Povežite se sa nama

FELJTON

HAŠKI SUD: SPORAZUM O PRIZNAVANJU KRIVICE (VII): Rat je pakao

Objavljeno prije

na

Stevan Todorović: “Shvatio sam, ali nisam bio dovoljno hrabar da spriječim nepravde i neljudske aktivnosti prema nesrpskom civilnom stanovništvu koje su prouzrokovale da to stanovništvo napusti područje opštine Šamac”

 

Stevan Todorović je 1992.-1993. bio načelnik policije i član Kriznog štaba bosanskih Srba u Bosanskom Šamcu u Bosni i Hercegovini. Vršio je progone nesrpskih civila na političkim, rasnim i vjerskim osnovima. Todorović je pristao da sarađuje s Tužilaštvom i pruži istinite i potpune informacie, te svjedoči u predmetu protiv svojih ranijih saoptuženika. Osuđen je na 10 godina zatvora.

Prema izvodu iz transkripta pretresa od 4.maja 2001. godine Todorović je pred sudom izjavio:

“Gospodo sudije, ja nikada u životu nisam imao želju da budem šef policije, ali možda sudbina ili splet nesretnih okolnosti doveli su me na to  mjesto i to u najgore ratno vrijeme. I evo me danas, stojim pred vama, pred svjetskom javnošću i pred Bogom. Rat je pakao. Grad Bosanski Šamac, kao i policijska stanica, cijelo vreme rata su bili na samoj liniji fronta. Artiljerijske granate su skoro svaki dan padale po gradu, kao i po cijeloj teritoriji opštine. Česte pogibije, ranjavanje vojnika, civila i djece. Prisustvovao sam sahranama mojih rođaka, prijatelja i poznanika.

Ispovijesti nekih Srba koji su kroz razmjene došli iz Odžaka i Orašja…događaji su se izmjenjivali velikom brzinom i ponekad je bilo teško donijeti pametnu odluku. Veliki strah, panika, umor, stres, a ponekad i alkohol uticali su na moje postupke. U takvom stanju donosio sam i pogrešne odluke i činio pogrešne postupke. Tada nisam imao dovoljno hrabrosti i odlučnosti da spriječim dobrovoljce i lokalne kriminalce da čine zlo i da pljačkaju nesrpsko stanovništvo i za to se kajem.

Prije rata nisam planirao etničko čišćenje i progon, niti mi je bio poznat takav plan. Nakon par nedjelja rata, vidio sam da je veliki broj nesrba napustio i da i dalje napušta područje opštine Šamac. Shvatio sam, ali nisam bio dovoljno hrabar da spriječim nepravde i neljudske aktivnosti prema nesrpskom civilnom stanovništvu koje su prouzrokovale da to stanovništvo napusti područje opštine Šamac. Neki su otišli zbog straha prije sukoba, neki preko Jugoslavije u zapadnu Evropu, dok je jedan dio otišao kroz razmjene protiv svoje volje. Te razmjene u to vrijeme su mi izgledale kao privremeno rješenje. Ja danas shvatam da su te razmjene bile nepravilne.

U jesen 1992. godine sam shvatio da su dobrovoljci iz Srbije napravili više štete i zla nego koristi. Pošto smo ih se još uvijek plašili, tajno smo pokrenuli inicijativu da ih se riješimo i protjeramo u Srbiju. Poslije toga su bili uhapšeni i prebačeni u Vojni zatvor u Banja Luku. I te 1992. godine bio sam svjestan da su Hrvati i Muslimani nažalost mnogo patili. Zbog toga se istinski duboko kajem. Svakodnevno se Bogu molim da mi oprosti grijehe.

Ovom sudu sam pružio punu saradnju i spremam sam i ubuduće svjedočiti, kooperirati i reći sve što znam, u interesu istine i pravde. Moja želja i nada je, a to zavisi od vas, gospodo sudije, da se vratim u ono lijepo predratno stanje, kada su svi u Bosni živjeli složno i srećno. Ja nažalost ne mogu da promijenim prošlost. Ja želim i spremam sam, ako mi date šansu, da probam da popravim budućnost. Ako mi sudbina pruži mogućnost, ja ću se posvetiti porodici i mom potomstvu. Takođe sam spremam da svim svojim naporima u toj novoj multietničkoj Bosni pozitivno utičem na okolinu da se međuetničke rane što prije zaliječe i da ljudi i narodi treba da žive u slozi i međusobnom uvažavanju, te da na neki način iskupim svoje grijehe prema ljudima i prema Bogu.

Iako sam pred vama, gospodo sudije, kao optuženi, ja vam zahvaljujem za pažnju, razum i na vašoj zaštiti mojih prava. Hvala vam. ”

Milan Simić je tokom 1992. godine bio pripadnik Kriznog štaba bosanskih Srba i predsjednik Skupštine opštine Bosanski Šamac u Bosni i Hercegovini. Zajedno s nekolicinom drugih muškaraca, lično je pretukao četvoricu zatočenika u osnovnoj školi u Bosanskom Šamcu, kao i jednog muškarca za kojeg se znalo da boluje od srčane bolesti. Osuđen je na pet godina zatvora.

Na sudu je 22. jula 2002. izjavio:

“Prije svega, želim da izrazim moje iskreno žaljenje i kajanje zbog onog što sam učinio mojim sugrađanima i prijateljima u osnovnoj školi. Svjestan sam da činjenica da mi je poginuo najbolji prijatelj i da sam bio pijan ni u kom slučaju ne može biti opravdanje za ono što sam učinio. Siguran sam da ni moj pokojni prijatelj Dušan Mijanić, s kojim sam proveo nezaboravne studentske dane, ne bih našao riječi opravdanja za moj postupak. Nažalost, ja sam svega postao svjestan tek nakon toga i, iako mi je odmah bilo jasno da je nemoguće ispraviti to što sam učinio, savjest mi je nalagala da bar uputim izvinjenje ljudima kojima sam nanio bol.

To sam ja učinio, ali pored mog iskrenog žaljenja i kajanja i ličnog izvinjenja koje sam im uputio, nije me napuštao osjećaj krivice koji osjećam i danas.

Što se tiče izjave koju sam dao tužiocu, treba imati na umu da sam tu izjavu dao neposredno nakon što sam prvi dobrovoljno došao u Haag u vrijeme kada je Haški tribunal bio tabu tema u BiH i da je za mene i sam dobrovoljni dolazak bio preveliko opterećenje, takvo da nisam imao dovoljno snage ni hrabrosti da učinim još jedan korak i odmah priznam moju krivicu.

Tim mi je draže što ste mi omogućili da još jednom ovako javno uputim izvinjenje svima njima. Hvala. ”

 

Popis optuženika Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području  bivše Jugoslavije: Hrvatska i Herceg-Bosna

Janko Bobetko – načelnik Glavnog stožera OS RH, umro prije hapšenja

Ante Gotovina – general, oslobođen svih optužbi

Mladen Markač – general, oslobođen svih optužbi

Ivan Čermak – general, oslobođen svih optužbi

Mirko Norac – general

Slobodan Praljak – general

Rahim Ademi – general, oslobođen svih optužbi

Dario Kordić – potpredsjednik Herceg-Bosne

Ivica Rajić – general Herceg-Bosne

Tihomir Blaškić – general Herceg-Bosne, oslobođen svih optužbi nakon prvostepene  osuđujuće presude

Mario Čerkez – zapovjednik HVO-a u Vitezu

Mladen Naletilić Tuta – zapovjednik HVO-a

Miroslav Bralo – pripadnik 4. voda vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) “Džoker”

Vinko Martinović Štela – zapovjednik HVO-a

Anto Furundžija – zapovjednik specijalne policijske jedinice HVO-a

Mirjan Kupreški

Jadranko Prlić

Milivoj Petković

Bruno Stojić

Berislav Pušić

Vladimir Šantić

Pero Skopljak

Zlatko Aleksovski – zapovjednik logora Herceg-Bosne

Zdravko Mučić – zapovjednik logora Herceg-Bosneć

Zoran Kupreškić

Vlatko Kupreškić

Drago Josipović

Dragan Papić

Valentin Čorić

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (I): Omamljujući zov gusarstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka

 

Gusarstvo je u Sredozemlju industrija stara koliko i njegova istorija. Rimljani su napali državu kraljice Teute pod optužbom da se Iliri bave gusarstvom. Najveći istoričar antike, Tukidid, je zapisao da su se gusari proširili čim su se počele razvijati pomorske veze među zemljama dodajući da ,,ta aktivnost nije bila ništa sramotno i čak je donosila određenu slavu”. Gusarstvo nalazimo i kod Homera, Bokača, Servantesa… Njemački pjesnik J.V. fon Gete u ,,Faustu” ističe da su ,,rat, trgovina i gusarstvo nerazdvojno trojstvo“.

Gusarenje je rat niskog intenziteta, dopunski vid velikog rata, dozvoljeni rat, učinjen takvim ili izričitim objavom rata ili ovlašćenjem važne ličnosti. Ono je zanat, način života; više je od običnog umijeća, prava umjetnost. Unosan posao, često smatran i časnim, jer se vrši uz odobrenje državnih organa. Za razliku od piratstva koje je nasilje na moru za vlastiti račun.

U Evropi je do 18. vijeka gusarstvo poziv kao i svaki drugi; tim zanimanjem se manje-više mogao baviti svaki čovjek utoliko prije što mu on nije narušavao ugled. Svi, jadnici i moćnici, bogati i siromašni, gradovi, vlastela i države, svi su uhvaćeni u okca mreže koja je bila postavljena preko cijelog mora. I ta se mreža širila kada je zvanični sukob jenjavao.

,,Koliko god nama sada ove napomene bile čudne, gusarenje ima svoje zakone, svoja pravila, svoje žive i svoje davne običaje“, piše Fernan Brodel. Kako navodi ovaj briljantni francuski istoričar, gusarstvo se na Mediteranu poslije 1580. godine nadima više nego ikada i otada gospodari sredozemnom istorijom po svojoj mjeri.

Vrhunac u svjetskim razmjerama ono dostiže između 1716. i 1726. godine. Samo tokom tih 11 godina širom svijeta je od strane gusara i pirata stradalo 2.400 brodova, odnosno u prosjeku 218 brodova godišnje.

Ali, i države se brane, love gusare, razbojnike i pustolove po svim morima, zadaju im teške udarce. Nekada preduzimaju i zajedničke akcije nakon što su bilateralnim sporazumima ili na međunarodnim konferencijama postigle dogovore o suzbijanju piraterije.

Najbolja mjesta za gusare bili su uglavnom gradovi na rubu neke velike države. Takva je tokom dva od tri vijeka življenja u Osmanskom carstvu bila ,,Gusarska republika Ulcinj“, ta mala država u državi, grad privilegovanog statusa, sa čvrstom vojničkom organizacijom, čiji su buntovni i moćni gusari uspijevali da budu sami sebi gospodari.

„Diverzifikacija aktivnosti na moru i izvrsna opšta organizacija koja je Ulcinjane činila čas gusarima, čas piratima, čas prevoznicima, trgovcima ili krijumčarima, bila je osnova njihovog prosperiteta. Ne smijemo o njima razmišljati kao o grupama avanturista vođenih samo prilikama i srećom, beskućnicima i osobama bez familije, u stalnom bijegu od pravde i predodređenim za fatalnu propast“, konstatuje italijanski istraživač Fausto Sartori.

Sve je, dakle, ovdje pomiješano: slava i razbojništvo, kajanje i nečista savjest, osvete i odmazde… Taj permanentni rat, endemičan i uporan, sa različitim intenzitetom, ta ulcinjska gusarska epopeja, završiće sredinom 18. stoljeća. Akcije ulcinjskih gusara tada jenjavaju na Jadranu, pa će narednih decenija oni, pod svojom ili tripolitanskom zastavom, napadati brodove na Jonskom, Tirenskom i Egejskom moru, ali biti i žrtve drugih gusara.

U doba rata gusarstvo postaje prirodna, legalna pojava u odnosima između država. Čak i mornarice velikih zemalja pribjegavaju gusarenju. Za otimanje tuđega svako je ovlašćen.

Neka sicilijanska galeota je u Lješu 1558. godine otela jedan dubrovački brod, četiri godine kasnije Dubrovčani su opljačkali barku kapetana Antonija Bandulfa iz Marseja i pobili cjelokupnu posadu.

Nakon Lepantske bitke 1571. godine mediteranske vode su postale interesantne svima. Jer, upravo se tu odvija glavnina svjetske trgovine. Levant je, sa svojim dovozom pšenice, pirinča, šećera i začina, ali i putnicima na hodočašća, predstavljao veoma zahvalan teren za gusare.

Englezi su se upoznavali sa istočnim Sredozemljem u drugoj polovini 16. vijeka najviše gusarenjem. Na Mediteranu ih bije glas da se odnose bez milosti i savjesti. Nazivaju ih ,,novim Berberima Mediterana“.

Jedan engleski jedrenjak je 1581. godine gusario protiv Turaka. Dvadeset godina kasnije jedan izvještaj iz Londona govori o mletačkim, đenovskim i drugim žalbama povodom pljačkaških pohoda engleskih jedrenjaka i preprodaji plijena na sjevernoafričkoj obali. Engleska kraljica je finansijski učestvovala u poduhvatima svojih gusara, pa je i to rezultat naglog bogaćenja siromašne Engleske, stvaranja izvanrednog kadra pomoraca, koji će napokon savladati Španiju i omogućiti svojoj zemlji da postane gospodarica svih mora.

Slično je iskustvo Turske. Njenu slavu na moru izdigli su sjevernoafrički i ulcinjski gusari. U Istanbulu se svi sultani nakon Lepanta drže pravila: ako admiral mora nije sam bio korsan (na turskom gusar), onda u pitanjima mora i pomorskog ratovanja on svakako treba tražiti savjet i slušati gusare.

Podaci za razdoblje od 1592.-1609. godine za brodove koje su išli ka Veneciji ili iz Venecije pokazuju da je od oko 300 lađa koje su za ovo vrijeme bile opljačkane, polovina otpadala na muslimanske, a druga polovina na hrišćanske gusare (Engleze, Maltežane, Holanđane i Špance). Dakle, muslimansko i hrišćansko gusarenje je bilo u ravnoteži. U odnosu na ovih 300 otmica, bilo je istovremeno 360 brodoloma, što znači da ljudi uzrokuju približno istu štetu koliko i stihija.

U 16. vijeku gradovi kao Ulcinj uglavnom rade za sebe, najčešće na granici neke velike države. Gusarstvo postaje iznuđeni način povijesnog života. Kada kralj Francuske ne može više izdržati rat protiv eskadri Engleske i njenih saveznika, on se koristi gusarskim ratom. Sen Malo i Denkerk zamjenjuju Francusku. Dijep, a još više La Rošel su centri gusarenja. Nabrojati u Sredozemlju gusarske centre isto je što i reći nekoliko ključnih gradova. Sa hrišćanske strane La Valeta, Livorno, Piza, Napulj, Mesina, Palermo, Trapani, Malta, Palma de Majorka, Almerija, Valensija, Senj, Rijeka; s muslimanske – Valona, Drač, Ulcinj, Tripoli, Tunis, Guleta, Bizerta, Alžir, Tetuan, Larak, Sale… U ovom nizu ističu se tri nova grada: La Valeta (koju su malteški vitezovi izgradili počev od 1566. g.), Livorno i naročito Alžir, u čijem se začuđujućem uspjehu svi ovi sadrže.

Reisi akcije proslavljavaju u svojim domovima u gradu ili vilama u Sahelu. Benediktinac Haedo piše da je tada u okolini Alžira bilo deset hiljada vrtova koji su se odlikovali ljepotom i plodnošću. Sam grad je imao 12.200 kuća „gotovo sve vrlo lijepe“, okružene zidovima. Stanovništvo je brojalo 100.000 ljudi, a posjećivalo je stotinu džamija, dvije sinagoge i dvije lijepe katoličke kapele.

Osmanska trgovina i osmanski podanici uvelike su patili od sveprisutnog gusarstva u osmanskom Sredozemlju, koje su osmanski dužnosnici uglavnom pripisivali Evropljanima, prijateljima i neprijateljima. Postaju ozlojeđeni što katolički korsari (gusari) godišnje izvoze stotine osmanskih muslimana na Maltu i u Livorno kako bi ih držali radi otkupnine ili ih prodavali kao robove, često kao veslače na francuskim ili papskim galijama. U svakom trenutku bilo je desetak osmanskih dužnosnika, pokupljenih na putu od ili do svojih obalnih položaja, koji su čekali iskupljenje u malteškim tamnicama.

Tokom jedne od redovnih rasprava mletačkog baila s velikim vezirom o gusarskoj pošasti, Nasuh-paša se 1612. godine sjetno prisjetio da su “u stara vremena karamursale bez topništva odlazile i vraćale se same iz Aleksandrije; sada galije trebaju ploviti potpuno naoružane; ni to nije dovoljno, jer moraju imati i pratnju galija”.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XXII): Kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Početkom studenoga 2021. pitao sam Igora ima li snage doći u knjižnicu Bogdan Ogrizović i govoriti s desetak drugih govornika na književnom skupu posvećenom sedamdesetoj obljetnici mojeg rodenja. Rado je, bas entuzijastično, prihvatio poziv.

Međutim, upravo tada počeo je rapidno jačati novi soj korone, delta, najsmrtonosniji dotad. Ja sam se u proljeće cijepio i vratio u Zagreb; ubrzo se pokazalo da cjepivo i ne pruža potpunu zaštitu, kakvo razočaranje!

Igor i Slavica nisu bili cijepljeni, smatrali su da je za njih cjepivo bar jednako opasno kao i sam virus; nisu pritom podcjenjivali virus; znali su da može biti i smrtonosan i zdravstveno razoran. Jedini način da se sačuvaju bio je da izbjegavaju susrete s ljudima. Krajem studenoga javila mi se Slavica:

– Žao nam je, ali Igor će morati odustati od nastupa. Rado bi govorio o tebi, ti si toliko puta o njemu, ali tu će biti pedeset, možda i sto ljudi. Nema šanse da izbjegnemo virus. A naš imunitet nije bogzna kakav.

Javio se i Igor, žao mu je! Ali pokušat će nešto napisati ako budemo tiskali temat.

Međutim, korona je poprimila takve razmjere da smo potkraj studenoga otkazali sve skupove u Društvu pisaca. I sastanke Uprave održavali smo preko Zooma. Početkom prosinca i ja sam se razbolio od korone. Prenio mi ju je moj bratić, vršnjak; došao je poslovno sa sinom na neke sastanke u Zagreb; potom su navratili do mene.

Sjećam se da sam ga pokušao pozdraviti onako boksački, stisnutom šakom. On se samo nasmijao: – Daj, ne paničari! – i čvrsto me zagrlio. Ostali su kod mene dva-tri sata u razgovoru; bili smo jako bliski cijeli život, što se još više pojačalo kad smo zajednički obnovili djedovsku kuću u starim Drašnicama.

Dan-dva kasnije počeli su me boljeti sinusi, pojavila se grlobolja, temperatura i osjećaj malaksalosti. Kupio sam kućne testove za COVID-19, ali prvi je bio negativan. Sav sretan, objavio sam na Fejsu kako me korona i ovaj put zaobišla, na što mi se javila bratićeva kći upozorivši me da ponovim test jer su moj bratić i njegov sin došli iz Zagreba zaraženi. Bila je u pravu, u drugom testiranju bio sam pozitivan. Nisam se javijao na PCR testiranje jer opća zaraza je poprimila takve razmjere da se na službeno testiranje moralo čekati tjedan dana. Mjerio sam temperaturu više puta dnevno, pratio stupanj saturacije kisikom, uzimao paracetamol i multivitaminske pripravke. U međuvremenu mojem je bratiću naglo skočila temperatura, prebačen je u splitsku bolnicu, odmah je priključen na respirator. Nakon desetak dana pokušali su ga skinuti s respiratora, ali pojavile su se srčane aritmije, otkazali su bubrezi. Nakon nekoliko dana bratić je umro, moj rođak kojeg sam volio kao rođenog brata (i on mene). Bio je to za mene stravičan šok, pa on je bio boljeg zdravlja od mene, to ljeto, nekoliko mjeseci ranije, nosio je neke pakete s kućanskim elementima teške preko četrdeset kila uz stubište u mojoj kući!

Pukla me je depresija, danima nisam izlazio iz kreveta, nisam imao snage ni da otputujem na pogreb do Dalmacije. Tek nakon mjesec dana počeo sam ponovno izlaziti iz kuće.

Moja jedina veza s vanjskim svijetom bilo je komuniciranje preko mobitela i interneta. S vremena na vrijeme komunicirao sam i s Mandićima, zapravo sa Slavicom, Igor se povremeno gubio, ostajao bez snage, ali bi se svaki put oporavio, vratio. Tada bi i pisao svoje tekstove za Jutarnji list. Prilikom jednog razgovora Igor je zatražio mobitel od Slavice. Uspio je samo promumijati nešto meni posve nerazumijivo, molio sam ga da ponovi, čulo se kako diše, ali ponavljanja nije bilo. Ne znam je li Slavica bila uz njega; nakon minutu–dvije prekinuo sam razgovor, zabrinut za Igorovo stanje. Ipak, taj put došao je k sebi, sve je bilo u redu.

Ali bilo je jasno da se Igor postupno gasi, njegovo srce pumpalo je sve manju količinu krvi, osciliralo u otkucajima; mozak mu je povremeno radio čisto, a povremeno – očito u stanju ishemije – patološki agresivno, optužujući Slavicu nemogućim optužbama. Međutim, u rijetkim trenucima normalizacije nalazio je snage da napiše tekst za Jutarnji list.

A onda mi je, 13. ožujka navečer, Slavica javila da je Igor umro; bila je prilično smirena, pratila je kako se Igor gasi, znala je da je kraj neminovan. Detaljno mi je ispripovijedala kako je izgledao posljednji lgorov dan.

– Hoćeš li da sve to objavim na Fejsu; to će onda biti prva vijest o Igorovoj smrti?

Slavica se složila, bolje da ja kao njegov prijatelj prvi objavim tu vijest nego da o tome izvještava HINA.

Vrlo brzo sam, na temelju onoga što mi je Slavica ispričala, napisao objavu o Igorovu odlasku; sve je bilo u njegovu stilu, do posljednjeg daha:

„Maloprije mi se javila Slavica Mandić: – Danas predvečer, oko 18 i 30, umro je naš Igor!

Već godinama je imao srčane probleme, zadnje dvije godine Slavica i on povukli su se pred koronom u svoj stan u Ulici grada Mainza, nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom.

Slavica kaže da je imao jako napornu noć, slabo je spavao, ali vjerojatno sluteći kraj naručio je baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.

Gasio se, ali bio je priseban; Slavicu je medicinska sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: – Osamdeset i tri! (lako mu je rođendan tek u studenom…)

Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za Jutarnji praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.

Opraštajući se od tebe ovom na brzinu sročenom nekrološkom glosom, donosim fotku tebe i žene s kojom si proveo više od pola stoljeća. Snimio sam tu fotku punu ljubavi za vrijeme jednoga zajedničkog putovanja u Beograd na Sajam knjiga, zastali smo na ručku, bila je to riba, fiš, s tobom se uvijek dobro jelo.

Adio, dragi moj”

Nisam slao Slavici objavu na pregled, javila se ubrzo nakon što sam je postavio na Fejs. Imala je samo jednu faktografsku primjedbu: uz školjke su popili po času vina, a Igor je primijetio kako bi uz takav ručak bolje pasao šampanjac. Nisam htio korigirati objavu; poželio je šampanjac, neka mu u objavi i stoji da je popio čašu šampanjca.

Moju objavu o Igorovoj smrti prenijele su sve novine i portali u bivšoj zajedničkoj zemji. Sama objava na Fejsu dobila je preko 3000 lajkova, 640 komentara, 186 dijeljenja. Više nego ijedna druga objava ikad na mojem profilu.

Govorio sam potom na komemoraciji u Novinarskom domu; nisam imao snage za oproštaj na Mirogoju, sugerirao sam Slavici Rada Šerbedžiju; njega je Igor iskreno volio, uzajamno su se voljeli.

Igorovom smrću ostaje u našim životima golema praznina; nije uvijek bilo lako prijateljevati s njim, ali znalo je biti i čudesno zanimijivo. Baš neobičan, svoj, čovjek i intelektualac!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XXI): Počasni doktor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Igor je često gostovao u Rijeci i Bakru, gdje mu je dosta posjećene promocije organizirao Nikola Petković, profesor Kulturalnih studija na Riječkom sveučilištu. U jednom trenutku u proljeće 2018. godine Nikola se javio i meni, kako bi volio predložiti Igora za počasnog doktora Riječkog sveučilista. Hoću li biti jedan od službenih predlagateja, kao glavni urednik Hrvatske književne enciklopedije? Sa zadovolistvom sam prihvatio poziv jer Igora smatram jednim od pionira kulturalnih studija kod nas…

Doista, naš prijedlog je prihvaćen i Igor je s velikom medijskom pompom izabran za počasnog doktora Riječkog sveučilišta. Zaobilazile su ga u životu književne nagrade iako je napisao tridesetak knjiga, nitko ga nije zvao u HAZU, a sad jedna renomirana institucija njegov književnoesejistički opus valorizira kao vrhunsku vrijednost.

Počasni doktorat Igoru je uručen u siječnju 2019. Rektorica Snježana Prijić Samardžija rekla je prigodom uručenja da je Igor Mandić prvorazredni javni intelektualac, te da je ova dodjela počasnog doktorata na najboljem tragu prosvijećenosti i prosvjetiteljstva, čin odavanja počasti vladavini neovisnog uma nad uskogrudnim afektivnim radikalizmom.

,,Javnog intelektualca čine intelektualne vrline znalca, poznavatelja, mislitelja, informirane i reflektivne osobe, vrline intelektualne znatiželje, intelektualne nezavisnosti, savjesnosti, odgovornosti i hrabrosti”, istaknula je, „te je bitno da to bude osoba koju mnogi rado čitaju i slušaju, čiji stavovi imaju odjeka, da je to društveno široko prepoznatjiva osoba, s nevjerojatnom moći i utjecajem da potiče širu javnu raspravu. To može biti samo osoba koja ima snažne, originalne i supstantivne stavove o fenomenima koji zanimaju širu javnost, ne može je se vezati politikom, institucijski ili emotivno kupiti.

Mandić je cijeloga svoga života iznosio kontroverzna gledišta jer nikada nije podilazio ili kalkulirao, nego i namjerno provocirao. U vremenima u kojima se kritičko razmišljanje svelo na neinformirano kritizerstvo, a stav na autocenzurirano povlađivanje autoritetima i navodno neupitnim vrijednostima, potreba za javnim intelektualcima je naša nasušna potreba”.

Tim počasnim doktoratom Riječko sveučiliste je opalilo javni šamar Zagrebačkome, koje se upravo bavilo idejom o počasnom doktoratu kojim bi ovjenčalo kontroverznog zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića (a nije daleko od toga ni počasni doktorat čelniku BiH HDZ-a Draganu Čoviću.)

Viđao sam tih dana Igora razmjerno često, bilo je očito da uživa u počasti; znao se on odupirati kad su ga napadali, bio je borben i prgav, pa se činilo kako mu nisu važne pohvale, ali nije bio baš neosjetljiv kad bi doživio pohvale, pogotovo od ljudi koje on cijeni.

Došla je 2020. godina, ja sam u siječnju otputovao u Budimpeštu da pravim društvo Luki, jer Jasmina je bila dva tjedna u Južnoj Africi na znanstvenoj konferenciji. Potkraj veljače, Jasmina, Luka i ja otputovali smo automobilom u Berlin, gdje nam se pridružila Jelena, koja je doletjela iz Londona.

Cilj putovanja bio je posjet Jeleninoj berlinskoj izložbi. Naravno, osim razgledanja izložbe (ne bez ponosa na naše talentirano dijete), obilazili smo poznate berlinske lokalitete, ili besciljno uživali u krojcberškim kafićima i slastičarnicama. Tražili smo i zanimjive restorane, a Berlin je sa svojom multietničkom gastronomskom ponudom pravo mjesto za takav tip istraživanja.

Vratio sam se u Zagreb baš kad su se i kod nas pojavili prvi slučajevi korone. Bili su to dani panike, pogotovo nakon strašnih prizora koji su počeli pristizati iz bolnice u Bergamu. Jedino iskustvo efikasne prevencije bilo je ono kinesko, koje je podrazumijevalo posvemašnje zatvaranje i vrlo rigorozne mjere zaštite. Neka druga, evropska iskustva, poput onih švedskih, činila su se previše liberalnima s obzirom na naš mentalitet. Zapravo se ugasio sav javni život.

Iako sam dosta aktivan na internetu, pa i na društvenim mrežama, koje su dobar lijek protiv osjećaja osamljenosti, ova prisilna samoća (praćena anksioznošću zbog moguće zaraze) nije mi se ni najmanje sviđala. Čim je prva kriza malo popustila te su u svibnju ukinute mjere zabrane prometa između županija, ja sam potrpao odjeću, laptop i knjige u automobil i krenuo na more, u svoju vikendicu. Bit ću dolje dok kriza ne prođe. Pisat ću, plivati, šetati uz more, družiti se s uskim krugom prijatelja. A vjerujem da će do mojih malih Drašnica korona teško i doprijeti.

Razgovarao sam povremeno s Mandićima; oni su se zatvorili u svoj stan, Igor je preuzeo obavezu odlaženja u nabavku hrane i novina. Strah ih je, ali ipak nisu u panici; stabilni su, a realističnim osjećajem kako su se naživjeli, doživjevši sve lijepe i teške strane života.

Igor je povremeno upadao u zdravstvene krize jer mu je popustilo srce. To su liječnici ustanovili još prije korone. Nije pristao ni na kakav operativni zahvat; dobio je medikamentoznu terapiju i nastojao se ne izlagati naporu ni stresnim psihičkim stanjima. Nije očajavao, nadmašio je životni vijek koji je očekivao.

Nakon nekog vremena sjetili su ga se iz Jutarnjeg lista, povjerili su mu da svake subote objavljuje književnu kritiku. Prvu kritiku iz serije, koju je sam imenovao ,,Zub kritike”, objavio je 7. studenoga 2020. a posljednju 12. ožujka 2022., neposredno prije smrti. Ukupno je objavio u toj seriji šezdesetak kritika, dovoljno za zbirku koja će se, pretpostavljam, pojaviti nakon njegove smrti.

Iako je povremeno ispadao iz forme i nije imao snage za pisanje, ipak je prilično redovito ispunjavao svoju rubriku. Pitao me telefonski čitam li ga. Morao sam priznati, prestao sam kupovati Jutarnji list, ne samo zato što su u mojim Drašnicama zatvorili novinski kiosk kao nerentabilan.

Ljutio se na mene kad bih mu rekao da nisam vidio njegovu kritiku. Glupo mi je voziti do Makarske i kupovati novine samo zbog dva-tri autora koji me zanimaju; najčešće mi novine ostanu nepročitane i kad ih kupim. Naprosto, tiskovni medij je pregazilo vrijeme.

– Ja sam ti, Igore, posve prešao na društvene mreže, tamo objavim sve što želim komentirati, odmah, bez čekanja, a i pročitam ljude s kojima sam umrežen, a zanimaju me. Loša je strana što nema honorara, ali novine su zadnjih godina ionako radikalno srezale honorare.

Međutim, Igora je bilo nemoguće izbjeći ako pratiš društvene mreže. Jedni su se ljutili zbog oštrine njegova „kritičkog zuba” drugi, pak, izražavali zadovoljstvo. Njegova kritika nikoga nije ostavljala ravnodušnim, čak i kad se radilo o „staračkom ugrizu”.

Povremeno bih objavio ponešto o njemu i Slavici (recimo, redovito sam mu na Fejsu čestitao rođendane); svaki put su te objave dobivale golemi broj lajkova i komentara, vole ga ljudi, bar moji fejs-prijatelji! Neke sam lijepe objave kopirao i slao Slavici na njezin smartphone, a shvatio sam s vremenom kako Slavica ima prijateljice koje su umrežene sa mnom i da promptno dobiva sve informacije o onome što pišem.

Slavicu su posebno zanimale fotografije i vijesti o mojoj maloj kćeri, koju sam dobio u svojoj šezdeset i sedmoj godini u vezi s crnogorskom dramskom spisateljicom Bojanom Mijović. Kad sam im rekao da je djevočici ime Ada, zanijemili su. Nije moja Ada dobila ime po Igorovoj i Slavičinoj; njezina mama strastvena je filmofilka i obožava Bertolučijev film Dvadeseto stoljeće, u kojem se glavni ženski lik zove Ada. Ime je imala pripremijeno godinama, a sviđalo se i meni, nisam imao ništa protiv Bojanina izbora. Uostalom, u Dalmaciji Ada nije rijetko ime.

Bilo mi ih je žao kad sam vidio kako ih je šokiralo ime moje kćeri, njihove su rane bile tek naizgled zacijelile, svaki poticaj bi proizveo bol. Međutim, Slavica je brzo zavoljela moju malu Adu, princezu, ljepoticu. Redovito sam je izvještavao o njezinu napretku, slao nove fotografije.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo