Povežite se sa nama

MONITORING

REHABILITACIJA ZLOČINA: Sve je isto samo Čiče nema

Objavljeno prije

na

Brz nam je život, vijest da je u Beogradu rehabilitovan Dragoljub Mihailović, od milja Draža, već nakon desetak dana se sa novinskih stranica preselila u stranice istorije. Drugo je Čičin svjetonazor. Sve što se o njemu može reći stane u riječi četničke pjesmice „Živ je Draža, umro nije”, koja je devedesetih milovala hiljade srca u Crnoj Gori.

Nije bilo preteško Višem sudu u Beogradu da pronađe pravni osnov kako bi rehabilitovao komandanta Kraljevske vojske u otadžbini, generala Dragoljuba Dražu Mihailovića i vrati mu građanska prava koja su mu bila oduzeta 1946. godine. ,,Sud je utvrdio da je Mihailoviću suđeno iz ideoloških razloga, te da nije imao fer suđenje, da nije imao prava na odbranu, da nije video advokata do početka suđenja”, rekao je, obrazlažući presudu, predsjedavajući Sudskog vijeća Aleksandar Trešnjev. Objasnio je da Sudsko vijeće nije bilo nadležno da se bavi utvrđivanjem činjenica i izvođenjem zaključaka da li je Mihailović ratni zločinac ili ne.

Mnogi su već primijetili kako bi se, strogo pravnički gledano, ozbiljne zamjerke mogle pronaći i u procesu protiv nacističkih zločinaca osuđenih u Nirnbergu. Na primjer, optuženi nijesu bili u prilici da ulože žalbu na sastav sudijskog vijeća tako da usljed „pobjedničke pravde” vijeće nije bilo neutralno već je bilo neprijateljski nastrojeno prema optuženima. Pravnici, međutim, ukazuju i na fakat da je Generalna skupšina Ujedinjenih nacija potvrdila načela međunarodnog prava priznata Statutom Nirnberškog suda i presudom tog suda, tako da su ona postala integralni dio međunarodnog krivičnog prava.

Jedna od praktičnih posljedica presude je to da se svako ko ubuduće kaže da je Draža Mihailović bio izdajnik može suočiti sa tužbom za uvredu i kaznom od oko 3.700 eura.

Vrteći se oko rehabilitacije četnika Srbija je 2004. bila usvojila zakon kojim se izjednačavaju prava četnika i partizana, pa su i četnici trebali dobiti boračke penzije. Prijavilo se oko 3.000 sljedbenika Draže Mihailovića. Zasad uzalud, jer je taj propis Ustavni sud Srbije poništio 2012. Preživjeli četnici u Srbiji sada, kako piše beogradska Politika nemaju pravo na regularnu penziju nego na mjesečnu novčanu naknadu, nešto manju od prosječne penzije. Trenutno je uslov za odobravanje naknade da osoba donese sudsku presudu o rehabilitaciji.

Na nešto drugačiji način nego u Srbiji i u Hrvatskoj se odvija proces revizije antifašizma. Ustaše se pokušavaju spakovati u borce za Hrvatsku. Ovih dana organizacija koja se bori protiv antisemitizma The Simon Wiesenthal Centar iz Jerusalima poslala je apel hrvatskoj Vladi da ustašama ukine penzije. U pismu koje je poslao izraelski istoričar i lovac na naciste Efraim Zuroff, napominje se kako ustaše dobijaju penzije još od jeseni 1993. godine, te da takva politika nagrađuje ljude koji su počinili brojne zločine protiv civila.

Jedno od pitanja aktuelnih u hrvatskoj javnosti je i odnos prema ubistvima u Blajburgu – mjestu na koje su saveznici na kraju Drugog svjetskog rata vratili ljude koji su pokušavali da pobjegnu iz zemlje. „Svi su pobijeni bili žrtve, ali svi sigurno nisu bili i nevini. Koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima”, napisala je komentarišući ovogodišnje obilježavanje događaja u Blajburgu hrvatska novinarka Jelena Lović.

Mi guslamo svojim putem. Reakcije na Mihailovićevu rehabilitaciju u Crnoj Gori nijesu bile pretjerano burne. Srpska lista je najavila da će podnijeti zahtjev za rehabilitaciju 25 četnika, koji su 19. oktobra 1943, ubijeni pod Ostrogom. Riječ je o partijici koja je nekoliko godina na vlasti u Podgorici održavala Miomira Mugošu. Možda se sa njim nijesu ,,povukli” ka Sloveniji zbog istorijskih trauma vezanih za Zidani most.

Nova srpska demokratija pozdravila je odluku Višeg suda u Beogradu. „Ova presuda u Beogradu će nam pomoći da se suočimo sa vlastitom prošlošću jer je Crna Gora jedina država bivšeg komunističkog lagera koja nije osudila zločine koji su počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata”, saopštio je predsjednik Nove, Andrija Mandić.

Pored lirskih momenata da se ,,presudi ne raduju samo potomci pripadnika te vojske nego i duša generala Mihailovića i duše njegovih saboraca”, Mandić je ponovio poznatu priču o generalu Mihailoviću kao ,,prvom gerilcu Evrope”.

Iz SDP-a su ocijenili da rehabilitacija Draže Mihailovića koja se dešava na 70 godina pobjede nad fašizmom predstavlja istovremeno i pokušaj rehabilitovanja kvislinško-fašističke ideologije te da je riječ o ,,pokušaju brutalne revizije prošlosti”.

I SDP i Nova osvrnuli su se na devedesete. Mandić je kazao da je interesantno da su najveći protivnici iskrenog i suštinskog pomirenja u Crnoj Gori upravo oni koji se na svakom koraku izvinjavaju našim susjedima za sukobe početkom devedesetih i „oni drugi koji svaki opozicioni dogovor sa Novom srpskom demokratijom uslovljavaju osudama zločina u susjednim državama”.

SDP je upozorio kako Crna Gora ne smije misliti da je borba sa ideologijama rasne, nacionalne i vjerske mržnje ikada konačno poražena. Podsjećaju da su ,,ne tako davna”  na ovim našim prostorima etnička čišćenja, progoni i deportacije pokazali da ta ideologija mijenja formu, a ne i svoju suštinu”.

Kao dan je jasno, i iz običnih partijskih saopštenja se vidi, koliko je tanak sloj kojim vlast evo dvije decenije pokušava da pokrije svoje korijene. Za to što, ipak, uspijeva, može zahvaliti činjenici da većina njenih podanika nije spremna da vidi svoj odraz u ogledalu. Mnogo je ljepše kad su krivi oni drugi. Fakat da su nam devedesetih ,,drugi” bili ustaše i balije, a da su ih kasnije zamijenili četnici, nevažan je iz prostog razloga – vlast je svaki put imao ko da posluša.

I onda kad je Crna Gora napadala Dubrovnik, i onda kad je deportovala bosanske izbjeglice i onda kad su praznili Bukovicu i puštali Čeka Dačevića da sa četnicima iz Čajniča teroriše Bošnjake u Pljevljima i kad je šakom i kapom pravoslavnim pravovjernicima, naročito po sjeveru gdje su im komšije bili muslimani, dijelila duge cijevi, rame uz rame sa Slobodanom Miloševićem – crnogorska vlast gazila je Čičinim stopama.

Samo je ishod bio drugačiji. Kad se Drugi svjetski rat završio jasno se znalo ko su pobjednici ko poraženi, ko zaslužuje nagradu, a ko kaznu. U pokolju Bošnjaka u pljevaljskom, pribojskom, fočanskom i čajničkom kraju početkom 1943. ubijeno je oko 1.200 muškaraca i do 8.000 žena, staraca i djece. O tome svjedoči, svakome na internetu dostupan izvještaj koji je načelniku štaba Vrhovne komande Dragoljubu Mihailoviću podnio komandant Pavle Đurišić. Jednako lako je pronaći potvrde da je cilj ove i sličnih operacija Kraljevske vojske u otadžbini bilo stvaranje velikosrpske države. Ishod je bio – poraz, kazna, često smrt.

Rat u bivšoj Jugoslaviji početkom devedesetih godina vođen je sa istim ciljevima, primjenom istih metoda. Samo što je ovoga puta Evropa nagradila zločine. Za razliku od Dragoljuba Mihailovića, Radovan Karadžić Foču nije ,,oslobađao” uzalud. Pripala mu je. Ni Srebrenicu nijesu klali džabe, nagrađeni su stvaranjem države u državi Bosni.

Tačno je da je učešće Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u tom ratu bilo bitno manje od zasluga koje pripadaju Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću, ali ni Republika Srpska nije postala ,,primjer u regionu”. Mi smo. A da je vlast stigla dokle je mislila, opjevavale bi se ovdje danas i srpska Morača i srpska Neretva.

Kad se sve sabere, najupadljivija razlika između Dragoljuba Mihailovića i Mila Đukanovića suštinski je u – brzini rehabilitacije. Ono za šta je Čiči trebalo sedamdeset godina, Đukanović je ostvario za nekoliko godinica. Ono što se u Dražinom slučaju zove revizija, kod nas je vrlo uspješno obavljena – kontralustracija. Ko pomene da je Đukanović zajedno s Miloševićem palio Dubrovnik, i bio sa njim do posljednje granate u Bosni, u službenoj je interpretaciji – avanturist. Kao što je bio neodgovoran i avanturistički čitav antiratni pokret koji je predvodio LSCG. Udžbenik istorije koji je zapisao prosto-proširenu rećenicu da su nas Bulatović i Đukanović i Marović odveli u rat, uredno je zabranjen. Monitor je i sad kao i onda- izdajnički.

Sve što je bilo uz Miloševića kad je krčio put velikoj Srbiji, a što nije završilo u Hagu – danas je u Srbiji na vlasti. Kad se radi o suđenju za ratne zločine, i u Hagu i kod kuće, Crna Gora je najgore prošla. Njeni zločinci, autori i izvođači, ostali su neokrznuti. Ozbiljni ljudi upozaravaju da našu zemlju trese tzv. austrijski sindrom, i da kad tad možemo skupo platiti opaku laž da je za sve kriv – Milošević.

Realno, Đukanović je danas najveći pobjednik Miloševićevih ratova. Krv i suze mnogih, pretočio je u moć nad crnogorskim društvom, kakvu su ratni lideri mogli sanjati. Na zgrnutom blagu, još malo pa će mu i Berluskoni zavidjeti.

Nakon što je prebjegao od Miloševića, i postao Evropejac, tadašnje saborce, pospremio je u opoziciju i proglasio za izdajnike, a za uslužne partnere prigrlio je svoje nekadašnje žrtve.

Puteve mu danas najuspješnije pozlaćuju i oni koji su devedesetih šapatom izgovarali ime. Potpredsjednik Skupštine Crne Gore Suljo Mustafić ovih dana je divanio da je Crna Gora bila malo ostrvo stabilnosti dok je oko nje bijesnio rat.

Koliko dugo može da se održi nešto što je u svojoj suštini laž na laži, kako stvari stoje – pokazaće istorija.

Miloš BAKIĆ

Komentari

MONITORING

KAD GRAĐANI PLAĆAJU PROPUSTE PRAVOSUĐA: Presipanje iz šupljeg u puno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Račun koji će građani morati platiti porodici Safeta Kalića samo raste. Prema nekim procjenama mogao bi dostići čak  miliona eura. Istovremeno, niko u državi ne snosi odgovornost zbog toga, niti u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornijezacijelislučaj

 

Najnovija vijest: prema procjenama sudskih vještaka Rožajcu Safetu Kaliću samo za stan u podgoričkom naselju Gorica C treba dodijeliti odštetu u iznosu od 128 hiljada eura.  Šteta na tom Kalićevom stanu nastala je navodno amortizacijom tokom pet godina procesa protiv  njega, njegovog brata Mersudina i supruge Amine za pranje novca, tokom kojih je tim stanom, kao i drugom vrijednom imovinom koja je Kalićima oduzeta nakon hapšenja 2011, gazdovala Uprava za nekrentine.

Ukoliko se sud složi sa tom procjenom, biće to samo kap u odnosu na višemilionski račun koji je već  isporučen crnogorskim građanima zbog propusta pravosuđa i državnih organa u ovom slučaju. Proces se 2016.  završio oslobađajućim presudama, nakon čega su Kalići pokrenuli osam tužbi protiv države zbog neosnovanog pritvaranja, štete nastale na imovini koja im je oduzeta nakon hapšenja, i gubitka dobiti kada su u pitanju njihove kompanije.

Za sada im je po tom osnovu dosuđeno preko tri miliona eura, na osnovu većinom nepravosnažnih presuda. Ta bi se cifra, kako je nedavno pisao  Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) mogla, međutim, popeti i na deset miliona eura. Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, je odmah kada su Kalići oslobođeni optužbi najavio medijima da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti “makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura”.

Neki od stručnjaka smatraju da je propust države u slučaju Kalić višestruk. Odgovornost nije, po njima samo na pravosuđu koje je nije dokazalo  odgovornost Kalića za pranje 7.773.127,06 eura, već je prema nekim ocjenama sporna i sama procjena njihove imovine.

„Državni organi su pokazali nedopustive propuste u ovom slučaju od pokretanja postupka, pa sve do njegovog okončanja. Najveća je  odgovornost državnog tužilaštva koje nije uspjelo da dokaže krivicu osobama  koje su osuđene u drugim državama i koje se godinama satraju kao glavni akteri organizovanog kriminala na ovim prostorima”, kaže za Monitor advokat Veselin Radulović

Osim odgovornosti pravosuđa, pred sudovima se, nakon pokretanja tužbi od strane porodice Kalić, otvorilo i pitanje odgovornosti Uprave  za nekretnine, kako  zbog načina na koji je gazdovala imovinom Kalića,  tako i zbog načina na koji je ta imovina uopšte procijenjena.

Uprava je koristeći Kalićevu imovinu tokom pet godina procesa zaradila svega 16 hiljada eura, dok Kalići zbog amortizacije i štete nad svojim nepokretnostima, što stambenim što poslovnim prostorima i kompanijama, dobijaju stotine i stotine hiljada eura.

Država je u ljeto 2011. privremeno oduzela imovinu Kalićima, čija je vrijednost tada procijenjena na više od 28.667.161 eura.

Procjenu je na zahtjev Uprave za nekretnine radila podgorička kompanija Geotech.   Upravo takva, visoka procjena vrijednosti imovin Kalića, prema nalazima CIN-CG, glavni je adut Kalićima u dobijanju milionske sume. Polazeći od nje, vještaci u velikom broju sudskih postupaka utvrđuju odštetu, kao posljedicu petogodišnjeg državnog upravljanja njihovom imovinom. Istovemeno, ta imovina navodno vrijedi mnogo manje.

Tako je recimo prema procjeni “Geotecha”,  Kalićevo zemljište u centru Rožaja, u septembru 2011. godine, vrijedjelo je 500 eura po kvadratu. Tri mjesecaranije, u junu 2011. godine, rožajska opština je donijela Odluku o građevinskom zemljištu, prema kojoj isto zemljište ivrijedi 120 eura.

Uprava za imovinu je, kako je pisao CIN-CG, prilično traljavo uradila i posao privremenog oduzimanja imovine, pa za pojedine objekte nedostaju zapisnici o primopredaji, nema preciznih podataka o inventaru i slično.

“Očigledno je da vrijednost imovine koja je oduzeta nije procijenjena na valjan način, kao što je i nesporno da država nije adekvatno upravljala oduzetom imovinom”, kaže Radulović.

Zasada, niko u državi ne snosi odgovornost za papreni račun koji će platiti građani.  Ni u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornije za cijeli slučaj.

“Nedostatak bilo kakve odgovornosti za ovako nestručno i neprofesionalno ponašanje tužilaštva ujedno pokazuje i nedostatak elementarne volje za borbu protiv organizovanog kriminala. Podsjetiću da je VDT Ivica Stanković neposredno po imenovanu na funkciju najavio utvrđivanje odgvornosti tužilaca za očigledne propuste kakvi su propusti u ovom i u slučaju Šarića. Međutim, mandat Stankovića je skoro prošao, ali nema ni nagovještaja da bi bilo koji tužilac mogao biti pozvan bar na disciplinsku odgovornost”, podsjeća Radulović.

Specijalno tužilaštvo nije uspjelo dokazati optužnicu, koju potpisuje tadašnja specijalna tužiteljka Đurđina Nina Ivanović, a prema kojoj su Kalići od 2006. do 2011. nizom finansijskih transakcija legalizovali „veliku količinu novca sumnjivog porijekla za koju su znali da potiče od prodaje droge”. Novac je, prema tvrdnjama  tužilaštva, svojim narko-poslovima obezbijedio Mersudin Kalić koji je u Njemačkoj, 1996. godine, zbog trgovine narkoticima pravosnažno osuđen na 11 godina zatvora.

I samSafetKalić je u Njemačkoj osuđen na četiri godine zatvora zbog saučesništva u proizvodnji i stavljanju u promet narkotika. Kalić je u tamošnjem pritvoru proveo preko tri godine, nakon čega mu je odobren uslovni otpust. Po isteku kazne u Njemačkoj, vratio se u Crnu Goru. Gdje je uzorni građanin, koji čeka isplatu naših miliona.

Nezvanično, Kalićeva imperija građena je, kako je Monitor već pisao,  novcem sticanim trgovinom narkoticima – prije svega heroinom koji je iz Avganistana, preko Turske, distribuiran po Balkanu i Evropi. Prema podacima koje je MUP Srbije saopštio 2003, tokom operacije Sablja, Kalić je bio jedan od glavnih narkobosova u regionu. Njegova kriminalna organizacija je, prema tim podacima, samo Zemuncima isporučivao 100 kilograma heroina – mjesečno.

“Naši državni organi za koje kažemo da su nezavisni su ujedno i nesposobni. Nesposobnost je da nekome ne dokažete krivicu i dovedete građane u opasnost da plaćaju milione a da ih u ta dva slučaja u drugim državama osuđuju. Samo su u Crnoj Gori oslobađajuće“, kazao je nedavno poslanik SDP Raško Konjević u parlamentu, kada se u prisustvu ministra pravde Zorana Pažina, raspravljalo o ovom slučaju.

Iako je epilog i slučaja Šarić isti, Duško Šarić i Jovica Lončar su od države dobili odštetu zbog neosnovanog pritvaranja, za sada ne tražeći odštetu zbog imovine. Dodijeljeno im je po 103 hiljade eura.

Država je i Šariće i Kaliće častila još nešto na naš račun.

“Sva lica koja se u ovakvim postupcima oslobode krivice nikada više ne mogu biti gonjena i osuđena za ista krivična djela”, kaže advokat Radulović. Zato radom državnog tužilaštva u Crnoj Gori danas najviše mogu biti zadovoljni Kalići, Šarići i njihovi poslovni partneri iz vlasti.

 

Kalići su državu tužili i zbog štete na automobilu hamer, koji je Uprava za nekretnine dala na korišćenje Specijalnoj antiterorističkoj jedinici.

Taman kada se slučajpribližiokraju, sutkinjaDijanaRovčaninodlučila je nedavnoda opetotvoriraspravu u tom sporu, iako je krajem prošlog mjeseca završila suđenje i očekivalo se da uskoro donese i presudu.

Iz podgoričkog Osnovnog suda je “Vijestima” rečeno da je sutkinja 20.

MersudinKalić je tužiodržavuiUpravuzaimovinutražećiodštetuzbog “hamera” koji mu je, kakotvrdi u tužbi, vraćen uništen nakon što su on, njegov brat Safet i snaha Amina pravosnažno oslobođeni optužbi za pranje novca.

Vještak je ranijeprocijenio da je Kalićizgubiopreko 20.000 eura, zavrijemedok je državagazdovalanjegovim “hamerom”.

SAJ je ovovozilo, izmeđuostalog, koristioi u “lovunagrađane” nakonrazbijanjaprotesta u oktobru 2015. godine.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRITISCI NA AKTIVISTE POKRETA ODUPRI SE: Ni mirnijih protesta, ni više prijava

Objavljeno prije

na

Objavio:

O prekršajnim prijavama kao vidu pritiska nad aktivistima pokreta Odupri se za Monitor govore Omer Šarkić, Mirsad Kurgaš, Dragan Sošić i Demir Hodžić

 

Protesti koje organizuje pokret Odupri se primjer su nenasilnog otpora. Policija kao da nije bila spremna na proteste u kojima nemaju povoda da tuku i privode građane, opozicione aktiviste, novinare, a i pravosuđe se našlo u čudu što nema prekršajnih i ostalih prijava. No, vlast se brzo dosjetila.

Zbog Karavana, obilaska gradova po Crnoj Gori, koju je tokom aprila organizovao pokret Odupri se, službenici centra bezbjednosti Budva, Herceg Novi, Bijelo Polje i Pljevlja i odjeljenja bezbjednosti Žabljak, Kotor, Tivat, Mojkovac, Kolašin i Šavnik, podnijeli su 11 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv sedam lica.  Zbog blokade prostorija CEDIS-a (Crnogorski elektrodistributivni sistem) u Podgorici policija je podnijela prekršajne prijave protiv osam osoba. Aktivisti su,  tvrde u policiji, blokirali zaposlene i  građane i ometali radnike obezbjeđenja u obavljanju posla.

,,Kada smo bili u Briselu na jednom od sastanaka rekao sam da protesti u Crnoj Gori mogu da posluže za primjer po tome kako su mirni i bez poruka mržnje. Za četiri mjeseca i preko 10 protesta nije bilo slomljenog cvijeta, a kamoli li stakla, ljudi su izlazili ispred radnji da nas pozdrave. A nama pljušte prijave”, kaže za Monitor član pokreta Odupri se Omer Šarkić.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POLITIČKA PENZIJA ZA RANKA KRIVOKAPIĆA: I služio i zaslužio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kaže se da pravi šampioni odlaze u trenutku kad su najbolji. Krivokapić je trenutno bolji nego ikad,  ali ne odlazi kao šampion. Njegove zasluge nijesu uspjele da nadiđu njegovo služenje. Šteta

 

Blizu je i ta istorija: na Kongresu Socijaldemokratske partije 29. juna Ranko Krivokapić, predsjednik te stranke otići će u političku penziju. Postaće, kako je najavljeno, počasni predsjednik. Predsjednik SDP-a bio je 18 godina – od 2001. Jedni će ga pamtiti po zaslugama za crnogorsku nezavisnost, drugi po služenju režimu Mila Đukanovića.

Najavljujući da se neće ponovo kandidovati za mjesto predsjednika Krivokapić je krajem aprila kazao da odustajanjem od kandidature želi da otvori prostor za novu generaciju lidera SDP-a. U međuvremenu je obnarodovano da će jedina kandidatkinja za predsjednicu biti Draginja Vuksanović Stanković. Neko vrijeme se spekulisalo da bi se u toj ulozi mogao pojaviti i Raško Konjević, ali prema Monitorovim izvorima iz SDP-a, on za tu funkciju nije zainteresovan. Iako bi, kako kažu, u partiji imao veću podršku od već proglašene kandidatkinje

Za političku biografiju Ranka Krivokapića, ali i mnogih drugih funkcionera Socijaldemokratke partije, važno je osnivanje te stranke. Partije od kojih je konstituisana SDP CG bile su na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori i SFRJ, decembra 1990. godine, okosnica antiratnog i reformskog pokreta pod nazivom “Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru”.

SDP je nastala tako što su se 1993. godine ujedinile Socijaldemokratska partija reformista i Socijalistička partija. Obje su nastale ujedinjavanjem više malih partija nastalih na početku višepartizma. Pažljiviji posmatrači u narednim decenijama mogli su da uoče ko je u SDP-u stigao iz Socijalističke partije, a ko iz SDPR-a. Socijalisti su uvijek bili “svileni”: Ljubiša Stanković, Srđan Darmanović, Ivan Brajović, Ranko Krivokapić, Radoš Šućur… Sve sama imena ljudi koji su, u različitim trenucima, na ovaj ili onaj način, “vukli” ka Demokratskoj partiji socijalista.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo