Povežite se sa nama

INTERVJU

MAJA RAIČEVIĆ, DIREKTORICA CENTRA ZA ŽENSKA PRAVA: Kredibilitet civilnih aktivista je važan

Objavljeno prije

na

MONITOR: Evropska komisija je zatražila obustavljanje potpisivanje ugovora na projektu Ženska vlada sa Vladimirom Bebom Popovićem. Posao je obustavljen nakon pisma 52 NVO koje su to i tražile upozoravajući da je Popović promovisao nedostojnu kampanju protiv Vanje Ćalović. Vi ste inicijatorka tog pisma. Kako komentarisete odluku EK?
RAIČEVIĆ: Smatram da je  logična odluka da se suspenduje finansiranje projekta koji se odnosi na promociju ženskih prava, a  koji je odobren organizaciji čiji je direktor javno priznao da je distibuirao video materijal kojim je namjerno nastojao nauditi ugledu  aktivistkinje civilnog društva.  Dakle, direktor Instituta za javne politike ne samo da ne promoviše, već ozbiljno ugrožava sistem vrijednosti na kome insistira EU, čija je promocija i utemeljenje upravo jedan od ciljeva finansiranja projekata civilnog društva. Zadovoljna sam što je Evropska komisija obustavila finansiranje organizacije koja je nedostojna  da se bavi pitanjima rodne ravnopravnosti i  ljudskim pravima uopšte, jer je njen čelnik poznat po opskurnoj kampanji protiv jedne žene, do sada nezabilježenoj na crnogorskom prostorima. Ovakva odluka ohrabruje i vraća povjerenje u pravičnost evropskih institucija, koja je donekle dovedena u pitanje njihovom prvobitnom odlukom o finansiranju projekta Instituta za javne politike.

Ova odluka je važna je i zbog toga što pokazuje da je kredibilitet organizacija koje sprovode projekte podjednako važan kao i forma projekta kojim se aplicira za EU fondove.U tom smislu ona predstavlja svojevrsni presedan, jer mi nije poznato da je slična odluka donijeta zbog vrijednosnih stavova vodećih ljudi neke organizacije, već je to uglavnom bio slučaj usljed propusta u realizaciji samog projekta. Nadam se da će, nakon ovog slučaja, ovaj aspekt dobiti veći značaj na ljestvici kriterjuma za finansiranje iz evropskih fondova.

MONITOR: Rekli ste da je odluka EK istovremeno i poruka crnogorskim institucijama.
RAIČEVIĆ: Jeste, smatram da crnogorske institucije nijesu adekvatno reagovale na izjave direktora Instituta za javne politike koje se odnose na Vanju Ćalović, u kojima priznaje da je distribuirao video materijal kojim je namjeravao na najgrublji način diskreditovati, prvenstveno kao ličnost, a zatim i kao profesionalku, čime je prema njoj počinio svojevrsno nasilje. Takav postupak bi morao biti predmet interesovanja tužilaštva, jer se u praksi čak i onda kada su u pitanju sasvim privatni odnosi, takav čin istražuje kao potencijalno krivično djelo, a da ne govorimo o slučaju koji je zadobio toliki publicitet javnosti i koji stoga ima mnogo teže posljedice po osobu koja je izložena jednom takvom nasilju.

Umjesto toga, crnogorske institucije nastavljaju saradnju sa Institutom i ulaze u zajedničke projekte koje se tiču podrške ranjivim grupama, što je nedopustivo i krajnje neetično.

Nadam se da će pomenuta odluka Evropske komisije o obustavi sredstava Institutu, biti povod crnogorskim institucijama da preispitaju svoj vrijednosni sistem u pogledu takvih partnerstava.

MONITOR: Poslanica Nada Drobnjak iz DPS najavila je inicijativu za ocjenu ustavnosti izmjena Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti kojima se majkama sa troje i više djece daju doživotne naknade, jer su po njoj izmjene diskriminatorske. Šta mislite o toj inicijativi?
RAIČEVIĆ: Činjenica je da pravljenje distinkcije među ženama na način da se one vrednuju isključivo po tome da li su i koliko majke ili nisu, jeste jedan vid diskriminacije i to vrlo perfidan, jer je zasnovan na licemjernoj glorifikaciji uloge majke, koja nije data svim ženama, a koja je na ovim prostorima neprikosnovena do mjere da se u taj mit ne smije dirati. Vidjeli smo to po reakcijama na inicijativu poslanice Drobnjak, zbog koje je ona lično bila izložena vrlo ružnim komentarima. Niko ne spori važnost i ljepotu te uloge, ali ona ne smije biti kriterijum po kome se mjeri vrijednost neke žene. Takav pristup ovoj temi stvara podjelu između samih žena, a takođe i između žena i muškaraca koji, kao rezultat predrasuda na ovim prostorima, premalo učestvuju u odgoju djece.

Namjerno kažem da je u pitanju licemjerna glorifikacija, jer da nije tako, zar bi nam porodilišta bila izvor zaraze i zar bi žene ostajale bez posla zato što su ostale u drugom stanju, a to jeste naš realitet. Smatram da je u pitanju nepopularan stav poslanice Drobnjak za koji je trebalo hrabrosti u ovoj sredini. Voljela bih da vidim da se i njene partijske kolege odgovornije odnose prema pitanjima koja se tiču žena. Onda ne bismo imali diskriminišuće zakone o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti i aktuelni Predlog zakona o obaveznoj zdravstvenoj zaštiti kojima država štedi na račun trudnica i time doprinosi nepovoljnom položaju žena na tržistu rada.

MONITOR: Po vama taj je Zakon ishitreno usvojen. Zašto?
RAIČEVIĆ: Nije bilo analize finansijskih mogućnosti države da odgovori zahtjevima koje zakon pred nju stavlja, ali ni analize uticaja na ukupan položaj žena koja je po Zakonu o rodnoj ravnopravnosti obavezna prilikom donošenja svih novih propisa i politika u svim oblastima života. Ipak , bez obzira na naš stav o ovom zakonu, smatram da država mora da se pobrine za žene koje zbog loše vođenih privatizacija i ekonomske politike nijesu u mogućnosti da povežu radni staž i ostvare pravo na penziju,ali i o svim onim ženama koje poslodavci ne žele da zaposle jer planiraju porodicu ,ili već imaju malu djecu.

Stanje u vrtićima i pitanje dječjih dodataka po meni su goruća pitanja , a nekako ostaju po strani,valjda nisu popularna. Mene zanima da li će izdvajanje sredstava za naknade za majke troje i četvoro djece značiti manje novca za naknade za trudničko i porodiljsko bolovanje, ili manje novca za nova mjesta u vrtićima. Bojim se da hoće. Onda ne možemo govoriti o ozbiljnom i sistematskom planiranju mjera za bolji položaj žena u društvu, uključujući i majke i baš je to jedan od naših argumenata protiv segmentiranog bavljenja ekonomskim položajem žena, što je slučaj i sa spornim zakonom.

MONITOR: Nedavno ste saopštili da tri žene sedmično prijave nasilje. Kako to da se nakon decenije strategija, kampanja, i ostalih pokušaja da se nasilje smanji, to dešava? Koliko je ovdašnji sistem osposobljen da se bori protiv nasilja nad ženama i djecom?
RAIČEVIĆ: Sistem zaštite slabo funkcioniše, odgovorni pojedinci u sistemu ne rade svoj posao kako treba, a izostaje svaki vid profesionalne odgovornosti. Nadređeni ne sprovode kontrolu, a nema ni ozbiljne evaluacije strategija kojom bi se utvrdili i ispravili nedostaci. Umjesto toga, dostupni izvještaji o relizaciji strateških mjera su nepotpuni, pa često i netačni. Žrtve ne dobijaju adekvatnu pažnju institucija, već im se nameće odgovornost za (ne)uspjeh sudskih postupaka, što je za njih obeshrabrujuće, a često i ponižavajuće. Tek kada iskaz žrtve i posljedice nasilja budu ozbiljno shvatani od nadležnih organa i kada oni koji propuste da joj obezbijede zaštitu u skladu sa zakonom budu odgovarali za svoje propuste, moći ćemo da govorimo o nekoj promjeni. Zasad veoma sporo napredujemo, iako smo među prvima ratifikovali najvažniji međunarodni dokument koji pokriva ovu oblast – Konvenciju Savjeta Evrope o o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

MONITOR: Gdje su žene u Crnoj Gori danas, kada su u pitanju njihov položaj i prava, u odnosu na vrijeme kada ste počinjali da radite u organizacijama čiji je cilj bio da to stanje popravi?
RAIČEVIĆ: Stvari su se donekle promijenile u odnosu na period kada sam počela da se bavim pitanjem ženskih ljudskih prava. Zakonski okvir je značajno unapređen, ratifikovane brojne međunarodne konvencije i uspostavljeni nacionalni mehanizmi za rodnu ravnopravnost . Sada je tu i prisustvo evropskih institucija koje prate napredak i u ovoj oblasti, što donekle olakšava i naš rad. Ipak, svijest ljudi ne prati normativni okvir, pa je njegova implemetacija i dalje problem.

Žene su danas svjesnije svojih prava, ali je institucionalni odgovor na njihove zahtjeve još uvijek neadekvatan.

MONITOR: Kako to popraviti?
RAIČEVIĆ: Ključ je u obrazovanju i u doslednoj primjeni zakona. Potrebno je uvesti odgovarajuće, obrazovne programe na temu ženskih prava i ljudskih prava uopšte, prilagođene ranom uzrastu, a takođe obuhvatiti i sve ostale nivoe obrazovanja kako bi se prevazilazila negativna tradicija, a njegovala pozitivna.

U međuvremenu, dosljedno i proaktivno primjenjivati zakon i osposobiti stručnjake koji imaju dovoljno profesionalnog znanja i senzibiliteta, ali i hrabrosti da se uhvate u koštac sa ovim temama.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo