Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENKO POPOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA MEDITERAN: Roboti dolaze

Objavljeno prije

na

MONITOR: Koliko je znanje zaista važno za razvoj društva, a koliko je pozivanje na znanje samo retorika i način na koji određeni uticajni lobiji nastoje da se „ugrade” u budžet?
POPOVIĆ: Beskrajno je velika važnost znanja. Još od sredine pedesetih godina prošlog veka se zna da 80 posto rasta životnog standarda, merenog bruto domaćim proizvodom po stanovniku, treba pripisati napretku znanja a tek 20 posto prostoj akumulaciji fizičkog kapitala. To saznanje je bilo od epohalnog značaja, jer je bilo u suprotnosti sa svim onim što se do tada znalo o privrednom rastu. Naknadna istraživanja su pokazala da se tako široko shvaćeno znanje sastoji od znanja koje se putem obrazovanja otelovljuje u ljudima, potom od inovacija koje se opredmećuju u novim generacijama mašina i u novim organizacionim formama, od poboljšanja privredne strukture i slično.

U toj fascinaciji znanjem je, nažalost, promaklo, prvo, da se sagledaju druge neekonomske dimenzije koje će naknadno imati nesagledive posledice na razvoj društva kao i, drugo, a povezano sa prethodnim, da se shvati da inovacije, u kojima je otelovljeno znanje, mogu delovati ne samo kao „kreativna destrukcija”, da upotrebim reči Alojza Šumpetera, nego često i kao „destruktivna kreacija”. Ovo potonje prvenstveno zbog nesposobnosti društva da ih isprati odgovarajućim socijalnim inovacijama i na taj način apsorbuje.

MONITOR: Na koje neekonomske posljedice mislite i o kavim „destruktivnim kreacijama” je riječ?
POPOVIĆ: Jako puno je neekonomskih posledica napretka znanja, ali čini mi se da je ona koja će odrediti položaj žene u društvenoj reprodukciji po svojim posledicama najvažnija. Tehnološki napredak je, naime, smanjio zahteve za teškim fizičkim radom i za „mišićima” na gotovo svim radnim mestima. To je ono što će šezdesetih godina prošlog veka učiniti ženama dostupnim gotovo svako radno mesto i što će učiniti da se participacija žena u radnoj snazi naglo poveća od sedamdesetih godina prošlog veka na ovamo. Ništa od onoga što se tada zahtevalo u okviru rastućeg feminističkog pokreta ne bi bilo moguće da nije bilo pomenutih tehnoloških inovacija. Ova okolnost će dramatično promeniti strukturu porodice i odnose supružnika. Dobićemo sasvim novu porodicu koju imamo i danas u većem delu sveta.

MONITOR: I šta bi u tome bilo destruktivno?
POPOVIĆ: Pa gotovo ništa ne bi bilo destruktivno da je sve ovo bilo praćeno odgovarajućim socijalnim inovacijama. Ovako, javio se određeni broj problema koje ranije nismo imali. Ustvari, sa odlaskom „majke” na posao škola je morala preuzeti ulogu vaspitača dece i u ranijoj dobi i u širem rasponu nego što je to ranije bio slučaj. Škola, nažalost, retko gde da je ostvarila ovu ulogu. Finska, Kanada i neke druge zemlje su pre izuzetak nego pravilo. Kao posledicu ovog deficita institucija za „vaspitanje” dece imamo niz problema kojih ranije nije bilo. Ovome je značajno doprinela i okolnost da otprilike u isto vreme, tačnije krajem sedamdesetih, dolazi do jačanja konzervativnog pristupa javnim finansijama i javnom sektoru koji karakteriše permanentno nastojanje da se smanji učešće javnih izdataka u bruto domaćem proizvodu. Kada ovome dodamo da, zahvaljujući odsustvu tehnološkog progresa koji štedi rad, u obrazovanju imamo stalni rast relativnih troškova, pojavu poznatu kao „bolest troškova”, onda je jasno kako je došlo do ove opasne neusklađenosti.

Uz to, interesantno je da kraj šezdesetih predstavlja upravo vreme kraja kolonijalizma, kraja direktne eksploatacije jeftinih resursa i jeftine radne snage iz bivših kolonija. Ispostavilo se da je rastuća ponuda rada žena ključno doprinela stagnaciji nadnica koja traje sve do sada. Ispada kao da je kapitalizam razvijenih zemalja pronašao čitav novi kontinent sa jeftinom radnom snagom. Taj kontinent je bio vlastita porodica samih razvijenih zemalja.

MONITOR: Tvrdite li da je ulazak žena u radni kontigent razlog za stagnaciju nadnica od sedamdesetih do danas?
POPOVIĆ: Ne, naravno. Uticaj ulaska žena u radni kontingent na nadnice je bio presudan do kraja osamdesetih. Nakon toga na delu je uticaj jedne druge tehnološke inovacije, inovacije koja zaista deluje, bar za one koji žive u ovim „interesantnim” vremenima, pre kao „destruktivna kreacija” nego kao „kreativna destrukcija”. Kada se krajem osamdesetih pojavila prva generacija PC računara, otprilike osam od 10 radnika radilo je na procesiranju informacija, dok su samo dva od 10 radnika radili na izvršnim radnim mestima. E ta prva generacija jeftinih računara bila je takva da je jedan računar bio u stanju da zameni osam radnika angažovanih na procesiranju informacija. Pored toga što jako puno supstituiše rad, ovu novu tehnologiju karakteriše i to da jako malo koristi druge resurse, tj. da je jako jeftina, što je bila garancija da će doći do njene brze difuzije. Bio je to strahovit tehnološki šok koji tražio puno vremena da bude apsorbovan. Tako će ta nova tehnologija, ustvari, svojim širenjem učiniti da dođe do dalje stagnacije nadnica i do dugoročnog problema nezaposlenosti sa kojim smo, posebno kod mladih, sada suočeni svuda u Evropi i razvijenom svetu. Ovome treba dodati i okolnost da je sa liberalizacijom trgovine, zahvaljujući pojavi konkurentnijih azijskih proizvođača, došlo do deindustrijalizacije razvijenih zemalja. Kod nas i kod ostalih bivših socijalističkih zemalja do ovoga je došlo i zahvaljujući destrukciji starih matrica međunarodnih odnosa.

MONITOR: Šta bi ovdje onda bilo problematično ili destruktivno kako Vi kažete?
POPOVIĆ: Problem je u tome što ovo finale kapitalističke sage o rastu, jer misija kapitalizma je u rastu i zato ga možemo zvati i kulturom rasta, stvara niz protivrečnosti i problema vezanih za organizaciju društva u kojem se rad stalno i konačno supstituiše „mašinama”. Neke od ovih problema smo već videli iako često toga nismo svesni. Pre svega, inovacije koje supstituišu rad zaista mogu voditi povećanju profita. I vodiće sigurno tome ako ostala preduzeća ne uvedu takve inovacije. Ali, ako ih i drugi uvedu, a to je zapravo ono što se stalno događa, može doći do takvog smanjenja zaposlenosti i takvog pada nivoa relativnih nadnica, da u konačnom imamo kao posledicu pad ukupne agregatne tražnje koja će neizostavno voditi kontrakciji ukupne proizvodnje. Imaćemo čudnu situaciju da najbolja tehnologija, tj. ona koja najviše „štedi rad”, ne mora proizvesti profit. Povrh toga, čak i kada stvori profit ona ne mora voditi rastu nadnica i rastu blagostanja u celini. Ovde imamo posla sa nečim što se u ekonomiji naziva nesposobnost tržišta da obavi koordinaciju nekih komplementarnih funkcija. Aktuelna ekonomska kriza se, kada govorimo o dubokim strukturnim razlozima, može u znatnom delu upravo objasniti ovim razlozima. Drugi važan strukturni razlog krize je u globalizaciji koja se odvijala u uslovima nedovoljne međunarodne koordinacije ili, ako hoćete, u uslovima nepostojanja globalne makroekonomske politike. Sve ostalo, uključujući i zbivanja u sferi finansijskog sistema, je samo pejzaž u kojem se kriza odvijala. Nažalost, oni koji su „specijalisti za krize” gotovo da i ne izlaze iz sfere finansijskog i monetarnog pejzaža.

Izgleda da Kejnz nikada nije bio više u pravu nego sada kada su ga razne „neo” teorije gotovo otpisale. Zapravo, čini se da ni on sam nije bio svestan koliko je bio u pravu. Ova kriza je pokazala da agregatna tražnja određuje ne samo fluktuacije nivoa proizvodnje oko potencijalne proizvodnje, već ona određuje i sam nivo potencijalne proizvodnje. Drugim rečima, evolucija agregatne tražnje krucijalno određuje brzinu privrednog rasta. S druge strane, čini se da Kejnz nije baš bio u pravu kada je u pismu Bernardu Šou koji ga je pitao o sličnosti njegove teorije sa Marksovom negirao svaku sličnost. Naime, okolnost da ćemo i u buduće, zahvaljujući stalnoj supstituciji rada kapitalom, imati problem sa nivoom agregatne tražnje kao ograničenjem rasta samo je dokaz onoga što je Marks davno utvrdio, a to je da razvoj kapitalizma stvara uslove za svoje sopstveno ukidanje. Ono što u ovom času ne znamo je kako će se to ukidanje ostvariti i kako će to novo društvo izgledati. Hoće li to biti Marksova vizija oslobođenog rada ili će se ostvariti Orvelovo proročanstvo iz „1984″.

Na pragu smo novog tehnološkog šoka

MONITOR: Kada se očekuje da buduće investicije apsorbuju nezaposlenost stvorenu na način koji ste opisali?
POPOVIĆ: Pa, kada bi se sve zadržalo na postojećem tehnološkom šoku, može se reći da bi bilo potrebno bar petnaestak godina za tako nešto. To je dug period i zato se, opravdano, o sadašnjoj generaciji mladih govori kao o izgubljenoj generaciji. Problem je, međutim, u tome što smo upravo sada, izgleda, na pragu jednog novog tehnološkog šoka. U javnom diskursu, i u nas i u svetu, malo se govori o dostignućima do kojih se došlo u sferi robotike u poslednjih nekoliko godina i o tome da je u minulih godinu dve došlo do značajnih investicija u ovom domenu. Dve stvari su ovde posebno važne. Prvo, kako kaže Bil Gejts, a njemu u ovom treba verovati, gotovo da nema aktivnosti u kojoj danas nije moguće zameniti čoveka robotom. Drugo, iako je i dalje investicijski skup, ipak kada njegove investicijske troškove „razmažete” u vremenu, ispada da vas već danas rad robota košta samo tri do četiri dolara na dan. To je skoro dvostruko manje od minimalne satnice, podvlačim satnice a ne dnevnice, koju danas imate u razvijenim zemljama sveta. Već sada je, dakle, rad robota više nego desetostruko jeftiniji od rada radnika u razvijenim zemljama. S druge strane, on je više nego dvostruko jeftiniji i i od rada kineskog radnika (osam dolara na dan), istog onog radnika koji je svojom jeftinom cenom deindustrijalizirao zapad. Ako ovome dodamo inovacije u domenu nanotehnologije i genetike, jasno je da se približavamo stanju u kojem će ljudski rad biti moguće skoro u potpunosti zameniti radom „mašina”.

Izgleda, dakle, da se približavamo onom o čemu se do skora moglo govoriti samo u okviru futurologije. To sada postaje tema kojom se bavi aktuelna razvojna politika razvijenih zemalja. I ne samo to, već možemo čak reći da je upravo kapitalizam, stalnim nastojanjem vlasnika firmi da obore troškove najskupljeg faktora tj. rada u ciju maksimiziranja profita, omogućio da tako brzo dođe do realizacije ovog cilja. Ne zaboravimo da je privredni rast noviji istorijski fenomen. Počeo je i to vrlo sporo tek u dugoj polovini devetnaestog veka. Ispada da je ovo veliko postignuće otvareno (ili će se ostvariti) faktički u nepuna dva veka.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ANA VUKOVIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA: Politika želi  pravosuđe po svojoj mjeri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osam neuspjelih  pokušaja izbora predsjednika Vrhovnog suda samo su  dodatna potvrda urušenosti crnogorskog sudstva. Odbijanjem da  vlastitog vođu izabere iz reda svojih kolega, crnogorsko sudstvo negiralo je sopstveni autoritet, dostojanstvo i poštovanje

 

 

MONITOR: Od šestoro sudija Specijalnog odeljenja Višeg suda u Podgorici, četvoro se prijavilo u Apelacioni sud, nakon što  je Sudski savjet  raspisao konkurs. Kao kandidatkinja za poziciju predsjednice Vrhovnog suda ocijenili ste da to ne bi trebalo dozvoliti. Šta bi to značilo za Specijalno odeljenje i neke od ključnih procesa koji traju?

VUKOVIĆ: Značaj Specijalnog odjeljenja u ukupnim društvenim reformama nije potrebno posebno objašnjavati. Nedovoljan kadrovski potencijal Specijalnog odjeljenja mora  se hitno ojačati. U suprotnom, odliv kadra će neminovno dovesti do  zastoja u funkcionisanju ovog odjeljenja, a svaka sporost  je ozbiljna prijetnja pravdi.

MONITOR: Šta se može uraditi da Odeljenje koje inače ima problem sa kadrovskim kapacitetima ostane bez sudija?

VUKOVIĆ: Pravosuđe je u brojnim problemima. Nije ih moguće sve riješiti, ali  neke je moguće spriječiti. Napredovanje sudija  Specijalnog odjeljenja u višu instancu,u ovom trenutku,  sigurno nije  dio rješenja problema. U nove  procese izbora sudija ne smijemo  ući uz loše i sporo sprovođenje pravde. Ceh loše kreirane kadrovske politike,  koji već plaćamo, ne ostavlja puno mogućnosti da se upražnjena sudijska mjesta blagovremeno popune kadrovima odgovarajućih stručnih i iskustvenih kompetencija.

MONITOR: Kazali ste da ste čuli da je većina sudija koji su konkurisali to učinila iz inata, kako bi dobili reakciju na težinu posla i stanja u kom se nalaze.   Gdje leži odgovornost za takvo stanje, i na kome je da to riješi?

VUKOVIĆ: Specijalno odjeljenje Višeg suda u Podgorici, već duže  funkcioniše u smanjenim kadrovskim i prostornim kapacitetima,  što se uz veliki priliv predmeta složene strukture odrazilo na dugo trajanje sudskih postupaka i mali broj prvostepenih presuda. Predstojeća izmjena  procesnog zakona (ZKP)omogućiće veću efikasnost u  postupanju i  eliminisati brojne zloupotrebe koje su  značajno uticale na ažurnost procedura. Ipak,  i u postojećim uslovima organizaciju rada  ovog odjeljenja moguće je unaprijediti  brižljivim planiranjem  svih aktivnosti sa jasno definisanim rokovima, uz uspostavljanje mehanizama kontrole djelotvornosti sprovedenih aktivnosti.

Odgovornost je na svakom sudiji pojedinačno. Profesionalac je onaj koji daje sve od sebe i  onda kada su postojeći uslovi za to daleko od zadovoljavajućih. Integritet, stručnost i lična posvećenost svakog sudije ponaosob, dodatna su  afirmacija garancije nezavisnog sudstva, čiju  potvrdu u hijerarhiji sudske vlasti, svojim ličnim primjerom mora obezbijediti Predsjednik suda.

MONITOR: U Izvještaju EK konstatuje se da još nema pravosnažnih presuda u slučajevima visoke korupcije i organizovanog kriminala, što i javnost percipira kao jedan od ključnih pokazatelja nereformisanog sudstva.  Zašto procesi toliko dugo traju i koriste li sudovi sve mehanizme da se to ne dešava?

VUKOVIĆ: Normativni okvir usklađen sa relevantnim međunarodnim standarima u krivičnim procedurama  i raspoloživi pravosudni resursi, ključan su preduslov za punu efikasnost krivičnih postupaka. U tom cilju  nužna je blagovremena izmjena procesnog zakona i hitno rješavanje problema nedovoljnog broja sudijskog kadra i evidentnog nedostatka  adekvatno opremljenih sudnica. Međutim, neke od najčešćih procesnih prepreka, odsustvo optuženih i branilaca, razne taktike za odlaganje suđenja, moguće je prevazići  korišćenjem postojećih instrumenata u skladu sa važećim odredbama ZKP. Iako trenutni pravni okvir predstavlja određena ograničenja, sudije su i sada u mogućnosti da koriste postojeće procesne mehanizme i tehnološke alate kako bi poboljšali upravljanje predmetima. U tu svrhu, Vrhovni sud Crne Gore je izradio  smjernice za upravljanje u predmetima teškog i organizovanog kriminala, koje su osmišljene da poboljšaju i promovišu kulturu efikasnosti i poštovanja sudskog procesa. Da bi se smanjila nepotrebna kašnjenja i osigurala brza pravda, preporučeno je sačinjavanje plana za upravljanje predmetima, organizovanje blok listi -više povezanih pretresa zakazanih u određenom vremenskom okviru,upotreba  postojećih mehanizama  (novčane kazne)za održavanje procesne discipline, upotreba sistema elektronske komunikacije i upravljanja dokumentima i dr. mehanizmi.

MONITOR: Hoće li izmjene Zakona o krivičnom postupku promijeniti stvari?

VUKOVIĆ: Zakon se ne razumije ako se samo čita, on se može suštinski razumjeti samo kroz  njegovu primjenu kada se istovremeno uviđaju i nedostaci u vidu normi koje su tako koncipirane da ne mogu uspješno odgovoriti svim savremenim izazovima, posebno u postupcima organizovanog kriminala. Konzervativan stav ZKP-a prepoznatljiv je ne samo u pogledu upotrebe savremenih tehnologija u vidu elektronske komunikacije već i u primjeni brojnih formalističkih i komplikovanih procedura koje značajno usporavaju efikasnost sudskih procedura. Loše prakse u vidu prekomjernog trajanja postupaka izdvojile su se posebno u postupcima kontrole optužnica.Očekuje se  da će predložene izmjene ZKP biti uskoro u skupštinskoj proceduri.Odgovornost je na zakonodovnoj vlasti koja mora prepoznati značaj potrebe da hitno obezbijedi adekvatan normativni okvir koji je  ključni preduslov za punu efikasnost krivičnih postupaka.

MONITOR: Neki misle da je veting neophodan. Rekli ste da je pitanje  kako bi se sproveo u ovom trenutku. Na šta tačno mislite?

VUKOVIĆ: Ako nam je cilj reformisano  pravosuđe i ako ga hoćemo, onda treba  da hoćemo i sredstva koja vode do tog cilja. Veting se od strane stručne  javnosti  potencira kao jedna od efikasnijih mjera koja je u drugim pravosudnim sistemima dala pozitivne rezultate, koje svakako  treba uvažiti. Odgovornost nosilaca sudijskih funkcija predstavlja neophodni balans sudijskoj nezavisnosti. Pozivanje na odgovornost  onih koji su ukaljali sudijsku funkciju je prioritet. U sudstvu se mora uspostaviti  nulta tolerancija na korupciju, kriminal i druge pošasti. Iako se odgovarajući model vetinga  mora pažljivo osmislitii i vješto procijeniti, dinamika njegovog sprovođenja, nužno ne povlači odugovlačenje ukupnog procesa.Veting je moguće  započeti već pri  prvom novom izboru sudija.Takođe, primjenom postojećih mehanizama, analizom kvaliteta rada,   životnog stila i ukupnog  ponašanja sudija, mogu se dobiti mjerljivi  pokazatelji odgovornog  obavljanja ove funkcije i uporedo planirati potreba  za budućim kadrovima, kako proces funkcionisanja sudskog sistema ne bi bio dodatno ugrožen.

MONITOR: Šta su po vama ključni problemi crnogorskog pravosuđa?

VUKOVIĆ: Postupci visokog prioriteta, posebno oni koji uključuju slučajeve teškog i organizovanog kriminala, moraju dobiti promptnu pažnju i resurse. Neuspjeh izvršne vlasti da adekvatno finansira pravosudni sistem i obezbijedi  potrebne infrastrukturne i druge materijalne resurse, jeste osnovni ali ne i jedini  razlog stagniranja crnogorskog pravosuđa. Nezavisnost i profesionalnost sudskog sistema suštinski zavisi od nosilaca sudijskih funkcija, u čemu značajnu ulogu u dijelu kreiranja kadrovske politike u pravosuđu, ima Sudski savjet. Samo Sudski savjet koji funkcioniše u punom sastavu, podržan i adekvatnim ljudskim, finansijskim iinfrastrukturnim resursima, svoje ključne funkcije može vršiti profesionalno, transparentno i nepristrasno. Crnogorsko sudstvo  nema odlučujuću ulogu u kreiranju sopstvenog budžeta, već o tome odlučuje izvršna vlast. Iznosi koji se opredjeljuju za rad sudova su po pravilu znatno  manji od iznosa koje  predloži Sudski savjet. Ovakav sistem finansiranja ograničava eksternu nezavisnost sudstva, što se posledično odražava na sve ostale probleme kako u organizaciji tako i efikasnosti funkcionisnja ukupnog sistema.

MONITOR: Koliko je  to isto ono pravosuđe na čelu sa Vesnom Medenicom?

VUKOVIĆ: Profesionalna i moralna dužnost Predsjednika Vrhovnog suda je da  prevashodno ličnim primjerom  garantuje poštovanje Ustava i zakona i da isto to, kao primus inter partes među sudijama, zahtijeva od sudija. Sudstvo ipak ne smije  počivati na sposobnostima i autoritetu jedne osobe. Svaki sudija pojedinačno,  mora se i sam brinuti o povjerenju i poštovanju koje treba da mu se ukaže, što je osnovna titula njegove nezavisnosti. Sudija ne smije dozvoliti da počini  grešku koja će uništiti ne samo njegovu savjest, već će se direktno odraziti na autoritet ukupnog pravosudnog sistema.

MONITOR: Više puta ste se prijavljivali za poziciju predsjednice Vrhovnog suda, a opstrukcije da se to ne desi bile su očigledne.  Kako to komentarišete, i šta  te opstrukcije govore o stanju u pravosuđu?

VUKOVIĆ: Osam prethodnih neuspjelih  pokušaja izbora predsjednika Vrhovnog suda samo su  dodatna potvrda urušenosti crnogorskoh sudstva. Odbijanjem da  vlastitog vođu izabere iz reda svojih kolega, crnogorsko sudstvo negiralo je sopstveni autoritet, dostojanstvo i poštovanje. Zbog toga se nijesam osjećala nimalo ugodno. Iako mi je u međuvremenu još mnogo toga ubijalo motivaciju, izabrala sam da se ponovo  kandidujem  i ostanem čuvar dostojanstva svoje profesije. Jer ako pravdu ne održavamo ni ona neće održati nas.

MONITOR: Koliki je politički pritisak na pravosuđe?

VUKOVIĆ: Sudstvo je suočeno sa brojnim problemima i izazovima  kojih će u kontekstu međunarodnih integracija biti još. Ostvarenje projektovanih rezultata zavisi od više sudionika, sudske, zakonodavne i nadasve volje izvršne vlasti. Često se ta volja, ili njen nedostatak, oblikuje u direktan pritisak na pravosuđe. Na taj način politika želi  kreirati pravosuđe po svojoj mjeri. U sistemu podjele i kontrole vlasti sudstvo ima mehanizme da se suprotstavi  svim pritiscima i pokaže sopstvenu snagu i dostojanstvo. Nažalost, svjedoci smo da pravosuđe  nije uvijek bilo spremno i voljno da slobodno odlučuje.

 MONITOR: Neki govore i o pritisku javnosti. 

VUKOVIĆ: Percepcija pravde iz ugla onih koji koriste usluge sudova nije ohrabrujuća. Javnost ne tako rijetko može i na neadekvatan način da interveniše u procesu sprovođenja pravde. Međutim, sudija ima posebnu odgovornost uspostavljanja uvjerenja  da je pod bilo čijim ili bilo kojim uticajem. U samom činu suđenja, sudija ne smije ostaviti prostora glasinama, predrasudama ili sumnjičavostima. Svojim radom, odlukama i ponašanjem,  sudija je taj koji uvijek mora demonstrirati pravičnost, i nadasve,  biti voljan i spreman donijeti zakonitu odluku.

MONITOR:  Govorili ste da je neophodna kultura integriteta i nezavisnosti sudija. Zašto je nema? 

VUKOVIĆ: Uspostavljanje kulture nezavisnog, efikasnog i odgovornog  sudstva koje neće biti otuđeno od građanina koji traži pravdu, prevashodna je dužnost sudija.Stalnost sudijske funkcije ne može  pružiti garanciju nezavisnog  i nepristrasnog  sudstva sve dok postupak  izbora sudija  ne bude utemeljen na objektivnim kriterijuma integriteta i stručnosti a ne na  političkoj podobnosti. Dodatna  afirmacija ovih garancija su lična nezavisnost i hrabrost svakog sudije.Veliki broj sudija, koji časno i predano obavlaju ovaj težak i odgovoran posao, neopravdano nose teret osude javnosti,  koja je već dugo željna da pravdu vidi i osjeti. Samo sudovi koji uživaju povjerenje građana mogu biti uspješni u obavljanju svog posla i povratiti urušeni ugled pravosuđa.Treba zaslužiti takvo povjerenje.

 

Kad sudimo i nama se sudi

MONITOR: Koliko je na vaš profesionalni put uticao slučaj S.Č, u kom ste bili istražna sutkinja?

VUKOVIĆ: Pravo na profesionalnu nezavisnost izborila sam uz dosta isleđivanja, osporavanja i potcjenjivanja. Neki su tu moju posebnost prepoznali i pohvalili. A ja sam već na početku sudijske karijere naučila da se pravda  ne može doseći ako nam je za istinu potrebno odobrenje drugih. Na tom putu kojim se ređe ide, naučila sam i da je dobro kad te nedobronamjerni potcijene, daju priliku da pokažeš da posjeduješ integritet i da su moralne vrijednosti i profesionalne obaveze sudije nedjeljive. Kada sudimo i nama se sudi, što  nije teško prihvatiti ako vam je lična i profesionalna savjest čista.

Vrijeme je  prolazno da bi karijeru fiksirali  i dozvolili da jedan slučaj  oboji naše profesionalno postojanje. Profesionalno iskustvo, posebno  sudije krivičara, svakodnevno nas odvodi u teme bliske tamnoj strani ljudske prirode, teške zločine i mnoge oblike kriminaliteta. Tokom  suđenja i donošenja odluke, sudija  mora imati emotivnu distancu. Ipak, kao ljudsko biće emotivnu osjetljivost ne možete uvijek lako podrediti profesionalnom iskustvu koje vas čini svjedokom tuđe patnje, bola, gubitka, kajanja. Sva ta iskustva nosite u sebi, pokušavajući da potisnete njihovu neprijatnost.

Ovaj posao nekada ukrsti  događaje i ljude  koje ne možete  zaboraviti, koliko god da su se potrudili da nas zvanično uvjere da se ništa što bi zavrijedilo krivične procedure, zapravo nije ni desilo. Nepriznavanjem tog postojanja  samo su pomogli  da opstanu čak i nakon 20 i više godina.

O lošim pojavama ne bi imalo smisla ni govoriti da nijesu u velikoj mjeri prisutne u našem društvu.Ne smijemo ih ni ignorisati. Nema ničeg  superiornog  u demonstriranju moći  sa kojom se poistovjetiš i živiš u stalnom strahu da će isčeznuti. To je samo loša hrana za uplašeni ego. Istina se ne može ničim uniziti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADNAN ĆERIMAGIĆ, INICIJATIVA ZA EVROPSKU STABILNOST, BERLIN: Važno je da EU kompenzuje promjene koje će doći iz Vašingtona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Držim da za razliku od prije pet i deset godina, u Evropskoj komisiji i ključnim zemljama članicama, postoji značajan broj donosioca odluka koji vjeruju kako je za budućnost EU politika proširenja izuzetno važna. Vjerujem i da će se veliki broj njih iskreno boriti da to svoje viđenje nametnu svima koji odlučuju. Zemlje mogu biti dio EU ili dio problema koji slabi EU

 

 

 

MONITOR: Na lokalnim izborima u BiH pobijedile su nacionalne stranke, ali su građanske dobile važne gradove. Koliko su ovi izbori „uvertira“ za opšte izbore u 2026. i koliki je danas pomak u odnosu na uticaj nacionalnih stranaka na izbore u davnoj 1990.?

ĆERIMAGIĆ: BiH se često opisuje kao zemlja permanentne neizvjesnosti. Ukoliko prihvatimo da je to tačno onda je jedna iznimka kalendar održavanja izbora. BiH ne poznaje institut prijevremenih izbora, pa se svake dvije godine u oktobru održavaju lokalni ili opći (parlamentarni i predsjednički) izbori. U prošlosti, lokalni izbori su često bili dobar pokazatelj trendova, ali su rijetko bili preslika općih izbora. Zbog fiksnog kalendara, za političare i stranke vrijeme nakon lokalnih, predstavlja drugo poluvrijeme za opće izbore.

Milorad Dodik, Dragan Čović i Bakir Izetbegović su pobjednici ovih izbora. Dodik i Čović su time zauzeli dobre pozicije za drugo poluvrijeme, a Izetbegović je učvrstio svoju poziciju unutar SDA. Prije dvije godine on je izgubio izbore za Predsjedništvo BiH, a SDA je ostvarila najbolji rezultat među strankama. Poruka glasača bila je da žele SDA ali ne nužno i Izetbegovića. Neki su smatrali da će to dovesti do promjena u stranci. Međutim, do toga nije došlo i zbog nepromišljenog miješanja visokog predstavnika Christiana Schmidta. On je-koristeći tzv. bonske ovlasti, omogućio opoziciji da u vladi na entitetskom nivou zaobiđu SDA. Time je Izetbegović od individualnog gubitnika preko noći postao žrtva.

Današnja politička scena u BiH je neuporediva s onom iz 1990. Tada su tri najjače stranke, SDA, SDS, i HDZ BiH, osvojile utrke za svih sedam članova Predsjedništva BiH, i 85 posto mjesta u oba doma parlamenta. Danas, tri najjače stranke, SDA, SNSD, i HDZ BiH, imaju tek jednog od tri člana Predsjedništva, a u oba doma parlamenta imaju manje od pola poslanika. Od 14 vlada, u samo dva mala kantona, HDZ BiH može vladati samostalno. U svim drugim vladama sjedi po četiri-pet i nerijetko više stranaka. Međutim, nacionalne agende i uz to povezana ustavna pitanja, još uvijek dominiraju političkim narativima u BiH. Zbog toga se čini kako je sve isto, bez obzira što glasači često i rado glasaju i za nedominantne nacionalne stranke.

MONITOR: Održan je treći sastanak vladajuće koalicije u Mostaru. Traži se saglasnost oko urgentnih stvari: ispunjenja zahtjeva EU u vezi sa dobijanjem sredstava iz Plana rasta za ZB i otvaranja pristupnih pregovora. Koliko je ova koalicija pokazala funkcionalnost i jesu li očekivanja od nje bila prevelika?

ĆERIMAGIĆ: Koalicioni sporazum iz decembra 2022. ima tek nešto manje od tri stranice, ali u njemu je čitav niz pitanja i ciljeva važnih za svakodnevicu građana i privrede BiH, od procesa EU integracija do vladavine prava, ekonomskog razvoja, i sl.

Ukoliko pitate građane i privredu u BiH, teško da će vam kazati kako je sporazum ispunjen na način da se njihova svakodnevica promijenila nabolje. Među rijetkim koji će pohvaliti rad vladajućih je Europska komisija-koja je u susret odlukama o kandidatskom statusu i otvaranju pregovora o članstvu, u svojim izvještajima navodila čitav niz odluka, zakona, strateških dokumenata i akcijskih planova.

MONITOR: Dodik je za neispunjavanje zahtjeva u vezi sa Planom rasta, optužio SDA koja u nekim kantonima nije donijela potrebne odluke. On tvrdi da ni ulazak u EU nije ono što želi Izetbegovićeva stranka. Koliko je SDA zaista kočnica napretku BiH ka EU?

ĆERIMAGIĆ: Ne, SDA nije kriva za neusvajanje Reformske agende. Ona je u okviru procesa odlučivanja o sadržaju agende-a koji uključuje suodlučivanje četiri kantona gdje SDA ima premijere, tražila da se u potpunosti ispoštuju zahtjevi i preporuke Europske komisije. Ideja Milorada Dodika-koju je podržala vladajuća koalicija na državnom nivou, bila je da se prvo usvoji nepotpuna agenda, a onda da se pokušaju ispregovarati povoljniji uslovi kod Europske komisije. SDA je to odbila.

MONITOR: Formirana je nova Evropska komisija, a komesarka za proširenje je Slovenka Marta Kos. I ona i nova-stara šefica EK Ursula fon der Lajen-na skorašnjoj posjeti Zapadnom Balkanu, puno govore o proširenju EU. Na ZB najviše obećanja dobila je Crna Gora. Koliko je EU zaista važno da što više objedini „geografsku Evropu“?

ĆERIMAGIĆ: Držim da za razliku od prije pet i deset godina, u Europskoj komisiji i ključnim zemljama članicama postoji značajan broj donosioca odluka koji vjeruju kako je za budućnost EU politika proširenja izuzetno važna. Vjerujem i da će se veliki broj njih iskreno i uporno boriti da to svoje viđenje i uvjerenje nametnu svima koji odlučuju. Za njih u novim okolnostima koji su nastali nakon pandemije i invazije na Ukrajinu, u Europi nema mjesta za međuprostor. Odnosno, zemlje mogu biti dio EU ili dio problema koji slabi EU.

Međutim, u isto vrijeme moram kazati kako u ovom trenutku ne razmišljaju svi na takav način. Ali i da se EU suočava sa generacijskim izazovima, od rata u Ukrajini i odnosa sa SAD-om i Kinom, do prijeko potrebnih strukturalnih reformi i promjena u jedinstvenom tržištu i ekonomiji. Zbog toga je teško kazati da li će „pobijediti“ oni koji proširenje vide kao dio odgovora na ove izazove.

MONITOR: Volodimir Zelenski insistira i dalje na ulasku Ukrajine u NATO. U ovom interegnumu dok se čeka nova administracija SAD, da li je moguće zamisliti da dio nekih budućih pregovora o miru, bude brzo članstvo Ukrajine u EU i davanje garancija NATO umjesto članstva? Koliko će Zapadni Balkan biti važan EU ako u skorije vrijeme počnu pregovori o prestanku sukoba u Ukrajini?

ĆERIMAGIĆ: U ovom trenutku previše je nepoznanica vezanih za sadržaj i moguće okvire budućeg mira u Ukrajini. Pozicije ključnih aktera-uključujući i Kijev, mijenjaju se iz dana u dan.  Držim da je u interesu EU i NATO-a da za pregovarački sto sjedne što snažnija Ukrajina-što bi naravno, podrazumijevalo i ponudu EU i NATO-a o punopravnom članstvu.

Kada govorimo o ponudi brzog članstva, mislim da ona kao takva ne može biti na stolu. Ukrajina će kao i sve druge kandidatkinje morati ispuniti sve uslove za članstvo: od kvalitete statistike-do zakonodavstva, politika i institucija po pitanju zaštite okoliša, javnih nabavki i transporta. Ukrajini, kao i zemljama zapadnog Balkana, potrebna je ponuda EU koja sadrži punu tehničku, političku i finansijsku podršku da se svi ti uslovi ispune u razumnom roku.

MONITOR: Koliko će na militarizaciju Evrope uticati izbor Donalda Trampa koji je, u ranijem mandatu, bio dosta kritičan prema NATO-u. I kako razumijete izjavu generalnog sekretara NATO, Marka Rutea, da se ne treba pribojavati Trampove pobjede?

ĆERIMAGIĆ: Mark Rute je generalni sekretar NATO-a i njegov mandat će obilježiti sposobnost da uspostavi dobar lični odnos sa predsjednikom Donaldom Trumpom. U tom svjetlu bih shvatio i njegovu poruku-i poziv zemljama članicama NATO-a da ne strahuju, već da budu proaktivne prema interesima SAD-a i idejama Predsjednika Trumpa. To znači prije svega spremnost za preuzimanje veće uloge Europe u vlastitoj odbrani. Kroz značajnu modernizaciju i naoružavanje, uključujući i kroz veću kupovinu američkog naoružanja.

MONITOR: Šta je najveći legat Bajdenovog predsjedničkog mandata i u kom pravcu će se kretati spoljna politika Trampove administracije?

ĆERIMAGIĆ: Iz perspektive zapadnog Balkana-a tokom Bidenove administracije, vlasti u Banja Luci objavile su i krenule sa provođenjem plana o urušavanju institucionalnog i ustavnog okvira BiH, a u Kosovu smo imali otmicu tri kosovska policajca, sukob srpskog stanovništva sa KFOR-om, sukob srpskih paravojnih formacija sa kosovskim institucijama u Banjskoj, slanje srpske vojske na granicu sa Kosovom. Kroz režim individualnih sankcija, objavljivanje osjetljivih obavještajnih podataka i diplomatski pritisak, SAD su spriječile punu eskalaciju situacije-ali, nažalost, strateški i dugoročno nisu riješile nijedno od žarišta u regionu.

Pod Trumpom teško je očekivati nastavak ovakvog pristupa i politike, prije svega zbog ličnih i poslovnih odnosa koji su Beograd i Banja Luka izgradile sa ljudima bliskim Trumpu. Zbog toga je važno da EU pojača svoje aktivnosti u regiji i kompenzuje promjene koje će doći iz Washingtona.

 

Raspakivanja ustavnih okvira nema  zbog straha gdje bi to  odvelo BiH

MONITOR: Pokazalo se više puta da je vođenje jedinstvene spoljne politike veliki problem za BiH, posebno se to vidi u ponašanju članova Predsjedništva. Naša stranka je nudila rješenje-u vidu samo jednog predsjednika/ce koji bi bili birani u Parlamentarnoj skupštini. To, izgleda, većini ne odgovara. Zbog „kršenja Dejtona“ ili je u pitanju nešto drugo?

ĆERIMAGIĆ: Zadnji pokušaj izmjene ustava BiH je vođen pod pokroviteljstvom EU i SAD-a tokom 2021. i 2022. Jedan od razloga za njihov neuspjeh bio je i što je fokus tih razgovora bio sužen na sastav i izbor Predsjedništva BiH i gornjih domova (naroda) na državnom i nivou Federacije BiH. Taj pokušaj pokazao je kako bi za „namirivanje“ različitih interesa, vizija i frustracija-i postizanje kompromisa koji imaju šansu da prođu parlamentarnu proceduru, bilo potrebno puno šire raspakovati ustavni i institucionalni okvir BiH. Međutim, u to se za sada ne ide, najviše zbog straha gdje bi takvo raspakivanje moglo odvesti BiH, ali i zbog činjenice da EU i SAD nisu u stanju ohrabriti domaće aktere da se dogovore i oko nekih manje važnih odluka.

 

 

Uspjeh visoke predstavnice Kallas ovisi od toga da li će staviti sadržaj iznad procesa

MONITOR: Doskorašnji visoki predstavnik EU za spoljnu politiku, Žozep Borel, djelovao je kao neko ko pokušava da izjavama i inicijativama doprinese izbalansiranijem pristupu Brisela dvjema najvećim ratnim krizama u svijetu.  Šta se  može očekivati od nove visoke predstavnice EU za spoljnu politiku i bezbjednost, Kaje Kalas?

ĆERIMAGIĆ: Vanjskopolitička i sigurnosna situacija u svijetu-u i oko EU, je izuzetno ozbiljna. U EU se o vanjskoj i sigurnosnoj politici odlučuje konsenzusom. Iluzija je očekivati da je za stolom gdje se donose odluke-a za kojim sjede Orban i Fico, moguće doći do konsenzusa koji će EU učiniti ozbiljnim, snažnim i proaktivnim vanjskopolitičkim i sigurnosnim akterom. Zbog toga uspjeh visoke predstavnice Kallas ovisi od toga da li će staviti sadržaj iznad procesa. Jedini način da ima utjecaja je da -koliko god može, ignoriše pravilo konsenzusa i osigura podršku dovoljnog broja važnih država.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SARA KURGAŠ – KURGASHIAN, HIP-HOPERKA: Kroz muziku odgovaram na sopstvena pitanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Hip hop kao žanr ne bi trebao da ide niz dlaku okolini i da bude ono što je očekivano. Ova vrsta muzike ukazuje na svu problematiku u društvu, ili je sam izvođač neka vrsta problema tom društvu. Mislim da smo ovdje, u Crnoj Gori, nedavno skupili dovoljno hrabrosti da istupimo kao pojedinci, bez mnogo razmišljanja o tome šta će ko reći ili ko će kako vidjeti naš nastup

 

 

Crnogorska hip-hop scena je izuzetno aktivna poslednjih godina. To samo po sebi ne znači puno, ali kreativnost koja izbija iz nje i pjesme i materijali koji se nižu su ono što se računa. U tom talasu kvaliteta stigao nam je i prvi materijal jedna domaće hip-hoperke. Nije ona prva koja se uhvatila u koštac sa bitovima i rimama, ali je prva koja je uspjela doći do objavljenog materijala, u ovom slučaju EP-a. Sara Kurgaš, poznatija pod umjetničkim imenom Kurgashian najavila je svoj dolazak pjesmom „Sara Tonin”, nastavila singlovima “Halal” i “Lukavo”, da bi se uz pomoć DJ Mona udružila sa koleginicama – crnogorskim reperkama Jutro, Apro, Labia i Marijom B u numeri Anemoi. Valjda je normalan nastavak takve muzičke trajektorije bio i taj pomenuti prvi EP jednostavnog, a intrigantnog naziva Mudra. O svemu ovome i još nekim temama smo popričali sa Sarom Kurgaš.

MONITOR: Tvoja priča je počela nedavno. Prije dvije godine objavila si singl Sarah Tonin i sve je krenulo. Pošto prvi put predstavljamo tvoj rad našim čitaocima, možeš li nam reći više o tom singlu i onome što je nakon njega došlo.

KURGAŠ: Sarah Tonin je moj prvi umjetnički pokušaj i čini mi se da je bio prilično uspješan. Nisam uopšte razmišljala o nekom kontinuitetu kada sam objavila ovu pjesmu, jednostavno se od mene očekivao neki nastavak. Sada nema nazad. Nakon tog singla, za koji sam entuzijastično pisala tekst, morala sam da otkrijem i neki drugi dio mog identiteta kroz pjesmu Halal. Tako se nastavlja priča i kroz Lastiš gdje govorim o tome kako se od malena osjećam u društvu. Jednostavno, kroz ovaj vid izražavanja pronalazim sebe i odgovaram na sopstvena pitanja.

MONITOR: Učestvovala si i na dva važna projekta. Domaća rabota i Anemoi su pokazali svu jačinu i autentičnost domaće hip hop scene. Kako sa distance vidiš ova dva muzička projekta?

KURGAŠ: Domaća rabota je definitivno bio jedan vrlo važan projekat za crnogorsku rep scenu. Kroz ovu kompilaciju mogu se čuti razni dijalekti, što uljepšava cijelu priču. Čuju se i razlike u flowu koje nas čine posebnima, izbor instrumentala koji takođe ukazuje na dodatne subkategorije koje se nalaze unutar hip hopa.

Anemoi je sam početak projekta Vibin wit DJ Mono i izuzetno mi je drago što sam dio trake koja je oslikala ženski rep u Crnoj Gori, gdje se takođe može čuti posebnost u versovima svake od nas.

MONITOR: Rijetko se autori odluče da singlove ne uvrste u debi materijal, ipak tvoj korak je bio djelimično takav. Sve što je objavljeno nije ušlo na EP Mudra. Reci nam nešto više o izdanju i odluci da ne uvrstiš sve singlove u njega.

KURGAŠ: Kao što sam negdje to već izjavila, neke uspjehe moramo ostaviti iza sebe. Mislim da je uspjeh numere Sarah Tonin bio samo puka sreća i vjerujem da mogu da iznesem nešto mnogo bolje i ozbiljnije od toga. Što se tiče EP-a, on kao proizvod prema mom mišljenju mora da ima neki konkretan redosljed i smisao. Potrudila sam se da uvrstim sve ono što ide jedno sa drugim i, primjera radi, da prva pjesma na albumu bude pjesma bez hooka jer to mora da bude neki intro. Generalno, kad želim da upoznam izvođača kroz muziku, odslušam cijeli album od početka do kraja i shvatam da uglavnom druga pjesma bude ona na kojoj se album zasniva tj oslikava cijelu ideju, a treća  negdje najslušanija. Onda plejlista polako pada u smislu tempa, i feat često bude na kraju. Ovakav koncept je imao najviše smisla za mene. Naravno, to je samo početak, pa će EP prerasti u nešto više od malog formata.

MONITOR: Zanimljiv mi je bio i dio najave “Ono što na rep sceni izdvaja Kurgashian jeste lirika bez prostih riječi i vulgarnosti, koja zadržava domaći sleng i izgovor”. I bez vulgarnosti  se može biti oštar i kritičan. Koliko je ovakav pristup važan onima koji slušaju hip hop?

KURGAŠ: Mislim da je važno da uživamo u muzici koju možemo da slušamo pred bilo kim. Sjećam se da sam pri porodičnim putovanjima često imala slušalice i roditelji nisu mogli da dopru do mene. Onda sam počela da puštam muziku naglas i pred njima, ali je to uglavnom bila strana muzika, pa nisu mogli sve baš da razumiju, pogotovo sleng. Vjerujem da je bolje da snimam nešto što mogu da pustim bilo kome i bilo gdje.

MONITOR: Posljednjih godina ovaj žanr ne samo da dominira u muzici Crne Gore već možemo reći i da konačno ima veliki broj kreativnih i autentičnih reprezenata. Čini  se da po prvi put umjetnici traže svoj izraz u svojoj okolini i iskustvima, a ne po značajnim regionalnim centrima te scene. Kako vidiš stanje u hip hopu, pa i muzici kod nas?

KURGAŠ: Hip hop kao žanr ne bi trebao da ide niz dlaku okolini i da bude ono što je očekivano. Za mene, ova vrsta muzike ukazuje na svu problematiku u društvu ili je sam izvođač neka vrsta problema tom društvu. Mislim da smo ovdje, u Crnoj Gori, nedavno skupili dovoljno hrabrosti da istupimo kao pojedinci, bez mnogo razmišljanja o tome šta će ko reći ili ko će kako vidjeti naš nastup. Ovo što ja radim zaista radim iz ljubavi, bez ikakvog materijalnog i socijalnog interesa.

MONITOR: Možeš li zbog onih koji bi se tek okušali u ovim vodama, bilo kao slušaoci ili stvaraoci, otkriti koje su to autorke ili autori najviše uticali na tebe. Naravno, ne moraju biti muzički.

KURGAŠ: Na mene su najviše uticale ličnosti koje su se usudile da se bave onim što ih najviše ispunjava. Važno mi je bilo da shvatim kako je najbolje ostati na pravom putu. Sazrijevajući, moje ambicije su se mijenjale ali i očekivanja su svedena na minimum, i to ne samo po pitanju muzike. Čitajući dosta knjiga, analizirajući tekstove pjesama, a upijala sam i mnogo filmova, dokumentaraca – bilo mi je jasno da život koji sanjam moram odnekud započeti sama. Odavno sam shvatila da mogu mnogo da izgubim ukoliko nezrela i premlada uđem u svijet muzičke industrije. Zato sada mogu da priuštim sve svoje greške i uglavnom svoje odluke donosim tako što prije toga dobro izračunam moguće gubitke. Vjerujem da je ovo recept za uspjeh, kada saberem sve legende, odnosno svoje uzore i njihova iskustva, pogotovo njihove greške jer su brojni i oni koji su me razočarali.

MONITOR: Šta misliš kakva je budućnost žanra?

KURGAŠ: Ne vjerujem da možemo da izmislimo “toplu vodu”. Prema mojoj skromnoj procjeni, vjerujem da će u budućnosti samo izranjati novi hibridi. Nevjerovatno je kakvi se sve žanrovi danas preklapaju i uklapaju. To jeste novi zvuk, ali često bude miks osnovnih taktova različitih žanrova.

MONITOR: Za kraj reci nam nešto o muzičkoj budućnosti  Sare Kurgaš.

KURGAŠ: To uglavnom zavisi od publike. Dokle god mogu da računam na barem jednu osobu koja će sa zadovoljstvom da sluša moju muziku, ja ću nastavljati da je stvaram.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo