Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA RAIČEVIĆ, DIREKTORICA CENTRA ZA ŽENSKA PRAVA: Kredibilitet civilnih aktivista je važan

Objavljeno prije

na

MONITOR: Evropska komisija je zatražila obustavljanje potpisivanje ugovora na projektu Ženska vlada sa Vladimirom Bebom Popovićem. Posao je obustavljen nakon pisma 52 NVO koje su to i tražile upozoravajući da je Popović promovisao nedostojnu kampanju protiv Vanje Ćalović. Vi ste inicijatorka tog pisma. Kako komentarisete odluku EK?
RAIČEVIĆ: Smatram da je  logična odluka da se suspenduje finansiranje projekta koji se odnosi na promociju ženskih prava, a  koji je odobren organizaciji čiji je direktor javno priznao da je distibuirao video materijal kojim je namjerno nastojao nauditi ugledu  aktivistkinje civilnog društva.  Dakle, direktor Instituta za javne politike ne samo da ne promoviše, već ozbiljno ugrožava sistem vrijednosti na kome insistira EU, čija je promocija i utemeljenje upravo jedan od ciljeva finansiranja projekata civilnog društva. Zadovoljna sam što je Evropska komisija obustavila finansiranje organizacije koja je nedostojna  da se bavi pitanjima rodne ravnopravnosti i  ljudskim pravima uopšte, jer je njen čelnik poznat po opskurnoj kampanji protiv jedne žene, do sada nezabilježenoj na crnogorskom prostorima. Ovakva odluka ohrabruje i vraća povjerenje u pravičnost evropskih institucija, koja je donekle dovedena u pitanje njihovom prvobitnom odlukom o finansiranju projekta Instituta za javne politike.

Ova odluka je važna je i zbog toga što pokazuje da je kredibilitet organizacija koje sprovode projekte podjednako važan kao i forma projekta kojim se aplicira za EU fondove.U tom smislu ona predstavlja svojevrsni presedan, jer mi nije poznato da je slična odluka donijeta zbog vrijednosnih stavova vodećih ljudi neke organizacije, već je to uglavnom bio slučaj usljed propusta u realizaciji samog projekta. Nadam se da će, nakon ovog slučaja, ovaj aspekt dobiti veći značaj na ljestvici kriterjuma za finansiranje iz evropskih fondova.

MONITOR: Rekli ste da je odluka EK istovremeno i poruka crnogorskim institucijama.
RAIČEVIĆ: Jeste, smatram da crnogorske institucije nijesu adekvatno reagovale na izjave direktora Instituta za javne politike koje se odnose na Vanju Ćalović, u kojima priznaje da je distribuirao video materijal kojim je namjeravao na najgrublji način diskreditovati, prvenstveno kao ličnost, a zatim i kao profesionalku, čime je prema njoj počinio svojevrsno nasilje. Takav postupak bi morao biti predmet interesovanja tužilaštva, jer se u praksi čak i onda kada su u pitanju sasvim privatni odnosi, takav čin istražuje kao potencijalno krivično djelo, a da ne govorimo o slučaju koji je zadobio toliki publicitet javnosti i koji stoga ima mnogo teže posljedice po osobu koja je izložena jednom takvom nasilju.

Umjesto toga, crnogorske institucije nastavljaju saradnju sa Institutom i ulaze u zajedničke projekte koje se tiču podrške ranjivim grupama, što je nedopustivo i krajnje neetično.

Nadam se da će pomenuta odluka Evropske komisije o obustavi sredstava Institutu, biti povod crnogorskim institucijama da preispitaju svoj vrijednosni sistem u pogledu takvih partnerstava.

MONITOR: Poslanica Nada Drobnjak iz DPS najavila je inicijativu za ocjenu ustavnosti izmjena Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti kojima se majkama sa troje i više djece daju doživotne naknade, jer su po njoj izmjene diskriminatorske. Šta mislite o toj inicijativi?
RAIČEVIĆ: Činjenica je da pravljenje distinkcije među ženama na način da se one vrednuju isključivo po tome da li su i koliko majke ili nisu, jeste jedan vid diskriminacije i to vrlo perfidan, jer je zasnovan na licemjernoj glorifikaciji uloge majke, koja nije data svim ženama, a koja je na ovim prostorima neprikosnovena do mjere da se u taj mit ne smije dirati. Vidjeli smo to po reakcijama na inicijativu poslanice Drobnjak, zbog koje je ona lično bila izložena vrlo ružnim komentarima. Niko ne spori važnost i ljepotu te uloge, ali ona ne smije biti kriterijum po kome se mjeri vrijednost neke žene. Takav pristup ovoj temi stvara podjelu između samih žena, a takođe i između žena i muškaraca koji, kao rezultat predrasuda na ovim prostorima, premalo učestvuju u odgoju djece.

Namjerno kažem da je u pitanju licemjerna glorifikacija, jer da nije tako, zar bi nam porodilišta bila izvor zaraze i zar bi žene ostajale bez posla zato što su ostale u drugom stanju, a to jeste naš realitet. Smatram da je u pitanju nepopularan stav poslanice Drobnjak za koji je trebalo hrabrosti u ovoj sredini. Voljela bih da vidim da se i njene partijske kolege odgovornije odnose prema pitanjima koja se tiču žena. Onda ne bismo imali diskriminišuće zakone o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i aktuelni Predlog zakona o obaveznoj zdravstvenoj zaštiti kojima država štedi na račun trudnica i time doprinosi nepovoljnom položaju žena na tržistu rada.

MONITOR: Po vama taj je Zakon ishitreno usvojen. Zašto?
RAIČEVIĆ: Nije bilo analize finansijskih mogućnosti države da odgovori zahtjevima koje zakon pred nju stavlja, ali ni analize uticaja na ukupan položaj žena koja je po Zakonu o rodnoj ravnopravnosti obavezna prilikom donošenja svih novih propisa i politika u svim oblastima života. Ipak , bez obzira na naš stav o ovom zakonu, smatram da država mora da se pobrine za žene koje zbog loše vođenih privatizacija i ekonomske politike nijesu u mogućnosti da povežu radni staž i ostvare pravo na penziju,ali i o svim onim ženama koje poslodavci ne žele da zaposle jer planiraju porodicu ,ili već imaju malu djecu.

Stanje u vrtićima i pitanje dječjih dodataka po meni su goruća pitanja , a nekako ostaju po strani,valjda nisu popularna. Mene zanima da li će izdvajanje sredstava za naknade za majke troje i četvoro djece značiti manje novca za naknade za trudničko i porodiljsko bolovanje, ili manje novca za nova mjesta u vrtićima. Bojim se da hoće. Onda ne možemo govoriti o ozbiljnom i sistematskom planiranju mjera za bolji položaj žena u društvu, uključujući i majke i baš je to jedan od naših argumenata protiv segmentiranog bavljenja ekonomskim položajem žena, što je slučaj i sa spornim zakonom.

MONITOR: Nedavno ste saopštili da tri žene sedmično prijave nasilje. Kako to da se nakon decenije strategija, kampanja, i ostalih pokušaja da se nasilje smanji, to dešava? Koliko je ovdašnji sistem osposobljen da se bori protiv nasilja nad ženama i djecom?
RAIČEVIĆ: Sistem zaštite slabo funkcioniše, odgovorni pojedinci u sistemu ne rade svoj posao kako treba, a izostaje svaki vid profesionalne odgovornosti. Nadređeni ne sprovode kontrolu, a nema ni ozbiljne evaluacije strategija kojom bi se utvrdili i ispravili nedostaci. Umjesto toga, dostupni izvještaji o relizaciji strateških mjera su nepotpuni, pa često i netačni. Žrtve ne dobijaju adekvatnu pažnju institucija, već im se nameće odgovornost za (ne)uspjeh sudskih postupaka, što je za njih obeshrabrujuće, a često i ponižavajuće. Tek kada iskaz žrtve i posljedice nasilja budu ozbiljno shvatani od nadležnih organa i kada oni koji propuste da joj obezbijede zaštitu u skladu sa zakonom budu odgovarali za svoje propuste, moći ćemo da govorimo o nekoj promjeni. Zasad veoma sporo napredujemo, iako smo među prvima ratifikovali najvažniji međunarodni dokument koji pokriva ovu oblast – Konvenciju Savjeta Evrope o o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

MONITOR: Gdje su žene u Crnoj Gori danas, kada su u pitanju njihov položaj i prava, u odnosu na vrijeme kada ste počinjali da radite u organizacijama čiji je cilj bio da to stanje popravi?
RAIČEVIĆ: Stvari su se donekle promijenile u odnosu na period kada sam počela da se bavim pitanjem ženskih ljudskih prava. Zakonski okvir je značajno unapređen, ratifikovane brojne međunarodne konvencije i uspostavljeni nacionalni mehanizmi za rodnu ravnopravnost . Sada je tu i prisustvo evropskih institucija koje prate napredak i u ovoj oblasti, što donekle olakšava i naš rad. Ipak, svijest ljudi ne prati normativni okvir, pa je njegova implemetacija i dalje problem.

Žene su danas svjesnije svojih prava, ali je institucionalni odgovor na njihove zahtjeve još uvijek neadekvatan.

MONITOR: Kako to popraviti?
RAIČEVIĆ: Ključ je u obrazovanju i u doslednoj primjeni zakona. Potrebno je uvesti odgovarajuće, obrazovne programe na temu ženskih prava i ljudskih prava uopšte, prilagođene ranom uzrastu, a takođe obuhvatiti i sve ostale nivoe obrazovanja kako bi se prevazilazila negativna tradicija, a njegovala pozitivna.

U međuvremenu, dosljedno i proaktivno primjenjivati zakon i osposobiti stručnjake koji imaju dovoljno profesionalnog znanja i senzibiliteta, ali i hrabrosti da se uhvate u koštac sa ovim temama.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo