Postjugoslovenske zemlje bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je možda dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles

Naše postjugoslovenske države prate evropski trend desnog političkog smjera. Izbori u regionu pokazuju da desnica, odnosno nacionalističke stranke, zadržavaju, obnjavljaju ili  jačaju svoju poziciju.

Na svježe održanim izborima u Bosni i Hercegovini (BiH) nacionalističke partije zadržale su ili obnovile svoju moć, uz izlaznost tek nešto preko 40 odsto. Milorad Dodik, dugogodišnji predsjednik Republike Srpske (RS) i lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD zadržao je kontrolu u RS, iako nije mogao  učestvovati  na izborima.

„Rezultati pokazuju da ni nove izborne tehnologije (skeneri za listiće uvedeni ove godine) ni četiri godine međunarodnog pritiska za reforme nisu uspjeli slomiti dominaciju etničkih političkih mašinerija. U središtu izbornih rezultata nalazi se paradoks: apsolutni pobjednik izbora nije bio na listiću.  Dodik se formalno nije mogao kandidirati zbog pravomoćne presude Suda BiH iz juna 2025. godine, kojom mu je izrečena godinu dana zatvora i šestogodišnja zabrana obavljanja dužnosti zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta“, piše portal Novosti. „Unatoč tome, njegov SNSD je zadržao kontrolu nad Republikom Srpskom: Željka Cvijanović osvojila je drugi mandat srpskog člana Predsjedništva BiH (oko 288.600 glasova, 55,41 posto), a Savo Minić, Dodikov bliski suradnik i doskorašnji premijer RS, pobijedio je u utrci za predsjednika entiteta s 269.290 glasova“, navodi ovaj medij.

Dodatno, Darijana Filipović iz HDZ-a BiH pobijedila je kandidata Demokratske fronte Slavena Kovačevića i vratila HDZ u Predsjedništvo nakon osam godina. Novi saziv Predsjedništva BiH činiće Denis Bećirović (SDP, bošnjački član), Željka Cvijanović (SNSD, srpski član) i Darijana Filipović (HDZ BiH, hrvatski član). „To znači da će u najvišem izvršnom tijelu države prvi put sjediti dvije žene, ali i da će se vratiti stara garda. Ovo nije samo priča o Dodikovoj opstojnosti, nego i o tome kako nacionalizam u BiH nije slabio, već se prilagođavao. I kako su birači, suočeni s ekonomskom stagnacijom, institucionalnim blokadama i umorom od reformi, posegnuli za onim što poznaju: etničkim sigurnosnim opcijama“, zaključuju Novosti.

Slično je i drugdje.  Hrvatska je „zanimljiv“ primjer . Na parlamentarnim izborima 2024. Godine HDZ je osvojio 55 mandata, SDP i partneri – 37, Domovinski pokret – 14, Možemo! – 10 i Most – 7 mandata. Hrvatska je  na kraju dobila izrazito desnu vladu, u koju je nakon izbora sa HDZ- om ušao Domovinski pokret.

Domovinski pokret je hrvatska radikalno desna  stranka, osnovana u februaru  2020.  Nastao je oko tadašnjeg predsjedničkog kandidata i pjevača Miroslava Škore, a od 2021. predsjednik stranke je Ivan Penava. U svom programu ta stranka posebno mjesto daje Domovinskom ratu i odnosima sa Srbijom, pri čemu traži da položaj hrvatske manjine u Srbiji bude izjednačen sa položajem srpske manjine u Hrvatskoj. DP zastupa izrazito konzervativne stavove o porodici, demografiji i rodnim pitanjima. Slabo zabašureno koketira sa ustaštvom.

Srbija,  koju ovog mjeseca očekuju izbori, duboko je u desnom smjeru. Osim vladajuće SNS Aleksandra Vučića, na izbornom spisku su i mnogi „heroji“ devedesetih,  i deklaratisano ekstremno desne liste kao što su „Autentična desnica – dr Miloš Jovanović –  Novi DSS – Monarhisti“. To je nacionalno-konzervativna desnica, sa vrlo izraženim temama Kosova,  i odnosa prema EU/NATO. Tu je i lista „Vladimir Gajić – Alternativa za Srbiju – Narodna stranka, Bunt – Prava Srbija“, koja takođe  pripada desnom/nacionalnom prostoru. Ima samo 50 kandidata, za razliku od 250 na većini velikih lista. U Srbiji je četnički pokret odavno prekomponovan – u antifašistički. Uprkos činjenicama. A četništvo normalizovano.

U predizbornoj Srbiji rijetko se postavlja i ovo pitanje – koliko je, kada je u pitanju desni smjer, Vučićeva najozbiljnija opozicija stvarna alternativa. „Eh, kako bi bilo dobro da je neko podmetnuo Memorandum o Kosovu i Metohiji studentima. Ili da se sad jave studenti ponaosob sa ponekih fakulteta i kažu da oni s tim memorandumom nemaju ništa, kao onomad kad su neki studenti čestitali nešto jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Sva je prilika, neće se desiti“, pisao je u maju ove godine Dejan  Ilić. „Hoću da kažem, u Srbiji se nacionalizam i budalaštine o Kosovu dišu kao vazduh. Ne vidiš ga, ne obraćaš pažnju, da dišeš moraš… i tako to ide.“

Prema pisanju Anite Jovičić iz Evropskog pokreta u Srbiji, u Srbiji su 2025. godine zvanično postojale 23 ekstremno desničarske organizacije, od kojih je većina registrovana u Agenciji za privredne registre. Mahom se predstavljaju se kao humanitarna organizacija koja njeguje srpsku istoriju, kulturu i tradiciju.

I u Sjevernoj Makedoniji je desnica 2024. ostvarila veoma jak rezultat. Koalicija predvođena VMRO-DPMNE dobila je oko 43,3 posto glasova na parlamentarnim izborima i osvojila 58 od 120 mandata. Kandidatkinja podržana od VMRO-DPMNE-a, Gordana Siljanovska-Davkova, osvojila je predsjedničke izbore sa oko 65 posto u drugom krugu.

Poslije godina odstupanja od regionalnog smjera, trend desnog skreanja nije zaobišao ni Sloveniju. Janez Janša, komunistički disident, bivši ministar odbrane posle nezavisnosti Slovenije i nekadašnji premijer, u maju ove godine četvrti put je izabran za predsjednika vlade. Posle tijesnih parlamentarnih izbora 22. marta  okupio je partije  desnih smjerova  u vladajuću koaliciju.

Pa mi. Istorijski revizionizam, snažan upliv SPC i njenog desnog lica u politiku, bista Pavla Đurišića i dalje zbrinuta u njihovim nekretninama, veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić i saučešće porodici Ratka Mladića, Milan Knežević i njegovo javno veličanje i Mladića i Vučića…Još važnije, desno lice skrivaju i neke deklarativno građanske partije. Demokrate i njihova  inicijativa da se jedna ulica zove po Pavlu Bulatoviću, odgovornom za ratni zločin deportacija…podignute ruke Demokrata, PES-a i bivšeg DF za izglasavanje Rezolucije o Jasenovcu, kako bi potrli Vladin glas u UN za Rezoluciju o Srebrenici.Pa izliv mržnje prema turskim državljanima. I tako dalje.

Desno lice Balkana sve češće izgleda evropskije i „zapadnije“ udruženo sa desničarima Evrope. Evropa i Zapad više ne znače evropsko ili lijevo. A tek otkad nam je po drugi put stigao Donald Tramp.  Otud ono silno  guranje balkanskih desničara da se slikaju negdje iz Trampovog kabineta, ili kabineta evropskih desničara.

Zabrinjavajuća evropska statistika kaže: skoro svaki četvrti birač u Evropi glasa za krajnje desničarske stranke. To je pokazalo istraživanje sajta PopuList, koje je sprovelo više od 150 naučnika u 31 zemlji. Udio Evropljana koji su na poslednjim nacionalnim izborima u svojim zemljama glasali za krajnje desničarske stranke porastao je sa oko 10 na više od 23 odsto u periodu od deset godina.

Istraživanje pokazuje i da je rast podrške krajnjoj desnici bio posebno izražen između 2023. i 2025. godine, kada su krajnje desničarske stranke često ostvarivale istorijske uspehe na izborima u velikim zemljama poput Francuske i Velike Britanije 2024, a zatim i u Nemačkoj naredne godine.

Matejs Rodajn , politikolog sa Univerziteta u Amsterdamu koji je vodio istraživanje, kazao je za Gardijan da krajnje desničarske stranke, što su veće i uspješnije, postaju „normalnije“. U tome im  pomažu mediji i mejnstrim stranke koje prihvataju njihove ideje.

Rast desnice nije samo fenomen jedne ili dvije evropske zemlje. Prisutan je u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Portugalu, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i drugdje…

Razlike u desničarenju kod nas i u Evropi su u temama. Na Balkanu  se vezuje za  nacionalizam, pitanja identiteta, odnose prema susjedima, religiju, ratno nasljeđe i odnos prema EU/Rusiji, dok su klasična pitanja migracije nešto manje dominantna nego u zapadnoj Evropi. Na Balkanu rast desnice često ide zajedno sa nacionalnim pitanjem i nezadovoljstvom sporim evropskim integracijama.

Uspon radikalne desnice u EU počeo je prije više od decenije, perioda tokom kojeg je došlo do normalizacije ksenofobije, islamofobije, ukidanja građanskih sloboda, naročito slobode govora i okupljanja. Mainstream mediji čine malo da ukažu na opasnost od radikalno desnih politika, dok daju prostora za širenje ideja koje slijede fašizam. Preuzeli su terminologiju desnice i utjecali da javnost u Evropi usvoji termine i ideje, poput one o prijetnji od „ilegalnih migranata“ ili ideju „migrantske krize“ koja implicira postojanje krize za koju su krivi ljudi koji migriraju. Ovakve ideje se masovno šire i na društvenim mrežama u vlasništvu bogataša koji se ne ustručavaju da javno podrže desničare.

Postjugoslovenske zemlje, jedna za drugom, bilježe na izborima jačanje desnice ili stabilan desni smjer. Zbog toga je dodatno važno što su uoči izbora naredne godine kod kuće otvorene socijaldemokratske teme – povećanje zarade i penzija, standard. Na stranu pitanje valjanosti Euro modela. Ne treba smetnuti s uma –  fašizam se tridesetih ušunjao  u sve pore društva i upotrebom nezadovoljnih radnika, kao čuvara  krupnog kapitala. Uz gromko kliktanje vođi i naciji – über alles.

Milena PEROVIĆ   

Obećani rast penzija mogao bi biti praćen daljim zaostajanjem za platama. Dok se primanja stečena decenijama rada i (nad)prosječnim uplatama približavaju penzionerskom minimalcu, ukidanje doprinosa za PIO otvara pitanje dugoročnog finansiranja i očuvanja vrijednosti penzionerskih primanja

U skladu sa predizbornim motom za svakoga po nešto, i penzionerima je iz Vlade obećano povećanje primanja. Bez jasne slike koliko će ono, zaista, da vrijedi u poređenju sa cijenama, zaradama i minulim radom na osnovu kojeg su stekli pravo na penziju. Da teže uoče tu prazninu, penzionerima je za decembar obećan jednokratni dodatak od stotinu eura.

Premijer Milojko Spajić najavio je da će, primjenom najavljenog Euro modela, minimalne zarade od januara naredne godine iznositi 1.000, 1.250 i 1.400 eura, zavisno od sistematizacije radnog mjesta prema potrebnom stepenu obrazovanja. Penzioneri će, najavljeno je, u aprilu imati prosječnu penziju veću od 600 eura, dok će minimalna „značajno preći cifru od 500 eura“.

Lako je uočiti bitnu razliku. Dok su za zaposlene najavljene precizne minimalne zarade, u slučaju penzionera i njihovih primanja imamo tek očekivane platne pragove koje bi njihova primanja trebalo da preskoče. Bez tačnih iznosa i dinamike povećanja.

U nedostatku preciznih projekcija, dostupni podaci o kretanjima penzija nakon primjene paketa Evropa sad I i II, pomažu da se prisjetimo početnih pozicija i trendova koji su na snazi od kako je Spajić, kao ministar finansija pa potom i premijer, preuzeo dominantnu ulogu u raspodjeli penzionerskog novca. Zaključak, u najkraćem, glasi da najavljeni rast penzija ne mora značiti očuvanje/poboljšanje položaja (svih) crnogorskih penzionera.

Krajem 2020. prosječna penzija iznosila je 290,78 eura. Minimalna je bila približno upola manja, 145,77 eura. Jedna prosječna penzija vrijedila je koliko dvije minimalne. U avgustu ove godine podaci pokazuju bitno drugačiju sliku. Prosječna penzija iznosila je 550,72, a minimalna 456 eura. Minimalac se približio na gotovo 83 odsto prosjeka. Prosječna penzija bila je svega 94,72 eura veća od minimalne.

Povećanje najnižih penzija bilo je neophodno. Ali način na koji je sprovedeno to povećanje pokrenulo je pitanje položaja ostalih penzionera. Koliko danas vrijedi razlika koju su tokom radnog vijeka ostvarili dužim stažom, većim zaradama i većim izdvajanjima za penzijsko osiguranje? Odgovor je  na osnovu zvaničnih podataka očigledan: ta razlika je danas mnogo manja nego što je bila i morala da bude. Ako se i dalje držimo osnovnih definicija da se visina penzije u Crnoj Gori određuje na osnovu godina staža i iznosa uplaćenih doprinosa.

Iako se penzije u budžetskoj klasifikaciji vode među “transferima za socijalnu zaštitu”, ta računovodstvena raspodjela ne pretvara starosnu penziju u socijalnu pomoć. Ona je stečeno pravo uz očekivane i podrazumijevajuće razlike između iznosa minimalne, prosječne i najveće (limitirane) penzije.

Prethodno povećanje minimalne i prosječne penzije ne govori dovoljno o tome kako je u toj preraspodjeli, pojedinačno, prošao svaki od 116 hiljada penzionera u   Crnoj Gori (podatak je iz 2024 godine, kada je minimalna penzija podignuta na 450 eura, danas je ovdašnjih penzionera, približno, dvije hiljade više). Podizanjem  najnižih penzija porastao je prosjek. Ali penzioner čije je primanje već bilo iznad novouspostavljenog minimum, makar za jedan euro, nije dobio srazmjerno povećanje. Njegova penzija nastavlja da se usklađuje prema zakonskoj formuli vezanoj za rast bruto zarada i inflaciju. Tako se razlika između njega i korisnika minimalne penzije značajno smanjila, iako iza njihovih primanja stoje različite godine rada i različite osnovice na koje su plaćali doprinose.

Koliko su se te razlike približile pokazuje poređenje obračuna za 2021. i septembar ove godine. Uzmimo osiguranika sa 15 godina staža i niskom platom (minimalnom odnosno zagarantovanom), drugog sa 40 godina staža i zaradom koja je tokom obračunskog perioda odgovarala državnom prosjeku, i trećeg sa istim stažom i zaradom za četvrtinu većom od prosječne. Simulirani obračun je izvršen prema  zakonskoj formuli i vrijednostima penzijskog boda Fonda PIO za 2021. i 2026. godinu (vrijednost boda utvrđena za septembar). Pretpostavljeni su kontinuirani lični koeficijenti, ispunjeni uslovi za redovnu starosnu penziju i odsustvo posebnih uvećanja ili umanjenja.

Godine 2021. osiguranik sa 40 godina staža i ličnim koeficijentom jedan imao bi penziju od oko 295 eura. Približno dvostruko veću od tadašnje najniže penzije koju je primao osiguranik sa minimalnim stažom i doprinosima. Penzioneru sa punim  stažom i koeficijentom 1,25 penzija bi iznosila oko 369 eura, odnosno dvije i po tadašnje minimalne penzije.

Danas ista računica daje bitno drugačiji odnos. Penzija za puni radni vijek i prosječnu zaradu iznosila bi oko 494 eura, svega 27 eura iznad septembarskog minimuma. Za zaradu četvrtinu veću od prosječne iznosila bi oko 618 eura, ili tek trećinu više od minimuma. Penzioner sa punim stažom i prosječnom platom pokazuje da je on, sa 25 dodatnih godina staža i većim iznosom doprinosa koje je plaćao, “zaradio”  svega 5,8 odsto veću penziju od garantovane. Razlika koja je 2021. iznosila oko 148 eura (malo više od tadašnje minimalne penzije) sada bi bila oko 27 eura.

Pravo na dostojanstvenu starost pripada i ljudima koji su radili kratko ili za male zarade. Zato pitanje nije da li je najniža penzija previsoka, nego koliko su ostale penzije dovoljne i koliko čuvaju razlike zaslužene tokom radnog vijeka. Ili su u pravu oni koji smatraju da nas prethodne i najavljene “reforme” vode ka socijalnoj penziji, jednakoj za sve one koji ispune propisani starosni kriterijum. Bez obzira na, do skora, odlučujuće detalje koji se tiču dužine radnog staža i visine uplaćenih doprinosa.

Najavljeni Euro model tome dodaje novu dilemu: koliko će penzije zasnovane na decenijama rada pratiti naredni skok zarada?

Krajem 2020, prije programa Evropa sad I, prosječna penzija od oko 291 euro predstavljala je 55 odsto prosječne neto plate. Na početku primjene Evropa sad I, u januaru 2022, taj odnos spustio se na manje od 44 odsto: prosječna penzija iznosila je 299, a prosječna plata 686 eura.

Naknadna povećanja penzija dijelom su smanjila uspostavljeni jaz. U januaru 2024, nakon podizanja minimalne penzije na 450 eura, prosjek je dostigao gotovo 60 odsto prosječne plate. Ali već do decembra te godine, nakon početka primjene Evropa sad II, prosječna penzija (oko 503 eura) ponovo je iznosila manje od polovine prosječne zarade (1.012 eura). U avgustu ove godine odnos prosječne penzije i plate je iznosio oko 53 odsto.

Euro model mogao bi ponovo povećati taj razmak. Prosječna penzija od 600 eura prema prosječnoj plati od 1.400 vrijedjela bi manje od 43 odsto. To je ilustracija, ne konačna projekcija: premijer je najavio iznose iznad oba praga, a stvarni odnos treba izračunati nakon primjene programa, kada već nije predstavljen jasan i precizan model simulacija.

Slično je sa minimalcima. Najniža penzija od 456 eura u avgustu predstavljala je 76 odsto minimalne zarade od 600 eura. Čak i ako bi buduća minimalna penzija dostigla 550 eura, prema najavljenim minimalnim platama vrijedjela bi 55 najniže zagarantovane zarade za radna mjesta za koje nije potrebno više od osnovnog obrazovanja. U poređenju sa najnižom platom obećanom visokoškolcima, najavljena prosječna penzija dobacila bi tek do 39 odsto tog iznosa.

Poređenje najavljuje novu promjenu ekonomskog položaja penzionera u ovdašnjem društvu. Na gore. Prosto, sve manje penzionera može punopravno učestvovati u životu zajednice čije se zarade, potrošnja i očekivanja podižu na novi finansijski nivo koji njihova primanja ne prate.

Dostupni podaci još ne omogućavaju zaključak da je nekadašnji penzionerski srednji sloj u cjelini osiromašio. Pokazuju, međutim, veliko približavanje prosječne penzije zagarantovanom minimalnom iznosu  i mogućnost novog zaostajanja prema platama. Dodatno, Euro model donosi dilemu koja dugoročno prevazilazi kvalitet i kvantitet povećanja penzija najavljenog za narednu godinu. Iz čega će se penzije finansirati kada doprinos za PIO bude ukinut?

Predlog izmjena Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje ukida doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Preciznije, procenat propisanog obaveznog doprinosa svodi na nulu. Prateće izmjene Zakona o PIO prilagođavaju pravila sticanja staža i obračuna penzije sistemu bez tog doprinosa.

Prijedlog, međutim, ne briše osnovnu formulu penzije. Makar za sada. Staž i odnos osiguranikove zarade prema prosječnoj zaradi ostaju elementi obračuna. Zašto, ako se iz Zakona uklanja uslov uplate doprinosa? Zbog čega bi osoba A imala veću penziju od osobe B ako obije imaju isto godina i isti radni staž, a u penzioni fond ni jedna ni druga nijesu uplatile ništa? Ili se ono što su ranije uplaćivali više ne računa. Pravo  na veću penziju, prema sada postojećim modelima, ne može se crpiti samo iz činjenice da je neko imao veću platu od nekoga drugoga.

Ukidanje doprinosa, makar formalno, ne znači automatsko ukidanje finasiranja penzija po tzv. modelu generacijske solidarnosti. Penzije se mogu finansirati porezima. Ali takva promjena zahtijeva precizno objašnjenje koji to trajni prihodi zamjenjuju doprinose. I još važnije, šta se događa kada naplata očekivanih budžetskih prihoda podbaci?

Za penzionere je, zato, pouzdana dugoročna računica održivosti postojećeg modela važnija od samog broja godišnjih usklađivanja. Pošto će njihova primanja zavisiti, prvenstveno, od sposobnosti države da preuzete obaveze izvršava.

Današnji zaposleni imaju i dilemu koliko će vrijedjeti penziona prava koja stiču u sistemu bez doprinosa. Još jedan razlog da država jasno predstavi kakav sistem gradi, kako će ga finansirati i kolike razlike među penzijama namjerava da očuva.

Penzionerima se obećavaju veći iznosi penzija. Ali, oni koji su radili puni radni vijek imaju razloga da se pitaju koliko se u tim (predizbornim) kalkulacijama još prepoznaje njihov minuli rad. I hoće li naredno povećanje sačuvati njihov standard ili ih, uz nominalno više novca, približiti dnu egzistencijalne ljestvice.

Zoran RADULOVIĆ

U saopštenju hrvatskog MVEP od 1. oktobra navedeno je da se Grlić Radman na marginama skupa u Budvi susreo sa njemačkim ministrom Johanom Vadefulom te da su se složili da je zajednički interes obje zemlje „stabilan i europski usmjeren Zapadni Balkan“. Da li je Vadufel direktno razgovarao s hrvatskim kolegom o zahtjevima Zagreba prema Crnoj Gori za sada nema informacija. Vadeful je u Budvi rekao da se kucanje Crne Gore na vrata EU „čuje i u Briselu i u svim evropskim prijestonicama“

U srijedu je njemački ministar vanjskih poslova Johan Vadeful preko Instagrama poslao snažnu poruku za našu zemlju: „Članstvo u EU sada je nadohvat ruke–Crna Gora ima dobre izglede da uskoro postane 28. članica EU“. Vadeful je sumirao da je zatvoreno 18 od 33 poglavlja i da je zemlja regionalni predvodnik. Uz poruku da Njemačka stoji uz Crnu Goru ministar je poželio da „obećanje konačno postane zajednička stvarnost“. Nedjelju dana ranije Vadeful je u Budvi na sastanku zemalja Berlinske inicijative (EU – Zapadni Balkan) rekao da se kucanje Crne Gore na vrata EU „čuje i u Briselu i u svim evropskim prijestonicama“.

Isti dan na istom skupu je u Budvi bio i hrvatski vanjski i ministar evropskih poslova (MVEP) Gordan Grlić Radman koji je opet podigao ulog hrvatskog oponiranja doglednom pristupanju. U izjavi za RTCG Grlić Radman je ponovio da „Hrvatska ne usporava pretpristupni proces…, već da se svakom poglavlju mora pristupiti pažljivo, jer se ona zatvaraju prebrzo“. Posebno se osvrnuo na Poglavlje 14 (saobraćaj) koji je Zagreb blokirao ljetos. Ministar iz redova HDZ-a je dodao da je školski brod Jadran postao lajt motiv u Crnoj Gori, ali da je problem i druga imovina. Hrvatska tvrdi da ima dokumentaciju o svojini vrijednoj više od 2,7 milijardi dolara koju će zahtijevati od Crne Gore pojasnivši da se radi o vojnoj imovini, prevashodno bivše Jugoslavenske ratne mornarice (JRM). „Gdje je sva ona imovina koja je oteta, koja je prodana ili data nekome? To je vojna sukcesija koja je dokumentirana“, pitao je hrvatski ministar pred medijima. Interesantno je da se HDZ nije sjetio tako nešto pitati Mila Đukanovića kao jednog od glavnih huškača agresije na Hrvatsku i pljačke okupiranih teritorija i vojne imovine JRM. Đukanović je priman u Zagrebu uz najveće državne počasti bez riječi izvinjenja u vlastito ime za razaranja i žrtve u Hrvatskoj. O pohari okupiranih teritorija (Konavle i Cavtat) i rasprodaji vojnih brodova JRM postoji vjerovatno mnogo bolja dokumentacija u Vladi Crne Gore nego kod Grlić Radmana.

U saopštenju hrvatskog MVEP od 1. oktobra navedeno je da se Grlić Radman na marginama skupa u Budvi susreo sa njemačkim ministrom Vadefulom te da su se složili da je zajednički interes obje zemlje „stabilan i europski usmjeren Zapadni Balkan“. Da li Vadufel direktno razgovarao s hrvatskim kolegom o zahtjevima Zagreba prema Crnoj Gori za sada nema informacija. Interesantno je i vrijeme hrvatskog zahtjeva od 2,7 milijardi dolara prema Crnoj Gori. Ono dolazi kada i hrvatski zahtjev (deveti i deseti po redu) od 2,7 milijardi eura prema Briselu za plaćanje Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO). Hrvatski premijer Andrej Plenković navodi da je hrvatska odradila sve reforme koje se od nje traže (78 po broju) završno sa 31. avgustom. Očekuje se da EK i Privredni i financijski odbor EU daju evaluaciju i završna plaćanja za preostala 153 pokazatelja do kraja 2026. godine.

Vezano za nove hrvatske zahtjeve, vrijedi se podsjetiti da je Sporazum o pitanjima sukcesije bivše SFRJ potpisan u Beču 29. juna 2001. godine između pet država nasljednica. Osim Hrvatske, potpis su stavile SRJ (kasnije Srbija i Crna Gora), Slovenija, BiH i Makedonija. Sporazum je stupio na snagu 2. juna 2004. nakon što je ratificiran od svih pet država. Hrvatska ratifikacija je bila zadnja – u martu 2004. Sporazum se sastoji od osnovnog teksta i sedam priloga–aneksa koji pokrivaju specifične oblasti. Aneks A se tiče podjele državne imovine (nekretnina i opreme) bivše SFRJ na teritorijama država naslednica i u inostranstvu. I dok su diplomatsko – konzularna predstavništva bivše države relativno lako podijeljena, imovina bivše JNA koja se procjenjuje na oko 70 milijardi dolara je i dan danas kamen spoticanja. Podgorički CDM je avgusta 2018. objavio, pozivajući se na izvor u hrvatskom ministarstvu odbrane (MORH), da Hrvatska od Srbije potražuje osam milijardi a od Crne Gore dvije milijarde dolara. Važno je i napomenuti da je nakon raspada Državne zajednice Srbija postala jedina pravna nasljednica SRJ. U ovom slučaju izlazi da bi se Zagreb trebao  obratit Beogradu i sve pitanja rješavati biletaralno sa Srbijom. Srbija je kroz udbaška „događanja naroda“ 1990. instalirala u Podgorici marionetsko rukovodstvo koje nije smjelo strateški samostalno odlučivati i djelovati.

Prošlog ponedjeljka je javni servis prenio, pozivajući se na izvore u Briselu, da EU želi da se otvorena pitanja sa Hrvatskom rješavaju bilateralno kao i da se ona neće odraziti na proces zatvaranja svih poglavlja. U izjavi od četvrtka koju je prenijela Pobjeda Grlić Radman je opet rekao da to „nisu stroga bilateralna pitanja, kako se želi u javnosti lansirati“ i stvoriti dojam hrvatske blokade.

Isto kada i Vadeful, komesarka za proširenje Marta Kos je iz Budve 1. oktobra poručila da je Crna Gora sada „čvrsto u završnoj fazi“ i da se ovog mjeseca očekuje zatvaranje još nekoliko poglavlja. Istog dana je iz Podgorice predsjednica Evropske komisije (EK) Njemica Ursula von der Lajen poslala ohrabrenje – „vjerujemo u Crnu Goru kao 28. članicu do 2028. godine“.

Pet dana kasnije na sajtu nizozemskog parlamenta je osvanuo dokument da EK predlože da se sa Crnom Gorom privremeno zatvori još sedam poglavlja. Radi se o poglavljima 1 (slobodno kretanje robe), 12 (bezbjednost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika), 15 (energetika), 17 (ekonomska i monetarna politika), 18 (statistika) i 19 (socijalna politika i zapošljavanje). Pored toga parlament je obaviješten i da je predloženo zatvaranje spornog poglavlja 14 (saobraćaj). Dokument je dostavio vanjski ministar Tom Berendsen. Nezvanično se saznaje da će međuvladina konferencija biti održana 13. oktobra na marginama Savjeta za opšte poslove (GAC) koja slijedi nakon sjednice Radne grupe za proširenje Savjeta EU od 8. oktobra. Za 12. oktobar je planirana sjednica Radne grupe za izradu pristupnog ugovora Crne Gore. Po sadašnjim, nefiksiranim, nacrtima iz Brisela od naše zemlje se očekuje deklarativno obavezivanje da neće koristiti veto pri ulasku drugih iz regiona. EU ima ranije negativno iskustvo sa slovenačkim blokadama Hrvatske zbog neriješene morske granice u Piranskom zalivu i pristupa Slovenije otvorenom moru.

Upitno je da li će svih sedam poglavlja biti zatvoreno 13. oktobra. Nizozemski dokument navodi da vlada u Den Hagu podržava zatvaranje četiri poglavlja – 12, 17, 18 i 19. Za poglavlja 1 i 15 želi odgovore na još neka pitanja, prije konačne saglasnosti, dok je poglavlje 14 osjetljivo zbog Hrvatske.  Iz Podgorice je dan poslije, u utorak, rečeno da je sedam poglavlja pred članicama i da su ispunjeni kriterijumi za zatvaranje. Međutim, broj zatvorenih poglavlja zavisi od saglasnosti svih 27 članica, uključujući i Hrvatsku. Crna Gora takođe namjerava do petka poslati pregovaračke pozicije za preostala poglavlja.

Istovremeno, crnogorska Vlada ima problem sa unutrašnjim miloističko – vučićevskim opstrukcijama članstva u EU oko promjene Ustava. DPS i sateliti uslovljavaju dalju saglasnost stavljanjem na glasanje smjene predsjednika parlamenta Andrije Mandića, navodno zbog saučešća porodici Ratka Mladića. Lider DPS-a Đukanović je ranije uputio čestitku Vojislavu Šešelju po oslobađajućoj prvostepenoj haškoj presudi i saučešće porodici Slobodana Miloševića koga je vjerno služio tokom krvavih 90-tih. DPS i sateliti su tada ćutali.

Ministar odbrane Dragan Krapović 9. oktobra predvodi crnogorsku delegaciju na razgovorima u Zagrebu. Jedna od tema je i školski brod Jadran. Krapović je pred put rekao da ide u dobroj vjeri i volji da čuje argumente hrvatske strane kao i nije stigao nikakav formalni zahtjev „što se tiče (druge) vojne imovine“. Krapovićev odlazak će opteretiti neizglasavanje promjene imena bazena sportskog centra u Kotoru čiji gradonačelnik je iz redova njegovih Demokrata. Navodno nije bilo većine (u vladajućoj koaliciji) da se to stavi na dnevni red lokalnog parlamenta, a DPS i sateliti nisu htjeli dati većinu. Oni tvrde da su oni još u martu tražili promjenu imena bazena ali da je to odćutano. Bazen nosi ime Zorana Džimija Gopčevića za koga se tvrdi da je bio jedan od čuvara i batinaša u logoru Morinj.

Fon der Lajenova je poručila: „Radi se na zatvaranju svih poglavlja do kraja ove godine“.  Njemački vjetar u leđa može  biti presudan.

Jovo MARTINOVIĆ