Povežite se sa nama

Uncategorized

SRĐAN MILIĆ, LIDER SOCIJALISTIČKE NARODNE PARTIJE: Rezon njihovog opozicionara

Objavljeno prije

na

Pomalo je ironično: Javni servis, na zadatku da krije istine o crnogorskom režimu i njihovima, ogolio je nehotice lidera opozicione Socijalističke narodne partije – Srđana Milića. Nakon što su hiljade konzumenata elektronskih medija odslušale sirovi materijal greškom postavljen na sajt RTCG, na kom se čuje razgovor uzdanice RTCG Ivane Šebek i Milića, koji je u stvari priprema novinarke i Milića za intervju državnoj televiziji, teško će lideru SNP-a biti da i dalje prodaje pozu ozbiljnog, pomalo konzervativnog, istinskog opozicionara. Ako mu to uopšte odavno i prolazi.

Ogroman je jaz i između načina na koji Milić govori u parlamentu i u opuštenoj atmosferi sa Šebekovom dok ga ova podučava šta da kaže i kako da politički misli na državnoj televiziji. Pouke specijalke RTCG o tome šta treba da izjavi o protestima i opoziciji u kamere RTCG, Milić zdušno dočekuje, diveći se pri tom političkoj misli Šebekove, poznatoj i regionalnoj publici po statusu na FB-u: ,,Srbi, selite se iz Crne Gore”.

Iako je mučno slušati šefa jedne od značajnijih opozicionih partija koji je znao da poruči svojim partijskim saborcima da budu ,,vitezovi po riječima iza kojih ćemo stajati”, kako se ,,skida” pred režimskim kamerama i javno izgovorene riječi baca na pod studija državne TV, teško da neko može reći da je baš skroz iznenađen Milićevim razotkrivanjem.

Lidera SNP godinama iz opozicije, pa i iz sopstvene partije, prozivaju zbog manjka opozicionog kapaciteta.

Nakon nedavnog raskola u SNP-u, bivši član te partije Velizar Kaluđerović javno je saopštio da je ,,Mi­li­ću pre­stao da vje­ru­je od tre­nut­ka ka­da je od po­sla­ni­ka SNP 2013. go­di­ne tra­žio da gla­sa­ju za anek­se ugo­vo­ra o za­ku­pu Sve­tog Ste­fa­na, Mi­lo­če­ra i Kra­lji­či­ne pla­že”, štetne projekte DPS-a za koje su da bi ih progurali depeesovci morali naći partnera u opoziciji.

Njegovi dojučerašnji saborci, Milića su tokom raskola u toj partiji optuživali i da se ne libi da koristi čak ni Informer da bi obnovio svoj man­dat, te da je sprema­n ,,da neo­gra­ni­če­no sa svim i sva­čim tr­gu­je”. Budvanski SNP teretio ga je da ignoriše organizovani kriminal u tom gradu.

Milić je bio tema opozicije i kada je dio njegovog SNP potpomogao izbor državnog tužioca Ivice Stankovića. Milić se pravdajući taj potez SNP nije uzdržavao ni da iskoristi tuđu patnju: ,,Postoje ljudi koji su izgubili ono što je najvrednije, članove porodice… Gospođa Slava Šćekić, sestra ubijenog policijskog inspektora Šćekića, dala je izjavu u odnosu na gospodina Stankovića da misli da bi on trebao časno da obavlja svoj posao…”, objašnjavao je.

Slavica Šćekić, kazala je tada za Monitor da su i ona i njena porodica u šoku zbog ,,smjelosti i hrabrosti Milića da koristi njihovu tragediju”. Ona je za naš nedjeljnik potvrdila da lidera SNP nije vidjela od 2006. godine, kada je napustila SNP. „Pitam se ko ima pravo bez moje dozvole da mi dodjeljuje riječi koje nisam izgovorila. To je bilo drsko, a ako je htio da se ‘opere’ zbog podrške, nije trebao mene da pominje, već da pronađe drugi način, ako može”, kazala je.

Milićeve rastuće tendencije približavanja vladajućoj partiji, primijetili su i analitičari. ,,Nakon nekoliko partijskih razlaza i slabljenja SNP-a, Milić saveznike traži među partijama koje su bliske vladajućoj strukturi.Tu se može prepoznati i tendencija laganog građenja pregovaračke pozicije koja bi uključivala i pregovore sa DPS-om o vršenju vlasti nakon izbora”, ocijenila je u maju ove godine Daliborka Uljarević, izvršna direktorica CGO-a

O približavanju Milića DPS-u ne govori se tek od februara ove godine, kada se posljednji put pocijepala SNP.

U opozicioni kapacitet Milića sumnjalo se javno i 2012, kada su Milan Knežević i Predrag Bulatović napustili SNP i prešli u Front.

,,Primijetio sam neku vrstu paktiranja, vrstu koketiranja sa DPS-om kada je donesen Program SNP-a i jednostavno nisam želio da participiram u tome”, objašnjavao je Knežević, sada lider Demokratske narodne partije.

Raskol se dogodio pred parlamentarne izbore. Milić je želio samostalan nastup na izborima, dok su suprotstavljeni funkcioneri bili za zajednički nastup svih opozicionih partija. Oni su tražili od Milića da počne komunikaciju sa antirežimskim snagama i ,,jasno pokaže da je SNP ostao na poziciji nepokolebljivog borca za rušenje režima demokratskim sredstvima”.

Knežević je ove sedmice prokomentarisao necenzurisani materijal RTCG: „Srđan Milić je u svom nemontiranom ali jedinom istinitom intervjuu u svojoj političkoj karijeri, još jednom, potvrdio da smo bili u pravu što smo 2012. godine napustili SNP. Iako ne odobravam način na koji je nemontirani materijal dospio u javnost, moram primijetiti da je crnogorska javnost vidjela samo mali dio iz repertoara političke prevrtljivosti lidera SNP-a” .

Za glavnog krivca neujedinjene opozciije lider SNP označen je i godinu ranije, u januaru 2011. ,,Milić je glavni krivac što aktuelni režim nije dobio pravu alternativu u opoziciji”, izjavio je tada Branko Radulović, potpredsjednik Pokreta za promjene. ,,On je i uoči parlamentarnih i posljednjih lokalnih izbora vodio budvansku piljarsku kombinatoriku”. Radulović je to saopštio nakon što je Milić izašao iz Koalicije Bolja Crna Gora koju je vodio skupa sa Nebojšom Medojevićem i Andrijom Mandićem. Oni su ga tada optužili i za tajne sastanke sa Đukanovićem. ,,Tražio sam da kažu kad, gdje i otkuda znaju da sam se sastajao sa Đukanovićem. Ćutali su! Naravno, nijesam imao tajne susrete, ali spreman sam sjutra da se sa liderom DPS prvi put sretnem u četiri oka, naravno javno, ako hoće da razgovara o temama na kojim insistira SNP – i ako ne bude tražio prevodioca za moj srpski jezik”. Sa režimskim jezikom Šebekove, nije imao problema.

Miliću se prigovarao i zavisan odnos od Svetozara Marovića, zbog čega je zaslužio nadimak – Mali Sveto.

Monitor je već pisao da među članovima njegove partije vlada uvjerenje da je izbor Milića za šefa SNP-a 2006, nakon ostavke Predraga Bulatovića, poguran i od budvanskih moćnika kojima on zato duguje. On je to demantovao.

I dok se njegova partija od 2006, kada ju je preuzeo topila, kao i podrška njemu u toj partiji, Milićeva imovina rasla je. Upisao se i kao divlji graditelj. U centru Budve Milić je bespravno dogradio porodičnu stambenu zgradu, bez obzira na nalog za rušenje Republičke građevinska inspekcije, o čemu je Monitor više puta pisao.

Početak Milićevog poslovnog uspona vezuje se za kupovinu 56 odsto akcija budvanskog Zavoda za izgradnju, u vrijeme kada je SNP vladao u Budvi skupa sa Liberalnim savezom i prosrpskim strankama. Zavod je otkupljen preko njegovog kuma, a akcije ubrzo preprodate po trostruko većoj cijeni , tvrdili su istaknuti članovi njegove stranke. Akcije su navodno prodate beogradskoj firmi Luss Investments, koja se u medijima dovodila u vezu sa Stankom Subotićem.

Milić je demantovao tvrdnje da je milioner i da se njegov kapital krije i iza nekih drugih investicija, hotela i restorana, u Budvi.

Necenzurisanim razgovorom na RTCG sada je demantovao javnoga sebe.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo