Povežite se sa nama

MONITORING

REHABILITACIJA ZLOČINA: Sve je isto samo Čiče nema

Objavljeno prije

na

Brz nam je život, vijest da je u Beogradu rehabilitovan Dragoljub Mihailović, od milja Draža, već nakon desetak dana se sa novinskih stranica preselila u stranice istorije. Drugo je Čičin svjetonazor. Sve što se o njemu može reći stane u riječi četničke pjesmice „Živ je Draža, umro nije”, koja je devedesetih milovala hiljade srca u Crnoj Gori.

Nije bilo preteško Višem sudu u Beogradu da pronađe pravni osnov kako bi rehabilitovao komandanta Kraljevske vojske u otadžbini, generala Dragoljuba Dražu Mihailovića i vrati mu građanska prava koja su mu bila oduzeta 1946. godine. ,,Sud je utvrdio da je Mihailoviću suđeno iz ideoloških razloga, te da nije imao fer suđenje, da nije imao prava na odbranu, da nije video advokata do početka suđenja”, rekao je, obrazlažući presudu, predsjedavajući Sudskog vijeća Aleksandar Trešnjev. Objasnio je da Sudsko vijeće nije bilo nadležno da se bavi utvrđivanjem činjenica i izvođenjem zaključaka da li je Mihailović ratni zločinac ili ne.

Mnogi su već primijetili kako bi se, strogo pravnički gledano, ozbiljne zamjerke mogle pronaći i u procesu protiv nacističkih zločinaca osuđenih u Nirnbergu. Na primjer, optuženi nijesu bili u prilici da ulože žalbu na sastav sudijskog vijeća tako da usljed „pobjedničke pravde” vijeće nije bilo neutralno već je bilo neprijateljski nastrojeno prema optuženima. Pravnici, međutim, ukazuju i na fakat da je Generalna skupšina Ujedinjenih nacija potvrdila načela međunarodnog prava priznata Statutom Nirnberškog suda i presudom tog suda, tako da su ona postala integralni dio međunarodnog krivičnog prava.

Jedna od praktičnih posljedica presude je to da se svako ko ubuduće kaže da je Draža Mihailović bio izdajnik može suočiti sa tužbom za uvredu i kaznom od oko 3.700 eura.

Vrteći se oko rehabilitacije četnika Srbija je 2004. bila usvojila zakon kojim se izjednačavaju prava četnika i partizana, pa su i četnici trebali dobiti boračke penzije. Prijavilo se oko 3.000 sljedbenika Draže Mihailovića. Zasad uzalud, jer je taj propis Ustavni sud Srbije poništio 2012. Preživjeli četnici u Srbiji sada, kako piše beogradska Politika nemaju pravo na regularnu penziju nego na mjesečnu novčanu naknadu, nešto manju od prosječne penzije. Trenutno je uslov za odobravanje naknade da osoba donese sudsku presudu o rehabilitaciji.

Na nešto drugačiji način nego u Srbiji i u Hrvatskoj se odvija proces revizije antifašizma. Ustaše se pokušavaju spakovati u borce za Hrvatsku. Ovih dana organizacija koja se bori protiv antisemitizma The Simon Wiesenthal Centar iz Jerusalima poslala je apel hrvatskoj Vladi da ustašama ukine penzije. U pismu koje je poslao izraelski istoričar i lovac na naciste Efraim Zuroff, napominje se kako ustaše dobijaju penzije još od jeseni 1993. godine, te da takva politika nagrađuje ljude koji su počinili brojne zločine protiv civila.

Jedno od pitanja aktuelnih u hrvatskoj javnosti je i odnos prema ubistvima u Blajburgu – mjestu na koje su saveznici na kraju Drugog svjetskog rata vratili ljude koji su pokušavali da pobjegnu iz zemlje. „Svi su pobijeni bili žrtve, ali svi sigurno nisu bili i nevini. Koljači iz Jasenovca, likvidirani bez suda, mogu biti žrtve, ali ih ništa ne može učiniti nedužnima”, napisala je komentarišući ovogodišnje obilježavanje događaja u Blajburgu hrvatska novinarka Jelena Lović.

Mi guslamo svojim putem. Reakcije na Mihailovićevu rehabilitaciju u Crnoj Gori nijesu bile pretjerano burne. Srpska lista je najavila da će podnijeti zahtjev za rehabilitaciju 25 četnika, koji su 19. oktobra 1943, ubijeni pod Ostrogom. Riječ je o partijici koja je nekoliko godina na vlasti u Podgorici održavala Miomira Mugošu. Možda se sa njim nijesu ,,povukli” ka Sloveniji zbog istorijskih trauma vezanih za Zidani most.

Nova srpska demokratija pozdravila je odluku Višeg suda u Beogradu. „Ova presuda u Beogradu će nam pomoći da se suočimo sa vlastitom prošlošću jer je Crna Gora jedina država bivšeg komunističkog lagera koja nije osudila zločine koji su počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata”, saopštio je predsjednik Nove, Andrija Mandić.

Pored lirskih momenata da se ,,presudi ne raduju samo potomci pripadnika te vojske nego i duša generala Mihailovića i duše njegovih saboraca”, Mandić je ponovio poznatu priču o generalu Mihailoviću kao ,,prvom gerilcu Evrope”.

Iz SDP-a su ocijenili da rehabilitacija Draže Mihailovića koja se dešava na 70 godina pobjede nad fašizmom predstavlja istovremeno i pokušaj rehabilitovanja kvislinško-fašističke ideologije te da je riječ o ,,pokušaju brutalne revizije prošlosti”.

I SDP i Nova osvrnuli su se na devedesete. Mandić je kazao da je interesantno da su najveći protivnici iskrenog i suštinskog pomirenja u Crnoj Gori upravo oni koji se na svakom koraku izvinjavaju našim susjedima za sukobe početkom devedesetih i „oni drugi koji svaki opozicioni dogovor sa Novom srpskom demokratijom uslovljavaju osudama zločina u susjednim državama”.

SDP je upozorio kako Crna Gora ne smije misliti da je borba sa ideologijama rasne, nacionalne i vjerske mržnje ikada konačno poražena. Podsjećaju da su ,,ne tako davna”  na ovim našim prostorima etnička čišćenja, progoni i deportacije pokazali da ta ideologija mijenja formu, a ne i svoju suštinu”.

Kao dan je jasno, i iz običnih partijskih saopštenja se vidi, koliko je tanak sloj kojim vlast evo dvije decenije pokušava da pokrije svoje korijene. Za to što, ipak, uspijeva, može zahvaliti činjenici da većina njenih podanika nije spremna da vidi svoj odraz u ogledalu. Mnogo je ljepše kad su krivi oni drugi. Fakat da su nam devedesetih ,,drugi” bili ustaše i balije, a da su ih kasnije zamijenili četnici, nevažan je iz prostog razloga – vlast je svaki put imao ko da posluša.

I onda kad je Crna Gora napadala Dubrovnik, i onda kad je deportovala bosanske izbjeglice i onda kad su praznili Bukovicu i puštali Čeka Dačevića da sa četnicima iz Čajniča teroriše Bošnjake u Pljevljima i kad je šakom i kapom pravoslavnim pravovjernicima, naročito po sjeveru gdje su im komšije bili muslimani, dijelila duge cijevi, rame uz rame sa Slobodanom Miloševićem – crnogorska vlast gazila je Čičinim stopama.

Samo je ishod bio drugačiji. Kad se Drugi svjetski rat završio jasno se znalo ko su pobjednici ko poraženi, ko zaslužuje nagradu, a ko kaznu. U pokolju Bošnjaka u pljevaljskom, pribojskom, fočanskom i čajničkom kraju početkom 1943. ubijeno je oko 1.200 muškaraca i do 8.000 žena, staraca i djece. O tome svjedoči, svakome na internetu dostupan izvještaj koji je načelniku štaba Vrhovne komande Dragoljubu Mihailoviću podnio komandant Pavle Đurišić. Jednako lako je pronaći potvrde da je cilj ove i sličnih operacija Kraljevske vojske u otadžbini bilo stvaranje velikosrpske države. Ishod je bio – poraz, kazna, često smrt.

Rat u bivšoj Jugoslaviji početkom devedesetih godina vođen je sa istim ciljevima, primjenom istih metoda. Samo što je ovoga puta Evropa nagradila zločine. Za razliku od Dragoljuba Mihailovića, Radovan Karadžić Foču nije ,,oslobađao” uzalud. Pripala mu je. Ni Srebrenicu nijesu klali džabe, nagrađeni su stvaranjem države u državi Bosni.

Tačno je da je učešće Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u tom ratu bilo bitno manje od zasluga koje pripadaju Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću, ali ni Republika Srpska nije postala ,,primjer u regionu”. Mi smo. A da je vlast stigla dokle je mislila, opjevavale bi se ovdje danas i srpska Morača i srpska Neretva.

Kad se sve sabere, najupadljivija razlika između Dragoljuba Mihailovića i Mila Đukanovića suštinski je u – brzini rehabilitacije. Ono za šta je Čiči trebalo sedamdeset godina, Đukanović je ostvario za nekoliko godinica. Ono što se u Dražinom slučaju zove revizija, kod nas je vrlo uspješno obavljena – kontralustracija. Ko pomene da je Đukanović zajedno s Miloševićem palio Dubrovnik, i bio sa njim do posljednje granate u Bosni, u službenoj je interpretaciji – avanturist. Kao što je bio neodgovoran i avanturistički čitav antiratni pokret koji je predvodio LSCG. Udžbenik istorije koji je zapisao prosto-proširenu rećenicu da su nas Bulatović i Đukanović i Marović odveli u rat, uredno je zabranjen. Monitor je i sad kao i onda- izdajnički.

Sve što je bilo uz Miloševića kad je krčio put velikoj Srbiji, a što nije završilo u Hagu – danas je u Srbiji na vlasti. Kad se radi o suđenju za ratne zločine, i u Hagu i kod kuće, Crna Gora je najgore prošla. Njeni zločinci, autori i izvođači, ostali su neokrznuti. Ozbiljni ljudi upozaravaju da našu zemlju trese tzv. austrijski sindrom, i da kad tad možemo skupo platiti opaku laž da je za sve kriv – Milošević.

Realno, Đukanović je danas najveći pobjednik Miloševićevih ratova. Krv i suze mnogih, pretočio je u moć nad crnogorskim društvom, kakvu su ratni lideri mogli sanjati. Na zgrnutom blagu, još malo pa će mu i Berluskoni zavidjeti.

Nakon što je prebjegao od Miloševića, i postao Evropejac, tadašnje saborce, pospremio je u opoziciju i proglasio za izdajnike, a za uslužne partnere prigrlio je svoje nekadašnje žrtve.

Puteve mu danas najuspješnije pozlaćuju i oni koji su devedesetih šapatom izgovarali ime. Potpredsjednik Skupštine Crne Gore Suljo Mustafić ovih dana je divanio da je Crna Gora bila malo ostrvo stabilnosti dok je oko nje bijesnio rat.

Koliko dugo može da se održi nešto što je u svojoj suštini laž na laži, kako stvari stoje – pokazaće istorija.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZORAN BRĐANIN NA ČELU UPRAVE POLICIJE: Vršilac dužnosti podijelio vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

URA je „progurala“ jednog, premijer Krivokapić priželjkivao je drugog, dok je DF saopštio da neće podržati nijednog kandidata koga predloži Vlada, pošto smatraju da je njihov favorit nezakonito eliminisan iz trke za direktora UP

 

Vlada je u utorak imenovala Zorana Brđanina za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Dosadašnji rukovodilac Odjeljenja za analitiku i unaprjeđenje rada policije bio je favorit URA-e koja je isticala da je riječ o školovanom profesionalcu. Na drugoj strani, premijer Zdravko Krivokapić je navijao za Dragana Klikovca, jednako školovanog dugogodišnjeg policajca i aktuelnog rukovodioca Operativno-komunikacionog centra (OKC).

Javnosti nije poznato šta je, ili ko, presudio. Zato smo upoznati sa stavom Demokratskog fronta da neće podržati nijednog kandidata za zvanje prvog policajca u Crnoj Gori.

,,DF je organizacija koja se protivi svemu sve što nije apsolutno po njihovoj volji“, komentarisao je takvu odluku, uz osmijeh, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović navodeći „cijenim svačije mišljenje pa i njihovo, ali zaista ne bih imao neki specifičan komentar”. Iako su novinske stranice punili tekstovi o ozbiljnom sukobu čelnika izvršnih vlasti zbog imenovanja šefa policije, Abazović tvrdi da nije bilo riječi o većem mimoilaženju.

,,Bilo je različitih mišljenja i to je po meni demokratski, ne bi trebalo to da nas čudi. Mislim da je sada u Crnoj Gori s jednoumljem završeno i mi bilo kakve monopole ne možemo više da prihvatimo“, objašnjavao je Abazović. „U demokratskoj atmosferi smo razgovarali, razmijenili mišljenja, vodili dijalog i čini mi se došli do najboljeg rješenja. Na kraju to je prijedlog ministra Sergeja Sekulovića i smatram da je to krajnje primjereno“.

Zoran Brđanin se kao ozbiljan kandidat za direktora UP-a pominje još od avgustovskih izbora, čim je postalo jasno da će doći do sveobuhvatnih kadrovskih izmjene u bezbjednosnim strukturama. U borbi za to mjesto, tvrde naši dobro obaviješteni sagovornici, pomogao mu je i nekadašnji resorni ministar  u prelaznoj Vladi Goran Danilović, koji je kod svojih koalicionih  kolega urgirao da ukažu povjerenje čovjeku koji ima njegovo povjerenje. Kod DF-a mu, međutim, ta nastojanja nijesu prošla. Zato se Danilović oglasio i  ogradio od izjava čelnika DF-a koji su poručili da Koalicija za budućnost Crne Gore ne pristaje da pripadnici režima Mila Đukanovića, „pod jeftinim izgovorima i protivzakonitim radnjama“, eliminišu jedine ozbiljne i odgovorne kandidate za direktora UP-a. Iz Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore tada je saopšteno da je DF iznio grubu i netačnu ocjenu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD PEKINGA DO TUZI – ŽIVOT U SLUŽBI POLITIKE: Između nada i barikada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer tek treba da pojasni započetu priču o novim državljanima. A Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom  će već biti jasnije šta je kome činjeti

 

Ponovo živimo u zanimljivim vremenima.

„Dobro jutro svima sa slobodne crnogorske teritorije – iz Ambasade Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu!“, pozdravio je u srijedu ujutru svoje pratioce na Tviteru bivši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović. Krajem  dana, nakon što je predsjednik Milo Đukanović potpisao ukaz o razrješenju osam ambasadora koji nijesu bili po volji novih vlasti, Vlahović stavlja tačku na pobunu: „Bila je časti da budem ambasador…“.

,,Bilo je veliko zadovoljstvo, izuzetna čast i ponos predstavljati Crnu Goru na poziciji ambasadora u Narodnoj Republici Kini“, oglasio se i Darko Pajović, najplaćeniji crnogorski diplomata, nakon što su do njega stigle vijesti o Đukanovićevoj otkomandi. „Na kraju, a zapravo na početku, hvala mojoj porodici, prijateljima i svim pristojnim građanima Crne Gore za svu vašu podršku“, poručio je Pajović. Tako se na sebi svojstven način osvrnuo i na  nepristojne koji nijesu  podržali  ono što je radio kao predsjednik Pozitivne CG, opozicione partije koja se podijelila, pa potčinila DPS-u i krupnom kapitalu, da bi potom pala u zaborav. Zato je Pajović nagrađen funkcijom predsjednika parlamenta a potom i ambasadorskim mjestom u Kinu.

Javni sukob Vlade i sada već i bivših, ambasadora iskoristio je Đukanović da ukaže na politički revanšizam novih vlasti,  pokaže  kako kao predsjednik  neće pokušavati da prepravlja izborni rezultat i naglasi da smijenjeni ambasadori koji su, uglavnom, njegovom voljom otišli u diplomatska predstavništva „ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države“. U saopštenju iz njegovog kabineta objašnjava se kako je predsjednik odluku o opozivu osam ambasadora donio „poštujući kohabitaciju vlasti“, a nakon „korekcije obrazloženja“ iz MVP.

Dugo znamo predsjednika DPS-a i njegove demokratske i ekonomske potencijale. Tu jedno saopštenje i (još) jedna afera neće mnogo promijeniti. Ali bi čelnici izvršne vlasti i iz ove priče trebalo da nauče koliko je važno da što prije formiraju stručne timove sposobne da posao obave zakonito i u skladu sa važećom procedurom i praksom. Da ne bi Miodrag Vlahović juče, ili Milivoje Katnić, sjutra, od svog razrješenja pravili novu bitku na Neretvi.

Sličnih priča imamo i na domaćem terenu.  

Nadležni iz Ministarstva zdravlja odlučili su da zatvore lokale u Tuzima, Danilovgradu i Baru uz obrazloženje da stanovnici Podgorice, nakon zatvaranja kafića, restorana i kafana u glavnom gradu zbog loše epidemiološke situacije, tamo idu u provod i šire zarazu. Ostalo je nejasno zašto nadležni ne zabrane međugradski saobraćaj iz Podgorice, nego sankcionišu ugostitelje i stanovnike mjesta u kojima je epidemiološka situacija mnogo bolja. (Ne)očekivano, uslijedila je reakcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREPORUKA MISIJE UNESCO – UKLONITI KAFE RESTORAN NA TURSKOM RTU: VERIGE 65 NANOSE ŠTETU UNIVERZALNOJ VRIJEDNOSTI KOTORA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Misija Centra za svjetsku baštinu u slučaju kafe-restorana Verige 65 sugeriše Državi ugovornici da bi mogućnost povratka u pređašnje stanje trebalo da bude ključna karakteristika

 

Da li će privremeni ugostiteljski objekat Verige 65 podignut na najatraktivnijem dijelu obale Bokokotorskog zaliva, na lokaciji Turski rt, na prolazu Verige, uskoro biti uklonjen? To zavisi od toga da li će nadležno Ministarstvo ekologije, planiranja prostora i urbanizma, ispoštovati preporuke iz izvještaja Zajedničke reaktivne monitoring misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO-a/ ICOMOS-a, sačinjen 2018. za prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora.

Riječ je o posljednjem izvještaju koji je pripremio stručni tim pomenutih institucija, nakon što su krajem oktobra 2018. godine boravili u Boki i sagledali stanje zaštićenog dobra na licu mjesta.  Najvažnije pitanje sa kojim se dobro suočava u posljednjih nekoliko godina je pretjerana urbanizacija obala Boke Kotorske, prvenstveno Kotorsko-risanskog zaliva i duž prolaza Verige, konstatuje se, između ostalog u Izvještaju. Devastacija prostora Opštine Kotor, donošenje brojnih planskih dokumenata kojima je planirana izgradnja velikog broja neprimjerenih objekata, turističkih i stambenih naselja, prijetila je da se područje Boke skine sa UNESCO-ve Liste svjetske baštine, na koju je upisano 1979.

Zadatak misije je, da pored procjene ukupnog stanja konzervacije dobra, postavljanja opštih principa upravljanja i očuvanja Izuzetne univerzalne vrijednosti dobra, donese preporuke i sugestije za pravilno upravljanje dobrom. Jedna od brojnih preporuka, označena kao Ulaz u prolaz Verige, odnosi se na postupanje vezano za dvospratni kafe-restoran poznat pod imenom Verige 65, čijom je izgradnjom trajno oštećen dio do tada netaknute prirode Turskog rta i jednog od najljepših vidikovaca u Boki.

„Treba ograničiti ‘privremeno’ postojanje objekta na Turskom rtu. Definicije u Planu za postavljanje objekata ‘privremenog karaktera‘ treba izmijeniti kako bi se njegova primjena ograničila na istinski privremene strukture, koje se očigledno mogu vratiti u prvobitno stanje, a saglasnost na njih treba ograničiti”, navodi se u preporuci pod brojem 24 ovog izvještaja.

Iako je Uprava za zaštitu kulturnih dobara dala saglasnost na gradnju, eksperti misije smatraju da „zidana struktura objekta ima sve karakteristike stalnosti… ona je odgovor maloj katoličkoj kapeli iz venecijanskog perioda na suprotnoj tački, čineći da u upoređenju izgleda beznačajno… Njeno prisustvo uklanja ilustraciju istorijske distinkcije, pošto je ova strana (Turski rt) istorijski neizgrađena. Prema mišljenju misije ona nanosi štetu Izuzetnoj univerzalnoj vrijednosti dobra”.

Odgovorni u nadležnim institucijama Crne Gore nisu tako razmišljali. Tokom burnih događaja koji su obilježili izgradnju kafea Verige 65, iza kojeg stoji firma Hefesta DOO iz Herceg Novog, u vlasništvu Aleksandra Šćepanovića i njegove sestre, crnogorske manekenke Jelene Šćepanović, navodno bliske prijateljice predsjednika Mila Đukanovića, značajnu ulogu ilmala je tadašnja direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović. Ona je u decembru 2015. izdala konzervatorske uslove za izradu projekta kafe-restorana. Zatim je u martu 2016, istoga dana kada je investitor podnio zahtjev za davanje saglasnosti na projekat, isti odobrila. Iako firma Hefesta tada nije imala ugovor o zakupu sa JP Morsko dobro.

Branka PLAMENAC
foto: verige65
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo