Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENKO POPOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA MEDITERAN: Roboti dolaze

Objavljeno prije

na

MONITOR: Koliko je znanje zaista važno za razvoj društva, a koliko je pozivanje na znanje samo retorika i način na koji određeni uticajni lobiji nastoje da se „ugrade” u budžet?
POPOVIĆ: Beskrajno je velika važnost znanja. Još od sredine pedesetih godina prošlog veka se zna da 80 posto rasta životnog standarda, merenog bruto domaćim proizvodom po stanovniku, treba pripisati napretku znanja a tek 20 posto prostoj akumulaciji fizičkog kapitala. To saznanje je bilo od epohalnog značaja, jer je bilo u suprotnosti sa svim onim što se do tada znalo o privrednom rastu. Naknadna istraživanja su pokazala da se tako široko shvaćeno znanje sastoji od znanja koje se putem obrazovanja otelovljuje u ljudima, potom od inovacija koje se opredmećuju u novim generacijama mašina i u novim organizacionim formama, od poboljšanja privredne strukture i slično.

U toj fascinaciji znanjem je, nažalost, promaklo, prvo, da se sagledaju druge neekonomske dimenzije koje će naknadno imati nesagledive posledice na razvoj društva kao i, drugo, a povezano sa prethodnim, da se shvati da inovacije, u kojima je otelovljeno znanje, mogu delovati ne samo kao „kreativna destrukcija”, da upotrebim reči Alojza Šumpetera, nego često i kao „destruktivna kreacija”. Ovo potonje prvenstveno zbog nesposobnosti društva da ih isprati odgovarajućim socijalnim inovacijama i na taj način apsorbuje.

MONITOR: Na koje neekonomske posljedice mislite i o kavim „destruktivnim kreacijama” je riječ?
POPOVIĆ: Jako puno je neekonomskih posledica napretka znanja, ali čini mi se da je ona koja će odrediti položaj žene u društvenoj reprodukciji po svojim posledicama najvažnija. Tehnološki napredak je, naime, smanjio zahteve za teškim fizičkim radom i za „mišićima” na gotovo svim radnim mestima. To je ono što će šezdesetih godina prošlog veka učiniti ženama dostupnim gotovo svako radno mesto i što će učiniti da se participacija žena u radnoj snazi naglo poveća od sedamdesetih godina prošlog veka na ovamo. Ništa od onoga što se tada zahtevalo u okviru rastućeg feminističkog pokreta ne bi bilo moguće da nije bilo pomenutih tehnoloških inovacija. Ova okolnost će dramatično promeniti strukturu porodice i odnose supružnika. Dobićemo sasvim novu porodicu koju imamo i danas u većem delu sveta.

MONITOR: I šta bi u tome bilo destruktivno?
POPOVIĆ: Pa gotovo ništa ne bi bilo destruktivno da je sve ovo bilo praćeno odgovarajućim socijalnim inovacijama. Ovako, javio se određeni broj problema koje ranije nismo imali. Ustvari, sa odlaskom „majke” na posao škola je morala preuzeti ulogu vaspitača dece i u ranijoj dobi i u širem rasponu nego što je to ranije bio slučaj. Škola, nažalost, retko gde da je ostvarila ovu ulogu. Finska, Kanada i neke druge zemlje su pre izuzetak nego pravilo. Kao posledicu ovog deficita institucija za „vaspitanje” dece imamo niz problema kojih ranije nije bilo. Ovome je značajno doprinela i okolnost da otprilike u isto vreme, tačnije krajem sedamdesetih, dolazi do jačanja konzervativnog pristupa javnim finansijama i javnom sektoru koji karakteriše permanentno nastojanje da se smanji učešće javnih izdataka u bruto domaćem proizvodu. Kada ovome dodamo da, zahvaljujući odsustvu tehnološkog progresa koji štedi rad, u obrazovanju imamo stalni rast relativnih troškova, pojavu poznatu kao „bolest troškova”, onda je jasno kako je došlo do ove opasne neusklađenosti.

Uz to, interesantno je da kraj šezdesetih predstavlja upravo vreme kraja kolonijalizma, kraja direktne eksploatacije jeftinih resursa i jeftine radne snage iz bivših kolonija. Ispostavilo se da je rastuća ponuda rada žena ključno doprinela stagnaciji nadnica koja traje sve do sada. Ispada kao da je kapitalizam razvijenih zemalja pronašao čitav novi kontinent sa jeftinom radnom snagom. Taj kontinent je bio vlastita porodica samih razvijenih zemalja.

MONITOR: Tvrdite li da je ulazak žena u radni kontigent razlog za stagnaciju nadnica od sedamdesetih do danas?
POPOVIĆ: Ne, naravno. Uticaj ulaska žena u radni kontingent na nadnice je bio presudan do kraja osamdesetih. Nakon toga na delu je uticaj jedne druge tehnološke inovacije, inovacije koja zaista deluje, bar za one koji žive u ovim „interesantnim” vremenima, pre kao „destruktivna kreacija” nego kao „kreativna destrukcija”. Kada se krajem osamdesetih pojavila prva generacija PC računara, otprilike osam od 10 radnika radilo je na procesiranju informacija, dok su samo dva od 10 radnika radili na izvršnim radnim mestima. E ta prva generacija jeftinih računara bila je takva da je jedan računar bio u stanju da zameni osam radnika angažovanih na procesiranju informacija. Pored toga što jako puno supstituiše rad, ovu novu tehnologiju karakteriše i to da jako malo koristi druge resurse, tj. da je jako jeftina, što je bila garancija da će doći do njene brze difuzije. Bio je to strahovit tehnološki šok koji tražio puno vremena da bude apsorbovan. Tako će ta nova tehnologija, ustvari, svojim širenjem učiniti da dođe do dalje stagnacije nadnica i do dugoročnog problema nezaposlenosti sa kojim smo, posebno kod mladih, sada suočeni svuda u Evropi i razvijenom svetu. Ovome treba dodati i okolnost da je sa liberalizacijom trgovine, zahvaljujući pojavi konkurentnijih azijskih proizvođača, došlo do deindustrijalizacije razvijenih zemalja. Kod nas i kod ostalih bivših socijalističkih zemalja do ovoga je došlo i zahvaljujući destrukciji starih matrica međunarodnih odnosa.

MONITOR: Šta bi ovdje onda bilo problematično ili destruktivno kako Vi kažete?
POPOVIĆ: Problem je u tome što ovo finale kapitalističke sage o rastu, jer misija kapitalizma je u rastu i zato ga možemo zvati i kulturom rasta, stvara niz protivrečnosti i problema vezanih za organizaciju društva u kojem se rad stalno i konačno supstituiše „mašinama”. Neke od ovih problema smo već videli iako često toga nismo svesni. Pre svega, inovacije koje supstituišu rad zaista mogu voditi povećanju profita. I vodiće sigurno tome ako ostala preduzeća ne uvedu takve inovacije. Ali, ako ih i drugi uvedu, a to je zapravo ono što se stalno događa, može doći do takvog smanjenja zaposlenosti i takvog pada nivoa relativnih nadnica, da u konačnom imamo kao posledicu pad ukupne agregatne tražnje koja će neizostavno voditi kontrakciji ukupne proizvodnje. Imaćemo čudnu situaciju da najbolja tehnologija, tj. ona koja najviše „štedi rad”, ne mora proizvesti profit. Povrh toga, čak i kada stvori profit ona ne mora voditi rastu nadnica i rastu blagostanja u celini. Ovde imamo posla sa nečim što se u ekonomiji naziva nesposobnost tržišta da obavi koordinaciju nekih komplementarnih funkcija. Aktuelna ekonomska kriza se, kada govorimo o dubokim strukturnim razlozima, može u znatnom delu upravo objasniti ovim razlozima. Drugi važan strukturni razlog krize je u globalizaciji koja se odvijala u uslovima nedovoljne međunarodne koordinacije ili, ako hoćete, u uslovima nepostojanja globalne makroekonomske politike. Sve ostalo, uključujući i zbivanja u sferi finansijskog sistema, je samo pejzaž u kojem se kriza odvijala. Nažalost, oni koji su „specijalisti za krize” gotovo da i ne izlaze iz sfere finansijskog i monetarnog pejzaža.

Izgleda da Kejnz nikada nije bio više u pravu nego sada kada su ga razne „neo” teorije gotovo otpisale. Zapravo, čini se da ni on sam nije bio svestan koliko je bio u pravu. Ova kriza je pokazala da agregatna tražnja određuje ne samo fluktuacije nivoa proizvodnje oko potencijalne proizvodnje, već ona određuje i sam nivo potencijalne proizvodnje. Drugim rečima, evolucija agregatne tražnje krucijalno određuje brzinu privrednog rasta. S druge strane, čini se da Kejnz nije baš bio u pravu kada je u pismu Bernardu Šou koji ga je pitao o sličnosti njegove teorije sa Marksovom negirao svaku sličnost. Naime, okolnost da ćemo i u buduće, zahvaljujući stalnoj supstituciji rada kapitalom, imati problem sa nivoom agregatne tražnje kao ograničenjem rasta samo je dokaz onoga što je Marks davno utvrdio, a to je da razvoj kapitalizma stvara uslove za svoje sopstveno ukidanje. Ono što u ovom času ne znamo je kako će se to ukidanje ostvariti i kako će to novo društvo izgledati. Hoće li to biti Marksova vizija oslobođenog rada ili će se ostvariti Orvelovo proročanstvo iz „1984”.

Na pragu smo novog tehnološkog šoka

MONITOR: Kada se očekuje da buduće investicije apsorbuju nezaposlenost stvorenu na način koji ste opisali?
POPOVIĆ: Pa, kada bi se sve zadržalo na postojećem tehnološkom šoku, može se reći da bi bilo potrebno bar petnaestak godina za tako nešto. To je dug period i zato se, opravdano, o sadašnjoj generaciji mladih govori kao o izgubljenoj generaciji. Problem je, međutim, u tome što smo upravo sada, izgleda, na pragu jednog novog tehnološkog šoka. U javnom diskursu, i u nas i u svetu, malo se govori o dostignućima do kojih se došlo u sferi robotike u poslednjih nekoliko godina i o tome da je u minulih godinu dve došlo do značajnih investicija u ovom domenu. Dve stvari su ovde posebno važne. Prvo, kako kaže Bil Gejts, a njemu u ovom treba verovati, gotovo da nema aktivnosti u kojoj danas nije moguće zameniti čoveka robotom. Drugo, iako je i dalje investicijski skup, ipak kada njegove investicijske troškove „razmažete” u vremenu, ispada da vas već danas rad robota košta samo tri do četiri dolara na dan. To je skoro dvostruko manje od minimalne satnice, podvlačim satnice a ne dnevnice, koju danas imate u razvijenim zemljama sveta. Već sada je, dakle, rad robota više nego desetostruko jeftiniji od rada radnika u razvijenim zemljama. S druge strane, on je više nego dvostruko jeftiniji i i od rada kineskog radnika (osam dolara na dan), istog onog radnika koji je svojom jeftinom cenom deindustrijalizirao zapad. Ako ovome dodamo inovacije u domenu nanotehnologije i genetike, jasno je da se približavamo stanju u kojem će ljudski rad biti moguće skoro u potpunosti zameniti radom „mašina”.

Izgleda, dakle, da se približavamo onom o čemu se do skora moglo govoriti samo u okviru futurologije. To sada postaje tema kojom se bavi aktuelna razvojna politika razvijenih zemalja. I ne samo to, već možemo čak reći da je upravo kapitalizam, stalnim nastojanjem vlasnika firmi da obore troškove najskupljeg faktora tj. rada u ciju maksimiziranja profita, omogućio da tako brzo dođe do realizacije ovog cilja. Ne zaboravimo da je privredni rast noviji istorijski fenomen. Počeo je i to vrlo sporo tek u dugoj polovini devetnaestog veka. Ispada da je ovo veliko postignuće otvareno (ili će se ostvariti) faktički u nepuna dva veka.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo