Povežite se sa nama

MONITORING

ANKETA: Njihova ili naša posljednja faza

Objavljeno prije

na

Duško Kovačević, kolumnista
Prijeteći govor – populistička predstava

– Nisam od onih koji će potrčati i ovaj Đukanovićev ogavni gest pripisati neurotičnom iskliznuću političara koji je u problemu. Ne. Ako je nešto karakteristično i postojano u premijerovoj dugoj karijeri onda je to drzak i vulgaran idiolekt kojim se tradicionalno legitimiše svojim pristalicama, znajući odlično da oni baš takav vokabular i očekuju od njega. Bizaran i prijeteći govor je njegova svojevrsna i populistička predstava, vođina komunikacija, ali i saglasnost na primitivno–agresivnom nivou sa bazom, tako imanentna svim autokratskim sistemima. U prostačkom i nasilnom se najsnažnije identifikujemo sa kultom. Još je From lijepo pisao o tome.

S duge strane, zar nije svojevrsna provokacija i Đukanovićevo pominjanje forenzičkog centra u toj besramnoj tiradi o kojoj govorimo? U državi prepoznatljivoj po ogromnom broju nerasvijetljenih ubistava, u kojoj je još juče ubijen bivši poslanik Saša Marković, gdje gotovo nijedan zločin osjetljive pozadine nije dobio sudski epilog zbog ,,nedostatka dokaza”, pominjati forenzički centar u tom kontekstu, može samo Milo Đukanović.

Ono što donekle raduje u ovom premijerovom uličarskom prosedeu jeste ipak otvorena zgroženost kod jednog solidnog dijela građanstva, što ne bi bio slučaj koju godinu ranije, ako je suditi po komentarima na društvenim mrežama. Sve veći broj građana počinje, s pravom, Đukanovića shvatati kao indikaciju jedne duge i teške društvene bolesti…

Dragoljub Vuković, analitičar medija
Svaka bruka nije za javnost

– Pristup koji je predsjednik Vlade Milo Đukanović imao kada je komentarisao slučaj medijske kampanje protiv Vanje Ćalović neodoljivo podsjeća na pristup koji je imao tabloid Informer, koji je tu kampanju počeo i vodio na skoro opšte zgražavanje. Sada jedino ostaje dilema da li je Đukanović lično inspirisao kampanju i dao joj osnovni ton ili je, pak, predsjednik Vlade Crne Gore i lider Demokratske partije socijalista došao u fazu kada bezuslovno vjeruje beogradskim tabloidima. Bilo šta da je u pitanju, Đukanović bi trebalo da ima toliko obzira prema sebi i državi na čijem je čelu da to skriva od javnosti. Ne mora se baš svaka bruka podijeliti s javnošću!

Ljiljana Raičević, direktorica Sigurne ženske kuće
Monstruozni napad

– Nije me iznenadio monstruozni napad premijera na istinsku heroinu crnogorskog naroda. Navikli smo se na takav njegov rječnik u proteklih četvrt vijeka. U jednom trenutku poziva tužilaštvo da pošalje snimak forenzičarima da se utvrdi ko je na snimku, u drugom trenutku se sam proglašava forenzičarem i tvrdi da je na snimku Vanja Ćalović. Ono što me jeste iznenadilo je rekcija novinara. Pet njih je sjedjelo u studiju sa Đukanovićem i samo jedan je regovao na ove brutalne napade. Ta činjenica, koliko god bila tužna, dosta govori i o stanju u medijima, ali i cjelokupnom društvu.

I odakle Đukanoviću saznanje da se zaštićena svjedokinja i žrtva seks trafikinga, koja je prošla golgotu u našoj zemlji, nalazi u Kanadi? Zar na to ne treba da reaguje vrhovni državni tužilac Ivica Stanković? Zar Đukanoviću nije prioritetnije da apeluje na državnog tužioca da ispita navode iz brojnih prijava koje je MANS podnio za korupciju na visokom nivou i organizovani kriminal, nego da mu daje instrukcije šta da radi sa montiranim pornografskim snimcima.

Ovakvim bahatim ponašanjem premijer šalje poruku svim slobodnomislećim ljudima u Crnoj Gori da ukoliko se usude da dovedu u pitanje njegov rad i to podijele sa građanima Crne Gore, slijedi im Informer, ne samo novina koja je zadužena za najgoru vrstu kampanje nad svima onima koji kritikuju vlast, nego Informer kao najbolji reprezent svega onoga što Đukanović jeste i radi u proteklih 25 godina.

Ibrahim Čikić, član Međunarodnog ekspertnog tima za istraživanje genocida Instituta Kanade
Atak na moral slobodoumnih građana

– Vanja Ćalović je ikona potlačenih građana Crne Gore. Simbol otpora i borac za ljudsko dostojanstvo. Istinski nevladin sektor i beskrupulozni borac za vladavinu prava. Svaki atak na našu lavicu je atak na moral svih slobodnoumnih građana Crne Gore. Posljednji brutalni napad na Vanju Ćalović doživljavam kao vrlo opasnu poruku i jasan pokazatelj da se naše društvo nije pomaklo iz devedesetih.

Nažalost, i određeni međunarodni centri moći imaju ogromnu odgovornost za ovakvo ponašanje crnogorskog oligarha. Bojim se da će ovakvi i slični napadi, imajući u vidu činjenicu da dolaze iz samog vrha režima, postati naša svakodnevica i koji će u završnici raspleta višedecenijske drame imati nesagledive tragične posljedice.

Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje
Prijetnja kritičarima režima

– Premijer Đukanović je na nedopustivo prizeman, ličan i diskriminatoran način pokušao da diskredituje koleginicu Vanju Ćalović. To je istovremeno prijetnja i svim drugim kritičarima režima protiv kojih formalni i neformalni centri moći zajedno godinama vode prljave kampanje. Cilj tih kampanja, u kojima nije izuzeta ni zloupotreba institucija i javnih fondova, uz redovnu upotrebu tabloidnih i zloupotrebu državnih medija, je da se kroz kompromitaciju i ograničavanje osnovnih sloboda i prava kritički orijentisanih pojedinaca, medija i NVO pokuša skrenuti pažnja sa brojnih problema crnogorskog društva, ali i izbjeći odgovornost onih koji su te probleme prouzrokovali svojim nestručnim, nesavjesnim i nedomaćinskim rukovođenjem.

Najviši državni funkcioneri imaju obavezu da rade na uspostavljanju klime tolerancije za drugost i drugačije, da insistiraju na argumentovanim raspravama sa neistomišljenicima. Korišćenje pozicije koju imaju da podstiču na progon svih koji se usuđuju da dovode u pitanje dominantne projekte moći je izuzetno opasno ne samo za kritičare vlasti kojima se praktično crtaju mete time već i za ukupnu stabilnost društva.

Kada ovom premijerovom doprinosu prljavoj kampanji protiv kritički orijentisanog dijela civilnog društva, dodamo njegovo etiketiranje i nerazumjevanje uloge Delegacije EU u Crnoj Gori dobijamo kompletniju sliku problema. Taj problem svoju refleksiju ima u prevaziđenom političaru Đukanoviću, koji sve više liči na Slobodana Miloševića, upravo iz faze kada ga je tako opisao i sam Đukanović. Naime, ovakvi njegovi nastupi pokazuju da se radi o čovjeku koji svoje političke stavove o evro-atlanskim integracijama deklarativno iznosi, a suštinski je u sukobu sa osnovnim demokratskim principima.

 

Slobodan Pejović, bivši policijski inspektor
Stidim se zbog Đukanovićevih optužbi

– Povodom monstruoznih optužbi Vanje Ćalović od strane premijera Mila Đukanovića moram reći da se stidim kao što sam se stidio početkom devedesetih godina prošlog vijeka zbog pohoda na Dubrovnik i deportovanja bosanskohercegovačkih izbjeglica. Ovo je najsramniji Đukanovićev čin od svih sramnih činova koji su njegovo djelo u proteklih dvadeset i pet godina. Ogorčen sam zbog ovakvih optužbi . Volim Crnu Goru iznad svega i mislim da sam to toliko puta dokazao, ali poslije ovakvih i sličnih premijerovih optužbi više sebi ne mogu da objasnim zašto je volim.

 

Prof. dr Milan Popović
Izazov cijelom društvu

– Poslednji napad Mila Đukanovića na Vanju Ćalović označava i poslednju fazu jedne beskrupulozne oligarhijske vlasti. Ili poslednju fazu otpora ovoj vlasti. Da li ono prvo ili ovo drugo, još uvek ostaje da se vidi.

Crnogorski multiprajm ovim napadom do kraja se razobličio kao najveće zlo, nesreća i sramota u novijoj istoriji Crne Gore. Njegov Informer prevazišao je čak i Informbiro iz 1948. A on sam, u nekontrolisanoj panici, dao je i dodatne dokaze, zbog kojih je u ozbiljnoj literaturi već označen i kao „integralni igrač”, istovremeni šef odnosno vrh vlasti i organizovanog kriminala.

Najnoviji ispad našeg multiprajma bacio je dodatno svetlo i na to kako ova vlast (zlo)rabi „državu”, „EU” i „NATO”. I skinuo saučesničku masku sa njenih brojnih domaćih i međunarodnih podržavalaca, SDP i ostalih koalicionih „partnera”, VDT i ostalih „institucija”, jelkakacina i ostalih filiparikera.

Konačno, najnoviji delikt našeg „integralnog igrača”, poslednji je izazov i za celokupno crnogorsko društvo, opoziciju i alternativu. Dopusti li se da ovome i ovo prođe bez posledica to može značiti samo jedno – da ovde više nikakvog društva, opozicije i alternative nema.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

PRVI MAJ: Siti obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, a rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona. Jedno je sigurno. Čak i ako se ostvare obećanja vlasti o boljem životu, radnika će biti – manje

 

KAP, Radoje Dakić, Titex, Fabrika celuloze Berane, Fabrika kože Polimka, Fabrika za proizvodnju guma Guminig, fabrike – Lenka, Prva petoljetka, Vunko, Vukman Krušćić, Obod, Košuta, Prvoborac, Marko Radović, 19. decembar, Gorica, Lenka, Solana Bajo Sekulić, Imako, Mladost, Velimir Jakić, Špiro Dacić, Trgopromet, Riviera, Kristal, Jugooceanija… samo je dio spiska propalih fabrika i kompanija u protekle tri decenije vladavine DPS-a.

Oporavka, što se industrije tiče, skoro i da nema. Prva fabrika napravljena u posljednjih pet godina u Crnoj Gori otvorena je u decembru 2022. u Tuzima i u njoj se pravi čips od domaćeg krompira. U aprilu prošle godine u Nikšiću je otvorena fabrika votke.

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 320,1 hiljadu aktivnog stanovništva, od kojih su 278,3 hiljade ili 86,9 odsto zaposlenih. Od ukupno aktivnog stanovništva, 41,8 hiljada ili 13,1 odsto je nezaposlenih.

Država je jedan od najvećih poslodavaca, zapošljava preko 50.000 radnika – u javnoj upravi 46,7 hiljada, a u lokalnoj 7,1 hiljada.

Ovog 1. maja, Unija slobodnih sindikata, umjesto tradicionalne šetnje organizovala je manifestaciju na Trgu nezavisnosti u Podgorici pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Poručili su da zaposleni i ovaj Prvi maj dočekuju u nedostojanstvenim uslovima – rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati, nemanje sedmičnog i godišnjeg odmora, nesigurnost ugovora o radu.

Kao primjer su naveli i da zaposleni u medijima, u trgovini i u bankarskom sektoru godinama unazad nijesu zaštićeni granskim kolektivnim ugovorima, a da je zanemarljiv broj kolektivnih ugovora na nivou poslodavca.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka trećeg maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNA GORA I GENOCID U SREBRENICI: Rezolucija o nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Upornost negatora genocida u Srebrenici svjedoči kako se i aktuelna priča o rezoluciji UN ne tiče samo onoga što se desilo u BiH u ljeto 1995. Jednako tako ona je usmjerena na pitanje naše budućnosti

 

Prijedlog Rezolicije UN o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici nanovo je uzburkao duhove u regionu.

Podrška tom dokumentu je dug prema prošlosti i zalog za budućnost, cijeni većina sa prostora bivše SFR Jugoslavije.  BiH, Slovenija, Sjeverna Makedonija i Hrvatska našle su se među kosponzorima Rezolucije koju su Skupštini UN predožile Njemačka i Ruanda. Kosovo, koje nije član UN, takođe je podržalo usvajanje Rezolucije.

Srpski zvaničnici protive se Rezoluciji i vode kampanju protiv njenog usvajanja, insistirajući da se u Srebrenici nije dogodio genocid.  Intenzivno lobiraju protiv njenog usvajanja uz tvrdnju da je “usmjerena protiv srpskog naroda”, iako se u tekstu Rezolucije ne pominju ni jedan narod ili država. Insistira se na procesuiranju nekažnjenih zločinaca, osuđuje negiranje genocida i veličanje osuđenih zločinaca.

Crna Gora je  po običaju podijeljena. Nekako iz druge ruke,  prije nekoliko dana,  dobili smo dojavu  o tome kako će se držati zvanična Podgorica prilikom glasanja u UN. Tokom Spajićeve posjete Njemačkoj, Milan Nič,  jedan od njegovih sagovornika,  objavio je kako im je crnogorski premijer saopštio da će njegova Vlada podržati Rezoluciji, ali je neće kosponzorisati.

Još od aprila ovamo  brojni poredstavnici civilnog sektora tražili su od zvaničnika da se izjasne.  “Budući da se podrazumijeva da će Crna Gora glasati za Rezoluciju, smatramo da treba da učini i korak više i pridruži se grupi od trenutno 18 država svijeta koje su je kosponzorisale i koje razumiju važnost izgradnje mira”, navodi se u inicijativi tridesetak NVO upućenoj premijeru Milojku Spajiću sredinom aprila. Od tada se broj potpisnika višestruko uvećao (stotinjak udruženja i NVO i više od 300 pojedinaca). Pošto Vlada nije reagovala uslijedile su dodatne reakcije.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka trećeg maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA ČEKA SADAŠNJE I BUDUĆE PENZIONERE: Različite priče premijera i ministra finansija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji

 

 

Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.

Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.

I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.

Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.

Prije nego što sebi zamjerite kako ste mogli propustiti tako važne informacije, evo šta na istu temu kaže premijer: “Javnost će biti blagovremeno obaviještena koliko će biti korigovani doprinosi za penzije”. Dakle, da li smo upoznati, ili ćemo to tek biti, sa zakonskim promjenama koje će i te kako uticati na našu finansijsku budućnost?

Premijer i ministar se, izgleda, slažu kako će osnovne smjernice o reformi sistema penzionog osiguranja dati vladina fiskalna strategija. Ali različito govore o tome kada ćemo biti u prilici da vidimo taj dokument. Fiskalnu strategiju vlada će usvojiti, najavljivao je Spajić krajem prošle godine, u prvom kvartalu (januar-mart) 2024. Onda se korigovao, obećavajući kako će fiskalna strategija biti usvojena u aprilu. Prošle nedjelje ministar finansija saopštava novi termin za usvajanje. –jun.

“Kroz fiskalnu strategiju, koju ćemo kao dokument predstaviti Skupštini na kraju drugog kvartala, predviđeni su normativi i zakonski okviri. Sve izmjene koje su planirane u ovoj godini će biti potkrijepljene i tu jasno definisane”, kazao je Vuković. Kao  dobru vijest, naglasio je da se o sadržini tog dokumenta, baš kao i o program Evropa sad 2, razgovaralo sa partnerima iz svijeta međunarodnih finansija.

“MMF nam je bio u gostima u februaru i imali smo dvije nedjelje intenzivnih razgovora o svim izazovima u Crnoj Gori i rješenjima koja (vlada) želi da ponudi građanima”, naveo je pokušavajući da razuvjeri sumnjičave: “Podsjetiću, kada je bila realizacija programa Evropa sad 1, takođe je postojala određena skepsa da taj program neće uspjeti…”.

Da se prisjetimo tih intenzivnih razgovora o rješenjima koje vlada želi da ponudi građanima. “Misija Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) nije vidjela program Evropa Sad 2 pa ne možemo detaljnije da ga komentarišemo”. Ovo je, na kraju posjete Podgorici, novinarima rekao  šef Misije MMF za Crnu Goru Srikant Seshadri. Prisutni zvaničnici Vlade i CBCG nijesu imali primjedbi, mada izrečeno baš i ne zvuči kao podrška bučno najavljivanoj Evropi sad 2 (premijer je nedavno pomenuo i Evropu sad 3).

Može biti da je ministar finansija napravio lapsus govoreći o podršci koje, suštinski, nema. Ali to nije bila jedina “nepreciznost” tokom njegovog intervjua u Vašingotonu. Na pitanje o inflaciji i njenim posljedicama “po džepove građana”, Vuković odgovora kako je “inflacija  u februaru bila na nivou 4,5 odsto i ona je u silazećem trendu”. Međutim, na opasku novinara “čini mi se da je u tom martu bio rast od 5,5 odsto”, ministar – promijeni temu. Nije, izgleda,  očekivao da će sa druge strane Atlantskog okeana insistirati na detaljima tipa da li inflacija u Crnoj Gori raste ili opada.

Problem je zašto vjerovati Vladi, kada je većina obećanog još obavijeno velom tajne i neizvijesnosti. Čak bi i obećanje da će fiskalna strategija, kao svojevrsna mapa puta najavljenih reformi, biti u Skupštini  krajem juna mogli posmatrati u poprilično problematičnom kontekstu.

Naime, prvo (proljećno) redovno zasjedanje parlamenta traje do kraja jula. A jesenje, drugo, počinje prvog radnog dana u oktobru. Poslanici  će biti u ozbiljnom cajtnotu ukoliko Vlada bude insistirala da se ponuđena reformska dokumenta i propisi, koji će u Skupštinu – valjda – stići krajem juna,  usvoje do ljetnjeg raspusta. U tom slučaju, skoro pa da neće biti vremena ni za formalnu javnu raspravu a kamo li za ozbiljnu i detaljnu analizu vladinih namjera.

Opet, ostavili  se sav  posao za jesen, u pitanje dolaze rokovi za ispunjenje obećanja koja su tadašnjim čelnicima pokreta Evropa sad donijela funkcije predsjednika države i premijera, a njihovom poslaničkom klubu poziciju najbrojnijeg u Skupštini.   To bi svakako bila manja šteta nego da se  ozbiljna pitanja rješavaju preko koljena.

Izvršne vlasti u Crnoj Gori nijesu jedine koje insistiraju na reformi postojećeg sistema penzionog osiguranja. Čitava Evropa govori o tome već par decenija. Kod nas je, međutim, malo teže pohvatati šta je stvarni naum vlasti.  Zajednički problem svih država sljedbenika penzionog osiguranja po sistemu međugeneracijske solidarnosti proizvod je smanjenog broja onih koji pune PIO kasu (natalitet, izmještanje industrije…) i produženje životnog vijeka penzionera. Države su prinuđene izdvajati sve veća sredstva kako bi nadomjestile manjak prikupljenog novca. Alternativa – da se buduće penzije umanje u odnosu na prosječne plate, ocijenjena je kao nepoštena prema onima koji su penziju  zaradili nekadašnjim izdvajanjima u fond. Pa tako i neprihvatljiva.

Njemačka vlada planira da za nekoliko procenata podigne stope doprinosa za penzijsko osiguranje i, istovremeno, obezbijedi velike količine novca koje bi država investirala u ime penzionih fondova. Tako bi oni, na ime očekivanih prinosa i dividendi, dobili dodatna sredstva za isplatu penzija.

Drugu priču imamo u Crnoj Gori. Vlast insistira na reformi penzionog sistema. Ali, kao osnovni motiv ne navodi smanjenje budžetskih davanja za namirenje troškova Fonda PIO. Ona, istina, od prošle godine i nijesu ekstremno velika. Ovdje se kao glavni razlog reforme navodi namjera da se povećaju plate. Ili se tako predstavlja javnosti.

Ispada da ćemo penzioni sistem unaprijediti tako što ćemo povećati dotacije Fondu PIO novcem koji se u državnu kasu sliva po nekom drugom osnovu (porezi, akcize…). Istovremeno ćemo smanjiti procenat doprinosa koji za penziono osiguranje plaćaju zaposleni i njihovi poslodavci.Sve to, kaže premijer, neće uticati na sadašnje penzije ili na one u doglednoj budućnosti.

Teško je zamisliti  održiv sistem koji bi  funkcionisao na taj način, bez stalnih dotacija (kredita) sa strane. Problemi se čine izgledni i sa aspekta javnih i iz perspektive ličnih finansija. U najgorem slučaju država bi se mogla naći pred bankrotom (svjež je primjer Grčke) dok bi penzioneri, prije budući nego sadašnji, umjesto očekivanih primanja za koje su decenijama izdvajali, treće doba mogli dočekati sa staračkim naknadama. To je  ljepši naziv za socijalnu pomoć.

Ima, ipak, afirmisanih društvenih analitičara koji ne odbacuju naznačenu ideju Milojka Spajića i Vlade. “Ako bi građani sami odlučivali đe će i što će činjeti sa svojim novcem, ako bi sami plaćali zdravstveno osiguranje, sami kreirali svoj penzioni fond, možda bi ovo društvo bilo pravednije i bogatije”, piše Ljubo Filipović. “Ako želimo da napredujemo, da budemo bogato društvo, treba da budemo spremni da preuzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Ako napravimo taj korak napravićemo od političara ne gospodare, nego sluge… Ali do toga je dug put i na tome treba raditi.”

Na tome treba raditi. Možda je to ključna teza priče o budućoj penzionoj reformi. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme,  ona može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Odgovorno osmišljena, pažljivo pripremljena i brižljivo provedena – od neophodne finansijske infrastrukture do edukacije građana i kontrole svih aktera – nudi priliku.

Samo je još mnogo nepoznatih u tom rebusu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo