje danas i srpska Morača i srpska Neretva.

Kad se sve sabere, najupadljivija razlika između Dragoljuba Mihailovića i Mila Đukanovića suštinski je u – brzini rehabilitacije. Ono za šta je Čiči trebalo sedamdeset godina, Đukanović je ostvario za nekoliko godinica. Ono što se u Dražinom slučaju zove revizija, kod nas je vrlo uspješno obavljena – kontralustracija. Ko pomene da je Đukanović zajedno s Miloševićem palio Dubrovnik, i bio sa njim do posljednje granate u Bosni, u službenoj je interpretaciji – avanturist. Kao što je bio neodgovoran i avanturistički čitav antiratni pokret koji je predvodio LSCG. Udžbenik istorije koji je zapisao prosto-proširenu rećenicu da su nas Bulatović i Đukanović i Marović odveli u rat, uredno je zabranjen. Monitor je i sad kao i onda- izdajnički.

Sve što je bilo uz Miloševića kad je krčio put velikoj Srbiji, a što nije završilo u Hagu – danas je u Srbiji na vlasti. Kad se radi o suđenju za ratne zločine, i u Hagu i kod kuće, Crna Gora je najgore prošla. Njeni zločinci, autori i izvođači, ostali su neokrznuti. Ozbiljni ljudi upozaravaju da našu zemlju trese tzv. austrijski sindrom, i da kad tad možemo skupo platiti opaku laž da je za sve kriv – Milošević.

Realno, Đukanović je danas najveći pobjednik Miloševićevih ratova. Krv i suze mnogih, pretočio je u moć nad crnogorskim društvom, kakvu su ratni lideri mogli sanjati. Na zgrnutom blagu, još malo pa će mu i Berluskoni zavidjeti.

Nakon što je prebjegao od Miloševića, i postao Evropejac, tadašnje saborce, pospremio je u opoziciju i proglasio za izdajnike, a za uslužne partnere prigrlio je svoje nekadašnje žrtve.

Puteve mu danas najuspješnije pozlaćuju i oni koji su devedesetih šapatom izgovarali ime. Potpredsjednik Skupštine Crne Gore Suljo Mustafić ovih dana je divanio da je Crna Gora bila malo ostrvo stabilnosti dok je oko nje bijesnio rat.

Koliko dugo može da se održi nešto što je u svojoj suštini laž na laži, kako stvari stoje – pokazaće istorija.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo