Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSA BEČIĆ, DEMOKRATSKA CRNA GORA: Pohlepa partija na vlasti i svađe opozicije su naša sramota

Objavljeno prije

na

Glavni cilj svake opozicione inicijative da se glasa o nepovjerenju Vladi je jasan – da dovede do njenog pada, podsjeća na početku razgovora za Monitor Aleksa Bečić, lider Demokratske Crne Gore, komentarišući odziv na njihovu inicijativu da se početkom septembra, u Skupštini, pokuša oboriti Vlada Mila Đukanovića.

– Zato, koliko god manje ili više ubjedljivo zvučali izgovori da se ova inicijativa ne podrži, to nije skopčano sa zdravim razumom i elementarnim postulatima političke teorije i prakse. Da predstavnik bilo kojeg političkog subjekta, koji se legitimiše kao opozicioni, ne stavi potpis na ovaj akt, predstavlja politički presedan i istorijski fenomen. A izgovori da se to ne učini, ne da nisu dovoljno ubjedljivi, nego su, ovakvi – jednoobrazni, kao sročeni iz jedne glave – toliko isprazni i činjenično neutemeljeni da u njih nisu povjerovali ni oni sami.

MONITOR: Šta vas je motivisalo da ovu inicijativu uputite parlamentu?
BEČIĆ: Svakom zdravomislećem i iole politički pismenom građaninu nije potrebno dodatno obrazlagati motive jedne opozicione snage da pokrene postupak kojim se traži smjena Vlade, pa sve da je ona i najbolja, a ne ovakva kakva je. A po standard građana, njihova osnovna prava i slobode, ekonomsku održivost države i njen mogući prosperitet, ova vlada kontinuiteta Mila Đukanovića jedna je od najgorih.

S druge strane, jedino Ustavom predviđeno mjesto za ,,obaranje” vlade jeste parlament. Prema tome, ma kakav put neko izabrao u svojim, za sada, verbalnim nastojanjima da se smijeni vlast, on mora voditi do ,,predstavničkog doma”. Tim prije osporavanja naše inicijative, kojima smo svi zajedno ovih dana bili svjedoci, a o kojima su mnogi građani s nevjericom bili informisani, nečuvena su i skoro paradoksalna.

Iz svega navedenog da se zaključiti da su pohlepa partija na vlasti i svađa u opoziciji crnogorska sramota.

MONITOR: Da li ste očekivali da će vaša inicijativa naići na odziv dovoljan za pokretanje rasprave u Skupštini, odnosno pad Đukanovićeve Vlade?
BEČIĆ: Na osnovu svega što smo imali priliku da čujemo od političkih aktera i da vidimo u političkoj areni u prethodnih bar godinu dana, podnošenje Predloga za glasanje o nepovjerenju vladi, potpisanog od strane svih opozicionih poslanika, trebalo je da bude logičan slijed i jedina ispravna reakcija ozbiljnih političkih predstavnika građana. Ipak, i ne po prvi put, interesi građana i društva ukupno i lični ili partijski interesi njihovih predstavnika nisu se poklopili.

Kao lider Demokrata ne samo da sam očekivao podršku, već sam zaprepašćen činjenicom da pojedini opozicioni politički subjekti nijesu željeli pad Vlade u parlamentu 3. septembra 2015. godine.

MONITOR: Pošto je lična sujeta važan faktor na našoj političkoj sceni, da li ste računali da će vam neki opozicionari uskratiti podršku zbog toga što polažu ,,ekskluzivno pravo” na slične odluke?
BEČIĆ: Koliko god nama to mučno bilo da kažemo – vladavini DPS-a dugoj četvrt vijeka nerijetko su doprinosili i tragično loši ili nesrećno izabrani potezi u opoziciji. Ono što nas jeste iznenadilo je nepromijenjena matrica napada na jedan novi opozicioni subjekt, koji se odmah po osnivanju, jedini do sada, pisanom riječju obavezao da neće ulaziti ni u kakve aranžmane sa DPS-om. I, zamislite, oni koji su bar jednom učestvovali u projektu sa DPS-om, optužuju nas da mi za njih radimo. Naravno, jasno je nama da i oni imaju istraživanja javnog mnjenja, koja Demokrate visokim procentom podrške građana ohrabruju da nastave sa politikom ,,pobjeda, a ne podjela”, ali mislili smo da će lideri ostataka opozicionih stranaka bar biti inventivniji u pokušaju da povrate nekadašnje povjerenje građana, koje su, sada je jasno i zašto, prokockali.

MONITOR: Kako gledate na opozicione kritike vaše inicijative – od ocjene da su u pitanju ,,dječija posla” do onih da zapravo radite za račun vlade, produžavajući njeno trajanje?
BEČIĆ: Ako im je naša mladost jedini izgovor da nas ne podrže u namjeri da mijenjamo nabolje stvarnost u Crnoj Gori – zbog čega se Demokratama i priključio veliki broj i mladih ljudi koji nikada nisu bili politički angažovani – to je samo potvrda da naš ulazak u politiku ima smisla i da smo na pravom putu. Za razliku od njih, vjerujemo u političku pismenost građana, pa mi nemamo sumnju da će oni znati da cijene sve to i tako daju konačan sud.

I da zaključim – Mom je rekao ,,čovjek ne može da učini ništa protiv toga što stari, ali se mora svim silama boriti da ne zastari”.

MONITOR: Želite li komenatarisati način na koji se SNP, vaša nekadašnja partija, odnijela prema inicijativi Demokratske CG?
BEČIĆ: Ostaje nejasno kako jedan opozicioni lider, u ovom slučaju Srđan Milić, traži amin od predsjednika SDP-a da potpiše da uđe u skupštinsku proceduru Predlog da se glasa o nepovjerenju Vladi. Predlog koji bi upravo omogućio skupštinsku raspravu i glasanje o onome što je SDP prije desetak dana uputio DPS-u. Podjećam da je SNP javno saopštio da će podržati inicijativu za smjenu Vlade kada god i od koga god bude pokrenuta. Međutima, vidjeli ste kako su podržali inicijativu. Sada vam je jasno zašto sam i tada i sada izgovorio rečenicu: Srđanu Miliću ništa ne vjerujem.

MONITOR: Kako sada, iskusniji za dešavanja u minulih desetak dana, gledate na mogućnost okupljanja opozicije?
BEČIĆ: Odgovornost koju osjećamo prema građanima koji nam iz dana u dan prilaze, sve i da hoćemo, ne dozvoljava nam da budemo uskogrudi i da se povodimo za svojim ličnim ili uskostranačkim interesima. Ljudi koji nam pružaju podršku žele promjenu vlasti, a ne da nas gledaju kako se bespoštedno čerupamo za promil više u opoziciji. Zbog svega navedenog, iako se u ovom trenutku možda čini nemogućom, opoziciona saradnja je neophodna i do nje će se doći. Jedan od načina bila je i naša inicijativa, koja bi, da je bilo mudrosti u odlukama drugih, homogenizovala opozicionu scenu.

Dakle, demokrate pružaju ruku svima osim DPS-u. I ne samo da se nećemo svađati, već ćemo i miriti posvađane.

MONITOR: Prema vašim procjenama, koliko još može trajati savez DPS-SDP uz očiglednu netrpeljivost unutar vladajuće koalcije?
BEČIĆ: Da živimo u državi razvijene demokratije, u kojoj postoji odgovornost za izrečene političke stavove, nakon poruka koje je SDP uputio DPS-u jedini logičan rasplet bio bi ostavka vlade. Imajući u vidu nepočinstva prema crnogorskim građanima i društvu za koja SDP optužuje svog skoro dvodecenijskog partnera u vlasti i žestinu kojom se te etikete lijepe DPS-u (po našem mišljenju, vrlo zasluženo), za Demokrate je nepodnošljivo da se učlanjenje u jedan vojni savez i eventualne dobre ili loše posljedice takvog čina mogu navoditi kao opravdanje za ostanak u koaliciji sa onima koji nastavljaju, čak i jačim tempom, da čine sve ono za šta se optužuju.

Da NATO ne može biti opravdanje za opstanak koalicije na vlasti najbolje ilustruje poruka koju je SDP uputio svom koalicionom partneru: ,,DPS koristi evroatlantske integracije kako bi krčmio narodnu imovinu, pretvarajući Crnu Goru u tajkunsku koloniju”. Ostaje nejasno da li je SDP saučesnik u tom krčmljenju ili je krčme udruženim snagama.

Zbog toga, neoprostivo je da se građanima i dalje prodaje rog za svijeću, te je krajnje vrijeme da SDP prelomi ili će ih, nakon DPS-a, i građani konačno prelomiti na izborima, kad god oni bili.

MONITOR: Predstojeći protesti u organizaciji DF?
BEČIĆ: Učestalost protesta jedan je od kriterijuma za mjerenja stepena demokratičnosti jednog društva i političkog sistema u njemu uspostavljenog. U zemljama čiji građani imaju veoma visok životni standard, protesti za ostvarenje nekog njihovog prava ili protiv diskriminacije, sasvim su uobičajena pojava.

Polazeći od toga, jasno je koliki je opseg političkih sloboda u Crnoj Gori, kad se u jednom izrazito nepravednom sistemu, sa favorizovanjem i diskriminisanjem po raznim osnovama, svi protesti mogu nabrojiti prstima jedne ruke.

Ovo ne bi trebalo da čudi, jer su članovi sadašnje vlasti na čelo države došli zahvaljujući revoluciji, koju su, kako su govorili, digli zbog par jagnjadi okrenutih na ražnju. U kakvu smo apatiju kao društvo zapali, govori činjenica da su isti oni do danas okrenuli desetine milijardi, a i dalje su u prilici da okreću. Posmatrano sa tog aspekta, Demokrate bi direktno išle protiv svog imena, a i, što je važnije, svojih uvjerenja i programskih određenja, kad bi osporavale pravo bilo koga na proteste.

Međutim, vi u vašem pitanju vjerovatno nijeste mislili na proteste, već na promotivne skupove DF-a?

MONITOR: Šta dalje? Koji su naredni potezi Demokrata?
BEČIĆ: Demokratska Crna Gora u narednom periodu nastavlja ono što je započela danom osnivanja na Trgu Republike u Podgorici, a kasnije potvrdila na Prvom kongresu Demokrata, ostvarenje našeg cilja ,,Pobjede, a ne podjele”.

Demokrate su, saglasno odlukama i zaključcima sa Prve sjednice Glavnog odbora, otpočele realizaciju kampanje ,,Pobjede, a ne podjele”. S tim u vezi već smo zakucali na preko 1600 vrata u Opštini Kolašin. Konačan ishod realizovane kampanje u ovoj Opštini govori da Demokrate uživaju nepodijeljeno povjerenje građana Kolašina. Ovo je još jedan dokaz da je Crnoj Gori potrebna nova politika, svježi kadrovi, nova energija, savremeni način komunikacije sa biračima, kako bi Crna Gora postala moderna, evropska i bogata država.

Niko i ništa nas ne može zaustaviti da nastavimo putem kojim smo krenuli.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo