Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSA BEČIĆ, DEMOKRATSKA CRNA GORA: Pohlepa partija na vlasti i svađe opozicije su naša sramota

Objavljeno prije

na

Glavni cilj svake opozicione inicijative da se glasa o nepovjerenju Vladi je jasan – da dovede do njenog pada, podsjeća na početku razgovora za Monitor Aleksa Bečić, lider Demokratske Crne Gore, komentarišući odziv na njihovu inicijativu da se početkom septembra, u Skupštini, pokuša oboriti Vlada Mila Đukanovića.

– Zato, koliko god manje ili više ubjedljivo zvučali izgovori da se ova inicijativa ne podrži, to nije skopčano sa zdravim razumom i elementarnim postulatima političke teorije i prakse. Da predstavnik bilo kojeg političkog subjekta, koji se legitimiše kao opozicioni, ne stavi potpis na ovaj akt, predstavlja politički presedan i istorijski fenomen. A izgovori da se to ne učini, ne da nisu dovoljno ubjedljivi, nego su, ovakvi – jednoobrazni, kao sročeni iz jedne glave – toliko isprazni i činjenično neutemeljeni da u njih nisu povjerovali ni oni sami.

MONITOR: Šta vas je motivisalo da ovu inicijativu uputite parlamentu?
BEČIĆ: Svakom zdravomislećem i iole politički pismenom građaninu nije potrebno dodatno obrazlagati motive jedne opozicione snage da pokrene postupak kojim se traži smjena Vlade, pa sve da je ona i najbolja, a ne ovakva kakva je. A po standard građana, njihova osnovna prava i slobode, ekonomsku održivost države i njen mogući prosperitet, ova vlada kontinuiteta Mila Đukanovića jedna je od najgorih.

S druge strane, jedino Ustavom predviđeno mjesto za ,,obaranje” vlade jeste parlament. Prema tome, ma kakav put neko izabrao u svojim, za sada, verbalnim nastojanjima da se smijeni vlast, on mora voditi do ,,predstavničkog doma”. Tim prije osporavanja naše inicijative, kojima smo svi zajedno ovih dana bili svjedoci, a o kojima su mnogi građani s nevjericom bili informisani, nečuvena su i skoro paradoksalna.

Iz svega navedenog da se zaključiti da su pohlepa partija na vlasti i svađa u opoziciji crnogorska sramota.

MONITOR: Da li ste očekivali da će vaša inicijativa naići na odziv dovoljan za pokretanje rasprave u Skupštini, odnosno pad Đukanovićeve Vlade?
BEČIĆ: Na osnovu svega što smo imali priliku da čujemo od političkih aktera i da vidimo u političkoj areni u prethodnih bar godinu dana, podnošenje Predloga za glasanje o nepovjerenju vladi, potpisanog od strane svih opozicionih poslanika, trebalo je da bude logičan slijed i jedina ispravna reakcija ozbiljnih političkih predstavnika građana. Ipak, i ne po prvi put, interesi građana i društva ukupno i lični ili partijski interesi njihovih predstavnika nisu se poklopili.

Kao lider Demokrata ne samo da sam očekivao podršku, već sam zaprepašćen činjenicom da pojedini opozicioni politički subjekti nijesu željeli pad Vlade u parlamentu 3. septembra 2015. godine.

MONITOR: Pošto je lična sujeta važan faktor na našoj političkoj sceni, da li ste računali da će vam neki opozicionari uskratiti podršku zbog toga što polažu ,,ekskluzivno pravo” na slične odluke?
BEČIĆ: Koliko god nama to mučno bilo da kažemo – vladavini DPS-a dugoj četvrt vijeka nerijetko su doprinosili i tragično loši ili nesrećno izabrani potezi u opoziciji. Ono što nas jeste iznenadilo je nepromijenjena matrica napada na jedan novi opozicioni subjekt, koji se odmah po osnivanju, jedini do sada, pisanom riječju obavezao da neće ulaziti ni u kakve aranžmane sa DPS-om. I, zamislite, oni koji su bar jednom učestvovali u projektu sa DPS-om, optužuju nas da mi za njih radimo. Naravno, jasno je nama da i oni imaju istraživanja javnog mnjenja, koja Demokrate visokim procentom podrške građana ohrabruju da nastave sa politikom ,,pobjeda, a ne podjela”, ali mislili smo da će lideri ostataka opozicionih stranaka bar biti inventivniji u pokušaju da povrate nekadašnje povjerenje građana, koje su, sada je jasno i zašto, prokockali.

MONITOR: Kako gledate na opozicione kritike vaše inicijative – od ocjene da su u pitanju ,,dječija posla” do onih da zapravo radite za račun vlade, produžavajući njeno trajanje?
BEČIĆ: Ako im je naša mladost jedini izgovor da nas ne podrže u namjeri da mijenjamo nabolje stvarnost u Crnoj Gori – zbog čega se Demokratama i priključio veliki broj i mladih ljudi koji nikada nisu bili politički angažovani – to je samo potvrda da naš ulazak u politiku ima smisla i da smo na pravom putu. Za razliku od njih, vjerujemo u političku pismenost građana, pa mi nemamo sumnju da će oni znati da cijene sve to i tako daju konačan sud.

I da zaključim – Mom je rekao ,,čovjek ne može da učini ništa protiv toga što stari, ali se mora svim silama boriti da ne zastari”.

MONITOR: Želite li komenatarisati način na koji se SNP, vaša nekadašnja partija, odnijela prema inicijativi Demokratske CG?
BEČIĆ: Ostaje nejasno kako jedan opozicioni lider, u ovom slučaju Srđan Milić, traži amin od predsjednika SDP-a da potpiše da uđe u skupštinsku proceduru Predlog da se glasa o nepovjerenju Vladi. Predlog koji bi upravo omogućio skupštinsku raspravu i glasanje o onome što je SDP prije desetak dana uputio DPS-u. Podjećam da je SNP javno saopštio da će podržati inicijativu za smjenu Vlade kada god i od koga god bude pokrenuta. Međutima, vidjeli ste kako su podržali inicijativu. Sada vam je jasno zašto sam i tada i sada izgovorio rečenicu: Srđanu Miliću ništa ne vjerujem.

MONITOR: Kako sada, iskusniji za dešavanja u minulih desetak dana, gledate na mogućnost okupljanja opozicije?
BEČIĆ: Odgovornost koju osjećamo prema građanima koji nam iz dana u dan prilaze, sve i da hoćemo, ne dozvoljava nam da budemo uskogrudi i da se povodimo za svojim ličnim ili uskostranačkim interesima. Ljudi koji nam pružaju podršku žele promjenu vlasti, a ne da nas gledaju kako se bespoštedno čerupamo za promil više u opoziciji. Zbog svega navedenog, iako se u ovom trenutku možda čini nemogućom, opoziciona saradnja je neophodna i do nje će se doći. Jedan od načina bila je i naša inicijativa, koja bi, da je bilo mudrosti u odlukama drugih, homogenizovala opozicionu scenu.

Dakle, demokrate pružaju ruku svima osim DPS-u. I ne samo da se nećemo svađati, već ćemo i miriti posvađane.

MONITOR: Prema vašim procjenama, koliko još može trajati savez DPS-SDP uz očiglednu netrpeljivost unutar vladajuće koalcije?
BEČIĆ: Da živimo u državi razvijene demokratije, u kojoj postoji odgovornost za izrečene političke stavove, nakon poruka koje je SDP uputio DPS-u jedini logičan rasplet bio bi ostavka vlade. Imajući u vidu nepočinstva prema crnogorskim građanima i društvu za koja SDP optužuje svog skoro dvodecenijskog partnera u vlasti i žestinu kojom se te etikete lijepe DPS-u (po našem mišljenju, vrlo zasluženo), za Demokrate je nepodnošljivo da se učlanjenje u jedan vojni savez i eventualne dobre ili loše posljedice takvog čina mogu navoditi kao opravdanje za ostanak u koaliciji sa onima koji nastavljaju, čak i jačim tempom, da čine sve ono za šta se optužuju.

Da NATO ne može biti opravdanje za opstanak koalicije na vlasti najbolje ilustruje poruka koju je SDP uputio svom koalicionom partneru: ,,DPS koristi evroatlantske integracije kako bi krčmio narodnu imovinu, pretvarajući Crnu Goru u tajkunsku koloniju”. Ostaje nejasno da li je SDP saučesnik u tom krčmljenju ili je krčme udruženim snagama.

Zbog toga, neoprostivo je da se građanima i dalje prodaje rog za svijeću, te je krajnje vrijeme da SDP prelomi ili će ih, nakon DPS-a, i građani konačno prelomiti na izborima, kad god oni bili.

MONITOR: Predstojeći protesti u organizaciji DF?
BEČIĆ: Učestalost protesta jedan je od kriterijuma za mjerenja stepena demokratičnosti jednog društva i političkog sistema u njemu uspostavljenog. U zemljama čiji građani imaju veoma visok životni standard, protesti za ostvarenje nekog njihovog prava ili protiv diskriminacije, sasvim su uobičajena pojava.

Polazeći od toga, jasno je koliki je opseg političkih sloboda u Crnoj Gori, kad se u jednom izrazito nepravednom sistemu, sa favorizovanjem i diskriminisanjem po raznim osnovama, svi protesti mogu nabrojiti prstima jedne ruke.

Ovo ne bi trebalo da čudi, jer su članovi sadašnje vlasti na čelo države došli zahvaljujući revoluciji, koju su, kako su govorili, digli zbog par jagnjadi okrenutih na ražnju. U kakvu smo apatiju kao društvo zapali, govori činjenica da su isti oni do danas okrenuli desetine milijardi, a i dalje su u prilici da okreću. Posmatrano sa tog aspekta, Demokrate bi direktno išle protiv svog imena, a i, što je važnije, svojih uvjerenja i programskih određenja, kad bi osporavale pravo bilo koga na proteste.

Međutim, vi u vašem pitanju vjerovatno nijeste mislili na proteste, već na promotivne skupove DF-a?

MONITOR: Šta dalje? Koji su naredni potezi Demokrata?
BEČIĆ: Demokratska Crna Gora u narednom periodu nastavlja ono što je započela danom osnivanja na Trgu Republike u Podgorici, a kasnije potvrdila na Prvom kongresu Demokrata, ostvarenje našeg cilja ,,Pobjede, a ne podjele”.

Demokrate su, saglasno odlukama i zaključcima sa Prve sjednice Glavnog odbora, otpočele realizaciju kampanje ,,Pobjede, a ne podjele”. S tim u vezi već smo zakucali na preko 1600 vrata u Opštini Kolašin. Konačan ishod realizovane kampanje u ovoj Opštini govori da Demokrate uživaju nepodijeljeno povjerenje građana Kolašina. Ovo je još jedan dokaz da je Crnoj Gori potrebna nova politika, svježi kadrovi, nova energija, savremeni način komunikacije sa biračima, kako bi Crna Gora postala moderna, evropska i bogata država.

Niko i ništa nas ne može zaustaviti da nastavimo putem kojim smo krenuli.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo