INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, FOLOZOF I PUBLICIST: Oluja za unutrašnju upotrebu

MONITOR: Obilježavanje 20. godišnjice vojno polcijske akcije Oluja podgrijalo je velike domoljubne strasti na različitim stranama. Dolazi i do kvaremnnja odnosa Hrvatske i Srbije.
DVORNIK: Kritičari slavljenja Dana pobjede u Hrvatskoj kažu da za govor o sudbini žrtava koje nisu ‘hrvatske’ i dalje nema nikakvog prostora. Taj dan uopće i nije u centru krupne kontroverzije u Hrvatskoj, a kritičari su na margini, premda su izveli niz dobrih i razrađenih javnih akcija. Kako su se približavali dani vojne parade i proslave u Kninu, bilo je sve jasnije da će se jedva čuti glasove protiv jednostanosti, tj. nacionalističkog trijumfalizma. No ipak treba priznati da su vodeći političari i političarke, prije svega HDZ-ova Predsjednica Republike, u svojim govorima, čak i ovako trijumfalističkima i nacionalističkima, uvažili i činjenicu da su mnogi nedužni civili ubijeni, a da se mnogi izbjegli Srbi nikada nisu vratili.
To što je ta tema odjednom postala jabukom razdora između Srbije i Hrvatske i što Srbija nakon 20 godina otkriva suosjećanje sa žrtvama nema nikakve veze s ovom kritikom hrvatskog trijumfalizma s gledišta ljudskih prava. To samo pojačava fiksaciju uz obrasce kakvi su uspostavljeni prije 20 godina. Kada srbijanski vodeći političari uspostavljaju rituale poput dana žalosti zbog najvećeg progona Srba poslije Drugog svjetskog rata, a hrvatski im odgovaraju da je Hrvatska samo “branila svoje”, oni repetiraju stalno isti nacionalni sukob. Hrvatski političari će ignorirati i stotine ubijenih civila i sve prepreke koje je država kasnije postavljala povratku Srba, a srbijanski će prešutjeti da je ‘Republika srpska krajina’ bila nasilna tvorevina koja je isto tako progonila Hrvate i dobrim dijelom organizirala egzodus Srba kada je pokrenuta Oluja. Ali i jedni i drugi će te laži i prešućivanja tim uspješnije plasirati što ih ona druga strana bude jače napadala nacionalističkim ‘argumentima’.
MONITOR: Iako su se sporili oko mjesta za vojnu paradu, hrvatski zvaničnici su se složili da nema ništa sporno u načinu na koji hrvatska država obilježava godišnjicu operacije Oluje, nakon koje je više od dvjesta hiljada Srba, napustilo Hrvatsku, a prema podacima hrvatskog Helsinškog odbora, 677 civila je ubijeno prilikom te akcije. Zašto su civilne žrtve među hrvatskim Srbima za hrvatsku držav i danas tabu-tema?
DVORNIK: Nacionalistički konsenzus u političkoj eliti uglavnom vlada bez obzira na partijske razlike. Žrtve nisu tabu, nego su nebitne, jer i hrvatska politička elita i najveći dio javnosti optikom zajednice, u kojoj je bitno da je pobijedila ne samo hrvatska vojska i policija, nego sama ‘Hrvatska’. To što je pritom u realnosti barem policija poražena, jer nije uspostavila pravno stanje ni spriječila stotine ubojstava, masovnu pljačku i palež – sve je to drugorazredno pred činjenicom obnove imidža o hrvatskoj snazi i kontroli nad vlastitim teritorijem.
MONITOR: Kako vi objašnjavate najnovije povlačenje optužnog predloga hrvatskog tužilaštva, protiv Željka Sačića i Franje Drlje, početkom ove godine.. Tvrdi se da su samo dvije osobe, od kojih samo jedna pravosnažno, osuđene za zločine u Oluji. Koliki je uticaj hrvatskog vojno-policijskog kora i udruženja branitelja na opštu političku klimu i stanje u vezi sa ljudskim pravima?
DVORNIK: Njihov utjecaj kao interesnih grupa sigurno postoji – i lobistički, i kao grupa za pritisak u javnosti, a povremeno i kao veto-grupa. Ali važnije je što oni izražavaju ne samo poseban interes, nego mnogo proširenije shvaćanje, unutar kojega im pripada uloga ‘pravih’ i/ili ‘najboljih’ predstavnika naroda. Odustajanje od optužnice protiv Sačića i Drlje nije samo pitanje utjecaja grupe kojoj pripadaju, nego indikator nečega mnogo šireg i goreg: ili je zavjera šutnje i krivotvorenja dokumenata, uskraćivanja informacija, nevoljkog djelovanja pravosudnih službenika… toliko jaka da je veoma teško prikupiti sve važne dokaze, ili je pak u političkim krugovima koji na tužilaštvo imaju nezakonit utjecaj zaključeno da bi sudski progon ove dvojice bio nepopularan i neoportun. Što je od toga stvarno djelovalo mogu znati samo oni koji imaju insajderske informacije, ali i mi koji gledamo izvana možemo vidjeti da u bilo kojem od tih slučajeva solidarnost s mogućim zločincima i prešutno prihvaćanje zločina imaju jak utjecaj.
MONITOR: Ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarević koja je bila pomoćnica Generalnog sekratara Alijanse, nije na Vojnu paradu uspjela dovesti predstavnike vojnih formacija glavnih NATO partnera. I to je bio povod za prepucavanje između hrvatskog i srpskog državnog vrha. Da li su javna upozorenja šefa srpske dipomatije Ivice Dačića na to uticala?
DVORNIK: Ne vidim po čemu bi srbijanska vlada ili Dačić osobno imali takav utjecaj. Važnije je to što je cijeli taj događaj smišljen i organiziran u kratkom roku, iz političkih motiva, i ne vidim što bi ikakvi strani predstavnici – iznad uobičajenog diplomatskog protokola – na njemu uopće tražili. Ta je parada imala isključivo unutrašnji smisao – da vladajuća politička grupacija sebi otvori prostor za javni spektakl u kojem neće dominirati HDZ i njihove pristaše, i da se demonstrira nešto što državu prikazuje u dobrom svjetlu a istodobno imponira mnogim ljudima. Mislim da su u tome i uspjeli, jer je demonstracija vojske i drugih jedinica i njihove opreme ponudila dobar materijal za nacionalni ponos. Kad god je vojska u pitanju, opoziciji je jako teško pokvariti show, pa se tako i Predsjednica držala svoje formalne uloge, a ne uloge HDZ-ove igračice u diskreditiranju Vlade (što joj je inače stvarna uloga), a Tomislav Karamarko nije uspio reći ništa čime bi, uz poštovanje spram vojske, plasirao i neku dojmljivu kritiku. Na kraju, kada se tu vojnu paradu usporedi s primitivizmom događaja u Kninu 5. augusta, ona je na glavninu javnosti ostavila bolji dojam.
MONITOR: Ima političara i drugih javnih ličnosti koji smatraju da je saradnja na bazi obostranih interesa, u ekonomiji, kulturi, regionalnoj politici najbolji način da se „pomirenje” ostvari. Drugi insistiraju na ritualnom izvinjavanju uz kažnjavanje onih koji su počinili zločine nad građanima njihove države ili naroda. Kako da se loša prošlost ne ponavlja?
DVORNIK: Interesno povezivanje bi slijedilo model EU, ali bez normativne i političke integracije. I prilikom stvaranja početnog zajedničkog tržišta, u kojem su isprva sudjelovale samo Francuska, Benelux, Njemačka i Italija, to se opravdavalo na ovakav materijalistički način – neka raste robna razmjena, prekogranično investiranje, ekonomska suradnja, projekti od višestranog interesa… pa će svima biti teže u drugima vidjeti neprijatelje. Tu su, dakle, zajednički interes našle države koje su bile započele Drugi svjetski rat kao sile Osovine, i one koje su bile sa suprotne strane. Ali sve su se one bile izmijenile i zbog drugih stvari – od jasnog poraza u ratu, posljedičnog suđenja najkrupnijim ratnim zločincima, zatim ekonomskog poboljšanja, kompromisa rada i kapitala, unutrašnjeg suočavanja s prošlošću (najviše u zapadnoj Njemačkoj)… Toga kod nas nema. Kod nas je temeljni problem što se sfera partikularnih interesa – građansko društvo, tržišna privreda – nije emancipirala od političkog utjecaja, i to ne samo koruptnog, nego i od podređivanja svih posebnih interesa ‘zajedničkom’ nacionalnome. Tu partikularni ekonomski interesi djeluju mnogo slabije i sporije. Tu ni isprike ni izrazi žaljenja ne znače ono što je, da uzmemo najjači primjer, značilo klečanje Willyja Brandta u Varšavi. On je iza sebe imao društvo koje je ipak bilo svjesno golemog zločina koji je počinio njemački režim, uz sudjelovanje mnoštva Nijemaca i Njemica, dok ovdašnji političari, i kada iz raznih razloga negdje izraze žaljenje (priznanja krivnje i isprike baš nema), kasnije to relativiraju pred vlastitom nacionalističkom javnošću.
Nema ozbiljnog razgovora o pomirenju
MONITOR: Stalno se govorio o „pomirenju”, ali je sve manje jasno kako ćemo uopšte znati jednog dana da smo se „pomirili”?
DVORNIK: Prije svega, uza sve mnoštvo riječi, u postjugoslavenskoj regiji nikad nije bilo ozbiljnog govora o pomirenju. Nacionalistički političari, a to su, u različitim stilovima, gotovo svi, posežu za tom riječju samo kada druge treba optužiti da raspiruju sukobe ili ih u javnoj debati staviti u podređen položaj. Ne da je sve manje jasno kako bi to trebalo izgledati, nego nikada nije ni bilo jasno. Premda zapravo tu i nema velikih komplikacija: pomirenje nastaje onda kad ‘zajednice’ prestanu jedne druge prikazivati kao neprijatelje. Naime, sada vidimo da, premda posljednjih petnaestak godina nema velikih izgleda za otvoren (ratni) sukob, vodeći političari u raznim zemljama stalno vode politiku u kojoj je njihova zajednica pod prijetnjom druge, ili ju je druga izdala, ili se prema njoj nepošteno ponaša… To proizlazi iz temeljne kvalitete politike u ovim krajevima, koja je kolektivistička, u kojoj se sve filtrira kroz etno-nacionalni identitet, a njega nema ako se ne ističe razlike i suprotnosti spram drugih. Uostalom, i mnogi kritičari takvog stanja ostaju na neki način u njegovim okvirima: Tko bi bili subjekti pomirenja – ‘obični’ ljudi, ‘zajednice’, politička vodstva? Tzv. obični ljudi sami najčešće i nisu u sukobu; oni u sukobu sudjeluju samo ukoliko usvajaju ideologiju kolektivnih sukoba, pa podržavaju vođe, ‘mrze’ in abstracto sve pripadnike druge nacije itd. Oni se nemaju što miriti, jer nikakvog konkretnog sukoba s konkretnim individualnim sudionicima ni nema. Prema tome, put do ‘pomirenja’ vodi destruiranjem tih ideologijskih sklopova u svakoj od zajednica. Onda će se pokazati da one u suštini i nisu u sukobu, a konkretne stvari poput osude zločinaca, naknade štete i sl. bile bi rješive normalnim pravnim sredstvima.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EMIR ĆATOVIĆ, GLUMAC: Slušati unutrašnji glas

Za mene su vještine koje sam stekao na ovom master programu od neprocjenjive vrijednosti, posebno jer sam ih učio od sjajne mentorke Amande Brennan, koju krasi bogato iskustvo u podučavanju glumaca, od kojih su neki i oskarovci
Navikli smo da domaći stvaraoci iz svijeta glume, pozorišta i filma budu prepoznati na regionalnom nivou i da imaju priliku da svoj talenat i umijeće pokažu u zemljama okruženja. Međutim, možemo se pohvaliti i da je talenat jednog crnogorskog glumca prepoznat na jednoj od najboljih glumačkih škola na svijetu, kakva je ona koju je nedavno i završio Emir Ćatović. Talenat, znanje, vještina i vrlina nijesu promakli eminentnim stručnjacima koji su mu otvorili vrata Univerziteta u Londonu. Emir Ćatović je kao dobitnik prestižne Čivning stipendije master studije glume završio na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Ćatović je diplomirao glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Stalni je član ansambla Gradskog pozorišta Podgorica od 2015. godine. Već kao student druge godine glume započeo je profesionalnu karijeru ulogom u predstavi Na ljetovanju Crnogorskog narodnog pozorišta. Osim mnogobrojnih uloga koje je ostvario u matičnom pozorištu, imao je zapažene angažmane u nacionalnom teatru, Zetskom domu, tivatskom Centru za kulturu, Grad teatru Budva, bjelopoljskom Centru za kulturu, Nikšićkom pozorištu, kao i u Beogradskom dramskom pozorištu. Igrao je u televizijskim serijama i filmovima.
MONITOR: Kako je došlo do odlaska u London i nastavka školovanja? Prije toga ste igrali u mnogim predstavama različitih teatara, snimali filmove… Šta je bilo presudno?
ĆATOVIĆ: Prethodno iskustvo je uticalo na moju odluku da školovanje nastavim u inostranstvu. Ono me podstaklo da tražim izazovnije okolnosti u kojima bih se razvijao, i profesionalno, i lično. Znajući koliko je umjetnost glume napredovala širom meridijana, koliko je sistema koji se danas koriste u svim oblastima industrije, želio sam da se upoznam s drugačijim pristupom glumačkom poslu. Želja da obogatim i unaprijedim svoj izraz me vukla ka jednom od izvora tih vještina.
MONITOR: Kakav je bio prijemni ispit? Vjerujem da je, kao i prethodnih godina, bilo mnogo kandidata a veoma mali broj mjesta za upis.
ĆATOVIĆ: London je grad sa izuzetno razvijenim kulturnim životom, koji broji više od 200 pozorišta i koji je sjedište nekih od najboljih svjetskih produkcija. Znajući to, pri samoj prijavi na prijemni ispit očekivao sam veliku konkurenciju, posebno jer sam imao u vidu i to da ovaj fakultet upisuju glumci iz svih krajeva svijeta. Takođe, smjer koji sam upisao važi za najpopularniji među glumcima. Na tom smjeru se prijavi preko deset hiljada kandidata, a samo jedan od profesora isprati preko tri hiljade audicija. Znao sam da je upis na ovaj fakultet izazov koji sam priželjkivao jer sam nakon deset godina profesionalnog bavljenja glumom na prijemnom ispitu opet osjetio početničku tremu i uzbuđenje.
Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA STOJKOVIĆ, KOPREDSJEDNICA STRANKE ZAJEDNO U SRBIJI: Vučić imitira Putinovu Jedinstvenu Rusiju

Izgleda da se ipak došlo do svijesti da male balkanske autokrate ne mogu biti dio rješenja na duže staze, već su suštinski dio problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vrijeme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji
MONITOR: U Beogradu je boravio Mihael Helmut Rot, predsjednik Spojnopolitičkog odbora njemačkog Bundestaga. U intervjuu za Novi Magazin, izjavio je da je proteklu deceniju u Srbiji obilježilo veliko nazadovanje demokratije. Može li se, u nekoj bližoj budućnosti, očekivati više kritičnosti na račun Beograda u vezi sa stanjem demokratije u Srbiji?
STOJKOVIĆ: Procene situacije u kojoj se nalaze naše društvo i država, a koje obavljaju razne međunarodne agencije, kao što je Freedom House, već godinama jasno definišu nedostatke u srpskom sistemu. Mi smo označeni kao „hibridna demokratija“ i u toj kategoriji kvaliteta kontinuirano padamo. Hibridni sistem podrazumeva da postoje neke formalne demokratske procedure, kao što su politički izbori, ali oni nisu slobodni; postoje institucije države, ali su one pod potpunom kontrolom političkog centra moći; u dokumentima su predviđeni standardi slobode medija, a ipak je medijska slika centralizovana, pod cenzurom i najjednostavnije se može opisati kao propagandna mašinerija vladajuće stranke i njenog predsednika Aleksandra Vučića. Katastrofalno smo ocenjeni i prema nivou korupcije u izveštajima Transparency International odakle zaključujemo da se kroz korupciju na svim nivoima ogleda ogroman deo problema jednog autokratskog društva. Za proevropsku opoziciju, naravno, veliku prepreku predstavlja činjenica da je međunarodna zajednica ignorisala ove probleme za račun tzv. stabilokratije, tj. održavanja kakvog-takvog mira među balkanskim državama. Izgleda da se ipak došlo do svesti da male balkanske autokrate ne mogu biti deo rešenja na duže staze, već su suštinski deo problema. Moji razgovori sa diplomatama iz inostranstva ukazuju na to da je došlo vreme novog pristupa – pokretanja ozbiljnih pitanja unutrašnje politike i stanja u Srbiji.
MONITOR: Dio Višeg tužilaštva u Beogradu pobunio se protiv predsjednika tog tužilaštva Nenada Stefanovića koji se smatra bliskim stranci na vlasti, a smatra se i da on zataškava istrage. Prve su o problemima progovorile zamjenice Višeg tužioca Jasmina Paunović i Bojana Savović. Sada su mete napada i disciplinskih prijava od strane prorežimskih NVO, ali i ministra Ivice Dačića. Koliko je ovo „momentum“ da se da podrška društva u Srbiji samostalnosti tužilačke funkcije?
STOJKOVIĆ: Meni je žao zbog činjenice da ni ovaj događaj nije pokrenuo veliki društveni bunt. Konkretno pitanje progonjenih tužiteljki moglo je postati opšte društveno i poslužiti za profilisanje borbe za samostalnost pravosuđa, što je zasigurno najveća otvorena rana u organizovanju i funkcionisanju naše zajednice. Pokazalo se da smo prilično zaboravili da borba za javni interes podrazumeva solidarnost i stavljanje u stranu uskih interesa i ličnih odnosa između pojedinaca i malih organizacija. Nije zanemarljiva ni praksa naprednjačke vlasti da u svaku aktivnost ubacuje svoje organizovane elemente koji unose dodatni razdor. Dakle, procene da demokratija nazaduje jesu tačne, kao i uporedno opadanje razumevanja demokratskih vrednosti i društvenog organizovanja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha
MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?
OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.
MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?
OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?
MONITOR: Milorad Dodik namjerava da u Skupštini RS ponovo progura na Ustavnom sudu suspendovan Zakon o imovini RS (koji je suspendovao i VP Kristijan Šmit) jer je do postizanja dogovora o ovom pitanju, VP Pedi Ešdaun 2005. nametnuo Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema sigurne vlasti?
OMERČIĆ: Dodik u svom svakodnevnom javnom djelovanju istovremeno izaziva, provocira tobožnje političke protivnike i oponente, ali ih istovremeno i privlači i uvlači u vlastitu matricu. On to uspješno radi od početka devedesetih godina. Ta, intelektualni krug kojeg je on okupio oko sebe tokom rata, kao opoziciju Srpskoj demokratskoj stranci, je prihvativši potpisano u Daytonu, krenuo s idejom usporene poslijeratne razgradnje bosanskohercegovačke državnosti, shvaćajući Dayton i Pariz 1995. godine kao „završetak prvog poluvremena“ nakon kojeg „puške treba staviti u šoške“, o čemu sam opširnije pisao u knjizi koja je nedavno izašla. Djeluje da bez raspolaganja imovinom nema smisla baviti se političkim djelovanjem na ovim prostorima, te da će se zarad omogućavanja raspolaganja i upravljanja prirodnim, energetskim, industrijskim, privrednim, društvenim resursima posegnuti i za krajnjim sredstvima.
MONITOR: Dodik sa koalicijom stranaka na čijem je čelu SNSD, namjerava i da Nacrt o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se vraća krivično gonjenje za klevetu i uvredu, dođe usvojen u Skupštini, uprkos kritici međunarodnih organizacija za ljudska prava i medija, a najavljuje i izradu nacrta zakona o neprofitnim organizacijama. Kako razumijete ove odluke?
OMERČIĆ: Ovo je posebna priča koja evo ovih dana kroz zabranu okupljanja LGBT populacije u Banja Luci dobija svoj epilog, i sasvim je vidljivo da se kroz ovakve poteze sama vlast osjeća ugroženo te da klizi prema novom stepenu radikalizacije i gušenju ljudskih sloboda. Svako ko misli da će se nasilje – koje se danas ispoljava nad novinarkama, društvenim aktivistima i borcima za ljudska prava, nad – na bilo koji način označenim skupinama – bilo one rasne, vjerske, nacionalne, političke, nad Drugim kao takvim, nad poželjnim ili izmišljenim neprijateljem, nakon što se taj označeni na bilo koji način marginalizira, spriječi ili ukloni – da se vratim na misao, da će se nasilje zaustaviti – pa taj se golemo vara, i uz to provodi i svoj vlastiti život u svakoj mogućoj samodisciplini i strahu. To nije dobro za društvo, a pojedinac postaje eksplozivno sredstvo i meso za mljevenje.
MONITOR: U veoma komplikovanoj strukturi institucija u BiH, nikako da se razjasni da li je BiH uvela sankcije Ruskoj federaciji. Neki zvaničnici govore o uspješnom usklađivanju sa politikom sankcija EU preko Misije BiH u Briselu, a sada saznajemo da je MIP BiH radilo samostalno na osnovu Strategije spoljne politike – koja je istekla. Inostrani mediji pišu da BiH nema nijednu zvaničnu odluku o sankcijama. Kada se zna da bi Predsjedništvo BiH trebalo da donese novu petogodišnju Strategiju i to konsenzusom, kakva je budućnost BiH spoljne politike?
OMERČIĆ: Činjenica da je isključiva stranačko-nacionalna pripadnost ključ prema kojem se biraju bosanskohercegovački ambasadori, veleposlanici i radnici u diplomatskim predstavništvima govori o tome da nema, ne postoji ni jasna vizija, kao ni jednistveni stav o tome šta bi, i za šta bi se u tim ministarstvima trebalo i na koji način raditi. Ne postoji jasna politika. Volio bih da je ovo što govorim ovdje moje nepoznavanje materije, da je pogrešno, ali za jedne (uz sav skepticizam, kojeg u manjem ili većem obimu ima i drugdje) je perspektiva put u euroatlanske integracije, dok drugi zbog miniranja tog puta osvajaju političke poene biračkog tijela. Smiješno je i žalosno jer velika većina i jednih i drugih ne mogu od vlastitih primanja pristojno živjeti. Predsjedništvo će se vjerujem dogovoriti kada to prestane biti važno, kao i uvijek, u onom trenutku kada ta tema postane politički iscrpljena i nebitna za ostanak na vlasti naših političkih klasa, kada politike Velikih sila donesu odluku.
MONITOR: Kristijan Šmit je nedavno porodicama žrtava genocida u Srebrenici obećao da će pribaviti mišljenja pravnih eksperata koji bi pomogli BiH pravosuđu u procesuiranju onih koji negiraju genocid i veličaju pravosnažno osuđene ratne zločince. Tužilaštvo BiH nije pokrenulo nijedan proces u vezi sa ovim djelima, sa obrazloženjem da je teško dokazati to krivično djelo i da u BiH ne postoji sudska praksa u toj oblasti. Da li se radi o izgovoru ili su institucije BiH nemoćne ili nesposobne?
OMERČIĆ: Rad Tužilaštva neću komentirati. „Obećanje je ludom radovanje“, tako da mislim da su oko ovog pitanja historičari pozvani da izađu iz vlastitog komfora, te da na osnovu lako pretraživog, svima dostupnog obimnog dokaznog materijala na ICTY, ne samo javno zauzmu stav, već da stalno pišu, govore, tumače povjesne činjenice. Nekad to izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali je to jedini ispravan put.
MONITOR: Da li nam situacija sa procesuiranjem negiranja genocida možda pokazuje dublji problem različitog tumačenja prošlosti – ne samo nedavne već i najvažnijih perioda i događaja u istoriji prostora današnje BiH? Koliko su razlike u odnosu prema prošlosti zaista nepremostive u akademskoj zajednici a koliko među građankama i građanima BiH?
OMERČIĆ: Historičari naravno mogu, i to je sasvim opravdano različito tumačiti događaje iz prošlosti, i mi se među sobom oko mnogih pitanja ne moramo složiti ili možemo se manje ili više slagati. Problematično je iskrivljavanje, prećutkivanje, zaobilaženje, falsificiranje prošlosti. U akademskoj zajednici se jako dobro zna koje su to grupe ljudi od kojih se ovakva zloupotreba može očekivati, ko važi za ozbiljnog historičara, ko se bavi pukim prepisivanjem arhivskih podataka i manufakturnim objavljivanjem „knjiga“, ko je (bio i kakav je bio) ideolog i koji su mu kao takvome (bili i kakvi su mu) ciljevi. Nije to (toliko) teško prepoznati, ali na takve stvari treba ukazivati zajednici, tu se još uvijek, uz sav napor ne uspijeva mnogo i stvari idu sporo. Nenaučni put je uvijek naizgled svjetliji i lakši, ali i opasniji. Budući da je historija uz sve ostalo i nauka o prošlim (svršenim) događajima, ona kao takva ne može biti iznenađujuća…
MONITOR: Kako razumijete nedavnu izjavu reis ul-uleme Huseina Kavazovića, o tome da ukoliko institucije BiH budu blokirane, Bošnjaci moraju spremno dočekati eventualni sukob?
OMERČIĆ: Pitam se kakav će to sukob biti, protiv koga, gdje, kada, na koji način? Nema ovdje mjesta šali, i budući da, kao u onom logorologijskom vicu, nemamo „crvene tinte“ mora se podsjetiti da ovaj Kavazovićev poziv dolazi u trenutku u kojem se pokazalo da njegovi potčinjeni ne razlikuju, na primjer, svetosavlje od Svetoga Save, zabijaju autogolove, odnosno pokazuju da nedovoljno poznaju Drugog, pa umjesto da se „tiša bjes“, zvecka se sukobima, na način da se dobrovoljno donira tuđa krv.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno1 sedmica
I POMOĆNIK UPRAVE POLICIJE U ZATVORU ZBOG SUMNJI DA JE SARAĐIVAO SA KAVAČKIM KLANOM: Ko je kome gazda
-
INTERVJU1 sedmica
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS4 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
INTERVJU4 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS2 sedmice
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
DRUŠTVO4 sedmice
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način