Skoro sve ponovo proradi ako ga na trenutak isključiš pa uključiš, pauze su dio ritma života…
Jutros posle kiše sve bistro, čisto, sjajno i modro se složilo i uklopilo u jedan pogled. Sad sam u kondiciji da sve bolje vidim jer se udaljim, pa ovog puta i nije trebalo da se zadržavam dugo. Od te bistrine u glavi lako pišem. Treba mi takva kondicija za još nekoliko, kako da kažem, životnih pitanja. “Živim u sadašnjem trenutku“ je moj omiljeni eufemizam za loše pamtim, a loše pamtim pa su mi raspleti koje ovde zabeležim, mrvice sadašnjih trenutaka. Vi izvinite, a ako vam nešto u redosledu ili smislu nema smisla, vi nagađajte, i ja nekad tako.
Umem tako da se zaletim, pa se vratim… delima, rečima. Svaki put imam utisak da sam malo izdala sebe. Zato sam sad našla zgodno mesto i stojim. I gledam. I svaki put kad pružim ruku, nogu da se pokrenem ili otvorim usta da kažem, reći ću sebi: „Nemoj!“. Samo ću gledati. Kad uletiš u kovitlac osećanja, nedoumica i brige, odlično je da imaš jednu pametnu glavu koja ti kaže: „Stani, povući se par koraka unazad.“
Ako nas je ljutnja nečemu naučila, to nešto ostaje. Ono što nam izmiče je samo prolaznost vremena. Sećam se kao juče da je bilo, raspust na selu, na kredencu dedin zeleni sat. Samo on je smeo da ga navija i to uveče prema tačnom vremenu sa radio aparata. Probudim se, kuhinja miriše na svež hleb, gledam kroz prozor u daljini neku tačku, a u tišini tiho otkucava tik-tak, tik-tak. I najednom, život oživi duž zidova. U škripi stare fioke. U srcima u kojima se šapuće ista muzika. U izvajanoj senci seoskog puta sa drvoredom. U svemu što nikada ne uzimamo zdravo za gotovo. Skoro sve ponovo proradi ako ga na trenutak isključiš pa uključiš, pauze su takođe deo ritma života…
Kad živiš u skladu sa sobom, onim stvarnim Ja, to je sreća. Sve ostalo su nekakve manipulacije, iluzije, želje, maštanja ili snovi. Važna je plemenitost. Plemenitost potiče od reči “pleme”, shodno tome označava nesebičnost koja prati tuđa htenja i potrebe i ne očekuje ništa za uzvrat. Izdvajanjem iz te grupe koja nas je nekada objedinjavala rodom, polako ali sigurno smo se udaljili od onoga što je za pripadnike plemena bilo obavezujuće i od srca. I opet moram da se setim moje babe koja je vazda čuvala nešto novca u nedrima. Kad sam se zadevojčila, kad god bih odlazila od nje, kaže: „Stan’ der“, pa zavuče ruku u nedra da mi da koji dinar. „Žensko si, valja uvek da imaš…“ Usput održi slovo o tome kako treba da se ponašam uz obavezno: „Dala bi baba i koji dinar više, ali ovo je od srca.” I to od srca mi je ostao najjači vrednosni sistem koji je ikada postojao. Pravo iz nedara.
P.S. Uprkos ili iz inata svemu, vredno mi sa godinama postaje samo ono što me obuzme bez mnogo razmišljanja.
Nataša ANDRIĆ