Povežite se sa nama

MONITORING

IZBORI U NIKŠIĆU: Serdari i vojvode

Objavljeno prije

na

Na lokalnim izborima u Nikšiću 12. marta učestvovaće dvije partije vladajuće koalicije: Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića i Socijaldemokrate Ivana Brajovića. Biće to ljuta bitka između serdara i vojvoda.

Nije bilo lako koordinisati sve stvari koje su dovele do toga da opozicija bojkotuje nikšićke izbore. Trebalo je tempirati kada će biti podnijet zahtjev za skidanje imuniteta poslanicima Demokratskog fronta i njihovo hapšenje, kad će zasijedati skupštinski Administrativni odbor, kad će Skupština donijeti odluku, sve to uskladiti sa rokom za podnošenje izbornih lista. Da nije bilo toliko posla možda bi bila formirana još koja ukrasna partija. Ovako izgleda glupo, ali – koga briga.

Predsjednik DPS-a je jasan: ,,Sa protivnicima, bez njih, potpuno nam je svejedno”. Ipak, upozorava da neprijatelj nikad ne spava: „Naše pobjede zaključno sa onom, na noć 16. okrobra, ne znače da je rat protiv nas prestao. Taj rat se nastavlja ali se nastavlja i naša odlučnost da zaštitimo naše pravo da upravljamo svojom budućnošću”.

Đukanović smatra žalosnim što su ,,pojedine partije koje su voljele da sebe proglašavaju jedinim zastupnicima crnogorskih interesa, prije svega SDP i URA, danas na strani izdajnika i daju im najveću potporu”. U „izdajnike” je jasno ubrojao Front, ostale nije imenovao. Neka se sami vide.

,,DPS je do sada motivisao svoje birače pričom da Crna Gora ima neprijatelje i da oni na izborima brane Crnu Goru. Pošto ti ‘neprijatelji’ nijesu izašli na izbore, od koga će sada braniti Crnu Goru? Od sebe?”, kaže za Monitor Vesko Pejak, koordinator Alternative Crna Gora.

Prema njegovim riječima predizborna atmosfera u Nikšiću je – nikad mrtvija. „Iako su izbori u Nikšiću za svega par dana, stiče se utisak kao da ih nema. Jedina stvar koja remeti mirnu svakodnevicu – mirnu u propadanju grada – su pokušaji DPS-a da ubijede svoje glasače da je bitno izaći na izbore”, kaže Pejak.

U Alternativi ocjenjuju da se teško sjetiti da je nekad opoziciono glasačko tijelo sa više mira i zadovoljstva očekivalo rezultate izbore.

,,DPS-u je jasno da im matematička pobjeda ne znači ništa. Ovi izbori će pokazati svijetu, a što je još važnije i javnosti Crne Gore, da kod nas nema slobodnih izbora. Ma koliki procenat izašlih birača bio, nijedan od tih birača se na dan izbora neće osjećati kao pobjednik. Koga su pobijedili?!”.

Činjenica da nema protivnika ne sprječava DPS da obavlja redovne izborne radnje: u nebo dižu ,,oporavak” Nikšića, a grad je jedva živ. Položen je kamen temeljac za gradnju stambene zgrade sa 75 stanova za penzionere, milioniti put samo što nije počela rekonstrukcija Doma revolucije za koju treba samo 17 miliona. I sve tako.

U biračkom spisku za lokalne izbore u Nikšiću je 58.726 građana. Za izbore u oktobru 2016. bilo je upisano 58.605 birača, izašlo je 46.768. DPS je dobio 21.349 glasova.

Sad će, naravno, pokušati da taj broj uvećaju. Savršeno im odgovara to što građani na ovim izborima neće imati ni ono malo slobode koju na izborima u Crnoj Gori ljudi osjete kad u kabini za glasanje ostanu sami sa olovkom i listićem. Strah da će se saznati da nijesi glasao za onoga ko te „ljebom rani” biće mnogo lakše održati kad vlast samo treba da zabilježi ko je, a ko nije, izašao na biralište. Da ima kad, opozicija je mogla ohrabriti birače da, na primjer, na biračkom listiću nacrtaju srce u kom bi pisalo Milo+Ivan. Nekako ne stižu.

„DPS će morati da na birališta izvede i svoje ‘spavače'”, smatra Vesko Pejak i objašnjava: ,,To su ljudi koji do posljednjeg dana prije izbora kritikuju rad DPS-a, da bi na dan izbora glasali za njih. Neki to rade jer ih je sramota da glasaju za DPS, a neki to rade da bi svoje komšije i prijatelje potkazivali. I jedni i drugi će morati da izađu na izbore da bi povećali izlaznost. Opozicioni posmatrači na biralištima imaće priliku da se iznenade kada budu gledali svoje komšije i prijatelje, za koje su mislili da su opozicionari, kako uredno i tačno zaokružuju DPS(SD)”.

Alternativa očekuje da će najčešće izgovorene rečenice tog dana biti: ,,Ma izašao sam za inat DPS-u, precrtaću listić!” i ,,Treba glasati ovaj SD, da učinimo zlo DPS-u”. Biće naravno i nekih modifikacija na ova dva izgovora. ,,Morao sam zbog posla, ali ću precrtati listić” i ,,Glasaću SD, dako se posvađaju na državnom nivou”.

Ne bi li bar za nijansu spriječila DPS da radi šta hoće opozicija je odlučila da angažuje svoje predstavnike u biračkim odborima.

Od 138 izbornih mjesta, na 67 će predsjednici biračkih odbora biti iz opozicije, dok je DPS-u, Pozitivnoj i Liberalnoj partiji pripalo 71 mjesto.

Prema mišljenju Veska Pejaka opozicija u gradu ne gubi ništa. ,,Izbori bi svejedno protekli u nefer i nedemokratskoj atmosferi. Ono što opozicija dobija je – iluzija da nastupamo svi zajedno. Iako je stanje u opoziciji očajno, stiče se utisak da je moguće postići sporazum makar po onim najbitnijim pitanjima”. U Alternativi kažu da će ,,najuzbudljiviji” dio dana biti proglašenje već unaprijed određenog pobjednika. ,,Istorija uči da je posljednja faza svake diktature onaj trenutak kada vlast nema više koga da pobijedi. Kada nestanu ‘neprijatelji’, ubiće ih sopstvena nebitnost.”

Glede demokratije, umjesto ovakvih izbora, predsjednik DPS-a mogao je slobodno da u rodnom gradu postavi zlatnu glasačku kutiju i glasa sam za sebe. Glasački listić bi, eventualno, mogao da mu doda Filip Vujanović.

Miloš BAKIĆ

BOX 1:

N: Opozicioni planovi

Građanski pokret URA uputio je ostalim opozicionim subjektima Nacrt zajedničkog plana za rješavanje političke krize, koji će, nakon unutaropozicionog usaglašavanja, poslati Demokratskoj partiji socijalista.

Potpredsjednik GP URA Dritan Abazović, kazao je da će opozicija, u slučaju da DPS ne prihvati nove izbore i dijalog o uslovima za njihovo održavanje, organizovati građanske proteste.

Nacrtom plana predviđeno je ponavljanje parlamentarnih izbora u razumnom roku, najkasnije paralelno sa održavanjem predsjedničkih, na proljeće naredne godine, kao i održavanje lokalnih izbora u svim opštinama.

U GP URA smatraju da je neophodna i izmjena izbornog zakonodavstva u pravcu daljeg eliminisanja izbornih zloupotreba, nespornog uređenja biračkog spiska, te izbor nove Državne izborne komisije i Savjeta i rukovodstva Agencije za sprečavanje korupcije.

Pored hitnog pravno i političko-bezbjednosnog razrješenja slučaja „Državni udar” i utvrđivanja odgovornosti i procesuiranja osoba koje su bile inspiratori i izvršioci naredbi u tom slučaju, plan URE predviđa hitno procesuiranje svih učesnika kupovine glasova i vinovnika pritisaka na opozicione aktiviste uoči i na dan izbora 16. oktobra, kao i formiranje tehničke vlade sa zadatkom da sprovede nove izbore u uslovima koji su plod dogovora.

Gotovo istovremeno, u ime Demokratskog fronta, Nebojša Medojević je najavio da će predložiti kolegama iz opozicije da, u cilju pripreme novih, fer i slobodnih izbora, DPS-u i međunarodnoj zajednici postave nekoliko uslova, među kojima je smjena glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i uključivanje dijela međunarodne zajednice u rješavanje političke krize. Medojević očekuje da će se opozicija sastati naredne sedmice.

Nema opoziciona javnost velika očekivanja. Kad bi uspjeli bar da se ne posvađaju oko toga ko je prvi predložio plan za izlazak iz krize i na kom mjestu će se sastati – ubrojalo bi se u pristojan uspjeh.

Na redu je Herceg Novi

Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović raspisao je izbore za odbornike u Skupštini Opšine Herceg Novi za 7. maj. Skupština opštine Herceg Novi skratila je sebi mandat početkom februara. Predlog za skraćenje mandata podnio je odbornički klub građanske liste Izbor koja je, prethodne dvije godine, sa Demokratskom partijom socijalista činila vlast u Herceg Novom. Opozicija još nije odlučila hoće li na izbore u ovom gradu.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo