Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, FOLOZOF I PUBLICIST: Oluja za unutrašnju upotrebu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Obilježavanje 20. godišnjice vojno polcijske akcije Oluja podgrijalo je velike domoljubne strasti na različitim stranama. Dolazi i do kvaremnnja odnosa Hrvatske i Srbije.
DVORNIK: Kritičari slavljenja Dana pobjede u Hrvatskoj kažu da za govor o sudbini žrtava koje nisu ‘hrvatske’ i dalje nema nikakvog prostora. Taj dan uopće i nije u centru krupne kontroverzije u Hrvatskoj, a kritičari su na margini, premda su izveli niz dobrih i razrađenih javnih akcija. Kako su se približavali dani vojne parade i proslave u Kninu, bilo je sve jasnije da će se jedva čuti glasove protiv jednostanosti, tj. nacionalističkog trijumfalizma. No ipak treba priznati da su vodeći političari i političarke, prije svega HDZ-ova Predsjednica Republike, u svojim govorima, čak i ovako trijumfalističkima i nacionalističkima, uvažili i činjenicu da su mnogi nedužni civili ubijeni, a da se mnogi izbjegli Srbi nikada nisu vratili.

To što je ta tema odjednom postala jabukom razdora između Srbije i Hrvatske i što Srbija nakon 20 godina otkriva suosjećanje sa žrtvama nema nikakve veze s ovom kritikom hrvatskog trijumfalizma s gledišta ljudskih prava. To samo pojačava fiksaciju uz obrasce kakvi su uspostavljeni prije 20 godina. Kada srbijanski vodeći političari uspostavljaju rituale poput dana žalosti zbog najvećeg progona Srba poslije Drugog svjetskog rata, a hrvatski im odgovaraju da je Hrvatska samo “branila svoje”, oni repetiraju stalno isti nacionalni sukob. Hrvatski političari će ignorirati i stotine ubijenih civila i sve prepreke koje je država kasnije postavljala povratku Srba, a srbijanski će prešutjeti da je ‘Republika srpska krajina’ bila nasilna tvorevina koja je isto tako progonila Hrvate i dobrim dijelom organizirala egzodus Srba kada je pokrenuta Oluja. Ali i jedni i drugi će te laži i prešućivanja tim uspješnije plasirati što ih ona druga strana bude jače napadala nacionalističkim ‘argumentima’.

MONITOR: Iako su se sporili oko mjesta za vojnu paradu, hrvatski zvaničnici su se složili da nema ništa sporno u načinu na koji hrvatska država obilježava godišnjicu operacije Oluje, nakon koje je više od dvjesta hiljada Srba, napustilo Hrvatsku, a prema podacima hrvatskog Helsinškog odbora, 677 civila je ubijeno prilikom te akcije. Zašto su civilne žrtve među hrvatskim Srbima za hrvatsku držav i danas tabu-tema?
DVORNIK: Nacionalistički konsenzus u političkoj eliti uglavnom vlada bez obzira na partijske razlike. Žrtve nisu tabu, nego su nebitne, jer i hrvatska politička elita i najveći dio javnosti optikom zajednice, u kojoj je bitno da je pobijedila ne samo hrvatska vojska i policija, nego sama ‘Hrvatska’. To što je pritom u realnosti barem policija poražena, jer nije uspostavila pravno stanje ni spriječila stotine ubojstava, masovnu pljačku i palež – sve je to drugorazredno pred činjenicom obnove imidža o hrvatskoj snazi i kontroli nad vlastitim teritorijem.

MONITOR: Kako vi objašnjavate najnovije povlačenje optužnog predloga hrvatskog tužilaštva, protiv Željka Sačića i Franje Drlje, početkom ove godine.. Tvrdi se da su samo dvije osobe, od kojih samo jedna pravosnažno, osuđene za zločine u Oluji. Koliki je uticaj hrvatskog vojno-policijskog kora i udruženja branitelja na opštu političku klimu i stanje u vezi sa ljudskim pravima?
DVORNIK: Njihov utjecaj kao interesnih grupa sigurno postoji – i lobistički, i kao grupa za pritisak u javnosti, a povremeno i kao veto-grupa. Ali važnije je što oni izražavaju ne samo poseban interes, nego mnogo proširenije shvaćanje, unutar kojega im pripada uloga ‘pravih’ i/ili ‘najboljih’ predstavnika naroda. Odustajanje od optužnice protiv Sačića i Drlje nije samo pitanje utjecaja grupe kojoj pripadaju, nego indikator nečega mnogo šireg i goreg: ili je zavjera šutnje i krivotvorenja dokumenata, uskraćivanja informacija, nevoljkog djelovanja pravosudnih službenika… toliko jaka da je veoma teško prikupiti sve važne dokaze, ili je pak u političkim krugovima koji na tužilaštvo imaju nezakonit utjecaj zaključeno da bi sudski progon ove dvojice bio nepopularan i neoportun. Što je od toga stvarno djelovalo mogu znati samo oni koji imaju insajderske informacije, ali i mi koji gledamo izvana možemo vidjeti da u bilo kojem od tih slučajeva solidarnost s mogućim zločincima i prešutno prihvaćanje zločina imaju jak utjecaj.

MONITOR: Ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarević koja je bila pomoćnica Generalnog sekratara Alijanse, nije na Vojnu paradu uspjela dovesti predstavnike vojnih formacija glavnih NATO partnera. I to je bio povod za prepucavanje između hrvatskog i srpskog državnog vrha. Da li su javna upozorenja šefa srpske dipomatije Ivice Dačića na to uticala?
DVORNIK: Ne vidim po čemu bi srbijanska vlada ili Dačić osobno imali takav utjecaj. Važnije je to što je cijeli taj događaj smišljen i organiziran u kratkom roku, iz političkih motiva, i ne vidim što bi ikakvi strani predstavnici – iznad uobičajenog diplomatskog protokola – na njemu uopće tražili. Ta je parada imala isključivo unutrašnji smisao – da vladajuća politička grupacija sebi otvori prostor za javni spektakl u kojem neće dominirati HDZ i njihove pristaše, i da se demonstrira nešto što državu prikazuje u dobrom svjetlu a istodobno imponira mnogim ljudima. Mislim da su u tome i uspjeli, jer je demonstracija vojske i drugih jedinica i njihove opreme ponudila dobar materijal za nacionalni ponos. Kad god je vojska u pitanju, opoziciji je jako teško pokvariti show, pa se tako i Predsjednica držala svoje formalne uloge, a ne uloge HDZ-ove igračice u diskreditiranju Vlade (što joj je inače stvarna uloga), a Tomislav Karamarko nije uspio reći ništa čime bi, uz poštovanje spram vojske, plasirao i neku dojmljivu kritiku. Na kraju, kada se tu vojnu paradu usporedi s primitivizmom događaja u Kninu 5. augusta, ona je na glavninu javnosti ostavila bolji dojam.

MONITOR: Ima političara i drugih javnih ličnosti koji smatraju da je saradnja na bazi obostranih interesa, u ekonomiji, kulturi, regionalnoj politici najbolji način da se „pomirenje” ostvari. Drugi insistiraju na ritualnom izvinjavanju uz kažnjavanje onih koji su počinili zločine nad građanima njihove države ili naroda. Kako da se loša prošlost ne ponavlja?
DVORNIK: Interesno povezivanje bi slijedilo model EU, ali bez normativne i političke integracije. I prilikom stvaranja početnog zajedničkog tržišta, u kojem su isprva sudjelovale samo Francuska, Benelux, Njemačka i Italija, to se opravdavalo na ovakav materijalistički način – neka raste robna razmjena, prekogranično investiranje, ekonomska suradnja, projekti od višestranog interesa… pa će svima biti teže u drugima vidjeti neprijatelje. Tu su, dakle, zajednički interes našle države koje su bile započele Drugi svjetski rat kao sile Osovine, i one koje su bile sa suprotne strane. Ali sve su se one bile izmijenile i zbog drugih stvari – od jasnog poraza u ratu, posljedičnog suđenja najkrupnijim ratnim zločincima, zatim ekonomskog poboljšanja, kompromisa rada i kapitala, unutrašnjeg suočavanja s prošlošću (najviše u zapadnoj Njemačkoj)… Toga kod nas nema. Kod nas je temeljni problem što se sfera partikularnih interesa – građansko društvo, tržišna privreda – nije emancipirala od političkog utjecaja, i to ne samo koruptnog, nego i od podređivanja svih posebnih interesa ‘zajedničkom’ nacionalnome. Tu partikularni ekonomski interesi djeluju mnogo slabije i sporije. Tu ni isprike ni izrazi žaljenja ne znače ono što je, da uzmemo najjači primjer, značilo klečanje Willyja Brandta u Varšavi. On je iza sebe imao društvo koje je ipak bilo svjesno golemog zločina koji je počinio njemački režim, uz sudjelovanje mnoštva Nijemaca i Njemica, dok ovdašnji političari, i kada iz raznih razloga negdje izraze žaljenje (priznanja krivnje i isprike baš nema), kasnije to relativiraju pred vlastitom nacionalističkom javnošću.

Nema ozbiljnog razgovora o pomirenju

MONITOR: Stalno se govorio o „pomirenju”, ali je sve manje jasno kako ćemo uopšte znati jednog dana da smo se „pomirili”?
DVORNIK: Prije svega, uza sve mnoštvo riječi, u postjugoslavenskoj regiji nikad nije bilo ozbiljnog govora o pomirenju. Nacionalistički političari, a to su, u različitim stilovima, gotovo svi, posežu za tom riječju samo kada druge treba optužiti da raspiruju sukobe ili ih u javnoj debati staviti u podređen položaj. Ne da je sve manje jasno kako bi to trebalo izgledati, nego nikada nije ni bilo jasno. Premda zapravo tu i nema velikih komplikacija: pomirenje nastaje onda kad ‘zajednice’ prestanu jedne druge prikazivati kao neprijatelje. Naime, sada vidimo da, premda posljednjih petnaestak godina nema velikih izgleda za otvoren (ratni) sukob, vodeći političari u raznim zemljama stalno vode politiku u kojoj je njihova zajednica pod prijetnjom druge, ili ju je druga izdala, ili se prema njoj nepošteno ponaša… To proizlazi iz temeljne kvalitete politike u ovim krajevima, koja je kolektivistička, u kojoj se sve filtrira kroz etno-nacionalni identitet, a njega nema ako se ne ističe razlike i suprotnosti spram drugih. Uostalom, i mnogi kritičari takvog stanja ostaju na neki način u njegovim okvirima: Tko bi bili subjekti pomirenja – ‘obični’ ljudi, ‘zajednice’, politička vodstva? Tzv. obični ljudi sami najčešće i nisu u sukobu; oni u sukobu sudjeluju samo ukoliko usvajaju ideologiju kolektivnih sukoba, pa podržavaju vođe, ‘mrze’ in abstracto sve pripadnike druge nacije itd. Oni se nemaju što miriti, jer nikakvog konkretnog sukoba s konkretnim individualnim sudionicima ni nema. Prema tome, put do ‘pomirenja’ vodi destruiranjem tih ideologijskih sklopova u svakoj od zajednica. Onda će se pokazati da one u suštini i nisu u sukobu, a konkretne stvari poput osude zločinaca, naknade štete i sl. bile bi rješive normalnim pravnim sredstvima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo