Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Vratiš se sebi, niko te ne prepozna

Objavljeno prije

na

A onaj gore jedan vrlo osetljiv i pravičan. Šanse su da će nas umesto gneva i milosti pre pogoditi ljuske semenki, koje gricka dok sluša molitve. Ne može sad, nešto je zauzet

 

Poranila kȏ Milorad, samo što nemam vinograd. Veli Branko neki će svemir ponovo da nas stvori, a ja se setim svih koje nema(m), i svega što nije bilo, a moglo je, pa me steže u dušniku, pre no što sam iz kreveta ustala. Još uvek je hladno. Molim proleće da se uozbilji i počne da se budi ujutru, a ne oko podneva.

Čujem zvoni telefon, izletim mokra ispod tuša, preskočim dva psa, na trećeg naletim, okliznem se na parket, udarim prst o ivicu stola, da bih shvatila da je počela pesma koju imam kao melodiju na telefonu, vladaj Vučiću još sto godina pored ovakve opozicije. Bilo bi divno kad bismo neke stvari mogli da prespavamo, da im tako izbrišemo postojanje. Ali sve nas to ujutru sačeka i poželi nam dobar dan.

Nekad započnem čas pitanjem: „Jeste li uradili domaći?“, u nadi da će neko ko je zaboravio pitati: „A šta je bilo za domaći?“, pa da će neko drugi ko je uradio reći šta je bilo, jer sam ja totalno zaboravila šta sam im dala za domaći. Skoro da sam zaboravila i kakav je osećaj kad hoćeš iz kože napolje, a koža ti ne da.

Kad sam bila mala volela sam kitnjaste vokabulare i ljude koji pisanjem hvataju život kao mrežom leptire. Sad volim da su reči jednostavne i bitne kao hleb. Osećam da se nešto promenilo u vazduhu, ne znam kako da objasnim, kao da mi dolazi neka snaga i otvaraju se neka vrata da mogu da uradim sve što sam namerila. Samo još i da sprovedem u delo. Pogledaš se u ogledalo i vidiš glavu dva broja veću i ramena pod teretom.

Ovo mlaćenje prazne slame o kandidatima podseti me na jedan kafić u Karlovcima, ima tome desetak godina, kad smo pitali konobara šta imaju od pića, a on kaže: „Sve“.  Odlično. „Meni bitter lemon“. Kaže nema. „Dobro, onda tonik“.  Nema ni tonika. „Dobro, brale, nabroj nam to ,,sve““. „Koka kola i narandža“, kaže.  E to, taj izbor. Kad više nema gde, narod se okreće Bogu. Pogled upire u nebo, liturgije nikad veće, ljube se ikone, ruke. A onaj gore jedan, vrlo osetljiv i pravičan. Šanse su da će nas umesto gneva i milosti pre pogoditi ljuske semenki, koje gricka dok sluša molitve. Ne može sad, nešto je zauzet.

To što, racionalno razmišljajući, znam da neke stvari neću uspeti nikad da ostvarim, ne znači da ću biti dovoljno racionalna da prestanem da čeznem za njima. To nema veze jedno sa drugim. Usamljenost je kada nemamo za čim da čeznemo, tvrdi Stendal: ovo mi je podsetnik da nisam usamljena.

Raj je u ovom životu, i tu se moja nada završava.

P.S. Ima li među kamenjem takmičarskog duha, koji će prvi biti bačen?

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Plodovi noćnih mora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proljeće

 

U kupatilu je toliko hladno da jedan deo mene kaže: „Nema veze, doći ću ovde na proleće“. Ako neko baš mora, onda cvokoćemo zubima u ritmu neke pesme, pa ostali ukućani pogađaju koja je i ko pogodi dobija prestiž u društvu. Ako ima još nešto da mi se danas navali na glavu, evo, tu sa leve strane potiljka mislim da osećam jednu nepritisnutu tačkicu, šteta da se baci… Da nije porodičnih odnosa ne bismo znali ni za pakao ni za raj. Mirno i praznina. Kad smo već u kavezu, zovimo ga krletka. Stvar je dovoljno loša, neka je makar reč divna. Sednem pa onda znam bar gde mi je zadnjica, a glava mora biti nedaleko. Tako polupronađena ustanem i teram dalje.

Krevet mi je postao razjapljena čeljust, a nekad je bio ljuljaška razapeta između dva stabla u proleće. Nikada se ne vraćajte sitnicama koje su nekada bile krupan osmeh, jer su one samo đavolja udica koja odvlači u prostor u kojem ne možeš da dišeš. Džaba bežiš od realnosti, to te stigne kad-tad, lupi šamarčinu i pošalje u ćošak. Velika knjiga Tišine olistava u sred zime… Zacrnila sam mrak.

Tek praznim slamu, a planiram i da mlatim. Započnem nekad razgovor od sredine rečenice, očekujem da je sagovornik načuo početak dok smo ćutali. Reč može da bude podgrejana, ali boli i kad je šapneš. Ja ne samo da spustim loptu, ja i igralište napustim… Kao kad nije pitanje gladi, pa biraš i da je rešije i da je ljuće. To je sloboda, mala doduše, al’ dobra za vežbu, inače se udaviš u slobodi. A nekima kad daš slobodu, oni je i ne pipnu, boje se pokvariće. Klasični neplivači ako je sloboda kao more, a brat bratu, liče sloboda i more. Doći će vreme kada će se raja osvestiti, shvatiti da je zulum prevelik, da je potlačena, iskorištena i luda… ustaće i reći: „Hoću još!“

Kada bih vam rekla šta sve nikada nisam, vi biste mislili da ja ne postojim.Treba me staviti u muzej, u onaj deo gde niko ne dolazi, jer se stalno renovira.

Grumen mraka još tinja u peći. Imala sam nekad svica za te krizne noći, tamne baš poput ove. Čuvar noći nas zaustavlja u blizini Meseca i traži nam na uvid (ne starije od šest meseci) dozvole za sanjanje. Gravitacija nas siluje, ne pita gde smo pošli. Pripadanje je jedan sasvim ozbiljan vid padanja. Sami birate svoju nesanicu, ne krivite mrak za to. Šta ako je sve ovo teorija zavere? I treba hranu da unosimo kroz oko, a ne kroz usta?

P.S. Kad vidim ono, Otac Tadej, ispod citata, uvek zamislim neku rečenicu poput: „Do ponoći da si kući!” Otac Savo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sreća u nesreći

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti

 

Veoma cenim kad neko vodi računa da se pažljivo i lepo izrazi. S druge strane, ne podnosim cepidlačenje i vaganje svake reči. Znam da zvuči suludo, ali razlika postoji. I to velika. Da nisam lepo vaspitana, rekla bih: „Slušajte sebe kad govorite. To što izgovarate stvara ne samo glavobolju, nego i mučninu, pri tom, nema mnogo smisla, ni logike. Obogatite rečnik (da ne kažem, čitajte), možda ćete biti razumljiviji“, ali sam lepo vaspitana, tako da ništa. Imam duple aršine. Onima koje volim tolerišem ono što drugima ne bih ni u ludilu. Tako se ponašam i prema sebi.

Pošto da padneš u nešto možeš samo sa visine, preventivno ću, protiv padanja u očaj, da legnem na pod i ostanem tako zauvek. (Ljudi sposobni za samodisciplinu su ljudi sposobni za svašta što nikad ne bi priznali. Zato se i samodisciplinuju).

Meni je tata još kao maloj davao da o mnogo čemu u životu sama odlučujem, kao npr.: „Hoćeš li da radi kaiš ili prut?“ Hrabro sam birala, skoro kao moja baba koja je sveću gasila prstima. Bila je to hrabra baba, baba hajduk. Govorila je i: „Ćero, uzmi ovaj šećer pa posoli.“ Ima tih ljudi koji uvek iskoriste situaciju, a ko drugi nego moja baba, kad krava da mleko, ona na kraju pokupi sav kajmak. Koliko ja volim moju babu! Zabluda je da stoka živi u ruralnim područjima. Istina je da živi u gradovima, a kreće se pojedinačno i u krdima. Kunem se, mogu da čujem lance kako zveckaju dok hodamo. To su tamnice u nama koje robijamo. To su granice na koje smo pristali.

Imate ramena. Koristite ih. Nisu ona tu samo da drže gornje delove odeće. Ramena služe da bi se odgovaralo na razna pitanja. Zaustavljanja u punom trku, padovi u skoku, kotrljanja radi amortizacije i ostale socijalne veštine brušene vremenom. Umeće je sebi priželjkivati Sreću koju smo u stanju da podnesemo.

Sreća je ograničena kategorija, nema je za sve… otprilike kao novca u budžetu, a niko ne radi rebalans sreće… Najteže je biti zahvalan. Jer kad si zahvalan onda treba i da uzvratiš, a odakle ti?!

***

Čiji je to otisak lica na mom jastuku? Bio je imun na moje snove. Kako god, oni su prešli u njegov posed, ali on nikada nije čitao te slike. Glupavo otvorenih usta sam posmatrala kako mi izvlači dušu.

“Zadržaću je za sebe”, smejao se.

Onda je izvadio svoju.

“Mislim da ti je široka. Smeta ti?”

Progutala sam odgovor. Nije ga ni zanimao. Trebalo je da podignem prag tolerancije, ali nešto me ukočilo u leđima. Ukleto sam stajala. U prvom redu.

Možda nam je bilo suđeno, ali se ja tog suđenja ne sećam.

P.S. Svojevremeno mi je baba govorila: „Ma videćeš ti kad ja umrem“… i videla sam.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Imam bremena na pretek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tu i tamo dolazim ili se vraćam sebi, i zahvalno shvatim da sam još tu, i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština

 

Mitrovdan. Pišem “na crveno slovo“. Prvi put posle mnogo vremena budim se sama od sebe, u kući potpuna tišina, deca ne viču, muža odavno nemam, pa više ne šuška dok se sprema, psi ne laju, reko’ to je to, umrla sam. I kaže san, dok sam ga napuštala: „Potraga nije završena“, glasom naratora neke epske sage. Da se nisam probudila, tačno bih se vratila da ga nalupam i pitam : „A je l’ nije?! Nije?! Dokle više?! I kog đavola još treba da tražim?!?!“ Ovako je dobro prošao.

Duša koja je dugo tegobno živela ponekad se vrati starim, utabanim stazama jada, čak i kad nema razloga za to. Treba vremena da poveruje u spokoj. Ne vredi bežati od problema, to ih samo još više razbesni, samo legneš i praviš se mrtav. Nažalost, čarobni štapić ne postoji, bol mora da se odboluje.Tegoba je sastavni deo života, ako je teramo vraćaće se, moramo je prihvatiti, prigrliti, pustiti je da stanuje u nama, nakon nekog vremena sama će otići. Ako ste joj dobar domaćin i ona će biti dobar gost, neće predugo sedeti.

Ima tih dana kad i mislima ostavljam otiske prstiju. Berem poslednji ovogodišnji paradajz iz bašte. Sa prirodom je jednostavno. Ljubav joj daš, ljubav ti vrati. Budimo jednostavni. Bar sat vremena apsolutnog mira na ovom novembarskom suncu je neki minimum koji bi valjalo pokloniti sebi. Deo mene je otišao sa pticama selicama koje su neopterećene zimom i svakodnevnicom. Ljubav uvek nađe vremena da nas ponovo obuzme.

U vezi sa izborima kod nas, setih se jednog od prvih “parlamentarnih, demokratskih“ predstavljanja stranaka. Govorio je izvesni Šećeroski, čovek koji je pravio četke i metle. Moja baba zabrinuto reče: „Nadam se da je ovo skrivena kamera ili neki skeč“. Ponekad bezazleni i benigni, ali potpuno isprazni pokušaji, prečesto maligni, još češće zarazni, pogotovo kod onih sa načetim imunitetom, oduvek precizni hitac u prazne glave. Pojeo ih takt koji se ponavlja. Refren progutao pesmu. A narod ko narod. Peva, dok glođe koske. Sloboda.

Tu i tamo dolazim ili se vraćam sebi, i zahvalno shvatim da sam još tu, i mislim da je to jedna od najvažnijih teško stečenih životnih veština. Postoje te neke misli koje kad dođu uvek poteku iz očiju. Niz obraze. Začujem iza leđa: „Biće dobro.“ Ne osvrćem se, ne verujem, ne odgovaram. A htela bih.

Narodno verovanje u vezi sa Mitrovdanom – Ako noćas ne spavate kod svoje kuće, cele godine ćete noćivati po tuđim kućama.

P.S. Pišem ti retko i sve češće odlazim u sebe. Ali, jesen je, čekaj moje pismo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo