Mandić je preživio. No, problem je dublji. I da je smijenjen sa pozicije šefa parlamenta zbog saučešća upućenog porodici Ratka Mladića, devedesete bi  ostale žive u crnogorskom parlamentu. Ponegdje i brižno sakrivene iza građanskih parola

„Ni danas mi nije sasvim jasno kako ste 1991. godine uspjeli da se proglasite ekološkom državom”, prokomentarisao je ambasador EU u Crnoj Gori Johan Satler našu trideset petu godišnjicu ekološke države. Tražiće da mu se, kazao je, to dodatno pojasni. Bogami, biće to izazov.

A tek podatak da je iste godine, malo potom, svježe samoproglašena ekološka Crna Gora povela „rat za mir” i krenula na Dubrovnik. Čuvajmo okoliš, bombardujmo komšije. I ta se godišnjica bliži. No nju, za razliku od ove „ekološke“ niko tradicionalno neće ni pomenuti. Izuzev nekoliko medija i civilnih organizacija.

Ista politička klasa koja je  proglasila ekološku državu i povela rat za mir i njeni  izdanci i dalje su tu, na sceni. U vlasti i opoziciji. Zato i nije neko čudo što je  trideset pet godina kasnije u crnogorskom parlamentu na dnevnom redu  –  Ratko Mladić.

Sjednica na kojoj je trebalo da se glasa o inicijativi za smjenu predsjednika parlamenta Andrije Mandića, jer je uputio saučešće porodici ratnog zločinca pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici – nije održana. Plan vlasti da se ne obezbijedi kvorum za sjednicu i sačuva Mandić je sproveden. Valjda da ne bude iznenađenja, sjednica na kojoj bi se utvrdilo da kvoruma stvarno i nema, nije ni održana. Nikad ne znaš. Pavilnik Skupštine, procedure i ostale gluposti, nebitno. A i ratni zločini, suočavanje s prošlošću i te priče, što bi reko’ premijer, seoske teme.

„Zahvaljujem svim poslanicima koji su danas iznijeli jasan stav da ne žele da učestvuju u još jednoj raspravi o mračnoj prošlosti Crne Gore”, saopštio je  Mandić nakon uspješnog pokušaja sopstvenog političkog spašavanja. Ostalo je nejasno da li je to na jedno evropsko oko progledao pa vidi mračnu prošlost Crne Gore i svoje zločince heroje u njoj. Ili mu je prošlost samo mračna kad se ispriječi vršenju vlasti. Ocijenio je da je propao još jedan plan da zaustavi proces pomirenja. „Ovaj neuspjeli pokušaj samo će nas učiniti odlučnijim da radimo više na pomirenju i suživotu među svim zajednicama, jer mi gradimo evropsku Crnu Goru – zemlju slobodnih, srećnih i bogatih ljudi”, saopštio je.

Danijel Živković, lider opozicionog DPS koji je podnio inicijativu, kazao je da ta partija neće „učestvovati u simulaciji demokratije“, niti sarađivati sa Vladom i parlamentom dok se sjednica na kojoj će se glasati o smjeni Mandića ipak ne održi. Rekao bi čovjek da ta partija nije tri decenije kreirala i sprovodila simulaciju demokratije. Istini za volju, Živković je tu od skoro. Ali mora da je makar čuo da je njegov počasni predsjednik ne samo zaslužan za tu simulaciju demokratije, nego i da je bio na čelu crnogorske vlade kad je ekološka Crna Gora bombardovala Dubrovnik. Pa uz Miloševića godinama potom dok se ispisivao mrak devedesetih. I kad je krvarila Srebrenica. S tom prošlošću Živković se ne bi suočavao. Niti ima zamjerku što Đukanović za tu prošlost nije ni politički ni krivično odgovarao.

Mandić je preživio. No, problem je dublji. I da je smijenjen sa pozicije šefa parlamenta zbog saučešća upućenog porodici Ratka Mladića, devedesete bi  ostale žive u crnogorskom parlamentu. Ponegdje i brižno sakrivene iza građanskih parola.

I možda nekom neće sjutra biti jasno, kao Satleru ovo oko ekološke države, kako će nas Evropa ovakve proglasiti narednom članicom EU. Dio odgovora je uvijek u žmirenju i interesima. No, ugurali nas ili ne, ovaj politički stalež će  morati naraštajima da objasni zašto nam je tako teško postati istinsko evropsko društvo. Neće to biti lak odgovor.

Milena PEROVIĆ

I ove kao minule sedmice, pred našim očima, promiču primjeri osakaćene,  selektivne logike koja se tek u izvedbama razlikuje od slučaja do slučaja. Od  imena do imena. Logike koja nas je preskupo koštala. U kojoj mjesta za sve NAŠE žrtve nema

Odjeci prvostepene presude vođama OVK u Hagu prelili su se i na naš sokak. Očekivano. Podsjećajući nas ponovo koliko i Crnu Goru i region košta, i još može koštati nesuočavanje sa zajedničkom krvavom prošlošću. I koliko je ta prošlost i dalje blizu.

Nema gotovo nikog ko u načelu ne osuđuje zločine bez obzira čiji su. I malo, veoma malo je onih koji to zaista i misle. Kad kucne čas istine, na sve strane provali ista logika – pravdanje „naših” i osuda „tuđih” zločinaca. Nakon što je potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj javno negodovao zbog presude liderima OVK, krenula je lavina kontrareakcija. Sve skupa svjedoči o tome da su devedesete tu, žive.

 „Nikad nisam vjerovao da sudska odluka može biti ovoliko nepravedna, rat Oslobodilačke vojske Kosova je bio oslobodilački”, kazao je Đeljošaj, naglašavajući da je presuda prvostepena i da vjeruje da će se u konačnici promijeniti. Lideri OVK u Hagu su osuđeni za konkretne ratne zločine. Po Đeljošaju, ti se zločini, izgleda, ne računaju zbog prirode rata. Kao da se u oslobodilačkom ratu ne mogu vršiti ratni zločini.

Još su interesantnije reakcije koje su uslijedile. Istih onih koji Ratka Mladića, ratnog zločinca pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici, nazivaju generalom i herojem. Javno, ili ćutke.

Glasnule su se čak i Demokrate. Saopštenjem u kom kažu da je „neprihvatljivo veličanje ratnih zločinaca“ i da  odgovornost za ratne zločine mora biti individualna i jednaka za sve. Ćutali su kad se na sve strane veličao Mladić, i u njihovim redovima. To su krstili u „lični stav“ mladog i neznavenog partijskog kolege. Saučešće koje je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio porodici Ratka Mladića u „stav lidera druge partije“ koji, kao takav, ne komentarišu. Zašto je Đeljošaj onda zaslužio saopštenje, kao lider druge partije sa ličnim stavom?  I šta bi sa onim „jednako za sve“.

Na portalu Borba, koji kontrolišu strukture bivšeg Demokratskog fronta, pronađen je krivac za selektivnost – civilni sektor predvođen Drugom familijom. Koji je, vele, razapinjao Mandića jer je „po hrišćanskoj tradiciji uputio telegram saučešća porodici generala Ratka Mladića”, a sada „glasno ćuti i ignorisanjem brani terorističku OVK i presuđenog Hašima Tačija, umjesto da osudi što je Đeljošaj stao u odbranu teroriste odgovornog za svirepo ubijanje Srba“.  Mladić je „general“, Tači je „terorista“. Genocid u Srebrenici se uobičajeno i ne pominje. Na stranu to što civilni sektor jeste reagovao na Đeljošajevu izjavu. No, kad je Borba držala do istine?

Iz prosrpskih partija krenulo se sa inicijativama da se Tačiju u Ulcinju oduzme titula počasnog građanina. Vladimir Dobričanin pozvao je Vladu da to učini, jer su ga, kako reče, „međunarodni partneri prepoznali kao ratnog kriminalca“. Kad su međunarodni partneri Mladića prepoznali kao ratnog zločinca osuđenog za genocid, ništa. Ne bi bilo mjesta čuđenju ni da se Mladiću izlije bista. I sakrije negdje u SPC, kraj one Pavla Đurišića, do pogodnog trenutka.

Civilni sektor se, zanimljivo, našao i na meti poslanice vladajućeg PES-a, Jelene Nedović. To što su NVO aktivisti osudili njenu izjavu u kojoj je relativizovala genocid u Srebrenici, za nju je, veli, za osudu.

„Poštujemo presude suda u Hagu ali imamo osjećaj za žrtve na prostorima bivše Jugoslavije. Ne smijemo da zaboravimo Bratunac i fotografije ubijenih dječaka”, saopštila je Nedović, nakon Mladićeve smrti. „Ovakvim neumjesnim poređenjem poslanica PES-a je pokušala da opravda genocid nad nedužnim civilima, koji se ničim ne može opravdati“, ocijenio je civilni sektor i uputio reagovanje Evropskoj delegaciji.

„Nikada neću prihvatiti logiku po kojoj je odavanje pošte jednim nevinim žrtvama opravdavanje zločina nad drugim. Osuđivati me zato što sam pomenula ubijenu djecu i civile u Bratuncu nije borba za ljudska prava. Žrtve ne smiju biti predmet političke selekcije. Ne postoje žrtve prvog i drugog reda. Današnji potez dijela NVO-a je za osudu”, na kraju je saopštila poslanica. U Bratuncu, kao i u svim podrinjskim opštinama, kao i u cijoj BiH, ubjedljivo najbrojnije žrtve, civili,  devedesetih bili su Bošnjaci. Jeleni nije imao ko to da kaže. Možda bi i njih obišla.

Uglavnom, i ove, kao minule sedmice, pred našim očima promiču primjeri osakaćene, selektivne logike, koja se tek u izvedbama razlikuje od slučaja do slučaja. Od  imena do imena. Logike koja nas je preskupo koštala. U kojoj mjesta za sve NAŠE žrtve nema.

Milena PEROVIĆ

Nije se breme zločina devedesetih nadvilo nad Crnom Gorom kad je Mandić uputio saučešće sinu ratnog zločinca. Ono je tu. Pritiska svih ovih decenija kroz nekažnjene ratne zločine, ćutanja, amnezije i falsifikovanja istorije. Kroz prazne udžbenike, grafite, svakodnevne mrziteljske komentare i nesankcionisane političke govore mržnje. Stiglo nas je, opet, pred vratima Evrope. Pred kojom se sve teže sramiti

Nakon što je ratni zločinac Ratko Mladić u Beogradu sahranjen uz sve počasti i prisustvo crkve, vojske i tamošnje vlasti, Vučić u Parizu, na Međunarodnom samitu, raspreda o svemiru. Mediji su objavili da će srpski predsjednik govoriti na sesiji Budući svemir za svijet koji se brzo mijenja. Vučićev svemir se ne mijenja. Traje satkan od ratnih zločinaca, krvavih ideologija i nasilja. I prijeti i Srbiji i regionu. Srpski je predsjednik u Parizu, osim o svemiru, sa Makronom pričao i o „evropskom putu” Srbije. Francuski predsjednik izgleda nije rekao ništa. Vučić mu se zahvalio na podršci.

Sahrana je, ispade, jedino uzdrmala Martu Kos. Evropska komesarka za proširenje otkazala je posjetu Beogradu nakon sahrane Mladiću. Izjavila je da poslije sahrane zvaničnici Evropske unije treba da razjasne veoma važno pitanje – da li je Srbija i dalje pogodna da bude kandidat za članstvo. „Moramo da provjerimo u kojoj je mjeri Srbija i dalje iskrena sa svojim evropskim putem”, kazala je. Osim što je čudno da Evropa i dalje nema odgovor na to pitanje, još su čudniji blagost i dupli aršini njenih funkcionera kada je u pitanju Vučićev srpski svemir. Iz Evropske komisije je najprije stiglo saopštenje da Mladićeva sahrana nije održana uz državne počasti. Jeftini trikovi, kao onaj kad Vučić na sahranu pošalje sina, nijesu uspjeli da zavaraju nikog, sem evo, ispade, Brisel.

Trikom se poslužio i naš predsjednik parlamenta. Nije, kaže, veličao Mladića, samo je poštovao tradiciju i uputio saučešće porodici Ratka Mladića, odnosno njegovom sinu. Istom onom koji je nakon što je Mladić osuđen u Hagu, prenio očevu poruku da – „nije važan on, nego Republika Srpska”. To je taj krvavi svemir, i dalje nadvijen nad nama.

Inicijativa za Mandićevu smjenu je pred crnogorskim parlamentom. Podnio je opozicioni DPS, čije selektivno suočavanje sa prošlošću počinje 1997. Đukanović od prije, i njegova podrška zločinačkoj, velikodržavnoj politici i njenim autorima od Dubrovnika do Srebrenice za tu partiju ne postoje. Vladajući PES, koji ih rado na to podsjeća, istovremeno se pravi da oni sa Mandićem nemaju ništa. Samo, eto, vlast. Ni Demokrate nemaju ništa sa svojim nižim funkcionerima koji se javno pozdravljaju sa „herojem“. Dok najveći dio vlasti ljubi SPC, jedan od stubova krvavih devedesetih. Nije baš sjajna slika parlamenta buduće evropske zemlje.

Nije se breme zločina devedesetih nadvilo nad Crnom Gorom kad je Mandić uputio saučešće sinu ratnog zločinca. Ono je tu. Pritiska svih ovih decenija kroz nekažnjene ratne zločine, ćutanja, amnezije, falsifikovanje istorije i mitove. Kroz prazne udžbenike, grafite, svakodnevne mrziteljske komentare i nesankcionisane političke govore mržnje. Zar je neko stvarno mislio da će taj teret spasti s Crne Gore sam od sebe. Iščeznuti u magli fraza. Nije, niti će. Stiže nas svakog dana. Stiglo nas je i pred vratima Evrope. Pred kojom se, zavijanom desnim vjetrovima, sve teže sramiti.

U Vučićevom svemiru, Mandićeva smjena bi bila plus. Osim što srpski predsjednik u Crnoj Gori sad ima druge „ovlašćene predstavnike”, svaka ovdašnja kriza njemu je dobro došla. Crna Gora bolju nadu od Evrope, kakve takve, nema. Nažalost, koncentracionu vladu, kao odgovor sebi i drugima, niko ne pominje. Iako je taj model ne samo najbolje rješenje tekuće političke krize nego i neka vrsta suočavanja sa sobom. Bio bi to samokrtički glas: ovo smo mi, ne baš za primjer, ali zajedničkim snagama želimo u Evropu, i želimo da se na dan prijema naše domovine u EU niko ne osjeti kao gubitnik. Očito – previsoka je to  ljestvica.

Globalne okolnosti nam idu na ruku. Realne su nade da ćemo nekako dogiljati do Brisela. A hoćemo li, jednom, tamo u Evropi, postati evropski, zavisi presudno od toga hoćemo li smoći snage i pogledati naš mrak u ogledalu.

Milena PEROVIĆ