Povežite se sa nama

MONITORING

Kud je pošla, đe se đela

Objavljeno prije

na

Neposredno po Novoj godini vladajuća garnitura iz DPS-a obilježiće jubilej: dvadeset go dina otkako su unutarpartijskim pučem došli na vlast. Istovremeno, u tom je periodu propao najveći broj crnogor­skih preduzeća. Vlast nije imala snage da se uhvati u koštac s problemima, da restruktuira kompanije i da dovede dobre strateške partnere. Ortačka tran zicija je hale pretvorila u magacine, fabričke krugove u zapuštene livade ili placeve za gradnju stambenih zgrada, dok su se poslovne zgrade preobratile u trgovine i kancelarije novostvorene elite. Nekoliko novoizgrađenih hotela i malih proizvodnih pogona ni izbliza ne mogu zamijeniti sve što je uništeno.

 

SJEVER BEZ NADE: Prva pri vredna žrtva antibirokratske revolucije bila je beranska Fabrika celuloze i papira. Regionalni gigant, koji je na vrhunci moći zapošljavao preko 2.000 radnika, zatvoren je kao nerentabilan 1989. godine. Neposredno prije zatva ranja urađen je skupi remont postroje nja, a kanadski stručnjaci su ocijenili da bi ona mogla da radi profitabilno ukoliko broj zaposlenih ne bi prelazio 800. Umjesto racionalizacije, svi su po slati kući a zatečena oprema, rezervni djelovi i repromaterijal prepušteni su propadanju ili pokradeni. Tako je, prvi put, demonstrirana filozofija ,,mladih, lijepih i pametnih“ do perfekcije razvijena nakon prei menovanja Saveza komunista CG u DPS. U najkraćem, ona se ogledala u stavu da ni jedan problem ne može trajati onoliko dugo koliko vlast može izbjegavati da se sa njim suoči. Tek, Celuloza je ponovo otvorena 1996. pod imenom Beranka. Fabrika sa 250 radnika radila je povremeno, smanjenim kapacitetom, što se prav dalo nedostatkom obrtnih sredstava. Muke su trajale do aprila 2004. kada je uveden stečaj. Iste godine fabrika je prodata za nešto manje od milion eura i ponovo preimenovana. Nova Beranka je prepolovila broj zaposlenih (120), urađen je još jedan remont, nakon čega je počela proizvodnja koja je ubrzo prekinuta. Od septembra prošle godine mašine miruju, a zaposleni 13 mjeseci čekaju platu. O stanju u Beranama govori poda tak da je prije 20 godina u toj opštini bilo zaposleno 9,5 hiljada radnika. Danas – upola manje. Vlast je ubila i rožajski Gornji Ibar. Prethodno ga je opljačkala, kažu naj hrabriji. Sudbinu kompanije osnovane 1937. godine opredjelila je odluka Vlade iz 1990. godine da razdvoji pri vredne grane šumarstvo i drvopreradu. U narednih desetak godina bez posla je ostalo dvije od dvije i po hiljade radnika Gornjeg Ibra. Preduzeće je 1989. godine preradilo 72 hiljade kubi ka oblovine, i računalo se za najvećeg drvoprerađivača na prostoru SFRJ (uz Slovenijales). Proizvodnja je padala iz godine u godinu. Konačno, 2007. nijesu ni dobili koncesiju za sječu rožajskih šuma… Paralelno se istopila i ogromna imovina kompanije koje je već godinama u stečaju. U minule dvije decenije nestala je i Industrijska zona u Bijelom Polju. Na mjestu gdje su poslovali Vunko (tri hiljade zaposlenih), Imako (400) Prva petoljetka (300), Fabrika obuće Mladost (300) ostali su samo napušte ni hangari. I sudski procesi u kojima bivši radnici pokušavaju ostvariti svoja prava. Kompanije su ugašene ili su godinama u stečaju, uzaludno čekajući nove vlasnike koji bi pokrenuli već zastarjele mašine. Gašenje prijeti i fabrici mineralne vode Bjelasica Rada, jednom od ri jetkih bjelopoljskih preduzeća koja su nastala u Đukanovićevoj eri – segmen tacijom poljoprivrednog kombinata Bjelasica. Većinski vlasnik Rade, Euro fond koji kontroliše Veselin Barović, uveo je kompaniju u stečaj koji je ozvaničen u aprilu prošle godine.

posla_3TUGA JUG: Ipak, ako treba izabra ti najveći privredni poraz vlasti koju, gotovo dvije decenije, personifikuje aktuelni premijer, onda je to propast crnogorske pomorske privrede. Neka da je to bila najprofitabilnija privredna grana koja je državi donosila 35 do 40 odsto deviznog priliva. Da nije upropaštena, kotorska Ju gooceanija bi 29. decembra proslavila 52. rođendan. Rad je počela sa pet brodova prosječne starosti 38 godina, da bi u zeniti raspolagala sa 26 brodova ukupne no sivosti od skoro 800 hiljada tona, na kojima je plovilo više od hiljadu pomoraca. Danas nema ništa. Osim uspomena i nezadovolj­nih manjinskih akcionara od kojih je Vlada, kao većinski vlasnik sa 53 od sto kapitala, prvo otuđila brodove, a potom im otela i novac dobijen prodajom preostalih nekretnina. Agonija Jugooceanije počela je u junu 1992. go dine. Uvjereni da će svojim lukavstvom nadmudriti čitav svijet, vlasti su donijele odluku da brodove Jugo oceanije i Prekookeanske plovidbe iz Bara preregi­struju na nove vlasnike na Malti. Brodovi su, ipak, stajali usidreni u lukama širom svijeta gomilajući troškove. Prema računu manjinskih akcionara, Jugooce nija je u 1994. imala 17 brodova i 20 miliona dolara, uz dug ,,težak’’ devet miliona. U naredne tri godine kompanija je ostala bez tri broda i novca. Povjerioci su ubrzo započeli pljenidbu brodova i rasprodaju nepokretnosti. I Vlada Crne Gore je donijela odluku da se prema kompaniji, umjesto kao većinski vlasnik, ophodi kao povjerilac. Zainteresovani nikada nijesu uspjeli saznati ko je, kada i zašto napravio dugove koji su potopili Jugooceaniju. Po istom sce nariju uništena je i Prekookeanska plo vidba, nekada izu zetno važna karika crnogorske privrede, sa 19 brodova i 1.200 zaposlenih. Od nje su ostale samo mrvice, u vidu Barske plo vidbe i Marine Bar koje su, odlukom Vlade, izdvojene iz Prekookeanske kada se ona nalazila u samrtnom ropcu. Bar je platio visoku cijenu ekonom ske tranzicije. Primorka broji svoje posljednje dane, iako je prije nešto više od deset godine imala ogromnu imovinu i 1.100 radnika. Vlasnici su se smjenjivali i nosili dok nije ostalo – ništa. Bivšu Rumijatrans kupio je, preimenovao, pa likvidirao Dragan Brković. Veselin Barović presudio je barskom Izboru, dok je njegov Euro fond u Ulcinju pokrenuo stečaj u Solani Bajo Sekulić, a u Kotoru u preduzeću HTP Fjord. PRIJESTONICA U STEČAJU: Gledajući po mjesnoj nadležnosti Cetinje je opet zaslužilo orden heroja, ovog puta zbog strahovitih gubitaka koje je pretrpjela tomoš nja privreda. Pre živjelih – nema, ako se ne računa ju preduzeća koja samo formalno imaju sjedište pod Lovćenom. Sa cr nogorske privred ne mape nestali su transportna i au toprevozna preduzeća Bojana i Tara, preduzeće za eksploataciju rude Boksiti egzistira samo na papiru, slično je sa Kartonažom, Košutom, Ribarstvom… Odnedavno, na prodaju je oglašen i hotel Grand. Ipak, sinonim propasti cetinjske privrede postala je Elektroindustrija Obod. Nedavno je propao još jedan pokušaj prodaje fabrike koja je neka da poslovala sa partnerima iz Italije i Njemačke i svoje proizvode prodavala na svim kontinentima. Vlada je, pret hodno, kompaniju ,,oslobodila tereta radne snage’’. U prevodu, to znači da u Obodu više nema zapošljenih. Slje deći korak je proglašenje stečaja i, najvjerovat nija, likvidacije fabrike sa tradicijom dugom 55 godina. Nikoga, žale se u prijestonici, ne interesuje sudbina 1.200 ljudi koji će ostati na ulici. Cetinjani su, opravda no, ljuti na republičke vla sti. Ne tješi ih ni činjenica da je rodni grad premijera prošao tek nešto bolje od njih. Nikšić je, kažu knji ge, osamdesetih godina bio značajan industrijski centar ondašnje Jugosla vije, po razvoju i broju zaposlenih, kojih je tada bilo oko 20.000. Danas, Nikšić se prepoznaje po malaksalim ili potpu no ugašenim preduzeći ma, izgubljenim radnim mjestima, nagomilanim gubicima… Na listi deset crnogorskih preduzeća koja su u poslovnoj 2007. godini zabilježila najveće gubitke tri su iz Nikšića. Prvo i drugo mjesto ,,osvojili’’ su Že ljezara, koja je zabilježila minus od 28,9 miliona eura i Rudnici boksita sa gubicima od 15,7 miliona. Sa gubitkom od 7,8 miliona Elektroprivreda je na šestom mjestu. Nikšićka privreda je, zbirno, u prošloj godini poslovala sa gubitkom od 37,7 miliona eura. GLAVNI GRAD – VELIKI JAD: Na listi gubitaša ne zaostaje ni Podgo rica. Željeznica, Duvanski kombinat, Prerada… Konkurencija bi, možda, bila još jača da sa privredne mape već nijesu izbrisani nekadašnje industrijske i trgovinske uzdanice: Radoje Dakić, Marko Radović, Elastik, Industrija import, Drvoimpeks… Najveća muka tek dolazi. Ako ne dobije finansijsku pomoć od Vlade Crne Gore Kombinat aluminijuma će do februara prestati sa radom, najavio je u srijedu izvršni direktor KAP-a Vječeslav Krilov, prenose Vijesti. Miodrag Pavićević, predsjednik Sin dikata Prerade, prenosi: ,,Krilov nam je rekao da za 430 radnika Prerade nema novembarske plate, da on više nema veze sa Preradom i uputio nas na Vladu’’. Iz KAP-a su već ozvaničili da je počeo proces gašenja ćelija u pogonu Elektrolize, pošto će se proizvodnja aluminijumkih in gota smanjiti na približno polovinu instaliranih kapa citeta. Ujedno, sve glasnije su najave da će i u pogonu Glinice biti zau stavljena proizvod nja, pošto vlasnici KAP-a planiraju da glinicu uvoze iz svojih pogona u Rusiji. Zaustavljanje Kombinata bi, u ovom trenutku, za crnogorsku eko­nomiju bio preve liki gubitak, pošto njegovu sudbinu – makar na krat ke staze – dijele i Elektroprivreda, Željeznica, Luka Bar i neke od naj većih crnogorskih banaka i veliki broj malih i srednjih preduzeća. Zato bi njegovo gašenje, bez najave i pripre ma alternativnog plana, moglo biti uvod u ekonomski i finansijski slom Crne Gore. Desi li se, međutim, tako nešto, krivac neće biti Oleg Deripaska već crnogorska Vlada. U kupoprodajnom ugovoru jasno piše da se novi vlasnici ne smiju zaduživati na račun KAP-a, da ne mogu smanjivati proizvodnju i otpuštati radnike, da moraju uložiti novac i pokrenuti fabrike za preradu aluminijuma. Svaka od tih stavki već je prekršena. Vlada se na sve to ne osvrće. Ministar Branimir Gvozdenović, u tajnosti, skoro pa svakodnevno razgovara i pregovara sa Rusima. Traži li optimalno rješenje za njih, sebe, Vladu ili državu – ne zna se. Novi talas gašenja fabrika i otpu štanja radnika iz dana u dan je sve izvjesniji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TUŽILAČKI  IZVJEŠTAJI U PARLAMENTU: Tužioci na političkom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ko je kome šta obećao i ko je s kim jeo svinjetinu, ostala su otvorena pitanja nakon ovonedjeljne poslaničke rasprave o izvještajima pravosuđa.  Brojne optužbe i prozivke na račun tužilaca, međutim, pokazale su  jedno –   ni  nova vlast  živa se  ne odriče pokušaja kontrole tužilaštva i sudstva

 

 

„Mi ne pričamo istim jezikom“. To  je poručio poslanicima tokom ovonedjeljne  skupštinske rasprave o izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta za prošlu godinu, vrhovni državni tužilac Milorad Marković, koji ih je u Skupštini predstavljao.

“Veoma je teško danas govoriti sa vama. Posebno zbog toga što umjesto o izvještaju, govorimo o konkretnim slučajevima. Ovo nije tužilaštvo, ni sudnica”,  podsjetio je Marković dio poslanika koji su upućivali brojne kritike tužilaštvu, uglavnom pominjući predmete koji se tiču njihovih političkih oponenata, ali i one koji se odnose na funkcionere njihovih partija. U suštini, kritika tužilaštva, u kojoj su prednjačili poslanici Demokratske partije socijalista ( DPS)  i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) svela se na negodovanje zbog procesa protiv svojih, i zahtjeva da se procesuiraju oni njihovi.

Kako god, ovo je prvi put nakon decenija, da tužilački izvještaji i tužilaštvo  izazivaju buru u crnogorskoj Skupštini, kako od opozicionih, tako i od strane partija vlasti.

Predstavnici opozicionog DPS, čiji je bivši vrh decenijama imao punu kontrolu nad tužilaštvom i pravosuđem, insistirali su i ove sedmice na tome da je tužilaštvo pod Miloradom Markovićem, te specijalnim tužiocem Vladimirom Novovićem – “selektivno”  i instrumentalizovano.  Glavni argument DPS-a je da  novo rukovodstvo ne pokreće slučajeve koji su vremenski smješteni u period  nakon avgusta 2020., odnosno  poraza DPS  na izborima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURA OKO DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: I dalje partijski plijen

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobitnik nagrade za životno djelo Dragan Koprivica zahvalio se političaru Milanu Kneževići što ga je predložio za ovo priznanje. Prvi sveštenik koji je dobio Trinaestojulsku Nikola Marojević, urednik  je časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora Budimir Aleksić, član predsjedništva NOVE. Eto tako

 

 

U ekspresnom roku sedmočlani žiri odlučio je o kvalitetu prispjelih predloga za 28 kadidata za godišnju Trinaestojulsku nagradu i donio odluku o 28 kandidata za nagradu za životno djelo.

,,Književnik Andrija Radulović dobio je nagradu za knjigu poezije Otkup, akademski slikar mr Branislav Bane Sekulić, redovni profesor u penziji, za izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore praćenu monografijom i Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka, za ukupnu godišnju aktivnost na razvoju kulture. Dr Dragan Koprivica, redovni profesor u penziji, dobitnik je Trinaestojulske nagrade za životno djelo”, saopštio je žiri koji je odlučivao o laureatima najznačajnijeg državnog priznanja.

Žiri je djelovao u sastavu: prof. dr Nikola Vukčević, reditelj,  predsjednik žirija. Članovi: književnik i publicista Želidrag Nikčević, doc. dr Miloje Šundić sa PMF-u Univerziteta Crne Gore, kulturni poslenik Sulejman Kujević, profesor informatike i direktor danilovgradske gimnazije prof. Miloje Aranitović, profesor maternjeg jezika Nikola Rakočević i istoričar doc. dr Adnan Prekić.

Veće iskustvo u žirijima jedini je imao Nikčević. Bio je član tročlanog žirija koji je 1993. godine za laureata Nagrade Risto Ratković izabrao Radovana Karadžića, koji je kasnije u Hagu osuđen na doživotnu robiju  za ratne zločine.

Na svjetlosnu brzinu rada žirija i njene posljedice prvi je javno je ukazao jedan od kandidata za nagradu za životno djelo, doktor fizičkih nauka Dragan Hajduković, ,,Tek juče je utvrđena lista kandidata, a već danas donijeta odluka o nagradama.  Kao kandidat za nagradu za životno djelo odluku žirija mogu prokomentarisati jedino riječima skandal i vječna sramota za sve članove žirija”, rekao je Hajduković.

Pjevačica Branka Šćepanović, koja je takođe bila kandidatkinja za nagradu za životno djelo, apelovala je na donosioce odluka da prekinu praksu otvorenih političkih manipulacija koje su evidentne kada je u pitanju dodjela ove državne nagrade.

Predsjednik žirija Nikola Vukčević objasnio je da su su dobitnici izabrani tajnim glasanjem, većinom glasova sedmočlanog žirija. Izjavio je i da  žiri nije uspio da izdigne društvo iznad rovovskih podjela: ,,Svjestan sam da postoje različita mišljenja o ovogodišnjoj odluci žirija. Razumijem interes javnosti i duboko vjerujem da su svima nama u Crnoj Gori neophodno potrebni oni ljudi čiji će kvalitet ličnosti stvaralaštvo nadići nacionalno vjersko i konfesionalno”.

Iz Ministasrtva kulture su saopštili da oni ne učestvuju u izboru i odlukama, već da je njihova uloga isključivo administrativne prirode za potrebe žirija.

Diplomirani inženjer mašinstva i jedan od kandidata za Trinaestojulsku nagradu, Zoran Ilinčić, podnio je Vrhovnom državnom tužilaštvu prijavu protiv ministarke kulture i medija Tamare Vujović i  žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade Crne Gore za 2024. godinu. On tvrdi  da nije bilo korektne ocjene pristiglih radova. Ilinčić je istakao da je neshvatljivo da u prijavljenoj konkurenciji kandidata za Nagradu za životno djelo, tu nagradu dobije Dragan Koprivica, jer  bar deset kandidata ima ubjedljivo bolje reference od njega. Na listi kandidata koji su ispunili uslove za nagradu za životno djelo bili su i akademici Zuvdija Hodžić i Mihailo Burić, profesor Radovan Radonjić, pisac i dramaturg Božo Koprivica, glumica Varja Đukić, slobodni umjetnik Mirsad Serhatlić

Kulturni djelatnici s kojima je Monitor razgovrao nijesu željeli da komentarišu ovogodišnju dodjelu nagrada. Jedan od njih je ustvrdio  da mu se u prvi mah učinjelo da su mediji pogriješili i da je nagradu za životno djelo dobio pisac i dramaturg Božo Koprivica, a ne Dragan.

,,Za ono najviše državno priznanje predložio me je izuzetni pisac, političar i čovjek, Milan Knežević”, izjavio je Dragan Koprivica.

Iz njegove matične – Demokratske narodne partije, čestitali su mu nagradu uz riječi da je ,,put profesora univerziteta, koji je i veliki pregalac u književnosti, pjesnik, aforističar, dramski pisac, TV scenarista, romansijer, putopisac i pozorišni kritičar, obogaćen je i talentima poput muzičkog, uz brojne humanitarne koncerte po Crnoj Gori, naročito one u institucijama od posebnog društvenog značaja”. Iz DNP-a su podsjetili na muzičko-poetske hepeninge koje Koprivica i Knežević upriličuju u spuškom zatvoru. Koprivica je , po partijskoj liniji, predsjednik Upravnog odbora opštinskog preduzeća Parking servis u Podgorici.

Prva Trinaestojulska nagrada za životno djelo dodijeljena je Dadu Đuriću 2010. Dobila je i Marina Abramović, a Koprivica je bio u žiriju koji je 2014. nagradu za životno djelo dodjelio Voju Staniću.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih zarada, dok je novčani dio Trinaestojulske nagrade za životno djelo 20  prosječnih bruto zarada. Pored toga, dobitkom ove nagrade postaje se istaknuti kulturni stvaralac, kome pripada doživotna mjesečna nagrada u iznosu – jedne i po prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske godišnje nagrade, dvije prosječne mjesečne zarade dobitniku Trinaestojulske nagrade za životno djelo. O Uredbi o kriterijumima i načinu dodjeljivanja statusa istaknuti kulturni stvaralac, iz 2009., navodi se i da  ,,Status istaknuti kulturni stvaralac ne može se dodijeliti umjetniku, odnosno stručnjaku u kulturi koji se nedostojno odnosi prema Crnoj Gori ili njenom državnom, kulturnom ili nacionalnom identitetu”.

Reakcije na godišnju Trinaestojulsku su manje burne. Nema sporenja oko rada slikara  i predagoga Branislava Sekulića, a ni umjetničkih kvaliteta pjesnika Andrije Radulovića, čija su djela prevođena na 18 svjetskih jezika. Ukazuje se na to da je nagradu dobio za prošlogodišnje ostvarenje Otkup koje je objavljeno u izdanju Udruženja Njegoš čiji je osnivač Milutin Mićović, brat aktuelnog mitropolita Joanikija.

Novina ovogodišnje dodjele je to što je Trinaestojulsku nagradu  prvi put dobio sveštenik – protojerej Nikola Marojević, doktor bogoslovskih nauka.  Široj javnosti je postao poznat kada je na predlog ministarke Vesne Bratić imenovan, početkom 2022., za člana Upravnog odbora UCG. Ubrzo je podnio ostavku na to mjesto iz ličnih razloga.

Marojević je izvršni direktor Instituta za srpsku kulturu Nikšić. Tema Marojevićevih dosada objavljenih monografija su ideje u djelima Dostojevskog, prevodi sa ruskog, član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja novinara Crne Gore. Bio je  urednik časopisa Svetigora, Sveviđe, Smisao. Glavni je urednik  časopisa Srpska baština, čiji je predsjednik Upravnog odbora  bivši poslanik Budimir Aleksić, član predsjedništva Nove srpske demokratije.

Kao i ovogodišnja i neke od ranijih dodjela ove nagrade burno su ispraćene u javnosti. ,,Dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu”, govorio je  je 2018. godine, slikar Rajko Todorović Todor, nakon što je imenovan za predsjednika žirija.

Bilo je i prijatnih iznenađenja. Ljubomir Đurković, istknuti stvralac 2015. dramski pisac, dosljednji  kritičar režima dobio je  Trinaestojulsku. Te godine u konkurenciji sa preko 20 umjetnika, bio je i  vlastima bliski privrednik Veselin Pejović. Njega su za nagradu predložili iz KAP-a, uz obrazloženje da „ove fabrike ne bi ni bilo bez Pejovića.“

Puno žuči se prosulo i kada je 2013.godine  nagrada dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću. Dio javnosti je tvrdio je da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu.

Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem je pored njega bio i ovogodišnji laureat Dragan Koprivica. Te godine nagradu je dobitnicima uručio potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić. Prisustvo ceremoniji, sem predsjednika Filipa Vujanovića, izbjegli su tadašnji premijer Đukanović, svi ministri i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, koji je trebao da uruči piznanja.

Sasvim sigurno, sadašnji predsjednik Skupštine Andrija Mandić, na Dan državnosti Crne Gore, 13. jul, neće izbjeći da ovogodišnjim dobitnicima uruči priznanja. Sve je ostalo po starom. Trinaestojulska je i dalje uglavnom partijski plijen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Po zadatku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo – Kako komentarišete usvajanje Rezolucije o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen  u crnogorskom parlamentu i šta su njene posljedice?

 

 

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA PREOKRETA:
Trijumf desnice na odsustvu ideje onih koji su dobili izbore

Očigledno se ne dokazuje: rezolucija koja je usvojena u Skupštini Crne Gore je politički odgovor rukovodstva na to kako su se izjasnili u Ujedinjenim Nacijama. U oba glasanja ove vlasti  primaran nije bio niti pijetet prema žrtvama, niti njegovanje kulture sjećanja ,već klasična politička kalkulacija kako se kao naprave pametni, a ujedno i poslati poruku svojim biračima da oni kao štite nešto.

Postaje pravilo da ono što je na političkom spektru u Crnoj Gori u centru ili lijevo,  ima potrebu da se dopadne desnici. Građani da žele desnicu ona bi imala natpolovičnu podršku i tu prigovora ne bi moglo biti. Ali ona nema ni upola tu snagu na izborima,  a ključne odluke se donose kao da tamo ima ostvarenu apsolutnu većinu.

Dolazi na naplatu naša fascinacija “mladošću, ljepotom i pameću” političkih prvaka. Oni niti imaju jasnu ideologiju, izgrađen osjećaj odgovornosti, niti potrebu za introspekcijom sebe i onoga što čine. To je politika infantilne političke poze. Rezultat: svaki dobar korak naprijed prate nekoliko novih unazad. Tako u samo par dana nakon dobijanja IBAR-a mi ne razgovaramo o tome kako da nam ta činjenica pomogne razvoju zajednice, nego smo u priči o Jasenovcu i dvojnim državljanstvima. Trijumfuje desnica na krilima, pazite – ne izbornog rezultata, već površnosti i odsustva ideje onih koji su dobili izbore. Pobjeda antipolitike.

 

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA:  
Jeftina manipulacija žrtvama

Radi se o jeftinoj manipulaciji žrtvama Jasenovca i drugih pomenutih nacističkih logora. Inicijatori ove rezolucije su se sada naprasno sjetili žrtava holokausta samo da bi za račun srpskih vlasti omalovažili činjenicu da su Ujedinjene nacije usvojile rezoluciju o uspostavljanju Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Posebno je apsurdno, pa čak i užasavajuće, to što su rezoluciju o Jasenovcu inicirali upravo nastavljači lokalne kvislinške ideologije koja je sarađivala s nacistima i koja je na terenu slala žrtve na pogubljenje u jasenovački logor! Ako treba pojašnjenje, mislim posebno na Andriju Mandića koji i dalje nosi titulu četničkog vojvode. Četnici su sa Kozare slali zarobljene civile i partizane u Jasenovac, a sarađujući sa nacistima doprinijeli su i slanju ljudi i u druge nacističke logore.

Vara se svako ko misli da je sve to nepoznato zvaničnicima Evropske Unije. Naravno, to je najbolje poznato Hrvatskoj, državi koja je do sada pružala neviđenu pomoć Crnoj Gori na putu ka Evropskoj Uniji, koja je praktično odustala od potraživanja ratne odštete za pljačku na dubrovačkom ratištu i koja faktički dopušta da zamre i krivični postupak protiv okrivljenih oficira iz Crne Gore za zločine na tom području. Država koja se tako ponašala najmanje je zaslužila da se donosi rezolucija koja joj zabija prst u oko i to sasvim nepotrebno – hrvatski zvaničnici uopšte ne negiraju da je NDH de facto sprovodila genocid i u Jasenovcu i šire, i zvanična hrvatska politika ne promoviše NDH na bilo koji način. Naprotiv, svake godine se obilježava sjećanje na žrtve Jasenovca i dr.

I pored ove zlurade rezolucije vjerujem da će Hrvarska ostati čvrsto uz EU partnere u pomoći Crnoj Gori da se izvuče iz balkanskog naconalistićkog blata i postane prva sledeća članica EU.

 

DRAGOLJUB  VUKOVIĆ, NOVINAR:
Inat rezolucija

U razgovoru za beogradski Medija centar, profesor Centra za geopolitiku pri univerzitetu Kembridž Timoti Les je upozorio da bi, u slučaju usvajanja rezolucije o genocidu u Srebrenici, sukob u BiH mogao eskalirati umjesto da bude suzbijen. Ono što se dešava u BiH nakon usvajanja te rezolucije, daje za pravo gospodinu Lesu, ali se talas eskalacije ne zadržava u granicama BiH, nego se preliva na region i, naravno, na Crnu Goru. Ta rezolucija je podigla talog dalje i novije istorije i, umjesto da razbistri, dodatno zamutila sadašnjicu, a bojati se i budućnosti ovog prostora.

Toj zamućenosti doprinos je dala i crnogorska parlamentarna većina, koja je, na inicijativu svesrpske desničarske političke ispostave u Crnoj Gori, usvojila jednu inat rezoluciju, kojom je htjela da poruči da se ovdje i danas, kao što se to činilo ovdje i juče, na zločin mora odgovoriti jedino zločinom, a na rezoluciju koja apostrofira tvoje zločine odgovoriti rezolucijom koja to isto čini s njihovim zločinima.

Iz osmjeha predsjednika crnogorskog parlamenta Andrije Mandića i njemu politički bliskih poslanika moglo se čitati ono zadovoljstvo koje je prevodivo u frazu: „Viđeste li kako im ga rekosmo!“ Aplauz na otvorenoj sceni ovakva politika dobila je od onih koji se prepoznaju u ovoj vrsti afektivnog junačenja, i to je krajnji rezultat te politike. I nije problem što nas ta politika svađa sa Briselom odmah nakon aplauza odobravanja sa te adrese, već što pokazuje da se aktuelna crnogorska vlast lako povodi za emocijama i partikularnim interesima, što nije dobar ulog u zajedničku budućnost.

 

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA:
Usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo

Rođena sam u prošlom vijeku, što znači da sam prošla kroz obrazovanje u kojem je Jasenovac, prepoznat, naučen, posjećen. U zemlji koja je svoja stratišta popisala i otvarala slučajeve zločina. Mnogo više i temeljnije nego što se to danas čini nakon rata i zločina devedesetih u kojem su komšije ubijale komšije druge vjere i nacije. Današnja mladost nije imala tu šansu.  Učena sam da izrazim pijetet prema žrtvama, da ih se sjećam, da odgovorni za te zločine imaju ime i prezime. Znala sam da su to istorijski događaji. Oni su neupitni.

Sa devedesetim nije tako. Tridest godina traje poricanje događaja i ide na ruku onima koji šuruju sa zličincima. Sve strane učesnice u zločinima žele da podvuku pod „tepih“ zlodjela svojih, projektuju zaborav. Predstavnici politika koje  su vršlile zločine, ne odričući se izvršitelja zločina, zaustavljaju proces suočavanja sa istinom. Ono što su već postigli je najgori bilans- desetkovanje građana/ki, formirajući od država koje u svojim ustavima imaju građanski karakter, teritorije zapišane nacionalizmom. Presvlačenje građanskog u nacionalistički karakter države uznemirava i budi istinu da smo blizu kraja ovakvog mira kojeg poznajemo.  Na snazi je i revizija i realativizacija tako da izvođači u liku i djelu pojedinih gradonačelnika, poslanika, predsjednika skupštine i vlade, funkcionera partija, stvaraju klimu nužnosti udisanja istog vazduha sa zločincima koje slave i obilježavaju javne prostore naših gradova njihovim imenima.

Ono što moraju znati da rade jeste : oni prisežu lojalnost zlu kako bi rekla Heni Erceg. Manifestacijom lažnog patriotizma u vidu zaštite vlastitih žrtava, opravdavanjem klanja, ubijanja i silovanja  u zakonodavnom domu Crne Gore, izvodi se jedna karikaturalna orgija koja stvalja omču oko vrata onoj mrvi  probuđene savjesti, i postaje opijum za narod u kojem im pomaže crkva i njeni velikodostojnici.

Usvajanje Rezolucije o Jasenovcu i njoj pridruženim logorima je trebalo da bude paravan nasilju i agresiji iskazanoj u suočavanju sa istinom o zlu kojeg štite vlastiti pozicijama moći.  Opet se čuju nacionalističke trube koje treba da nas razvrstaju po imenima i krvi ne bi li oni duže vladali našim dušama. Tako građani/ke nemaju šansu da prepoznaju da ih nacionlističke bagre ubjeđuju da prisegnu zlu.

U ime vlastite stolice, bogatstva i moći i gospodara koji teroriše kompletan region uz ogromnu podršku čitave međunarodne zajednice koja neće da zaustavi nastavak zla, usmjeravaju nas da izvršimo zločin ponovo. Zločini nastaju za kratko vrijeme. U to smo se uvjerili jer su hiljade ljudi ubijani u roku od par dana. Ali utvrđivanje odgovornosti traje vječnost.

Promoteri Rezolucije o Jasenovcu izvršili su nasilje nad građanskim bićem Crne Gore tražeći da kleči dublje nego što je u to ime klečala sa ostalim jugoslovenskim republikama, svakako dublje od one koja broji najveći broj žrtava logora Jasenovac. Građani treba da progutaju ovaj lažni sentiment, potpuno neuvremenjen, neadekvatan i protivan zahtjevu, nastavljajući da nas svađaju sa vlastitim komšijama i siju strah da će se zločini ponoviti.

 

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA:
Da je sreće Parlament bi donio rezoluciju o Gazi

Rezolucija o Jasenovcu, imajući u vidu naročito način njenog donošenja  u crnogorskom Parlamentu, u ovom trenutku nije imala potrebnu svrhu. Donešena je kao neka vrsta ” kompromisa” zato što je Crna Gora glasala  za Rezoluciju o Srebrenici u UN. Moram reći i to da i jedna i druga rezolucija, ona koju je donio UN  o Srebrenici i ova koju je usvojio CG Parlament o Jasenovcu,  je na svojevrstan način ” pranje” svijesti i savjesti i međunarodne a i naše javnosti , od onoga zločina i masakra koji pred očima cijelog svijeta sprovodi izraelski režim nad Palestincima. Ako smo iole principijelni i ljudski , trebalo bi reagovati na ono što se sada radi, a ne isključivo da se bavimo prošlošću. Da je sreće i principa crnogorski Parlament bi prije svega donio rezoluciju o osudi zločina u Gazi !

Ono što se dešavalo u Jasenovcu od 1941. do 1945 .bilo je zaista strašno. Ali  Rezolcija,  u ovoj društveno- političkoj situaciji,  nije postigla  svrhu. Ako se iskreno  teži da Crna Gora što prije postane članica EU , bilo je puno prečih stvari.  Uz to, donošenje ove rezolucije i može da uspori naše kretanja ka Evropi.  Što se već može vidjeti i osjetiti po ponašanju Hrvatske , koja je  već reagovala na ovakvu  odluku crnogorske Skupštine.  Vidi se i da neki potezi briselskih zvaničnika nijesu baš blagonakloni.
Posljedica će svakako još biti.

Moram da primijetim i to  da su reakcije i Srbije ( po pitanju rezolucije UN o Srebrenici) i Hrvatske ( po pitanju rezolucije o Jasenovcu u CG Parlamentu) , po meni na moj način i čudne i ” zanimljive” . Današnja Srbija je žustro protestvala zbog rezolucije o genocidu koji se desio u Srebrenici u julu 1995. g. A današnja zvanična  Hrvatska , zbog rezolucije o strahotama i Genocidu u Jasenovcu od 1941. do 1945. g. Zašto!? Ako i jedna i druga strana  osuđuju te i takve događaje. I kako kažu da one osuđuju te događaje i kažu da su to sramni događaji iz prošlosti!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo