Ahmed al Ahmed, Arap, iz Sirije, bio je  svjestan da je Izraelska armija, uz dvije godine genocida u Gazi,  ubila ljude u Siriji, Libanu,  Kataru, Iranu, kad je goloruk jurnuo na naoružane napadače na Jevreje koji su slavili Hanuka praznik. Da je  bilo ko drugi, samo ne Arap i ne musliman, učinio  to isto, zasluživalo bi pohvalu i divljenje, ali to ne bi bio  čisto moralni čin,  savršen primjer moralnog kategoričkog imperativa. Kant se najzad umirio u grobu

Ahmed al Ahmed, poznatiji kao  “Bondi heroj”, u bolnici u kojoj se oporavlja od prostrijelnih rana,  primio je ček na A $2.5miliona. kao gest zahvalnosti građana Australije. Rane je zadobio kada je i goloruk skočio na jednog od napadača na Jevreje koji su na poznatoj Bondi plaži u Sidneju slavili Hanuka praznik i oteo mu oružje. Tom prilikom ranjen je sa više metaka i postoji opasnost da ostane bez jedne ruke ali je, nakon više hirurških intervencija, izvan životne opasnosti. Brojka od 15 ubijenih bila bi mnogo veća da se u ovaj napad nije umiješao “Bondi heroj“.

Australijski Premijer Antoni Albaneze, posjetio je 43-godišnjeg Ahmeda (oca dvoje djece) u bolnici i nazvao ga „najboljim u našoj zemlji“. U sirijskom selu Al Najrab, Ahmedovom rodnom mjestu, svi sa ponosom govore o svom nekadašnjem sugrađaninu. Bezrezervne pohvale su sasvim opravdane, ali su mahom ostale bez obrazloženja. kao da su samorazumljive. Međutim, njegov postupak je složeniji nego što izgleda i zaslužuje ozbiljnu filozofsku i etičku analizu. Iz razloga koji se mogu naslutiti ali  ne i opravdati, takva analiza je nažalost potpuno izostala. Čovjek je proglašen je za heroja. Da li je heroj za sve ljude? Ili je za jedne heroj a za druge anti-heroj, čak i izdajnik!?

Riječ je o filozofski i etički izuzetno komplikovanoj situaciji. Bez presedana, kako u teoriji i knijiževnosti, tako i  u historiji. Nema ga ni kod Homera, ni u mitologiji,  nema ga ni kod Šekspira. Ahmedovo obazloženje – poruka, upućena donatorima i svim ljudima svijeta je jednostavna: Branio sam živote ljudi iz uvjerenja i zato pozivam sve ljude svijeta da se ujedine u odbrani života. Ali u svijetu u kom živimo, kada vojnik pokuša spriječiti, ili samo odbije naređenje da strijelja civile, strijeljaju ga. Kao izdajnika. Da je ko-pilot bombardera “Enola Gej“ spriječio pilota da  baci A bombu na Hirošimu, spasio bi stotine hiljada ljudskih života. Da li bi ga njegovi smatrali herojem Hirošime? Ne bi, nego bi ga strijeljalii po povratku sa zadatka. Da Jevrej civil po cijenu sopstvenog života onesposobi barem jedan izraelski avion da istrese bombe i ubije desetine djece u Gazi, da li bi bio heroj u očima svojih sugrađana? Ni u snu.

Možda mislite da to nije isto!? U ravni čina, jeste isto i svodi se na ubijanje civila.  U ravni aktera, nije isto. Kada to čini vojnik, to je  kukavički čin izvršen pod okriljem države, iz  udobne bezbjednosti aviona. Kada to čine pojedinci progonjeni od države, svjesni neposredne izvjesnosti sopstvene smrti, to je čin ultimne hrabrosti. Moralna poenta cijelog događaja jeste činjenica da je glavni akter Ahmed al Ahmed, Arap, iz Sirije, svjestan da je Izraelska armija, uz dvije  godine genocida u Gazi,  ubila ljude u Siriji, Libanu,  Kataru, Iranu. Da je  bilo ko drugi, samo ne Arap i ne musliman, učinio  to isto, zasluživalo bi pohvalu i divljenje, ali to ne bi bio čisto moralni čin! Bio bi to zov pripadnosti,  odbrana “svojih”, ko god i šta god se pod tim podrazumijeva, ali ne bi bio zov moralne dužnosti. Ne bi bio ono što jeste: savršen primjer moralnog kategoričkog imperativa. Kant se najzad umirio u svom grobu! Dugo je ćekao. I dugo će čekati da se desi nova praktična potvrda njegove teorije o kategoričkom imperativu kao načelu morala.

Ahmed al Ahmed više je nego moralni junak 2025.  godine. Više nego junak stoljeća. Čak više nego junak milenija. Njegov podvig je moralni čin koji ostavlja bez riječi i daha, koji se uzdigao iznad svih ličnih i društvenih  interesa i u ravni morala dostigao sam rub ljudske sposobnosti da svoje postupke bezuslovno uskladi sa kategoričkim imperativom.

Etimološki, “Ahmed” znači “pohvaljeni”, “visoko hvaljeni”. U svjetlu ovog njegovog postupka, sasvim je sigurno da Ahmed al Ahmed zaslužuje pohvalu više nego bilo ko  od 8 i kusur milijardi nas, njegovih savremenika.

  Ferid MUHIĆ

Zbog sopstvene časti, zbog sramote svijeta u kom živi i bestidnosti ljudi čiji su zločini ostali nekažnjeni, njemu više ne priliči disati isti zrak koji oni dišu, ni dozvoliti da ga grije isto Sunce koje grije bezočne ubice hiljada i hiljada djece. Bez krvi. Bez svjedoka, bez saučesnika.  Svu svoju ušteđenu zaradu  zavještao je djeci Gaze. Momak iz Skopja, Makedonac

Samo mladost zna razliku između časti i sramote. Samo mladost može umrijeti i da odbrani svoju čast i zbog tuđe sramote. Svi drugi samo govore o časti  i ne stide se ni svoje, ni tuđe sramote.

Bio sam naumio za ovaj broj pisati o drugoj temi i vreć sam spremio tekst, kad mi stiže vijest! Ali kakva!? Ne bih si oprostio da sam je prešutio. Jer ta vijest je od onih vijesti zbog kojih se čovjek mora izjadati,  ne samo u tišini i pred sobom, nego na sav glas,  pred ljudima i pred Bogom.

Glavni junak ove vijesti je jedan momak iz Skopja, Makedonac.  Od ranog djetinjstva omiljen i druželjubiv   – “blistave duše“ kako reče jedan od njegovih prijatelja – blistao je svugdje: u školi, na fakultetu, u društvu,  u poslu kojim se bavio. Sve do prije dvije godine. Kada su svakodnevno počele stizati snimke ubijene djece u naručju majki i očeva, inserti djece bez ruku i nogu pod ruševinama i na zgarištima, izgladnjele i žedne djece pod šatorima bolnica, nepoodnošljivo dugi kadrovi djece siročadi u suzama nadnijetim nad tijelima mrtvih roditelja – kao da se jedna sjenka, bolje reći  slutnja sjenke  –  prevukla preko sjaja njegove blistave duše. Toliko nježna da su je samo njegovi najbliži prijatelji mogli primijetiti, ili pomisliti da su je primijetili. Jer, čim bi se u njihovoj blizini pojavilo neko dijete, i ta slutnja sjenke je smjesta nestajala a njegova blistava duša bi zasijala punim sjajem, pa bi povjerovali da im se ona sjenka samo pričinila.

Diplomirao je na fakultetu za informatiku i odmah se sa velikim uspjehom uključio u saradnju sa velikim IT kompanijama. Nije se hvalio ali su prijatelji znali da je to za njega veoma lukrativan posao.  Mučio se te dvije godine, do prije nekoliko dana, a onda je mladost u njemu presjekla  to mučenje: zbog sopstvene časti, zbog sramote svijeta u kom živi i zbog bestidnosti ljudi čiji su zločini ostali nekažnjeni, njemu više ne priliči disati isti zrak koji oni dišu, ni dozvoliti da ga grije isto Sunce koje grije bezočne ubice hiljada i hiljada djece.

Sve je pripremio besprijekorno. Inteligentno i efikasno. Bez krvi. Bez svjedoka, bez saučesnika. Bez patetike i suvišnih objašnjenja. Svu svoju ušteđenu zaradu  zavještao je djeci Gaze.

Do danas, nisam mogao povjerovati da je u čovječanstvu još ostalo toliko časti i pogotovo – takve časti! Ni danas ne znam za primjer u svjetskoj povijesti časti, s kojim se ovaj gest mladog Makedonca iz Skopja ne bi mogao mjeriti. Pred njegovim heroizmom ne bi ostali nijemi ni Eshil, ni Sofokle, ni Euripid!  Šekspir bi ga  ovjekovječio u možda najboljoj svojoj tragediji! Jer, njegov motiv časti je  dijamantski čist. Nije ni rasno, ni nacionalno, ni vjerski, ni kulturološki, ni ideološki, ni politički  motivisan. Bilo je primjera da zbog sramnog poraza svoje vojske, komandant izabere sopstvenu smrt da bi preživjele podsjetio na hrabrost koju su izdali, da bi ostatak života proveli u sramoti i preziru svog kukavičluka. Postoji li  atribut da dostojno opiše čovjeka  koji je to isto učinio da bi spasio svoju čast i  oprao sramotu moralnog poraza cijelog bestidnog ljudskog roda!?

I neka se niko ne pravi da nije svjestan tog poraza morala, tog gubitka časti tog kukavičluka čovječanstva, koji je počeo prije pune dvije godine, koji još traje  i koji se nikada više ne može zaboraviti; da ne vidi ovu sramotu koju više niko i ništa ne može oprati sa lica direktnih počinitelja i svih koji su ih na bilo koji način podržali i još podržavaju.

Ovaj heroj (namjerno anoniman, da ne pozleđujemo njegove najbliže), uvjerio me je da će, u ovoj mutnoj bujici ljudskog roda, uvijek zasijati poneka blistava duša – dok je mladosti! Jer samo mladost zna razliku između časti i sramote.

Ferid MUHIĆ

Naše osjećanje neophodnosti jednakog  poštovanja svakog čovjeka nije pitanje prava ni pravednosti, jer se izvorna nejednakost u snazi i sposobnostima ne može smatrati nepravdom, nego je rezultat čovjeku svojstvene saosjećajnosti i samilosti. Da nemamo dušu, nepravda bi, s punim pravom, potpuno zavladala svijetom

I samom Sokratu je to promaklo! Što onda ne bi to isto promaklo njegovom učeniku Platonu, Platonovom učeniku Aristotelu, Tomasu Kampaneli, Žan-Žak Rusou, Imanuelu Kantu, Pjer-Žozef Prudonu, Karlu Marksu…u krajnoj liniji, svim najslavnijim kritičarima društvene nepravde?! Kad samo pomislim koliko je duga ta lista, i kakvih tu uzvišenih duhova, plemenitih karaktera i  sjajnih umova ima!

Svima osim – jednom jedinom. Onome gotovo zaboravljenom. Trazimahu. Hiljade godina, ljudsko društvo je podijeljeno primarno u dvije kategorije. Naglašavam: primarno! To znači – izvorno  ab ovo, od samog početka a ne naknadno. U temelju a ne u distribuciji, gdje se nepravda direktno manifestira.   Inače, ljudsko društvo je podijeljeno na mnogo načina u dvije duboko nepravedne i direktno suprotstavljene grupe. Spomenimo samo dvije konstantno prisutne u svim društvima i vremenima: 1.  Na eksploatatore i na eksploatisane! – detektiranu i  elaboriranu u litotično kratkom zajedničkom programskom spisu Karla Marksa i Fridriha Engelsa naslovljenom “Manifest komunističke partije“ , objavljenom 1848 godine.

Ova podjela seže u duboku prošlost, od vremena podjele na robove i robovlasnike, preko kmetova i zemljopsjednika (feudalaca), do podjele na poslodavce i zaposlene. Njena nepravednost je očigledna najprije u tome da stvarni, proizvodni rad pada na leđa samo jednih (eksploatisanih), a da se sav profit sliva u ruke eksploatatora, koji ga zatim distribuiraju po svom nahođenju, najvećim dijelom u svoje džepove.  Tu se formiraju preduslovi za drugu, jednako notornu i jednako nepravednu podjelu na: 2. Bogate i siromašne. Ova druga podjela  suprotastavlja i svijet u cjelini, i svaku pojedinačnu državu, s tim da je ovdje disproporcija u stvaranju bogatstva i njegove raspodjele  još veća i da je, slijedstveno, ambis koji dijeli ove dvije grupe još širi a suprotstavljenost između njih, još oštrija.

Ove dvije vrste podjela su stvorile ozbiljan animozitet, bolje reći – žestoko neprijateljstvo između njihovih pripadnika i ujedno, trajno su obremenile njihovu psihu hroničnim sindromima, kompleksima i traumatskim doživljajem svog postojanja u svijetu.  S jedne strane, eksploatisani, koji su ujedno i siromašni, stradaju od kompleksa nevine žrtve,  egzistencijalne neizvjesnosti, uskraćenosti dobijanja zasluženog i trajne napetosti koja oscilira  između revolta i melanholije.  S druge strane, eksploatatori, koji su ujedno i bogataši, pate od bezosjećajnosti, kompleksa krivnje, oholosti i beskrupuloznosti.

Oni prvi, – zato što smatraju da im se nanosi nepravda: ovi drugi, zato što vjeruju da oni nanose nepravdu. Pri tom su i jedni i drugi u zabludi, zato što u toj nepravdi ne samo da nema opravdanja ni za osjećaj da si žrtva nepravde, ni za osjećaj da nekome nanosiš nepravdu, nego je sama ta nepravda jedina moguća pravda! Spomenuti retor i filozof Trazimah, u čuvenom polemičkom  dijaogu sa Sokratom, u jednoj rečenici je formulisao suštinsku pravednost postojeće nepravde u ljudskom društvu: “Sokrate—ja kažem da je pravednost ni manje  ni više nego nadmoćnost jačeg.“

Ako postoji bilo kakva nepravda između slona i mrava, ona leži u razlici njihovog postojanja. Sve dok slon živi kao slon a mrav kao mrav, očigledna nepravednost njihove snage i veličine,  jeste pravednost na djelu. To što jači tlači slabijeg, nije pitanje pravednosti, nego upravo potvrda pravednosti na djelu. Zar bi bilo pravedno obrnuti njihov odnos: da slabiji tlači jačeg? U ovome je Trazimah  bio u pravu, Ono što je i on propustio da vidi jeste da naše osjećanje neophodnosti jednakog  poštovanja svakog čovjeka, nije pitanje prava ni pravednosti, jer se izvorna nejednakost u snazi i sposobnostima ne može smatrati nepravdom, nego je rezultat  čovjeku svojstvene saosjećajnosti i samilosti.

Da je samo do razuma, da nemamo dušu, nepravda bi, s punim pravom  potpuno zavladala svijetom.

Ferid MUHIĆ