Džabe počasni plotuni i vojni orkestri, zalud crveni tepisi i šareni buketi, proslava Dana pobjede u Podgorici pokazala je samo koliko antifašizam ovdašnjoj vlasti loše stoji. Što ne ide – ne ide.

A i krenulo je šugavo. Da proslavi 70 godina od pobjede nad fašizmom u svojoj zemlji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović sjetio se kad je riješeno da ne treba da ide na vojnu paradu u Moskvu. Jeftinije bi, a i nekako ljepše, bilo da je izmislio da ga boli slijepo crijevo.

Ovako su objašnjavali kako je tačno da je Vujanović bio pristao da ide u Rusiju, samo je u tom trenutku bio smetnuo da je i Crna Gora učestvovala u Drugom svjetskom ratu, pa kad ga je SUBNOR, vazda mu fala, podsjetio, eto nama slavlja.

,,U čast 70 godina pobjede nad fašizmom, 9. maja na Trgu Republike biće održan veliki narodni zbor boraca antifašista i građana Crne Gore”, najavljivao je SUBNOR. Djeca u Crnoj Gori i danas u osnovnoj školi uče kako je glavna odlika ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma bilo to da je bio – opštenarodni. Ni od narodnog zbora, ni od naroda na Dan pobjede u Podgorici nije bilo ni traga.

Metalnu ogradu oko Trga Republike čuvali su pripadnici privatnog obezbjeđenja dok su u ograđeni prostor mogle da uđu samo zvanice, učesnici programa i obezbjeđenje državnih funkcionera. Ono malo svijeta što je pokušalo da odgleda priredbu ostalo je iza ograde, podaleko.

Datu situaciju je objasnio premijer Milo Đukanović. ,,Na svakoj akademiji se učestvuje kada dobijete poziv, tako da niko nije bio spriječen da sa vrlo pristojne mogućnosti odgleda uživo tu Akademiju, ili putem malih ekrana. Ne bih dijelio kritičke odnose u odnosu koncepcije i sadržaja Akademije”, kazao je komentarišući na Atlas televiziji proslavu na Trgu Republike.

Malo li je demokratije i slobode, ko god ‘oće može da gleda televiziju. Pored toga, iako se mogao polakomiti i poželjeti da mu narod zapjeva Druže Milo, ljubičice bijela, premijer je postojano ostao u ulozi evropejskog, modernog političara. Akademija, ej.

U priči oko antifašizma u Crnoj Gori škripi na sve strane, ne samo u glavama ljudi koji su rasli slušajući ponosite priče o Savi Kovačeviću i Peku Dapčeviću, znali napamet sedam neprijateljskih ofanziva i sve o Sutjesci, Neretvi i Kozari. Na razne strane misli vode, nije im lako ni zamisliti pravce, kamoli ih nabrojati. Recimo: zašto Đukanović i njegovi ne slave svoje, nego se lijepe na partizanske bitke. Pa bi tako svake jeseni obilježavali proboj ka Slanom, bitku za Ravno i oslobađanje Ćilipa. Našao bi se već način da se zabašuri fakat da taj blic krig nije uspio.

Umjesto 21. jula, datuma kad je u Beranama 1941. osnovan prvi narodnooslobodilački odbor na teritoriji SFRJ, kao osnov za formiranje buduće vlasti, red bi bio da se u današnjoj Crnoj Gori slave oni januarski datumi koji su 1990. na vlast doveli Mila,Sveta i Momira. I tu bi dobro legla akademija koju bi radnici Radoja Dakića mogli da gledaju na televiziji; ako im nije isključena struja.

Ova vlast je očuvala Crnu Goru kao multinacionalnu , multivjersku, multikulturnu zajednicu – slušamo već petnaestak godina. Svako podsjećanje da nije bilo tako računa se u antidržavnu djelatnost. Svoje kristalne dane pokušavaju da izbrišu iz sjećanja svim raspoloživim sredstvima.

Ipak se zna. Devedesetih je, zahvaljujući tadašnjoj i sadašnjoj vlasti, Crnom Gorom tekla bujica mržnje prema drugim vjerama i nacijama, kao i prema svima koji se toj mržnji nijesu htjeli da pridruže. Slali su vojnike da pokušaju da osvoje susjednu Hrvatsku. Pljačka je bila dopuštena, uključivala je i državno staranje o onome što je opljačkano. Srcem su bili uz Miloševića i Karadžića u pokušajima da zgrabe ili satru Bosnu. Deportovali su bosanske izbjeglice i slali ih u sigurnu smrt. Obezbijedili su ambijent u kojem je bilo moguće da zločinci zaustave voz i iz njega izvedu ljude bošnjačkih i hrvatskih imena i, opljačkaju ih i ubiju. Nije bilo kažnjivo za vikend otići u Bosnu, ubijati i silovati.

Pored velikih zločina, bilježili su sitne podvige iz kojih je sijao fašizam u svoj svojoj strahoti. Briga o izbjeglicama, kojom se tako neumjesno diče, često se svodila na dopuštenje da oni koji su jedva glavu spasili po Trebinju ili Foči prekonače poneku noć u podgoričkoj džamiji. Vlast, na čelu sa premijerom Milom Đukanovićem, bila je smislila policijski propis po kojem je pasoše produžavala samo Srbima iz Bosne. Ostali su imali da čekaju dopuštenje da pobjegnu dalje. Mali fašista iz jednog lokalnog radija ukinuo je mogućnost da pozdrav i čestitku upute ,,babo” ili ,,amidža” – zar da se ,,oni” na ,,našem” radiju tako reklamiraju.

Sve u svemu, kad se na brzinu premota film nije teško uočiti da je, tokom četvrt vijeka vladavine ova vlast ubilježila samo jedan antifašistički trenutak: onaj kad je albanskim izbjeglicama sa Kosova uoči NATO bombardovanja dopustila da glave sklone u Crnoj Gori.

Bilo pa prošlo, vole da računaju crnogorski vlastodršci i njihovi sljedbenici. Samo, nije fašizam kijavica, da se tek tako preboluje.

U međuvremenu, tretman ranije namijenjen pripadnicima manjinskih naroda rezervisan je za druge vrste manjina: nepodobne ljude, medije, neistomišljenike uopšteno, a sumnjivi su i oni koji ne aplaudiraju dovoljno glasno.

Sve skupa dešava se u svijetu koji s pravom ovih dana može da slavi tek pobjedu nad verzijom fašizma koju je pokušao da ostvari Hitler.

,,Od onog vremena, kada je o fašizmu sve bilo jasno, do danas stvoren je svekoliki okoliš koji bi da zamete vrijednosti antifašizma. Očigledan je projekat da se stvore uslovi u kojima se ni ta prošlost neće više prepoznavati i čitati jasno i nedvosmisleno kao ranije. Istovremeno, mutirali su u svijetu mnogi pojavni oblici fašizma koji su ‘genetski’ isti, samo se manifestuju na nove načine, uz nove metode ,ali sa istim ciljem”, napisao je ovih dana novinar i nekadašnji diplomata Zlatko Dizdarević. Po njegovim riječima, cjelokupni novi svjetski ambijent, nametan i prihvatan u ime globalizacije i tržišta, nerijetko i ljudskih prava, postao je prvo jedva primjetan, a kasnije i sasvim transparentan ambijent za nametanje sile u raznim oblicima koja lako mutira u represiju, ponižavanja i agresije, sve do fašizma.

Slično je i mišljenje Srećka Puliga filozofa i novinara: ,,Sve tu počinje naoko lijepo i liberalno: sloboda, jednakost, tolerancija i multikulturalizam. No čim dobiju priliku vladati, zastupnici ove struje fašizacije uvode propise koji praktično diskriminiraju, pretjerano iskorištavaju radnike i prekariziraju radne odnose”. Pulig, nekadašnji urednik Arkzina, Ferala, Zareza, zaključuje kako je fašizam sastavni dio kapitalizma te da je zato svaka suvisla borba protiv njega ujedno i borba protiv kapitalista. Sila i nepravda se, međutim, ne daju.

Jedna od bitaka koja se u svijetu trenutno vodi je bitka oko toga ko baštini koliku ulogu u borbi protiv fašizma. Dan iskrcavanja u Normandiji prošle godine zapadne zemlje pokušale su da predstave kao presudnu bitku u borbi protiv Hitlera. Rusi, sa milionima žrtava u Domovinskom ratu nikako ne pristaju na tu interpretaciju. Donjeck i policajce iz, recimo, Baltimora koji strijeljaju mlade Afroamerikance niko ne broji.

Pored mijenjanja oblika u kojima se javlja, fašizam solidno stoji i kad pokušava da prikaže da nije bio ono što je bio. Evo je u Srbiji, nakon dugogodišnjih napora, zvanično rehabilitovan Draža Mihailović. Vijest glasi: Viši sud u Beogradu rehabilitovao je komandanta Kraljevske vojske u otadžbini generala Dragoljuba Dražu Mihailovića i vratio mu građanska prava koja su mu bila oduzeta u političko-ideološkom procesu komunističkog režima 1946. godine. Ne postoji pravo žalbe. Sud je poništio presudu kojom je Mihailović 15. jula 1946. godine bio osuđen na smrt, a dva dana kasnije streljan, prenio je Tanjug. Još da mogaše da ga vaskrsnu. Kako god, biće to dodatno ohrabrenje vojvodama u regionu.

Kod nas je mitropolit Amfilohije podviknuo da se ne smije zaboraviti kako je Pavle Đurišić, nakon 13-julskog ustanka oslobodio Berane. Što je djelimično tačno, za razliku od ostatka mitropolitove ode Đurišiću, kolaboracionisti. Premala je Crna Gora zemlja da bi se tek tako zaboravio četnički zatvor u Kolašinu, na primjer.

U Hrvatskoj je već godinama na dnevnom redu pitanje jesu li korijeni današnje nezavisne države u odlukama AVNOJ-a ili u NDH. Ipak u toj zemlji nijesu slabe struje koje se opiru fašističkoj prošlosti. Predsjednici Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović koja je nedavno iz svog ureda makla bistu Josipa Broza, na jednoj od svečanosti posvećenih Danu pobjede, pored govornice su antifašisti postavili Titovu bistu. Naši antifašisti dodjeljuju ordenje vlastodršcima i srećni su što njihova organizacija, sva je prilika besplatno, stanuje u prostorijama stare vlade.

S koje god strane da se pogleda, fakat da fašizam trenutno ne stupa, nego puzi – varka je. Uz savremena sredstva komunikacije i sve naprednija i naprednija oružja uspon fašizma lako bi mogao imati istu brzinu kakvu je na početku Drugog svjetskog rata imala njegova vojna sila.

Miloš BAKIĆ

Komentari