Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, FILOZOF I SOCIOLOG IZ SARAJEVA: Ovdje je istorija učiteljica smrti

Objavljeno prije

na

MONITOR: Izbjeglička kriza trenutno je jedno od najaktuelnijih pitanja u našem okruženju i u Evropi. Šta ona može izazavati u Evropi i kako će se reflektovati na naš region?
BAJTAL: Krize našeg vremena, pa i ova izbjeglička, nisu nikakva rezultanta nekontrolisanih tokova života. Upravo suprotno, projektovane su sasvim namjenski, a u skladu sa egoističkim pragmatsko-ekonomskim ambicijama vladavine velikih i moćnih. Izbjeglički val je pedagoško sredstvo pacifikacije globalnog nezadovoljstva, u ime sigurnog i mirnog nastavka enormne eksploatacije nerazvijenih, i održavanja stabilne ekonomske dominacije najrazvijenijih. Kolonizacija svijeta danas ne odvija se više skupim i prevaziđenim vojnim osvajanjima, nego putem svjetski moćnih banaka i politički osmišljenim metodom injektiranja unutrašnjih društvenih nereda i sukoba. Sve što se trenutno događa na prostorima masovnog egzodusa samo je šira repriza balkanskih zbivanja devedesetih godina prošlog stoljeća.

Što se Evrope tiče, ona je na indirektnom udaru, koji ima smisao otežavanja procesa unutrašnje konsolidacije još nestabilne i rovite EU, kao potkusuravajuće monete trusnih američko-ruskih geopolitičkih odnosa. Konačni ishod će diktirati tajna politička trgovina o kojoj građani neće znati ništa, pa čak ni to da se ona, već sada, apotekarski precizno, mjerka i odvija ispod površine dramatično uzburkanog izbjegličkog vala.

Pitate kako će se sve to odraziti na naše prostore? To ne zavisi od nas. Biće onako kako planetarni interesni vjetrovi budu puhali. Pri tome, ovdašnji tajkuni se vješto pridružuju svjetskim tajfunima, uraganima i orkanima. Odnosno, regionalne političke sluge i dobro plaćeni politikantski kooperanti, po ko zna koji put će odraditi ono zadano, ostavljajući izigranim građanima da isplate skupi račun tajno izvedenih radova.

MONITOR: Svijet je suočen i sa potresima na berzama. Do čega to može dovesti i koji je u tom smislu glavni problem našeg regiona?
BAJTAL: Ne znamo do čega to može dovesti. Čak i ekonomski stručnjaci daju oprečno različite projekcije ovog momenta. Tek, jasno je da su i berzanski potresi sastavni dio strategije moćnih bankarskih krugova svijeta. Ostaje, međutim, pitanje da li oni, radeći to što rade, osim zadovoljenja vlastite nezajažljivosti, imaju na umu i nešto drugo.

U tom smislu, glavni problem našeg regiona je ovdašnje etno-politikantstvo, koje, u svojoj ispalosti iz ideologije, političke stranke pretvara u puke interesne grupe, na čelu sa etno-vođama kao njihovim doslovnim vlasnicima. A oni, etno-gazde, gledano sa stanovišta enormno pljačkaški disfunkcionaliziranih društava, ne prezaju baš ni od čega. Neki od njih spremni su čak na reprizu devedesetih kako bi izbjegli polaganje računa za totalnu propast i pljačku ovdašnjih društvenih zajednica.

Neumorne prijetnje tobožnjim referendumima u BiH, samo su tatktička slika očaja u kome se nalaze oni koji su, tranzicijskom otimačinom i pretvorbom društvenog u „državno” vlasništvo, debelo izgladnjeli narod, doslovno doveli na sam rub biološkog opstanka.

MONITOR: Kako biste opisali aktuelnu situaciju u BiH?
BAJTAL: Bosna i Hercegovina je, kao što se vidi iz prethodnog odgovora, i dalje na udaru secesionističko-iredentističkih ideologija, koje u svojoj suštini nisu ni političke ni geopolitičke, nego najkraće i najpreciznije – kriminalizirane etno bajke čija je zadaća skrenuti pažnju građana i nacionâ sa njihove, enormnom i tranzicijski legaliziranom pljačkom, obesmišljene egzistencije. Upravo zato se manjeentitetska oligarhija okomila na bh. pravosuđe čije bi ingerencije trebalo prebaciti na politički strogo kontrolisani entitetski nivo.

Odnosno, politikantska bajka o referendumu samo je anestetik za naivne, gladne, izdane i obespravljene etno-mase. Njome se, apriori onemogućava i odgađa bilo kakva istraga o načinu nezakonito stečenih bogatstava, a građani pacifikuju inkvizicijski strogom deprivacijom ljudskih i demokratskih prava. Ne samo prava na pobunu i neposluh, nego i ukidanjem slobode govora nametanjem policijske kontrole, progona i kažnjavanja nepodobnog pisanja na internetu.

Logika manipulacije moćnih nad slabijima sa planetarne prenijela se i na lokalnu bh. ravan. Ozakonjeno bezakonje ravna našim životima do te mjere da prosječan ljudski um, pritisnut medijski sofisticiranim igrarijama, nije u stanju da razabere šta mu se zaista događa.

MONITOR: Da li će nas problemi u regionu natjerati na tješnju saradnju ili je to stvaranje novih minskih polja za nove sukobe?
BAJTAL: Moguće je i jedno i drugo. Ali o tome niti ćemo odlučivati, niti biti pitani mi – građani. Najvjerovatnije da će svjetski kerberi, kad to njima bude odgovaralo, natjerati ovdašnje etno-moćnike, a u suštini bjelosvjetske poslušnike, da konačno krenu u civilizacijsko i pravno-zakonsko saobražavanje naše regije svijetu moderne demokratije. To će, nažalost, i najvjerovatnije, biti postignuto tek tvrdim obećanjem zaštite i nedodirljivosti, njihove ogromne i nezakonito stečene imovine. A sve po onom poratnom, javno i bestidno izrečenom principu – „šta je ko jamio, jamio”. O tome se radi.

MONITOR: Čega se najviše plašite kad je riječ o budućnosti regiona?
BAJTAL: Mene lično više ništa ne plaši. Na socijalnom dnu sam već poodavno, i svoju vlastitu poziciju mogu najlakše opisati onom Cioranovom sentencom koja glasi otprilike ovako: Do kojeg li sam to stupnja poniranja došao, kad za me više nema šanse ni da propadnem.

To je otprilike životna pozicija 80 odsto građana našeg regiona. O tome najbolje svjedoči porast broja samoubistava i javnih kuhinja na sve strane. Ako taj podatak prevedemo u jezik egzistencijalne ravni, onda nam on govori da se ovdje, čak i samoubistvo pokazuje kao neka vrsta spasa. Način časnog izlaza iz najgoreg poniženja u koje su nas doveli profesionalni etno-brižnici i – narodni svespasitelji.

MONITOR: U Srbiji je rehabilitovan četnički vođa Draža Mihailović, u Hrvatskoj se traži uvođenje u vojsku ustaškog pozdrava Za dom spremni, rovita je situacija u BiH, Makedoniji… Čemu sve to vodi…
BAJTAL: A čemu drugom može da vodi osim daljnem politikantski osmišljenom zastrašivanju golih i bosih etno-podanika koji, uprkos svemu tome – smjerno šute i bez stida trpe. Zašto? Paradoksalno, ali ogromna, i usto, sveopšta i zajednička golotinja, učinila je samu sebe bestidnom. Zašto bi se, tako ispada, podanici stidjeli svog nametnutog siromaštva, kad se njihovi vlastodršci, etno-gazde, ne stide svog, s narodnih leđa, pljačkom stečenog bogatstva.

Očito ovdje se sporo uči. Ovdje istorija nije učiteljica života (magistra vitae), nego, kako bi to rekao Iztok Simoniti, učiteljica smrti (magistra mortis). Strah od rata još je živ („samo nek’ ne puca”), i etno-gazde, indukovanjem stalnih etno-napetosti, kako unutar državnih, tako i međudržavnih, igraju vješto upravo na ponižavajuću kartu sveopšteg straha. Šuti, trpi i nadaj se, kako to etno-podanicima uporno savjetuju korumpirano-ispolitizirane vjerske zajednice.

I tako, „još sužnji u tankoj dišu nadi, dok hladna rosa na bose noge im pada” – kako bi tu totalnu, i zajedničku propast, poetski slikovito izrazio Mak Dizdar.

Ceh etnoiluzijama

MONITOR: Iz regiona masovno u svijet odlaze mladi školovani ljudi. Kako će se to odraziti na našu budućnost?
BAJTAL: Odliv školovanih kadrova strateški je osmišljena i logički interesno artikulisana igra ekonomski najmoćnijeg dijela svijeta. Ali, to je samo jedan dio te priče. Jer, ovdašnjim etno-moćnicima upravo to odgovara. Kao potencijalno kritički, a egzistencijalno ugroženi dio društva, koji bi mogao da ga povede u borbu za svoja ljudska, civilizacijska i demokratska prava, dobro je da najškolovaniji društveni sloj nestane sa ovih prostora i uhljebi se negdje u svijetu. Izuzev rijetkih srećnika, većina ih prihvata čak i poslove trećeg reda, jer mu ovdašnje diplome u bijelom svijetu ionako ništa ne vrijede.

Time se rješava dvostruki problem: nerješivi problem njihova zapošljavanja, s jedne, i konačno, njihova kakva takva finansijska pomoć svojim porodicama, s druge strane. Njome se osigurava makar suhi hljeb, i smanjuje najšira društvena napetost uzrokovana strahom za doslovni biološki opstanak obespravljenog stanovništva. Sve nas to vodi u daljnju privrednu, ekonomsku, kulturnu i svaku drugu zavisnost.

Kada je riječ o BiH, plaćamo ceh jednoj politikantskoj pohlepnosti, etno-iluzijama i tobožnjoj nacionalnoj ugroženosti politikantski izmanipulisanog B-H-S etno-trojstva.

Time dolazimo do kritički i životno najvažnijeg pitanja naše stvarnosti: kako to da ovdašnja B-H-S dijaspora dobro, lijepo i sasvim sigurno živi u dalekom svijetu, uprkos činjenici da sa sobom nije povela ovdašnje čuvare vitalnog nacionalnog interesa da ih štite. Odgovor je sasvim jasan i politički vrlo instruktivan. Tamo, u trulom, mrskom i sekularnom kapitalizmu, Bošnjake, Srbe i Hrvate sasvim dobro štiti pravna država, koje ovdje planski nema. I čija se pojava, na sve načine, sistematski sofisticirano odgađa. U tome je sadržan sav kritički smisao jedne od mojih knjiga, nazvana, u skladu sa rečenim – „Država na čekanju”.

Nema promjene granica

MONITOR: Opet je aktuelno razgraničavanje između bivših jugoslovenskih republika. Da li će se po Vašem mišljenju te granice zaista mijenjati?
BAJTAL: Ne vjerujem u mogućnost promjene granica. Krv ratne izvedbe te vrste još se nije osušila. Regionalni geopolitički avanturizam i logika velikodržavlja devedesetih pokazali su svu surovost i jalovost takvih pokušaja i ispostavili poraznu cijenu ekspanzionističkih ideologema, na kojima su profitirali samo vođe naciona i njihovi poslušnici. I nakon dvadeset godina prividnog mira, i kontinuirane namjenski održavane nestabilnosti, cijenu tom etno-avanturizmu plaćaju samo građani cijele regije. Nikakva promjena granica ne bi poboljšala njihovu egzistencijalnu situaciju. A opljačkati se više nema šta, tako da ni ratno-poratni profiteri, osim psihološkog, nemaju nikakvog drugog interesa da, u ime nužne pacifikacije ogromnih unutrašnjih napetosti, povremeno, i čisto taktički, podgrijavaju to krajnje besmisleno pitanje.

Poraz ljudske logije

MONITOR: Kako gledate na iskustva pobune u Grčkoj i kakve pouke  možemo iz  nje izvući?
BAJTAL: Nema nikakvih posebnih pouka. Grčka je shvatila da Evropa shvaća da joj je jeftinije investirati u grčki ostanak u EU, nego je pustiti da iz nje izađe. Cijena tog uzajamno došaptavajućeg koketiranja, kako sada izgleda, plaćena je Tsiprasovom pogodbenom ostavkom, koja ima smisao didaktički jasne poruke eventualnim budućim tsiprasima Španije, Italije …. Ili nekog trećeg. Kapital-logika još jednom je trijumfalno porazila životnu i ljudsku logiku.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo