Povežite se sa nama

MONITORING

Čije su naše crkve

Objavljeno prije

na

Nakon događaja na Preobraženije, 19. avgusta, kada je na Njegušima, uz prisustvo policijskog kordona, došlo do rasprave i jurnjave između vjernika Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, svi su saglasni samo u jednom – teže posljedice su opet izbjegnute igrom slučaja. Ima li država Crna Gora namjeru da propisima uredi odnose između podijeljenih pravoslavnih vjernika – pitanje je koje je na dnevnom redu od kada je 1993. obnovljena Crnogorska pravoslavna crkva. O tome nema pouzdanih naznaka. DRŽAVA I CRKVA: Propise o odnosu države i crkve u doba “zajedničkih država” donosile su vlasti u Beogradu. Crkvenim „ujedinjenjem” 1918. prestali su da važe propisi koji su definisali autokefalnost (samostalnost) i kanonsko ustrojstvo Crnogorske crkve s mitropolijskim dostojanstvom: Ustav Svetoga Sinoda (1903), Ustav pravoslavnih konsistorija (1904) i Zakon o parohijskom svještenstvu (1909). Raspušten je Crnogorski Sv. Sinod, vladika na Cetinju je, poslije više vjekova, postavljan na katedru odlukama izvan Crne Gore, a dvije od ukupno tri eparhije Crnogorske crkve su ukinute.
Ni nakon 1945. i djelimične obnove državnosti, NR Crna Gora nije samostalno uređivala odnose sa crkvom. Od 1953. to je područje definisao savezni Osnovni zakon o položaju vjerskih zajednica. Tek je novim saveznim propisima iz 1976. ostavljen prostor da tadašnje republike, uključujući i SR Crnu Goru, svojim zakonom, djelimično regulišu odnose s vjerskim zajednicama.
Raniji Ustav RCG iz 1992. predviđao je da postoje: Pravoslavna crkva, Islamska zajednica i Rimokatolička crkva. Dok je do 2001. pri Vladi Crne Gore postojalo Ministarstvo vjera službeno je, kao Pravoslavna crkva, na bazi tadašnjeg političkog oportuniteta priznavana samo Mitropolija crnogorsko-primorska.
Važeći Ustav Crne Gore, iz oktobra 2007, u čl. 14 ne izdvaja posebno ni jednu crkvu ili vjersku zajednicu, iako jamči prava slobodnog ispovijedanja vjere: „Vjerske zajednice odvojene su od države. Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova”.

AUTOKEFALNOST: Srpska jerarhija je, tokom rasprave o novom Ustavu, bezuspješno predložila da se posebno imenuju vjerske zajednice, da one „samostalno uređuju svoju unutrašnju organizaciju”, kao i da “država poštuje i ne povređuje status i ustrojstvo crkava i vjerskih zajednica”. Ali, iako su odbacile prijedlog srpske jerarhije, promijenjenim ustavnim rješenjem crnogorske vlasti na kratak rok nijesu osporile ekskluzivni status Mitropolije crnogorsko-primorske. Ona je i dalje, kao eparhija Srpske crkve sa sjedištem u Beogradu, ostala dominantna vjerska zajednica u Crnoj Gori. Iz susjedne Srbije se tako i sada kontroliše najveći broj od oko 700 pravoslavnih crkava i svi manastiri u Crnoj Gori, nepokretna dobra, kao i pokretna imovina, svetinje i relikvije.
Ukoliko tako ostane u budućnosti, Crna Gora bi bila jedina država u vaseljeni koja, kao većinski pravoslavna, nema svoju pomjesnu autokefalnu crkvu. Takvo stanje ne može imati adekvatno kanonsko, crkveno ili političko objašnjenje. Ustrojstvo nezavisne države definiše i ustrojstvo neke pomjesne pravoslavne crkve. To je 1922. bio razlog koji carigradski patrijarh Meletije IV navodi u tomosu i propratnim aktima o priznanju autokefalnosti novoformiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Vaseljenska patrijaršija je, u pogledu teritorijalnog ustrojstva autokefalne crkve, tada obrazložila kako se „crkvena pravila mijenjaju prema političkim pravilima”. Kraljevina Crna Gora je nestala s međunarodne pozornice a nova država, Kraljevina SHS i sve njene nasljednice, zaključno sa Državnom zajednicom SCG – mogle su imati samo jednu autokefalnu crkvu.

STANJE NAKON REFERENDUMA: Reakcija Srpskog Sinoda na obnavljanje nezavisnosti Crne Gore je bila odluka, identična rješenjima za druge dvije nezavisne države, Hrvatsku i BiH, o obrazovanju Episkopskog savjeta Prvoslavne crkve u Crnoj Gori, pod predsjedništvom mitropoita Amfilohija (Radovića). Odluke se nose na potvrdu Arhijerejskom saoboru u Beogradu i nema govora o tome da je Episkopski savjet zametak ili zamjena za Sv.Sinod koji imaju autokefalne crkve. Februara 2008. mitropolit Amfilohije u Carigrad patrijarhu Vartolomeju nije ponio tomos srpskog Arhijerejskog sabora o dodjeljivanju autokefalije za svoju eparhiju u Crnoj Gori, već za autonomiju Ohridske arhiepiskopije u Makedoniji (koju tamošnja vlast ne priznaje).
U Amfilohijevom Episkopskom savjetu nalaze se i episkopi Joanikije (Mićović), Jovan (Purić), Grigorije (Durić) i Filaret (Mićović). Svi oni su na čelu srpskih eparhija koje ovdje imaju sjedište ili iz susjednih država djeluju na teritoriji Crne Gore. Episkopi Purić, Durić i Filaret Mićović nijesu ni crnogorski državljani. Delegaciju Episkopskog savjeta je u decembru 2006. službeno i na sva zvona primio predsjednik Filip Vujanović.
Iz tog tabora balsfemična retorika prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi je ostala nepromijenjena. Amfilohije je (Večernje novosti, novembar 2006), na pitanje „da li se nešto generalno promijenilo za Crkvu poslije referenduma”, kazao: „Nikakvih promjena nije bilo, život ide dalje”. Ali, suprotne ocjene naknadno je saopštio protojerej Velibor Džomić. On je u tekstu Mitropolija crnogorsko-primorska nakon razdvajanja Srbije i Crne Gore (april, 2008) napisao da se “od 21. maja 2006. i formalno, radi jasno određenog cilja, pristupilo postupku ustavno-pravnog delegitimisanja Pravoslavne crkve u Crnoj Gori”.

PRAVNI STATUS: Za razliku od Mitropolije crnogorsko-primorske, Crnogorska pravoslavna crkva je, nakon više bezuspješnih pokušaja, januara 2000. regulisala svoj status pravnog lica u Crnoj Gori. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica SR Crne Gore iz 1977. godine još uređuje to područje i prema njemu crkve ili vjerske zajednice postaju pravna lica prijavom u područnoj jedinici MUP-a.
Pravni savjet Mitropolije je prošle godine indirektno potvrdio da ova eparhija, prema aktuelnom crnogorskom zakonodavstvu, nema status prijavljene crkve ili vjerske zajednice i pravnog lica. Tvrdi se kako je status “pravnog lica” Mitropolije star 750 godina – što je definicija koju crnogorski pravni sistem ne poznaje, ali ga toleriše. Pravni savjet u svom saopštenju iz aprila 2008. decidno tvrdi: “Crkvenim Ustavom su određena pravna lica crkve a ne državnim zakonima”.
Unutrašnje ustrojstvo i okvir djelovanja Mitropolije crnogorsko-primorske – a ona pod tim imenom, kao eparhija podložna Patrijaršiji u Beogradu, službeno postoji tek nakon 1918. godine – definisani su Ustavom Srpske crkve, najprije iz 1931. i 1947. godine. Mogućnost da postane pravno lice u crnogorskoj državi ova Mitropolija posljednjih decenija ima i po Ustavu Srpske crkve, koji u čl. 5 predviđa kako su, osim Patrijaršije, pravna lica eparhije (mitropolije ili episkopije), crkvene opštine, manastiri, zadužbine i fondovi, a prema potrebi i hramovi.
Ali, tu mogućnost ona nikada nije iskoristila. Važeći crnogorski Zakon o vjerskim zajednicama jerej Džomić (magistar prava, tezu odbranio na izvjesnom Nedržavnom i samostalnom Trgovačkom Univerzitetu u Novom Sadu) smatra „rigidnim”. Džomić kao svijetli primjer navodi – pogađate! – Srbiju, koja je „1993, dakle, za vrijeme Miloševića, donijela zakon o prestanku važenja određenih zakona i drugih propisa” i “kojim je komunistički Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica SR Srbije, zajedno sa drugim prevaziđenim zakonima iz komunističkog perioda stavila van snage”.
Srbija je zakonski (2006.g.) priznala kontinuitet Srpske crkve sa pravnim subjektivitetom iz prošlosti – sa Načertanijem o duhovnoj vlasti Knjaževstva Srbskog (1836.g.) i Zakonom o Srpskoj pravoslavnoj crkvi Kraljevine Jugoslavije (1929.g.). Kako je postojeći „rigidan” i „komunistički”, da li bi novi crnogorski zakon o crkvama i vjerskim zajednicama mogao ignorisati istorijsko nasljeđe pravnog subjektiviteta i imovinskih prava kanonske Crnogorske crkve kao autokefalne?

IMOVINSKI SPOR: U odgovoru na pitanje zbog čega se Mitropolija crnogorsko-primorska ovdje nikada nije registrovala (prijavila u skladu sa zakonom), vjerovatno se kriju politički razlozi ignorisanja zakona crnogorske države. Ali, „prkos” Mitropolije crnogorsko-primorske nije se odnosio i na cnogorske imovinske katastre u kojima su u periodu od 1996. do 2001. obavljeni upisi vlasništva koji su sada osporeni. Nakon što je prošle godine Uprava za nekretnine obavila ispravke upisa u katastre za desetine crkava u cetinjskoj opštini, ministar finansija Igor Lukšić je poništio rješenje o ispravkama. Upravni sud je zimus donio odluku da je na Srpsku crkvu nezakonito upisivana imovina „bez dokaza o prethodnom pravu svojine nad njima”, pa je poništeno Lukšićevo rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak. Pokrenuti su postupci i za ispravke drugih grešaka upisa vlasništva srpskih eparhija u katastrima.
„Crkvena imovina je do danas ostala u anahronom statusu plemenske, seoske ili bratstveničke imovine ili komunice. U katastrima svaka crkva ili manastir su upisani kao pojedinačno pravno lice sa posebnim matičnim brojem”, kaže za Monitor Stevo Vučinić.
Hoas u katastrima se ogleda i u apsurdu da je Beogradska Patrijaršija, kao pravno lice registrovano u Srbiji, upisana kao vlasnik i ostrva Moračnik u Skadarskom jezeru! Takva “imovinska prava” srpskih eparhija obezbjeđuju i nemalu finansijsku korist. Na primjer, privatizacijom hotela Avala u Budvi (vlasnici Stanko Subotić i Bepler i Džejkobson) HTP Budvanska rivijera, čiji je predsjednik Upravnog odbora Svetozar Marović, vansudskim poravnanjem (ugovor br. Rs. 700/00, Osnovni sud u Kotoru) se 2001. obavezala da Mitropoliji crnogorsko-primorskoj isplati 628.174 njemačkih maraka.
Dalje imovinske aspiracije Srpska crkva je pokazala kroz proces restitucije. Srpske eparhije u Crnoj Gori su do avgusta 2007. podnijele 129 prijava sa zahtjevom za povraćaj ili naknadu “više hiljada hektara” i “više stotina zgrada crkvenih opština i manastira”.

 

STEVO VUČINIĆ, ODBOR ZA PROMOCIJU INTERESA CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
Crkvenu imovinu proglasiti državnom


MONITOR:
Da li je srpska eparhija – Mitropolija crnogorsko-primorska, registrovana, po važećim propisima, kao pravno lice u Crnoj Gori?
VUČINIĆ: SPC nije prijavljena u Crnoj Gori, već u Srbiji. To je i dokaz da našu državu smatra dijelom prostora Srbije. SPC nije pravno lice u našoj državi. Mogla bi ga steći, ali samo na temelju propisa o sticanju svojstva stranih pravnih lica koja imaju sjedište u inostranstvu. Riješen status pravnog lica je preduslov za sticanje svojstva pravnog lica u prometu – dodjeljivanje žiro-računa, matičnog broja, PIB-a i slično. No, iako SPC nije zakonski stekla status pravnog lica, žiro-račun joj je dodijeljen najobičnijim pisanim, privatnim mišljenjem bivšeg i pokojnog republičkog sekretara za zakonodavstvo Rajka Milovića krajem 1990-ih. Sa pravnog stanovišta, SPC u Crnoj Gori je, dakle, lice u prometu koje ilegalno posluje.

MONITOR: Da li su u Crnoj Gori registrovane kao pravna lica druge tri srpske eparhije koje takođe djeluju u Crnoj Gori?
VUČINIĆ: Nijedna od njih u Crnoj Gori nije registrovana kao pravno lice . Ali, na srpske eparhije iz Trebinja i Prijepolja upisana su vlasnička prava nad našom državnom teritorijom i crkvama u opštinama Bijelo Polje, Pljevlja, a u Herceg-Novom na SPC se vodi gradsko groblje i zemljište i crkve na Sutorini.

MONITOR: Kolika je nepokretna imovina nad kojom SPC ima upisano vlasništvo u katastru Uprave nekretnina CG?
VUČINIĆ: Službenici katastra su na SPC prepisali ukupno 12.000.000 metara kvadratnih. U cetinjskoj, podgoričkoj, barskoj, danilovgradskoj i nikšićkoj opštini i svi manastiri, crkve, čak i seoska groblja uzakonjeni su u isključivoj nadležnosti opština, odnosno mjesnih zajednica. Budvanska i kotorska crkvena imovina je jednom polovinom zadržala postojeći status pojedinačnih pravnih lica pod kompetencijama sela i bratstava, a druga polovina je 2001. godine neosnovano upisana na SPC.

MONITOR: Kako vidite zakonsko rješenje kojim bi država definisala imovinski status pravoslavnih crkava i nepokretnosti u Crnoj Gori?
VUČINIĆ: Upisi u katastare na SPC obavljani su bez pisanih dokaza o vlasništvu, rješenja ili sudskih presuda. U nadležnosti Vrhovnog državnog tužioca je da pokrene postupak zaštite državnog interesa u vezi crkvene imovine koji je nezakonitim upisom povrijeđen. Skupština Crne Gore bi jednim aktom trebalo da svu crkvenu imovinu uzakoni kao državnu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

JAVNA UPRAVA I PLATE: Sve je stalo, samo one rastu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata  od 30 odsto.To bi građane na godišnjem nivou koštalo –  8,5 miliona eura

 

Iako je sve bilo spremno, Vlada je odustala od ideje da se kroz izmjene Zakona o zaradama u javnom sektoru funkcionerima plate povećaju 30 odsto.

Ovu informaciju objavila je TV Vijesti, ali za nju još nema potvrde iz Vlade. Dolazi u trenutku kada se prosvjetarima, koji su ove sedmice protestovali, plate, zbog novog načina obračuna, smanjuju i do 60 eura. Istovremeno,  pojedinim funkcionerima su trebale da se povećaju za prosječno – 600 eura.

Cijela priča oko povećanja plata, jedne od najgolemijih administracija u Evropi, počela je u novembru prošle godine. Nacrtom izmjena i dopuna Zakona o zaradama u javnom sektoru, Ministarstvo finansija, na čijem čelu je Novica Vuković, je planiralo povećanje plata od 30 odsto. To bi građane na godišnjem nivou koštalo – 8,5 miliona eura.

Povećanje se odnosi za zaposlene na državnom nivou, kao i lokalnim samoupravama, zatim sudstvu, Skupštini, službama predsjednika Crne Gore, nezavisnim i regulatornim tijelima, kao i privrednim društvima u većinskom vlasništvu države, odnosno lokalne samouprave.

Obrazloženje za povećanje plate resor ministra Novice Vukovića pravda time što ,,sada u sistemu zarada pojedini službenici imaju veće plate od nadređenih rukovodilaca”. Istu odbranu ovog predloga javnosti su ponudili i poslanici vlasti.

Namjera za veće plate se pravdala i time ,,da su prethodnih par godina kroz izmjene kolektivnih ugovora uvećani koeficijenti složenosti poslova za sve zaposlene u javnom sektoru izuzev za javne funkcionere i nosioce pravosudnih i ustavnosudskih funkcija”.

Iz Unija slobodnih sindikata i civilnog sektora kritikovali su ovu namjeru vlasti da za svoje potrebe još dublje zavuče ruku u budžet. Naveli su da je plan Vlade o povećanju plata javnim funkcionerima prevršio svaku mjeru, te da očekuju da će reakcija javnosti biti oštra. Reakcije javnosti, usljed ,,aktuelenijih” političkih, nacionalnih i vjerskih tema, uglavnom i nije bilo.

U martu ove godine ministar pravde Bojan Božović najavio je da će Vlada razmatrati povećanje plata sudijama i tužiocima za 30 odsto. Cilj je sačuvati postojeći kadar i motivisati novi za rad u pravosuđu.

Nije navedeno, ali javne funkcionere posebno boli što su se doktorima i profesorima zarade uvećale oko 50 odsto stupanjem na snagu izmjena zakona iz 2022. godine.

U dokumentu koji je Ministarstvo finansija objavilo u februaru ove godine a u kome su prikazane najveće plate iz budžeta za januar prvih deset najvećih plata primaju ljekari od 3.900 do 4.000 eura. Plate veće od 3.000 eura, pored doktora, obezbijeđene su za univerzitetske profesore, tužioce i sudije.

Premijer Milojko Spajić u maju je primio 2.048 eura, njemu bi povećanje iznosilo 614 eura. Među potpredsjednicima Vlade, najveću platu imao je Ervin Ibrahimović, potpredsjednik za međunarodne odnose i ministar vanjskih poslova (2.062 eura), dok je najnižu platu među njima imao Filip Ivanović, zadužen za vanjske i evropske poslove (1.781 eura).

Nik Gjeloshaj, potpredsjednik za ekonomsku politiku i ministar ekonomskog razvoja, primio je 1.977 eura. Momo Koprivica, potpredsjednik za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju- 1.860 eura. Aleksa Bečić, potpredsjednik za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku-1.848 eura. Budimir Aleksić, potpredsjednik za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama- 2.055 eura. Milun Zogović, potpredsjednik za infrastrukturu i regionalni razvoj- 1.805 eura. Milutin Butorović, ministar bez portfelja, zadužen za odnose sa Skupštinom, primio je 1.737 eura. Predrag Burić, specijalni kontrolor za nacionalnu bezbjednost, imao je platu od 2.076 eura.

Šef Kabineta premijera, Branko Krvavac, primio je 1.502 eura, dok je generalni sekretar Vlade, Dragoljub Nikolić, imao 1.715 eura. Savjetnici premijera i potpredsjednika Vlade imali su neto zarade koje su se uglavnom kretale između 1.200 i 1.600 eura, u zavisnosti od resora i zaduženja.

Prema zvaničnim podacima za maj najveću zaradu za taj mjesec od 3.812 eura primila je predstavnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava Katarina Peković. U slučaju povećanje plate od 30 odsto njena plata bi iznosila blizu 5.000 eura. Najnižu platu je primio savjetnik potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose Mazo Crnovršanin, svega 369 eura, u slučaju povećanja on bi premašio minimalnu zaradu od 450 eura.

Od 81 poslanika u Skupštini Crne Gore njih 30 je u junu primilo preko 2000 eura, najavljenim povećanjem svima njima bi se plate povećale za preko 600 eura. Najveću junsku zaradu imao je predsjednik Skupštine Andrija Mandić – 2.860 eura, a sa povećanjem plata bi mu skočila na 3.700 eura.

Više od dvije hiljade eura u junu primili su sljedeći poslanici: Jelenka Andrić, Boris BogdanovićZoja Bojanić LalovićDragan BojovićVladislav BojovićBogdan BožovićJelena Božović , Nikola CamajVasilije ČarapićRadinka ĆinćurArtan ČobiVelimir ĐokovićDejan ĐurovićJevto ErakovićMilan KneževićMiloš KonatarBranka MarkovićBoris MugošaJelena NedovićAndrija NikolićMirsad NurkovićBoris PejovićJevrosima PejovićDražen PetrićZdenka PopovićAmer SmailovićJovan VučurovićAdrijan VuksanovićMehmed Zenka.

Veće plate od ministara i poslanika primaju uglavnom partijski kadrovi zapošljeni u državnim preduzećima. Tako direktor Plantaža 13. jul Igor Čađenović ima platu od 3.900 eura, Jovan Gregović, direktor Budvanske rivijere 3.700, Nemanja Laković,  direktor Rudnika uglja Pljevlja tri i po hiljade, Mladen Mikelj, direktor Morskog dobra – 3.200 eura…

S druge strane oko 140.000 ili 74 odsto crnogorskih radnika prima platu ispod visine prosječne zarade od 1.000 eura, podaci su Poreske uprave. Podaci iz decembra govore da svaki četvrti zaposleni u Crnoj Gori, odnosno njih 47.600, radi za minimalnu ili nižu neto zaradu od 600 eura.

Kada statistika uzme platu lokalnog fukcionera od blizu 4.000 eura i njegovog radnika od 500, dobija se prosječna plata od hiljadu eura. Da bi se statistika popravila iz Vlade su i ovako obrazlagali neophodnost povećanja funkcionerskih plata: ,,Neadekvatan raspon u visini zarada i relativno niske zarade u odnosu na složenost i odgovornost određenih poslova utiče na odliv kadrova i slabo interesovanje i deficit stručnog kadra za pojedine poslove, posebno u oblasti pravosuđa i tužilaštva”.

U Vladinom izvještaju o sprovedenoj analizu uticaja propisa navodi se i da je Zakon o zaradama zaposlenih u javnom sektoru ,,od 2016. godine kada je prvi put donesen, mijenjan čak 14 puta od čega su odlukama Ustavnog suda Crne Gore u dva navrata ukinute pojedine odredbe kao neustavne”.

Što se desilo sa najnovijom, 15. izmjenom, i da li će se Vlada osmjeliti na drastično povećanje funkcionerske plata, ostaje da se vidi. Jasna je namjera da se jaz u zaradama dodatno poveća i da se ogromne privilegije rada u državnoj službi još više utvrde.

Protest prosvjetara

Sindikat prosvjete Crne Gore je u utorak ispred Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija organizovao protest. Sindikalci se bune zbog smanjenja julskih plata i  traže da im se objasni zašto će im plate od jula biti smanjenje i do 60 eura. Oni su izračunali  da će to smanjenje pogoditi između sedam i osam hiljada nastavnika.

Poručili su da će nakon što bude isplaćena umanjena plata prosvjetarima za jul, podnijeti krivičnu prijavu protiv odgovornih u Ministarstvu finansija zbog, kako su rekli, kršenja Zakona o zaradama u javnom sektoru i Granskog kolektivnog ugovora. Pozvali su nadležne da ne dođe do toga i da nastave socijalni dogovor radi postizanja kompromisa.
Najavili su da će, ukoliko ne dođe do dogovora, novi skup organizovati u avgustu ispred Vlade, kada više ne planiraju da traže razgovore, već će tražiti ostavke. Dalje su najavili da će organizovati i štrajk od septembra, što će podrazumijevati obustavu nastave.

Iz Ministarstva finansija oglasili su se saopštenjem u kojem su ponovo istakli da se kroz centralizovani obračun zarada samo poštuje zakon. ,, Cilj centralizovanog obračuna zarada nije smanjenje plata zaposlenima u prosvjeti, već dosljedno poštovanje zakona i uvođenje principa jednaka zarada za jednak rad”, naveli su iz Ministarstva.

Dodali su da je Sindikat još u pripremnoj fazi bio upoznat s neujednačenom praksom obračuna u školama, te je bilo očekivano da su i sami prepoznali potrebu za standardizacijom i zakonitošću.
Iz Ministarstva finansija su istakli da podržavaju sindikalnu borbu za radnička prava, ali ,,ne i manipulacije i pogrešne interpretacije koje obmanjuju upravo one koje sindikat treba da zastupa“.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JOŠ NEMA ODLUKE O SUDBINI AERODROMA U PODGORICI I TIVTU: Samo vrijeme leti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgubili smo šest dragocjenih godina za modernizaciju i razvoj naših aerodroma. Imamo u najavi i dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način

 

 

Prošao je još jedan rok za donošenje odluke o ishodu davno raspisanog tendera za višedecenijski zakup oba crnogorska aerodorma. Nije se desilo ništa. Zapravo, jeste svašta.

Imamo novi (nezvanični) krajnji rok za okončanje šestogodišnjeg posla -28. jul. I najavu da će se Vada Milojka Spajića naredne nedjelje (u četvrtak) izjasniti o izboru budućeg koncesionara. Ili odustati od posla koji je započela Vlada Duška Markovića 2018. (javna rasprava o valorizaciji aerodroma u Podgorici,sada Zeti i Tivtu), odnosno, raspisivanjem međunarodnog tendera 2019. godine.

Neophodan uslov, ne i jedini, za najavljeno izjašnjavanje Vlade je da joj do tada Tenderska komisija dostavi zapisnik sa rezultatima vrjednovanja dvije pristigle ponude i “još nekim stvarima” zbog kojih nije usvojen pripremljeni zapisnik sa prošlonedjeljne sjednice. Pokušaće ponovo u petak.

U međuvremenu, smjenjivale su se loše vijesti.

Nakon što je Spajićeva Vlada odlučila da okonča tender koji po dužini trajanja može konkurisati za Ginisovu knjigu rekorda, formirana je nova Tenderska komisija na čelu sa potpredsjednikom vlade Nikom Đeljošajem. Tamo su, na početku mandata, odlučili da malo modifikuju i izmjene ranije utvrđena pravila i procedure. To je bio razlog da se iz daljeg nadmetanja povuče francusko-turski konzorcijum  Aeroports de Paris TAV koji je , među dobro upućenima, važio za favorita za dobijanje posla.

Predstavnici ADP-TAV su svoju odluku obrazložili izmjenama ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom. “Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, naveli su u obrazloženju najavljujući mogućnost pokretanja sudskog postpupka kada tender bude konačno završen. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”.

U Vladi i Tenderskoj komisiji odlučili su da prećute povlačenje ADP—TAV i njihovo obrazloženje, pa su pažnju skoncentrisali na dva preostala kandidata. I na način na koji će podijeliti novac od jednokratne koncesije (očekivano makar 100 miliona) između države i opština na čijoj se teritoriji nalaze aerodromi. Vlada je imala naum da izmjenama zakona o koncesijama smanji procenat koncesione naknade koji pripada opštinama sa važećih 70 na 30 odsto ugovorenog iznosa. Suočili su se sa neslaganjem nekih partnera u vladajućoj koaliciji u čemu je prednjačila DNP Milana Kneževića ali i sa prijetnjom da bi se posao mogao odužiti u nedogled ukoliki predsjednik opštine Tivat Željko Komnenović napusti Tendersku komisiju, kao što je zaprijetio. Pa su odustali i povukli zahtjev za izmjenu Zakona iz skupštinske procedure.

Da li je to bila ispravna odluka? Ili je, ipak, trebalo razmisliti može li se koncesija na neko prirodno dobro (šume, rudnici, kamenolomi…) tretirati na isti način kao davanje u zakup nečega što nije bogom dato nego je izgrađeno novcem građana Crne Gore i, makar dijelom, nekadašnje SFR Jugoslavije.

Uglavnom, posao je nastavljen po prethodnom planu, pa se Tenderska komisija prihvatila ocjenjivanja tehničke ispravnosti ponuda. Prije nego smo dobili zvaničnu informaciju da je, prema obavljenom bodovanju,  prag za prolazak u poslednji krug “kvalifikacija” prešla Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga, dok je Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje ostala ispod crte za 0,3 boda (od potrebnih 80) do javnosti su stigle vijesti o svađi u Komisiji. Podijeljeni na dva tabora, optuživali su one druge da favorizuju jednog od ponuđača. Prijetilo se i policijom, tužilaštvom, ostavkama…

Dok se u Podgorici špekulisalo ko za koga navija, oglasila se Međunarodna finansijska korporacija (IFC), članica Svjetske banke i konsultant Vlade Crne Gore u ovom procesu. Oni su iskazali duboku zabrinutost zbog načina na koji je Tenderska komisija vrjednovala detalje tehničkih ponuda – po njima kršeći pravila – i zaprijetili povlačenjem iz daljeg postupka.

Sporna je bila diskvalifikacija južnokoreanaca koji su, po ocjenama konsultanta, ponudom zadovoljili traženi minimum tehničkih uslova. “Odbijanje komisije da pojasni ovu odluku direktno je suprotno očekivanjima IFC-a kada je riječ o transparentnosti, što ugrožava reputaciju ne samo IFC-a kao savjetnika, već i Vlade Crne Gore kao odgovornog partnera u međunarodnim infrastrukturnim projektima”, navodi se u pismu IFC koje je upućeno Vladi.

Premijer je bio prinuđen da interveniše. “Obraćanje Svjetske banke – IFC ozbiljno je upozorenje da bi dovođenje u pitanje regularnosti Tenderskog postupka za koncesiju Aerodroma CG, moglo naštetiti ugledu Crne Gore, evropskom putu i zatvaranju Poglavlja 5 – Javne nabavke, za koje smo ispunili sve uslove”, obratio se Spajić preko društvene mreže X. “Pozivam Tendersku komisiju da pažljivo razmotri ekspertske stavove Svjetske banke – IFC, kako bismo ovaj važan postupak doveli do kraja, u najboljem interesu građana i Crne Gore”.

Sugestija je prihvaćena, ali se kraj ne nazire. Prvo je Đeljošaj, kao predsjednik Komsiije, priznao grešku i najavio ponovno izjašnjavanje o ponudama: “Nakon što smo dobili dopunjenu evaluaciju od konsultanta IFC-a kao i pravno mišljenje da prethodno bodovanje ponuda oba ponuđača ocjenom ‘0’ nije pravno valjano, sazvao sam nastavak sjednice Tenderske komisije kako bi se u skladu sa navedenim pristupilo analizi i bodovanju ponuda iz tehničkog dijela.” Pri drugom glasanju oba kandidata su preskočila zacrtani minimum.

Oglasili su se, potom, predstavnici luksemburške kompanije. Oni tvrde da je ocjena “0” predviđena javnim pozivom, a da je drugo glasanje Tenderske komisije o istim ponudama suprotno važećim crnogorskim i međunarodnim propisima. Najavili su i moguću tužbu. “Zadržavamo pravo, jednom kada se donese konačna odluka, da uložimo žalbu i pristupimo tenderskoj dokumentaciji u skladu sa članom 31 Zakona o koncesijama”, stoji u njihovom pismu upućenom Đeljošaju. “CAAP će u potpunosti zaštititi svoj pravni položaj i prava, kako u Crnoj Gori, tako i pred međunarodnim sudovima”.

Sada Đeljošaj piše IFC-u, tražeći od njih da potpišu i kod notara ovjere izjavu kojom preuzimaju “punu odgovornost za posljedice do kojih mogu dovesti njihova tumačenja”, kojima su uticali na tenderski postupak. Pojednostavljeno: predsjednik Tenderske komisije traži od svog /vladinog konsultanta da preuzme odgovornost za posljedice njihovih odluka!? Ako ništa drugo, ovo pokazuje koliko su Tenderska komisija i Vlada nedorasle poslu.

“Želim da saopštim da je IFC tokom sjednice odbio da odgovori na moja pitanja i preuzme odgovornost, što smo konstatovali u zapisniku. O daljem procesu i odlukama koje će Tenderska komisija donijeti u utorak, blagovremeno ćemo informisati javnost”, kazao je Đeljošaj 4. jula. Od tada – ništa.

Izgubili smo šest godina dragocjenih za modernizaciju i razvoj aerodroma, imamo u najavi dva sudska postupka (međunarodne arbitraže), bez naznaka da bi tender za zakup aerodroma konačno mogao biti završen na prihvatljiv i zakonit način. Usput, odustali smo od razgovora o svrsishodnosti tog posla, iako bi to trebalo biti najvažnije pitanje kada se govori o sudbini crnogorskih aerodroma.

Makar smo dobili odgovor na dilemu da li je Vlada Milojka Spajića sposobna da odgovori preuzetim obavezama iz Poglavlja 5 – javne nabavke. Nije. A vrijeme leti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE EMIRATA – ORBAN: Poglavlje pet zatvoreno, slijede pogodbe u četiri oka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti  u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo

 

 

Vlada Milojka Spajića nastavlja tamo gdje je stala sa sporazumima o saradnji  sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Uz sve kontroverze koje nosi naum da se izuzetno vrijedni, za sada neidentifikovani, projekti dogovoraju i realizuju mimo zakonom utvrđenih procedura.  Samo koji dan nakon što je u Briselu dogovoreno privremeno zatvaranje Poglavlja 5 – javne nabavke, Vlada najavila je niz novih bilateralnih sporazuma kojima se najavljuju veliki infrastrukturni projekti bez tendera o projektantu i izvođaču!?

“Zatvaranje Poglavlja 5 potvrda je da je Crna Gora spremna da upravlja javnim sredstvima na odgovoran način”, saopštio je u Briselu ministar finansija Novica Vuković. Koji dan kasnije, iz Podgorice stižu signali da to, za šta smo navodno spremni  možda nijesmo i voljni realizovati. Problemi sa procedurom tendera i javnih nabavki postali su omiljeni  izgovor vlasti za odlaganje obećanih projekata.

“Imamo godišnje skoro milijardu eura javnih nabavki – koje će biti fer, transparentne, bez korupcije”, naveo je, iz Brisela, premijer Spajić na mreži X. Onda smo iz saopštenja, nakon održane 87. sjednice Vlade, mogli razumjeti da pravila javnih nabavki koja važe za kupovinu kancelarijskog materijala, nabavku avio karata, računara ili licenciranje softvera za njihovo korišćenje, neće biti primijenjena u, barem nekim, infrastrukturnim projektima čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura. Makar.

Iz neki dan objavljenog saopštenja saznali smo da je Vlada usvojila osnove za potpisivanje tri značajna bilateralna sporazuma – sa Mađarskom, Francuskom i Ukrajinom. Prateća dokumenta sa sjednice pokazuju da je sporazum sa Ukrajinom još u razradi. Ako nije, zbog specifičnog momenta u kome se ta zamlja nalazi, neka vrsta dimne zavjese, kako bi se kritičarima iz Podgorice i Brisela skrenula pozornost sa stvarnih i realnih ugovora i dilova.

Dokument pod nazivom osnove za vođenje pregovora i zaključivanje sporazuma između Vlada Crne Gore i Francuske o realizaciji prioritetnih projekata u Crnoj Gori nešto je konkretniji. Ni on nije posebno razrađen ali iz njega saznajemo da se francuskim kompanijama nude poslovi projektovanja i izgradnje Univerzitetsko kliničkog centra u Podgorici, Administrativnog grada (naši sagovornici pretpostavljaju da danas samo Milojko Spajić ima ideju šta je to tačno), poslovi izgradnje saobraćajne infrastrukture, modernizacija prenosne mreže i gradnja novih izvora obnovljive energije… A tu je i ideja da se makar neki od pomenutih projekata finansiraju kreditima iz Francuske.

Najdalje je, u razradi, otišao posao sa Mađarima. Spajić i Viktor Orban već su u Budimpešti potpisali Sporazum o saradnji u oblasti infrastrukturnog razvoja i Sporazum o saradnji u oblasti telekomunikacija, informacionih tehnologija i sprovođenja zakona.

Tekst prvopomenutog Sporazuma o infrastrukturnom razvoju nalazimo na sajtu Vlade, u nedavno usvojenim Osnovama za pregovore sa Vladom Mađarske. Drugi Sporazum  se tamo ne pominje u detaljima. Baš bi valjalo saznati nešto više o planiranom doprinosi Orbanove Mađarske u oblasti sprovođenja zakona. Posebno ako se ima u vidu da je zvanična Budimpešta danas, možda, dalja od politika EU nego što su to vlasti u Podgorici. Makar u svom zvaničnom, verbalnom iskazu.

U Sporazumu se izdvajaju projekti razvoja željezničke pruge i autoputa. Iz konteksta se samo može pretpostaviti da je riječ o pruzi Bar- Beograd – Budimpešta, odnosno, jednoj ili više dionica autoputa Bar-Boljare. Uglavnom,navedeni (iako neimenovani – primjedba Monitora) projekti su kvalifikovani kao investicije od posebnog značaja za nacionalnu ekonomiju obiju država”. Imaju, da citiramo, “strateški značaj”. To je zakonski dovoljan uslov da se u realizaciji tih projekata zaobiđu propisi o javnim nabavkama.

To se potvrđuje i u saopštenju naše Vlade. “U okviru Sporazuma jasno su propisana prava i obaveze obiju strana. Takođe, posvećena je pažnja definisanju obaveza u pogledu finansiranja, angažovanja izvođača i donošenja neophodnih zakonodavnih mjera radi uspješne realizacije infrastrukturnih projekata. Predviđeno je da se u njihovu realizaciju uključuju mađarske privredne kompanije kao glavni izvođači i operateri, uz poseban režim koji omogućava direktno angažovanje bez potrebe za javnim nabavkama, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom Crne Gore.”

Član 3. Sporazuma predviđa da će u oba posla (željeznica i autoput) Vlada Crne Gore “kao glavnog izvođača i operatera” izabrati privredno društvo sa liste koju joj pripremi Vlada Mađarske (u potpisanom Sporazumu to su Društvo i Društvo2) bez sprovođenja postupka javne nabavke odnosno javnog tendera…

Nazdravimo svježe zatvorenom Poglavlju 5. Koje kao što je privremeno zatvoreno može biti ponovo i otvoreno. Steknu li se za to potrebni uslovi.

Pravni stručnjaci upozoravaju da takav model može biti u koliziji s evropskim standardima, naročito jer se Crna Gora kroz Poglavlje 5 obavezala na poštovanje principa otvorenosti i konkurentnosti. Otuda je teško ignorisati pitanje: da li crnogorske vlasti  evropska pravila primjenjuju selektivno, zavisno od vlastitog političkog ili finansijskog interesa?

Sporazum sa Mađarskom djeluje kao nešto već viđeno u Crnoj Gori. Proljetošnji Sporazum o saradnji u turizmu, razvoju nekretnina i ekonomskoj saradnji s UAE-om već je probudio sumnje. Tim prije što je polemike o njegovoj koristi/šteti za Crnu Goru pratila promotivna kampanja Mohameda Alabara i njegovog nauma da na ulcinjskoj Velikoj plaži izgradi nešto slično Beogradu na vodi (taj projekat vodi njegova kompanija Eagle Hill). Samo po sebi to bi bilo dovoljno kontroverzno. Pride, tu je bio naum da država izda (najveći?) dio Velike plaže na 99 godina; pobrine se za eksproprijaciju i ekspresno dobijanje svih potrebnih dozvola i saglasnosti; izgradi neophodnu saobraćajnu i komunalnu infrastrukturu… I sve to bez jasne računice šta dobija za uzvrat.

U pomoć je pozvana i EU a mišljenje njenih eksperata da Sporazum sa UAE ne daje dovoljno preciznih elemenata da bi se precizno odredilo je li on ili nije u suprotnosti sa standardima Unije, u Podgorici je svako pročitao onako kako mu odgovara. Nakon što je Sporazum potvrđen u formi Zakona, a Alabar saopštio kako odustaje od projekta u Ulcinju zbog protivljenja lokalne zajednice, priča kao da je pala u zaborav.

Pa do danas ne znamo da li su vlasti UAE odredila dva ili više “entiteta” koji bi realizovali najavljene projekte u Crnoj Gori (jedan na jugu drugi na sjeveru države); koji su to projekti, šta je sa formiranjem međudržavne Komisije/Komiteta koji bi pratio realizaciju projekata? Ili je posao ostavljen da sačeka da se prašina slegne,a puls potencijalnih partnera iz lokalnih zajednica i samouprava detaljnije ispipa.

Crna Gora već ima značajno iskustvo sa bilateralnim međudržavnim sporazumima vezanim za velike infrastrukturne poduhvate. Sporazum sa Kinom i njenom Šangaj bankom (o kreditu) i CRBC (projektovanje i izgradnja) vezan za gradnju dionice autoputa Smokovac –Mateševo pokazao je prednosti i mane sličnih aranžmana. Novac smo dobili kada nam ga niko drugi nije htio dati za taj i toliko nepripremljen posao. Izgradnja 41 kilometra puta trajala je dvostruko duže od ugovorenog roka. Cijena je porasla – još ne znamo  koliko. Domaća građevinska industrija stekla je bogato iskustvo ali postoje sumnje u pravednost podjele tog kolača. I što se tiče obima posla i po pitanju dobijenog novca… Konačno, iz tog iskustva proizašle su preporuke EU i međunarodnih organizacija da se ubuduće svi projekti moraju planirati kroz javne pozive, evaluaciju i kontrolu.

Formalno, ovdašnje vlasti to su prihvatile,  nerado. Suštinski, Spajić se uporno pokušava vratiti na vlastiti paf-paf model ugovaranja velikih infrastrukturnih poslova. .

Evropski revizorski sud (ECA) je u januaru 2022, nakon što je Srbija usvojila propise koji joj omogućavaju slične aranžmane za izbjegavanje konkurencije i javnih (kontrolisanih) nabavki, upozorio da je “srpski zakon o posebnim procedurama za infrastrukturne projekte, koji omogućava da se projekti ‘strateškog značaja’ izuzmu iz pravila o javnim nabavkama, izazvao ozbiljne zabrinutosti zbog mogućnosti korupcije.”

Slično prije samo nekoliko dana (30. jun) Transparency International ukazuje na opasnost od nauma crnogorskih vlasti da tendere zamijene bilateralni sporazumi sa izvođačima izabranim u četiri oka. “Ovo praktično omogućava direktno dodjeljivanje ugovora bez konkurentnog nadmetanja, čime se podrivaju principi transparentnosti i jednakog tretmana. Ukoliko bi se to dogodilo, Crna Gora bi bila u direktnom sukobu s pravilima EU o javnim nabavkama.”

Sagovornik Monitora, nekadašnji učesnik pregovaračkog procesa sa EU, insistirajući na anonimnosti upozorava na još jednu dimenziju potencijalnog problema. Političku. “U pitanju je obrazac – politički podobne države i partneri se ugovaraju mimo tržišnog takmičenja, uz narativ o strateškoj saradnji. Ako se to dešava uz izostanak parlamentarnog nadzora, javne debate i nezavisne kontrole – onda ne govorimo o reformama, već o povratku netransparentnosti.”

Brisel, za sada, šuti. Ipak, realizacija već institucionalizovanog nauma da se međunarodni tenderi zamijene direktnim pogodbama sa politički/finansijski povlašćenim izvođačima ne zavisi samo od vlasti u Podgorici i EU administracije u Briselu. Nešto se, može biti, i mi pitamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo