Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA RAIČEVIĆ, DIREKTORICA CENTRA ZA ŽENSKA PRAVA: Kredibilitet civilnih aktivista je važan

Objavljeno prije

na

MONITOR: Evropska komisija je zatražila obustavljanje potpisivanje ugovora na projektu Ženska vlada sa Vladimirom Bebom Popovićem. Posao je obustavljen nakon pisma 52 NVO koje su to i tražile upozoravajući da je Popović promovisao nedostojnu kampanju protiv Vanje Ćalović. Vi ste inicijatorka tog pisma. Kako komentarisete odluku EK?
RAIČEVIĆ: Smatram da je  logična odluka da se suspenduje finansiranje projekta koji se odnosi na promociju ženskih prava, a  koji je odobren organizaciji čiji je direktor javno priznao da je distibuirao video materijal kojim je namjerno nastojao nauditi ugledu  aktivistkinje civilnog društva.  Dakle, direktor Instituta za javne politike ne samo da ne promoviše, već ozbiljno ugrožava sistem vrijednosti na kome insistira EU, čija je promocija i utemeljenje upravo jedan od ciljeva finansiranja projekata civilnog društva. Zadovoljna sam što je Evropska komisija obustavila finansiranje organizacije koja je nedostojna  da se bavi pitanjima rodne ravnopravnosti i  ljudskim pravima uopšte, jer je njen čelnik poznat po opskurnoj kampanji protiv jedne žene, do sada nezabilježenoj na crnogorskom prostorima. Ovakva odluka ohrabruje i vraća povjerenje u pravičnost evropskih institucija, koja je donekle dovedena u pitanje njihovom prvobitnom odlukom o finansiranju projekta Instituta za javne politike.

Ova odluka je važna je i zbog toga što pokazuje da je kredibilitet organizacija koje sprovode projekte podjednako važan kao i forma projekta kojim se aplicira za EU fondove.U tom smislu ona predstavlja svojevrsni presedan, jer mi nije poznato da je slična odluka donijeta zbog vrijednosnih stavova vodećih ljudi neke organizacije, već je to uglavnom bio slučaj usljed propusta u realizaciji samog projekta. Nadam se da će, nakon ovog slučaja, ovaj aspekt dobiti veći značaj na ljestvici kriterjuma za finansiranje iz evropskih fondova.

MONITOR: Rekli ste da je odluka EK istovremeno i poruka crnogorskim institucijama.
RAIČEVIĆ: Jeste, smatram da crnogorske institucije nijesu adekvatno reagovale na izjave direktora Instituta za javne politike koje se odnose na Vanju Ćalović, u kojima priznaje da je distribuirao video materijal kojim je namjeravao na najgrublji način diskreditovati, prvenstveno kao ličnost, a zatim i kao profesionalku, čime je prema njoj počinio svojevrsno nasilje. Takav postupak bi morao biti predmet interesovanja tužilaštva, jer se u praksi čak i onda kada su u pitanju sasvim privatni odnosi, takav čin istražuje kao potencijalno krivično djelo, a da ne govorimo o slučaju koji je zadobio toliki publicitet javnosti i koji stoga ima mnogo teže posljedice po osobu koja je izložena jednom takvom nasilju.

Umjesto toga, crnogorske institucije nastavljaju saradnju sa Institutom i ulaze u zajedničke projekte koje se tiču podrške ranjivim grupama, što je nedopustivo i krajnje neetično.

Nadam se da će pomenuta odluka Evropske komisije o obustavi sredstava Institutu, biti povod crnogorskim institucijama da preispitaju svoj vrijednosni sistem u pogledu takvih partnerstava.

MONITOR: Poslanica Nada Drobnjak iz DPS najavila je inicijativu za ocjenu ustavnosti izmjena Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti kojima se majkama sa troje i više djece daju doživotne naknade, jer su po njoj izmjene diskriminatorske. Šta mislite o toj inicijativi?
RAIČEVIĆ: Činjenica je da pravljenje distinkcije među ženama na način da se one vrednuju isključivo po tome da li su i koliko majke ili nisu, jeste jedan vid diskriminacije i to vrlo perfidan, jer je zasnovan na licemjernoj glorifikaciji uloge majke, koja nije data svim ženama, a koja je na ovim prostorima neprikosnovena do mjere da se u taj mit ne smije dirati. Vidjeli smo to po reakcijama na inicijativu poslanice Drobnjak, zbog koje je ona lično bila izložena vrlo ružnim komentarima. Niko ne spori važnost i ljepotu te uloge, ali ona ne smije biti kriterijum po kome se mjeri vrijednost neke žene. Takav pristup ovoj temi stvara podjelu između samih žena, a takođe i između žena i muškaraca koji, kao rezultat predrasuda na ovim prostorima, premalo učestvuju u odgoju djece.

Namjerno kažem da je u pitanju licemjerna glorifikacija, jer da nije tako, zar bi nam porodilišta bila izvor zaraze i zar bi žene ostajale bez posla zato što su ostale u drugom stanju, a to jeste naš realitet. Smatram da je u pitanju nepopularan stav poslanice Drobnjak za koji je trebalo hrabrosti u ovoj sredini. Voljela bih da vidim da se i njene partijske kolege odgovornije odnose prema pitanjima koja se tiču žena. Onda ne bismo imali diskriminišuće zakone o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i aktuelni Predlog zakona o obaveznoj zdravstvenoj zaštiti kojima država štedi na račun trudnica i time doprinosi nepovoljnom položaju žena na tržistu rada.

MONITOR: Po vama taj je Zakon ishitreno usvojen. Zašto?
RAIČEVIĆ: Nije bilo analize finansijskih mogućnosti države da odgovori zahtjevima koje zakon pred nju stavlja, ali ni analize uticaja na ukupan položaj žena koja je po Zakonu o rodnoj ravnopravnosti obavezna prilikom donošenja svih novih propisa i politika u svim oblastima života. Ipak , bez obzira na naš stav o ovom zakonu, smatram da država mora da se pobrine za žene koje zbog loše vođenih privatizacija i ekonomske politike nijesu u mogućnosti da povežu radni staž i ostvare pravo na penziju,ali i o svim onim ženama koje poslodavci ne žele da zaposle jer planiraju porodicu ,ili već imaju malu djecu.

Stanje u vrtićima i pitanje dječjih dodataka po meni su goruća pitanja , a nekako ostaju po strani,valjda nisu popularna. Mene zanima da li će izdvajanje sredstava za naknade za majke troje i četvoro djece značiti manje novca za naknade za trudničko i porodiljsko bolovanje, ili manje novca za nova mjesta u vrtićima. Bojim se da hoće. Onda ne možemo govoriti o ozbiljnom i sistematskom planiranju mjera za bolji položaj žena u društvu, uključujući i majke i baš je to jedan od naših argumenata protiv segmentiranog bavljenja ekonomskim položajem žena, što je slučaj i sa spornim zakonom.

MONITOR: Nedavno ste saopštili da tri žene sedmično prijave nasilje. Kako to da se nakon decenije strategija, kampanja, i ostalih pokušaja da se nasilje smanji, to dešava? Koliko je ovdašnji sistem osposobljen da se bori protiv nasilja nad ženama i djecom?
RAIČEVIĆ: Sistem zaštite slabo funkcioniše, odgovorni pojedinci u sistemu ne rade svoj posao kako treba, a izostaje svaki vid profesionalne odgovornosti. Nadređeni ne sprovode kontrolu, a nema ni ozbiljne evaluacije strategija kojom bi se utvrdili i ispravili nedostaci. Umjesto toga, dostupni izvještaji o relizaciji strateških mjera su nepotpuni, pa često i netačni. Žrtve ne dobijaju adekvatnu pažnju institucija, već im se nameće odgovornost za (ne)uspjeh sudskih postupaka, što je za njih obeshrabrujuće, a često i ponižavajuće. Tek kada iskaz žrtve i posljedice nasilja budu ozbiljno shvatani od nadležnih organa i kada oni koji propuste da joj obezbijede zaštitu u skladu sa zakonom budu odgovarali za svoje propuste, moći ćemo da govorimo o nekoj promjeni. Zasad veoma sporo napredujemo, iako smo među prvima ratifikovali najvažniji međunarodni dokument koji pokriva ovu oblast – Konvenciju Savjeta Evrope o o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

MONITOR: Gdje su žene u Crnoj Gori danas, kada su u pitanju njihov položaj i prava, u odnosu na vrijeme kada ste počinjali da radite u organizacijama čiji je cilj bio da to stanje popravi?
RAIČEVIĆ: Stvari su se donekle promijenile u odnosu na period kada sam počela da se bavim pitanjem ženskih ljudskih prava. Zakonski okvir je značajno unapređen, ratifikovane brojne međunarodne konvencije i uspostavljeni nacionalni mehanizmi za rodnu ravnopravnost . Sada je tu i prisustvo evropskih institucija koje prate napredak i u ovoj oblasti, što donekle olakšava i naš rad. Ipak, svijest ljudi ne prati normativni okvir, pa je njegova implemetacija i dalje problem.

Žene su danas svjesnije svojih prava, ali je institucionalni odgovor na njihove zahtjeve još uvijek neadekvatan.

MONITOR: Kako to popraviti?
RAIČEVIĆ: Ključ je u obrazovanju i u doslednoj primjeni zakona. Potrebno je uvesti odgovarajuće, obrazovne programe na temu ženskih prava i ljudskih prava uopšte, prilagođene ranom uzrastu, a takođe obuhvatiti i sve ostale nivoe obrazovanja kako bi se prevazilazila negativna tradicija, a njegovala pozitivna.

U međuvremenu, dosljedno i proaktivno primjenjivati zakon i osposobiti stručnjake koji imaju dovoljno profesionalnog znanja i senzibiliteta, ali i hrabrosti da se uhvate u koštac sa ovim temama.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo