Povežite se sa nama

INTERVJU

IVAN SALATIĆ, REDITELJ: Hercegnovska ,,Dvorišta” na Mostri

Objavljeno prije

na

Kratkometražni igrani film Dvorišta reditelja Ivana Salatića biće premijerno prikazan na prestižnom Venecijanskom festivalu koji će biti održan od 2. do 12. septembra. Film je uvršten u međunarodnu takmičarsku selekciju Orizzonti i takmičiće se za Zlatnog lava za najbolji kratkometražni film.

Scenario i režiju potpisuje Ivan Salatić, kameru Ivan Marković, montažu potpisuje Jelena Maksimović, dizajner tona je Jakov Munižaba, snimatelj tona Kosta Kaštavarac, dok je za produkciju zadužena Bojana Radulović iz producentske kuće Code Blue production Montenegro.

Ivan Salatić je prošlogodišnji dobitnik nagrade Specijalno priznanje žirija za kratki film Zakloni koji je bio prikazan u selekciji međunarodnog takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala, nakon čega je film bio na Torino Film Festivalu u Italiji, Entrevues Film Festival u Francuskoj i mnogim drugim. Njegov kratkometražni dokumentarni film koji je korežirao sa Jelenom Maksimović prikazan je do sada na CPH:Dox-u, Odense film festivalu, Beldoksu. Njegov prvi film Intro dobio je nagradu za najbolju mušku ulogu na filmskom festivalu u Tanžiru 2013.

MONITOR: Vaš kratkometražni igrani film ,,Dvorišta” premijerno će biti prikazan na Venecijanskom festivalu. Kakve su Vaše impresije, jer će se film takmičiti za Zlatnog lava za najbolji kratkometražni film?
SALATIĆ: Naravno da sam presrećan što je film uvršten u jednu takvu takmičarsku selekciju kakva je Orizzonti na Venecijanskom festivalu. Sa druge strane, mislim da sam radio jako puno poslednjih godina, pa mi se čini da to i nije toliko nevjerovatna stvar ako čovjek radi svoj posao. Nijedan reditelj nije toliko daleko od najvećeg festivala koliko od svog najvećeg filma. Ovo je moj četvrti kratki film i na neki način svaki je bio korak naprijed. U svakom slučaju presrećan sam, Dvorišta će biti prikazana u Veneciji i to je jako dobro zbog budućih projekata, promocije filma.

MONITOR: Ovo je Vaš treći film koji je snimljen u Herceg Novom, a kako je najavljeno na poetičan način bavi se prostorima u kojima živimo, atmosferom i vremenom. Šta biste nam vi rekli o filmu.
SALATIĆ: Ono što jeste karakteristično za svaki moj film je da je ličan, da ima neke veze sa mjestom u kojem sam odrastao. O filmu možemo pričati kada bude bio prikazan jer mi se čini da bih ušao u objasnjavanje nečega što smatram da treba da se prije svega vidi i doživi.

MONITOR: Kažite nam nešto o realizaciji filma, koliko je trebalo vremena, a i da li je bilo teško naći novac da se film snimi?
SALATIĆ: Kada govorimo o filmu, ljude koji imaju novac (privatno) je teško ubijediti da ga daju i to je meni potpuno razumljivo. Da su ga ulagali u filmove ne bi ga ni imali. Zašto bi oni dali i jedan euro za nečiji lični film (pogotovo u Crnoj Gori)? Pravilo ponude i potražnje ipak na kraju svakoga opasulji. Novi zakon o kinematografiji je možda neka nada da će se stvari promijeniti kada je u pitanju finansiranje filmova koji su od javnog interesa, ali prije svega mora da postoji potreba za tom vrstom sadržaja kod ljudi.

Ja sam se odmah poslije realizacije Zaklona prijavio sa Dvorištima na konkurs Ministartva. Nisam dobio sredstva tada jer nisam naišao na razumijevanje komisije. Da nisam bio uporan i da sam čekao sledeci konkurs sada ne bi bilo Venecije. Razumijem da je Ministarstvo pod velikim pritiskom kao jedina adresa kojoj se obraćaju svi kulturni radnici i tu stvari treba da se mijenjaju. Bilo bi dobro da postoji više izvora finansiranja.

U snimanje Dvorišta ušli smo sa kupljenim autobuskim kartama za prevoz ekipe do Herceg Novog i iznajmljenom kamerom koju smo švercovali preko granice u pozajmljenim kolima. Drugi dan snimanja smo dobili nešto para od Opštine Herceg Novi i nastavili da radimo. Na kraju, imali smo jedva da platimo kameru, prevoz i jedan obrok po osobi za sedam dana snimanja. Izgurali smo sve, ali količina posla koju smo uradili je ogromna. Pogotovo kada uzmete u obzir vrijeme potrošeno na radu tog filma prije i poslije snimnja. Ne dešava se sve samo u tih nekoliko dana na setu. Problem je što mi nismo plaćeni za svoj posao jer se on u nas ne računa kao bitan. Prećutno se podrazumijeva da ne postoje honorari za autore, umjetnike. Ja se iskreno nadam da poslije ovog uspjeha sa Dvorištima više niko ne misli da je bavljenje filmom svima nama neki hobi. Ipak, nije mi jasno zašto pitanje sredstava treba da se potencira svaki put kada je sve već gotovo? Kada smo počeli da snimamo niko nas nije pitao o tome.

MONITOR: Crnogorsku premijeru film „Zakloni” imao je na 29. Filmskom festivalu u Herceg Novom. Prošle godine ste za taj film dobili Specijalno priznanje žirija na Sarajevo Film Festivalu.
SALATIĆ: Zakloni su imali bogat festivalski život poslednjih godinu dana. Jedno od najboljih iskustava je naravno Sarajevo, nagrada žirija ali i dvije projekcije u Torinu koji mi je ostao kao jedan od najljepših filmskih događaja. Drago mi je da su Zakloni napokon prikazani na Kanli kuli u mom rodnom gradu, prije svega zbog aktera filma – Luke Petronea, Jane Radan i Miloša Kašćelana. Jedva čekam da predstavim i Marka Stibohara, koji je glavni lik u Dvorištima uz Luku Petronea i Saru Kosovac.

MONITOR: Ima li ste uspjeha sa sva tri kratkometražna filma. Planirate li uskoro cjelovečernji film?
SALATIĆ: Upravo pišem scenario za dugometražni film. Planiram da se prijavim na sledeći konkurs Ministarstva. Nadam se da će se brzo naći sredstva jer se osjećam više nego spreman. Bilo bi mi jako teško da zamislim neku dužu pauzu u radu.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo