Vlada želi da sakrije i ono malo informacija koje je javnost mogla dobiti u vezi postupaka privatizacije. Posljedice te odluke biće naknadno vidljive. Bojim se kasno da bi štete bile nadoknađene. Ovako u razgovoru za Monitor nezavisni poslanik Mladen Bojanić tumači prošlonedjeljnu odluku Savjeta za privatizaciju kojom je potvrđen naum da budući privatizacioni postupci budu sakriveni od očiju javnosti.
BOJANIĆ: Vrlo interesantan je podatak da niko od članova Savjeta, osim predstavnika Unije samostalnih sindikata, nije glasao protiv verifikacije takve odluke, čak ni predstavnici SDP-a koji su u poslednje vrijeme bili najžešći kritičari pojedinih privatizacija. Kasno se pale, šta li je?
Da podsjetim, poslanici našeg Kluba (Klub nezavisnih poslanika) podnijeli su prije nekoliko mjeseci tužbu Upravnom sudu za poništenje prethodne odluke sekretara Savjeta kojom se buduće privatizacije i aneks ugovora o upravljanju EPCG proglašavaju tajnom. Nažalost, i moram reći potpuno očekivano, nema još nikakve reakcije suda. To je već dobro poznata praksa, kad postoji osnovanost prihvatanja tužbe protiv neke Vladine odluke, onda sud ignoriše takav zahtjev. I to gotovo da važi za sve sudove. Puno je sudova u Crnoj Gori, ali je vladavina prava neprihvatljivo limitirana politikom vlasti.
MONITOR: Zbog čega je izvršnim vlastima važno da, poslije dvije decenije vlasničke tranzicije, proces privatizacije učine još više tajnim?
BOJANIĆ: Predugo traje taj lov u mutnom i ostalo je malo lovine. Međutim, ove naše nemani, umjesto da se vremenom zasite, postaju još gladnije. Nikad im dosta, pa im čak nije dovoljno ni to što su sve dosadašnje propise donosili prema svojim ličnim potrebama. Već tajno učiniti još tajnijim tumačim kao pokušaj sprječavanje situacije da neko neplanirano, ispred nosa glavnih šefova, ugrabi nešto od ovo malo preostale imovine. A onda će se već pojaviti neki apartčik DPS da nas ubjeđuje da je sve u skladu sa zakonom, ali, eto, nekad sankcije, danas svjetska kriza učinili su da privatizacijom nije postignut željeni cilj. Niko iz vlasti, uglavnom, ne haje za odgovornost. I svi se nadaju nekom svom dijelu kolača: neko velikom komadu, neko je zadovoljan mrvicama.
MONITOR: Privatizacija i DPS-ova strategija privlačenja investitora posvađali su, čini se, i dva vladajuća oka u glavi DPSDP koalicije. Može li se govoriti o tome ko je od njih, manje ili više, u pravu?
BOJANIĆ: Ne vjerujem u iskrenost stavova ni jednih ni drugih. Dva vladajuća oka mogu ponekad izgledati razroko, ali su uvijek dobro fokusirana na svoje lične i partijske interese. Predugo su zajedno da bih mogao prihvatiti naknadnu pamet bilo koga iz te koalicije.
Po srijedi je pozicioniranje pred naredne izbore. Ući u izborni proces sa pozicije vlasti je ogromna prednost. Kako drugačije objasniti da godinama odobravaju ili ćute o mnogobrojnim lošim potezima Vlade čiji su članovi, a onda se, nakon što je šteta već učinjena, sjete da kritikuju pojedine odluke.
MONITOR: Kakav će biti epilog ovog sukoba?
BOJANIĆ: DPS intenzivno traga za zamjenom SDP-u i, u zavisnosti od njihovih uslova, odnosno, cijene zavisiće i epilog sukoba DPS i SDP. Vidimo da neke političke strukture, nazovi opozicione – doduše minorne ali željne vlasti po svaku cijenu – već jasno iskazuju stav da imaju zajedničke, navodno državne i više ciljeve sa DPS-om. Dakle, princip je isti, ostalo su nijanse.
MONITOR: Da li je poziv za članstvo u NATO zaisto taj lijepak koji ovo društvo drži na okupu ili je nešto drugo u pitanju?
BOJANIĆ: Uvijek se nađe neki viši razlog zbog kojeg opstaje vladajuća koalicija. Nema tu ni govora o višim razlozima, već su u pitanju niski, da ne mogu biti niži interesi. Tu prvenstveno mislim na lične i uskopartijske interese, od materijalnih pa do izbjegavanja odgovornosti za nastale štete tokom vladanja ove koalicije. Više je nego očigledno da – kada je ova vlast u pitanju – lijepak kojim se čuvaju lični interesi ima najduže dejstvo.
MONITOR: Kad već pominjemo – članstvo u NATO će se, prema nekim najavama, već u septembru naći u središtu zbivanja u parlamentu. Kako Vi gledate na sve to?
BOJANIĆ: Najavljenu rezoluciju o NATO-u doživljavam kao još jednu u nizu podvala ove vlasti. Ovaj put uz najavu podrške dijela opozicije, ako to još možemo tako reći. U momentu kad evidentno imamo nefunkcionalnu vladu, otvara se ova kompleksna priča sa ciljem skretanja pažnje sa ekonomskih i drugih ozbiljnih društvenih problema.
Govorimo o NATO-u u trenutku kad niko ne zna da li ćemo dobiti pozivnicu do kraja tekuće godine. Pravimo račun bez krčmara. Doduše, i krčmari će praviti račun izvan krčme, odnosno donijeti odluku ne na osnovu objektivnog sagledavanja naše situacije i postizanja proklamovanih i zacrtanih ciljeva, već na osnovu njihove procjene kako će se eventualna pozivnica odraziti na buduće odnose sa Rusijom. A mi kao treba nešto da postignemo, na primjer punu vladavinu prava i visok stepen ljudskih sloboda ili da postoji većinska podrška građana za pristup NATO-u. Ima li ikoga ozbiljnog u Crnoj Gori da vjeruje u objektivnu procjenu svih tih parametara od strane NATO zvaničnika, kad svi znamo da Pentagon ima debelu kožu, kako je jednom prilikom rekla čuvena Grkinja Melina Merkuri?
MONITOR: Dok se svađa vlast svađa se i opozicija. Zašto i dokle?
BOJANIĆ: To već prerasta u tradiciju, mislim na svađu opozicije. Krajnje je vrijeme da se manemo takve nesrećne tradicije i da nađemo zajednički jezik u suprostavljanju ovakvoj vlasti. Da bar za neko vrijeme ostavimo po strani ideološke i lične razloge zbog kojih je na dobitku samo vlast. Znam da je to daleko lakše reći nego ostvariti, ali nemamo drugu opciju.
Ako to ne učini ova opozicija, biće ozbiljno kažnjena na sljedećim izborima pa će se isti zadatak naći pred nekon novom. Neće biti prijeko potrebnih promjena sve dok opozicija ne pokaže punu zrelost i ozbiljnost u međusobnoj saradnji. Naročito je važna saradnja u vezi samog izbornog procesa, od dobre organizacije izbora do otkrivanja i sprječavanja zloupotreba vladajuće koalicije.Birači vlasti mogu sve da istrpe, ali birači opozicije mnogo teže praštaju krupne greške. Iz prostog razloga – oni su u potpunosti slobodni po pitanju svog izbora.
MONITOR: Da li u parlamentu ovi sukobi unutar vlasti i opozicije izgledaju drugačije nego što je to vidljivo okom ,,običnog” građanina?
BOJANIĆ: Iz pozicije insajdera mogu reći da nema neke bitne razlike u odnosu na ono što je spolja vidljivo. Bez obzira na pojedinačne ispade, čini mi se da se održava jedna prihvatljiva kultura dijaloga među neistomišljenicima. To je nešto sa čim se sa pravom može pohvaliti naš parlament.
Možda jedan detalj nije spolja jasno vidljiv, a to su nagli i očigledni pokušaji približavanja dijela vlasti pojedinim poslanicima opozicije koji su imali partijske raskole, ali i obrnuto, pokušaj građenja boljih odnosa od strane opozicije sa poslanicima vlasti koji su na prečac postali njeni kritičari.
Vidjećemo u narednim mjesecima da li će biti efekata od takvog ponašanja ili će sve ostati samo na pokušajima.
Kajmani i djevice
MONITOR: Kao čovjek sa ozbiljnim iskustvom rada u privredi, i kao poslanik upućen u makar neke privatizacione tajne, možete li čitaocima Monitora ponuditi skicu za profil ,,prosječnog strateškog partnera Vlade CG”?
BOJANIĆ: Morao bih napraviti dvije skice naših strateških partnera. Jednu, za malobrojne poznate investitore koji su imali zavidne reference prije dolaska u Crnu Goru i drugu, za totalne anonimuse (ili skrivene domaće investitore) sa egzotičnih ostrva. Naravno, za izgled njihovog profila i način djelovanja najveću odgovornost snosimo sami, odnosno naše institucije, jer smo mi ti koji bi trebalo da presudno utičemo na uređenje pravila ponašanja svih investitora.
Ovi prvi – poznate i dokazane kompanije – umjesto da nam donesu najavljeni know-how, odmah su prihvatili naš how-yes-no sistem i time se momentalno uklopili u ovdašnji način poslovanja. Kao da su jedva dočekali da funkcionišu onako kako im je zabranjeno u njihovim domicilnim državama. Valjda su, frustrirani stalnom obavezom poštovanja zakonskih propisa u svojim kućama, pronašli odušak kod nas.
Oni drugi, daleko brojniji, investitori sa egzotičnih destinacija, kao što su Kajmanska ili Djevičanska ostrva, bliže su ponašanju kajmana nego djevica. Razjapljenih usta odmah zgrabe ponuđeno, snažnim trzajem čeljusti otresu što više zaposlenih, samelju i progutaju svu zdravu imovinu, brzo ispljunu ostatke i zauvijek nestaju sa ovih prostora. A nama ostave da plaćamo njihove kredite i garancije i otpisujemo poreske obaveze.
Biram društvo
MONITOR: Sve ćešće se pominju vanredni prlamentarni izbori. Gdje u toj priči vidite svoje mjesto?
BOJANIĆ: U ovom trenutku osjećam se vrlo ugodno u poziciji samostalnog poslanika. Imam dovoljno prostora za djelovanje što je, naravno, ograničeno dužinom trajanja ovog mandata. Ostaje mi da u narednom periodu, a najkasnije do raspisivanja izbora – vanrednih ili redovnih – dobrano razmislim da li ću nastaviti da se bavim ovim poslom. S jedne strane, nisam nikad sebe vidio kao profesionalnog političara. A opet, osjećam se obaveznim da nastavim borbu za bolje i naprednije društvo. Ono što sada jeste izvjesno, ako se ipak odlučim da nastavim svoju političku karijeru, neću praviti novu partiju ali ću, poučen dosadašnjim iskustvom, biti veoma obazriv u izboru društva sa kojim dijelim političke stavove i u kojem bih se najkomotnije osjećao.
Zoran RADULOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice