Povežite se sa nama

MONITORING

Čije su naše crkve

Objavljeno prije

na

Nakon događaja na Preobraženije, 19. avgusta, kada je na Njegušima, uz prisustvo policijskog kordona, došlo do rasprave i jurnjave između vjernika Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, svi su saglasni samo u jednom – teže posljedice su opet izbjegnute igrom slučaja. Ima li država Crna Gora namjeru da propisima uredi odnose između podijeljenih pravoslavnih vjernika – pitanje je koje je na dnevnom redu od kada je 1993. obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva. O tome nema pouzdanih naznaka. DRŽAVA I CRKVA: Propise o odnosu države i crkve u doba “zajedničkih država” donosile su vlasti u Beogradu. Crkvenim „ujedinjenjem” 1918. prestali su da važe propisi koji su definisali autokefalnost (samostalnost) i kanonsko ustrojstvo Crnogorske crkve s mitropolijskim dostojanstvom: Ustav Svetoga Sinoda (1903), Ustav pravoslavnih konsistorija (1904) i Zakon o parohijskom svještenstvu (1909). Raspušten je Crnogorski Sv. Sinod, vladika na Cetinju je, poslije više vjekova, postavljan na katedru odlukama izvan Crne Gore, a dvije od ukupno tri eparhije Crnogorske crkve su ukinute.
Ni nakon 1945. i djelimične obnove državnosti, NR Crna Gora nije samostalno uređivala odnose sa crkvom. Od 1953. to je područje definisao savezni Osnovni zakon o položaju vjerskih zajednica. Tek je novim saveznim propisima iz 1976. ostavljen prostor da tadašnje republike, uključujući i SR Crnu Goru, svojim zakonom, djelimično regulišu odnose s vjerskim zajednicama.
Raniji Ustav RCG iz 1992. predviđao je da postoje: Pravoslavna crkva, Islamska zajednica i Rimokatolička crkva. Dok je do 2001. pri Vladi Crne Gore postojalo Ministarstvo vjera službeno je, kao Pravoslavna crkva, na bazi tadašnjeg političkog oportuniteta priznavana samo Mitropolija crnogorsko-primorska.
Važeći Ustav Crne Gore, iz oktobra 2007, u čl. 14 ne izdvaja posebno ni jednu crkvu ili vjersku zajednicu, iako jamči prava slobodnog ispovijedanja vjere: „Vjerske zajednice odvojene su od države. Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova”.

AUTOKEFALNOST: Srpska jerarhija je, tokom rasprave o novom Ustavu, bezuspješno predložila da se posebno imenuju vjerske zajednice, da one „samostalno uređuju svoju unutrašnju organizaciju”, kao i da “država poštuje i ne povređuje status i ustrojstvo crkava i vjerskih zajednica”. Ali, iako su odbacile prijedlog srpske jerarhije, promijenjenim ustavnim rješenjem crnogorske vlasti na kratak rok nijesu osporile ekskluzivni status Mitropolije crnogorsko-primorske. Ona je i dalje, kao eparhija Srpske crkve sa sjedištem u Beogradu, ostala dominantna vjerska zajednica u Crnoj Gori. Iz susjedne Srbije se tako i sada kontroliše najveći broj od oko 700 pravoslavnih crkava i svi manastiri u Crnoj Gori, nepokretna dobra, kao i pokretna imovina, svetinje i relikvije.
Ukoliko tako ostane u budućnosti, Crna Gora bi bila jedina država u vaseljeni koja, kao većinski pravoslavna, nema svoju pomjesnu autokefalnu crkvu. Takvo stanje ne može imati adekvatno kanonsko, crkveno ili političko objašnjenje. Ustrojstvo nezavisne države definiše i ustrojstvo neke pomjesne pravoslavne crkve. To je 1922. bio razlog koji carigradski patrijarh Meletije IV navodi u tomosu i propratnim aktima o priznanju autokefalnosti novoformiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Vaseljenska patrijaršija je, u pogledu teritorijalnog ustrojstva autokefalne crkve, tada obrazložila kako se „crkvena pravila mijenjaju prema političkim pravilima”. Kraljevina Crna Gora je nestala s međunarodne pozornice a nova država, Kraljevina SHS i sve njene nasljednice, zaključno sa Državnom zajednicom SCG – mogle su imati samo jednu autokefalnu crkvu.

STANJE NAKON REFERENDUMA: Reakcija Srpskog Sinoda na obnavljanje nezavisnosti Crne Gore je bila odluka, identična rješenjima za druge dvije nezavisne države, Hrvatsku i BiH, o obrazovanju Episkopskog savjeta Prvoslavne crkve u Crnoj Gori, pod predsjedništvom mitropoita Amfilohija (Radovića). Odluke se nose na potvrdu Arhijerejskom saoboru u Beogradu i nema govora o tome da je Episkopski savjet zametak ili zamjena za Sv.Sinod koji imaju autokefalne crkve. Februara 2008. mitropolit Amfilohije u Carigrad patrijarhu Vartolomeju nije ponio tomos srpskog Arhijerejskog sabora o dodjeljivanju autokefalije za svoju eparhiju u Crnoj Gori, već za autonomiju Ohridske arhiepiskopije u Makedoniji (koju tamošnja vlast ne priznaje).
U Amfilohijevom Episkopskom savjetu nalaze se i episkopi Joanikije (Mićović), Jovan (Purić), Grigorije (Durić) i Filaret (Mićović). Svi oni su na čelu srpskih eparhija koje ovdje imaju sjedište ili iz susjednih država djeluju na teritoriji Crne Gore. Episkopi Purić, Durić i Filaret Mićović nijesu ni crnogorski državljani. Delegaciju Episkopskog savjeta je u decembru 2006. službeno i na sva zvona primio predsjednik Filip Vujanović.
Iz tog tabora balsfemična retorika prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi je ostala nepromijenjena. Amfilohije je (Večernje novosti, novembar 2006), na pitanje „da li se nešto generalno promijenilo za Crkvu poslije referenduma”, kazao: „Nikakvih promjena nije bilo, život ide dalje”. Ali, suprotne ocjene naknadno je saopštio protojerej Velibor Džomić. On je u tekstu Mitropolija crnogorsko-primorska nakon razdvajanja Srbije i Crne Gore (april, 2008) napisao da se “od 21. maja 2006. i formalno, radi jasno određenog cilja, pristupilo postupku ustavno-pravnog delegitimisanja Pravoslavne crkve u Crnoj Gori”.

PRAVNI STATUS: Za razliku od Mitropolije crnogorsko-primorske, Crnogorska pravoslavna crkva je, nakon više bezuspješnih pokušaja, januara 2000. regulisala svoj status pravnog lica u Crnoj Gori. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica SR Crne Gore iz 1977. godine još uređuje to područje i prema njemu crkve ili vjerske zajednice postaju pravna lica prijavom u područnoj jedinici MUP-a.
Pravni savjet Mitropolije je prošle godine indirektno potvrdio da ova eparhija, prema aktuelnom crnogorskom zakonodavstvu, nema status prijavljene crkve ili vjerske zajednice i pravnog lica. Tvrdi se kako je status “pravnog lica” Mitropolije star 750 godina – što je definicija koju crnogorski pravni sistem ne poznaje, ali ga toleriše. Pravni savjet u svom saopštenju iz aprila 2008. decidno tvrdi: “Crkvenim Ustavom su određena pravna lica crkve a ne državnim zakonima”.
Unutrašnje ustrojstvo i okvir djelovanja Mitropolije crnogorsko-primorske – a ona pod tim imenom, kao eparhija podložna Patrijaršiji u Beogradu, službeno postoji tek nakon 1918. godine – definisani su Ustavom Srpske crkve, najprije iz 1931. i 1947. godine. Mogućnost da postane pravno lice u crnogorskoj državi ova Mitropolija posljednjih decenija ima i po Ustavu Srpske crkve, koji u čl. 5 predviđa kako su, osim Patrijaršije, pravna lica eparhije (mitropolije ili episkopije), crkvene opštine, manastiri, zadužbine i fondovi, a prema potrebi i hramovi.
Ali, tu mogućnost ona nikada nije iskoristila. Važeći crnogorski Zakon o vjerskim zajednicama jerej Džomić (magistar prava, tezu odbranio na izvjesnom Nedržavnom i samostalnom Trgovačkom Univerzitetu u Novom Sadu) smatra „rigidnim”. Džomić kao svijetli primjer navodi – pogađate! – Srbiju, koja je „1993, dakle, za vrijeme Miloševića, donijela zakon o prestanku važenja određenih zakona i drugih propisa” i “kojim je komunistički Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica SR Srbije, zajedno sa drugim prevaziđenim zakonima iz komunističkog perioda stavila van snage”.
Srbija je zakonski (2006.g.) priznala kontinuitet Srpske crkve sa pravnim subjektivitetom iz prošlosti – sa Načertanijem o duhovnoj vlasti Knjaževstva Srbskog (1836.g.) i Zakonom o Srpskoj pravoslavnoj crkvi Kraljevine Jugoslavije (1929.g.). Kako je postojeći „rigidan” i „komunistički”, da li bi novi crnogorski zakon o crkvama i vjerskim zajednicama mogao ignorisati istorijsko nasljeđe pravnog subjektiviteta i imovinskih prava kanonske Crnogorske crkve kao autokefalne?

IMOVINSKI SPOR: U odgovoru na pitanje zbog čega se Mitropolija crnogorsko-primorska ovdje nikada nije registrovala (prijavila u skladu sa zakonom), vjerovatno se kriju politički razlozi ignorisanja zakona crnogorske države. Ali, „prkos” Mitropolije crnogorsko-primorske nije se odnosio i na cnogorske imovinske katastre u kojima su u periodu od 1996. do 2001. obavljeni upisi vlasništva koji su sada osporeni. Nakon što je prošle godine Uprava za nekretnine obavila ispravke upisa u katastre za desetine crkava u cetinjskoj opštini, ministar finansija Igor Lukšić je poništio rješenje o ispravkama. Upravni sud je zimus donio odluku da je na Srpsku crkvu nezakonito upisivana imovina „bez dokaza o prethodnom pravu svojine nad njima”, pa je poništeno Lukšićevo rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak. Pokrenuti su postupci i za ispravke drugih grešaka upisa vlasništva srpskih eparhija u katastrima.
„Crkvena imovina je do danas ostala u anahronom statusu plemenske, seoske ili bratstveničke imovine ili komunice. U katastrima svaka crkva ili manastir su upisani kao pojedinačno pravno lice sa posebnim matičnim brojem”, kaže za Monitor Stevo Vučinić.
Hoas u katastrima se ogleda i u apsurdu da je Beogradska Patrijaršija, kao pravno lice registrovano u Srbiji, upisana kao vlasnik i ostrva Moračnik u Skadarskom jezeru! Takva “imovinska prava” srpskih eparhija obezbjeđuju i nemalu finansijsku korist. Na primjer, privatizacijom hotela Avala u Budvi (vlasnici Stanko Subotić i Bepler i Džejkobson) HTP Budvanska rivijera, čiji je predsjednik Upravnog odbora Svetozar Marović, vansudskim poravnanjem (ugovor br. Rs. 700/00, Osnovni sud u Kotoru) se 2001. obavezala da Mitropoliji crnogorsko-primorskoj isplati 628.174 njemačkih maraka.
Dalje imovinske aspiracije Srpska crkva je pokazala kroz proces restitucije. Srpske eparhije u Crnoj Gori su do avgusta 2007. podnijele 129 prijava sa zahtjevom za povraćaj ili naknadu “više hiljada hektara” i “više stotina zgrada crkvenih opština i manastira”.

 

STEVO VUČINIĆ, ODBOR ZA PROMOCIJU INTERESA CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
Crkvenu imovinu proglasiti državnom


MONITOR:
Da li je srpska eparhija – Mitropolija crnogorsko-primorska, registrovana, po važećim propisima, kao pravno lice u Crnoj Gori?
VUČINIĆ: SPC nije prijavljena u Crnoj Gori, već u Srbiji. To je i dokaz da našu državu smatra dijelom prostora Srbije. SPC nije pravno lice u našoj državi. Mogla bi ga steći, ali samo na temelju propisa o sticanju svojstva stranih pravnih lica koja imaju sjedište u inostranstvu. Riješen status pravnog lica je preduslov za sticanje svojstva pravnog lica u prometu – dodjeljivanje žiro-računa, matičnog broja, PIB-a i slično. No, iako SPC nije zakonski stekla status pravnog lica, žiro-račun joj je dodijeljen najobičnijim pisanim, privatnim mišljenjem bivšeg i pokojnog republičkog sekretara za zakonodavstvo Rajka Milovića krajem 1990-ih. Sa pravnog stanovišta, SPC u Crnoj Gori je, dakle, lice u prometu koje ilegalno posluje.

MONITOR: Da li su u Crnoj Gori registrovane kao pravna lica druge tri srpske eparhije koje takođe djeluju u Crnoj Gori?
VUČINIĆ: Nijedna od njih u Crnoj Gori nije registrovana kao pravno lice . Ali, na srpske eparhije iz Trebinja i Prijepolja upisana su vlasnička prava nad našom državnom teritorijom i crkvama u opštinama Bijelo Polje, Pljevlja, a u Herceg-Novom na SPC se vodi gradsko groblje i zemljište i crkve na Sutorini.

MONITOR: Kolika je nepokretna imovina nad kojom SPC ima upisano vlasništvo u katastru Uprave nekretnina CG?
VUČINIĆ: Službenici katastra su na SPC prepisali ukupno 12.000.000 metara kvadratnih. U cetinjskoj, podgoričkoj, barskoj, danilovgradskoj i nikšićkoj opštini i svi manastiri, crkve, čak i seoska groblja uzakonjeni su u isključivoj nadležnosti opština, odnosno mjesnih zajednica. Budvanska i kotorska crkvena imovina je jednom polovinom zadržala postojeći status pojedinačnih pravnih lica pod kompetencijama sela i bratstava, a druga polovina je 2001. godine neosnovano upisana na SPC.

MONITOR: Kako vidite zakonsko rješenje kojim bi država definisala imovinski status pravoslavnih crkava i nepokretnosti u Crnoj Gori?
VUČINIĆ: Upisi u katastare na SPC obavljani su bez pisanih dokaza o vlasništvu, rješenja ili sudskih presuda. U nadležnosti Vrhovnog državnog tužioca je da pokrene postupak zaštite državnog interesa u vezi crkvene imovine koji je nezakonitim upisom povrijeđen. Skupština Crne Gore bi jednim aktom trebalo da svu crkvenu imovinu uzakoni kao državnu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRAĐA ŠLJUNKA IZ CRNOGORSKIH RIJEKA: Medijski rat vlasti s građevinskom mafijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz Vlade su konačno obećali da će zaustaviti apokaliptične razmjere uništavanja rijeka od strane građevinskog lobija. Objavili su im rat. Za sada samo preko medija

 

Za deceniju i po Morača je usljed krađe šljunka i pijeska toliko uništena da će za oporavak ove rijeke biti potrebno 100 godina, govore stručne analize. Vijek, ukoliko država uspije da dobije objavljeni rat građevinskoj mafiji i spriječi dalju poharu riječnih korita.

O razmjerama ovog ekocida na kom su povlašćeni stekli milione konačno je progovorio i neko iz institucija pa je ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović  konstatovao da su rijeke uništavane na zvjerski način: ,,Ako se koriste neka dobra, ta dobra moraju pripadati svim građanima… A ne pod plaštom regulacije korita, a onda nema korita. Morača više ne liči na prirodnu rijeku, Cijevna, kao da je više nema”, kazao je Stijović. Tara, Lim, Grnčar, Gračanica, Ibar i druge napadnute rijeke mogle bi se slično opisati.

Nakon decenijskog nedjelovanja institucija i upornog ukazivanja na ovaj problem od strane medija, protekle nedjelje su uhapšeni vlasnik firme Cijevna Comerc Danilo Petrović, vlasnik firme Per Mar Predrag Maraš, i još par osoba. Privedena je i direktorka Montenegro petrola Andreja Šuškavčević – Novović. Svi su pušteni da se brane sa slobode. A kamioni Cijevne Comerc su i pored zabrane i hapšenja snimljeni kako nesmetano odnose šljunak. Uprkos najavama i ministrovom ponavljanju da od kraja 2020. godine nijedan kamion šljunka nije legalno izvađen.

Hapšenja su ipak uzbunila javnost pa je uništavanje rijeka, prije svega Morače, postala udarna vijest. Slike koje se plasiraju preko medija ne mogu vjerno da opišu apokaliptičke slike razvaljene rijeke u toku kod Botuna i KAP-a, predio slikan šljunom i bagerima. Nivo korita Morače je spušten za deset metara, a nivi vode u bunarima u blizini rijeke je opao za preko pet metara. Jedna od posljedica divljanja na Morači je i ugrožavanje vodosnadbijevanja primorja, jer je zbog iskopavanja šljunka iz Morače kapacitet vodoizvorišta Bolje sestre za deset godina smanjen za 80 odsto.

Pored uništene rijeke i ekosistema, Centar za zaštitu i proučavanje ptica je iznio računicu da je do sada samo iz Morače izvučeno 138 miliona eura. Ministar Stijović smatra da je ta procjena niska, te da je šteta daleko veća. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede iz  crnogorskih rijeka Morače, Lima, Gračanice, Tare, Ibra, Cijevne i drugih, od 2010. do kraja 2020. izvađeno je 362.335 kubika šljunka, od čega je državi plaćeno samo 1,2 miliona eura.  Koncesionari su u prosjeku državi za kubik riječnog materijala plaćali oko tri eura, dok je na tržištu kubik prodavan za najmanje deset eura. I dok je građevinski lobi zarađivao milione uništavajući Moraču, za rubriku vjerovali ili ne je informacija iz 2016. da je Opština Podgorica na osnovu naknade za korišćenje šljunka imala prihod od 3,91 eura.

Eksploatacija ovog prirodnog resursa omogućena je privilegovanima tokom 90-ih, a zamah, uz potporu vlasti, dobila je nakon referenduma. Stanje je bilo katastrofalno, pa je čak i bivša Vlada 2017. uvela moratorijum na eksploataciju rječnih nanosa. Tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović je konstatovao „rijeke su uništene, krećemo sa rigoroznim kontrolama“, te upozorio da će onaj ko prkosi državi dobiti odgovor. Odgovor države je bio da se izabranima omogući dalje bogaćenje kroz formu takozvane regulacije vodotoka. Kako su ih regulisali vidimo danas.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆ U NOVOJ MEĐUNARODNOJ AFERI: Što li opet ja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik zna. Sve dok se ne reformiše tužilaštvo i institucije zadužene za otkrivanje korupcije, afere u kojima se njegovo ime pominje „raspadaće se kao kule od karata“

 

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović našao se u centu još jedne međunarodne afere. Samo par mjeseci nakon globalne afere Pandorini papiri, koja je pokazala kako svjetski moćnici skrivaju biznise i bogatstvo iza of-šor kompanija na egzotičnim destinacijama, Đukanovićevo ime našlo se i u sudskim spisima u Palermu.

Kako je objavio portal RTCG početkom sedmice,  predsjednik Crne Gore  pomenut je u dokumentu istražnog sudije suda u Palermu Alfreda Montalta u predmetu kojim je obuhvaćen bivši albanski naftni tajkun Rezart Tači. Tači i nekoliko italijanskih državljana, od kojih su neki povezani sa Koza Nostrom,  sumnjiče se zbog mogućeg pranja preko 20 miliona eura.  U spisima suda u Palermu, Đukanović se dovodi u vezu sa Tačijem, na osnovu prisluškivanih razgovora bivšeg albanskog naftnog tajkuna sa osumnjičenim italijanskim državljaninom Danijelom Kestagalijem. U tim razgovorima, čiji se transkripti nalaze u sudskim spisima, Tači objašnjava kako je sa Đukanovićem dogovorio da se preko ,,predsjedničke banke” (Prva banka Crne Gore) obavi međunarodna isplata.

U izvještaju sudije u Palermu, u koji je uvid imao portal RTCG, pomenut je i predsjednikov brat Aleksandar, pojedinačno najveći akcionar Prve banke Crne Gore, piše ovaj medij.

Afera je, s obzirom na to da je u njenom centru albanski tajkun, mjesecima u centru tamošnjih medija. U transkripitima objavljenim u junu u albanskim portalima  se navodi da je Tači intervenisao kod Đukanovića i da je koristio ,,predsjednikovu banku” za transfer, a da je banka uzimala proviziju.

,,Rezart Tači intervenisao je kod predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića za transfer iz ‘predsjednikove banke’, koja bi takođe dobijala sopstveni iznos novca kada se transfer završi”, prenose  albanski portali dosja.al, kao i cna.al.

Ti portali  su objavili neke od transkripta prisluškivanih razgovora Tačija sa Danijelom Kestagalijem, u kojima se pominje Đukanović.

,,Danijele:… sad sam bio na telefonu sa njim da dogovorimo sastanak… četvrtak, popodne… doći će u Tiranu… zato se nisam javio, zvao me predsjednik Bosne… ne, izvini, Crne Gore. Otvoriće račun…”, jedan je od objavljenih razgovora.

Tači je, inače, godinama poznat po poslovanju u naftnoj industriji, a važio je svojevremeno za najbogatijeg čovjeka u Albaniji. Bio je vlasnik firme Tači oil, odnosno lanca benzinskih pumpi u Albaniji. Takođe, bio je vlasnik italijanskog fudbalskog kluba Parma.

U okviru istrage u Palermu,  do sada je uhapšen Frančesko Zumo, poznati građevinar iz Palerma, za koga rimska Republika piše da je povezan sa mafijaškom Koza Nostrom, te  Fabio Petrucela, računovođa, optužen da je prenio Zumovu imovinu na teritoriju Albanije da bi se izbjegla primjena naloga za konfiskaciju. Ranije je policija uhapsila i dvije osobe bliske Tačiju, njegovog bivšeg telohranitelja i zeta, zbog sumnje da su učestvovali u pranju novca i time prisvojili više od 18,3 miliona eura.. Albanski mediji prenijeli su da je za Tačijem raspisana potjernica.

Njih trojica su okrivljeni da su sarađivali sa Zumom i Petrucelijem. Albansko specijalno tužilaštvo i Direktorat za borbu protiv mafije, odjeljenje iz Palerma, vode paralelno istrage o ovom slučaju.

Predsjednik Crne Gore je i na ovu aferu, odgovorio na uobičajeni način, tvrdeći da je i slučaj u Palermu iskonstruisan kako bi se diskreditovao on i ,,njegovi učinci u prethodnom periodu”. O učincima njegove Demokratske partije socijalista, dovoljno govori situacija u zemlji nakon njihove tridesetogodišnje vladavine.  Diskreditacija spolja nije potrebna.

I Prva banka Crne Gore reagovala je na navode portala RTCG, tvrdeći da ta transakcija nikada nije obavljena preko te banke.

,,U središtu tih afera sam ja, a njihov cilj je diskreditovati ono što su učinci Crne Gore u prethodnom periodu. Ne bih rekao da su ti učinci mali. Zaista vjerujem u sve što sam radio. Imamo jak politički pokret koji pokušava sve to diskreditovati. Potrebno je samo nekoliko dana da se sve te afere raspadnu kao kula od karata. Danas više niko ne pominje Pandorine papire, jednako tako neće pominjati i ove priče iz Italije i Albanije”, kazao je Đukanović.

Predsjednik zna. Sve dok se ne reformiše tužilaštvo i institucije zadužene za otkrivanje korupcije, afere u kojima se njegovo ime pominje „raspadaće se kao kule od karata“.

Specijalno državno tužilaštvo formiralo je predmet i o ovom slučaju. Poznavaoci ovdašnjih prilika, međutim, s razlogom nemaju vjere da bi se puna istina o ovoj aferi mogla otkriti pred ovdašnjim pravosuđem. Svi predmeti u kojima se pominje ime predsjednika Đukanovića, ili njegove porodice, do sada nisu završili ni optužnicom, a kamoli sudskim epilogom. Iako su za neke od njih, poput afere Telekom,  postojali  dostupni spisi i međunarodnih institucija, koje su dokazale da je bilo korupcije.  Afera Telekom je samo jedna u nizu.  Počelo je takođe sa istragom u Italiji, i međunarodnom optužnicom za šverc cigareta. Ništa od istrage  kod kuće, izuzev brojnih napisa ovdašnjih medija.  Krivična prijava za zločin deportacija bosanskih izbjeglica, koju su podnijeli profesor Milan Popović, glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan, te pokojni poslanik DF-a Koča Pavlović, u čijem se središtu nalazio Đukanović, te njegova odgovornost za zločin, kao predsjednika Vlade, odbačena je. Prva banka braće Đukanović takođe je više puta bila predmet uzaludnih istraga. Kao onda kada se našla u centru optužbi protiv narkobosa Darka Šarića, osuđenog u Srbiji. Ovdašnje tužilaštvo teretilo je njegovog brata Duška za pranje novca. Banke preko kojih su te transakcije obavljane su Prva i Hipo alpe adria banka. Na kraju, Šarić je oslobođen optužbi, a odgovornost banaka nikada nije dovođena u pitanje. I tako redom.

I dok je za rasvjetljavanje nekih od afera, poput afere Telekom, te slučaja Pandorini papiri, bilo potrebno finasijskih vještina i ekspertiza,  ne treba mnogo znanja  da se utvrdi da li je preko Prve banke braće Đukanović sprovedena sporna transakcija koja se pominje u sudu u Palermu. Takav podatak trebalo bi, recimo, da posjeduje Centralna banka Crne Gore. Na čelu Centralne banke je guverner Radoje Žugić, bivši savjetnik predsjednika Đukanovića, te ministar finansija u njegovoj Vladi.

Uz Milivoja Katnića na čelu Specijalnog tužilaštva, Đukanović se s razlogom  rado odaziva „državnim organima“.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA: Nakon Eskobara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako vidite poruke američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara tokom posjete Crnoj Gori? Mogu li one doprinijeti reformama i raspletu političke krize?

 

ZARIJA PEJOVIĆ, ANALITIČAR
Pacifikacija ekstrema

Poruka američkog izaslanika je primarno upućena liderima na polovima političkog sistema. Ta poruka, po mom mišljenju, glasi da je korupcija isuviše atrofirala crnogorsko društvo kroz siromaštvo i slabljenje institucija. Odnosno, poruka glasi da se Crna Gora ne može vratiti u stanje prije referenduma,  tačnije u 90-e godine, te da je rječnik šovinizma neprihvativ. Držim da su lideri kojima je poruka upućena, shvatili njenu ozbiljnost budući da su Sjedinjene Države moćan i djelatan politički subjekat. (Sjetimo se formiranja Haškog tribunala i sudbine „gospodara rata“ sa ovih prostora).

Na žalost SAD su kao i EU, da se poslužim eufemizmom slovačkog diplomate Miroslava Lajčaka, već dugo vremena  „istupile riječju i djelom“ sa prostora  zapadnog Balkana. Kao posljedica navedenog, u Crnoj Gori je u protekloj deceniji došlo do jačanja autokratije na jednoj strani i velikosrpskog nacionalizma na drugoj, koji su se međusobno  „hranili” i održavali principom spojenih sudova. Pokušaj DPS-a i DF-a da stvore dvopartijski politički sistem, pretvorio se u svojevrsni „politikocid”, odnosno  progon građanskog i intelektualnog sa političke scene. Upravo ovdje se nalazi slabost domaće političke scene, jer aktuelna vlada koja je trebala artikulisati politički centar, nema dovoljno rezultata i uspjeha koji bi joj dali legitimitet.

Nadam se da će SAD i EU promovisati možda ključnu riječ koja se čula prilikom posjete američkog izaslanika, a to je inkluzija. Za početak „pacifikacija“  ekstrema na političkoj sceni Crne Gore je značajan korak. Možda u odsustvu zaglušujućeg  populizma, oni koji imaju što da kažu za dobrobit naroda Crne Gore dobiju više prostora.

 

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA 
Odloženo gašenje

Eskobar je dunuo u tinjajući plamen dimom zagušenog prostora političkog djelovanja koji je prijetio da uguši sve oko sebe i samu politiku. Duvanje je bilo znalački kontrolisano i dozirano tako da su ostali vitalni žišci na periferiji koji što entuzijastički, što optimistički, što oportunistički, što fašistički svjetlucaju iz svojih uglova čekajući. Izostaje centralni efekat. Sad je praznina i tišina, još se ne zna što će se desiti – da li normalna vatra, da li požar? Gašenje je odloženo.To budni, još više nadobudni ispunjavaju vlastitim preferencijama i interpretacijama a i konfabulacijama poniženi  i poraženi. Po ustaljenoj navici onog koji se pita Predsjednik je konstatovao – konstuktivni politički dijalog je ključni za razvoj države uz deficit karakterističan za region u kojem živimo. Koje otkriće! Saglasje sa svih strana, što vlasti, što opozicije, što vladinih,  što nevladinih, što naših, što njihovih, uz apsolutnu svjesnost svih koji o tome govore da je to nemoguće upravo zbog  „deficita“ koji je smišljeno projektovan da uguši svaki politički dijalog a i dijalog uopšte. Ma šta god bio „deficit“, sa njim se hrane sve protuve i nasilnici u politici do dan danas i to se u ovom trenutku  praznine nakon  Eskobara jasno vidi. Žišci koji ne znaju što dijalog znači.

Na nama je da vodom  gasimo i novu vatru palimo. Da mislimo iz egzistencijalne ugroženosti  i da pravo na mišljenje branimo, to je jedina luč koja obećava u globalnom zagušenju političkog djelovanja.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Poruke će biti oštrije 

Posjeta gospodina Eskobara i javno saopštene poruke mogu pomoći političkim subjektima u vlasti i opoziciji da razumiju poglede jednog od ključnih partnera Crne Gore u odnosu na budući razvoj naše zajednice i politiku koja može računati na podršku SAD-a. Jasno je naznačeno koje političke subjekte SAD smatraju partnerima u Crnoj Gori. O tim porukama vlast bi morala da vodi računa jer je Crna Gora izabrala da bude saveznik sa SAD i drugim državama NATO-a kao i da svoju politiku usklađuje sa stavovima EU, a ne bilo koje treće strane. Ignorisanje stavova partnerskih država u pogledu vrijednosti koje vlast treba da poštuje u svom djelovanju može dovesti do pogoršanja odnosa, smanjenja podrške (ekspertske, fiansijske itd…) razvoju države.

Poslate poruke se sigurno nisu svidjele svim političkim subjektima a neke reakcije (DPS-a i DF-a) pokazuju nespremnost da svoje djelovanje preispitaju i pokušaju se približiti, na vrijednosnoj ravni, drugim poltičkim subjektima.

DPS je dobio jasnu poruku, ali je pitanje da li u toj partiji ima hrabrih pojednaca koji smiju pokrenuti pitanje suštinskih promjena i izbor novog rukovodstva. DPS je, nakon 30 godina vlasti, izgubio izbore zahvaljujući predsjedniku partije i najvišim rukovodiocima, koji su stekli neobjašnjivo bogatstvo, zarobili institucije, koji su svoju bahatost kao „stil“ ponašanja prenijeli na mnoge mlađe partijske funkcionere koji su do 30. avgusta 2020. mislili da su budući vladari Crne Gore. Predsjednik DPS-a je postao najveći balast ovom političkom subjektu za uspostavljanje koalicionih odnosa sa partijama koje žele demokratizaciju crnogorskog društva na Ustavom utvrđenim principima.

Najavljene sankcije SAD-a za one poltičke lidere koji svojim djelovanjem urušavaju stabilnost regiona (zbog poltičkog djelovanja, nacionalizma, korupcije itd.) je upozorenje koje će možda biti shvaćeno na pravi način. Ukoliko ne bude skore reakcije i najave izbora novog rukovodstva i promjene politika onih koji nastupaju na nacionalistčkim (srpskim –crnogorskim) osnovama i onih koji su ukorijenili korupciju u naše društvo, može se očekivati još jasnija poruka za političke lidere. Svaka naredna poruka SAD biće gora i teža za one kojima je namijenjena.

 

OMER ŠARKIĆ, BLOGER
Đukanović i DF – problem

Posjetu Eskobara vidim kao znak da su SAD riješile da uzmu aktivno učešće u rješavanju stanja u Crnoj Gori i na Balkanu, koliko god se to nekome dopadalo ili ne. Očito je svima da nova većina ne funkcioniše, a da stara više nema podršku međunarodnih centara moći. Kako smo očito nesposobni da sami rješavamo probleme, tutorstvo sa strane nam je izgleda neophodno. Od samih poruka koje je poslije sastanaka prenio Eskobar i Američka ambasada, zanimljivije mi je da je posjeta trajala puna tri dana – što je neubičajno, a da je završni sastanak Eskobar upriličio sa liderom URA-e Abazovićem, koji očigledno postaje favorit međunarodne zajednice, što u domaćem kontekstu podrške glasača može biti mač sa dvije oštrice.

Kao glavne poruke te posjete sam vidio da je DPS-u i cjelokupnoj javnosti otvoreno dato do znanja da međunarodni faktor na Đukanovića više ne računa, kao i da DF vidi kao glavni problem u aktuelnoj većini, nerpihvatljiv za bilo kakvu ozbiljniju participaciju u Vladi. To je bio i diplomatski odgovor njihovim liderima koji su uporno ponavljali priču da se Zapad ne protivi njihovom ulasku u izvršnu vlast, već da je to (izmišljena) priča Krivokapića i Abazovića. Čudna mi je „bezrezervna“ podrška američke administracije aktuelnoj vladi i premijeru, uz napomenu da se od nje očekuje da nastavi sa „afirmacijom Crne Gore kao suverene države, koja će biti inkluzivna“. Koliko je inkluzivna aktuelna vlada najbolje pokazuje statistika po kojoj su iz namještenja po „dubini“ i u samoj vladi pripadnici manjinskih naroda prosto eliminisani, zbrisani, nema ih – osim na nivou statističke greške. Međutim, osim javnih poruka, one koje su tajne, saopštene u četiri oka, ne znamo. O njima samo možemo nagađati. Moje nagađanje je da je prenijeta poruka da bi Americi i Zapadu bila prihvatljiva manjinska vlada koju bi podržao DPS, ali bez Đukanovića i najbližeg mu okruženja, ako se aktuelna pokaže i dalje nefunkcionalnom i nastavi sa dosadašnjim kleronacionalizmom.

 

DEJAN MILOVAC, MANS
Početak značajnijeg prisustva SAD

Smatram da posjeta američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara, te poruke koje je poslao tokom sastanka sa crnogorskim zvaničnicima, posebno one koje se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije, označava početak značajnijeg prisustva SAD-a u ovom dijelu Evrope, ali i daleko konkretnija očekivanja kada su u pitanju rezultati u sprovođenju ključnih reformi. Vidjeli smo da su svi politički akteri poruke Eskobara doživljeli na svoj način, ali mislim da ono što ne možemo da sporimo i tumačimo u skladu sa pojedinačnim partijskim interesima, jeste jasno iskazana spremnost za partnerstvo sa svima onima koji ne prave bilo kakve kompromise kada je borba protiv korupcije u pitanju.

Vjerujem da će u tom smjeru biti i naglašena očekivanja od nove vlasti, te da uz konkretnu podršku američke administracije ostaje vrlo malo izgovora da nakon 30 godina vlasti DPS-a, Crna Gora konačno ne zakorači u prave reforme.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo