Povežite se sa nama

MONITORING

Čije su naše crkve

Objavljeno prije

na

Nakon događaja na Preobraženije, 19. avgusta, kada je na Njegušima, uz prisustvo policijskog kordona, došlo do rasprave i jurnjave između vjernika Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, svi su saglasni samo u jednom – teže posljedice su opet izbjegnute igrom slučaja. Ima li država Crna Gora namjeru da propisima uredi odnose između podijeljenih pravoslavnih vjernika – pitanje je koje je na dnevnom redu od kada je 1993. obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva. O tome nema pouzdanih naznaka. DRŽAVA I CRKVA: Propise o odnosu države i crkve u doba “zajedničkih država” donosile su vlasti u Beogradu. Crkvenim „ujedinjenjem” 1918. prestali su da važe propisi koji su definisali autokefalnost (samostalnost) i kanonsko ustrojstvo Crnogorske crkve s mitropolijskim dostojanstvom: Ustav Svetoga Sinoda (1903), Ustav pravoslavnih konsistorija (1904) i Zakon o parohijskom svještenstvu (1909). Raspušten je Crnogorski Sv. Sinod, vladika na Cetinju je, poslije više vjekova, postavljan na katedru odlukama izvan Crne Gore, a dvije od ukupno tri eparhije Crnogorske crkve su ukinute.
Ni nakon 1945. i djelimične obnove državnosti, NR Crna Gora nije samostalno uređivala odnose sa crkvom. Od 1953. to je područje definisao savezni Osnovni zakon o položaju vjerskih zajednica. Tek je novim saveznim propisima iz 1976. ostavljen prostor da tadašnje republike, uključujući i SR Crnu Goru, svojim zakonom, djelimično regulišu odnose s vjerskim zajednicama.
Raniji Ustav RCG iz 1992. predviđao je da postoje: Pravoslavna crkva, Islamska zajednica i Rimokatolička crkva. Dok je do 2001. pri Vladi Crne Gore postojalo Ministarstvo vjera službeno je, kao Pravoslavna crkva, na bazi tadašnjeg političkog oportuniteta priznavana samo Mitropolija crnogorsko-primorska.
Važeći Ustav Crne Gore, iz oktobra 2007, u čl. 14 ne izdvaja posebno ni jednu crkvu ili vjersku zajednicu, iako jamči prava slobodnog ispovijedanja vjere: „Vjerske zajednice odvojene su od države. Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova”.

AUTOKEFALNOST: Srpska jerarhija je, tokom rasprave o novom Ustavu, bezuspješno predložila da se posebno imenuju vjerske zajednice, da one „samostalno uređuju svoju unutrašnju organizaciju”, kao i da “država poštuje i ne povređuje status i ustrojstvo crkava i vjerskih zajednica”. Ali, iako su odbacile prijedlog srpske jerarhije, promijenjenim ustavnim rješenjem crnogorske vlasti na kratak rok nijesu osporile ekskluzivni status Mitropolije crnogorsko-primorske. Ona je i dalje, kao eparhija Srpske crkve sa sjedištem u Beogradu, ostala dominantna vjerska zajednica u Crnoj Gori. Iz susjedne Srbije se tako i sada kontroliše najveći broj od oko 700 pravoslavnih crkava i svi manastiri u Crnoj Gori, nepokretna dobra, kao i pokretna imovina, svetinje i relikvije.
Ukoliko tako ostane u budućnosti, Crna Gora bi bila jedina država u vaseljeni koja, kao većinski pravoslavna, nema svoju pomjesnu autokefalnu crkvu. Takvo stanje ne može imati adekvatno kanonsko, crkveno ili političko objašnjenje. Ustrojstvo nezavisne države definiše i ustrojstvo neke pomjesne pravoslavne crkve. To je 1922. bio razlog koji carigradski patrijarh Meletije IV navodi u tomosu i propratnim aktima o priznanju autokefalnosti novoformiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Vaseljenska patrijaršija je, u pogledu teritorijalnog ustrojstva autokefalne crkve, tada obrazložila kako se „crkvena pravila mijenjaju prema političkim pravilima”. Kraljevina Crna Gora je nestala s međunarodne pozornice a nova država, Kraljevina SHS i sve njene nasljednice, zaključno sa Državnom zajednicom SCG – mogle su imati samo jednu autokefalnu crkvu.

STANJE NAKON REFERENDUMA: Reakcija Srpskog Sinoda na obnavljanje nezavisnosti Crne Gore je bila odluka, identična rješenjima za druge dvije nezavisne države, Hrvatsku i BiH, o obrazovanju Episkopskog savjeta Prvoslavne crkve u Crnoj Gori, pod predsjedništvom mitropoita Amfilohija (Radovića). Odluke se nose na potvrdu Arhijerejskom saoboru u Beogradu i nema govora o tome da je Episkopski savjet zametak ili zamjena za Sv.Sinod koji imaju autokefalne crkve. Februara 2008. mitropolit Amfilohije u Carigrad patrijarhu Vartolomeju nije ponio tomos srpskog Arhijerejskog sabora o dodjeljivanju autokefalije za svoju eparhiju u Crnoj Gori, već za autonomiju Ohridske arhiepiskopije u Makedoniji (koju tamošnja vlast ne priznaje).
U Amfilohijevom Episkopskom savjetu nalaze se i episkopi Joanikije (Mićović), Jovan (Purić), Grigorije (Durić) i Filaret (Mićović). Svi oni su na čelu srpskih eparhija koje ovdje imaju sjedište ili iz susjednih država djeluju na teritoriji Crne Gore. Episkopi Purić, Durić i Filaret Mićović nijesu ni crnogorski državljani. Delegaciju Episkopskog savjeta je u decembru 2006. službeno i na sva zvona primio predsjednik Filip Vujanović.
Iz tog tabora balsfemična retorika prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi je ostala nepromijenjena. Amfilohije je (Večernje novosti, novembar 2006), na pitanje „da li se nešto generalno promijenilo za Crkvu poslije referenduma”, kazao: „Nikakvih promjena nije bilo, život ide dalje”. Ali, suprotne ocjene naknadno je saopštio protojerej Velibor Džomić. On je u tekstu Mitropolija crnogorsko-primorska nakon razdvajanja Srbije i Crne Gore (april, 2008) napisao da se “od 21. maja 2006. i formalno, radi jasno određenog cilja, pristupilo postupku ustavno-pravnog delegitimisanja Pravoslavne crkve u Crnoj Gori”.

PRAVNI STATUS: Za razliku od Mitropolije crnogorsko-primorske, Crnogorska pravoslavna crkva je, nakon više bezuspješnih pokušaja, januara 2000. regulisala svoj status pravnog lica u Crnoj Gori. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica SR Crne Gore iz 1977. godine još uređuje to područje i prema njemu crkve ili vjerske zajednice postaju pravna lica prijavom u područnoj jedinici MUP-a.
Pravni savjet Mitropolije je prošle godine indirektno potvrdio da ova eparhija, prema aktuelnom crnogorskom zakonodavstvu, nema status prijavljene crkve ili vjerske zajednice i pravnog lica. Tvrdi se kako je status “pravnog lica” Mitropolije star 750 godina – što je definicija koju crnogorski pravni sistem ne poznaje, ali ga toleriše. Pravni savjet u svom saopštenju iz aprila 2008. decidno tvrdi: “Crkvenim Ustavom su određena pravna lica crkve a ne državnim zakonima”.
Unutrašnje ustrojstvo i okvir djelovanja Mitropolije crnogorsko-primorske – a ona pod tim imenom, kao eparhija podložna Patrijaršiji u Beogradu, službeno postoji tek nakon 1918. godine – definisani su Ustavom Srpske crkve, najprije iz 1931. i 1947. godine. Mogućnost da postane pravno lice u crnogorskoj državi ova Mitropolija posljednjih decenija ima i po Ustavu Srpske crkve, koji u čl. 5 predviđa kako su, osim Patrijaršije, pravna lica eparhije (mitropolije ili episkopije), crkvene opštine, manastiri, zadužbine i fondovi, a prema potrebi i hramovi.
Ali, tu mogućnost ona nikada nije iskoristila. Važeći crnogorski Zakon o vjerskim zajednicama jerej Džomić (magistar prava, tezu odbranio na izvjesnom Nedržavnom i samostalnom Trgovačkom Univerzitetu u Novom Sadu) smatra „rigidnim”. Džomić kao svijetli primjer navodi – pogađate! – Srbiju, koja je „1993, dakle, za vrijeme Miloševića, donijela zakon o prestanku važenja određenih zakona i drugih propisa” i “kojim je komunistički Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica SR Srbije, zajedno sa drugim prevaziđenim zakonima iz komunističkog perioda stavila van snage”.
Srbija je zakonski (2006.g.) priznala kontinuitet Srpske crkve sa pravnim subjektivitetom iz prošlosti – sa Načertanijem o duhovnoj vlasti Knjaževstva Srbskog (1836.g.) i Zakonom o Srpskoj pravoslavnoj crkvi Kraljevine Jugoslavije (1929.g.). Kako je postojeći „rigidan” i „komunistički”, da li bi novi crnogorski zakon o crkvama i vjerskim zajednicama mogao ignorisati istorijsko nasljeđe pravnog subjektiviteta i imovinskih prava kanonske Crnogorske crkve kao autokefalne?

IMOVINSKI SPOR: U odgovoru na pitanje zbog čega se Mitropolija crnogorsko-primorska ovdje nikada nije registrovala (prijavila u skladu sa zakonom), vjerovatno se kriju politički razlozi ignorisanja zakona crnogorske države. Ali, „prkos” Mitropolije crnogorsko-primorske nije se odnosio i na cnogorske imovinske katastre u kojima su u periodu od 1996. do 2001. obavljeni upisi vlasništva koji su sada osporeni. Nakon što je prošle godine Uprava za nekretnine obavila ispravke upisa u katastre za desetine crkava u cetinjskoj opštini, ministar finansija Igor Lukšić je poništio rješenje o ispravkama. Upravni sud je zimus donio odluku da je na Srpsku crkvu nezakonito upisivana imovina „bez dokaza o prethodnom pravu svojine nad njima”, pa je poništeno Lukšićevo rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak. Pokrenuti su postupci i za ispravke drugih grešaka upisa vlasništva srpskih eparhija u katastrima.
„Crkvena imovina je do danas ostala u anahronom statusu plemenske, seoske ili bratstveničke imovine ili komunice. U katastrima svaka crkva ili manastir su upisani kao pojedinačno pravno lice sa posebnim matičnim brojem”, kaže za Monitor Stevo Vučinić.
Hoas u katastrima se ogleda i u apsurdu da je Beogradska Patrijaršija, kao pravno lice registrovano u Srbiji, upisana kao vlasnik i ostrva Moračnik u Skadarskom jezeru! Takva “imovinska prava” srpskih eparhija obezbjeđuju i nemalu finansijsku korist. Na primjer, privatizacijom hotela Avala u Budvi (vlasnici Stanko Subotić i Bepler i Džejkobson) HTP Budvanska rivijera, čiji je predsjednik Upravnog odbora Svetozar Marović, vansudskim poravnanjem (ugovor br. Rs. 700/00, Osnovni sud u Kotoru) se 2001. obavezala da Mitropoliji crnogorsko-primorskoj isplati 628.174 njemačkih maraka.
Dalje imovinske aspiracije Srpska crkva je pokazala kroz proces restitucije. Srpske eparhije u Crnoj Gori su do avgusta 2007. podnijele 129 prijava sa zahtjevom za povraćaj ili naknadu “više hiljada hektara” i “više stotina zgrada crkvenih opština i manastira”.

 

STEVO VUČINIĆ, ODBOR ZA PROMOCIJU INTERESA CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
Crkvenu imovinu proglasiti državnom


MONITOR:
Da li je srpska eparhija – Mitropolija crnogorsko-primorska, registrovana, po važećim propisima, kao pravno lice u Crnoj Gori?
VUČINIĆ: SPC nije prijavljena u Crnoj Gori, već u Srbiji. To je i dokaz da našu državu smatra dijelom prostora Srbije. SPC nije pravno lice u našoj državi. Mogla bi ga steći, ali samo na temelju propisa o sticanju svojstva stranih pravnih lica koja imaju sjedište u inostranstvu. Riješen status pravnog lica je preduslov za sticanje svojstva pravnog lica u prometu – dodjeljivanje žiro-računa, matičnog broja, PIB-a i slično. No, iako SPC nije zakonski stekla status pravnog lica, žiro-račun joj je dodijeljen najobičnijim pisanim, privatnim mišljenjem bivšeg i pokojnog republičkog sekretara za zakonodavstvo Rajka Milovića krajem 1990-ih. Sa pravnog stanovišta, SPC u Crnoj Gori je, dakle, lice u prometu koje ilegalno posluje.

MONITOR: Da li su u Crnoj Gori registrovane kao pravna lica druge tri srpske eparhije koje takođe djeluju u Crnoj Gori?
VUČINIĆ: Nijedna od njih u Crnoj Gori nije registrovana kao pravno lice . Ali, na srpske eparhije iz Trebinja i Prijepolja upisana su vlasnička prava nad našom državnom teritorijom i crkvama u opštinama Bijelo Polje, Pljevlja, a u Herceg-Novom na SPC se vodi gradsko groblje i zemljište i crkve na Sutorini.

MONITOR: Kolika je nepokretna imovina nad kojom SPC ima upisano vlasništvo u katastru Uprave nekretnina CG?
VUČINIĆ: Službenici katastra su na SPC prepisali ukupno 12.000.000 metara kvadratnih. U cetinjskoj, podgoričkoj, barskoj, danilovgradskoj i nikšićkoj opštini i svi manastiri, crkve, čak i seoska groblja uzakonjeni su u isključivoj nadležnosti opština, odnosno mjesnih zajednica. Budvanska i kotorska crkvena imovina je jednom polovinom zadržala postojeći status pojedinačnih pravnih lica pod kompetencijama sela i bratstava, a druga polovina je 2001. godine neosnovano upisana na SPC.

MONITOR: Kako vidite zakonsko rješenje kojim bi država definisala imovinski status pravoslavnih crkava i nepokretnosti u Crnoj Gori?
VUČINIĆ: Upisi u katastare na SPC obavljani su bez pisanih dokaza o vlasništvu, rješenja ili sudskih presuda. U nadležnosti Vrhovnog državnog tužioca je da pokrene postupak zaštite državnog interesa u vezi crkvene imovine koji je nezakonitim upisom povrijeđen. Skupština Crne Gore bi jednim aktom trebalo da svu crkvenu imovinu uzakoni kao državnu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARSKI POSLOVI MILUTINA SIMOVIĆA I  BIZNISMENA TOMISLAVA ČELEBIĆA: Ja tebi tender – ti meni stan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sumnjiva veza milionskog tendera i kupovine trosobnog stana

 

Odlazeći predsjednik Opštine Nikšić i doskorašnji ministar poljoprivrede i ujedno potpredsjednik Vlade za finansijski sistem Milutin Simović kupio je u septembru 2019. godine imovinu vrijednu 242.000 eura. Međutim, prijavljeni prihodi visokog državnog funkcionera i njegove porodice tada nijesu bili dovoljni da opravdaju toliki trošak. Šta više, nema dokaza da je Simović uopšte isplatio taj novac. Na to ukazuju podaci koje je prikupila Mreža za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA i Monitor.

Prema podacima Uprave za nekretnine, Simović je 30. septembra 2019. godine kupio trosoban stan (150m2) i parking prostor (32m2) od kompanije Čelebić, koja je u vlasništvu biznismena Tomislava Čelebića, poslovnog partnera i prijatelja predsjednika države Mila Đukanovića.

Istovremeno, dok se pripremala kupovina stana, tekao je i milionski vrijedan tender Ministarstva poljoprivrede koji je Simović dodijelio upravo Čelebićevoj drugoj kompaniji – Čelebić agrar, koja je postala 30-godišnji zakupac preko 156 hektara državne zemlje po cijeni od svega 1,01 cent/ m2 godišnje.

Zemljište se nalazi nedaleko od obale sa pogledom na more i atraktivnu uvalu Bigovo gdje je planirana izgradnja luksuznog turističkog naselja Bigova Bay sa dva hotela, 357 apartmana i 230 vila ukupne investicije od oko 300 miliona eura.

I iza projekta Bigova Bay se nalazi, preko mreže ofšor firmi sa Kipra i Ujedinjenih Arapskih Emirata, još jedan prijatelj predsjednika Đukanovića – bivši palestinski ministar i poslanik Mohamed Dahlan, osuđen na tri godine zatvora u svojoj zemlji zbog korupcije i zloupotrebe položaja. Dahlanovo hapšenje i izručenje palestinske vlasti traže još od 2015. godine a od 2019. godine je, zbog navodnog učešća u ranijem krvavom pokušaju svrgavanja predsjednika Redžepa Erdogana, i na potjernici Turske koja nudi nagradu od 700 hiljada dolara za informaciju koja bi vodila hapšenju Dahlana.

Prema zvaničnim podacima sa portala Agencije za sprječavanje korupcije (ASK), Simović je kao tadašnji potpredsjednik Vlade po osnovu plate ostvario 2019. godine ukupan godišnji prihod od 21.363 eura kao i još 6.420 eura drugih prihoda što je ukupno 27.783 eura. Predstavnicima Agencije dostavio je podatak da je iste godine njegova supruga Ljiljana Simović prihodovala ukupno 31.156 eura (plate i renta). Bračni par Simović nije imao nikakvu prijavljenu ušteđevinu te, kao ni prethodne godine.

Mimo redovnih prihoda, bračni par Simović ima prijavljena sredstva iz tri stambena kredita od kojih su prva dva korištena za kupovinu pomenutog stana prema riječima samog Simovića. Glavni je od 120.000 eura dobijen 21. novembra 2017. godine od Hipotekarne banke koja je upisala teret na kuću u podgoričkom naselju Zlatica od 214 kvadrata, danas u vlasništvu Simovićeve kćerke. Taj kredit Milutin Simović je prijavio ASK-u u martu 2018. godine i otplaćuje ga u mjesečnim ratama od 855 eura. Drugi kredit je od 40.000 eura iz maja 2019. godine koji je njegova supruga podigla i za koji plaća mjesečnu ratu od 40 eura i treći od 3.500 eura iz oktobra 2015. godine.

Međutim, u martu 2018. kada je Simović prijavio stambeni kredit nije evidentirana kupovina stana što je on i potvrdio dnevnom listu Dan u maju iste godine rekavši da će nekretninu prijaviti „nakon sklapanja ugovora o kupovini nekretnine i njene uknjižbe u katastru nepokretnosti“. Da stvar bude čudnija, Simović je trosobni stan i parking ipak prijavio u imovinski karton u martu 2019. godine, što je pola godine ranije nego je stan i kupljen (30. septembar 2019 – dokumentacija Uprave za nekretnine) i skoro godinu i po nakon dizanja kredita.

Kad se sve sabere, i ostvareni prihod i sredstva od kredita, Simovići su zajedno do 30. septembra 2019. godine (kada je potpisan Ugovor o prodaji sa uspostavljanjem hipoteke u korist prodavca) posjedovali najviše oko 201.000 eura (ukupni prihodi ostvareni u prva tri kvartala te godine), ili još preciznije, 192.945 kada oduzmu rate za kredite od 855 eura i 40 eura za prvih 9 mjeseci te godine.

Međutim, prema dokumentaciji Uprave za nekretnine ne postoji dokaz da je Simović uopšte dao novac za stan kompaniji Čelebić. U zapisu ugovora UZZ br.1245/2019 koji je sačinila notarka Tanja Čepić navodi se da je Simović isplatio iznos od 210.000 eura prije zaključenja ugovora. Dakle taj novac nije evidentiran i isplaćen u prisustvu notarke koja je sačinila zapis ugovora. Čak i da jeste isplatio novac postavlja se pitanje kako je Simović mogao isplatiti toliki novac sa svega 192.945 eura prihoda i kredita izuzimajući još neuračunatu ratu za treći i najmanji kredit i bez ikakve prijavljene ušteđevine njega i supruge.

Osim toga, Simovićevo domaćinstvo je moralo da troši 2019. godine novac na hranu, piće, račune, poreze, održavanje prijavljenog voznog parka… što je dodatno opterećenje za kupovinu tako vrijedne imovine i što tadašnji ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade nije objasnio ASK-u.

U ugovoru o prodaji trosobnog stana od 242.000 eura sa kompanijom Čelebić iznos od 32.000 eura naveden je kao preostali dug (nakon uplate od 210.000 eura), koji se Simović obavezao da isplati najkasnije do 3. novembra 2020. godine. Taj rok je kasnije prolongiran do 3. novembra 2022. godine na osnovu potpisanog aneksa Ugovora o prodaji UZZ 776/2020 od 21. septembra 2020. godine.

Pokušaji da dobijemo odgovor od notarke Čepić zašto nije tražila od Simovića dokaz na koji način je isplatio kompaniji Čelebić 210.000 eura, što je bila njena zakonska obaveza, je ostao bez odgovora do objave istraživanja.

Sa druge strane, vrijedan tenderski ugovor sa drugom Čelebićevom firmom Čelebić agrar tadašnje Simovićevo ministarstvo je potpisalo nešto više od godinu dana prije nego što je zvanično evidentirana kupovina stana i parking prostora.

Početkom decembra 2017. godine Vlada premijera Duška Markovića formirala je Komisiju za valorizaciju poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini, kojom je rukovodio upravo Simović. On je 18. decembra 2017. objavio javni poziv za učešće na tenderu za davanje u zakup nepokretnosti na lokalitetu Vranovići u opštini Kotor.

Državna zemlja ukupne površine od 1.564.477 kvadrata, čija vrijednost se procjenjuje na desetine miliona eura, ponuđena je u 30-godišnji zakup za uspostavljanje zasada maslina, s tim da se ponuđač obaveže da će najmanje 80 odsto ukupne zakupljene površine biti pod zasadima. Na zemljištu je nađen i izvor vode koji će uveliko riješiti problem navodnjavanja maslina.  Tendersku dokumentaciju otkupile su tri kompanije iz Podgorice – Montenegro Travel router, Čelebić agrar i Pierbesa. Prve dvije kompanije su u martu 2018. godine poslale ponude. Komisija na čijem je čelu bio Simović proglasila je ponudu kompanije Montenegro Travel Router neispravnom, dok je ponuda Čelebić agrara okarakterisana kao ispravna, nakon čega su otpočeti pregovori na usaglašavanju ugovora o zakupu.

Simovićeva Komisija za valorizaciju državnog poljoprivrednog zemljišta je 19. aprila 2018. godine usvojila Izvještaj o rezultatima pregovora po osnovu tendera, piše u dokumentu Vlade, u koji je uvid imala LUPA. Dogovorena je cijena zakupnine od 101 euro po hektaru (101€/10,000 m2) ili 1,01 cent po metru kvadratnom (1,01c/m2) na godišnjem nivou. To znači da za 30 godina gazdovanja vrijednom imovinom na primorju Čelebićeva kompanija treba da plati ukupno oko 474 hiljade eura ili 15.801 euro godišnje uz realizaciju investicionog programa podizanja plantaža maslina vrijedan oko 7,9 miliona eura do 2022. godine uz stručni nadzor Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Međutim, tu nije kraj. Iako je poljoprivredno zemljište dato u zakup za poljoprivrednu valorizaciju, investitoru je naknadno dozvoljeno da, osim zasada maslina, dio zemlje namijeni u svrhu turizma „tipa T4 etno sela, ugostiteljstva i turizma“ čime se „dozvoljava formiranje parcele za objekat turizma (od 2500 m2 do max 5000 m2) za potrebe nove gradnje. Na parcelama je moguće graditi više objekata do postignute zauzetosti“. To pokazuje dokument kotorskog Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i prostorno planiranje od 28. decembra 2020. Sve to je Čelebić dobio od Simovića za godišnju cijenu zakupa od 1,01 cent /m2.

Novinari Mreže LUPA i Monitora su pokušali dobiti odgovor od Simovića na uočene nelogičnosti i kontradikcije koje se tiču njegovih prijavljenih prihoda, troškova, neusklađenog vremena kupovine nepokretne imovine i eventualnog konflikta interesa zbog tenderskog procesa. Međutim Simović nije odgovarao na pitanja poslata još 5. januara ove godine.

Iz nevladine organizacije Akcija za socijalnu pravdu najavili su da će, za ovaj konkretni slučaj, uputiti inicijativu ASK-u „da sprovede adekvatnu kontrolu i utvrdi iz kojih je izvora bivši potpredsjednik Vlade kupio stan, kao i da li je time došlo do kršenja Zakona o sprečavanju korupcije“. Akcija navodi da „ovakvi slučajevi samo dodatno potvrđuju opravdanost zahtjeva da se što prije zakonski uredi pitanje sticanja imovine javnih funkcionera, što bi trebalo da bude jedan od prioriteta nove vladajuće većine”.

Vladimir OTAŠEVIĆ
Jovo MARTINOVIĆ
(Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta
“Data novinarstvo u funkciji
vladavine prava“)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARKA BRATIĆ I NESUĐENA DIREKTORICA  ĐAČIĆ: Slika i prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šovinistički ispadi tek postavljene, pa odmah i smijenjene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu slučajni incidenti u resoru kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti

 

Šovinistički ispadi nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu tek slučajni incidenti u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta (MPKNS) kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. I upozorava na opasnu praksu – nigdje drugačijih.

Đačićeva je smijenjena odlukom ministarke Bratić, nakon što je njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, simbolom četničkog pokreta, osvanula ove nedjelje na društvenoj mreži Instagram, i izazvala snažnu osudu javnosti. Za vršiteljku dužnosti direktorice OŠ „Ristan Pavlović“ izabrana je u ponedjeljak, 26. aprila, a smijenjena je jedva dva dana poslije.

,,Nepodnošljiva mi je sama pomisao da Srpkinja ode za Hrvata ili Muslimana. Tu pomirenja nema. Nema objašnjenja za tu ljubav. Imam koleginicu koja je izbjegla iz Sarajeva, došla ovdje i udala se za Muslimana, oca joj je to u grob ‘oćeralo. Umjesto da djecu krštava, ona ih suneti“, jedna je od huškačkih i necivilizovanih objava na nalogu @crnogorka__ na društvenoj mreži Tviter, čija je autorka navodno Đačić.

Navodno, jer je ona demantovala povezanost sa tim online profilom, iako su na njemu objavljivane i njene fotografije. Monitor je Đačićevu kontaktirao, ali do zaključenja ovog broja nije odgovorila na pitanja.

Na istom nalogu podijeljena je i fotografija Instagram profila izvjesne Ermine, koja pravi torte, na kojoj se nalazi torta sa likom Svetog Save, iznad kog je ćirilicom napisan tekst Srećna slava. Uz tu objavu, sa naloga koji se pripisuje Bojani Đačić, napisan je i komentar – Ne može protiv svetosavskog genetskog koda… Kako bula ćirilicu veze.

Još je grozomornih objava dijeljeno sa istog profila.

Valja ukazati na to da se ministarka Vesna Bratić nije distancirala od neprihvatljivog ponašanja njene izabranice. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez ijednog zvaničnog izjašnjenja MPNKS-a. No, to neće izbrisati činjenicu da ju je odabrala i na funkciju postavila upravo ministarka.

Nije imenovanje Bojane Đačić jedini sporni potez Vesne Bratić, čija je, podsjećanja radi, kandidatura osporavana upravo zbog izjava da se ponosi što je „srpski nacionalista“ ili one da je Boris Dežulović ,,ustaša”.

Za novog člana Upravnog odbora (UO) Univerziteta Crne Gore (UCG) Bratićka je postavila Budimira Aleksića, profesora Cetinjske bogoslovije i poslanika DF-a, poznatog javnosti, između ostalog, i po rijetkom glasu u Skupštini Crne Gore protiv Zakona o istopolnim brakovima ili po uvodnom govoru o „snu o srpskom jedinstvu” na konferenciji Podgorička skupština 1918. i ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Osim njega, članice UO UCG-a su i profesorice Milijana Novović Burić i Milena Burić, bliske novim vlastima. Na funkciju vršioca dužnosti rektora Univerziteta postavljen je Vladimir Božović, predsjednik Izvršnog odbora Matice srpske i jedan od osnivača senzacionalističkog portala In4S.

Za portparolku ministarka Bratić izabrala je Ljubicu Gojković, novinarku Srpske televizije. U jednoj od emisija koje je vodila Gojkovićeva, gostovala je i Rada Višnjić učiteljica iz Bara, poznata po tome što je pozivala učenike na molebane.

Još jedan od „eksperata” Vesne Bratić je i Vladimir Vuković, angažovan za konsultanske usluge. Vuković je, osim zbog pojedinih spornih objava na Fejsbuku, pod lupu javnosti došao nedavno, kada je uživo, na svom Fejsbuk profilu, prenosio doček boksera Petra Liješevića i, usput, vrijeđao novinara RTCG-a Nebojšu Šofranca, nazivajući ga „splačinom” i ometajući ga na njegovom radnom zadatku.  Iz Bratićkinog resora su se, naknadno, ogradili od „pretjerane euforije” koja je narušila poruku dočeka.

Nisu sporna samo imenovanja Bratićke, nego i razrješenja. Ministarstvo kulture imalo je 13 službenika koji su zapošljeni po ugovoru o djelu.U prvoj turi, tek  nakon što je ministarka stupila na funkciju,  aneks o produžetku ugovora jedino nije dobio pravnik Nedžada Popara, bez obrazloženja. Monitor je pisao o tome.

Monitor se obratio resoru Vesne Bratić i zatražio odgovor na pitanje koje su kompetencije preporučile Bojanu Đačić za direktorku osnovne škole. Osim toga, tražio je i informaciju o tome koliko je do sada osoba iz manjinskih naroda imenovano na neke od funkcija u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta. Odgovore nije dobio. Prema našim, dobro obaviještenim izvorima, u tim resorima nema nijednog pripadnika manjina, čak ni među nižim činovnicima.

„Trenutno svjedočimo trendu nacionalističkih istupa koji dodatno radikalizuju ionako tenzičnu atmosferu u zemlji. Posebnu težinu to ima kad dolazi od nekog ko radi za institucije. Iz svega što je javno dostupno o Bojani Đačić, proizilazi da se radi o osobi opasnih nacionalističkih stavova i stoga je važno da ona ne dođe u poziciju da upravlja obrazovnom ustanovom sa takvim pristupom različitostima”, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građanskog obrazovanje (CGO).

Kako je istakla, dobro je što je nadležno ministarstvo brzo odreagovalo njenom smjenom, ali bi to trebalo da bude naučena lekcija – da se ubuduće mnogo pažljivije i odgovornije pristupi izboru novog rukovodnog kadra. „Sporno je što će Đačićeva sa takvim stavovima nastaviti da obrazuje djecu u čijim bi se glavama u tom uzrastu trebala kreirati slika o građanskom društvu i društvenim normama, kao i razumijevanja različitosti, što ona nije prezentovala”, napominje Kaluđerović.

Zamjenu teza o smjeni Đačićeve napravio je poslanik vladajućeg Demokratskog fronta (DF) Marko Kovačević, koji je na posljednjoj sjednici skupštinskog Odbora za ljudska prava ocijenio da je ona smijenjena isključivo zato što je pripadnica srpskog naroda. „Otpočeo je jedan linč i odmazda samo zato što je pripadnica srpskog naroda i pretpostavljena joj je krivica. Problematizuje se svaki simbol koji srpski narod ističe u Crnoj Gori”, kazao je Kovačević, i zatražio od zaštitnika ljudskih prava i sloboda Siniše Bjeković da se izjasni o tom slučaju.

Bjeković je kazao da se, iz informacija u medijima, može zaključiti da Đačićeva nije smijenjena zbog njene nacionalne pripadnosti, nego zbog objava na društvenim mrežama. „Provjerićemo da li je razlog za smjenu sa dužnosti Đačić samo lično svojstvo, pripadnost srpskom narodu ili su to neki drugi opravdani i na zakonu utemeljeni razlozi”, naveo je on.

Crnoj Gori, na putu ka društvu različitosti koje se ne isključuju, ne pomažu pojedine opasne izjave ministarke Bratić. Poput one da „imamo elitne građane i elitni narod koji će tek da dobije svoju pravu elitu“. Ideje o elitnim narodima donijele su mnogo zla tokom istorije.

Nesuđena direktorica Đačić nije incident. Slika i prilika ministarke Bratić su ljudi koje bira za svoje saradnike. Očito je da ima neke specijalne kriterijume. I da ne planira tek tako da se sa njima rastane.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo