Povežite se sa nama

MONITORING

RASPRODAJA DRŽAVNE IMOVINE: KAD NEZNANJE I KORUPCIJA POSTANU SLUŽBENA TAJNA: Svi na pod – ovo je privatizacija

Objavljeno prije

na

Svi podaci o bivšim i budućim postupcima tokom (pre)prodaje13 crnogorskih preduzeća iz aktuelnog talasa privatizacije ostaće nedostupni javnosti narednih pet godina, pošto su ih nadležni proglasili tajnom.

Odluka donijeta krajem januara obuhvata sledećih 13 kompanija (ili djelove njihove imovine): Institut Dr Simo Milošević, AD Montecargo, Montenegroerlajnz, Budvansku rivijeru, HTP Ulcinjska rivijera, Institut crne metalurgije Nikšić, Poliex AD Berane, Pošte Crne Gore, Novi du-vanski kombinat, fabriku oružja Montenegro defence industry, hotel Park u Bijeloj, fabrički krug nekadašnjeg Gornjeg Ibra u centru Rožaja i, konačno, ,,sve aktivnosti na definisanju budućih odnosa između Vlade i kompanije A2A u vezi sa ugovorom o dokapitalizaciji i djelimičnoj privatizaciji EPCG”.

Odluku je, na prijedlog Tenderske komisije (njen predsjednik je Branko Vujović) usvojio Savjet za privatizaciju i kapitalne investicije (predsjednik Savjeta je premijer Milo Đukanović).

,,Cijenjeno je da bi objavljivanje ovih informacija izazvalo štetne po-sljedice za bezbjednost i interese Crne Gore, koje su od većeg značaja od interesa javnosti da zna tu informaciju. Imajući to u vidu, podaci sadržani u tenderskoj dokumentaciji i ponudama označavaju se tajnim podatkom sa stepenom tajnosti povjerljivo”, navodi se u Odluci koju je potpisao sekretar Savjeta Aleksandar Tičić. Usvojeni dokument predviđa da će pristup podacima koji su označeni kao tajni imati samo članovi Tenderske komisije i Savjeta za privatizaciju ,,kada im je to potrebno u vršenju njihovih poslova i zadataka”.

Prema zvaničnoj interpretaciji, ideja o uvođenju tajnosti u proces privatizacije stigla je iz Tenderske komisije, odnosno od njenog predsjednika. Branko Vujović objašnjava kako je prijedlog posljedica zahtjeva zainteresovanih partnera. Oni su, navodno, tražili da se zaštite njihovi komercijalni i finansijski podaci, pošto bi im to, kaže Vujović, ,,moglo nanijeti štetu”.

Teško je zamisliti način na koji bi objavljivanje ,,komercijalnih i finansijskih podataka” iz nekog privatizacionog postupka moglo naškoditi Dojče Telekomu, Telenoru, Helenik Petroleumu, Iberostar Grupi, ili nekoj od stranih banaka iz Mađarske, Austrije, Francuske koje ovdje imaju svoje filijale. Ozbiljne kompanije, u ozbiljnim državama, imaju obavezu javnog objavljivanja podataka koje Vujović & company žele sakriti. Njihovu reputaciju može narušiti pokušaj da se nešto sakrije.

Nije li Njujorška berza kaznila Dojče Telekom zato što njihova akvizicija u Podgorici (Telekom CG) nije imala usvojen završni račun? Kao što je i Ministarstvo finansija SAD istoj kompaniji razrezalo skoro 100 miliona dolara kazne zbog koruptivnih radnji tokom privatizacije Telekoma. Za to vrijeme nadležni u Podgorici su bespogovorno izvršavali naređenja onih koju su u korupciju bili umiješani.

Otkud priča o šteti usljed objavljivanja poslovnih podataka? Odgovor bi bio mnogo lakši kada bi saznali ko se sve skrivao iza razno raznih of-šor firmi koje su dolazile ovdje da kroz proces privatizacije operu novac ili uzmu kredite zalažući friško privatizovane nekretnine – i pobjegnu odakle su i došli.

Velikodušno, Vujović u Vijestima insistira da će članovi skupštinske Komisije za kontrolu privatizacije moći da vide ,,sva dokumenta”, ali će morati ,,poštovati oznaku povjerljivosti”. To znači da ono što vide neće smjeti da podijele sa bilo kim. Ako iko, onda zna Branko Vujović: javnosti do danas nijesu prezentovana sva dokumenta nijedne crnogorske privatizacije. Iako njih ne čuva veo državne tajne, već samo lični interes aktera.

Uostalom, predsjednik Tenderske komisije nije stvarni autor ideje o uvođenju službene i državne tajne u proces privatizacije. Kao što ni Tičić nije adresa sa koje je stigla konačna odluka o tom pitanju.

Proces je započeo premijer. „Nećemo gušiti slobodu medija”, širokogrud je bio krajem 2011. „Ali ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”. Potom je Đukanović pomenuo nekoliko investitora koje mediji, navodno, pokušavaju otjerati iz Crne Gore (iako su, izuzev jednog koji je bankrotirao, svi pomenuti i danas tu). Među pomenutima, iz nekog razloga, nijesu bila lica s potjernica: Taskin Šinavatra, Sergej Polanski, Oleg Deripaska, Muhamed Dahlan, Darko Šarić, Safet Kalić, Naser Keljmendi, niti vlasnici Timora, Akora, MMNS-a, CEAC-a i mnoštva drugih, manjih i većih of-šor kompanija koje su Crnu Goru ojadile za desetine i stotine miliona eura.

Iz opozicionih partija i NVO koje prate proces privatizacije konstatuju da usvojenom Odlukom nije ostavljena mogućnost da neko – parlament, recimo – ima pravo provjeriti zakonitost postupanja članova Tenderske komisije, Savjeta i Vlade.

Privatizacionim vlastima bi, dakle, trebalo vjerovati na riječ. Da li je to moguće?

Vladom i Savjetom za privatizaciju predsjedava Milo Đukanović, čovjek direktno infiltriran u makar tri velike privatizacione afere. Afera Telekom temelji se na tvrdnji administracije SAD (SEC – tamošnja komisija za kontrolu trgovine hartijama od vrijednosti) ,,da je Ana Kolarević primila mito u ime svog brata (Mila Đukanovića – prim. Monitora) u vezi sa kupovinom akcija Telekoma Crne Gore”.

Temelji afere KAP udareni su u kafeu Grand u kome su Đukanović i Deripaska, dogovorili posao mimo propisanih tenderskih pravila. Koju godinu kasnije pravila su ponovo prekršena da bi se umjesto raskida ugovora na štetu stvarnih i fiktivnih Rusa (do danas je tajna ko stoji iza trećine vlasništva of-šor kompanije koja je kupila KAP) sklopio Ugovor o poravnanju koji su poreski obveznici pomogli sa nekoliko stotina miliona svog novca. Danas Crna Gora i Deripaska svoje račune izravnavaju na međunarodnoj arbitraži.

Konačno, afera Prva banka: tu je Vlada pod kontrolom Mila Đukanovića njegovom bratu Acu prodala kontrolni paket akcija tadašnje Nikšićke banke, kršeći procedure i pravila vezana za kvalifikovane vlasnike. Potom je i Milo Đukanović na krajnje netransparentan način postao suvlasnik banke. Kada je njihov menadžment doveo u opasnost novac klijenata i deponenata banke u pomoć je, sa 44 miliona eura priskočila Đukanovićeva Vlada. I taj novac je vraćen na krajnje problematičan način. Najvećim dijelom tek nakon što su Đukanović i Silvio Berluskoni, tadašnji premijer Italije, ugovorili rijetko viđen finansijski aranžman između države, A2A, EPCG i Prve banke. Danas, kada je – nakon petogodišnjeg partnerstva – vrijeme da se javnost upozna sa stvarnim efektima tog posla, Vlada poslove sa Italijanima stavlja na listu tajnih.

Potpis na spornu odluku Đukanovićevog Savjeta za privatizaciju stavio je Aleksandar Tičić, jedan od optuženih u aferi Košljun. Tičiću se sudi zbog optužbi da je, kao predsjednik Tenderske komisije za prodaju opštinskog zemljišta u Budvi, omogućio Vidu Rađenoviću i njegovim pomagačima (ili nalogodavcima) iz SO Budva da izvrše fiktivnu kupovinu zemljišta koje je kasnije preprodato po višestruko većoj cijeni.

Dokument kojim se predstojeće privatizacije proglašavaju tajnom predložio je Branko Vujović, čovjek kog će ekonomska misao pamtiti najviše po ugovoru koji je u julu 2009. potpisao sa zastupnicima MNSS (bivši vlasnici koji su Željezaru odvukli u stečaj): ,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji…”, piše u Protokolu.

Vujović je i prvi crnogorski zvaničnik, uz Veselina Vukotića, kome se sudilo zbog nepoštovanja zakona u procesu privatizacije Jugopetrola. Nekada kotorskog – a danas podgoričkog. Vujović i Vukotić su, utvrdio je sud, kršili propise o privatizaciji ali su oslobođeni optužbi nakon što su njihove kolege iz Savjeta za privatizaciju posvjedočile da su u to bezakonje bili uključeni svi skupa. Iako je njihovo postupanje Crnu Goru koštalo 25 miliona njemačkih maraka, niko od nadležnih nije postavio pitanje odgovornosti Savjeta i Vlade za štetu. Umjesto toga, pokušavaju se sakriti buduća nepočinstva.

Hoćemo li zbilja, ostaviti koze da čuvaju kupus?

Al’ se nekad dobro htjelo

Kakve su posledice nedostatka pravovremenih i objektivnih informacija na ekonomske performanse u jednoj zemlji, pita se dr Veselin Vukotić u radu Transparentnost u ekonomiji Crne Gore koji je objavio u junu 2001. godine. Poslovni partner premijera Đukanovića i suvlasnik UDG-ija tada je pisao kako “prljav novac neumitno proizvodi i prljavo društvo, prljave odnose među ljudima, povećanje stepena kriminalizacije i ugrožava ljudske slobode”, objašnjavajući i najvažnije posljedice netransparentnosti:
– Potiskivanje konkurencije. Ukoliko je određeni broj ljudi i kompanija bliži izvoru informacija od drugih i ukoliko neprivilegovani uopšte nemaju dostup informacijama, tada se narušava energija koju proizvodi kompanija.
– Sakrivanje stvarne vlasničke strukture je takođe posledica netransparentnosti. Poslovanje pod tuđim imenom narušava primjenu zakona o kompaniji, odnosno proizvodi konflikt interesa u stvarnosti!
– Netransparentnost remeti ugled državne administracije i povjerenja u mjeri koju ona proizvodi u različitim oblastima, uključujući i mjere iz domena makroekonomske politike.
– Narušava se kvalitet poslovnih odluka, ukoliko postoji informacioni vakum.
– Netransparentna ekonomija stvara uslove za povećanje korupcije. Korupcija uvijek dovodi do nepredvidljive distribucije bogatstva, odnosno ona povećava pogrešnu alokaciju resursa u jednom društvu.
– Netransparentnost povećava zatvaranje društva, zatvaranje ekonomije i ekstra-rentu koju dobijaju oni koji su korisnici takvog zatvaranja.
– Netransparentnost je pogubna za strateške investitore, pogotovu za strane strateške partnere.
Rado bismo potpisali svaku od sedam teza profesora Vukotića. A da li bi i on to danas uradio?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo