FELJTON
HAŠKI SUD: SPORAZUM O PRIZNAVANJU KRIVICE (VII): Rat je pakao

Objavljeno prije
8 godinana
Objavio:
Monitor online
Stevan Todorović: “Shvatio sam, ali nisam bio dovoljno hrabar da spriječim nepravde i neljudske aktivnosti prema nesrpskom civilnom stanovništvu koje su prouzrokovale da to stanovništvo napusti područje opštine Šamac”
Stevan Todorović je 1992.-1993. bio načelnik policije i član Kriznog štaba bosanskih Srba u Bosanskom Šamcu u Bosni i Hercegovini. Vršio je progone nesrpskih civila na političkim, rasnim i vjerskim osnovima. Todorović je pristao da sarađuje s Tužilaštvom i pruži istinite i potpune informacie, te svjedoči u predmetu protiv svojih ranijih saoptuženika. Osuđen je na 10 godina zatvora.
Prema izvodu iz transkripta pretresa od 4.maja 2001. godine Todorović je pred sudom izjavio:
“Gospodo sudije, ja nikada u životu nisam imao želju da budem šef policije, ali možda sudbina ili splet nesretnih okolnosti doveli su me na to mjesto i to u najgore ratno vrijeme. I evo me danas, stojim pred vama, pred svjetskom javnošću i pred Bogom. Rat je pakao. Grad Bosanski Šamac, kao i policijska stanica, cijelo vreme rata su bili na samoj liniji fronta. Artiljerijske granate su skoro svaki dan padale po gradu, kao i po cijeloj teritoriji opštine. Česte pogibije, ranjavanje vojnika, civila i djece. Prisustvovao sam sahranama mojih rođaka, prijatelja i poznanika.
Ispovijesti nekih Srba koji su kroz razmjene došli iz Odžaka i Orašja…događaji su se izmjenjivali velikom brzinom i ponekad je bilo teško donijeti pametnu odluku. Veliki strah, panika, umor, stres, a ponekad i alkohol uticali su na moje postupke. U takvom stanju donosio sam i pogrešne odluke i činio pogrešne postupke. Tada nisam imao dovoljno hrabrosti i odlučnosti da spriječim dobrovoljce i lokalne kriminalce da čine zlo i da pljačkaju nesrpsko stanovništvo i za to se kajem.
Prije rata nisam planirao etničko čišćenje i progon, niti mi je bio poznat takav plan. Nakon par nedjelja rata, vidio sam da je veliki broj nesrba napustio i da i dalje napušta područje opštine Šamac. Shvatio sam, ali nisam bio dovoljno hrabar da spriječim nepravde i neljudske aktivnosti prema nesrpskom civilnom stanovništvu koje su prouzrokovale da to stanovništvo napusti područje opštine Šamac. Neki su otišli zbog straha prije sukoba, neki preko Jugoslavije u zapadnu Evropu, dok je jedan dio otišao kroz razmjene protiv svoje volje. Te razmjene u to vrijeme su mi izgledale kao privremeno rješenje. Ja danas shvatam da su te razmjene bile nepravilne.
U jesen 1992. godine sam shvatio da su dobrovoljci iz Srbije napravili više štete i zla nego koristi. Pošto smo ih se još uvijek plašili, tajno smo pokrenuli inicijativu da ih se riješimo i protjeramo u Srbiju. Poslije toga su bili uhapšeni i prebačeni u Vojni zatvor u Banja Luku. I te 1992. godine bio sam svjestan da su Hrvati i Muslimani nažalost mnogo patili. Zbog toga se istinski duboko kajem. Svakodnevno se Bogu molim da mi oprosti grijehe.
Ovom sudu sam pružio punu saradnju i spremam sam i ubuduće svjedočiti, kooperirati i reći sve što znam, u interesu istine i pravde. Moja želja i nada je, a to zavisi od vas, gospodo sudije, da se vratim u ono lijepo predratno stanje, kada su svi u Bosni živjeli složno i srećno. Ja nažalost ne mogu da promijenim prošlost. Ja želim i spremam sam, ako mi date šansu, da probam da popravim budućnost. Ako mi sudbina pruži mogućnost, ja ću se posvetiti porodici i mom potomstvu. Takođe sam spremam da svim svojim naporima u toj novoj multietničkoj Bosni pozitivno utičem na okolinu da se međuetničke rane što prije zaliječe i da ljudi i narodi treba da žive u slozi i međusobnom uvažavanju, te da na neki način iskupim svoje grijehe prema ljudima i prema Bogu.
Iako sam pred vama, gospodo sudije, kao optuženi, ja vam zahvaljujem za pažnju, razum i na vašoj zaštiti mojih prava. Hvala vam. ”
Milan Simić je tokom 1992. godine bio pripadnik Kriznog štaba bosanskih Srba i predsjednik Skupštine opštine Bosanski Šamac u Bosni i Hercegovini. Zajedno s nekolicinom drugih muškaraca, lično je pretukao četvoricu zatočenika u osnovnoj školi u Bosanskom Šamcu, kao i jednog muškarca za kojeg se znalo da boluje od srčane bolesti. Osuđen je na pet godina zatvora.
Na sudu je 22. jula 2002. izjavio:
“Prije svega, želim da izrazim moje iskreno žaljenje i kajanje zbog onog što sam učinio mojim sugrađanima i prijateljima u osnovnoj školi. Svjestan sam da činjenica da mi je poginuo najbolji prijatelj i da sam bio pijan ni u kom slučaju ne može biti opravdanje za ono što sam učinio. Siguran sam da ni moj pokojni prijatelj Dušan Mijanić, s kojim sam proveo nezaboravne studentske dane, ne bih našao riječi opravdanja za moj postupak. Nažalost, ja sam svega postao svjestan tek nakon toga i, iako mi je odmah bilo jasno da je nemoguće ispraviti to što sam učinio, savjest mi je nalagala da bar uputim izvinjenje ljudima kojima sam nanio bol.
To sam ja učinio, ali pored mog iskrenog žaljenja i kajanja i ličnog izvinjenja koje sam im uputio, nije me napuštao osjećaj krivice koji osjećam i danas.
Što se tiče izjave koju sam dao tužiocu, treba imati na umu da sam tu izjavu dao neposredno nakon što sam prvi dobrovoljno došao u Haag u vrijeme kada je Haški tribunal bio tabu tema u BiH i da je za mene i sam dobrovoljni dolazak bio preveliko opterećenje, takvo da nisam imao dovoljno snage ni hrabrosti da učinim još jedan korak i odmah priznam moju krivicu.
Tim mi je draže što ste mi omogućili da još jednom ovako javno uputim izvinjenje svima njima. Hvala. ”
Popis optuženika Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije: Hrvatska i Herceg-Bosna
Janko Bobetko – načelnik Glavnog stožera OS RH, umro prije hapšenja
Ante Gotovina – general, oslobođen svih optužbi
Mladen Markač – general, oslobođen svih optužbi
Ivan Čermak – general, oslobođen svih optužbi
Mirko Norac – general
Slobodan Praljak – general
Rahim Ademi – general, oslobođen svih optužbi
Dario Kordić – potpredsjednik Herceg-Bosne
Ivica Rajić – general Herceg-Bosne
Tihomir Blaškić – general Herceg-Bosne, oslobođen svih optužbi nakon prvostepene osuđujuće presude
Mario Čerkez – zapovjednik HVO-a u Vitezu
Mladen Naletilić Tuta – zapovjednik HVO-a
Miroslav Bralo – pripadnik 4. voda vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) “Džoker”
Vinko Martinović Štela – zapovjednik HVO-a
Anto Furundžija – zapovjednik specijalne policijske jedinice HVO-a
Mirjan Kupreški
Jadranko Prlić
Milivoj Petković
Bruno Stojić
Berislav Pušić
Vladimir Šantić
Pero Skopljak
Zlatko Aleksovski – zapovjednik logora Herceg-Bosne
Zdravko Mučić – zapovjednik logora Herceg-Bosneć
Zoran Kupreškić
Vlatko Kupreškić
Drago Josipović
Dragan Papić
Valentin Čorić
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (III): Veliki riality show

Objavljeno prije
2 danana
20 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Generacijsku decu, koja su odrastala sa milionima svojih vršnjaka širom Jugoslavije, karakterisala je vedrina igre, slavljenje života i humor koji donosi rasterećenje. Mladost bez nade ne može da se razvija, a kamoli da u zrelom dobu rešava neke teške probleme. „Dan mladosti se proslavljao izuzetno organizovano, svečano, masovno, u svim djelovima zemlje. Brojne i raznovrsne programe – masovni ispraćaji, govori, tv prenosi – tokom dva tri mjeseca, priređivali su pretežno mladi – pioniri i omladina- ali su učestvovali i stariji, a posebno vojska. Bio je to jedan od najvažnijih državnih praznika. Kroz desetine raznovrsnih programa, u kojima su učestvovale na hiljade mladih, dolazilo je do masovnog druženja i njihovog zbližavanja, a to je doprinosilo ostvarivanju duha zajedništva i bratstva i jedinstva. Bio je to pravi veliki riality show. U krajnjem, sve je to bilo u funkciji afirmacije zajedničkog života svih građana, u svim republikama Jugoslavije“, zapisao je istaknuti crnogorski novinar i publicista Danilo Burzan.
Više od tri i po decenije, Tito je bio nezaobilazna figura iz detinjstva, mladosti i zrelog doba najvećeg broja Jugoslovena. O njemu skoro da sve znamo: napisane su silne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Urastao u svoj istorijski trenutak, kao osvedočeni antifašista i partizanski vođa, Tito je bio brend, jednako koliko i Jugoslavija; čovek misije koji je uvek verovao u moć energije mladosti, i to je posebno naglašavao. Državnik magične energije ispisao je realan bajkoliki životni scenario ostvarenog životnog podviga. („Jednom prilikom, na svečanom ručku u Diseldorfu, predsednik nemačke vlade upita predsednika Tita: „Čujem, gospodine predsedniče, da ste bili jedan od prvih gastarbajtera iz vaše zemlje u Nemačkoj i da ste tada, pred Prvi svetski rat, razmišljali o tome da se iselite u Ameriku. Šta bi bilo sa vama i sa vašom zemljom i sa Evropom, da ste tada otišli preko okeana? Bio bih milioner, odgovorio je Tito“, Ivan Ivanji, JBT i njegovo doba, „Vreme“, maj 2011). Ogromna većina takvih istorijskih veličina, jednako poput uglednih domaćina, kojima je čast bila ispred života, a obraz iznad svakog bogatstva, posle svoje smrti „zasluže“ čitave knjige ispunjene sa mnogo klevete, pakosti, prostote, raznih falsifikata, od pseudo ekspertskih znalaca i narcisoidnih manipulatora, koji tako namire sebe prodajom u visokim tiražima. U takvim manipulacijama svaki zdrav razum bi ustuknuo pred ogromnim talasom gluposti, u kojoj mnoge stvari liče na mržnju. Ljudi imaju jednu večnu, neutaživu želju da vrše nasilje nad interpretacijom prošlosti, a u svakom ludilu je svaka istina obesnažena. Takvima je teško doći do istine, osim one kojom su okovani. Naravno, pred nama je prošlost satkana od niti sećanja i redefinisanja istorije i simbola iz mladosti, odnosno bogati dvosmisao viđenja, te zato prošlost treba gledati i analizirati vrlo pažljivo i odgovorno. O ljudima, istoriji i vladarima, ljubavi i prijateljstvu ne treba imati iluzija.
Štafeta mladosti je zamišljena kao opštejugoslovenska manifestacija i, kao takva, „predstavljala je sinonim za masovnost i raznovrsnost telesnog i duhovnog razvoja najšireg sloja građanstva, bez obzira na klasnu, versku i nacionalnu pripadnost. Prenošenjem štafete, povezivani su svi koji su je držali u ruci, ali i oni koji su je samo videli i pozdravili. Okupljanjem ljudi oko zajedničke „stvari“, ujedinjavale su se široke mase i tako se identifikovao zajednički nacionalni identitet“. Pragmatično prilagođena kulturnom miljeu i najmasovnijem društvenom sloju, sa veštim spojem autoritarne svesti i tradicionalizma, štafeta mladosti je svojim zamahom, obimom i strategijom, decenijma prekrivala smisao društvenog života u Jugoslaviji. Kao manifestantna dramska forma i društvena činjenica, poput religioznog obreda, ovaj fenomen je postao neizbežni deo istorije privatnog života i snažnih ličnih doživljaja, iako je svako od njih bio istureni statista, u kojima su ova iskustva oblikovana po strogim pravilima igre. Sve je u toj neobičnoj priči, potencirane atmosfere, bilo besprekorno složeno, s ciljem stvaranja idealizovane slike o bliskosti jednog autoritarnog režima sa narodom a, pre svega, sa omladinom. Smisao iskušenja kroz koje zajedno prolaze, sjedinjuje razdvojene krajnosti. Doduše, sem prvih desetak godina posle rata, bilo je to doba stabilne države i socijalne jednakosti, u kome je svako mogao da se bori i izbori za pravdu, porodicu, za krov nad glavom, za spokojnu noć i da putuje gde želi, sa crvenim pasošem, koji je bio simbol toga vremena. Raznovrsnost svega u tadašnjoj zemlji bila je naša vrednost i prednost. Raspad Jugoslavije je bukvalno svima na ovom prostoru prelomio živote, zaustavio sve društvene procese, zatvarajući sva individualna, kolektivna i zajednička vrata iza sebe.
S ove vremenske distance, štafeta i Dan mladosti, kao onovremeni damar i tanani društveni refleks, ostaju najlepše uspomene mnogih učesnika takvih manifestacija. U njih su utkane priče detinjstava, važnih trenutaka, nezaboravnih ljubavi, velikog drugarstva i prijateljstva, koje je bilo uzvišeno, solidarno, puno poštovanja i najlepših manira. Da bi ovaj fenomen dobio adekvatnu analizu, moraju se okolnosti čitati u novom ključu, uz potpuno sagledavanje opštih istorijskih i društvenih procesa. Ne treba naglašavati, ni idealizovati, ali ne treba ni zaboraviti koliko su simbolično stilizovani realiteti značili tom vremenu. I zato u ovoj naraciji ima nečeg neodoljivog u oživljavanju neke konekcije koja daje raskošan vez emocija i uspomena, koje današnje i buduće generacije neće biti u stanju da razumeju. I baš zato, ovaj društveni obrazac govori jezikom nedovršenosti, nudeći mogućnost novih čitanja, otkrića i tumačenja, produbljenih analiza.
Autentična ideja poimanja karaktera i smisla jugoslovenskog društvenog i kulturnog prostora još uvek je i te kako živa i bliska osećajnosti mnogih malih, običnih ljudi. I danas posle mnogo godina od ukidanja štafete i Dana mladosti, bivši junaci ili njihovi potomci uzalud traže sebe u krhotinama prošlosti, obilazeći dvadeset petog maja „Kuću cveća“ i Muzej „25 maj“, donoseći cveće i štafete sa porukama iz svih republika zemlje koja više ne postoji, afirmišući recepciju da snove i uspomene ne ruše priče, već mi sami. Odanost jednoj ideji koja je želela da spoji nacije, religije, običaje i strahove, svojstvene svim jugoslovenskim građanima, podjednako, kroz stvaranje jedne idealizovane slike o svom predsedniku, završila se njegovim krajem. Da je imala drugi smisao, poruku i cilj, možda bi njena egzistencija trajala i danas.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (II): Simbolički dodiri

Objavljeno prije
1 sedmicana
13 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Decenijski fenomen proslave rođendana Josipa Broza Tita, oličene u Štafeti i Danu mladosti, uz hiljade parola, poruka, ispraćaja, sletova i raznih drugih kulturno-umetničkih i sportskih manifestacija, i njihova kulturološka, sociološka, politička i etnološko-antroplološka priča o štafeti nije, niti će uskoro biti do kraja ispričana. Između iskustva normalnog, svakodnevnog života, svih društvenih slojeva i narativa namenjenih narodnim masama, koji su tom životu pridavali određeni smisao, nije zjapio prazan prostor niti je bilo ogromnih provalija. Bio je to duh otvorene i komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, sa licem odgovornog života i ljudskog ponosa. Ljudi su živeli bez osećanja apatije, gubitništva i depresije, zadovoljni onim što poseduju i velikom nadom da će im budućnost doneti egzistencijalnu komociju i sigurnost. Sa neuništivom nadom, iskonskom verom i podstrekom ka traženju višeg cilju u svemu što su radili, bila je to svojevrsna emanacija energije, slobode, pokreta, u stvarnosti koja je tekla u veseloj lakoći nemaštine, pravoj gustini drugarstva i prijateljstva, i spremnosti da se odgovori na sve poteškoće koje život donosi.
Formalni organizator svih manifestacija, oličenih u Štafeti i Danu mladosti, bila je omladina Jugoslavije, koja je imala bezrezervnu podršku svih relevantnih institucija, počev od lokalnih do najviših državnih organa vlasti. Stara je istina: kad god se pojavi nešto novo, samim tim postaje i lepše, interesantnije, intrigantnije. To životu pridodaje dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, ostvarenosti. Vođeni željom da krenu u susret nečemu što ih ispunjava, da menjaju svoju sudbinu, pomeraju i ruše granice, a ne samo da tako nešto pasivno očekuju, omladina je prihvatila poziv da, u vrtlogu emocija, svojom aktivnošću organizuje i pokrije sve proslave oko štafete. Bilo je to nesumnjivo podsticajno, jer su bili vezivno tkivo između stvarnog i izmaštanog, između mogućeg i nemogućeg, a takvi poduhvati, obično, pokrenu dobru energiju, združenu raznolikim senzibilitetima u duhu, tada, avangardnih događanja. U postrevolucionarnom periodu, puni nemira, svetlosti, radosti, u potrezi za prostorom, za nebom, mesečinom, za igrom i pevanjem, druženjem i prijateljstvom svaka njihova manifestacija imala je više lica, a istinsko je samo jedno: lice strasti i ljubavi, gde se stapaju pogledi i dodiri, kao savršenstvo međuljudske komunikacije.
Pored glavne, postojale su još i lokalne, regionalne, republičke i stalne štafete. Svake godine, glavna štafeta je polazila iz nekog drugog mesta, koja su baštinila odredjenu revolucionarnu tradiciju, u skladu sa tadašnjim standardom republičkog ključa. Obilazila je čitavu zemlju, različitim rutama, a završna, moderna i sažeta gimnastičko sletska manifestacija, sa nekoliko hiljada učesnika, organizovana je na stadionu JNA u Beogradu, pod sloganom: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Doček savezne štafete u svakom mestu priređivan je uz veliko uzbuđenje i radost, uz cveće, državne i republičke zastave, parole i transparente. Tamo gde bi prenoćila, omladina je uz logorske vatre i koncerte, priređivala razne priredbe i igranke koje su trajale celu noć. Lokalne i regionalne štafete slivale su se u tokove značajnijih, a uručivane su rukovodiocima na mitinzima, organizovanim u njihovim mestima. „Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti čime su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti u Beogradu“. Poslednji nosioci koji su štafetu uručivali Titu birani su među najboljim radnicima, poljoprivrednicima, studentima, učenicima, i to po republičkom ključu. Kao uspomenu na taj događaj, darivan im je zlatan ručni časovnik. Inače, glavna štafeta je izrađivana od drveta, ređe pleksiglasa, ili nekog plemenitog metala, poput zlata i srebra, sa dodatkom dragog kamenja. Na vrhu palice nalazila se zvezda petokraka, buktinja ili grb, dok su poruke pionira, omladine, raznih društvenih i sportskih organizacija smeštane u unutrašnjost štafete. (U Muzeju istorije Jugoslavije čuva se više od dvadeset dve hiljade štafeta).
Od momenta polaska pa sve do predaje glavne štafete, sredstva informisanja su, svakodnevno, poklanjala izuzetnu pažnju i sveobuhvatnost, kako u informativnim tako i specijalnim emisijama i prilozima što, sa aspekta današnjeg rezona, prevazilazi svaku meru i pristojnost. Mesecima, iz dana u dan, udarna vest na tv dnevniku bila je štafeta mladosti. Pragmatično osmišljen i prilagođen, višeslojni informativno propagandni odnos uspostavlja naraciju u više smerova, poruka i skrivenih značenja. Mediji su stvarali utisak čarolije putem magije, koja je dekorisanu, stilizovanu, ubogu stvarnost izmeštala u neku lepšu dimenziju vremena i prostora, što je bio cilj i namera društvenim, kulturnim i političkim idealima toga vremena. Simbolički dodiri svih prostora kroz koje je prolazila štafeta, u čvrstom spoju života i igre mladosti, postala je nova stvarnost koja simbolište bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Taj spektakl nije bio samo ritualni ornament realnog društva, već središte njegove nestvarnosti. Pola godine Jugosloveni su se pitali, gde će štafeta konačiti. O ovom fenomenu su snimljeni mnogi filmovi, a posebno dokumentarni video zapisi, koji se čuvaju u depou Jugoslovenske kinoteke i Muzeju istorije Jugoslavije. Štaviše, mnogi umetnici poklanjali su Muzeju svoja vredna dela, inspirsana štafetom i omladinskim manifestacijama.
U želji da se, u atmosferi egzistencijalne teskobe, ovom društvenom ornamentu obezbedi vitalnost, više od onog pojavnog, organizovane su velike manifestacije, počev od mitinga pa do celonoćnih omladinskih igranki i zabava. Kroz harmonizaciju grupne interakcije pojačava se atribut društvenog angažmana. Ta potencirana atmosfera i strategija političkog inženjeringa bile su suština izazova, jer jedan pravi trenutak pobeđuje sve nevolje i sve godine nespokoja i oskudice. U predelima nade i čežnje, mladosti priliči igra, a bez nje je zabava bez obaveze da otkriva sopstvenu prirodu, da razvija i obogaćuje um. Izazov koji im upućuje štafeta mladosti delovao je kao nešto jedinstveno, a žudnja za dubljim doživljajima, po mnogo čemu, fantazmagorično. Ta iracionalna nada bila je inspirativni podsticaj da će neka slična emocija i energija ući u njihov život, kao trenutak dostojan pamćenja ili životnog trajanja.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (I): Simbol Dana mladosti

Objavljeno prije
2 sedmicena
7 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Kultura sećanja se teško uklapa u savremene tokove, njegove nove običajnosti i folklorne vrednosti, posebno ako se radi o nasleđu iz vremena Jugoslavije. Ti prenosivi društveni obrasci, koji su nekada bili noseći delovi celine i poretka stvari, sada govore jezikom prevaziđenosti. Svako ima pravo na svoj emocionalni doživljaj i sećanje, pa zašto bi u tome običaji i navike bili izuzeci. Mnogi svedoci istorije, s puno kontraverzi, govore i pišu o svom vremenu, a da nisu u potpunosti svesni istorijskog značaja u kome su živeli. Štaviše, i duh koji bi otkrio istinu nestaje, ostavljajući nam razne dileme i nedoumicu, jer silom se prošlost ne može naterati da progovori. U dijalogu sa prošlošću, svako uspostavlja poseban, lični odnos, a kultura sećanja je samo jedna dimenzija sadašnjosti.
Pre nekoliko decenija, što je za istorijsko pamćenje beznačajan period, društveni i sociokulturni kontekst bio je sasvim drugačiji. Živelo se, kako mnogi iz tog vremena smatraju, sa više bliskosti i intimnosti, otmeno, lagano, dostojanstveno. Ljudi su umeli da vole, znali su da brinu o drugima oko sebe, sa bogatijim socijalnim životom. Bilo bi pretenciozno nabrajati sve razlike sadašnjosti i bliske prošlosti, a još manje očekivati neočekivani konsenzus za kompromis potvrde ove teze. U pokušaju da se sagledaju lepe i ružne strane jugoslovenske stvarnosti, detinjstva, mladosti i načina života, nužno je poći od činjenice da moj intimni doživljaj i odnos prema tom vremenu u celini ne polaže pravo na objektivnost i isključivost, niti na želju da se negiraju tuđa mišljenja. Štaviše, i vreme, a ne samo ljudi, ume da se duboko srodi sa svojim zabludama ili istinama, jer činjenice koje ne ulaze u istoriju često su presudne. Sociokulturološka tumačenja, ako uopšte drže do sebe, ne polažu pravo na konačnu izvedenost. Na to pravo ne polažu ni knjige, koje interpretiraju to vreme i nastoje da tumače neke istorijske istine. Sve ovo zahteva širinu i najveću moguću analizu i određenost.
Ovo je priča o jednom društvenom fenomenu, neobičnom, ali uzorno doslednom. Mi, od davnina, volimo ili na to spontano pristajemo da živimo mimo sveta. Tako se na ovim našim prostorima, bogate šarolikosti i brojne kulturološke osobenosti, spontano pojavio jedan društveni realitet, nepoznat širim evropskim okvirima, koji je dosta dugo egzistirao kao jugoslovenska egzotika neobične filozofije života. Titova štafeta ili, kako je kasnije preimenovana u Štafetu mladosti, generisana političkim odlukama u čast rođendana „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“, imala je, navodno, više „promišljenu institucionalnu formu da identifikuje, štiti i unapređuje prava i interese mlade generacije“, a manje izgradnju kulta Titove ličnosti. Ne ulazeći u suštinu ovakvih i sličnih špekulacija o njenoj svrsi, nameni i funkciji, treba priznati da je štafeta, nošena rukama mladih i obilaskom svih krajeva zemlje, bila simbol zajedništva svih jugoslovenskih građana, ali i simbol odanosti, ljubavi, poštovanja prema ličnosti predsednika Tita. Ta direktna, međusobna veza naroda i njenog predsednika, oličena u završnoj predaji glavne štafete na Dan mladosti, nije ništa drugo do priznanje legaliteta autoritarnosti vođe, heroja i uzora, kome je predavana kao rođendanski poklon. (Prvi put u istoriji, olimpijski plamen je prenet štafetno iz Atine u Berlin, 1936. godine, na otvaranju letnjih olimpijskih igara. Od tada, svake četvrte godine, baklja se štafetno prenosi na letnje i zimske olimpijske igre).
Ako semantički zaronimo u primarno značenje reči štafeta, susrešćemo se sa pojmom koji u raznim narodima ima srodna, ili različita značenja. Tako u leksikonima nalazimo da reč potiče od latinskog pojma staffetta – konjanik, glasonoša. Drugo značenje je palica, koju trkači predaju jedan drugome, ali može da znači i vest koju prenose glasnici. Kao jedinstven simbol kulturnog aktivizma i zajedništva svih građana socijalističke Jugoslavije, štafeta mladosti je bila integrisana u jedinstvenu celinu tadašnje sveukupne kulturno-istorijske stvarnosti. (Poznata je tzv. „Sokolska štafeta“, nošena 1935. godine od Sarajeva do Oplenca, na grobno mesto Aleksandra Karađorđevića, tvorca Jugoslavije). U vremenu posle Drugog svetskog rata, ona je bila znak, trag, otisak; simbol bez početka i bez završetka. To su bile emancipatorske decenije pojave najrazličitijih društvenih formi, počev od omladinskih radnih akcija, stvaranja različitih pionirskih i omladinskih društvenih organizacija i raznih drugih asocijacija, pa i Titove štafete. U tom periodu revolucionarnog entuzijazma „sve je bilo prožeto i ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u čoveka, u njegovu radost, muku i rad“.
Evo i kratke hronologije na istorijat Titove, odnosno Štafete mladosti. Ritual nošenja štafete osmišljen je 1945. godine. Inicijator je bio Josif Prohaska, profesor fizičkog vaspitanja u kragujevačkoj gimnaziji. Iste godine Narodna omladina Jugoslavije donela je odluku da se 25. maja, prvi put u slobodi proslavi rođendan Josipa Broza Tita, iako je u matičnim knjigama sedmi maj upisan kao dan njegovog rođenja (Taj datum se poklapa sa nemačkim desantom na Drvar, 25. maja 1944. godine, i pokušajem da se Tito zarobi živ). Prva štafeta je pošla 5. maja iz Kumrovca, rodnog Titovog mesta. U toj manifestaciji učestvovalo je 12,500 omladinaca, koji su, pretrčavši stazu, dugu devet hiljada kilometara, predali Titu prvih devet štafetnih palica. Kasnije, na Titovu inicijativu, 1957. godine, njegov rođendan je nazvan Dan mladosti, a Titova štafeta preimenovana u Štafetu mladosti. Broj štafeta i pređenih kilometara uvećavao se iz godine u godinu, da bi već 1950. godine broj nosilaca bio veći od milion. Sve do 1965. umesto više glavnih štafeta, koje je u 16 časova primao na stadionu JNA, Titu se uručuje samo jedna glavna, na sletskoj priredbi, sa poočetkom u 20 sati (Prva štafeta uručena je Titu u Zagrebu, a ostale, do 1956. godine u Beogradu ispred zdanja Beli dvor). Poslednji put, Titu je uručena štafeta 1979. godine, da bi se posle njegove smrti, 1980 godine, čekalo čitavih sedam godina na njeno ukidanje. Proslave Dana mladosti nastavljene su sve do 1987. godine, pod parolom „I posle Tita – Tito“. Tada je štafetnu palicu primao predsednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Januara naredne godine, doneta je odluka da se štafeta i sve prateće manifestacije obustave.
“Uzvik „Za Tita, ura, ura, ura!“ odzvanja stadionom Jugoslovenske narodne armije. Desetine hiljada mladih Jugoslovena kliče sa terena. Hiljade dlanova aplaudiraju sa tribina. Počinje pesma Druže Tito, mi ti se kunemo, publika je na nogama. Na nogama je i Josip Broz Tito. Ređaju se pesme, mladi plešu na terenu, a zatim utrčava učenica iz Gnjilana, noseći štafetu mladosti – simbol „bratstva i jedinstva“ i „ljubavi prema drugu Titu“. Tako je izgledala proslava dana mladosti 1979. godine – poslednja koja je održana za vreme Titovog života“, izveštavao je čuveni BBC na srpskom.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 dana
Napredak i nepovjerenje
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 dana
Duboki kapital
Milan Popović
-
DANAS, SJUTRA / prije 1 sedmica
Hljeba i blokada
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 1 sedmica
Konferencija evropskih nacista (CEN) u Jerusalimu
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Na početku
Milena Perović

Novi broj


Napredak i nepovjerenje

NAPAD IZRAELA NA IRAN I PODRŠKA ZAPADA: Pravo agresora na odbranu

MITROPOLITI I ANDRIJA MANDIĆ NA ZADATKU U SLOVENIJI: Četništvo kao svetosavska dogma
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 sedmice
ALBANSKO – AMERIČKO OPONIRANJE SPAJIĆU I ALABARU ZA ULCINJ: Važnost lobiranja
-
Izdvojeno3 sedmice
GDJE SU PRIPADNICI SEDME UPRAVE: Tajne veze
-
Izdvojeno3 sedmice
VELIKA PLAŽA ČEKA INVESTITORE BEZ KANALIZACIONE MREŽE: Hoteli sa pet zvjezdica na septičkim jamama
-
DUHANKESA3 sedmice
Komanči iz Gaze
-
FOKUS2 sedmice
MILAN PAUNOVIĆ- INSAJDERSKE PRIČE: Tajne trojke
-
FOKUS3 sedmice
KAKO DOČEKUJEMO TURISTIČKU SEZONU: Prazne priče kriju praznu kasu
-
HORIZONTI3 sedmice
BOSNA I HERCEGOVINA I CRNA GORA 30 GODINA OD DEJTONA: Od Republike Srpske prave državu, od Crne Gore Republiku Srpsku
-
INTERVJU3 sedmice
NATAŠA BOŠKOVIĆ, BIVŠA SUTKINJA PRIVREDNOG SUDA: Moram da dokazujem da nijesam kriva, ali i da sam živa