Povežite se sa nama

Uncategorized

Pogrešni jubilej

Objavljeno prije

na

Crna Gora je ove godine obilježila deset godina od obnove svoje nezavisnosti, a nekome se iz državne administracije sviđela ta okrugla cifra pa je požurio da ovu godinu proglasi i jubilarnom – hiljadugodišnjicom državnosti. Argument – »te je godine umro Vladimir Dukljanski«! Prvo i logično pitanje – kako smrt jedne ličnosti (zbilja, jedne od najznačajnijih u našoj istoriji) i realno posrnuće Duklje narednih nekoliko decenija, tamo do Vojislava i čuvene Barske bitke iz 1042. godine, može biti datum kojim počinje tradicija (!) državnosti ovoga prostora? O značaju jubileja za »kulturno śećanje« nacije puno je napisano, obilježavanja i memorijali su u biti ono na čemu počiva zajednička vizija prošlog. Toga državna administracija zadužena za jubileje nije bila svjesna, jer da je jeste, ne bi i onako krhkoj zajednici tako olako »potrošila« Vladimirovu ličnost i predstavu o njemu – a on je pak, mogao biti vezivno tkivo naše interkulturalne porodice, figura koja okuplja sve tri crnogorske religije – pravoslavlje, islam i katoličanstvo. Ovom omaškom dati su argumenti dijelu društva koji Crnu Goru ne doživljava svojom matičnom državom da se izrugava tradiciji ovoga prostora, a onda da sebe predstavi kao jedinog, pravog baštinika kulta Vladimira Dukljanskoga, odnosno »Jovana Vladimira« kako bi oni pogrešno rekli, te privatizuje i kulturološki pokrade procesiju iznošenja njegova krsta, vjerski je unificirajući. Kult »Jovana Vladimira« ne samo da je import tuđega kulta, no i civilizacijska razlika u viđenju uređenja crnogorskoga društva. Toga nažalost nijesu bili svjesni CANU i Predśednik Filip Vujanović, pa su nedavno organizovali skup pod tim pogrešnim imenom, a Vujanović je u svojemu govoru samo »rabio« ovo Jovan Vladimir. A zna se dobro da je taj kult nastao nekoliko vjekova nakon Vladimirove smrti i to van granica Crne Gore, stapajući se kasnije s jednim lokalnim kultom. A kult Svetoga Vladimira ovđe nastao je vrlo brzo nakon njegove smrti.

Najbolju kritiku ove skarednosti povodom »izmišljanja jubileja« dao je Branislav Borozan u jednom svom tekstu, iznijevši argumentovanu hipotezu o tome da Crna Gora ima dužu državotvornu tradiciju i od arhonta Petra, o čemu svjedoči Martinića Gradina. Naravno, uz to treba dodati podatke iz Regnum Sclavorum koji nam kazuju još nekoliko vladara prije Vladimira. Naša administracija pokazala se kao nesposobna, šminkerska i neznavena prije svega. Jer je crnogorskoj državnoj tradiciji prvo nametnula nemogući datum za početak državnosti a onda mu ukrala veliki broj decenija. Interesantno je da sve nacije svijeta teže uhvatiti što dublju nit u prošlost, samo evo naša toliko voli da rentira svoju okolnim zemljama, ne vodeći računa o nacionalnom ponosu. Ono što je Fernan Brodel zapisao o Francuskoj najbolje svjedoči o značaju kontinuiteta: »Kao da istorija ne seže do najstarijih vremena, kao da preistorija i istorija ne predstavljaju jedan jedinstven proces, kao da naša sela nijesu ukorijenjena u našem tlu još od trećeg milenijuma prije Hrista, kao da Galija nije unaprijed iscrtavala prostor u kome će Francuka rasti, kao da prelazak Rajne u petom stoljeću od strane germanskih plemena – malih grupa ljudi ali koje ostaju podalje od Galije i od njenih čarolija a koji će stoga sačuvati svoj jezik – ne predstavlja, poslije toliko vjekova, jednu živu, savremenu crtu (pogledajte Belgiju, jezički preśečenu na dvoje), kao da, u našoj krvi, u našem životu, retrospektivna hematologija ne otkriva sam trag davnih ‘varvarskih invazija’, kao da vjerovanja a i jezici ne dolaze k nama iz tmine vjekova najudaljenije prošlosti.«

Koncept »smrti« za »rađanje« državotvornosti sam po je sebi upitan. I uopšte nije crnogorski. Više liči na recepciju kosovske mitologije. Jedna od srećnih okolnosti je ta što se zbilja više ne tiskamo u posljednjih dvjesta godina. Bolje i okrugla, pogrešna hiljadugodišnjica no da su se vodili negdašnjom logikom jednoga akademika pa za glavni međaš uzimali Kruse i Martiniće. Zamislite kako bi zvučalo »10 godina nezavisnosti, 220 godina državnosti«. A tek kakav bi bio logo proslave? Jer je ovaj logo po mnogo čemu neodogovarajući. Na stranu to što njegova autorka pobjeđuje na svim konkursima, od znaka za frižider do znaka za najvažnije državne institucije – kad okvirno pogledate logo za proslavu hiljadugodišnjice, čini vam se da se radi o ordenu; ako pogledate dublje, u srž one »medalje«, ocrtavaju se četiri ocila. Slučajno ili ne, ostaje istoričarima umjetnosti da razmotre.

Boban BATRIĆEVIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo