Povežite se sa nama

MONITORING

SEOBA MAROVIĆA: Kako se kriminal isplati

Objavljeno prije

na

Ko su ovi ljudi: dokazani domaći lupeži ili uvaženi strani investitori?

Odgovor na to pitanje mogli bi dobiti do kraja bajke o Svetozarevu na moru i njegovim znamenitim likovima: Svetozaru, Draganu, Milošu i ostalim Marovićima koje – uz gene i prezime – povezuju pravosnažne osuđujuće presude ili potpisi na Sporazumu o priznanju krivice. Moglo bi se, doduše, opet pokazati kako odgovor na postavljeno pitanje ne mora biti jednoznačan – makar dok je Crna Gora ovo što danas jeste.

Novu lavinu znatiželje pokrenula je informacija da je Miloš Marović, sin Svetozarov, odbojkaš lokalnih dometa i kontroverzni biznismen, zatražio i dobio državljanstvo Republike Srbije nakon što je u Crnoj Gori osuđen na jednogodišnju robiju. Prethodno je Osnovni sud u Kotoru početkom februara izdao nalog za Miloševo hapšenje, pošto se nije odazvao na izdržavanje dogovorene kazne.

Mlađem Maroviću, naime, nije suđeno i presuđeno već se on sa Specijalnim tužilaštvom cjenkao i nagodio o svojoj krivici zbog učešća u malverzacijama prilikom preprodaje opštinskog zemljišta u mjestu Prijevor iznad Jaza. I njenim gabaritima.

Prema Sporazumu o priznanju krivice, koji je potpisan krajem 2015. Godine, Miloš Marović se sa tužilaštvom nagodio da odleži 12 mjeseci zatvora i državi plati kaznu od 380 hiljada eura. Šteta koju je u spornom poslu pretrpjela SO Budva bila je višestruko veća, dok o ličnoj koristi učesnika te prevare nemamo zvaničnih podataka. Sporazum je postao pravosnažan sredinom prošle godine i od tada je Miloš iznalazio razne načine da odloži odlazak na robiju.

Sve dok nije dobio potvrdu o upisu u srpsko državljanstvo. ,,Budući da je ispunjavao sve zakonske uslove, krajem godine dobio je srpsko državljanstvo”, potvrdio je sredinom februara Marovićev advokat Zdravko Begović dajući prve naznake o suštini cijele operacije; „S obzirom na to da je državljanin Srbije, po zakonu ima mogućnost da kaznu zatvora izdržava u toj državi”.

Onima što nijesu shvatili iz prve, Begović je, naknadno, i dodatno pojasnio: ,,Krivični zakon Srbije dozvoljava da se kazna zatvora do godinu može izdržavati u kućnom pritvoru i vjerovatno je to bio jedan od glavnih razloga da je on (Miloš Marović) tu varijantu izabrao”.

Ostala je nepoznanica da li je Svetozarov sin od početka planirao ovu operaciju, ili mu je izdržavanje kazne u kućnom pritvoru, sa nanogicom, sugerisao neko od beogradskih prijatelja. Svetlana Ceca Ražnatović, recimo, koja je na sličan način prije šest godina odslužila dogovorenu jednogodišnju robiju. Da bi kasnije, zvanično u svojstvu „porodičnog prijatelja” pjevala na Miloševoj svadbi u hotelu Splendid. Skupa sa Zdravkom Čolićem, Harisom Džinovićem, Severinom. Madona je izostala zbog ranije preuzetih obaveza.

Da se manemo šale, prvo pitanje postavljeno u Crnoj Gori, nakon saznanja da se državljanstva odrekao jedan od njenih najprivilegovanijih sinova, bilo je ono o zakonitosti cijelog postupka. Ovdašnji Zakon o državljanstvu propisuje da crnogorski državljanin ne može postati osoba pravosnažno osuđena na zatvorsku kaznu u drugoj državi. Doduše, to nije bio problem da se državljanstvo – na zahtjev Mila Đukanovića – dodijeli Taskinu Šinavatri, Mohamedu Dahlanu i sličnim junacima tranzicija, privatizacija i malverzacija diljem planete zemlje. Posumnjalo se prvo da je i u slučaju Miloša Marovića primijenjen neki sličan princip. Ali nije. Zakon o državljanstvu Republike Srbije ne poznaje to ograničenje tako da je Milošu za dobijanje državljanstva bila dovoljna prijava boravka u Beogradu. Uz neidentifikovane nekretnine u glavnom gradu Srbije. Bez sumnje, pošteno zarađene.

Slijedio je Marovićev zahtjev da dogovorenu kaznu odsluži u Srbiji i, konačno, zahtjev za ispis iz crnogorskog državljanstva. Što su mnogi dočekali kao krucijalni dokaz odustva patriotizma kod dotičnog, da oprostite, gospodina.

Demokrate su sopštile da je „sin šefa organizovane kriminalne grupe” ovim činom u potpunosti razotkrio sav cinizam DPS-ove navodne ljubavi prema državi. ,,Crnu Goru vole samo dok u njoj mogu nekažnjeno vršiti milionske malverzacije…”.

Neophodno je podsjetiti sve koji u činu Miloša Marovića traže tragove (ne)patriotizma da je on, skupa sa svim članovima kriminalne grupe kojoj je prema priznanju pripadao, svoj odnos prema Crnoj Gori pokazao tako što je pljačkao i od nje otimao. Boja pasoša tu je najmanji problem.

Reakcije države druga su priča. „Nadležni organ je obavezan da odluku o sticanju i gubitku crnogorskog državljanstva donese u roku od jedne godine od dana pokretanja postupka”, saopštio je ovdašnjim medijima Dragan Pejanović, sekretar MUP-a na upit kako će se odnijeti prema Marovićevom zahtjevu za ispis iz crnogorskog državljanstva. Prethodno se oglasilo i Ministarstvo pravde, navodeći da su „Svetozar i Miloš Marović dužni da zatvorske kazne izdržavaju u Crnoj Gori”.

Svetozar Marović, „šef budvanske kriminalne grupe” takođe je sa Specijalnim tužilaštvom sklopio dva Sporazuma o priznanju krivice prema kojima je bio dužan da u zatvoru provede 42 mjeseca (tri i po godine), plati kaznu od 1,1 miliona eura i u humanitarne svrhe uplati dodatnih 50 hiljada. Sve to kao naknadu za niz nedjela (afere: Jaz, TQ Plaza, Kopirajt, Krapina, VTE, Bulevar, Prijevor) kojima je Budva oštećena za desetine miliona eura. Dok ima onih koji tvrde da se opljačkano ne mjeri desetinama nego stotinama miliona.

Da li je najstarijem Maroviću izrečena adekvatna kazna? Dva „detalja” unose dodatnu zabunu. Nijeste morali biti pravnik da bi vam, od 2010. i početka istraga protiv Marovića i njihovih saradnika, palo u oči kako tužilaštvo i pravosuđe nijesu pokrenuli postupak blokade i(li) privremenog oduzimanja imovine osumnjičenih, optuženih i osuđenih aktera ovih afera. Iako su u nekim drugim slučajevima bili mnogo odlučniji po tom pitanju. Pomenimo samo suđenje Dušku Šariću i Jovici Lončaru, ili (neuspješan) proces koji je vođen protiv Safeta, Mersudina i Amine Kalić.

Dodatno, Svetozaru Maroviću je, računajući i posljednje olakšice, kazna sa dogovorenih 42 već smanjena na 29 mjeseci zatvora. Ukoliko se bude dobro vladao, može dodatno skratiti vrijeme u zatvoru. Računajući i šest mjeseci u pritvoru, mogao bi se izvući sa nepunih 20 mjeseci zatvora. Ako je i dio priče o stečenoj imovini porodice Marović tačan, ispašće da je Svetozar za svoja nedjela plaćen bolje od Mesija, Lebrona, Đokovića ili nekog četvrtog sportskog i marketinškog heroja današnjice.

Od prvog trena kolaju sumnje da je u pitanju bio politički podstaknut dil, prema kome će „krupne ribe” pasti na oltar integracija, ali će njihova imovina ostati zaštićena. I kao garant budućeg ćutanja.

Zato, možda, crnogorsko pravosuđe ne pominje tajne račune u Švajcarskoj, ili porijeklo nekretnina koje porodica, navodno ili bez navoda, ima širom Evrope.

Hrvatski Nacional je u maju 2001. objavio: ,,Na Subotićevu platnom spisku, prema tim izvorima, nalazi se i predsjednik crnogorskog parlamenta Svetozar Marović, koji je također ljubitelj skupih satova a mjesečna mu je apanaža 100.000 DEM… Doznajemo da je Marović od Subotića dobio i stan u najboljoj četvrti Pariza”. Marović je, naknadno, negirao da posjeduje bilo kakve nekretnine u inostranstvu ali se taj, navodno njegov stan, pominje i u posljednjoj velikoj aferi SCG – ,,satelit”. Navodno je baš u njemu potpisan ugovor kojim bi bivša Zajednica za pedesetak miliona od jedne izrelske firme zakupila špijunski satelit… U Beogradu se, zbog tog posla, sudi nekadašnjem ministru odbrane SCG Prvoslavu Daviniću. Srbija se, u međuvremenu, poravnala sa Izraelcima pristajući da im plati 30-ak miliona eura. Za 500 satelitskih fotografija i tri bespilotne letjelice sa opremom za snimanje.

Marović je, uglavnom, bio jedan od rijetkih državnih zvaničnika koji je odbio da komentariše pisanje hrvatskog nedjeljnika pravdajući se time što se pominje ,,samo u jednoj rečenici”.

O knjizi Pravila ćutanja, nekadašnjeg bliskog saradnika i kuma Momira Bulatovića nije rekao ni toliko. Iako tamo piše kako je Bulatović, sredinom 1990-ih dobio dokumente da je Marović od „izvjesnog Ćupića, biznismena iz Budve” dobijao 40.000 maraka po šleperu cigareta.

U MANS-u su izbrojali da je Marović 2010. na vrhuncu moći „preko članova najuže porodice i sa njima poveznih lica, odnosno kćerkama kompanija, povezan sa 22 privatne kompanije od kojih se čak deset bavi građevinarstvom i nekretninama, a dvije su of-šor firme sa Britanskih Djevičanskih ostrva, odnosno Kipra”.

Marović nije volio da se hvali svojim preduzetničkim poduhvatima. Novac je, makar verbalno, bio u drugom planu. Nakon referenduma o nezavisnosti, po povratku sa funkcije u Beogradu u ljeto 2006. najavljuje kako će „naći neki način da pripomogne porodične finansije”. Već naredne godine i zvanično postaje milioner. O čemu je, navodno, obaviješten iz novina. Sljedeće, 2008. kaže:,,Ja se trudim da ne idem na šalter i čekam platu. Trenutno pomažem svome sinu koji se bavi biznisom na jedan novi način. Ove mlađe generacije su mnogo efikasnije i brže od nas ali nekako, u krajnjem, svakako uspijevam da se snađem u realnom svijetu…”.

Konačno, kada je shvatio da je, ma koliko snalažljiv, ostavio dovoljno tragova istražiteljima, Marović 2010 . ubjeđuje stanovnike Crne Gore da ne vjeruju svojim očima: ,,U pitanju je prljava kampanja koja se već mjesec dana vodi protiv mene, moje porodice, mojih prijatelja, partije kojoj pripadam i grada u kojem živim”.

Čitaoci Vijesti nedavno su mogli doći do knjige Zakon mafije, koja u podnaslovu objašnjava: „šta od podzemlja mogu da nauče poslovni ljudi”. Trinaesta lekcija nosi naslov Zidovi imaju uši: Nemojte nikada ogovarati svoga šefa.

Da je ova knjiga objavljena ranije možda bi i priča o Marovićima išla u drugom pravcu. Oni što vjeruju da se u životu a posebno u politici ništa ne dešava slučajno spremni su da tvrde kako su budvanska kola krenula nizbrdo 2010. godine, nakon što je Svetozar, neoprezno i bez dovoljno diskrecije, domaćim i stranim sagovornicima obećavao državni obračun sa tajkunima bliskim Đukanoviću nakon što on i Filip Vujanović, najkasnije 2013. godine, preuzmu partijsku i izvršnu vlast. Ostalo je stvar istorije. I pravosuđa.

U svakom slučaju knjiga Zakon mafije mogla bi dobiti prošireno izdanje. Nešto tipa: šta bi podzemlje moglo naučiti od ljudi koji su zloupotrijebili političku i ekonomsku moć, da bi se obogatili i oslobodili krivice. Marovići bi, iz Beograda ili Budve – sve jedno, mogli dati značajan prilog tom djelu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ILEGALNI IZVOZ BOKSITA: Laka zarada u zemlji prespore pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovno tužilaštvo u Nikšiću ranije je odbacilo krivičnu prijavu bivših radnika Boksita protiv kompanija VSS i Rapax. Sada je u njihovim rukama, dokazima upotpunjena, prijava MKI

 

Iz svijeta nas, ponovo, podsjećaju na ono što bismo sami, odavno, morali znati. „Korupcija je najrasprostranjenija u Crnoj Gori u sektoru državnih nabavki. Kupovina i prodaja državne imovine odvija se u netransparentnom okruženju sa čestim optužbama za primanje mita i prijateljske odnose”, navodi se u ovogodišnjem izvještaju Stejt dipartmenta o globalnoj investicionoj klimi za 2021. godinu.

U izvještaju koji služi kao svojevrstan vodič potencijalnim investitorima iz SAD, apostrofira se negativna uloga pravosuđa s posebnim naglaskom na Privredni sud kome se zamjeraju: slaba primjena zakona, ograničeni kapaciteti i stručnost sudija, veliki broj zaostalih predmeta… Sve je začinjeno podatkom iz prošlogodišnjeg istraživanja o ovdašnjoj poslovnoj klimi, koje je među svojim članovima provela Američka privredna komora u Crnoj Gori. Njeni članovi su, pokazalo je istraživanje, posebno nezadovoljni trajanjem sudskih postupaka (79,5 odsto anketiranih) i nejednakom primjenom zakona (63,6 odsto anketiranih).

Bivši radnici Rudnika boksita u stečaju duže od godinu upozoravaju nadležne na nezakonit iskop i izvoz 2.664 tone rude boksita iz Nikšića. Uglavnom, uzaludno. Njihova priča zaslužuje pažnju makar zbog neobičnog sadržaja.

Izvezena ruda nije „iskopana” na rudarskim kopovima već sa placa – urbanizovanog gradskog građevinskog zemljišta – na kome je Samostalni sindikat Rudnika boksita planirao izgradnju desetak zgrada kako bi riješio stambene probleme zaposlenih. Rudu u Češku nijesu izvezli ni Boksiti ni Uniprom Veselina Pejovića, koji je nakon stečaja Boksita kupio veći dio imovine rudarske  kompanije i „naslijedio” njenu koncesiju za eksploataciju rude. Izvoz je obavljen u organizaciji i za račun privatnih firmi iz Nikšića: Vector System Security DOO i Rapax DOO, iako nijedna od njih ne ispunjava zakonom propisane uslove za taj posao – nemaju sa državom zaključen ugovor o koncesiji ni odobrenja za eksploataciju mineralnih sirovina. Država (čitaj – bivše vlasti) bila je blagovremeno obaviještena o tom nezakonitom poslu, ali ga nije spriječila.

Nove vlasti, preciznije, Ministarstvo kapitalnih investicija (MKI), riješile su da stvari istjeraju na čistac, pa su se početkom ljeta obratili Vrhovnom državnom tužiocu Draženu Buriću Informacijom o mogućem postojanju krivičnog djela i/ili prikrivanju krivičnog djela u vezi nelegalnog iskopa i izvoza rude boksita. To ide očekivano sporo. Prema informacijama Monitora, iz Vrhovnog tužilaštva nedavno su obavijestili nadležne u MKI da je njihova Informacija, sa pratećom dokumentacijom, proslijeđena Onovnom tužilaštvu u Nikšiću. Gdje je jednom, u nešto drugačijoj formi, već bila. I završila u košu.

Sada o detaljima.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISTRAŽIVANJE NAFTE I GASA U CRNOGORSKOM PODMORJU:  Prazne mreže i snovi o milijardama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je počela bušenje dna Jadrana i pored jasne poruke Evropske unije da su fosilna goriva prošlost, te da je budućnost rezervisana za ekološku i obnovljivu energiju, i uprkos lošim iskustvima iz regiona. Ekološki aktivisti najavljuju da će poslije turističke sezone obnoviti proteste

 

Iskusni ribar Branko Vujičić uzalud traži kozice i gambore po dnu Jadrana. Nestale su, kaže, i to pripisuje bušenju morskog dna u potrazi za naftom.

„Oni leže na samom dnu. Vjerovatno, bušenje izaziva neku vibraciju koja tjera ribe. Kozice su se potpuno izgubile, ne možemo uhvatiti dva kila, a hvatali smo po stotinu, cijena im je bila spala na tri eura. Nestale su ne samo u Ulcinju i Baru nego šire. One i sardele su hrana za svu ostalu ribu“, kaže Vujičić u razgovoru za CIN-CG, Monitor i BIRN.

Gigantska metalna svrdla, postrojenja Topaz Driller, probušila su 25. marta morsko dno, na 20 kilometara od obale, između Ulcinja i Bara u potrazi za naftom. Investitor, italijansko-ruski konzorcijum Eni-Novatek crno zlato će tražiti do dubine od 6.500 metara. Da li u crnogorskom podmorju ima nafte znaće se, navodno, početkom septembra.

Put ka zemljinoj utrobi nastavlja se uprkos upozorenjima ekologa da je riječ o rizičnom poduhvatu i kršenju Pariskog sporazuma i najavama da će, kada turisti odu, organizovati proteste.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GODINU DANA PROTESTA MJEŠTANA KRALJSKIH BARA: Male HE – agonija koja traje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja  problema od strane Vlade. Tako su na protestu koji je održan prošlog mjeseca istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine

,,Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su prije godinu dana mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova. Od tada traju njihovi protesti u cilju zaustavljanja gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz.

Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare. Koncesiju na jedina tri preostala vodotoka u Parku prirode Komovi, koja nijesu stavljena u cijevi, dobilo je preduzeće Dekar energy. Vlasnik Dekara je Momčilo Miranović, suprug Vesne Miranović bivše pomoćnice ministra zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a.

Od prošle jeseni mještani Bara Kraljskih imaju podršku mještana Rečina, koje je snašla ista muka. Oni se protive gradnji mini hidrocentrale na Rečinskoj rijeci. Na Rečinskoj rijeci mHE Skrbuša gradi kompanija Hydro logistics. Vlasnik ove kompanije je Slaven Burzanović, koji je i ovlašćeni zastupnik u firmi BB hidro Blaža Đukanovića, sina predsjednika države,  koji je takođe u poslu sa malim HE.

Na ovonedjeljnom protestu mještani Kraljskih Bara i Rečina su pozvali potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića da ,,dođe i potvrdi ili porekne ono što je obećao u septembru prošle godine”. Abazović je tada prisustvovao protestu u Kraljskim Barama i, između ostalog, rekao da ,,buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”. On je tada tvrdio i da je ,,svaka gradnja mHE korupcija sama po sebi”.

Do sada su raskinuti svi ugovori o mHE za koje je postojao zakonski osnov, a za sve ostale traži se rješenje koje neće ići na štetu države, odgovoreno je mještanima iz Abazovićevog kabineta. Podsjetili su da je Abazović obećao moratorijum na izgradnju mHE, što je Vlada učinila odmah nakon konstituisanja.

,,Inspekcija će u saradnji sa geometrima uskoro posjetiti Bare Kraljske i sačiniti detaljan elaborat kojim će se utvrditi jasna pozicija objekata male HE, najavljeno je iz Kabineta poptredsjednika Vlade. To je, kako su precizirali, osnovni preduslov razmatranja pravnog osnova za raskid ugovora.

Dok se čeka nova inspekcijska posjeta, nedavno je Direktorat za inspekcijske poslove privremeno zabranio koncesionarima nastavak radova.

Na protestu su mještani Bara Kraljskih i Rečina iskazali zabrinutost i tražili od vicepremijera da im garantuje da niko neće krenuti silom na one koji se protive gradnji mini-hidroelektrana na tom području.

Milovan – Mišo Labović, predsjednik Savjeta MZ Kraljske Bare, za Monitor kaže da mještani trpe pravno nasilje jer se privremenim mjerama koje donosi Osnovni sud u Kolašinu ugrožavaju ljudska prava: ,,Kad investitor podnese zahtjev za 24 sata se odlučuje, a mještanima za krivične tužbe preko dva mjeseca traje istraga”. On objašnjava da se koncesionar bori svim silama za svoj profit, pa da je bilo i prijetnji, ali da se nesigurnost  sada provlači kroz institucije.

Labović ističe da su više puta nadležnima predočili dokaze o tome da su u odluci o koncesiji pogrešno tretirani slivovi rječica, da nijesu riješeni građevinsko pravni odnosi, da je ugovor sa koncesionarom koji je trebao da završi radove 2016. na volšeban način bivša Vlada, na osnovu zaključka, produžila 2019. godine…

,,Očigledno da će ovo trajati”, kaže Labović i napominje da ugovor koncesionaru ističe krajem godine. ,,Imali smo  dva sastanka u Vladi.  Nijesmo dobili bilo kakve garancije. Oni se drže  priče da ne žele da plaćaju milionske odštete. Mi smatramo da se na osnovu člana 23 koncesionog ugovora i člana 18 – nesaglasnost mještana, ugovori mogu oboriti. Član 23 jasno kaže – da se dozvole koje su dobijene na osnovu pogrešnih podataka odmah mogu raskinuti. Onda bi trebalo da onaj koji je potpisao takve ugovore pozove na odgovornost”.

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja ovog problema od strane Vlade. Tako su na protestu, koji je održan prošlog mjeseca, istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine.

Krajem maja su pozvali ministra ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Ratka Mitrovića da podnese ostavku „iz moralnih razloga“. Ministar Mitrović je autor studija tehničko-ekonomske opravdanosti izgradnje i idejnih rješenja za 20 mHE, među kojima i Crnja, Ljubaštica i Čestogaz u Barama Kraljskim.

U Crnoj Gori rade 32 mHE, a njihov udio u ukupnoj proizvodnji električne energije manji je od tri odsto. Građani su na osnovu podsticaja investitorima do sada platili preko 19 miliona eura. Zahvaljujući subvencijama, koje plaćaju potrošači kroz račune za struju, firma BB Hidro, čiji je suvlasnik  Blažo Đukanović, projektovala je za 12 godina rada  mHE Bistrica u Kolašinu, profit od tri miliona eura, a za to vrijeme će državi biti plaćeno samo 250 hiljada koncesione naknade, izračunali su u NVO Akcija za socijalnu pravdu.

Ines Mrdović, pravna savjetnica ove organizacije nedavno je izjavila da je  nova Vlada obećala reviziju projekata mHE ,,ali politički rastrzana između ličnih sujeta i pizmi političara sa svih strana, ni šest mjeseci od imenovanja, nije se ozbiljnije zagreblo po ovom gorućem pitanju, sa ciljem da se potrošači zaštite od neopravdanog nameta ispoljenog u subvencijama, odnosno biznisi privilegovanih do danas su neokrnjeni, dok se građanima i dalje žestoko zavlači ruka u džep”.

Nova Vlada je odlučila da zaustavi odobravanje izgradnje malih HE dok ne okonča postupak do sada zaključenih ugovora. A to ide vrlo sporo. Zbog ove odluke investitori tuže državu i hoće da naplate navodnu 30-godišnju štetu – ceh bi za crnogorske građane mogao da bude veći od 50 miliona eura.

Ministarstvo kapitalnih investicija je u decembru formiralo radnu grupu koja treba da sagleda i preispita ugovore o koncesijama za male HE. Monitoru su ranije iz ovog ministarstva odgovorili da je potrebno razumijevanje jer taj postupak nije jednostavan ni brz. Rezultata još nema.

Niko od nadležnih ne pridaje važnosti na uporne tvrdnje Vasilija Miličkovića, predstavnika manjinskih akcionara EPCG koji pokušava da dokaže da je cijeli posao oko malih HE i subvencija nezakonit i protivan Ustavu. On ponavlja da se zarad interesa ljudi iz Đukanovićeve familije i okruženja, EPCG obavezala da struju otkupljuje po cijeni tri puta većoj od tržišne. Navodi i da će nas prema procjenama stručanjaka to reketiranje i pljačka građana kroz OIE 1 i 2 za 30 godina koštati 600 miliona ili 20 miliona godišnje.

Vlada je početkom ovog mjeseca donijela odluku da milion eura iz budžeta dodijeli za podsticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora (OIE). Prema uredbi koju je donijela prethodna vlast, vlasnici obnovljivih izvora energije imaju status povlašćenih proizvođača kojima se plaća podsticajna cijena struje.

Prošle godine je 13 povlašćenih vlasnika mini HE od građana i privrede
dobilo blizu četiri miliona eura podsticaja, a imali su ukupan profit od 1,6 miliona eura. Da nije bilo podsticaja od građana, vlasnici mHE bi godinu završili sa dva miliona gubitka.

I dok čekaju šta će  se i kako prelomiti u Podgorici, u Kraljskim Barama su više puta istakli da nijesu i neće dati da se politika umješa u njihovu borbu. Labović ističe: ,,Mi branimo naše živote, naše selo je mrtvo ako se desi da nam se uzme voda, tu više nema života”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo