Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, FOLOZOF I PUBLICIST: Oluja za unutrašnju upotrebu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Obilježavanje 20. godišnjice vojno polcijske akcije Oluja podgrijalo je velike domoljubne strasti na različitim stranama. Dolazi i do kvaremnnja odnosa Hrvatske i Srbije.
DVORNIK: Kritičari slavljenja Dana pobjede u Hrvatskoj kažu da za govor o sudbini žrtava koje nisu ‘hrvatske’ i dalje nema nikakvog prostora. Taj dan uopće i nije u centru krupne kontroverzije u Hrvatskoj, a kritičari su na margini, premda su izveli niz dobrih i razrađenih javnih akcija. Kako su se približavali dani vojne parade i proslave u Kninu, bilo je sve jasnije da će se jedva čuti glasove protiv jednostanosti, tj. nacionalističkog trijumfalizma. No ipak treba priznati da su vodeći političari i političarke, prije svega HDZ-ova Predsjednica Republike, u svojim govorima, čak i ovako trijumfalističkima i nacionalističkima, uvažili i činjenicu da su mnogi nedužni civili ubijeni, a da se mnogi izbjegli Srbi nikada nisu vratili.

To što je ta tema odjednom postala jabukom razdora između Srbije i Hrvatske i što Srbija nakon 20 godina otkriva suosjećanje sa žrtvama nema nikakve veze s ovom kritikom hrvatskog trijumfalizma s gledišta ljudskih prava. To samo pojačava fiksaciju uz obrasce kakvi su uspostavljeni prije 20 godina. Kada srbijanski vodeći političari uspostavljaju rituale poput dana žalosti zbog najvećeg progona Srba poslije Drugog svjetskog rata, a hrvatski im odgovaraju da je Hrvatska samo “branila svoje”, oni repetiraju stalno isti nacionalni sukob. Hrvatski političari će ignorirati i stotine ubijenih civila i sve prepreke koje je država kasnije postavljala povratku Srba, a srbijanski će prešutjeti da je ‘Republika srpska krajina’ bila nasilna tvorevina koja je isto tako progonila Hrvate i dobrim dijelom organizirala egzodus Srba kada je pokrenuta Oluja. Ali i jedni i drugi će te laži i prešućivanja tim uspješnije plasirati što ih ona druga strana bude jače napadala nacionalističkim ‘argumentima’.

MONITOR: Iako su se sporili oko mjesta za vojnu paradu, hrvatski zvaničnici su se složili da nema ništa sporno u načinu na koji hrvatska država obilježava godišnjicu operacije Oluje, nakon koje je više od dvjesta hiljada Srba, napustilo Hrvatsku, a prema podacima hrvatskog Helsinškog odbora, 677 civila je ubijeno prilikom te akcije. Zašto su civilne žrtve među hrvatskim Srbima za hrvatsku držav i danas tabu-tema?
DVORNIK: Nacionalistički konsenzus u političkoj eliti uglavnom vlada bez obzira na partijske razlike. Žrtve nisu tabu, nego su nebitne, jer i hrvatska politička elita i najveći dio javnosti optikom zajednice, u kojoj je bitno da je pobijedila ne samo hrvatska vojska i policija, nego sama ‘Hrvatska’. To što je pritom u realnosti barem policija poražena, jer nije uspostavila pravno stanje ni spriječila stotine ubojstava, masovnu pljačku i palež – sve je to drugorazredno pred činjenicom obnove imidža o hrvatskoj snazi i kontroli nad vlastitim teritorijem.

MONITOR: Kako vi objašnjavate najnovije povlačenje optužnog predloga hrvatskog tužilaštva, protiv Željka Sačića i Franje Drlje, početkom ove godine.. Tvrdi se da su samo dvije osobe, od kojih samo jedna pravosnažno, osuđene za zločine u Oluji. Koliki je uticaj hrvatskog vojno-policijskog kora i udruženja branitelja na opštu političku klimu i stanje u vezi sa ljudskim pravima?
DVORNIK: Njihov utjecaj kao interesnih grupa sigurno postoji – i lobistički, i kao grupa za pritisak u javnosti, a povremeno i kao veto-grupa. Ali važnije je što oni izražavaju ne samo poseban interes, nego mnogo proširenije shvaćanje, unutar kojega im pripada uloga ‘pravih’ i/ili ‘najboljih’ predstavnika naroda. Odustajanje od optužnice protiv Sačića i Drlje nije samo pitanje utjecaja grupe kojoj pripadaju, nego indikator nečega mnogo šireg i goreg: ili je zavjera šutnje i krivotvorenja dokumenata, uskraćivanja informacija, nevoljkog djelovanja pravosudnih službenika… toliko jaka da je veoma teško prikupiti sve važne dokaze, ili je pak u političkim krugovima koji na tužilaštvo imaju nezakonit utjecaj zaključeno da bi sudski progon ove dvojice bio nepopularan i neoportun. Što je od toga stvarno djelovalo mogu znati samo oni koji imaju insajderske informacije, ali i mi koji gledamo izvana možemo vidjeti da u bilo kojem od tih slučajeva solidarnost s mogućim zločincima i prešutno prihvaćanje zločina imaju jak utjecaj.

MONITOR: Ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarević koja je bila pomoćnica Generalnog sekratara Alijanse, nije na Vojnu paradu uspjela dovesti predstavnike vojnih formacija glavnih NATO partnera. I to je bio povod za prepucavanje između hrvatskog i srpskog državnog vrha. Da li su javna upozorenja šefa srpske dipomatije Ivice Dačića na to uticala?
DVORNIK: Ne vidim po čemu bi srbijanska vlada ili Dačić osobno imali takav utjecaj. Važnije je to što je cijeli taj događaj smišljen i organiziran u kratkom roku, iz političkih motiva, i ne vidim što bi ikakvi strani predstavnici – iznad uobičajenog diplomatskog protokola – na njemu uopće tražili. Ta je parada imala isključivo unutrašnji smisao – da vladajuća politička grupacija sebi otvori prostor za javni spektakl u kojem neće dominirati HDZ i njihove pristaše, i da se demonstrira nešto što državu prikazuje u dobrom svjetlu a istodobno imponira mnogim ljudima. Mislim da su u tome i uspjeli, jer je demonstracija vojske i drugih jedinica i njihove opreme ponudila dobar materijal za nacionalni ponos. Kad god je vojska u pitanju, opoziciji je jako teško pokvariti show, pa se tako i Predsjednica držala svoje formalne uloge, a ne uloge HDZ-ove igračice u diskreditiranju Vlade (što joj je inače stvarna uloga), a Tomislav Karamarko nije uspio reći ništa čime bi, uz poštovanje spram vojske, plasirao i neku dojmljivu kritiku. Na kraju, kada se tu vojnu paradu usporedi s primitivizmom događaja u Kninu 5. augusta, ona je na glavninu javnosti ostavila bolji dojam.

MONITOR: Ima političara i drugih javnih ličnosti koji smatraju da je saradnja na bazi obostranih interesa, u ekonomiji, kulturi, regionalnoj politici najbolji način da se „pomirenje” ostvari. Drugi insistiraju na ritualnom izvinjavanju uz kažnjavanje onih koji su počinili zločine nad građanima njihove države ili naroda. Kako da se loša prošlost ne ponavlja?
DVORNIK: Interesno povezivanje bi slijedilo model EU, ali bez normativne i političke integracije. I prilikom stvaranja početnog zajedničkog tržišta, u kojem su isprva sudjelovale samo Francuska, Benelux, Njemačka i Italija, to se opravdavalo na ovakav materijalistički način – neka raste robna razmjena, prekogranično investiranje, ekonomska suradnja, projekti od višestranog interesa… pa će svima biti teže u drugima vidjeti neprijatelje. Tu su, dakle, zajednički interes našle države koje su bile započele Drugi svjetski rat kao sile Osovine, i one koje su bile sa suprotne strane. Ali sve su se one bile izmijenile i zbog drugih stvari – od jasnog poraza u ratu, posljedičnog suđenja najkrupnijim ratnim zločincima, zatim ekonomskog poboljšanja, kompromisa rada i kapitala, unutrašnjeg suočavanja s prošlošću (najviše u zapadnoj Njemačkoj)… Toga kod nas nema. Kod nas je temeljni problem što se sfera partikularnih interesa – građansko društvo, tržišna privreda – nije emancipirala od političkog utjecaja, i to ne samo koruptnog, nego i od podređivanja svih posebnih interesa ‘zajedničkom’ nacionalnome. Tu partikularni ekonomski interesi djeluju mnogo slabije i sporije. Tu ni isprike ni izrazi žaljenja ne znače ono što je, da uzmemo najjači primjer, značilo klečanje Willyja Brandta u Varšavi. On je iza sebe imao društvo koje je ipak bilo svjesno golemog zločina koji je počinio njemački režim, uz sudjelovanje mnoštva Nijemaca i Njemica, dok ovdašnji političari, i kada iz raznih razloga negdje izraze žaljenje (priznanja krivnje i isprike baš nema), kasnije to relativiraju pred vlastitom nacionalističkom javnošću.

Nema ozbiljnog razgovora o pomirenju

MONITOR: Stalno se govorio o „pomirenju”, ali je sve manje jasno kako ćemo uopšte znati jednog dana da smo se „pomirili”?
DVORNIK: Prije svega, uza sve mnoštvo riječi, u postjugoslavenskoj regiji nikad nije bilo ozbiljnog govora o pomirenju. Nacionalistički političari, a to su, u različitim stilovima, gotovo svi, posežu za tom riječju samo kada druge treba optužiti da raspiruju sukobe ili ih u javnoj debati staviti u podređen položaj. Ne da je sve manje jasno kako bi to trebalo izgledati, nego nikada nije ni bilo jasno. Premda zapravo tu i nema velikih komplikacija: pomirenje nastaje onda kad ‘zajednice’ prestanu jedne druge prikazivati kao neprijatelje. Naime, sada vidimo da, premda posljednjih petnaestak godina nema velikih izgleda za otvoren (ratni) sukob, vodeći političari u raznim zemljama stalno vode politiku u kojoj je njihova zajednica pod prijetnjom druge, ili ju je druga izdala, ili se prema njoj nepošteno ponaša… To proizlazi iz temeljne kvalitete politike u ovim krajevima, koja je kolektivistička, u kojoj se sve filtrira kroz etno-nacionalni identitet, a njega nema ako se ne ističe razlike i suprotnosti spram drugih. Uostalom, i mnogi kritičari takvog stanja ostaju na neki način u njegovim okvirima: Tko bi bili subjekti pomirenja – ‘obični’ ljudi, ‘zajednice’, politička vodstva? Tzv. obični ljudi sami najčešće i nisu u sukobu; oni u sukobu sudjeluju samo ukoliko usvajaju ideologiju kolektivnih sukoba, pa podržavaju vođe, ‘mrze’ in abstracto sve pripadnike druge nacije itd. Oni se nemaju što miriti, jer nikakvog konkretnog sukoba s konkretnim individualnim sudionicima ni nema. Prema tome, put do ‘pomirenja’ vodi destruiranjem tih ideologijskih sklopova u svakoj od zajednica. Onda će se pokazati da one u suštini i nisu u sukobu, a konkretne stvari poput osude zločinaca, naknade štete i sl. bile bi rješive normalnim pravnim sredstvima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo