Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENKO POPOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA MEDITERAN: Roboti dolaze

Objavljeno prije

na

141229006-Popovic-Milenko

MONITOR: Koliko je znanje zaista važno za razvoj društva, a koliko je pozivanje na znanje samo retorika i način na koji određeni uticajni lobiji nastoje da se „ugrade” u budžet?
POPOVIĆ: Beskrajno je velika važnost znanja. Još od sredine pedesetih godina prošlog veka se zna da 80 posto rasta životnog standarda, merenog bruto domaćim proizvodom po stanovniku, treba pripisati napretku znanja a tek 20 posto prostoj akumulaciji fizičkog kapitala. To saznanje je bilo od epohalnog značaja, jer je bilo u suprotnosti sa svim onim što se do tada znalo o privrednom rastu. Naknadna istraživanja su pokazala da se tako široko shvaćeno znanje sastoji od znanja koje se putem obrazovanja otelovljuje u ljudima, potom od inovacija koje se opredmećuju u novim generacijama mašina i u novim organizacionim formama, od poboljšanja privredne strukture i slično.

U toj fascinaciji znanjem je, nažalost, promaklo, prvo, da se sagledaju druge neekonomske dimenzije koje će naknadno imati nesagledive posledice na razvoj društva kao i, drugo, a povezano sa prethodnim, da se shvati da inovacije, u kojima je otelovljeno znanje, mogu delovati ne samo kao „kreativna destrukcija”, da upotrebim reči Alojza Šumpetera, nego često i kao „destruktivna kreacija”. Ovo potonje prvenstveno zbog nesposobnosti društva da ih isprati odgovarajućim socijalnim inovacijama i na taj način apsorbuje.

MONITOR: Na koje neekonomske posljedice mislite i o kavim „destruktivnim kreacijama” je riječ?
POPOVIĆ: Jako puno je neekonomskih posledica napretka znanja, ali čini mi se da je ona koja će odrediti položaj žene u društvenoj reprodukciji po svojim posledicama najvažnija. Tehnološki napredak je, naime, smanjio zahteve za teškim fizičkim radom i za „mišićima” na gotovo svim radnim mestima. To je ono što će šezdesetih godina prošlog veka učiniti ženama dostupnim gotovo svako radno mesto i što će učiniti da se participacija žena u radnoj snazi naglo poveća od sedamdesetih godina prošlog veka na ovamo. Ništa od onoga što se tada zahtevalo u okviru rastućeg feminističkog pokreta ne bi bilo moguće da nije bilo pomenutih tehnoloških inovacija. Ova okolnost će dramatično promeniti strukturu porodice i odnose supružnika. Dobićemo sasvim novu porodicu koju imamo i danas u većem delu sveta.

MONITOR: I šta bi u tome bilo destruktivno?
POPOVIĆ: Pa gotovo ništa ne bi bilo destruktivno da je sve ovo bilo praćeno odgovarajućim socijalnim inovacijama. Ovako, javio se određeni broj problema koje ranije nismo imali. Ustvari, sa odlaskom „majke” na posao škola je morala preuzeti ulogu vaspitača dece i u ranijoj dobi i u širem rasponu nego što je to ranije bio slučaj. Škola, nažalost, retko gde da je ostvarila ovu ulogu. Finska, Kanada i neke druge zemlje su pre izuzetak nego pravilo. Kao posledicu ovog deficita institucija za „vaspitanje” dece imamo niz problema kojih ranije nije bilo. Ovome je značajno doprinela i okolnost da otprilike u isto vreme, tačnije krajem sedamdesetih, dolazi do jačanja konzervativnog pristupa javnim finansijama i javnom sektoru koji karakteriše permanentno nastojanje da se smanji učešće javnih izdataka u bruto domaćem proizvodu. Kada ovome dodamo da, zahvaljujući odsustvu tehnološkog progresa koji štedi rad, u obrazovanju imamo stalni rast relativnih troškova, pojavu poznatu kao „bolest troškova”, onda je jasno kako je došlo do ove opasne neusklađenosti.

Uz to, interesantno je da kraj šezdesetih predstavlja upravo vreme kraja kolonijalizma, kraja direktne eksploatacije jeftinih resursa i jeftine radne snage iz bivših kolonija. Ispostavilo se da je rastuća ponuda rada žena ključno doprinela stagnaciji nadnica koja traje sve do sada. Ispada kao da je kapitalizam razvijenih zemalja pronašao čitav novi kontinent sa jeftinom radnom snagom. Taj kontinent je bio vlastita porodica samih razvijenih zemalja.

MONITOR: Tvrdite li da je ulazak žena u radni kontigent razlog za stagnaciju nadnica od sedamdesetih do danas?
POPOVIĆ: Ne, naravno. Uticaj ulaska žena u radni kontingent na nadnice je bio presudan do kraja osamdesetih. Nakon toga na delu je uticaj jedne druge tehnološke inovacije, inovacije koja zaista deluje, bar za one koji žive u ovim „interesantnim” vremenima, pre kao „destruktivna kreacija” nego kao „kreativna destrukcija”. Kada se krajem osamdesetih pojavila prva generacija PC računara, otprilike osam od 10 radnika radilo je na procesiranju informacija, dok su samo dva od 10 radnika radili na izvršnim radnim mestima. E ta prva generacija jeftinih računara bila je takva da je jedan računar bio u stanju da zameni osam radnika angažovanih na procesiranju informacija. Pored toga što jako puno supstituiše rad, ovu novu tehnologiju karakteriše i to da jako malo koristi druge resurse, tj. da je jako jeftina, što je bila garancija da će doći do njene brze difuzije. Bio je to strahovit tehnološki šok koji tražio puno vremena da bude apsorbovan. Tako će ta nova tehnologija, ustvari, svojim širenjem učiniti da dođe do dalje stagnacije nadnica i do dugoročnog problema nezaposlenosti sa kojim smo, posebno kod mladih, sada suočeni svuda u Evropi i razvijenom svetu. Ovome treba dodati i okolnost da je sa liberalizacijom trgovine, zahvaljujući pojavi konkurentnijih azijskih proizvođača, došlo do deindustrijalizacije razvijenih zemalja. Kod nas i kod ostalih bivših socijalističkih zemalja do ovoga je došlo i zahvaljujući destrukciji starih matrica međunarodnih odnosa.

MONITOR: Šta bi ovdje onda bilo problematično ili destruktivno kako Vi kažete?
POPOVIĆ: Problem je u tome što ovo finale kapitalističke sage o rastu, jer misija kapitalizma je u rastu i zato ga možemo zvati i kulturom rasta, stvara niz protivrečnosti i problema vezanih za organizaciju društva u kojem se rad stalno i konačno supstituiše „mašinama”. Neke od ovih problema smo već videli iako često toga nismo svesni. Pre svega, inovacije koje supstituišu rad zaista mogu voditi povećanju profita. I vodiće sigurno tome ako ostala preduzeća ne uvedu takve inovacije. Ali, ako ih i drugi uvedu, a to je zapravo ono što se stalno događa, može doći do takvog smanjenja zaposlenosti i takvog pada nivoa relativnih nadnica, da u konačnom imamo kao posledicu pad ukupne agregatne tražnje koja će neizostavno voditi kontrakciji ukupne proizvodnje. Imaćemo čudnu situaciju da najbolja tehnologija, tj. ona koja najviše „štedi rad”, ne mora proizvesti profit. Povrh toga, čak i kada stvori profit ona ne mora voditi rastu nadnica i rastu blagostanja u celini. Ovde imamo posla sa nečim što se u ekonomiji naziva nesposobnost tržišta da obavi koordinaciju nekih komplementarnih funkcija. Aktuelna ekonomska kriza se, kada govorimo o dubokim strukturnim razlozima, može u znatnom delu upravo objasniti ovim razlozima. Drugi važan strukturni razlog krize je u globalizaciji koja se odvijala u uslovima nedovoljne međunarodne koordinacije ili, ako hoćete, u uslovima nepostojanja globalne makroekonomske politike. Sve ostalo, uključujući i zbivanja u sferi finansijskog sistema, je samo pejzaž u kojem se kriza odvijala. Nažalost, oni koji su „specijalisti za krize” gotovo da i ne izlaze iz sfere finansijskog i monetarnog pejzaža.

Izgleda da Kejnz nikada nije bio više u pravu nego sada kada su ga razne „neo” teorije gotovo otpisale. Zapravo, čini se da ni on sam nije bio svestan koliko je bio u pravu. Ova kriza je pokazala da agregatna tražnja određuje ne samo fluktuacije nivoa proizvodnje oko potencijalne proizvodnje, već ona određuje i sam nivo potencijalne proizvodnje. Drugim rečima, evolucija agregatne tražnje krucijalno određuje brzinu privrednog rasta. S druge strane, čini se da Kejnz nije baš bio u pravu kada je u pismu Bernardu Šou koji ga je pitao o sličnosti njegove teorije sa Marksovom negirao svaku sličnost. Naime, okolnost da ćemo i u buduće, zahvaljujući stalnoj supstituciji rada kapitalom, imati problem sa nivoom agregatne tražnje kao ograničenjem rasta samo je dokaz onoga što je Marks davno utvrdio, a to je da razvoj kapitalizma stvara uslove za svoje sopstveno ukidanje. Ono što u ovom času ne znamo je kako će se to ukidanje ostvariti i kako će to novo društvo izgledati. Hoće li to biti Marksova vizija oslobođenog rada ili će se ostvariti Orvelovo proročanstvo iz „1984”.

Na pragu smo novog tehnološkog šoka

MONITOR: Kada se očekuje da buduće investicije apsorbuju nezaposlenost stvorenu na način koji ste opisali?
POPOVIĆ: Pa, kada bi se sve zadržalo na postojećem tehnološkom šoku, može se reći da bi bilo potrebno bar petnaestak godina za tako nešto. To je dug period i zato se, opravdano, o sadašnjoj generaciji mladih govori kao o izgubljenoj generaciji. Problem je, međutim, u tome što smo upravo sada, izgleda, na pragu jednog novog tehnološkog šoka. U javnom diskursu, i u nas i u svetu, malo se govori o dostignućima do kojih se došlo u sferi robotike u poslednjih nekoliko godina i o tome da je u minulih godinu dve došlo do značajnih investicija u ovom domenu. Dve stvari su ovde posebno važne. Prvo, kako kaže Bil Gejts, a njemu u ovom treba verovati, gotovo da nema aktivnosti u kojoj danas nije moguće zameniti čoveka robotom. Drugo, iako je i dalje investicijski skup, ipak kada njegove investicijske troškove „razmažete” u vremenu, ispada da vas već danas rad robota košta samo tri do četiri dolara na dan. To je skoro dvostruko manje od minimalne satnice, podvlačim satnice a ne dnevnice, koju danas imate u razvijenim zemljama sveta. Već sada je, dakle, rad robota više nego desetostruko jeftiniji od rada radnika u razvijenim zemljama. S druge strane, on je više nego dvostruko jeftiniji i i od rada kineskog radnika (osam dolara na dan), istog onog radnika koji je svojom jeftinom cenom deindustrijalizirao zapad. Ako ovome dodamo inovacije u domenu nanotehnologije i genetike, jasno je da se približavamo stanju u kojem će ljudski rad biti moguće skoro u potpunosti zameniti radom „mašina”.

Izgleda, dakle, da se približavamo onom o čemu se do skora moglo govoriti samo u okviru futurologije. To sada postaje tema kojom se bavi aktuelna razvojna politika razvijenih zemalja. I ne samo to, već možemo čak reći da je upravo kapitalizam, stalnim nastojanjem vlasnika firmi da obore troškove najskupljeg faktora tj. rada u ciju maksimiziranja profita, omogućio da tako brzo dođe do realizacije ovog cilja. Ne zaboravimo da je privredni rast noviji istorijski fenomen. Počeo je i to vrlo sporo tek u dugoj polovini devetnaestog veka. Ispada da je ovo veliko postignuće otvareno (ili će se ostvariti) faktički u nepuna dva veka.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR  RELJIĆ, NOVINAR I AUTOR DOKUMENTARNIH FILMOVA IZ NOVOG SADA: Danas je još teže suočiti se sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

U našim udžbenicima uči se istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje

 

MONITOR: Novinar ste, ali i autor više dokumentarnih filmova. Da li je i za vas, kao TV novinara, to bilo novo „iskušenje“?

RELJIĆ: Ljubav prema tom „iskušenju“ potiče odavno. Još dok sam radio u agenciji Beta 1997, sa koleginicom Marinom Fratucan, počeo sam da radim tu TV dokumentarnu formu u okviru novosadske nezavisne produkcije UrbaNS. Ta produkcija nastala je iz našeg protesta prema cenzuri u lokalnim medijima koje je tada držala opozicija. Tako je ispalo je da je moja najbolja odbrana protiv te pojave, bio i jeste dokumentarni film, posebno jer u njemu, kao autor, imaš pravo na lični pečat. Pored svega, dokumentarni film je za mene platforma na kojoj mogu da iskažem sve svoje afinitete i kreativnost, kao i da ugradim bunt, zbog kojeg sam i počeo da se bavim svim ovim temama, da li kroz novinarstvo ili kroz dokumentarni film.

MONITOR: Tematski, izgleda da vas interesuju najviše „zločin i kazna“, patnja i njena sublimacija. Koliko novinarski tekst, a posebno  dokumentarni ili igrani film, mogu da utiču na katarzični doživljaj i ostvare trajnije promjene u društvu, kada su u pitanju razumijevanje prošlosti i odgovornost za nju?

RELJIĆ: Siguran sam da film, novinarski tekst i sl. ne mogu ostvariti trajnije promene u društvu, ali mogu beležiti sve što je u društvu nakaradno i na taj način pomoći onima koji bi trebalo da se bave promenama i napretkom društva. U našim udžbenicima uči se jedan istorijski falsifikat krojen po mustrama nacionalističkih krugova, koji su još više ojačali nakon 5. oktobra 2000. Ti krugovi vladaju i pljačkaju ove prostore u kontinuitetu, uz pomoć nacionalizma i mržnje. Čini mi se da je danas još teže obrađivati teme vezane za suočavanje sa prošlošću, jer se rodila jedna cela generacija klinaca koja nije osetila ratne godine i sa kojom aktuelne elite nastavljaju da manipulišu širenjem mita o životu na krvavom Balkanu, u kojem su ciklični pokolji između komšija jedna normalna pojava, sa kojom se treba pomiriti.

MONITOR: Vaš dugomertažni dokumentarni film Enkel (Unuk), u produkciji RTV, koji je prikazivan i nagrađivan, govori o Rajneru Hesu, unuku komandanta Aušvica Rudolfa Hesa, i nekadašnjoj zatvorenici u logoru Evi Mozes Kor, njihovom prijateljstvu u zajedničkoj borbi. Kako je uopšte došlo do toga da saznate za te ljude?

RELJIĆ: Kada sam saznao da je zbog raspada Jugoslavije zatvoren Jugoslovenski paviljon, otvoren 1963. u Aušvicu i da su naše žrtve tamo postale nevidljive, krenuo sam u snimanje dokumentarnog filma „Aušvic – jugoslovensko sećanje”. Zanimao me je odnos današnjih posleratnih elita prema holokaustu na prostoru bivše Jugoslavije i taj film je emitovan na RTV na 70. godišnjicu oslobođenja Aušvica. U to vreme slučajno sam naleteo na priču Rajnera Hesa, unuka komandanta Aušvica, i preživele logorašice Eve Mozes Kor, objavljenu u britanskom „Dejli Telegrafu”, januara 2015. Dakle Rajnera Hesa, potomka jednog od najvećih zločinaca u istoriji čovečanstva Rudolfa Hesa, koji je 1944. uspeo da u roku od 56 dana ubije 425.000, žrtva njegovog dede Eva Mozes Kor, prihvatila je i čak simbolično usvojila, kao svog unuka. U toj priči sam, naravno, odmah video film. Ispostavilo se da sam bio prvi koji im je ponudio da se snimi taj njihov odnos i brzo smo se dogovorili. Njihove poruke pomirenja nisu podrazumevale zaborav onoga što se dogodilo, upravo suprotno – da se nikad ne zaboravi, jer samo tako može i da se oprosti. Film Enkel sam i snimio zbog te poruke, verujući da će slična ideja zaživeti na ovim prostorima i da ćemo biti u stanju da se suočimo sa zločinima, koji su izvršeni u naše ime, da bismo mogli da gradimo budućnost.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA ZA LJUDSKA PRAVA CGO: Puževom brzinom ka Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta… Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet

MONITOR:  U Beranama je predloženo da ulica nosi ime ratnog zločinca Ratka Mladića. Kad ćemo se suočiti sa ratnom prošlošću i dokle smo stigli u tom procesu?

MILAŠ: Vrtimo se u krug kad je riječ o suočavanju sa prošlošću. Taman kad se čini da smo u nekim aspektima napravili određeni pomak, desi se tako jedan „incident“ koji nas podsjeti da je to varljivo i da moramo svi mnogo više raditi na suočavanju sa sobom, pa onda i sa ratnom prošlošću, ali i na uspostavljanju valjanog vrijednosnog okvira kao orijentira razvoja demokratskog društva.

Nekažnjivost ratnih zločina, sistemsko potiranje dijaloga o ratnoj prošlosti, izostanak činjenično utemeljenih sadržaja o tom periodu u formalnom obrazovnom sistemu, ali i manipulacije političkih aktera rezultiraju time da mi danas imamo negiranje genocida, slavljenje zločinaca i dalju viktimizaciju žrtava. Ratni zločini ne zastarijevaju, ali protok vremena, uz ovakav pristup donosilaca odluka, doprinosi njihovoj relativizaciji i neadekvatnom procesu uspostavljanja krivične pravde i ograničavanja kulture sjećanja.

MONITOR: Šta su alternative?

MILAŠ: Država ima i druge mehanizma suočavanja sa ratnom prošlošću, kroz sveobuhvatne programe reparacija koje bi trebalo uspostaviti kao jedinstven sistem u cijelom regionu.

Taj jedinstveni program obeštećenja bi, pored krivične pravde, morao podrazumijevati i utvrđivanje činjenica o stradalima i mjestima stradanja, adekvatna materijalna obeštećenja, kulturu sjećanja kroz memorijale, spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenja, kreiranje objektivnih obrazovnih materijala, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivostima kako bi se preduprijedili takvi zločini u budućnosti.

Da je sve to u funkciji, ne bi nam se mogli desiti ovi „incidenti“.

MONITOR: Prethodne tri decenije zemlju je vodila ista vlast, i bilo je očekivano da oni koji su vodili zemlju u ratove, neće pomoći tom procesu, naprotiv.  Mislite li da će nova vlast to moći, s obzirom na to da već ima drugačijih naznaka?

MILAŠ: Višedecenijski izostanak smjene vlasti jeste jedan od ključnih razloga što na prostoru Crne Gore nije došlo do adekvatnog procesa tranzicije i utvrđivanja krivične odgovornosti za ratne zločine počinjenje u ime građana Crne Gore, na njenoj teritoriji ili izvan granica Crne Gore. Činjenica je da smo na gotovo istim pozicijama moći, do skoro imali upravo one koji su na tim ili sličnim pozicijama bili i tokom ratnih devedesetih. Za novu vladajuću većinu utvrđivanje činjenica o žrtvama treba da bude prioritet kako bismo im vratili lično dostojanstvo, bez dodatne viktimizacije, ali i kako bi prevenirali buduće događaje.

Tu ne bi smjeli postojati bilo kakvi partikularni interesi, niti privid borbe za uspostavljanje tranzicione pravde. To je i pitanje odgovornosti a nje očito nedostaje među političkim elitama u regionu.

MONITOR: Za suočavanje sa ratnim zločinima potrebno je i nezavisno pravosuđe. Aktuelni vrh tužilaštva je obećavao rješavanje tog pitanja, ali smo umjesto toga dobili zatvaranje svih predmeta koji se tiču ratnih zločina. Može li biti pomaka, dok se ne izaberu novi tužioci?

MILAŠ: Lično smatram da prvo treba ustanoviti sistem odgovornosti zbog nečinjenja ili pogrešnog činjenja kada je u pitanju dosadašnje procesuiranje ratnih zločina, pa tek onda raditi na daljoj rekonstrukciji tužilačkih pozicija. Jedini efekti po crnogorsko društvo zbog procesuiranja ratnih zločina od strane i tužalaštva i sudova su milionske štete koje su platili građani i građanke Crne Gore iz državnog budžeta, a da za to do danas niko nije odgovarao.

Moram podsjetiti javnost da bi slučajevi ratnih zločina bili odavno i formalno arhivirani da Crna Gora nije dobila mjerila za Poglavlje 23 (Pravosuđe i temeljna prava), koja se odnose na ovu oblast, a što je dovelo do toga da Vrhovno državno tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina 2015. Ta Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, više od pet godina od donošenja tog dokumenta, nema nikakvog pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalikifacijama i presuđivanjima.

MONITOR: CGO je nedavno VDT-u podnio krivičnu prijavu protiv svih članova Sudskog savjeta, predsjednika Vrhovnog, Apelacionog, Upravnog i Privrednog suda, kao i viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, svih prekršajnih sudova, ali i gotovo svih osnovnih sudova zbog postojanja osnovane sumnje da su se u njihovom postupanju stekla bitna obilježja krivičnih djela zloupotreba službenog položaja. Tada ste konstatovali da je tužilaštvo moralo da reaguje po službenoj dužnosti. Šta sve to govori o stanju u pravosuđu?

MILAŠ: Taj slučaj je vrlo interesantan. Nakon negativnog izvještaja DRI o finansijama sudstva nije došlo do utvrđivanja odgovornosti u sudstvu niti je Tužilaštvo reagovalo, iako ih je taj izvještaj morao profesionalno zainteresovati da djeluju po službenoj dužnosti. To bi uključilo hitno i prioritetno uzimanje u razmatranje izvještaja DRI-a, kao i postupanje nadležnih tužilaštava kako bi utvrdili cjelovito činjenično stanje o prezentiranim dokazima i osnovanosti izraženih osnova sumnji radi zaštite pravnog i društvenog poretka Crne Gore.

Tužilaštvo je radije pokušalo da zažmuri demonstrirajući ponovo selektivnost u pristupu, pa smo mi odlučili da podnesemo krivičnu prijavu kako bi ih pokrenuli na određenu akciju. Duboko politizovano pravosuđe u Crnoj Gori nije do sada pokazalo da je bilo spremno i voljno za onu vrstu reforme koja bi dala mjerljive rezultate mimo zakonodavnih akata i poremetila neke od postojećih monopola moći. Činjenica da u samom finansijskom rukovođenju u sudstvu imamo ozbiljnih propusta koje je utvrdila mjerodavna institucija, u bilo kojem demokratskom društvu bi pokrenula lavinu ostavki u samom sudstvu i hitnu aktivnosti Tužilaštva. Pokušaj stavljanja ovog slučaja pod tepih je i mjera naše udaljenosti od takvog društva, a pravosuđe koje je u takvim državama stub vladavine prava kod nas je prepreka u uspostavljanju funkcionalne vladavine prava.


MONITOR: Šef Delegacije Evropskog parlamenta Vladimir Bilčik je pozdravio proevropsku orijentaciju nove vlasti, ali kazao je da bi želio da se riječi pretvore u djela. Iste smo ocjene slušali i za prethodnu vlast?

MILAŠ: Neće se brzo mijenjati poruke iz EU prema Crnoj Gori, uprkos činjenici da je došlo do promjene vlasti. Veliki su i nagomilani problemi i ne mogu se oni riješiti preko noći. Nekad, naravno, u primjeni ima objektivnih prepreka ali ima i onih koje se odnose na otpor političkih struktura prema ograničavanju moći, a što uključuje profesionalizaciju i jačanje institucija.

Naime, jedno je pričati i obećavati, a drugo je te riječi i obećanja sprovoditi u djelo. Nivo političke kulture u Crnoj Gori je prilično nizak, a doživljaj vlasti kod političkih aktera zabrinjavajuće sličan, nezavisno da li stoje na pozicijama vlasti ili opozicije.

Politička volja da se sistem depolitizuje i profesionalizuje, uz potrebne i suštinske reforme u pravosuđu praćene mjerljivim rezultatima ključno će definisati i dalji put Crne Gore u EU. Naravno, dosta će zavisiti i od dosljednosti EU u politici uslovljavanja.

MONITOR: Kako vidite nedavnu izjavu premijera Krivokapića da su male porodice egoistične, a one bez djece nepotpune? Kao proevropsku? Incident ili jasan kurs?

MILAŠ: Bilo bi dobro da se radi o „nespretnoj” izjavi premijera, ali bojim se da je to njegov autentičan politički stav jer je u korelaciji sa njegovim izjavama na slične teme, kao i političko-društveno-crkvenim angažmanom. Naravno, treba ukazati da je to problematičan stav i u suprotnosti sa elementarnim pravima i slobodama. Premijer bi morao biti upoznat i sa odredbama Ustava Crne Gore, koji u svom članu 73 jasno kaže da je država ta koja stvara uslove kojima se podstiče rađanje djece, posebno danas kada se suočavamo sa rastom steriliteta i sve većim ekonomsko-socijalnim preprekama za normalnu egzistenciju.

Ohrabruje činjenica da su najavljene izmjene i dopune seta socijalnih zakona, ali treba podsjetiti da je to sve daleko od standarda razvijenih demokratija, u kojima je socijalna politika na daleko višem nivou. Konačno, tekovine savremene Evrope, kojoj težimo, uključuju i uvažavanje individualnog prava na izbor formiranja porodice i individualni doživljaj forme te porodice.

MONITOR: Koliko smo daleko od završetka procesa pristupanja EU?

MILAŠ: Crna Gora ka EU ide puževom brzinom. Zabrinjavajuća je činjenica da nakon više od osam godina od otvaranja pristupnih pregovora sa EU nismo ni na pola puta, jer samo su tri poglavlja privremeno zatvorena i to ona u kojima nije bilo pravne tekovine EU sa kojom smo se trebali usaglašavati ili se radilo o minimalnim zahtjevima u dijelu usklađivanja sa politikama EU. Sad je situacija usložnjena sa novom metodologijom i nova vlast, pored brojnih tekućih stvari koje se odnose na ovaj proces, mora rekonstruisati pregovaračku strukturu.

Građani Crne Gore, ali i EU, s pravom očekuju da vlast dinamizira proces pregovora kroz efikasan sistem reformi koji prate mjerljivi rezultati za koji se sadašnja vladajuća većina zalagala retorički dok je bila opozicija. Međutim, čini se da ni novoj većini evropska posla nijesu prioritet, a tu urgentno, sistemski i stručno treba raditi. Nova pregovaračka struktura bi morala biti što prije u funkciji, a CGO je i ranije naglašavao da ona mora biti manje birokratizovana a učinkovitija, uz jasnije linije odgovornosti i inkluzivnost svih zainteresovanih strana.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo