Povežite se sa nama

DUHANKESA

Ismijavanje sreće

Objavljeno prije

na

U broju posvećenom 238-oj godišnjici od donošenja Deklaracije nezavisnosti, Magazine Time (Monday, July 08.2013), je naslovnu stranicu i uvodnu riječ posvetio – sreći! Preciznije: Traganju za srećom- Pursuit of Happiness! – kultnoj lozinci prema kojoj se usmjerava i orijentiše istorija tzv. ,,Zapadnog svijeta”, od 1776. godine, do danas! Autor uvodne kolumne Džefri Kluger (Jeffrey Kluger), univerzalni ideal sreće opisuje veoma lokalno, svodeći je na ispunjenje očekivanja koja su imali prvi osvajači teritorija današnjih SAD:

,,Sva ljudska bića se rađaju sa impuslom da tragaju za srećom – porivom da nađu još plodnije zemljište odmah preko brda, ugojenije bizone u susjednoj dolini – ali Amerikanci su ovu ideju kodificirali, unijevši je u Deklaraciju nezavisnosti i pretvorivši je u centralni mandat nacionalnog karaktera…Biće tu obilje hrane, rudnih i mineralnih bogatstava u planinama, stabala za sječu u divljini. Moraćete mnogo da radite, ali biće to najbolji dani vašeg života.”

Najprije, nisu svi koji su Amerikanci kodificirali ovu ideju, niti su je unijeli u Deklaraciju nezavisnosti! Učinili su to samo Amerikanci koji žive u SAD, i koji čine znatno manji dio ukupnog broja Amerikanaca! Amerikanci koji žive od Kanade, preko Meksika, Kube, Gvatemale, Nikaragve, Paname, Hondurasa, Venecuele, Ekvadora, do Brazila, Kolumbije, Perua, Čilea, Argentine, Urugvaja, Paragvaja… svoj impuls potrage za srećom ispunili su sasvim drugačijim sadržajem. Osim toga, autor Džefri Kluger, zaboravio je da spomene jedan bitan uslov sreće kakvu opisuje kao ideal potrage za srećom: da bi doživjeli najbolje dane svog života, srećnici o kojima je riječ su morali pobiti i protjerati ljude koji su na toj zemlji, preko brda i u susjednoj dolini, živjeli hiljadama godina prije dolaska ovih srećnika, a preživjele utjerate u rezervate.

Ako zaboravimo na tu sitnicu, i dalje ostaju dvije alarmantne činjenice: 1. Da je iz spiska faktora koji određuju ideal sreće isključena porodica; 2. Da otmica, grabež, pljačka (tuđe zemlje, tuđih prirodnih resursa, tuđeg finansijskog kapitala), postaju danas univerzalno prihvaćeni kao paradigma sreće!

Već cijelo stoljeće, glavni tokovi društvenog razvitka usmjereni su na uništenje ljudske sreće, pri čemu je udar usmjeren na razbijanje porodice, kao na jezgro mogućnosti ostvarenja sreće! Da se razumijemo: nije glavni cilj ovih političkih kretanja uništiti porodicu kao takvu. Porodica je smetnja imanentnoj tendenciji države da uspostavi apsolutni totalitarni poredak, Uspostavljanje totalitarnog poredka u globalnim proporcijama predstavlja dominantnu tendenciju svjetske politike.

Porodica je najozbiljnija prepreka za sve vrste totalitarizma, jer predstavlja enklavu koja je suštinski impenetrabilna za političko manipulisanje. Po svojoj istorijskoj suštini, porodica je gnijezdo sreće, koje se, kada je ugroženo, pretvara u neosvojiu tvrđavu pred čijim bedemima ostaje nemoćna svaka vlast! Ljudi sreću svoje porodice brane žešće nego sopstveni život. Srećnim ljudima je teško manipulisati!

Diverzija porodice ušla je odavno u sve njene zakutke: od dnevne i radne sobe, preko postelje u spavaćoj sobi, kupatila i toaleta, do tajnih pretinaca u ormarima, ladicama, tašnama i novčanicima ukućana.

Roditelj sve djece sve više postaje država, dok se roditelji tretiraju kao besplatni bejbisiteri sopstvene djece, sa uslovnim mandatom, što znači da država prisvaja pravo trajnog oduzimanja djece od roditelja i raspolaganju sa oduzetom djecom po svom nahođenju, bez bilo kakve obaveze da roditelje i izvijesti o onome što je učinila sa djecom. To što se po ni jednom osnovu dijete ne može opravdano oduzeti, što se roditeljstvo ne može oduzeti roditelju, jer roditeljstvo nije ni dato od državne vlasti – više ne predstavlja smetnju da se djeca trajno oduzimaju od roditelja, sa adresom koja može i zauvijek zatajiti od njih!

Kroz afirmaciju ,,slobodnog muškarca”, kroz hvalospjeve idealu ,,slobodne, samostalne žene”, implicira se da je trajna zajednica kojoj se prirodno teži, zapravo povremena nevolja, privremeno neprirodno stanje, koje po svaku cijenu treba okončati čim zaprijeti da bi moglo preći u trajni odnos. Paralelno sa svim formama izrugivanja porodičnoj sreći, kao ,,malograđanskom, anahronom provincijalnom reliktu dostojnom prezira”, u kojima svesrdno učestvuju stotine hiljada mladih prostodušnih, akademski obrazovanih ,,slobodnih muškaraca” i ,,samostalnih žena”, vrši se intenzivna sistematska degradacije porodice kao pribježišta luzera, azila za propale tipove koje je slomio život.

Kroz neumornu podršku koju nesvjesno pružaju totalitarizmu, ovi kvislinzi ismijavanje vrijednosti prave sreće precizno usmjeravaju na ismijavanje porodice, jer je porodica locirana kao uporište prave sreće. Razbiti porodicu znači poreći njenu sreću, poniziti srećnu majku, učiniti da se srami ako je srećna što je rodila troje, ili čak ćetvoro djece, uniziti majčinstvo kao najuzvišeniji nivo samoostvarenje ljudskog bića, žigošući besramno takvu majku kao ,,robinju i mašinu za rađanje”; odreći najdublje i neuporedive vrijednosti svega što održava i čuva sreću porodice; izvrgnuti ruganju vrijednu i srećnu gospodaricu doma kao ,,propalu spodobu kraj kuhinjskog šporeta” i ,,pralju prljavog veša”; sprdati se sa vrijednostima nježnosti, ljubavi i razumijevanja između muža i žene; s potcjenjivanjem karikirati osjećanja bezuslovne uzajamne lojalnosti i privrženosti članova porodice; sve je to usmjereno na stvaranje armije emotivno osakaćenih, bezosjećajnih i ciničnih osamljenih ljudi, muškaraca i žena bez uporišta, otuđenih od ideala zajedničkog života, lišenih zaštite porodične sloge i iscjeliteljske snage porodične ljubavi – jedinki kao stvorenih da budu manipulisane, spremnih da prihvate sve što im se naredi, dok besciljno plutaju svijetom bez vrijednosti i uludo traće živote bez smisla.

Ko ismijava sreću, sreća će na kraju ismijati njega!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Civilizacije pljačkaša i opljačkane civilizacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Talent opljačkaških civilizacija dolazi do izražaja u njihovoj sposobnosti da precizno lociraju teme i sadržaje koji čine srce svake civilizacije. A srce svake civiizacije, njena skrivena duša, jeste filozofija. Ono što je u bajkama tajna snage nekog džina. Džina je nemoguće ubiti sve dok se ne ubije ono u čemu boravi njegova duša

 

Istorija savremene civilizacije, dijeli se na dvije kategorije: 1. Civilizacije pljačkaša; 2. Opljačkane civilizacije.

Talent opljačkaških civilizacija dolazi do izražaja u njihovoj sposobnosti da precizno lociraju teme i sadržaje koji čine srce svake civilizacije. A srce svake civiizacije,  njena skrivena duša, jeste filozofija. Ono što je u bajkama tajna snage nekog džina. Džina je nemoguće ubiti sve dok se ne ubije ono u čemu boravi njegova duša. Kada se u bajkama dozna da se snaga džina krije u nekom određenom medvjedu, neprijatelji džina ubiju tog medvjeda. Iz mrtvog medvjeda iskoči vuk. Ubiju vuka; iz mrtvog vuka iskoči zec. Ubiju zeca, iz mrtvog zeca izleti golub. Tek kada fijukne strijela i probode goluba u letu, umre i džin!

Golub svake civilizacije, boravi u njenoj filozofiji! Najmoćnija  civilizacija svijeta, takozvana Zapadna civilizacija nastala je tako što je  uhvatila u mrežu  golubove drugih civilizacija i prisvojila ih.

Da bi prikrila svoj pljačkaški karakter, savremena Zapadna civilizacija je  filozofiju na kojoj je zasnovana, prikazala kao Zapadnu filozofiju. Umjesto tematskih sličnosti i razlika, koje su  jedini relevatan kriterijum za klasifikaciju različitih filozofskih pravaca, Zapadna filozofija je promovisala geografski kriterijum i pritom je bezočno preokrenula činjenice tako što je onaj dio Istoka čiju je filozofiju opljačkala, bez ustezanja proglasila za Zapad!?

Ovako pervertiran geografski kriterijum, kojim su pljačkaši, tamo gdje im to odgovara, Istok proglasili za Zapad, omogućio je ostvarenje njihove opsesivne političke ambcije da cijelom svijetu nametnu svoju  intelektualnu, moralnu i kulturološku supremaciju.

U skladu sa aktuelnim, generalno prihvaćenim geografskim principom podjele na Zapadnu i Istočnu,  filozofija treba da ima svoju liniju razgraničenja  na nultom meridijanu. Ovaj meridijan prolazi kroz Grinič, zapadni dio Londona, što znači da grad London i cijela Evropa, striktno geografski, spadaju u istočnu, a ne u zapadnu hemisferu! Ako se ova podjela shvati kao metafora za hrišćansku duhovnu tradiciju, navodno izvorno i autentično Zapadnu, nasuprot hinduističke, budističke, islamske… duhovne tradicije kao izvorno Istočne, sudarićemo se sa faktom da Evropa (odnosno Zapad u cjelini), nema nikakvu svoju autentičnu duhovnu tradiciju! Sve velike religije, uključujući, dabome, i hrišćanstvo,  nastale su u Aziji, na Istoku, odakle su naknadno importirane u Evropu. Ako se pak fokusiramo na filozofiju, već od starta ćemo se suočiti sa nasiljem nad elementarnim činjenicama svijeta. Naime, kao što je poznato, tzv. Zapadna filozofija se poziva ma antičku filozofiju kao na svoj korijen, iako ova bez ostatka potiče ili iz Male Azije, ili sa Balkanskog poluostrva, dakle iz područja koja  ni u jednom smislu ne spadaju ni u Zapadnu Evropu, ni u Zapad!

Perjanice antičke filozofije: Tales, Anaksimen, Anaksimandar, Heraklit, Sokrat, Platon, Aristotel… ni teritorijalno, ni hronološki ne mogu biti osnivači Zapadne filozofije. Kao prvo, svi oni su se rodili, živjeli i umrli najmanje 2.000 km daleko od svega što se naziva Zapadnom Evropom (oni iz Male Azije i 3.000 km). Kao drugo, Zapad koji se poziva na njih kao na svoje osnivače, o njima je prvi put čuo najmanje 1.500 godina poslije njihove smrti!  I pored toga, amfore sa njihovim besmrtnim vinom filozofije brendirane su kao Zapadna filozofija, a  oni posthumno upisani u matične knjige Zapada. Flagrantna pljačka duhovnog naslijeđa Istočne civilizacije i njena registracija u fond duhovnog naslijeđa Zapadne civilizacije, time je legalizovana i prihvaćena kao ,,neosporna činjenica“..

Ako se dosljedno primijeni geografski princip klasifikacije filozofije,  pomaljaju se monumentalne proporcije ove civilizacijske pljačke, a postojeća podjela na Zapadnu i Istočnu filozofiju dolazi u dramatičnu koliziju sa stvarnim činjenicama i ruši se iz temelja.  Antička filozofija sa svim svojim predstavnicima (od kojih je većina sa prostora Balkana), antička politička tradicija, antička umjetnost i arhitektura, logika i matematika, u cjelini bi prešli u nasljeđe Istočne civilizacije (Istočne…filozofije, političke tradicije, umjetnosti i arhitekture, logike i matematike). Do značajnih promjena došlo bi čak i unutar same antičke filozofije. Naime, na teritoriji današnje Turske rođeni su, živjeli su i formulisali svoju filozofiju čak 53 velika filozofa koji se ubrajaju u Zapadnu filozofiju, među kojima: Tales, Anaksimen, Anaksimandar, Anaksagora, Ksenofan, Diogen, Hrizip, Epiktet, Grigorij Nazijanski, arhiepiskop Konstantinopolja iz 4-og vijeka…

Svi nabrojani filozofi i mnogo više onih koji ovom prilikom nisu spomenuti, zapravo su golubovi u kojima je bila sabrana snaga i duša opljačkanih civilizacija i bezočno pretočene u dušu i snagu  civilizacije pljačkaša. Ako više i ne mogu da ih vrate sebi, opljačkane civilizacije imaju pravo barem da podnesu spisak svega onoga što im je opljačkano i da upru prstom u pljačkaše. Da bi se znalo koja je koja civilizacija i ko pripada kojoj civlizaciji.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Tahir Baba u OSORU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza

 

Kratko i strastveno pismo, završavalo  je rečenicom: ,,Čekam te u Osoru!” Bila je sredina jula. Ljeto u punom jeku. Ljeti je moguće i ono što se ne može ni zamisliti tokom preostalih devet mjeseci. Za njega je ljeto bilo vrijeme slobode – doba u kom je živio svoj život.  Smatrao je da ostatak godine ne živi ,,svojim životom” nego da  igra ulogu koju su mu odredili drugi.  Hoćeš-nećeš, svoju ulogu si dužan odigrati. On je tada igrao ulogu studenta. Kao i prve dvije godine,  i ove godine je igrao pošteno, položio je sve ispite u junu. Čekalo ga je cijelo ljeto da živi svojim životom.

Na karti je jedva pronašao Osor, gradić na mjestu na kom kanal, prokopan u antičko vrijeme, razdvaja otok Cres od Malog Lošinja. Vozovi, autobusi, brodovi – i poslije 1100 kilometara i 27 sati, predveče je brodom iz Rijeke stigao u luku Cres. Tokom večere uz čašu odličnog plavca, u lučkoj konobi, doznao je da prvi lokalni kombi polazi za 35 kilometara udaljeni Osor u 6 časova ujutro.

Prašnjavim makadamskim putem, kroz kameniti pejsaž jadranskog otoka, prolazeći pokraj slatkovodnog Vranskog jezera, sa još dva putnika u rasklimanom kombiju stigao je u Osor, par minuta poslije 7 sati.  Dok se obazirao na potpuno praznom malom popločanom trgu, osjetio je njenu blizinu. Na uzvišici iznad mora, ugleda njenu siluetu. Sjedila je sa knjigom u krilu  u sjeni alepskog bora. Sama. ,,Baš je poranila! Zar me je toliko poželila da čeka već prvi jutarnji kombi!?”, pomisli, pa se sjeti da ona zapravo i ne zna tačno dan njegovog dolaska. Pisao je da će doći između 10. i 15. jula. Danas je bio 15. Brzim koracima, koje je prigušivala gusta mahovina, pođe do nje. Kad priđe dovoljno blizu, zastade.  U vali do koje se spuštao ovaj borov šumarak, ornamenti izvezeni igrom sunčeve svjetlosti i sjena borovih krošnji, odražavali su se kroz prozračnu, tirkizno-zelenu površinu mora do samog dna i svetlucajući se odbijali od glatkih bijelih oblutaka. Na trenutak, sve utihnu; bez daška povjetarca prestale su treperiti  i vlati trave, i borove iglice. Ona odloži knjigu, par sekundi ostade nepomična pa se  se okrenu i pogleda ga. Ljepša nego ikada.

,,Kako si znala da ću danas doći, i to baš ovim prvim kombijem, pa si ustala tako rano”, upita milujući joj kosu.

,,Nisam znala. Od 10-og, kako si napisao da bi mogao najranije doći, čekam ovdje svako jutro prvi kombi. To sam nekako znala, to da ćeš doći prvim jutarnjim kombijem”.

,,To znači da si ti već šesto jutro nenaspavana!”, zagleda se ravno u njene oči i jasno osjeti kako se vrtoglavom brzinom topi i iščezava vrijeme njegove slobode, a na scenu stupa on, u ulozi vjerenika, muža, glave obitelji…

Cijeli dan su proveli zajedno. Rezervisao je sebi sobu a nju je, u 11 naveče, kao što je red, ispratio do kuće u kojoj je ljetovala njena porodica: otac, majka i mlađi brat. Zatim se, malo prije ponoći, vratio do onog alepskog bora. Sjetio se, sasvim iznenada, priče o velikom sufi učitelju i pjesniku, Tahir Babi. Iako je bio drvosječa, Tahir je osjećao neutaživu žeđ za najvišim znanjem. Godinama je, svako veče poslije napornog rada u šumi, odlazio da sluša mudre razgovore najumnijih sufi učitelja i pjesnika. Koliko god nastojao, ništa mu nije bilo jasno, ništa nije razumio, ni o čemu nije imao svoj stav, niti je znao šta hoće. Jedne zimske večeri, Tahir drvosječa se odvažio i pitao šta treba da uradi da bi i on shvatio istinu i znao šta hoće. Da bi mu se narugao, onaj kog je pitao mu reče: ,,Svi učenici u ponoć odu do obližnjeg jezera i zarone u njega četrdeset puta, a poslije toga mogu razumjeti sve o čemu mudraci govore!” Iako je bila ljuta zima, u ponoć Tahir drvosječa je otišao do jezera i četrdeset puta zaronio u ledenu vodu. Kad je završio, osjetio je  toplinu a u njemu je zasijala svjetlost. Sutradan je sve prisutne zadivio dubinom svojih misli i ljepotom svog govora. Omrknuo je kao Tahir drvosječa, a osvanuo kao Tahir Baba, učitelj i pjesnik.

Još pod utiskom sjećanja na tu priču, kao u transu, spustio se do one vale i četrdeset puta zaronio u more. Cijelu noć je probdio. Rano u zoru, sastali su se po dogovoru ispod istog bora. Nije htio otići da joj ne kaže. Znao je kao šta je omrknuo. Nije znao kao šta je osvanuo. Samo je sasvim jasno znao da mora smjesta, onim istim kombijem, otići. Dok je vozač, ovaj put samo sa njim u kombiju, vozio pokraj Vranskog jezera, njemu se učini da voda u jezeru nadolazi od njenih suza.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Diskriminacija ljudskih stradanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li su opsada Sarajeva, duga 44 mjeseca i njene žrtve – zaboravljeni od EU? Nisu. Namjerno su prećutani

 

U mjesecu smo velikih vjerskih praznika, obaveza više da se vjernici približe jedni drugima i da se podsjete da su mir, uzajamno razumijevanje i poštovanje jednako obavezni u religijama koje ovog aprila slave svoje najveće praznike.

Prošlo je 30 godina od početka opsade Sarajeva i 26 godina od pobjede opsađenih nad agresorima. Od 5. aprila 1992. do 29. februara 1996 – 1425 dana. Opsadu je naredila vlada SRJ (Srbija i Crna Gora) na čelu sa predsjednikom  Slobodanom Miloševićem a vojne operacije  organizovao je generalštab JNA, koji je za opsadu Sarajeva obezbijedio  oko 300 artiljerijskih cijevi, 250 tenkova, 50.000 tona municije i oko18.000 vojnika preimenujući ih u „Vojsku Republike Srpske” (VRS). Oružje je postavljeno tokom zime 1991/92. Tada je JNA (koja je u vrijeme početka opsade i formalno bila agresorska armija strane države na tlu samostalne i suverene Bosne i Hercegovine), rasporedila artiljeriju i drugo oružje na brdima oko Sarajeva. Tokom opsade u Sarajevu je poginulo 11.541 ljudi, od toga 1.601 djece.

Već sama činjenica da je to bila najduža opsada jednog glavnog grada u istoriji čovječanstva, bila bi dovoljna da se opsada Sarajeva nikada ne zaboravi. Mnogi je nisu zaboravili. Građani Sarajeva neće je nikada zaboraviti. Ali, zaboravili su je lideri EU. Na godišnjicu početka opsade, 5. aprila, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski video porukom se obratio španskom Parlamentu podsjećajući „…da je sada april 2022. ali kao da je april 1937 godine”, aludirajući na bombardovanje baskijskog grada Gernike.

Jeste, Gernika je bombardovana od njemačke avijacije puna tri časa u akciji Hitlerove podrške fašističkoj vladi tadašnje Španije. U tročasovnom bombardovanju poginulo je između 150–1650 ljudi. Evropska demokratska javnost opravdano je upamtila taj dan i ubilježila ga u kalendar osude fašizma i praznik demokratije, mira i humanizma. Pikaso je obilježio događaj slavnom slikom Gernika. Međutim, Gernika se desila 26. aprila 1937. godine, prije 85 godina, a obraćanje Zelenskog je bilo 5. aprila, na dan kada je započelo bombardovanje Sarajeva. Prije 30 godina i cijelih 50 godina poslije Gernike.

Da li su opsada Sarajeva, duga 44 mjeseca i njene žrtve – zaboravljeni od EU? Nisu. Namjerno su prećutani. Ne uklapaju se u ovaj scenario. Ni Srbija, koja je opsjedala Sarajevo, jer je treba pridobiti za članstvo u EU, ni BiH čiji je glavni grad Sarajevo bilo pod opsadom, kao država oko čije kandidature se odluka još odlaže, iako su agresija na ovu državu i opsada njenog glavnog grada morali biti dovoljan razlog za njeno direktno članstvo u EU, imajući u vidu da je Parlament Španije ekspresno odobrio inicijativu da se Ukrajina hitno primi u članstvo EU. Nažalost i sramotu, ono najvažnije što se u ovaj scenario ne uklapa jeste činjenica da su u najvećem procentu žrtve u opsađenom Sarajevu bili Bošnjaci muslimani, dok su svi učesnici u opsadi, uz Srbe, bili – pravoslavci. Među njima je bilo i Rusa (osim plaćenika, ugledni pisac Limonov je sa Trebevića ispalio granatu na opsađeno Sarajevo), podatak koji bi u aktuelnom trenutku dobrodošao, kad se ne bi znalo da su među plaćenicima u opsadi Sarajeva učestvovali i Grci, Bugari ali i, što je najnezgodnije – Ukrajinci!

Diskriminacija stradanja prema vjerskoj pripadnosti stradalnika, apsolutno je nedopustiva kao aktivna politika OUN i EU – vodećih svjetskih institucija za borbu protiv svih oblika diskriminacije i zaštitu univerzalnih ljudskih prava u svijetu, bez obzira na rasnu, vjersku i kulturnu pripadnost i politička uvjerenja ljudi. Nažalost za ove principe i na sramotu onih koji ih krše, 30 godina poslije opsade Sarajeva, produžuje se diskriminacija stradanja na vjerskoj osnovi. Kao i svakog prethodnog Ramazana, i ove godine vidimo na socijalnim mrežama brutalna zlostavljanja Palestinaca muslimana u Izraelu, ignorisanje njihovih ljudskih i vjerskih prava i vojne akcije odmazde kao reakciju na kamenje koje mladi gnjevni Palestinci bacaju na najbolje naoružane vojnike u svijetu, jer  jedino tako mogu sačuvati osjećaj ličnog samopoštovanja i odbraniti vjersko i nacionalno dostojanstvo. Kao i svih godina, i ove godine, OUN i EU produžuju sa promocijom politike diskrimnacije ljudskih stradanja prema njihovoj vjerskoj pripadnosti, ne pružajući im pomoć i ne osuđujući nasilje Izraela.

Hvala Sarajlijama što su odbranili Sarajevo od najduže opsade u historiji svijeta. Hvala Palestincima što brane svoje samopoštovanje i dostojanstvo svoje vjere i nacije. Hvala svima vama koji ste žrtve nasilja i nepravde jer ste bili i ostali bolji od onih koji nad vama vrše nasilje i čine vam nepravdu.

Koliko god vas zaboravljali, uvijek ćete ostati nezaboravni!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo