Povežite se sa nama

Uncategorized

ITALIJANI ODBACILI PREDLOG USTAVNE REFORME: Pobjeda populista i protivnika eura

Objavljeno prije

na

Italijani su ubjedljivom većinom odbacili predlog ustavne reforme koji je iznio premijer Mateo Renci. Poslije teškog poraza, jer jer protiv reformi bilo više od 59 odsto birača, Renci je podnio ostavku.

Tzv. Boši-reforma, nazvana po Rencijevoj ministarki za reforme Mariji Eleni Boši, predviđala je da Senat, koji predstavlja italijanske regione, sa 315 bude smanjen na 100 predstavnika koji više ne bi bili direktno birani. Takav Senat više ne bi imao pravo da odlučuje o svim zakonima. Time bi, kako je tvrdio Renci, bile spriječene stalne blokade sa kojima se italijanska izvršna vlast suočava decenijama. Zbog toga je Italija u posljednjih 70 godina imala čak 63 vlade.

Dalje, predlog je bio da stranka, koja ubuduće osvoji 40 odsto glasova, u parlamentu dobije apsolutnu većinu. Vlada ojačana na takav način, mogla bi da sprovodi hitno potrebne reforme. Smisao predloga je bio da budu povećana premijerova ovlašćenja kako bi mogao da sprovede oštre ekonomske reforme. Rencijev cilj je bio da tim reformama donese političku stabilnost Italiji.

„Često su vlade padale upravo u onom trenutku kada su pokušavale da sprovedu reforme”, kazao je Kristijan Dunstman, profesor ekonomije na univerzitetu Koledž u Londonu, koji je dugo predavao u Italiji.

Gorak poraz Rencija i njegovih Demokrata znači i pobjedu populističkih snaga. To je „pobjeda naroda nad velikim silama”, rekao je Mateo Salvini, šef desničarske Lega Nord. Salvini je zatražio hitno raspisivanje novih izbora, baš kao i Bepe Grilo, lider protestnog pokreta “Pet zvijezda”.

To je bio jedan od središnjih zahtjeva opozicije sastavljene od populista lijevog i desnog krila političkog spektra, ali i građanske političkog centra. Tako su se u velikoj anti-Renzi koaliciji našli kako komunisti, tako i neofašisti.

Sada su sve oči usmjerene prema državnom predsjedniku Serđu Matareli. On mora da odluči kako dalje.

Matarela je Rencijevu ostavku prihvatio, ali kako se stranke u parlamentu još nisu dogovorile ko bi mogao biti privremeni premijer, predsjednik je premijerovu ostavku jednostavno ,,zamrznuo” do petka. Tada treba da bude usvojen budžet za 2017.

Moguće je i formiranje tehnokratske, prelazne vlade, a raspisivanje izbora tek u redovnom terminu 2018. Pitanje je da li će Renci nastupiti na čelu liste Demokrata, jer je i u okviru svoje partije neomiljen, prije svega na lijevom krilu. Ipak, Italijom je vladao tri godine što je za tamošnje uslove gotovo vječnost i veoma je vjerovatno da će Renci ponovo u trku.

Grilo, populistički vođa najveće opozicione grupacije “Pet zvijezda” u parlamentu je uputio zahtjev: ,,Prevremeni izbori iduće nedjelje! Mi smo spremni!”

No, tako brzo i jednostavno izgleda neće moći. Ministar unutrašnjih poslova Anđelino Alfano, koji predvodi jednu konzervativnu otcijepljenu stranku, polazi od toga da će u februaru doći do prevremenih izbora. Vođa separatističke Sjeverne lige Salvini je takođe uputio zahtjev za prevremene izbore. Njih želi i “Forza Italia” iz građanskog tabora. Za pokret “Forza Italia” bi se kandidovao javnosti itekako poznati političar Silvio Berluskoni, bivši premijer, čija je vladavina praćena mnogim skandalima, a koji je napunio 80 godina.

Pošto su Britanci glasali za izlazak iz Evropske unije, a Amerikanci izabrali Donalda Trampa za predsjednika, referendum u Italiji je doživljavan kao sudbinski. Da je većina Italijana zaokružila „Da”, u zemlji bi bilo moguće sprovođenje temeljnih reformi, vjerovao je Renci. Upozoravao je da ukoliko budu glasali protiv, to bi mogao da bude početak kraja eurozone.

Premijer Renci je prije skoro tri godine stupio na funkciju kao reformator.

„Pokrenuo je brojne stvari u dobrom smjeru, poput reforme radnog zakonodavstva. Firmama je sada nešto jednostavnije da otpuste radnike”, smatra Kristijan Dunstman.

Pored toga, tu su i poreske olakšice za mala i srednja preduzeća. Jasna je bila želja privrede da Rencijeva vlada nastavi svoj rad.

Salvini, iz Lega Nord, sada kaže da je „Ne” na referendumu bila za mnoge Italijane mogućnost da daju oduška nezadovoljstvu. To je „Ne” neoliberalnim reformama, „Ne” mjerama štednje, „Ne” establišmentu, „Ne” euru i Evropskoj uniji.

Mali broj birača strahuje zbog nestabilnog stanja koje se očekuje u idućim nedjeljama ili mjesecima. Na italijanskoj televiziji se referendum komentariše poput neke fudbalske utakmice. Govori se o taktici i fintama, a ne toliko o realnim posljedicama za privrednu i finansijsku politiku.

U većini analiza sada se naglašava da je rezultat glasanja zapravo novi izraz nepovjerenja u EU. Argument je otprilike ovakav: „Ne” je pobjeda populista i protivnika eura. Oni bi prvom sljedećom prilikom mogli da preuzmu vlast. Virdžinia Rađi iz “Pet zvijezda” od ovog ljeta je nova gradonačelnica Rima.

„Pet zvijezda” želi da građani glasaju o članstvu u eurozoni. Vjerovatnoću da će Italija da napusti monetarnu uniju, firma za savjetovanje o investiranju Sentix procjenjuje na 19,3 odsto – više nego ikada ranije. Oni se pri tom pozivaju na anketu sprovedenu među 1.000 finansijskih stručnjaka.

Nasuprot tome, onima koji zagovaraju „Ne” na referendumu manje je važan sadržaj, a više ih interesuje da sruše vladu, smatra Jerg Buk, direktor Njemačko-italijanske privredne komore u Milanu. Njemačka štampa piše da se u Italiji, kao nijednoj drugoj zemlji, gaji nepovjerenje prema svojoj političkoj kasti.

,,Političari su već previše puta dokazali da im lične privilegije znače mnogo, a dobrobit svoje zemlje – malo. Zašto bi Renci bio izuzetak? Za mnoge je sistem dvodomnog parlamenta nekakva – mada slaba – zaštita od političara”, ocijenio je u komentaru list Rajn-cajtung iz Koblenca.

Dodatno je loša ekonomska situacija oslabila Rencijevu poziciju. Još je oko 12 odsto Italijana bez posla, a među mladima je nezaposlenost mnogo viša – 40 procenata. Privredni učinak je danas niži nego prije 10 godina, a zaduženost države iznosi više od 130 odsto bruto društvenog prihoda. To je u eurozoni, poslije Grčke, najveća zaduženost.

Neki analitičari upozoravaju na opasnost ekonomske stagnacije. To ne koči samo Italiju, već i čitavu eurozonu.

„Problem je što euro ne može da funkcioniše sa sadašnjim članovima i, osim toga, on je ekstremno nesocijalan”, kaže ekonomista Čarls Dima iz konsultantske firme LSR. „To populistima obezbjeđuje solidnu bazu. Oni nakon italijanskog referenduma imaju još mnoge mogućnosti da uzdrmaju establišment EU.”

U martu 2017. izbori se održavaju u Holandiji, u aprilu slijedi Francuska, a na jesen Njemačka. U svakoj od tih zemalja postoje jake desno-populističke stranke koje odbijaju i euro i Evropsku uniju.

Banke izvukle deblji kraj

Evropska i međunarodna finansijska tržišta su relativno opušteno primila “Ne” na referendumu u Italiji. Početne berzanske turbulencije su se smirile. Samo su italijanske banke izvukle deblji kraj. U ozbiljne probleme bi, po mišljenju Instituta nemačke privrede, mogla zapasti treća po veličini banka Italije Monte dei Paschi di Siena. Ona ima previše kredita bez pokrića i do kraja godine mora nabaviti pet milijardi eura svježeg kapitala. No, to će zbog aktuelne komplikovane političke situacije biti malo teža misija. Ukoliko toj banci to ne pođe za rukom, Evropska centralna banka bi mogla tražiti njenu likvidaciju. Posljedica toga bi bila kriza banaka, koja bi se mogla razviti u finansijsku krizu u Italiji. EU nervozno prati novu nesigurnost u Italiji. Troškovi za finansiranje italijanskih državnih dugova i dalje polako rastu. Jedan šef italijanske vlade koji se povukao sa funkcije nije ništa novo. Ali, loše je to što njegove reforme neće biti sprovedene, navodi nemački Dojče vele (DW). Po DW, u Briselu vlada varljivi mir. No ispod površine je strah. Jer, kako će Italija riješiti problem svoje prezaduženosti ako ne bude primijenila čak ni blage mjere Matea Rencija?” U njemačkoj štampi ima upozorenja da „ukoliko u Rimu sada ne budu pametno vladali, Italija koju potresaju krize bi ubrzo mogla da se nađe na ivici ponora. A pad jednog tako velikog kalibra kao što je Italija, za eurozonu bi bio sasvim drukčiji izazov od stabilizacije mnogo manjeg stalnog pacijenta – Grčke”, komentarisao je Nirnberger nahrihten iz Nirnberga. Odlazeći predsjednik Evropskog parlamenta Martin Šulc ne vidi razloga da se govori o novoj krizi u EU. Sljedeće nedjelje će šefovi vlada i država EU imati priliku da razgovaraju o najnovijem uspjehu populistickih strujanja. Pitanje je ko će tada na tom sastanku zastupati Italiju.

Stop desnici

Bivši lider Stranke zelenih Aleksander Van der Belen pobjednik je predsjednickih izbora u Austriji ispred kandidata ultradesnice Norberta Hofera. Belen je dobio 53,8 odsto glasova, a Hofer 46,2 odsto i odmah priznao poraz u nedjelju, 4. decembra. Među političarima etabliranih partija širom Evrope je primjetno olakšanje jer je naizgled zaustavljen niz pobjeda desničarskih političara koji je kulminirao izborom Donalda Trampa za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Komentatori pišu o „olakšanju” i „nadi” da Evropom neće zavladati „populizam”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo