Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Zatomljeno je ljepše od skriveno

Objavljeno prije

na

Previše razmišljanja je poput ljuljanja na ljuljašci… zauzeti ste, ali ne stižete nigdje

 

Sunčano, zeleno i mirisno… Konačno nam je pokucalo na vrata… i svojim cvetanjem, bujanjem, rađanjem, stvori nam iluziju novih početaka. Proleće. Mi uvek nasednemo. I to je dobro.

Dok kišica tiho pada kroz tamnu martovsku noć, pravo je vreme da se setimo mog pokojnog dede Sretena koji je mir nalazio u sobi, pred ugašenim televizorom, tako što je sedeo sam za stolom i prisećao se ko zna čega. Moj deda golootočanin nije imao ličnu kartu do 1987, već papir na kome je pisalo da je bio informbiroovac. Pušio je Drinu bez filtera, dve kutije dnevno. Vreme protiče i protiče i pre nego što shvatiš da ništa više nije isto, ništa više nije isto. Čini mi se da nisam valjano ideološko-politički profilisana i to me glođe u trenucima dokolice. Zgrabiću vindjaknu i hitro preko praga, vreme je da se glava izluftira. Susrećem ljude koji bauljaju ulicama i gledaju u mobilne telefone, niko da pogleda gore i zavapi ka Bogu. Marljivost i istrajnost u dnevnoj rutini su poslednje što drži ovu stvarnost zajedno, kao granitno jezgro oko koga čestice orbitiraju, prilično labavo doduše ali, kako-tako, i dalje na okupu. Previše razmišljanja je poput ljuljanja na ljuljašci… zauzeti ste, ali ne stižete nigde.

Setih se da sam pročitala davno kako Pekićev radni sto nikada nije bio okrenut ka prozoru, pisao je i gledao u zid. To zurenje u zid mi se uvek činilo kao najdublje zagledavanje u sebe. Prozori odvlače pažnju.

Ovaj svet je možda najgori od svih mogućih, ali spasavaju ga mala ostrva ljubavi, dobrote i nežnosti. Ugledaš reku, krošnju, čuješ Blue Rondo a la Turk, Dave Brubeck i možda nije uzalud baš sve. Najviše se plašim rata, bolesti bliskih ljudi i toga da ću na velikom odmoru, dok se đaci zakucavaju u mene krećući se braunovski, zaboraviti da sam profesor i reći:  „’Bem ti sunce“, (ili nešto gore), „gledaj kuda ideš!“ Šta sve mogu da progutam, ali mi se bezobrazluk svaki put popreči u grlu. Moja divna pokojna svekrva, kad se ja zgrozim nečijim ponašanjem, umela je da kaže: „Pusti, ima on neku muku…“ To je najveća mudrost, pustiti. Negujte tuđa osećanja kao svoja, da vas ne bi kasnije proganjala tražeći da ih usvojite.

Bliži se kraj dana i još jednog jedinstvenog pokušaja da se bude neočerupan. Negde se to sigurno proslavlja, negde tuguje, a negde sitno žuri u zaborav. Možda su, negde u Arkadiji, pastiri i dalje srećni, i možda ta sreća drži čitav svet izvan ambisa.

P.S. Sedmi put otvaram frižider, treba mi Vučić da ga nešto pitam.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Jesen u mom stomaku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Topli, u pogačicama, sremački ili duvan čvarci, sasvim je svejedno u kom obliku dolaze. Čvarci uvek pronađu put do mog srca i bar na trenutak učine da svet deluje nežnije

 

 

Ovaj kišni novembarski dan bi bio savršen za pobeći i od sebe i od drugih. U prirodu bez društva. Priroda je lekovita. Možda zato što je tako ravnodušna i što nas svodi na pravu meru.

Ovih dana oprečne emocije u meni vode glavnu reč. Jede mi se sve, a ničeg nije dovoljno, osećanja su mi na ringišpolu, strpljenje na minimumu, a suze i smeh dele istu adresu. Hormoni prave žurku bez mog pristanka. Jedino sa kilažom nikad nisam bila bolja. Kad mi emocije postanu previše glasne, postoji mali saveznik koji me nikada ne izneveri, a to su čvarci. Topli ili hladni, u pogačicama, sremački ili duvan čvarci, sasvim je svejedno u kom obliku dolaze. Čvarci uvek pronađu put do mog srca i bar na trenutak učine da svet deluje nežnije.

Sa radija se čuje I’m fool to want you, Frenka Sinatre… Napisao i otpevao daleke 1951. Snimio iz samo jednog pokušaja. Nema ko je nije pevao, od Bili Holidej, Četa Bejkera… do Dilana, Toma Džonsa… Samo je Sinatra uspeo da pesmi da ton žalobne elegantne uzdržanosti, ispod koje gotovo nečujno tutnji vulkan. Uživam.

Nešto ritmično zalupa, ja pomislila srce, kad ono voda kaplje u sudoperu i onda ništa. Ponekad me tako moja radoznalost i maštovitost povedu tamo gde moj novčanik nikad ne bi mogao, a poneka, jednostavno me otruju, pa nosim dušu na ispiranje.

Vek je 21.  a žene na društvenim mrežama gataju, iliti moderno –  manifestuju, tako što prže so u tiganju, i ja budala koja sve to gledam, misleći da dele neki recept, dok  nisam shvatila da je to zapravo “bacanje magije“ ne bi li joj se javio  neki Milomir, i sad mi algoritam non-stop izbacuje gatare! Upomoć! Neki zidovi zaslužuju da to i ostanu. Ne preskačite ih, ne obilazite, ne rušite ih. Ne udarajte glavom, nećete naučiti, a boleće. Neki zidovi valja da to i ostanu. Okrenite se i odlazite. Jer, iza – nema ničega. Verujte mi na reč.

Zezaju  me deca za godine, kažu da će mi uplatiti banju, rekoh, vidite da bude neka gde ima blata da se navikavam na zemlju. Eno ih, smrkli se.

Dragi hajduci, još danas se vijamo po šumama i njivama, sutra razlaz i pravac kod jataka. Ko je našao konak na konju je, ko nije može da se slika.

P.S. Kad nemam nikog da mu kažem to što nemam, kažem svima.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Obraz u ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako „vidjećemo“ je puno nade da pokaže nešto lijepo i dobro, šteta što ne umije svako da vidi na tu daljinu

 

 

Taman odlučim da uvedem duže šetnje u svoj život kad ono, vidi ti ovo sumorno, hladno sivilo napolju. Ništa. Na proleće ću. Trenutna kiša i hladnoća me podsećaju na surovost i prolaznost života. Kao da sam u nečijoj šaci i da me tuđa linija sudbine zatvara i pritiska. Oduvek me smiruje ravnodušnost prirode na sve naše krike i šaputanja.

Bila sam na slavi i na slavi redom: beli mrs, pa čorba, pa sarma, pa pečenje, torte i kolači, bile i pihtije i razne salate… I gosti razni, i uzrasti i obrazovanje, više ideja nego hrane i pića na astalu. Žene se takmiče čije su čizme skuplje i lepše. Ne ložite se na onu: „Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftine stvari“, to mogu da pričaju samo oni što ne znaju šta će sa parama, a mi ostali, peri, krpi i ćuti. I mani se narodnih  mudrosti. Slavsko javno mnjenje samo se u jednom složilo – pečenje je izvrsno, mora furuna. Što se ostalih utisaka sa slave tiče nacionalizam je u ljudima pojeo svako osećanje vrednosti koje nije vezano za nacionalno. I to ne u poslednje dve ili četrnaest godina. Taj proces traje od devedesetih. Sa tim mi imamo posla. I sa mitomanskim zabludama. Vidim opet „ulazimo u udžbenike istorije“. Sledi navala sreskih špijuna. Bilo tako i onda, iza petog. Ljudima demokratija ležala na srcu. Osvestili potrebu za krivičnom, materijalnom, a i ideološkom odgovornošću. Dojavljivali i pismeno i usmeno. Cinkarili sve redom, pa i sami sebe. Tople ljudske priče. Možda je sve ovo san, a nema nikoga da se probudi. Mnogo je razloga zbog kojih čovek oseti potrebu da se učini nevidljivim. Svako „videćemo“ je puno nade da pokaže nešto lepo i dobro, šteta što ne ume svako da vidi na tu daljinu.

„Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekuda u žuto lišće, ko zna kuda, a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: „Zbogom, idem da ozdravim“, što bi rekao Miloš Crnjanski u Dnevniku o Čarnojeviću.

Nisu svi ti razlozi posledica naučenih i štetnih obrazaca ponašanja. Mnogi su sasvim razumni odbrambeni mehanizmi, nastali iz iskustva, potrebe za samozaštitom, očuvanjem vlastitog mira i dostojanstva. Svako od nas u životu ima neki svoj, samo svoj, lični Titanik. Savršeno nov, neokaljan iskustvom, naoružan nadom, verujući da je srećan i, kao takav, potpuno spreman da zaplovi ka svom brodolomu…

P.S. O budućnosti sanjam nerealno. Želim da nam srca ne ostanu ogorčena.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Tu smo dok smo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad čovjek stari nije za među svijet, nego, eto, malo virne da ne ostane sasvim otuđen u svom mjehuru, ali igleda da je ta opcija ipak najbezbjednija. Bolje loviti ribu. Biti baba i more

 

Gledam sunce zatvorenih očiju, sve je toplo i narandžasto. Istina čoveka uvek gleda u oči, pitanje je da li on sme da joj uzvrati pogled. U onim godinama koje ostaviš za sobom, stvarao si sebe. Svaki naredni dan je pod njihovom senkom. Kad pogledam u svoje godine, vidim nesklad između njih i mudrosti. Nije prolaznost problem, problem je što osećam da ih nekako i dalje nisam dostojna.

Pomno sam gledala dan kako se zahuktava. Gledala sam i spisak obaveza koje su to i ostale, a meni odzvonilo. Sad imamo jednačinu sa više nepoznatih i bezbroj pretpostavki. Vidim svi znaju šta i kako treba, osim mene. Niti znam, niti verujem. Šta ću, uvek sam bila avangarda. Čehovljevski sam tip, volim tople ljudske priče. Pitam se šta li će sad ona silna administracija gde troje čuva jednu fioku, a petoro pečat. Svi sitni opštinski činovnici, proceduralno nevaspitani, sve one precvetale partijske damice sa tri razreda osnovne, bez sredstava i pomoći dobrih ljudi… Ovde, na žalostivom Balkanu, bolje se poznaju legende i mitovi od onog što se događalo pre pet ili dvadeset godina. Na divne smo grane spali. Treba ubeđivati ljude da je kritika svake vlasti i ideja legitimni korektivni faktor, treba ubeđivati roditelje da vakcinišu decu, treba nagovarati mili narod da se kupa redovno, treba pojašnjavati značenje sekularne države, treba zidati kuću ispočetka. „Dom za s uma sišavše“ zvuči tako utešno, kao da postoji nada… Samonikla nada je vrlo izvesna sloboda koja nikoga i ništa ne ugrožava. I niče u alejama sahranjenih iluzija o sebi. Raskršća su uvek nadahnjujuća i neophodna za rast. Odvažnost nije uvek mudra, ali otvara nepoznatu teritoriju, podstiče sposobnost adaptacije, da bi nas utvrdila i učvrstila u temelj. Mora da bude teško da bi valjalo. Moraš da izdišeš dok čekaš taj ponovni udah i dočekaš ga otvorenih alveola. Kad boli, dobro je. Kad svrbi, dobro je. Dok žudiš, dobro je. Nosiš brdo u rukama i kroz njega vidiš sunce. I dobro je.

Kad čovek stari nije za među svet, nego, eto, malo virne da ne ostane sasvim otuđen u svom mehuru, ali igleda da je ta opcija ipak najbezbednija. Bolje loviti ribu. Biti baba i more.

P.S. Vlast se menja, ali pozicija naroda roba ima doživotni ugovor, jer bajke ne postoje. Plaćajte račune, punite budžet i nastavite da maštate.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo