Povežite se sa nama

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XIII): Razdvajanje porodice

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

I Mandići su se povukli iz organiziranoga stranačkog života; zanimijivo da se devedesetih Slavica Mandić aktivirala kao novinski komentator: najprije u tjedniku pacifističke inicijative Arkzinu, a potom u tjedniku (pa dnevniku) Dan Joška Kulušića, legendarnog urednika Slobodne Dalmacije, koji je potkraj osamdesetih nakladu Slobodne Dalmacije podigao na stotinjak tisuća primjeraka, da bi početkom devedesetih, nakon duljeg otpora, bio smijenjen kao jugonostalgičar, nelojalan HDZ-u.

Igor je osamdesetih bio stalno uposlen u kući Vjesnik, po kazni u prezrenom odjelu Revije i stripovi. U novim uvjetima je komercijalno najuspješnije izdanje tog odjela, Erotika, počelo naglo gubiti nakladu i dohodovnost, urušile su se i nekoć vrlo dobre plaće.

Međutim, nekadašnja zabrana suradnje u glavnom glasilu kuće izgubila je smisao, Igoru su se otvorila vrata suradnje u novinama Vjesnik. Uglavnom je pisao o knjigama, ponekad kakav politički neutralan feljton. Klonio se politike, bio je svjestan da bi mu njegov „meki odnos” prema Srbima mogao samo donijeti ozbiljne probleme u uvjetima zahuktale nacionalne homogenizacije i rata.

Ja sam 1992. godine dobio ponudu da predajem Novinarsku stilistiku na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Prihvatio sam, ali sam odustao od stalnog upošljavanja koje su mi nudili, predavao sam u svojstvu gostujućeg predavača. Primijetio sam kako profesori (posebno Mario Plenković) inzistiraju na temama i projektima koji imaju malo veze s novinarstvom (većina njih se nije ni bavila u prethodnom životu novinarstvóm, uglavnom su nekoć u medijskim kućama bili urednici i savjetnici); štoviše, inzistira se na širem terminu „komunikologija”, koji potiskuje novinarstvo.

Stoga sam odlučio da na svoje seminare dovodim ponajbolje hrvatske novinarke i novinare i studentima omogućim da u izravnom kontaktu s njima, slušajuci njihova iskustva, upoznaju različite novinarske stilove. Jedan od gostiju bio mi je i Igor Mandić. Meni i mojoj generaciji on je bio legenda novinarstva, mislio sam kako je to samo po sebi razumijivo.

Međutim, kad je sat počeo, shvatio sam kako ta mlada generacija studenata zapravo ništa ne zna o Mandiću: nije ga već petnaestak godina bilo na hrvatskim televizijama ni u novinama, a beogradsku Dugu nitko od studenata nije čitao. Potrudio sam se stoga da studentima približim kolika je bila Mandićeva popularnost kad sam ja krenuo na studij. U jednoj anketi početkom sedamdesetih, koju su ispunjavali polaznici koji su se javili na novinarsko doškolovanje, Mandić je dobio cak 70 odsto glasova kao najveći novinarski uzor i idol.

Osjetio sam kako studenti i dalje ne percipiraju posve njegovu ulogu ne samo u novinstvu, već ni u hrvatskoj kulturi (ipak je do tada bio objavio desetak knjiga). Ali studenti nisu čitali te knjige, a nisu ih baš privlačile ni Vjesnikove stranice, na kojima je Igor započeo novu seriju svojih tekstova (Vjesnik je odmah nakon izbora došao pod šapu HDZ-a, naklada se počela strmoglavijivati).

Rekao je u jednom trenutku studentima: – Znate, ja sam prije dvadeset godina bio popularan kao Tanja Torbarina danas!

Bilo mi ga je žao, Tanja Torbarina jest bila silno popularna u tom trenutku, ali Igor je ipak prema Tanji pravi enciklopedist: Tanja je imala samo duhovitost oštrokonđe, pritom se sve više kontaminirala nacionalizmom (koji je tad bio kurentan); kako bude nacionalizam opadao, njezini tekstovi će biti manje čitani.

Osim toga, Tanja je uporno odbijala nastupe na televiziji, dobro je izgledala, ali imala je loš, unjkav glas, i toga je bila jako svjesna. A bez televizije u tim vremenima bez interneta teško je bilo postati jako, jako poznat, masovno popularan. Igor je, pak, bio vrstan vizualni komunikator, kojega su kamere voljele, a govorio je elokventno i duhovito. Šteta što su mu proteklih dvanaest godina vrata zagrebačke televizije bila čvrsto zabravljena.

Studenti su ga ipak na kraju sata dobro prihvatili; ni nova generacija nije bila rezistentna prema Igorovu šarmu, razvila se živahna diskusija u kojoj se on snalazio kao riba u vodi. Nakon seminara nas smo dvojica išli pješice od fakulteta do Jelačićeva trga; Igor je bio jako zadovoljan; pogotovo jer su među studentima, budućim novinarima, dominirale djevojke. – Ima ih nekoliko jako zgodnih! – razbudio se mužjak u njemu. Očito, nedostajali su mu kontakti s publikom, bio je u nekoj vrsti izolacije, čak anonimnosti, na kakvu nije navikao (a bio je nekad popularan kao Tanja Torbarina danas).

Inače, moja se životna situacija 1991. bas zakomplicirala: 1990. otkriveno je da moj sin Luka ima Aspergerov sindrom, a supruga Jasmina je ostala 1991. bez uredničkog posla u Grafickom zavodu Hrvatske. Izdavački dio njezine firme je propao, direktor Židovec je prešao u Ministarstvo unutarnjih poslova; postao je pomoćnik ministra. Molio sam ga da nam pomogne oko dobivanja domovnice za Jasminu; oglušio se. Potrajat će njezin neregulirani državljanski status sve do 1993. godine, kad će glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Brozović pomoci da mi žena dobije hrvatsko državljanstvo.

U rujnu 1991. otpratio sam Jasminu i djecu u Beograd; mislili smo da je to samo privremeno; u Zagrebu su počinjale uzbune, bilo je isključeno da bi Jasmina s preosjetjivim Lukom mogla trčati u podrum. S druge strane, u Beogradu je mogla računati na podršku roditelja i na pripomoć sestre, prevoditeljice, koja je obožavala našu djecu. Pomoć joj je stalno bila potrebna, jer smo i ona i ja željeli da ona i dalje ima vremena za čitanje i pisanje, za rad na sebi (bez obzira na to hoće li joj to biti plaćeno), a ne da bude samo frustrirana kućanica. U Zagrebu to više nismo mogli osigurati, nismo imali dovoljno novca da plaćamo kućnu pomoćnicu; a tko bi tek našao izdavača spremnog da tiska njezine autorske priloge? Kako bi uopće mogla javno djelovati, a da ne mora neprekidno govoriti o svojoj lojanosti državi i režimu, često na ponižavajuci način?

Naša ušteđevina, planirana za moguće krizne situacije, ostala je većim djelom blokirana u vidu „stare devizne štednje”. Jedva smo skupili nekolio tisuća maraka da Jasmina ima uza se, u nuždi. Valjda će meni dostajati plaća, a možda kapne i poneki honorar.

Situacija se u Hrvatskoj ujesen 1991. zakuhala, počeo je ozbiljan rat. Jasmina i ja smo svakodnevno razgovarali telefonom, bar nakrako, dok su veze funkcionirale, potom prenosili poruke preko prijatelja i Sarajeva i Ljubljane. Pisali smo pisma skoro svaki dan, u početku su stizala uredno; potom sa sve većim zakašnjenjima. Blii su to za mene, a i za nju i djecu, teški mjeseci.

Posebno su mi išli na jetra neki „dobronamjerni prijatelji”, čak i rođaci, koji su dolazili s mudrim savjetima kako bi bilo najbolje da se razvedemo, jer – eto – zajednička je država propala, veze kao naša postale su nemoguće, nužno će propasti! Poludio bih na takve „dobronamjerne savjete”, najprostačkije bih opsovao i protisnuo kroz zube: – Pa nisam se ja vjenčavao za naciju, nego za osobu! Ma fućka mi se za nacije i države, meni su moja djeca i obitelj najvažniji na svijetu!

(Nastaviće se)

Komentari

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XIX): Sebi pod kožu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

A onda se Igoru dogodila velika osobna tragedija: u kolovozu 2004. u Baselu mu je preminula kći jedinica Ada od posijedica pokušaja samoubojstva. U depresivnom stanju Ada je skočila s devet metara visine, ali kako je redovno trenirala trčanje, a pala u zemljano dvorište, samo je isčašila gležanj i natukla kuk. Javila se odmah mami i opisala ozljede, koje nisu navodile na mogući tragičan ishod, utoliko više jer ju je na liječenje primila slavna baselska bolnica, koja je trebala rutinski riješiti te bezazlene ozljede.

Međutim, pojavili su se trombi i oni su prouzročili fatalan ishod: Ada je preminula od embolije, nenadano, u trideset i šestoj godini života.

Jedino dijete, kći na koju je Igor bio izuzetno ponosan. Udala se za sveučilišnog profesora anatomije. Sjećam se kako se devedesetih Igor pripremao za govor koji će održati na njemačkome na svadbi. Nije baš bio vičan njemačkom, ali naučio je govor napamet, izgovorio ga je preda mnom u Leksu. Bio sam njegova probna publika. Zadivio me je koliko je impresivan u izvedbi. Uopće nije imao tremu unatoč nedovoljnom poznavanju jezika; vjerujem da je jednako briljantan bio i na svadbi jer pojavom je bio impresivan govornik, a kako je uvijek govorio fluentno, mora da je zadivio prisutne.

Iz ragovora s Igorom i Slavicom moglo se naslutiti da su se s vremenom pojavili neki problemi u braku, Ada se platonski zaljubila u šefa komparatističke katedre u Baselu, gdje je u međuvremenu počela raditi. Vidio sam da su Slavica i Igor zabrinuti zbog nje, jer očito njihova jedinica nije tajila pred njima svoje osobne probleme.

Kasnije sam, čitajući Igorove zapise, shvatio kako su Mandići ljeto 2004. proveli s Adom uglavnom na Brijunima – ne zbog uživanja u ljepotama prirode, već pokušavajući joj pomoći da prebrodi probleme. Dugi razgovori majke i kćeri.

Nisu uspjeli; po povratku u Basel, Ada je pokušala samoubojstvo. Činilo se da ozljede nisu ozbiljne, ali unatoč vrhunskoj bolnici, ishod je bio fatalan.

Susretao sam se s Igorom često tih dana nakon Adine smrti. Otac koji je nenadano izgubio dijete, jedino svoje dijete. On, snažan, i fizički i duhom, prekaljen u stotinama polemika, čovjek kojega su razni progoni samo očvrsnuli, sad je bio pogružen, psihički potonuo.

Kao urednik znao sam da bih Igora morao nagovoriti da piše o Adi, o svemu što se s njom dogodilo. Budući da je knjiga koju pripremamo u osnovi dnevnik s elementima memoara i autobiografije, znam da će čitatelji očekivati piščevu iskrenu ispovijed o obitljskoj tragediji. To bitno povećava intrigantnost knjige.

S druge strane, kao prijatelj, pratio sam Igorovu unutarnju dramu, njegovu patnju. Ne mogu ga sada gnjaviti knjigom! Ako mu je pisanje o smrti djeteta previše bolno, ne mogu ga nagovoriti da piše.

Vidjelo se koliko Igora sve to pogađa; počeo bi nešto govoriti smirenim tonom, a onda bi podigao glas do razine vike, gnjevan na sav svijet. Pričao je kako se kljuka tabletama za smirenje, govorio mi o samoubilačkim mislima koje ga spopadaju: Adinom smrću njegov je život izgubio smisao.  Nisam iskjučivao ni takvu mogućnost, u nekom kriznom trenutku rastrojstva očajni otac mogao bi podići ruku na sebe.

Onda je u jednom trenutku rekao kako će sabrati Adine feljtonske zapise, koje je ona devedesetih objavljivala u Arkzinu, kako će tiskati njezinu knjigu. S jednakom pomnjom s kojom je arhivirao svoje objavljene tekstove, Igor je devedesetih izrezivao iz novina članke svoje kćeri, imao je pripremijen fascikl s njezinim tekstovima. lako Ada nije imala ambicija da ikada izda knjigu novinskih kolumni, Igor ih je čuvao; nakon njezine smrti shvatio je da bi ti nostalgični zapisi o raspadu Jugoslavije, o ratu doživljavanom iz hajdelberške distance (tekstovi koje je ona objavljivala u novinama Antiratne kampanje), mogli biti zanimljivi i publici i čuvati uspomene na prerano izgubljenu kćer. U svakom slučaju, Igor je sebi postavio cilj, bar kratkoročan; kad bude tiskana Adina knjiga, razmišljat ćemo o novom cilju. Glavno da se pokrene!

Dobar znak, to znači da je Igor izišao iz duboke mračne rupe depresije. Održati živom uspomenu na Adu, podijeliti tu uspomenu s drugima. Povezao sam Igora s Milanom Šarcem, vlasnikom izdavačke kuće Konzor, za koju sam godinama radio kao vanjski glavni urednik (pa i objavio Igorovu knjigu Za našu stvar). Šarac zna napraviti dobru knjigu, razumije se i u grafičko oblikovanje, nije opsjednut visokim nakladama; Adinu je knjigu zajedno s Igorom baš s velikom pomnjom pripremao sljedećih mjeseci; knjiga Pisma iz Heidelberga pojavila se 2005. godine. Učinilo mi se da je došao trenutak kad možemo nastaviti i naš rad na Igorovoj autobiografskoj knjizi Sebi pod kožu. Plašio sam se kako ću ga morati dugo nagovarati da u knjizi piše o Adi i njezinu odlasku, ali ne, sam je u sebi prelomio: ako namjerava dalje živjeti, pisat će o svemu, pa i o smrti vlastitog djeteta; pustit će svoje čitatelje da mu baš zavire „pod kožu”.

Poglavije o Adinoj smrti napisano je s iznimnom literarnom ekspresijom, bez patetike, s elementima crnog humora. Kad mi je donio to poglavije, bio sam siguran kako će knjiga biti iznimno čitana. Igor je vrhunski pisac!

Knjiga se pojavila 2006. godine; već se dosta znalo o njezinu sadržaju, književna publika pratila je nastavke u Sarajevskim sveskama i Književnoj republici. Postala je veliki hit, prodana je u desetak tisuća primjeraka, Igor nikad dotad nije objavio knjigu koja je doživjela takvu popularnost.

Pojavom autobiografske knjige Igor se našao u potpuno novoj životnoj situaciji; dotad je Mandić izrazito polarizirao čitatelje; ili su ga voljeli ili mrzili; nerijetko su i na promocijama njegovih knjiga protivnici izražavali svoje negodovanje; on je imao već izoštren odbrambeni gard, znao je spretno parirati i iz obrane brzo prelaziti u napad. Sad se prvi put našao u situaciji opšteprihvaćenog, voljenog pisca. Reakcije na njegovu knjigu bile su mahom pozitivne, čak do razine ushita. I sam sam im više puta svjedočio kad bih s Igorom sjedio u nekoj kavani ili kafiću, ili samo prolazio ulicom: prilazili su mu čitatelji, zahvaljivali na knjizi u kojoj su uživali, pitali kad će uslijediti nastavak…

Zanimljivo, iako je knjiga naišla na nepodijeljeno dobar prijem i u medijima i u javnosti, žiriji najuglednijih nacionalnih književnih nagrada uporno su je zaobilazili. Dobila je samo nagradu Kiklop Pulskog sajma knjiga kao najčitanija knjiga godine. Igoru je puno značilo što kategorija u kojoj je valorizirana knjiga nije bila kritika ili esejistika, natjecao se u kategoriji pripovjedne književnosti. I sam je sve češće o knjizi Sebi pod kožu govorio kao o ,,romanu”.

Nakon zagrebačke promocije uslijedile su promocije knjiga u drugim hrvatskim gradovima.

No, posebno je Igora intrigirao Beograd. Na beogradsku promociju s Igorom je putovao glavni urednik Profila Drago Glamuzina. Kad su se vratili, Drago mi je zapanjeno pripovijedao kako je na Igorovoj beogradskoj promociji prodan nevjerojatan broj knjiga. Promocija je bila zakazana u knjižari u podnožju zgrade SANU-a, u prostoru koji može primiti stotinjak ljudi. Okupio se, međutim, višestruko veći broj zainteresiranih građana. Večer prije promocije Igor je nastupio u jednoj gledanoj televizijskoj emisiji (mislim da se radilo o Utisku nedelje Olje Bećković). Njegov televizijski nastup imao je takav odjek da je prostrana Knez Mihajlova bila zagušena ljudima koji su došli čuti i vidjeti Igora. U tren je planulo nekoliko stotina primjeraka knjige koji su poslani s našom ekipom. Potom su hitno dopremljeni svi primjerci iz beogradskog skladišta Profila, pa iz drugih beogradskih knjižara. Ukupno se prodalo oko tisuću primjeraka knjige (a valja imati na umu da se prodaja stotinjak primjeraka na promociji u normalnim uvjetima smatra izuzetnom).

Hm, stvarno izuzetna prekogranična prodaja knjige za jednoga ,,bugarskog” pisca.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XVIII): Mandićev dnevnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Dao sam tih dana brojne intervjue, odgovarajući pritom na obvezatno pitanje hoćemo li organizirati novu udrugu; vidio sam da imamo masovnu podršku medija i kulturne javnosti, ali istodobno bio svjestan koliko je teško ni iz čega organizirati udrugu koja će imati dugoročnu budućnost, a ne biti samo jednokratni prosvjedni čin. Ako pokrenem to, bilo mi je jasno da ću morati osobno uložiti golem trud, malo je pisaca koji imaju organizacijske sposobnosti i koji su spremni dugotrajno, uporno i anonimno boriti se da novo društvo dobije sve potrebne papire, prostorije za tajništvo, da očuvamo časopise koje namjeravamo prenijeti iz starog društva, pokrenemo nove aktivnosti…

U kolovozu 2002. odlučio sam konačno pokrenuti osnivanje nove udruge. Znao sam da me čekaju godine rada, upornog, ne samo intelektualnog, čak sam i prenosio namještaj kad smo se useljavali: Naravno, sve bez kune novčane naknade. Prvi smo sponzorski novac dobili od grupacije Atlantic, zatim neki mali iznos i od Ministarstva kulture (SDP-ov ministar bio je Antun Vujić, s kojim nisam bio u najboljim odnosima, nikad nisam mogao znati kad će stvarno pomoći, kad opstruirati; Vujiću je bilo jako stalo da ga se ne doživi kao nekoga to je protiv starog Društva; uvijek se nastojao dopasti nacionalistima).

Sâm sam pisao i umnožavo pozivnice za Inicijativnu skupštinu, a potom i za Osnivačku (koja je održana u Zagrebačkom kazalištu mladih), poslao ih poštom uz pomoć svojih kolega iz Konzora (koji su otisnuli i prvi tekst Statuta HDP-a). Nije tada e-mail još bio u širokoj upotrebi, trebalo je sve staviti u koverte i otići na poštu.

Igora Mandića nisam imao posebno u vidu kad smo osnivali HDP; njega sam doživljavao kao inokosnika, na kojega se ne može računati u kolektivnim akcijama. Međutim, sâm mi se javio da hoće biti u našem novom društvu:

– Pa ne misliš valjda da ću ja ostati s onim nacionalistima u DHK-u? S Hitrecom i Stamaćem?

Počeo je redovito dolaziti na sastanke redakcije Književne republike, jer su na njih dolazili i suradnici koji nisu navedeni u impresumu časopisa; sviđala im se atmosfera, mogućnost da sudjeluju u zanimijivim intelektualnim razgovorima. Prihvatio je izazov kad sam mu predložio da govori na simpoziju u povodu 110. obljetnice Krležina rođenja 2003. godine, koji sam organizirao u prostoru Društva u Basaričekovoj 24. Kroz zafrkanciju sam mu rekao da očekujem kako će o Krleži govoriti afirmativno.

Ma, nema problema, Igor je u Zbogom, dragi Krleža zapravo kritički govorio o fenomenu krležijanstva i o ideološkoj monomaniji.

Danas ima puno bolje mišljenje o Krleži, pa čak i o Titu. Da, čak i o Titu je Mandić počeo govoriti pozitivno, ne samo u internim prijateljskim razgovorima, već i u intervjuima, osobito u kontekstu njegove uloge u Narodnooslobodilačkoj borbi.

Početkom 2002. godine prihvatio sam poziv jedog kruga sarajevskih pisaca (Vojka Smiljanić Đikić, Marko Vešović, Enver Kazaz, Zdravko Grebo, Nikola Kovač, Tvrtko Kulenović i dr.) da budem glavni urednik regionalnog časopisa Sarajevske sveske, koji je okupio ugledne intelektualce iz čitave bivše zajedničke države. Financilali su nas zaklada Otvoreno društvo i ambasade zemalja EU, prije svega onih skandinavskih. Ideja je bila da se uspostave mostovi suradnje, da se stvori prostor kulturne suradnje po uzoru na Skandinaviju. Izlazili smo dvaput godišnje, u vrlo obimnim dvobrojevima. Dogovorili smo se da u svakom broju imamo i rubriku Dnevnik, u kojoj će prominentni intelektualci komentirati zbivanja u šestomjesečnim razdobljima između izlaženja dvobrojeva. Ne bi to smjela biti samo lokalna zbivanja već nešto što bi zanimalo publiku u svim krajevima nekadašnje zemlje. Po mogućnosti, autori su trebali biti široko poznati.

Osobno sam među prim autorima predložio Igora Mandića, što je na sastanku redakcije jednoglasno prihvaćeno. Igor je napisao zanimjiv dnevnik i meni se učinilo da tu imamo zametak nečega što bi moglo biti dobra knjiga.

– Hajde, nastavi s pisanjem dnevnika, ali ne tako da samo opisuješ i komentiraš aktualna zbivanja; neka ti aktualna zbivanja budu poticaj da se prisjetiš događaja iz prošlosti, neka to bude neka vrsta spuštanja sondi u prošlost, volio bih da to bude kombinacija dnevnika, memoara i autobiografije. Objavljivat ćemo nastavke (okvirni opseg trideset kartica, desetak nastavaka) u Književnoj republici. Dobivat ćeš solidan honorar, a na kraju će sve biti objavljeno i u knjizi. Nastoj da uspomene budu provokativne, vidiš Guntera Grassa kako je nemilosrdan i prema samome sebi, on bi ti mogao biti uzor!

Svidjela mu se ideja, potreban mu je novac nakon umirovljenja; ipak će imati dupli honorar, prvo časopisni od Književne republike, potom akontacija za knjigu. Zapravo, u dvije godine to je jedva nešto više nego što je mjesečno dobivao u Vjesniku kao glavni urednik, ali to je najbolje što mu se u tom trenutku ukazuje. Ako se knjiga bude prodavala kao što sam bio uvjeren da hoće, mogao bi i nešto dodatno zaraditi. To će se naposjetku i obistiniti, ali u tom trenutku je još daleka budućnost. Njegove knjige kritika i eseja unatoč njegovoj osobnoj popularnosti nisu izlazile u astronomskim nakladama (ne računajući Bračnu kuhinju, koju je sa Slavicom objavio 1989. u Grafičkom zavodu Hrvatske, ali ni ona zbog skorašnjeg rata i raspada zajedničkog tržišta neće doživjeti očekivanu nakladu).

Nije mu samo novac motiv, tu je bio izazov novog žanra, nešto najbliže klasičnoj pripovijednoj prozi. Mandić se prvi put okušava kao pravi, punokrvni literat. To nisu zasebne kolumne ili kritike; poglavlja koja piše fokusirana su prema ideji knjige od samog početka.

U početku se Mandić pribojavao da njegov život nema dovoljno provokativnog štofa za zanimijivu autobiografiju. Zapravo nevjerojatno, on koji je svima djelovao toliko narcisoidno, pravi ekshibicionist, čovjek koji je u životu susreo toliko zanimijivih ljudi plašio se kako nema dovoljno uzbudljiv život iz kojega se može izvući zanimijiva autobiografija!

Shvatio sam da mu je potrebna urednička pomoć; nalazili smo se i ja bih ga naveo da mi priča o različitim zgodama iz svojega života; nije se samo on ispovijedao, i ja sam govorio o sebi; tako su razgovori bili opušteniji, djelovalo je kao prijateljsko uzajamno povjeravanje, a ne baš, ,,rad na knjizi”. Naravno, pokušao sam ga što nenapadnije usmjeriti na one zgode iz njegova života koje su nosile literarni potencijal. Ne znam uspijevam li to kad sam pišem, ali kao urednik sam sposoban u tuđim životina prepoznati zgode koje imaju književni potencijal.

Neverojatno, Igora je trebalo uvjeravati kako je njegov život dovoljno atraktivan da bude tema knjige. A ne samo da je bio, nego će se pokazati da Igor zna o njemu i pisati vještinom ponajboljih literata.

U tajništvo Književne republike počeli su navraćati zainteresirani tražeći primjerke časopisa koje nisu uspjeli pronaći u knjižarama; zanimali su ih baš Igorovi zapisi. Komentirao je tu Igor aktualna zbivanja, ali se prisjećao i svojih davnih susreta s Momom i Arsenom, pisao je o danima koje je proveo u Dubrovniku na Ljetnim igrama, o svojim robinzonskim ljetovanjima, o gastronomskim drugovanjima s nizom poznatih osoba našega kulturnoga života.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XVII): Od danas više nema govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

 

Bio je to naporan period; vjerojatno su ti egzistencijalni problemi pridonijeli stanovitim zdravstvenim problemima; Igor je u svojoj šezdesetoj preživio blaži moždani udar, koji – na sreću – nije ostavio trajne poslijedice. Pisao je i dalje bez zastoja.

U toj fazi prvi put postajem urednik jedne Mandićeve knjige: Za našu stvar, 1999. godine u Konzoru. lako se činilo, nakon petnaestak već objavljenih knjiga, da se radi o starom rutineru, vidio sam Mandića autora na djelu, pisca koji vro brižno čuva svoje stare tekstove, komponira ih u knjižnu cjelinu, pažijivo čita otiske knjige, brine se o osmišljavanju naslovnice. A poslije se s urednikom vrlo brižno dogovara o promociji. Pedantan. Baš pravi profesionalac. Naslov te knjige novinskih feljtona odabrao je da bi se narugao fanatičnim borcima ,, za našu stvar “, onima koji istodobno još fanatičnije mrze „one druge” i njihovu „stvar”.

A onda je došla smjena vlasti 2000. godine. Na vlast je došla Račanova koalicija. Smijenjen je hadezeovski glavni urednik Vjesnika, a za novoga je postavljen Igor Mandić. Materijalna situacija mu se bitno popravila jer je glavni urednik Vjesnika bio plaćen u rangu vrhunskih menadžera. Igor nikad ranije nije bio glavni urednik, čak ni urednik rubrike; uvijek je bio pisac koji je kod kuće pisao svoje komentare i kritike, pa ih donosio u redakciju u kojoj se nije predugo zadržavao. Kasnije, kad se pojavio telefaks, u redakcije je zalazio jos rjeđe. Zapravo, nikad nije bio ni novinar koji se rado družio s kolegama, zalazio u iste kafiće, zabavijao svojim verbalnim bravurama društvo, kao što je to činio negov vjenčani kum Tenžera. Igorovi su tekstovi sjedočili da se radi o duhovitom čovjeku, javni nastupi na televiziji i na tribinama potvrđivali da se radi o vještom govorniku, kojemu nikad ne nedostaje govorničkog štofa; ponekad se čak činilo kako se radi o ekshibicionistu. Ali zapravo je on bio introvert, koji se najbolje osjećao u društvu supruge Slavice, od koje se sve rjeđe odvajao; ona ga je pratila i na putovanjima, a najčešće i prigodom izlazaka u grad.

Igor je kao glavni urednik malo mijenjao u kadrovskom sastavu redakcije; uklonio je samo Maju Freundlich, izrazito desničarsku političku komentatoricu. Od većine ostalih urednika i novinara samo je zatražio da izbjegavaju ostrašćen nacionalistički pristup u interpretacijama tema te da analizi unutarnje politike izbjegna navijački odnos prema hrvatskim strankama. Doveo je nekoliko vanjskih lijevih i liberalnih komentatora, ali i većina će se zatečenih novinara bez problema prilagoditi novim političkim trendovima.

Pričala mi je jedna novinarka kulturne rubrike kako je dotadašnja urednica Kulture Vesa Kusin sva izbezumljena otišla na sastanak s novim glavnim urednikom, jer je svojedobno napadala Igora zbog njegova nedomoljubnog puta u Beograd. Očekivala je zapravo da će već na prvom sastanku kolegija nove redakcije biti smijenjena. Ali Igor je nije degradirao, samo ju je upozorio, kao i sve druge članove kolegija, da ubuduće izbjegavaju ostrašćeni nacionalizam i nesnošljivost.

Kusinka se sva sretna vratila u redakciju Kulture i obznanila novinarima: – Ostajem na čelu Kulture! I da znate, od danas više nema govora mržnje!

Igor je i glavnom uredništvu novina pokušao utisnuti svoj osobni pečat, poticao je kreativniji pristup obradbi tema, naglašeniju individualnost. I sâm se rado pojavijivao na stranicama lista, ne toliko autorskim tekstovima koliko foto-vijestima vezanim za transformaciju novina i ulogu glavnog urednika u svemu tome. Stjecao se dojam da se nešto u tom listu, koji je tragično propadao (s nakladom ispod deset tisuća primjeraka) ipak konačno pokrenulo.

Kako poznajem novinare iz tog lista, moram reći kako mi se činilo da je većina vjesnikovaca imala povoljan dojam o Igoru, trudio se, puno vremena provodio u redakciji, radio s novinarima na člancima. Samo, neki su od njih prigovarali kako je previše ovisan o mišjenju svoje žene. Kad god ima neki važniji članak, šalje ga faksom Slavici i onda pažljivo sluša njezin sud. Bilo im je to neobično, jer Igor ima veliki novinarski autoritet, čak karizmu, a sad ispada kako mora pitati svoju ženu za mišljenje.

Činilo mi se kako je dobro da ga prijateljski upozorim da ne naziva Slavicu pred drugim novinarima i ne šalje joj članke na ocjenu, time ruši svoj autoritet. Odgovorio mi je kako on nema što tajiti, da je njegova žena pametnija i bolje razumije politiku od većine njegovih novinara (ma, iskreno, od cijelog redakcijskog kolegija), njoj najviše vjeruje. Osim toga, njega unutarnja politika toliko i ne zanima, Slavica o tome puno više zna, uvijek rado sasluša njezino mišljenje.

Hm, Igor – antifeminist, koji ne poštuje žene?!

Očekivao sam da će Igor uspjeti podići nakladu Vjesnika; pokazalo se da je to ipak lažan dojam; naklada je i dalje bila preniska, a Vlada je htjela da Vjesnik postane samoodrživ. I dalje je stvarao gubitke; kad kola godinama idu nizbrdo, teško ih je pokrenuti uzbrdo. Nakon nešto više od osam mjeseci, Igor je morao dati ostavku! Prekratak rok su mu dali, ali očito među političarima nije imao adekvatnu podršku, kao da su jedva čekali da ga smijene.

Doživio je to kao veliki osobni neuspjeh, a pogodilo ga je i to što je ostao bez velike uredničke plaće te se ponovno morao snalaziti na nesigurnom novinskom tržištu. Ostao je u Vjesniku kao tekstopisac, kolumnist do ispunjenih uvjeta za starosnu mirovinu; po njegovim riječima, želio je ostati i dulje, ali nova mlada i ambiciozna glavna urednica Andrea Latinović poslala ga je u mirovinu.

OSNIVANJE DRUŠTVA PISACA: Godina 2002. bila je važna u mojem životu, te godine došlo je do raskola u Društvu hrvatskih književnika; na Izbornoj skupštini DHK-a došlo je do skandala: jedan netalentirani književnik, a veliki domoljub, nekoć istaknuti hadezeovac-barakaš Ante Matić (načelnik općine Susedgrad 1990. godine), ponesen impulsom hadezeovskih prosjeda na splitskoj rivi u potporu generalu Mirku Norcu, odlučio je „uvesti malo reda” u DHK-u: na skupštini je brutalno napao predsjednicu PEN-a Sibilu Petlevsku, prozivajući je zbog makedonskog prezimena njezina oca. Otkud njoj pravo da bude na čelu hrvatskih kulturnih organizacija? I da provodi hrvatsku kulturnu politiku?

Izletio sam za govornicu i strastveno branio kolegicu.

S užasavanjem sam ustanovio kako se istaknuti članovi DHK-a, poput Dubravka Jelčića i Ante Stamaća, podrugljivo smijulje uživajući u performansu njihova kolege Matića. Uživaju u tom javnom silovanju naše kolegice!

Potom je na samim izborima Slavko Mihalić, kao predstavnik tvrde nacionalističke struje DHK-a, dobio uvjerjivu prednost pred Draženom Katunarićem, koji je predstavljao liberalnu struju Društva. Neki od predstavnika liberalne struje, ujedno prijatelji Sibile Petlevski, zahtijevali su da joj novoizabrana Uprava uputi pismo isprike. Međutim, isprike nije bilo, odnosno bila je toliko evazivna da se uopće nije mogla shvatiti kao isprika.

Duboko ogorčeni, pisci s autoritetom (poput Nedjeljka Fabrija,Tonka Maroevića, Zvonimira Mrkonjića, Zeljke Čorak i dr.) počeli su davati ostavke na članstvo u Društvu. Meni se činilo da je besmisleno samo prosvjedno dati ostavku. Time će se Dražen Katunarić odreći Europskoga glasnika, ja Republike, kojih je izdavač DHK, a svi skupa ćemo ostati bez porezne olakšice i bez ikakve mogućnosti organiziranog djelovanja. Umjesto da kaznimo svoje protivnike, kaznit ćemo sebe!

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo