Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, FOLOZOF I PUBLICIST: Oluja za unutrašnju upotrebu

Objavljeno prije

na

srdjan-dvornik-crop

MONITOR: Obilježavanje 20. godišnjice vojno polcijske akcije Oluja podgrijalo je velike domoljubne strasti na različitim stranama. Dolazi i do kvaremnnja odnosa Hrvatske i Srbije.
DVORNIK: Kritičari slavljenja Dana pobjede u Hrvatskoj kažu da za govor o sudbini žrtava koje nisu ‘hrvatske’ i dalje nema nikakvog prostora. Taj dan uopće i nije u centru krupne kontroverzije u Hrvatskoj, a kritičari su na margini, premda su izveli niz dobrih i razrađenih javnih akcija. Kako su se približavali dani vojne parade i proslave u Kninu, bilo je sve jasnije da će se jedva čuti glasove protiv jednostanosti, tj. nacionalističkog trijumfalizma. No ipak treba priznati da su vodeći političari i političarke, prije svega HDZ-ova Predsjednica Republike, u svojim govorima, čak i ovako trijumfalističkima i nacionalističkima, uvažili i činjenicu da su mnogi nedužni civili ubijeni, a da se mnogi izbjegli Srbi nikada nisu vratili.

To što je ta tema odjednom postala jabukom razdora između Srbije i Hrvatske i što Srbija nakon 20 godina otkriva suosjećanje sa žrtvama nema nikakve veze s ovom kritikom hrvatskog trijumfalizma s gledišta ljudskih prava. To samo pojačava fiksaciju uz obrasce kakvi su uspostavljeni prije 20 godina. Kada srbijanski vodeći političari uspostavljaju rituale poput dana žalosti zbog najvećeg progona Srba poslije Drugog svjetskog rata, a hrvatski im odgovaraju da je Hrvatska samo “branila svoje”, oni repetiraju stalno isti nacionalni sukob. Hrvatski političari će ignorirati i stotine ubijenih civila i sve prepreke koje je država kasnije postavljala povratku Srba, a srbijanski će prešutjeti da je ‘Republika srpska krajina’ bila nasilna tvorevina koja je isto tako progonila Hrvate i dobrim dijelom organizirala egzodus Srba kada je pokrenuta Oluja. Ali i jedni i drugi će te laži i prešućivanja tim uspješnije plasirati što ih ona druga strana bude jače napadala nacionalističkim ‘argumentima’.

MONITOR: Iako su se sporili oko mjesta za vojnu paradu, hrvatski zvaničnici su se složili da nema ništa sporno u načinu na koji hrvatska država obilježava godišnjicu operacije Oluje, nakon koje je više od dvjesta hiljada Srba, napustilo Hrvatsku, a prema podacima hrvatskog Helsinškog odbora, 677 civila je ubijeno prilikom te akcije. Zašto su civilne žrtve među hrvatskim Srbima za hrvatsku držav i danas tabu-tema?
DVORNIK: Nacionalistički konsenzus u političkoj eliti uglavnom vlada bez obzira na partijske razlike. Žrtve nisu tabu, nego su nebitne, jer i hrvatska politička elita i najveći dio javnosti optikom zajednice, u kojoj je bitno da je pobijedila ne samo hrvatska vojska i policija, nego sama ‘Hrvatska’. To što je pritom u realnosti barem policija poražena, jer nije uspostavila pravno stanje ni spriječila stotine ubojstava, masovnu pljačku i palež – sve je to drugorazredno pred činjenicom obnove imidža o hrvatskoj snazi i kontroli nad vlastitim teritorijem.

MONITOR: Kako vi objašnjavate najnovije povlačenje optužnog predloga hrvatskog tužilaštva, protiv Željka Sačića i Franje Drlje, početkom ove godine.. Tvrdi se da su samo dvije osobe, od kojih samo jedna pravosnažno, osuđene za zločine u Oluji. Koliki je uticaj hrvatskog vojno-policijskog kora i udruženja branitelja na opštu političku klimu i stanje u vezi sa ljudskim pravima?
DVORNIK: Njihov utjecaj kao interesnih grupa sigurno postoji – i lobistički, i kao grupa za pritisak u javnosti, a povremeno i kao veto-grupa. Ali važnije je što oni izražavaju ne samo poseban interes, nego mnogo proširenije shvaćanje, unutar kojega im pripada uloga ‘pravih’ i/ili ‘najboljih’ predstavnika naroda. Odustajanje od optužnice protiv Sačića i Drlje nije samo pitanje utjecaja grupe kojoj pripadaju, nego indikator nečega mnogo šireg i goreg: ili je zavjera šutnje i krivotvorenja dokumenata, uskraćivanja informacija, nevoljkog djelovanja pravosudnih službenika… toliko jaka da je veoma teško prikupiti sve važne dokaze, ili je pak u političkim krugovima koji na tužilaštvo imaju nezakonit utjecaj zaključeno da bi sudski progon ove dvojice bio nepopularan i neoportun. Što je od toga stvarno djelovalo mogu znati samo oni koji imaju insajderske informacije, ali i mi koji gledamo izvana možemo vidjeti da u bilo kojem od tih slučajeva solidarnost s mogućim zločincima i prešutno prihvaćanje zločina imaju jak utjecaj.

MONITOR: Ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarević koja je bila pomoćnica Generalnog sekratara Alijanse, nije na Vojnu paradu uspjela dovesti predstavnike vojnih formacija glavnih NATO partnera. I to je bio povod za prepucavanje između hrvatskog i srpskog državnog vrha. Da li su javna upozorenja šefa srpske dipomatije Ivice Dačića na to uticala?
DVORNIK: Ne vidim po čemu bi srbijanska vlada ili Dačić osobno imali takav utjecaj. Važnije je to što je cijeli taj događaj smišljen i organiziran u kratkom roku, iz političkih motiva, i ne vidim što bi ikakvi strani predstavnici – iznad uobičajenog diplomatskog protokola – na njemu uopće tražili. Ta je parada imala isključivo unutrašnji smisao – da vladajuća politička grupacija sebi otvori prostor za javni spektakl u kojem neće dominirati HDZ i njihove pristaše, i da se demonstrira nešto što državu prikazuje u dobrom svjetlu a istodobno imponira mnogim ljudima. Mislim da su u tome i uspjeli, jer je demonstracija vojske i drugih jedinica i njihove opreme ponudila dobar materijal za nacionalni ponos. Kad god je vojska u pitanju, opoziciji je jako teško pokvariti show, pa se tako i Predsjednica držala svoje formalne uloge, a ne uloge HDZ-ove igračice u diskreditiranju Vlade (što joj je inače stvarna uloga), a Tomislav Karamarko nije uspio reći ništa čime bi, uz poštovanje spram vojske, plasirao i neku dojmljivu kritiku. Na kraju, kada se tu vojnu paradu usporedi s primitivizmom događaja u Kninu 5. augusta, ona je na glavninu javnosti ostavila bolji dojam.

MONITOR: Ima političara i drugih javnih ličnosti koji smatraju da je saradnja na bazi obostranih interesa, u ekonomiji, kulturi, regionalnoj politici najbolji način da se „pomirenje” ostvari. Drugi insistiraju na ritualnom izvinjavanju uz kažnjavanje onih koji su počinili zločine nad građanima njihove države ili naroda. Kako da se loša prošlost ne ponavlja?
DVORNIK: Interesno povezivanje bi slijedilo model EU, ali bez normativne i političke integracije. I prilikom stvaranja početnog zajedničkog tržišta, u kojem su isprva sudjelovale samo Francuska, Benelux, Njemačka i Italija, to se opravdavalo na ovakav materijalistički način – neka raste robna razmjena, prekogranično investiranje, ekonomska suradnja, projekti od višestranog interesa… pa će svima biti teže u drugima vidjeti neprijatelje. Tu su, dakle, zajednički interes našle države koje su bile započele Drugi svjetski rat kao sile Osovine, i one koje su bile sa suprotne strane. Ali sve su se one bile izmijenile i zbog drugih stvari – od jasnog poraza u ratu, posljedičnog suđenja najkrupnijim ratnim zločincima, zatim ekonomskog poboljšanja, kompromisa rada i kapitala, unutrašnjeg suočavanja s prošlošću (najviše u zapadnoj Njemačkoj)… Toga kod nas nema. Kod nas je temeljni problem što se sfera partikularnih interesa – građansko društvo, tržišna privreda – nije emancipirala od političkog utjecaja, i to ne samo koruptnog, nego i od podređivanja svih posebnih interesa ‘zajedničkom’ nacionalnome. Tu partikularni ekonomski interesi djeluju mnogo slabije i sporije. Tu ni isprike ni izrazi žaljenja ne znače ono što je, da uzmemo najjači primjer, značilo klečanje Willyja Brandta u Varšavi. On je iza sebe imao društvo koje je ipak bilo svjesno golemog zločina koji je počinio njemački režim, uz sudjelovanje mnoštva Nijemaca i Njemica, dok ovdašnji političari, i kada iz raznih razloga negdje izraze žaljenje (priznanja krivnje i isprike baš nema), kasnije to relativiraju pred vlastitom nacionalističkom javnošću.

Nema ozbiljnog razgovora o pomirenju

MONITOR: Stalno se govorio o „pomirenju”, ali je sve manje jasno kako ćemo uopšte znati jednog dana da smo se „pomirili”?
DVORNIK: Prije svega, uza sve mnoštvo riječi, u postjugoslavenskoj regiji nikad nije bilo ozbiljnog govora o pomirenju. Nacionalistički političari, a to su, u različitim stilovima, gotovo svi, posežu za tom riječju samo kada druge treba optužiti da raspiruju sukobe ili ih u javnoj debati staviti u podređen položaj. Ne da je sve manje jasno kako bi to trebalo izgledati, nego nikada nije ni bilo jasno. Premda zapravo tu i nema velikih komplikacija: pomirenje nastaje onda kad ‘zajednice’ prestanu jedne druge prikazivati kao neprijatelje. Naime, sada vidimo da, premda posljednjih petnaestak godina nema velikih izgleda za otvoren (ratni) sukob, vodeći političari u raznim zemljama stalno vode politiku u kojoj je njihova zajednica pod prijetnjom druge, ili ju je druga izdala, ili se prema njoj nepošteno ponaša… To proizlazi iz temeljne kvalitete politike u ovim krajevima, koja je kolektivistička, u kojoj se sve filtrira kroz etno-nacionalni identitet, a njega nema ako se ne ističe razlike i suprotnosti spram drugih. Uostalom, i mnogi kritičari takvog stanja ostaju na neki način u njegovim okvirima: Tko bi bili subjekti pomirenja – ‘obični’ ljudi, ‘zajednice’, politička vodstva? Tzv. obični ljudi sami najčešće i nisu u sukobu; oni u sukobu sudjeluju samo ukoliko usvajaju ideologiju kolektivnih sukoba, pa podržavaju vođe, ‘mrze’ in abstracto sve pripadnike druge nacije itd. Oni se nemaju što miriti, jer nikakvog konkretnog sukoba s konkretnim individualnim sudionicima ni nema. Prema tome, put do ‘pomirenja’ vodi destruiranjem tih ideologijskih sklopova u svakoj od zajednica. Onda će se pokazati da one u suštini i nisu u sukobu, a konkretne stvari poput osude zločinaca, naknade štete i sl. bile bi rješive normalnim pravnim sredstvima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo