Milan Babić: ,,Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti”
U nastavku izjave pred Haškim tribunalom, Biljana Plavšić je kazala:
,,Vjerujem da vam je jasno da sam se ja razišla sa tim liderima – premda prekasno. Ipak, to rukovodstvo bestidno nastavlja da traži odanost i podršku našeg naroda. To se čini izazivanjem straha, govorenjem poluistina kako bi se ubedio naš narod da je svijet protiv nas. Ali, plodovi njihovog rada – tog rukovodstva – su jasni: grobovi, izbeglice, izolacija i ogorčenje prema cijelom svjetu, koji nas je odbacio upravo zbog tih lidera.
Neki su me upozoravali da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se kaže ova istina – da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za svoja djela. Ali, ja verujem da ne postoji mjesto ni vrijeme na kome je neprikladno reći istinu. Ja vjerujem da mi moramo da uredimo našu kuću – ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svjetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter – nemamo se čega bojati.
Što se tiče mene – članovi ovog sudskog vijeća su oni kojima je data odgovornost da sude. Vi se morate truditi da u svojoj presudi nađete bilo kakvu pravdu koju ovaj svijet može da ponudi – ne samo za mene, nego i za nevine žrtve ovog rata. Ja ću, međutim, uputiti jedan apel ovom Tribunalu – sudijama, tužiocima, istražiteljima – uradite sve što je u vašoj moći da pružite pravdu za sve strane. Čineći to, možda ćete biti u mogućnosti da ostvarite misiju zbog koje ovaj Sud postoji. Hvala Vam. ”
Milan Babić je 1991. i 1992. godine obavljao dužnost premijera/predsjednika vlade samoproglašene Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajina, Hrvatska, kasnije nazvanoj Republika Srpska Krajina (RSK). Babić je učestvovao u kampanji progona usmjerenoj protiv nesrpskog stanovništva. Podržavao je i učestvovao u vojnom zauzimanju teritorija. Na javnim manifestacijama i u sredstvima javnog informisanja držao je huškačke govore na nacionalnoj osnovi. Prije nego što je optužen, svjedočio je kao svjedok optužbe u predmetu Milošević. Osuđen je na 13 godina zatvora. Prije izricanja presude izvršio je samoubistvo.
Pred sudom u Hagu kazao je 27. januara 2004. godine:
,,Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno isterani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon šta sam saznao šta se dogodilo ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.
Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojom moram živeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešće u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez reči kada treba da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za uticaj moga greha na druge. Mogu samo da se nadam da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primer onima koji još pogrešno veruju da takva nečovečna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote.
Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Shvatio sam da nam neprijateljstva i podeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako obezbijedimo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.
Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gde će dobro, saosećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam učestvovao. I na kraju, bezrezervno stavljam sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu. Hvala. ”
DRAŽEN ERDEMOVIĆ
Žao mi je svih žrtava
Prvi optuženi koji je priznao krivicu 1996. godine bio je vojnik 10. diverzantskog voda odreda vojske bosanskih Srba Dražen Erdemović, koji je nakon toga osuđen na pet godina zatvora, a potom je svjedočio u više postupaka pred Tribunalom i “pružio značajne i detaljne dokaze o počinjenim zločinima”. On je tada potvrdio da je nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995. godine učestvovao u pogubljenju stotina nenaoružanih bosanskih muslimana iz te enklave. Osuđen je na pet godina zatvora.
Prema izvodu iz transkripta pretresa od 20 novembra 1996. Erdemović je izjavio:
,,Prije svega, poštovani Sude, želio bih reći da mi je žao svih žrtava, ne samo tih žrtava što su stradale tada na tom imanju, nego i svih žrtava, nema veze koje su nacionalnosti, koje su stradale u bivšoj Bosni i Hercegovini.
Ja sam izgubio dosta dobrih prijatelja raznih nacionalnosti, sve zbog tog rata, a uvjeren sam da ti svi moj prijatelji nisu bili za rat, isto kao i ja. Uvjeren sam da nisu imali drugog izlaza. Jednostavno, to im je bilo sve. Došao je taj rat, nisu imali drugog izlaza, kao i ja.
Zbog mog slučaja, zbog svega što se desilo, ja sam sâm, bez ičijeg hapšenja, bez ičijega – kako da kažem – ispitivanja i pritiska priznao, još prije nego što sam uhapšen u Saveznoj Republici Jugoslaviji, novinarki. Tada, tom prilikom sam joj rekao da želim da idem pred Međunarodni sud, da pomognem Međunarodnom sudu da shvati šta se u bivšoj Jugoslaviji radilo sa običnim ljudima, ovakvim kao što sam ja. Kao što je rekao gospodin Babić, u Saveznoj Republici Jugoslaviji sam isto priznao na sudu sve. Organima državne bezbjednosti sam priznao sve, isto kao i vama ovdje.
Gospodin Babić, prvi put kada je došao ovdje, rekao mi je: ,,Dražene, možeš li da promijeniš odluku? Ne znam šta se može dogoditi, šta će biti.” Ja sam rekao, zbog žrtava, zbog moje savjesti, zbog moga života, moga dijeta, moje supruge, ja ne mogu da poništim ono što sam rekao novinarki i što sam rekao u Novom Sadu. Znači, zbog moje duše, zbog mog poštenja, zbog žrtava, zbog svega. Iako sam znao da će moja porodica, moji roditelji, moj brat, moja sestra imati problema zbog toga, ja nisam to htio da poništim.
Zbog svega što se desilo, jako mi je žao, ali ništa nisam mogao učiniti. Kada sam mogao, to sam i učinio. Hvala. ”
Svjedočanstvo o prirodi rata u BiH
Sporazum o priznavanju krivice sa haškim sudom sklopili su: Milan Babić, Predrag Banović, Miroslav Bralo, Ranko Češić, Miroslav Deronjić, Damir Došen, Dražen Erdemović, Miodrag Jokić, Goran Jelisić, Dragan Kolundžija, Darko Mrđa, Dragan Nikolić, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Biljana Plavšić, Ivica Rajić, Duško Sikirica, Milan Simić, Stevan Todorović, Dragan Zelenović…
Monitor će u nastavcima objaviti njihove iskaze na sudu, jer smatramo da su oni značajno svjedočanstvo o prirodi rata u BiH.
(Nastavlja se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice