Nikad samoća ne zjapi tako kao u praznične dane, kad se kao plima podigne nivo očekivanja od drugih. Nikad nije toliko strašna kao u mnoštvu. Ispratismo dane nove nade i evo trošimo prvi mjesec nove godine. Šta je novo pod zvijezdama?
Vlast je propisala nova glasanja u Nikšiću i u Andrijevici. U tim opštinama opljačkala je opoziciju, pa sad hoće da stvar dovede u red. Na isti način – prevođenjem opozicionih odbornika u svoje redove – kidnapovala je volju građana i u Podgorici, ali tu ne bi da se igra.
Ovo je još jedan od onih redovnih periodičnih obračuna kojima vlast provjerava je li u Crnoj Gori ubijena solidarnost među njenim žrtvama. Tehnika je isprobana. Organizovati izbore u samo dvije opštine, znači osamiti ih i pretvoriti u metu. Nema te tvrđave koja bi izdržala. Podgorica bi za vlast već bila rizično širenje linije fronta a i psihološko pojednostavljivanje situacije. Bilo bi očigledno da se izbori održavaju baš tamo gdje ih je DPS očigledno pokrao.
Najavljeno pranje pljačke, u vidu izbora, nije moguće tek tako obaviti bez saučesništva opozicije. Nikšić je ključ, najvažnija igra ove opozicione generacije. Ne smije ostati sam. Sve aktivnosti, uključujući građanske proteste, bojkot parlamenta i izbora, opozicija mora vezati za sudbinu ovog grada. Snažan ujedinjen odgovor krađi u Nikšiću bio bi sjeme nade za Crnu Goru. Ako dozvoli režimu, ovako bez otpora, da joj preotme na izborima dobijeni Nikšić, ova opoziciona struktura će ozvaničiti svoj istorijski poraz.
Biti protiv, samo po sebi ne znači ništa. Ne radi se samo o politici, već o različitim segmentima društva na kojima počivaju drugačije mogućnosti. Amfilohije Radović je uoči prazničnih dana oštro i pravilno napao vučju prirodu nekadašnjeg komunizma i sadašnjeg kapitalizma. I odmah potom vlastitim primjerom posvjedočio – nasilju se uvijek može ponuditi alternativno nasilje. Na nišanu Amfilohijevih stilskih figura našle su se seksualne slobode kao takve, i posebno homoseksualci. Od uobičajenog satanizovanja jalovog raspaljivanja napravio je korak dalje. Drvo koje ne donosi ploda, sječe se i u oganj baca.
Amfilohije zna gdje živi, i zna značenje izgovorene riječi. Od ovakvih opakih metafora do nasilja, nije ni korak. Amfilohijevi nastupi obično posvećeni borbi za monopol na božju milost, izazivaju burne reakcije javnosti. Ovaj puta uslijedila je očekivana tišina seksualno ispravne većine. Ne može biti da Amfilohije nije na to računao.
Đukanović za neke druge ljude zna reći isto. Umjesto sječe i ognja, zadužen za ovozemaljske radove, on za politički neispravne preporučuje deratizaciju. Njegove pozivnice na nasilje redovno prati zloslutna šutnja podobne i prilagođene većine. Ravnodušnost pocijepanog društva bila je i ostala Đukanovićeva glavna uzdanica.
On i njegovi još vjeruju da ovdje većina nije kadra ni da pamti ni da predviđa, već da prosto traje. Ne bi se inače Veselin Vukotić, ovako javno i na ovogodišnjim Božićnim raspravama o ekonomiji rugao žrtvama sistema najubitačnijih monopola koje je ikad iko ustanovio u Crnoj Gori, ponavljajući bajku o spasonosnom slobodnom tržištu. Ovog desetog januara navršavaju se dvadeset četiri godine od Vukotićeve i Đukanovićeve antibirokratske revolucije, prevrata koji je inicirao put Crne Gore kroz pakao. Ratovi i zločini su poslužili Đukanoviću i Vukotiću kao temelj za udruženi zločinački poduhvat slobodnotržišne pljačke društva.
A Ibrahimu Čikiću u Bijelom Polju sude. Davne 1994. ime mu je bilo žig. Zbog njega je sa grupom lidera SDA, hapšen, zvjerski mučen i osuđen slijepi diverzant. Sada službeno može postati klevetnik, jer je svjedočio o vlastitom stradanju i načinu na koji funkcioniše mehanizam zla. Sa stanovišta vlasti koja ga je progonila i devedeset četvrte i danas svjedočenje je neoprostiv grijeh. Priziva potrebu za drugim ljudima, razgoni samoću, uzda se u solidarnost.
Ako se ne odazovemo glasu nepolomljenih ljudi, utoliko gore za nas. Postaćemo gluhi za ljudsku bol, počećemo ličiti na partnere DPS- a u vlasti. SDP, LP BS, HGI – sve stranke koje su za vremena Đukanovićevih mučilišta bile žrtve ili najpouzdaniji oslonac žrtvi. Danas Đukanovićeve štitonoše. Ako nas ne bude, Ibrahim Čikić, kao simbol naših dana, biće samo čovjek u gomili usamljenika. Gazićemo ovom provalijom između neba i zemlje kao pustinjaci.
Esad KOČAN