Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, FOLOZOF I PUBLICIST: Oluja za unutrašnju upotrebu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Obilježavanje 20. godišnjice vojno polcijske akcije Oluja podgrijalo je velike domoljubne strasti na različitim stranama. Dolazi i do kvaremnnja odnosa Hrvatske i Srbije.
DVORNIK: Kritičari slavljenja Dana pobjede u Hrvatskoj kažu da za govor o sudbini žrtava koje nisu ‘hrvatske’ i dalje nema nikakvog prostora. Taj dan uopće i nije u centru krupne kontroverzije u Hrvatskoj, a kritičari su na margini, premda su izveli niz dobrih i razrađenih javnih akcija. Kako su se približavali dani vojne parade i proslave u Kninu, bilo je sve jasnije da će se jedva čuti glasove protiv jednostanosti, tj. nacionalističkog trijumfalizma. No ipak treba priznati da su vodeći političari i političarke, prije svega HDZ-ova Predsjednica Republike, u svojim govorima, čak i ovako trijumfalističkima i nacionalističkima, uvažili i činjenicu da su mnogi nedužni civili ubijeni, a da se mnogi izbjegli Srbi nikada nisu vratili.

To što je ta tema odjednom postala jabukom razdora između Srbije i Hrvatske i što Srbija nakon 20 godina otkriva suosjećanje sa žrtvama nema nikakve veze s ovom kritikom hrvatskog trijumfalizma s gledišta ljudskih prava. To samo pojačava fiksaciju uz obrasce kakvi su uspostavljeni prije 20 godina. Kada srbijanski vodeći političari uspostavljaju rituale poput dana žalosti zbog najvećeg progona Srba poslije Drugog svjetskog rata, a hrvatski im odgovaraju da je Hrvatska samo “branila svoje”, oni repetiraju stalno isti nacionalni sukob. Hrvatski političari će ignorirati i stotine ubijenih civila i sve prepreke koje je država kasnije postavljala povratku Srba, a srbijanski će prešutjeti da je ‘Republika srpska krajina’ bila nasilna tvorevina koja je isto tako progonila Hrvate i dobrim dijelom organizirala egzodus Srba kada je pokrenuta Oluja. Ali i jedni i drugi će te laži i prešućivanja tim uspješnije plasirati što ih ona druga strana bude jače napadala nacionalističkim ‘argumentima’.

MONITOR: Iako su se sporili oko mjesta za vojnu paradu, hrvatski zvaničnici su se složili da nema ništa sporno u načinu na koji hrvatska država obilježava godišnjicu operacije Oluje, nakon koje je više od dvjesta hiljada Srba, napustilo Hrvatsku, a prema podacima hrvatskog Helsinškog odbora, 677 civila je ubijeno prilikom te akcije. Zašto su civilne žrtve među hrvatskim Srbima za hrvatsku držav i danas tabu-tema?
DVORNIK: Nacionalistički konsenzus u političkoj eliti uglavnom vlada bez obzira na partijske razlike. Žrtve nisu tabu, nego su nebitne, jer i hrvatska politička elita i najveći dio javnosti optikom zajednice, u kojoj je bitno da je pobijedila ne samo hrvatska vojska i policija, nego sama ‘Hrvatska’. To što je pritom u realnosti barem policija poražena, jer nije uspostavila pravno stanje ni spriječila stotine ubojstava, masovnu pljačku i palež – sve je to drugorazredno pred činjenicom obnove imidža o hrvatskoj snazi i kontroli nad vlastitim teritorijem.

MONITOR: Kako vi objašnjavate najnovije povlačenje optužnog predloga hrvatskog tužilaštva, protiv Željka Sačića i Franje Drlje, početkom ove godine.. Tvrdi se da su samo dvije osobe, od kojih samo jedna pravosnažno, osuđene za zločine u Oluji. Koliki je uticaj hrvatskog vojno-policijskog kora i udruženja branitelja na opštu političku klimu i stanje u vezi sa ljudskim pravima?
DVORNIK: Njihov utjecaj kao interesnih grupa sigurno postoji – i lobistički, i kao grupa za pritisak u javnosti, a povremeno i kao veto-grupa. Ali važnije je što oni izražavaju ne samo poseban interes, nego mnogo proširenije shvaćanje, unutar kojega im pripada uloga ‘pravih’ i/ili ‘najboljih’ predstavnika naroda. Odustajanje od optužnice protiv Sačića i Drlje nije samo pitanje utjecaja grupe kojoj pripadaju, nego indikator nečega mnogo šireg i goreg: ili je zavjera šutnje i krivotvorenja dokumenata, uskraćivanja informacija, nevoljkog djelovanja pravosudnih službenika… toliko jaka da je veoma teško prikupiti sve važne dokaze, ili je pak u političkim krugovima koji na tužilaštvo imaju nezakonit utjecaj zaključeno da bi sudski progon ove dvojice bio nepopularan i neoportun. Što je od toga stvarno djelovalo mogu znati samo oni koji imaju insajderske informacije, ali i mi koji gledamo izvana možemo vidjeti da u bilo kojem od tih slučajeva solidarnost s mogućim zločincima i prešutno prihvaćanje zločina imaju jak utjecaj.

MONITOR: Ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarević koja je bila pomoćnica Generalnog sekratara Alijanse, nije na Vojnu paradu uspjela dovesti predstavnike vojnih formacija glavnih NATO partnera. I to je bio povod za prepucavanje između hrvatskog i srpskog državnog vrha. Da li su javna upozorenja šefa srpske dipomatije Ivice Dačića na to uticala?
DVORNIK: Ne vidim po čemu bi srbijanska vlada ili Dačić osobno imali takav utjecaj. Važnije je to što je cijeli taj događaj smišljen i organiziran u kratkom roku, iz političkih motiva, i ne vidim što bi ikakvi strani predstavnici – iznad uobičajenog diplomatskog protokola – na njemu uopće tražili. Ta je parada imala isključivo unutrašnji smisao – da vladajuća politička grupacija sebi otvori prostor za javni spektakl u kojem neće dominirati HDZ i njihove pristaše, i da se demonstrira nešto što državu prikazuje u dobrom svjetlu a istodobno imponira mnogim ljudima. Mislim da su u tome i uspjeli, jer je demonstracija vojske i drugih jedinica i njihove opreme ponudila dobar materijal za nacionalni ponos. Kad god je vojska u pitanju, opoziciji je jako teško pokvariti show, pa se tako i Predsjednica držala svoje formalne uloge, a ne uloge HDZ-ove igračice u diskreditiranju Vlade (što joj je inače stvarna uloga), a Tomislav Karamarko nije uspio reći ništa čime bi, uz poštovanje spram vojske, plasirao i neku dojmljivu kritiku. Na kraju, kada se tu vojnu paradu usporedi s primitivizmom događaja u Kninu 5. augusta, ona je na glavninu javnosti ostavila bolji dojam.

MONITOR: Ima političara i drugih javnih ličnosti koji smatraju da je saradnja na bazi obostranih interesa, u ekonomiji, kulturi, regionalnoj politici najbolji način da se „pomirenje” ostvari. Drugi insistiraju na ritualnom izvinjavanju uz kažnjavanje onih koji su počinili zločine nad građanima njihove države ili naroda. Kako da se loša prošlost ne ponavlja?
DVORNIK: Interesno povezivanje bi slijedilo model EU, ali bez normativne i političke integracije. I prilikom stvaranja početnog zajedničkog tržišta, u kojem su isprva sudjelovale samo Francuska, Benelux, Njemačka i Italija, to se opravdavalo na ovakav materijalistički način – neka raste robna razmjena, prekogranično investiranje, ekonomska suradnja, projekti od višestranog interesa… pa će svima biti teže u drugima vidjeti neprijatelje. Tu su, dakle, zajednički interes našle države koje su bile započele Drugi svjetski rat kao sile Osovine, i one koje su bile sa suprotne strane. Ali sve su se one bile izmijenile i zbog drugih stvari – od jasnog poraza u ratu, posljedičnog suđenja najkrupnijim ratnim zločincima, zatim ekonomskog poboljšanja, kompromisa rada i kapitala, unutrašnjeg suočavanja s prošlošću (najviše u zapadnoj Njemačkoj)… Toga kod nas nema. Kod nas je temeljni problem što se sfera partikularnih interesa – građansko društvo, tržišna privreda – nije emancipirala od političkog utjecaja, i to ne samo koruptnog, nego i od podređivanja svih posebnih interesa ‘zajedničkom’ nacionalnome. Tu partikularni ekonomski interesi djeluju mnogo slabije i sporije. Tu ni isprike ni izrazi žaljenja ne znače ono što je, da uzmemo najjači primjer, značilo klečanje Willyja Brandta u Varšavi. On je iza sebe imao društvo koje je ipak bilo svjesno golemog zločina koji je počinio njemački režim, uz sudjelovanje mnoštva Nijemaca i Njemica, dok ovdašnji političari, i kada iz raznih razloga negdje izraze žaljenje (priznanja krivnje i isprike baš nema), kasnije to relativiraju pred vlastitom nacionalističkom javnošću.

Nema ozbiljnog razgovora o pomirenju

MONITOR: Stalno se govorio o „pomirenju”, ali je sve manje jasno kako ćemo uopšte znati jednog dana da smo se „pomirili”?
DVORNIK: Prije svega, uza sve mnoštvo riječi, u postjugoslavenskoj regiji nikad nije bilo ozbiljnog govora o pomirenju. Nacionalistički političari, a to su, u različitim stilovima, gotovo svi, posežu za tom riječju samo kada druge treba optužiti da raspiruju sukobe ili ih u javnoj debati staviti u podređen položaj. Ne da je sve manje jasno kako bi to trebalo izgledati, nego nikada nije ni bilo jasno. Premda zapravo tu i nema velikih komplikacija: pomirenje nastaje onda kad ‘zajednice’ prestanu jedne druge prikazivati kao neprijatelje. Naime, sada vidimo da, premda posljednjih petnaestak godina nema velikih izgleda za otvoren (ratni) sukob, vodeći političari u raznim zemljama stalno vode politiku u kojoj je njihova zajednica pod prijetnjom druge, ili ju je druga izdala, ili se prema njoj nepošteno ponaša… To proizlazi iz temeljne kvalitete politike u ovim krajevima, koja je kolektivistička, u kojoj se sve filtrira kroz etno-nacionalni identitet, a njega nema ako se ne ističe razlike i suprotnosti spram drugih. Uostalom, i mnogi kritičari takvog stanja ostaju na neki način u njegovim okvirima: Tko bi bili subjekti pomirenja – ‘obični’ ljudi, ‘zajednice’, politička vodstva? Tzv. obični ljudi sami najčešće i nisu u sukobu; oni u sukobu sudjeluju samo ukoliko usvajaju ideologiju kolektivnih sukoba, pa podržavaju vođe, ‘mrze’ in abstracto sve pripadnike druge nacije itd. Oni se nemaju što miriti, jer nikakvog konkretnog sukoba s konkretnim individualnim sudionicima ni nema. Prema tome, put do ‘pomirenja’ vodi destruiranjem tih ideologijskih sklopova u svakoj od zajednica. Onda će se pokazati da one u suštini i nisu u sukobu, a konkretne stvari poput osude zločinaca, naknade štete i sl. bile bi rješive normalnim pravnim sredstvima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dobrica Veselinović, politikolog i građanski aktivista, Inicijativa ,,Ne davimo Beograd”: Pravi problemi i izazovi 21. vijeka su iznad nacionalnih podjela    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mislim da se talas promjena osjeća svuda u regionu i to je optimizam koji se vidi. Naravno, to se neće desiti, niti treba da se desi preko noći, već postepeno i sporo, ali baš zato će i ta promjena biti suštinska i održiva

 

MONITOR: Prije nekoliko dana bili ste jedan od predstavnika opozicije koji se sastao sa Metjuom Palmerom, specijalnim izaslanikom Stejt departmenta za Zapadni Balkan. Da li to, možda, znači da će se nova američka administracija, zainteresovati za urušavanje sloboda i institucija u Srbiji o čemu ste, kako ste izjavili, razgovarali sa Palmerom? I  hoće li to ići dalje od ovakvih razgovora?

VESELINOVIĆ: Ovaj sastanak je organizovan u sklopu višednevne posete Metju Palmera Balkanu. A njega smo, kao i uostalom i druge strane diplomate, ovom prilikom upoznali sa trendom urušavanja institucija i opšteg pada demokratije u našoj zemlji, kao i na razloge koji su doveli do bojkota izbora u junu 2020. godine.

Poseban fokus bio je na brojnim napadima na predstavnike opozicionih pokreta, nezavisnih medija i organizacija civilnog društva koje dolaze od strane Srpske napredne stranke. Takođe, govorili smo o sveprisutnoj korupciji i nesposobnosti državnih organa i lokalne samouprave da reše izazove sa kojima se naša zemlja suočava u 21. veku, kao što su klimatske promene, energetska tranzicija i saradnja u regionu.
Videćemo uskoro koliko su ove naše signale ozbiljno shvatili.

MONITOR: Već više godina ste u javnosti prepoznati kao „lice“ Inicijative Ne davimo Beograd. Na posljednjim beogradskim izborima dobili ste nešto više od tri procenta glasova, a parlamentarne i opštinske izbore 2020. ste bojkotovali. U javnosti se pominjete kao jedan od mogućih kandidata za gradonačelnika Beograda, na izborima 2022. Ima li pobjede 2022. bez jedinstvene podrške opozicije kandidatima  za predsjednika Srbije i gradonačelnika glavnog grada?

VESELINOVIĆ: Što se tiče jedinstvene opozicije, mislim da je to uzaludno očekivanje, i da se ne može i neće desiti. To se inače već pokazalo u dva primera – Savez za Srbiju i Ujedinjena opozicija Srbije. Ljudi hoće nove politike i nove ljude.
Mislim da je važno da se ljudima ponudi program i da što veći broj ljudi izađe na birališta, kad budu bolji uslovi i da izaberu u skladu sa svojim preferencijama. Da li je to tri, pet ili deset kolona, mislim da to nije važno. Treba nam velika izlaznost i veliki broj različitih programa. To bi rezultiralo time da ljudi imaju da biraju nešto za šta su, a ne za nešto protiv čega su.
Što se nas tiče, to je plan ,,Za! dobar grad” koji smo sastavili i koji prezentujemo i u krajnoj liniji, živimo.

Nastasja RADOVIĆ
Pro;itajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Na gubitku su građani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet. Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat

 

MONITOR: Kako vidite ocjene u najnovijem Nezvaničnom dokumentu EK o stanju u poglavljima 23 i 24?

ULJAREVIĆ: Mi smo nedavno, i u kratkom razmaku, dobili dva važna dokumenta iz Evropske unije.

Jedan je nikad opširnija Rezolucija Evropskog parlamenta, a drugi je Nezvanični dokument Evropske komisije. Oba dokumenta pokazuju da se u EU sve bolje vide nedostaci našeg sistema i da se sve eksplicitnije ukazuje na izazove, ali i upire prst u odgovorne. Takođe, čita se i zabrinutost zbog visokog stepena polarizacije u društvu i poziva na politički dijalog kao održiv način prevazilaženja problema.

Proces progovora je poslije početnog entuzijazma i dobrog zamajca udario u zid kada je prethodna vlast shvatila da se time urušavaju njeni monopoli moći. Nažalost, ni nova vladajuća struktura taj proces nije oživjela a danas je i u tehničkom pogledu situacija kompleksnija. Nezvanična klauzula balansa je odavno na snazi a neizvjesno je kad će proces biti otkočen.

Na to opominje i posljednji Nezvanični papir naglašavajući da ispunjavanje prelaznih mjerila ne zavisi samo od primjene akcionih planova i strateških dokumenata već da uključuje i demonstraciju jače političke volje na nivou Vlade da adresira postojeće izazove, osobito one koji se odnose na oblasti koje pokriva poglavlje 23 i one koja su u nadležnosti Ministarstva pravde i ljudskih i manjinskih prava. Uz ovo je EK poslala i jasnu poruku kad je riječ o odnosu suočavanja sa prošlošću i ratnim zločinima, koja bi morala zvoniti u glavi poslanicima i onima u Vladi koji su i dalje spremni da stoje uz ministra Leposavića.

MONITOR: U dokumentu se, između ostalog, ovdašnjim vlastima sugeriše da hitno moraju izabrati šefove i članove radnih grupa za ta poglavlja. Da li to znači da ovoj Vladi nijesu prioritet evropske integracije?

ULJAREVIĆ: Crna Gora ove godine obilježava devet godina od otvaranja pregovora o pristupanju sa EU, a prošlo je i skoro  deceniju i po od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, odnosno nešto više od deceniju od kada je postala kandidat za članstvo u EU.

Ovaj podsjetnik ukazuje da postavljamo rekorde u dužini ovog procesa a da se dominantno krećemo u začaranom krugu u kojem presudnu ulogu imaju tzv. veto igrači, ma iz koje političke ili vezane ekonomske ili kriminalne strukture oni dolazili. Danas, kad bi trebali biti makar administrativno kapacitirani, pregovaračka struktura države Crne Gore sa EU je u rasulu i, što je još gore, bez ideje daljeg restrukturiranja. Nakon šest mjeseci rada ove Vlade, jasno je da tu podbacila Vlada odnosno da tu nije bila ni na minimumu očekivanog rezultata da imenuje šefove radnih grupa.

Voljela bih da se varam, ali čini mi se da prioritet ove Vlade nije evropeizacija društva i države, iako je to nesumnjivo želja većinske Crne Gore. Od prihvatanja i dosljedne primjene evropskih standarda i najboljih praksi bježala je, u posljednjem periodu, i stara vlast. Pregovori o pristupanju EU nijesu švedski sto sa kojeg naši donosioci odluka mogu uzeti što im se dopada a ostalo ignorisati. Mnogo je tu neugodnih stvari koje se moraju uraditi kako bi se kao društvo uredili. Vladajuća struktura, za sada, ne pokazuje razumijavanje tog procesa niti spremnost da ga valjano sprovede. A konkretnih rezultata neće biti bez neupitne političke volje i snažne i organizovane pregovaračke strukture.

MONITOR: Kako doći do te političke volje i dobre pregovaračke strukture?

ULJAREVIĆ: S obzirom da je danas u Crnoj Gori evropska ideja jedna od rijetkih koja ima snažan progresivni, integrišući i kohezivni potencijal, upravo ta ideja treba da bude polazna tačka u nalaženju saglasnosti o nekim ključnim pitanjima i uspostavljanju tzv. crnogorskog mjerila.

MONITOR: Crnogorskog mjerila?

ULJAREVIĆ: Namjerno i često koristim sintagmu crnogorsko mjerilo kao paralelu briselskim mjerilima koje smo dobili kako bismo postupno zatvarali pregovaračka poglavlja a koja su nerijetko tehničkog karaktera. Cijenim da u našem kontekstu te obaveze prema EU ne mogu biti ispunjene ako nemamo usaglašenost oko crnogorskog mjerila koje nosi vrijednosni i politički sadržaj.

Previše je razlika među nama i zato ključni cilj treba da nam bude pronalaženje vezivnog tkiva da se naše razlike, makar oko nekih važnih pitanja, prevaziđu. To nam nije zacrtano nikakvim briselskim mjerilima, i zato je to ono mjerilo koje mi ovdje u Crnoj Gori treba da postavimo kao osnov demokratizacije i evropeizacije našeg društva i da na njemu dosljedno radimo.

MONITOR: Ima li još znakova da ova Vlada ima neke druge prioritete?

ULJAREVIĆ: Promjena loše vlasti bila je neophodna. Niko nije očekivao da time svi naši problemi budu riješeni. Ta promjena je trebalo da otvori put da se koriguju defekti bivše vlasti i da se uđe u novu fazu konsolidovanja demokratskog poretka u Crnoj Gori uz prioritete zasnovane na javnom interesu.

Međutim, ne samo da se mnogi raniji problemi ne rješavaju nego se javljaju  i aveti za koje smo vjerovali da su iza nas. Vidljiva je i konfuzija kad je riječ o prioritetima, ugroženost građanskog koncepta države, uz olako preuzimanje loših praksi stare vlasti kad je riječ o netransparentnosti, ali i zloupotrebi funkcija.

Na primjer, bizaran je, a ilustrativan, primjer bahatosti zamjenika generalnog sekretara kojem je konstatovano od strane nadležnih organa i kršenje niza, i to ne samo saobraćajnih, propisa a da ova Vlada tvrdoglavo drži tog čovjeka na istoj poziciji. Sa kojim kredibilitetom onda Vlada može govoriti o bahatostima i nekažnjivosti kod prethodne vlasti?

MONITOR: Izmjenama tužilačkih zakona otvara se mogućnost oslobađanja tužilaštva. No, mislite li da je to dovoljno da se konačno naprave suštinski koraci u poglavljima 23 i 24? 

ULJAREVIĆ: Mi smo u CGO-u i ranije ukazivali da je  tužilačka organizacija u Crnoj Gori neefikasna i da konstelacija unutar ovog organa ne doprinosi učinkovitoj borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, a sjetimo se samo načina adresiranja afera Snimak, Koverta, itd. To naglašava i potrebu da reforme budu u skladu sa standardima i najboljim praksama. Znači, isto kao što se sa ovim tužilaštvom ne može graditi funkcionalna vladavinu prava, ne može se napredovati ni ako se jedan politički uticaj zamijeni drugim.

Ovo pitanje je moralo biti mnogo otvorenije i stručnije iskomunicirano sa evropskim partnerima, jer crnogorske vlasti nemaju tu ni naslijeđenog ni mnogo novog kredibiliteta da bi njime bagatelisali.

MONITOR: Kako vidite dešavanja koja su pratila izbor novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske? Brine li vas to što se premijer i dio parlamentarne većine više bave crkvenim pitanjima od reformi neophodnih za ulazak u EU?

ULJAREVIĆ: Takvim pristupom premijer i dio parlamentarne većine prave višestruku štetu državi Crnoj Gori.

Naime, osim što daju doping injekcije DPS-u i drugim partijama u opoziciji jačajući dobijeni klerikalni oreol, oni time dovode u pitanje karakter države Crne Gore, kao i jedini dobar dio u politici prethodne vlasti – spoljno političke prioritete.

Imam poštovanje prema ljudima koji su vjernici, ali ekstenzivna javna demonstrancija religijskih uvjerenja je, u najmanju ruku, neumjesna kad se radi o bilo kome a posebno o zvaničnicima. Dodatno, u slučaju zvaničnika i neodgovorno u jednom multikulturalnom i multinacionalnom malom društvu, kakvo je crnogorsko.

Klijentelistička zaostavština DPS-a neće nestati s molitvama niti uz bilo čiji blagoslov. Da bi se država revitalizaovala potreban je posvećen rad, znanje i širina prema različitostima.

MONITOR: Gdje nas može odvesti politička kriza vlasti?

ULJAREVIĆ: Politička kriza ovdje nije novost, već prije jedna konstanta. Ova će trajati još, bivajući sve mučnije kako direktnim akterima, bilo da iniciraju ili primaju udarce, tako i onima koji to posmatraju sa strane.

Vanredni izbori trenutno ne odgovaraju nijednom političkom subjektu, pa čak ni opozicionom DPS-u koji se teško oporavlja od 30. avgusta, ali i ne pokazuje sposobnost adekvatne unutrašnje rekonstrukcije koja bi mu proširila koalicioni kapacitet.

Znači, kraj ove Vlade nije tako blizu, ali teško da ona može izdržati puni četvorogodišnji mandat.

U konačnici, i to treba naglašavati, na gubitku su građani Crne Gore čiji kvalitet života trpi.

MONITOR: Kako ocjenjujete to što je Odbor za ljudska prava predložio Skupštini da se ne usvoji Rezolucija o Srebrenici? Ili, to što u Skupštini nema jasne poruke i većine da se smijeni ministar pravde koji negira taj zločin?

ULJAREVIĆ: Ta odluka Odbora je poražavajuća i jača negativne trendove relativizacije tog najmasovnijeg zločina izvršenog na tlu Evrope poslije II svjetskog rata, ali i međunarodnih sudskih odluka i obavezujućih međunarodnih dokumenata što je ograničavajuće za dalju suštinsku demokratizaciju crnogorskog društva.

U Crnoj Gori postoji kontinuitet neadekvatnog bavljenja pitanjima iz domena tranzicione pravde. Nažalost, to je sada naglašeno kroz rad nove vladajuće većine u Skupštini, ali i Vlade, jer se tim temama prilazi uz negiranje činjenica. Time se intenzivira opasna igra sa prošlošću zarad sticanja političkih poena u dijelu biračkog tijela dok kao društvo regresiramo. Upravo takva klima je obavezivala novu većinu da dobijemo nedvosmislen stav Skupštine o osudi genocida u Srebrenici i uspostavljanju mehanizama koji su dio kulture sjećanja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo