Povežite se sa nama

FELJTON

IBRAHIM ČIKIĆ: GDJE SUNCE NE GRIJE (V): Prva posjeta

Objavljeno prije

na

Velika hladnoća koju osjećam natjera me da otvorim oči. Ništa ne vidim osim crnila. Bože, pa nije valjda da sam vid potpuno izgubio, pomislih i počeh pipati oteklim, prebijenim i promrzlim prstima oko sebe. Osjetih nešto mehko ispod prstiju i zaključih da ležim na jednom ćebetu i da imam još jedno koje me pokriva. Gdje se nalazim, kakva je ovo prostorija, kada sam ovdje doveden, zbog čega sam tu, koliko dugo ću biti još tu, pitanja su na koja nisam u stanju odgovoriti? Crnilo koje se širi oko mene dovodi me do zaključka da sam, doista, izgubio vid. Nisam u stanju, ama baš, vidjeti ni najmanje tragove svjetlosti. Bolna sjećanja i bolovi koji se šire čitavim tijelom i strašni bolovi u očima. Šta je sa mnom? Gdje se nalazim? Pokušavam da se sjetim gdje bih to mogao biti. Povezujem misli. Slika klanja i silovanja mojih najdražih ponovo titra pred mojim očima. Sjećam se i udarca nogom u predjelu grudi. Ali tamo je bilo svjetla, a ovdje je potpuno crnilo i mrak.

Mora da sam u nekoj ćeliji. To je jedini logični zaključak koji sam mogao donijeti u tom trenutku.

Dakle, nalazim se u ćeliji nekog zatvora, bez vida, promrzao i prebijen do te mjere da me svaki dio tijela boli. Polahko prebiram po sjećanju, vršim rekonstrukciju događaja. Slažem kockice. Povezujem događaje. Strašno, ali suočavam se sa surovom stvarnošću. Zaključujem da moram biti realan. Realnost jeste najružnija stvar u životu, ali onome ko je ispravno sagleda i razumije daje pravilno prosuđivanje i razmišljanje. Nema mi druge, prihvatam bolnu istinu, zahvalan Gospodaru, pokoran, ali samo Njemu. U neprijateljstvu sa zločincima, ali bez trunke mržnje. Nisam naučen da mrzim, vjera kojoj pripadam prožeta je ljubavlju. Ljubav je univerzalnog karaktera svojstvena čovjeku, samo neljudi mrze(…)

Zveket ključeva ispred moje ćelije me iznenadi. Uslijedilo je škljocanje brave i naglo otvaranje vrata. Svjetlost koja prodrije u ćeliju izazva strašan bol u mojim očima i izmami bolan krik koji se ču, a da ga ja, doista, nisam mogao kontrolisati. Svjetlost koja je dolazila od otvorenih vrata nagna me da poklopim oči i sjednem od bola.

„Ustaj, majku ti tursku j…. Šta se praviš i pretvaraš ovoliko vremena?! Ustaj, imaš posjetu”, začuh glas koji je odavao hroničnog alkoholičara. Promukao i mrzovoljan, isti glasa nastavi: „Idi, majku ti j…., šta se praviš lud? Idemo prvo na razgovor, pa onda na posjetu. Polazi, Turčine!” Lagahno pođoh u pravcu svjetlosti i kako izađoh, jutarnja svjetlost me obori na koljena, što izazva bolni jauk.

„Šta se dereš, majku ti tursku, šta se pretvaraš? Sad ću te ja palicom natjerati da trčiš!” Istog trenutka osjetih snažan udarac po leđima, za njim je uslijedio još jedan, pa još jedan. Ne znam da li je bilo još udaraca, jer bol koja se pojavila u očima bila je toliko jaka da nisam više obraćao pažnju na udarce. Nađoh se na koljenima. Bolne i otečene dlanove stavih preko očiju i tako ublažih svjetlost. Polahko ustadoh i krenuh nasumice nekoliko koraka, sapletoh se i padoh svom silinom na tlo. Pad koji je bio jako bolan dovede me do ivice strpljenja.

„Šta se dereš? Životinjo jedna? Pomozi mi! Vidiš li da nisam u stanju sam ići?” dreknuh iz sveg glasa na životinju koja me udara. (Kasnije sam saznao da je to bio komandir Petrović). Divljački me uze ispod pazuha, podiže i poče voditi za sobom. S mukom sam koračao pored njega. Nestanak jakog blještavila ispred mojih očiju dade mi do znanja da smo ušli u neku prostoriju.

„Evo ga, to je onaj što je htio državu Sandžak. Gledaj ga kakav je, jedva hoda, a čini mi se i da ništa ne vidi”, obrati se Petrović onom u čiju me sobu uveo.

„Ja sam Luka Bulatović, upravnik zatvora, Čikiću”, začuh poznati glas čovjeka koga sam dobro poznavao i sa čijim sinom sam bio dobar prijatelj. Poslije kraće pauze Luka nastavi: „Ti si uhapšen i nalaziš se u bjelopoljskom istražnom zatvoru. Optužnica protiv tebe je dosta teška i od nas zahtijevaju da budemo strogi prema tebi. Danas je četvrtak i imaš posjetu. Došli su tvoji da te obiđu. Posjeta će trajati samo tri minute ako se budeš fino ponašao i ne budeš puno pričao; u protivnom, dužan sam da ti prekinem posjetu. Ne smiješ ih ništa pitati i moraš im reći da si dobro. Razumiješ li me što ti govorim? Ne smiješ im ništa pričati o tome gdje si bio i šta ti se desilo, niti njih bilo šta pitati. Samo im kaži da si dobro. Razumiješ li me šta ti govorim? Za desetak dana ćete pregledati i zatvorski doktor.” Ovim riječima Luka završi svoje obraćanje.

„Luka, primjećuješ li da ja ništa ne vidim? Ti dobro znaš kakve sam ja imao probleme sa očima i da sam ja teški, stopostotni invalid već skoro petnaest godina. Nisam u stanju sam boraviti u sobi, čovječe? Koji je danas dan, koji je datum?” prijateljskim glasom upitah Luku.

„Danas je četvrtak 10. mart 1994. godine, osam je sati ujutro! Tvoji već sat vremena čekaju da te vide. Prvo ćemo tebe uvesti u prostoriju za posjete pa ćemo onda i njih pozvati. Ako želiš da imaš sljedeću posjetu, pazi dobro kako se ponašaš. Samo govori da si dobro, a u posjetu ti je došao i drug Vesko. Ne vjerujem da će ti ikad više doći”, kao za sebe da reče pa nastavi: „Došli su ti otac, majka i žena.”

„Hajde, bando, idemo i pamet u glavu, čuo si upravnika”, začuh Petrovića, koji se bješe uvjerio da doista ne vidim i ne mogu sam hoditi, te me uze ispod pazuha i povede u sobu za posjete. Smjesti me na klupu da sjednem, još jednom saopštivši da budem pametan, i posla neke momke da uvedu moje da me vide. Majka me prva prigrli i plačnim glasom upita kako sam. Babko mi priđe odmah poslije nje i prvi put u životu osjetih da plače. Vesko me bratski zagrli i dok me ljubio, nije mogao sakriti bolne uzdahe, zbog stanja u kojem sam se tada nalazio. Nemoćan da mi pomogne, slomio ga je susret sa mnom. Bespomoćnost u datom trenutku ljude čini tužnim i zabrinutim. Rabija, moja supruga, posljednja priđe, dostojanstveno i odvažno me zagrli i poljubi. „Budi hrabar i izdrži, sve će ovo, ako Bog da, brzo proći! Kako si?” Srce mi se stegnu od boli. Pa za ime dragog Boga, odakle joj ovolika snaga da poslije svega što je prošla ovako nastupi? Čudom sam se čudio njenoj odvažnosti. Pa je li moguće da je ovoliko hrabra i izdržljiva? Poslije svega onog što je kao muhadžir preživjela, počevši od Čajniča pa do njenog odlaska u Skoplje da obiđe roditelje, i naše svadbe. Njeno dostojanstveno držanje i odvažan govor povrati mi samopouzdanje i ja odlučno kazah da sam dobro i da je sve u redu, pri tom pitajući kako su oni. Svi uglas rekoše da su dobro i tako se posjeta završi. Isuviše kratko i nenadno prođe ova prva posjeta. Ipak, dobio sam odgovor na pitanje gdje se nalazim. Sada sam znao da sam u istražnom zatvoru u Bijelom Polju. Nažalost, posjetu nisam uspio iskoristiti da saznam bilo šta novo, a u vezi svega što me je snašlo. Jedino dobro koje smo vidjeli od ove posjete sadržano je u susretu. Vidjeli smo jedni druge. Oni mene kao sužnja, a ja njih kao mučenike. Posjeta je bila još jedan šok, kako za mene, tako i za one koji su me došli posjetiti.

Petrović me ponovo vrati u ćeliju vodeći me ispod pazuha, dok je u drugoj ruci nosio ceger koji su mi moji donijeli. Zaključa iza sebe vrata i izađe bez riječi. Nađoh se ponovo u mraku.

Eh, dobro je, rekoh samome sebi. Kao prvo dobro od ove posjete jeste činjenica da sada znaš, da nisi totalno izgubio vid. Istina, vid ti je dosta oštećen i jako slabo vidiš, ali, hvala Bogu, još vidiš. Drugo, vidiš da se Rabija drži kao muško i da ti je priredila prijatno iznenađenje, da je mnogo čvršća i hrabrija nego što si mislio. Treća stvar, vidiš da su ti i roditelji dobro i da se i oni dobro drže. Četvrto, evo i Vesko ti je došao, znači da ti je doista iskreni prijatelj. Sada kada si dobio odgovore i riješio se nekih briga i problema koji su te danima mučili, daj da vidimo šta su ti tvoji donijeli. Otvorih ceger i napipah veliku plastičnu bocu koja je bila još topla, otvorih je i prinijeh ustima, okusih toplo mlijeko, vareniku. Bože, pa ove ljepote, lijepa mlijeka. Ruka krenu dalje po cegeru i napipah toplu tepsiju. Pita, i to burek. Uzeh nekoliko zalogaja i još koji gutljaj mlijeka i zasitih se. Iako nisam danima jeo, uopšte nisam osjećao glad.

(Nastavlja se)
Priredio: Veseljko Koprivica

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (IX): Hindustan moj roden kraj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Evo indijskog primjera na srodnu temu.

Hilal Ahmed komentira citat psihologa Ashisa Nandyja o konceptu političkog zaborava kod autora Manana Ahmeda Asifa. Hilal Ahmed dodaje i jedan citat iz teksta M. A. Asifa: „Politički zaborav prekriva prošlost sadašnjošću na takav način da sve mogućnosti i predrasude sadašnjosti zaklanjaju složenost i življenu stvarnost prošlosti“. Pod korisnom poviješću obično se misli na neupitnu konverziju na neoliberalni kapitalizam i kapitalističku globalizaciju, prema kojoj mainstreamski diskurs smatra da opća tranzicija u „normalnost“ znači sustizanje uspjelijih zemalja od strane „zaostalih“ (uključujući unutar Evrope), kako bi se popunila povijesna praznina. Ovo je redovita zapadna/sjeverna zapovijed koja se posebno odnosi na zemlje južne hemisfere i postsocijalističke zemlje. Alternativne se opcije i pokušaji brišu i zaboravljaju kao beskorisna povijest. Takvima se smatraju i cijeli dijelovi povijesti postojećih ljudi. Tako se događa da se povijesti naroda istočne i srednje Evrope u dvadesetom stoljeću, i na Balkanu do 1989. godine, danas smatraju nepotrebnom poviješću, jer nisu doprinijele izgradnji trijumfalnog kapitalizma ili njegovog ekstremnog oblika neoliberalizma. Mogli bismo parafrazirati ovo mišljenje Hilal Ahmeda o jednom aspektu indijske povijesti: „Brisanje Hindustana kao konceptualne kategorije vidi se kao namjeran čin kolonijalnih / evropskih povjesničara – jedan politički zaborav da bi se proizvela znanstvena i autentična verzija Indije i njene povijesti“. Pojam Hindustana kao zajedničke zemlje hinduista i muslimana (ili čak Indijaca, Pakistanaca [i eventualno Bangladešana]) protjeran je iz konteksta nezavisnih zemalja, njegov je koncept modificiran ili se mora izraziti negativno. Ovo je danas prevagnulo u širem zapadnom kontekstu antimuslimanske histerije, u koju se pogotovo upisuje hinduistički vjersko-nacionalistički ekstremizam. It takes two to tango.

U slučaju Jugoslavije bi to u parafrazi glasilo, uz čvrsta uputstva državnog razloga i državotvornosti hrvatskim povjesničarima, „Brisanje Jugoslavije kao konceptualne kategorije [s mogućim smjernicama ostalim postjugoslavenskim nacionalnim tvorcima javnog mnijenja] viđeno je kao namjeran čin etno-nacionalističkih povjesničara – politički zaborav kako bi se stvorile znanstvene i autentične verzije Jugoslavije i njezine povijesti“. Pojam Jugoslavije, kao zajedničke zemlje jugoslavenskih naroda, protjeran je iz hrvatskog konteksta (kao i drugih bivših republika), on je modificiran ili se mora izraziti negativno. Slično tome, ono što Bharatiya Janata Party (BJP) i krajnje desničarski hinduistički nacionalistički vigilantizam (i hindutvā) u Indiji sada opovrgavaju, jest „Hindustan“ kao naziv za zajednički dom za hinduiste i muslimane. Ali tradicionalno, prema autoru Mananu Ahmedu Asifu, „Hindustan“ uključuje barem stanovnike i prostore Pakistana, Indije i Bangladesha (ako ne i dalje na istok unutar Britanske imperije). Pakistan i Bangladeš, s većinskim muslimanskim stanovništvom, odbacili su naziv „Hindustan“ ubrzo nakon prvog razvoda 1946–1948 a zatim 1971. Dodajem da su to učinili iako je to ime, koje evocira hinduiste zapravo „etimološki“ muslimansko i da ga je Indija zadržala najdulje, sve do postupnog pomicanja prema antimuslimanskim unutarnjim politikama dolaskom BJP-a na vlast. Druga podjela Indije (odcjepljenje Bangladeša 1971) ojačala je taj proces, koji je u Indiji dovršen dolaskom Modija na vlast. Taj se izraz (Hindustan) u Indiji sada odbacuje iz suprotnih razloga nego drugdje na potkontinentu – zato što se odnosi na moguću zajedničku zemlju za muslimane i hinduiste, iako zapravo postoji više religija nego samo te dvije. Značenja imena Hindustana su se, ovisno o većini o kojoj je riječ, udvostručila: za muslimane se odnosi na hinduističku zemlju, a za hinduiste na muslimansku. Niko od nacionalista više nije u stanju zamisliti niti smije spomenuti zajedničku zemlju, a politička je supstancija takvim brisanjima svedena na osiromašeni ahistorijski binarizam bez dubine i bez nijansi. Hindutvā („Globalni hinduistički svijet“), kao i „Srpski svet“ i bilo koji etno-nacionalno ograničeni svijet bilo kakve etničke denominacije, zatvaranje je u sebe, u imaginarnu slavnu prošlost i suprematizam, i u provinciju vlastitog ograničenog uma nepodijeljenog s drugima. A bez drugih nema mišljenja.

Tu nije problem razumjeti se u istom ili u sličnim jezicima, već politika prevođenja. Takva politika nalaže filter ne kao dobrodošlo pomicanje značenja, nego kao začepljenje. Otčepljenje naših sakraliziranih jezika možemo na sreću očekivati od novih došljaka i od drugdje, u pomoć onima koji su i ovdje shvatili da se jezik ne može jednoznačno zabetonirati jer se time ubija, povlači u sebe, zatvara svijetu i provincijalizira.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIII): Izbrisani zajednički jezik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Nekadašnji je zajednički jezik izbrisan kao i negdašnja zajednička zemlja. Tu su organizirani politički zaboravi, brisanja i gubitak, pa se dalje gradi od tabule raze (tabula rasa) umjesto od dijeljenog zajedničkog nasljeđa a u svrhu zajedničkog projekta. Zajedničko je nasljeđe sada podijeljeno (partagé) u smislu da je ,,razdvojeno”, ali nije podijeljeno u smislu solidarnog dijeljenja zajedničkog blaga (partage). Ovo bi se moglo kad bi se imao projekt. Razdvojenost hrvatskog i srpskog jezika (prije svega njih, a preko njih i ostalih) s obje strane jedan je komičan i apsurdan, a etimologijom, semiologijom i fonologijom potpuno nepodržan i nepotvrđen nacionalni artefakt, koji je danas i sam umnožen prema varijantama jezika. Obara ga činjenica da su fonemi hrv- i srb- u imenima naših jezikâ i narodâ – jedan te isti i da označavaju isto. Daju distinktivno samopripisano ime jezika i naroda ali u dva blago različita izdanja istog. Ono je kod nekih (kod nacionalista) uzdignuto u neprikosnoven simbol željenog a ocvalog suvereniteta u vrijeme globalizacije kada su nacionalni i državni suvereniteti jasno pokazali svoje granice, budući da je opće-objelodanjena ovisnost svakoga od svih, kao i svekolika međuovisnost. Naši narodi nisu bili u stanju ni da sebi izmisle jasno različita imena, a kamoli da se zamisle odvojeno (što rat samo potvrđuje). Vjeruje se da je jezik ime, da se upravo u imenu nalazi moć jezika. Imenovanje je i samo moć ako ne i nasilje. Derrida pokazuje kako su taj stav prenosili Scholem, Benjamin, Heidegger i drugi, i ujedno ukazuje na spektralnost i nedohvatnost takvog priželjkivanog stanja (i stanja jezika) o moći jezika u imenu, upravo kao što je Konstantinović upozoravao na spektralnost palanke koja je moguća samo kao ,,duh”. Palanka se ,,ostvaruje” samo kao nasilje kroz nekrofilski jezik, u drugom obliku i ne postoji.

Zajedničko ,,r” u osnovama hrv- i srb- govori samo za sebe i postojano je. ,,H” i ,,s” su međusobno izmjenjivi, a takvi su i ,,v” i ,,b” u našim i nekim srodnim jezicima. Još smo kao đaci i studenti, moja generacija (a sigurno nismo bili prvi), to znali i s tom  se evidentnošću šalili. Njegovanje razlike prije nego srodnosti i bliskosti među našim jezicima, i insistiranje na razlikovnim oblicima tako da je glavno načelo oblikovanja standarda u nacionalnom jeziku razlika od srodnog jezika, jeste jedan od mehanizama (tragikomičan) onoga što Jacques Derrida naziva i podvrgava filozofskoj i političkoj kritici kao jednojezičnost, u Le monolinguisme de l'autre. Taj je princip tragičan zato što ograničava i sakati bogatstvo jezika. A komičan je zato što počiva na pretpostavkama unaprijed zadatog apsolutnog razlikovanja (ontološki nemogućeg), kao da razlika može biti izvor (tamo gdje razlike još nema), kao da je ona ishodište a ne tek ciljan i još nepostignut rezultat akcije takve političke lingvistike. Tako je razlikovnost u hrvatskom otišla najdalje u vajnim prometnim ili saobraćajnim propisima i jeziku (,,žurni poziv”, ,,prometovati”) i u pravničkom jeziku. Ovaj posljednji ionako u svakom jeziku sebi stavlja u zadatak da nerazumljivošću i autoritarnošću impresionira pučanstvo, zastraši i održi zadati poredak. A u tome se eto može i ponosno pretjerivati.

Nadalje, razlikovnost bratskih jezika kao princip direktno otkriva njihovu neospornu srodnost, budući da razlikovni vokabular, kao i onaj od kojega se hvata otklon, dolaze iz priznato istog fonda. Princip je besmislen i zbog očigledne zajedničke etimologije hrvatskog i srpskog jezika. Na stvari je politički organizirano razdvajanje i ,,amnezija zajedničkog jezika”  a zapravo se radi o nečem drugom nego naprosto o zaboravu, ili nego o običnom zaboravu (autre chose qu'un simple oubli). Takvo brisanje ustoličuje licemjeran odnos (sa figom u džepu) naših jezika prema poznavanju jezika, poznavanju povijesti i prošlosti, razumijevanju politike i odgovornosti, shvaćanju sebe; prema poznavanju svijeta, svog položaja u njemu i realnosti kao i, u samoljublju, kontinuiranu dvoličnost jednog jezika prema drugome (i njihovim govornicima).

Nacija se gradi pod okriljem pojma suvereniteta koji je postao toksičan – nakon postkolonijalnog, dekolonijalnog i post-1989. tj. post-socijalističkog vremena, do kada je bio vezan za nezavisnost i oslobođenje. A taj je pojam i diskutabilan zato što sugerira da je čak u globaliziranom svijetu suverenitet moguć. On je međutim varljiv pojam novih nacija/država koje ne uviđaju da je još jedino moguća i operabilna – priznata međuovisnost. Potrebno je studirati izbrisane tj. danas ,,nepotrebne povijesti” (npr. Jugoslaviju izbrisanu iz povijesti kao da nije postojala), kao i alternativne prošlosti i budućnosti. ,,Nepotrebna” je povijest namjeran i sistemski ,,politički zaborav” one protekle povijesti koja nije dovela do sadašnjeg stanja nego je predstavljala druge moguće nedovršene ili izjalovljene opcije iz kojih bi se moglo još učiti.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

POLITIKE PREVOĐENJA, RADA IVEKOVIĆ (VIiI): Jednojezičnost Hrva i Srbata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz pogovora knjige Rade Iveković – Politike prevođenja

 

Sve bi bilo mnogo jasnije da je hrvatski bio nazvan „pisanim“ a ne „književnim“ jezikom, jer to što je pisan ne čini ga literarnim. Književnim bi ga činio neki estetski kvalitet, a taj pisanjem nikad nije zajamčen. Ti principi naših jezikâ jesu različiti. U međuvremenu, dikcija i akcentuacija se i u srpskoj varijanti dosta izmijenila i podlegla sličnim (ne)principima i također pokvarila, kao što je poremećena izvorna „spontanost“ pisanog-a-govornog jezika pod sakralizacijom pravoslavno-crkvenih ili ruskih uzora. No u Jugoslaviji je nekad postojao jedan glavni i priznati govor s akcentom i intonacijom, a taj je bio hercegovački. Dok ga od ovog rata u Hrvatskoj nisu pokvarili oni koji imitiraju osiromašen i izvještačen jezik radija i televizije, misleći da govore znanstveno izbaždarenim jezikom Akademije. Akademije koja je od JAZU postala HAZU i tako svjesno i namjerno znatno suzila svoj horizont. Radi se o starom nekadašnjem hercegovačkom koji je dobar (kao što je toskanski ideal u talijanskom), i srećom mnogo ljudi još njime govori: taj je bar u naglascima a i više od njih, bio model i srpskom i hrvatskom, od kojih nijedan nema dobre akcentuacije. Hrvatska je akcentuacija još više degradirana jer je zvučno i više udaljena nego srpska od naglašavanja kakvo njeguje hercegovački. Srpski, mislim na jedan normalan građanski i gradski obrazovani srpski (a i taj se u državotvornim krugovima kvari), ima ili je imao nešto bolju akcentuaciju nego hrvatski ili približno sličniju tom elegantnom hercegovačkom.

U maju mjesecu 2019. sam imala prilike razgovarati sa glumicom Narodnog pozorišta u Beogradu koja je za predstavu Jeste li za bezbednost? (koju nisam vidjela) spremala jedan moj mali tekst, naravno na hrvatskom. Došla je između ostalog da me konsultira oko naglašavanja u tom tekstu. Bila je dobila uputstva službenog akcentologa Pozorišta kako da naglašava „hrvatski“, premda moj naglasak nije bio (ili nije naglašeno nikad bio) tako „hrvatski” kako je specijalista za dikciju možda mislio da treba biti. U predstavi je bilo i drugih naglasaka iz bivše Jugoslavije, i dio teksta na slovenskom. Neki od naglasaka koje joj je stručnjak za dikciju preporučio i naložio bili su pogrešni po svim kriterijima i meni nepoznati. Izgledali su mi kao izmišljeni. Rekla sam joj, radije uzmite „normalan“ naglasak porijeklom iz hercegovskog kao uzor za taj kratak hrvatski tekst. On se ne razlikuje od ispravnog srpskog akcenta, a hrvatski jezik koji koristim se i inače od srpskog ne razlikuje mnogo osim po ijekavici i tu i tamo po manjim nijansama u vokabularu. Naravno, ovdje plediram i za svoj individualni jezik, na koji smatram da svako ima pravo mimo, povrh i bez obzira na bilo kakvu nametnutu standardizaciju. Ta me se stvar samo umjereno tiče utoliko što više ne pišem na našem jeziku (ovaj je tekst izuzetak koji bi mogao nacional-lingvistima smetati), i službenom se jezičkom standardu iz principa ne smatram dužnom. U samoj Hrvatskoj, u tom su pogledu po zvuku nešto bolji neki slavonski govori; dubrovački govor kao i govor Dalmatinske zagore mogu da budu lijepi, slični čistom hercegovačkom, ali to nije normativan jezik radiotelevizije i štampe koji danas polako prekriva sve ove ostale i upropaštava jezik.

Hercegovački naglasak je bio, mogao i trebao da bude norma i za srpski i za hrvatski, ali obje varijante su danas od njega znatno odstupile i ne oslanjaju se više na nj kao ni međusobno (ne samo u akcentu). Izuzeci su autori kao Bora Ćosić ili Daša Drndić koji su umjeli u uvjerljivom ličnom ključu (mislim na ovo poslijeratno vrijeme nakon devedesetih) naći pravu suverenu i neprikosnovenu literarnu mjeru između srpskog i hrvatskog (i unutar svake varijante) a mimo drvenog normiranog „književnog” jezika. I sigurno ima još takvih. Konačno, neki su naši autori uvijek pisali obje varijante, ili različite mjere određene varijante nekad paralelno, nekad u različitim razdobljima života, što je ušlo u povijesnu memoriju naših jezika. Da spomenemo samo neke: Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Meša Selimović, Mirko Kovač, Daša Drndić itd., a postoje i manje upadljivi jezički kameleoni, među kojima i oni nenamjerni, kod kojih se jezik nehotično i neprogramatski prilagodio ambijentalnom novom standardu i to u različitim mjerama od jedva uočljive do upadljive. Neki pišu na više jezika i ustalili su se ili probili u stranom jeziku, kao Aleksandar Hemon u engleskom, ne napustivši zajednički, kao Velibor Čolić u francuskom, kao Boris Buden u njemačkom ili engleskom, i drugi jugoslavenski pisci (i mimo zajedničkog jezika, Slovenci, Albanci, Makedonci, Mađari) koji pišu na „stranim” jezicima. Neki drugi, mnogi, nastavili su da pišu na svom jeziku premda su živjeli ili žive pretežno u inostranstvu, kao nekad Danilo Kiš ili danas Dubravka Ugrešić i Dževad Karahasan među ostalima, kao Slavenka Drakulić, sve pisci i s međunarodnim čitateljstvom. Nekima egzil u drugom jeziku teško pada, kao Kovaču, čak i jezički a ne samo životno, ali niti je to pravilo, niti se može generalizirati. Ni drugdje, ne znamo ni broja autorima koji su izabrali da pišu na stranom jeziku: spisateljice Nancy Huston (1953), Anna Moï (1955), Chahdortt Djavann (1967), Jhumpa Lahiri (1967), Agota Kristof  (1935-2011); pisci Vladimir Nabokov (1899–1977), Joseph Conrad (1857–1924), Samuel Beckett (1906– 1989), Eugène Ionesco (1909–1994), Jorge Semprún (1923–2011), Kahlil Gibran (1883–1931), Milan Kundera (1929), Andreï Makine (1957), itd. (ovo, mimo kolonijalne situacije; broj heteroglosijskih i plurilingvalnih esejista je sigurno i veći, a broj spisateljica uglavnom neistražen).

Mnogi se ustrajno drže svog ličnog jezika ostavši u zemlji. Neki intelektualci i pisci žive u unutarnjem egzilu ovisno o političkoj atmosferi i rješavaju jezičko pitanje od slučaja do slučaja, boreći se s lektorima i pod pritiskom standardizacijskog buldožera kako znaju i umiju, dok ovaj pegla književne partikularnosti. Motivacije s kojima su to radili ili rade mogu biti veoma različite, što pokazuje današnju kompleksnost naših jezičnih prilika s „jezikom policentričnog tipa” kako ga kvalificira Deklaracija o zajedničkom jeziku kojeg, po mom mišljenju, ipak nije potrebno nazivati i standardnim kao što u deklaraciji (za koju inače jesam) stoji.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo