FOKUS
IZBORI UZ PUČ: Penzionerom na Kuma
Objavljeno prije
9 godinana
Objavio:
Monitor online
SINĐA: „Upad će da se vrši sutra u 23.00″
DIKIĆ: „Dobro”.
SINĐA: „To je 11 uveče”.
DIKIĆ: „Dobro”.
Ovo je dio navodnog transkripta telefonskih razgovora između Bratislava Bate Dikića i Aleksandra Sinđelića, narečenih vođa uhapšene terorističke grupe kojoj se na teret stavlja namjera da, u izbornoj noći, izvrše puč u Crnoj Gori i liše slobode aktuelnog premijera i predsjednika DPS-a Mila Đukanovića.
SINĐA: „Daj Bože, može da bude sve u redu, da se ovaj Milo pomiri sa sudbinom da je izgubio, i da ne bude ništa”.
DIKIĆ: „On da je pametan, dao bi odmah vlast”.
SINĐA: „Baš to”.
Čitanje službene lektire omogućio nam je, sa za sada anonimnim partnerima i sponzorima, portal CDM – elektronska varijanta Dnevnih novina (Oba medija su, uz Pobjedu i Portal analitiku u vlasništvu Media Nea, kompanije iza koje stoji Grk Petros Statis, partner sa povlasticom Đukanovićeve Vlade u poslovima na Svetom Stefanu, Miločeru, Kraljičinoj plaži). Uloga Vlade i Uprave policije u tom poslu biće naknadno utvrđena.
Resorno ministarstvo se, čim su navodni transkripti objavljeni, ogradilo od te rabote. „Na osnovu informacija koje ja imam radi se o jednoj vrlo smišljenoj podvali, o ubacivanju u transkript razgovora osoba koje nijesu mogle komunicirati”, izjavio je ministar MUP Goran Danilović, najavljujući da će Unutrašnja kontrola utvrditi odakle su, i sa kojim ciljem, plasirane te dezinformacije.
Nije nevažno podsjetiti kako smo na istom mjestu (DN i CDM), i vjerovatno u nekom vrlo sličnom aranžmanu, krajem oktobra prošle godine čitali popis, sve sa fotografijama, 40-ak osoba koje je policija, navodno, identifikovala i potraživala zbog učešća u sukobima pred Skupštinom Crne Gore u noći 24. oktobra. Ispostavilo se da velika većina „obilježenih” nije osumnjičena za napad na policajce, dok dobar dio njih nije ni bio na protestima, odnosno u Podgorici, tog dana. Tako da i ovu ekskluzivu treba uzeti sa baš velikom rezervom.
Istog dana (srijeda) oglasio se, kaže – iz Beograda, jedan od glavnih junaka priče o izbornom puču u Podgorici, Aleksandar Sinđelić. „ Da sam u bekstvu i sve ostale informacije koje se plasiraju o meni video sam na internetu, i nasmejao se na sve to. Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, prenosi njegovu izjavu portal Srbijadanas, uz Sinđelićevu konstataciju da srpska policija ima njegovu adresu na kojoj mogu da ga nađu. ,,Ja iz Srbije nisam odlazio niti znam o čemu se radi”.
Misterija druge nestale osobe iz priče o državnom udaru još traje. Ministar Danilović se u srijedu požalio kako još nije uspio da stupi u kontakt sa direktorom Uprave policije Slavkom Stojanovićem. Stojanović se ,,izgubio” u nedjelju ujutro, kada su ministru rekli da mu se direktor ne može javiti jer je na terenu! Šta je tamo radio nije objašnjeno. Ali pada u oči da Stojanović još nije predočio uniformisanu verziju priče u hapšenju pučista. Iako je, još prije dvadesetak dana, dalekovido najavio događaje koji su obilježili protekle izbore. I – po mnogim ocjenama – bitno uticali na njihov rezultat. Plašeći jedne, a mobilišući glasače drugog političkog opredjeljenja.
„Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio nas je Stojanović zaobilazeći resornog ministra i (bar zvanično) Vladu i obećao: ,,Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”.
U posljednjem medijskom nastupu uoči predizborne šutnje Đukanović je, gostujući u Živoj istini, potvrdio opozicione sumnje da Stojanović igra po diktatu DPS-a: „Apsolutno vjerujem saopštenju direktora policije, koji po logici stvari ima mnogo više informacija od ministra unutrašnjih poslova, jer je to sastavni dio njegovog posla”.
Bilo logično ili ne, uz pomoć tehnike čitanja između redova uz malo naknadne pameti, uviđamo da su od ministra Danilovića i njegovih opozicionih kolega o onome što dolazi sa izbornom šutnjom bolje informisani bili i Informer, Pink M, uz medije iz porodice Statis (vidjeti boks). Istraga će pokazati da te informacije medijima naklonjenim DPS-u nijesu stizale, možda, i iz prve ruke – od kreatora operacije izborni udar. Najave su se, uglavnom, obistinile.
Tek što je izborni dan počeo, Uprava policije je izdala saopštenje o hapšenju 20 ljudi koji su, navodno, planirali da „u vrijeme proglašenja rezultata izbora, uz upotrebu oružja, napadnu okupljene građane ispred Skupštine i službenike Uprave policije, a da potom zauzmu prostorije Skupštine, s namjerom da proglase izbornu pobjedu određenih političkih partija. Takođe se sumnja da je plan kriminalne organizacije bilo lišavanje slobode premijera Crne Gore”
Među uhapšenima je Bratislav Bata Dikić (Mali Legija), penzionisani komandant srpske Žandarmerije, čuven po ponašanju i postupcima koji su bili na rubu, ili sa one strane zakona. Podaci o ostalim uhapšenima, računajući i „odbjeglog” Sinđelića koji je označen kao „glavni organizator”, nijesu ukazivali da je riječ o viđenijim kriminalcima ili (para)policajcima/vojnicima. Iz policije i Tužilaštva su najavili kako „traje istraga o upletenosti još nekih lica, čiji identitet za sada nije poznat, za koje se osnovano sumnja da su finansirali i logistički omogućili formiranje grupe”, pa je ostao utisak da će se tek stići do glavnih zavjerenika.
Dok su policijski automobili sa uključenim rotacionim svjetlima kružili Podgoricom, oglasio se ministar Danilović. On je kazao kako zvanično nije obaviješten o akciji policije i konstatovao da će „neko morati javnosti da obrazloži detalje slučaja”. Ukazao je na moguće važan ali do danas neobjašnjen detalj: svi crnogorski granični prelazi ostali su, usljed „tehničkog kvara”, bez elektronskog nadzora u isto vrijeme, u petak poslije podne. Ne zna se ko je sve tada, i uz čiju eventualnu pomoć, ušao u Crnu Goru. Ili izašao iz nje.
A onda neupućenost premijera Đukanovića. „Imam ono što imate svi – i što se za sada pojavilo putem medija”, odgovorio je na pitanje novinara. „Od državnih organa sam dobio potvrdu da je postupak pripreme saopštenja u završnoj fazi”, obavijestio nas je čovjek koji je, navodno, bio glavna meta planiranog udara. Prisutni novinari kažu kako u Đukanovićevom okruženju nijesu primijetili ništa što bi ukazivalo na vanredne okolnosti predočene crnogorskoj javnosti.
Dakle: ministar policije i premijer nijesu, tvrde, znali ništa o planiranom državnom udaru i akciji kojom je on spriječen. Ko je onda odobrio, a ko rukovodio tom operacijom? Direktor UP Stojanović? Njegov prethodnik i mentor Veselin Veljović? Potpredsjednik Vlade i koordinator službi bezbjednosti Duško Marković?
Zašto su teroriste privodili „obični” policajci a ne specijalci? Nije valjda da je i na njih – baš kao i na dio čitalaca jučerašnjeg transkripta i objavljenih snimaka iz mjera tajnog nadzora – relaksirajuće uticalo saznanje da je puč propao zato što jedan od vođa terorista nije imao novca na pripejd računu, pa nije mogao da se javi na pozive potčinjenih (ko ne vjeruje neka pročita i presluša „dokumenta” objavljena na CDM)!
Saopšteno je i kako su „službenici Specijalnog policijskog odjeljenja i UP lišili slobode organizatora i članove ove kriminalne organizacije u trenutku kada su pošli da provjere unaprijed pripremljeno skriveno skladište i dopremljeno oružje i municiju”. Gdje je to oružje?
Objavljeni transkripti i snimci ukazuju da je grupa bila nenaoružana i dezorijentisana – u vremenu i u prostoru. Što ne isključuje mogućnost da su oni zaista imali zle namjere prema Crnoj Gori i njenim stanovnicima. Ali ukazuje na stvarnu težinu moguće prijetnje.
Kome je, recimo, palo na pamet da u izbornoj noći, u prisustvu više stotina ako ne i hiljada najvatrenijih simpatizera u sjedištu DPS-a može Mila Đukanovića „lišiti slobode”. Šta bi onda sa njim – odveli ga u hotelsku sobu? Ili tražili otkup? Šta bi „teroristi” radili nakon što osvoje parlament: dopunili račune za mobilni i poharali skupštinski restoran?
A može i ovako: zašto su o nekakvom okupljanju pred Skupštinom u noći prebrojavanja glasova informacije imali samo policajci i zavjerenici/turistički raspoloženi ravnogorci iz Zubinog potoka (tvrdnja srpskog premijera Aleksandra Vučića koji, izgleda, o hapšenjima u Podgorici zna više od crnogorskog kolege). Prvi su dizali barikade a drugi planirali upad na „ulaz prema parku” – očito ne znajući da je to glavni ulaz u parlament. Kako je moguće da među uhapšenima nema nijedno domaće čeljade. Ko je pristigle pozvao, dočekao, smjestio… Da li to policija nije uspjela da ih identifikuje ili ne želi da otkrije njihov identitet jer bi tako kompletna slika o navodnom puču poprimila jasnije obrise? Konačno, a možda i najvažnije, ko su „određene političke partije” u čije ime su teroristi trebali da pokore crnogorske institucije?
Gojko Pejović, generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost, koji je na tu poziciju izabran ispred opozicije, o vikend puču kaže: ,,Nijesam bio upoznat sa bilo kakvom informacijom koja bi ukazivala da se nešto u tom pravcu dešava, ili da se preduzimaju mjere sa namjerom presijecanja takvih aktivnosti, tako da o ovom slučaju nemam komentar.”
Mediji pod kontrolom DPS prizivaju i(li) najavljuju nova hapšenja, uzdajući se u predizborno obećanje predsjednika DPS da će se obračunati sa „svim političkim, nevladinim i medijskim subjektima” unajmljenim „da ostvare anti-NATO interese”. Đukanović nam je, 24 sata prije hapšenja navodnih pučista, poručio: „Ovog puta odgovorno poručujem da nećemo stati, istjeraćemo ovu stvar do kraja i pokušati da sasiječemo ono što su očigledno mnogo dublja uporišta antidržavnog i anticrnogorskog djelovanja u samoj Crnoj Gori”. U međuvremenu, tužilaštvo je na slobodu pustilo šest osumnjičenih.
Principi i nijanse
Priču vrlo slično aktuelnom izbornom puču vlast nam je ispričala u oktobru 1997. Između dva kruga predsjedničkih izbora na kojima je Đukanović na mišiće pobijedio Momira Bulatovića. I tada je, samo par sati pred početak predizborne šutnje, policija objelodanila kako je u hotelu Ljubović (današnji Siti) uhapsila 11 osoba iz Beograda i Novog Sada koje su „prema sopstvenom priznanju, došle da pruže pomoć Bulatoviću u izborima za predsjednika Republike”.
Pride, uhapšeni su priznali da je njihov zadatak bio da „izazivaju nerede, uznemirenje i strah kod građanstva”, dok su iskusni novinari „bliski vlastima” masnice na njihovom licu objašnjavali „intenzivnim treningom”. MUP Srbije i tadašnje SRJ nikada nije odgovorio na tvrdnje iz Podgorice da su uhapšeni pripadnici crvenih beretki.
Tajming nije jedina sličnost ova dva „puča”.
I tada i sada policiji je izmakao makar jedan od navodnih kolovođa. U subotu Sinđelić, u oktobru ’97. čak dvojica – Vlado Kovačević zvani Rambo i Petar Divjaković zvani Pera Divljak. I tada i sada kolovođe su imale vojno/policijske biografije, probleme sa zakonom i poznanike u Crnoj Gori koji su, praktično, najavili njihove aktivnosti i učestvovali u hapšenju. O penzionisanom generalu srpske Žandarmerije, Bratislavu Dikiću, njegovoj biografiji i vezama sa Crnom Gorom, Veselinom Veljovićem, Slavkom Stojanovićem i Bebom Popovićem, već je dovoljno pisano. Zato samo kratko podsjećanje na Ramba. Riječ je o nekadašnjem oficiru VJ koga je Haški tribunal, skupa sa generalom Pavlom Strugarom i viceadmiralom Miodragom Jokićem okrivio za ubijanje civila, razaranje i pljačku Dubrovnika 1991. godine. Jokić je na suđenju tvrdio da je Kovačević, bez njegovog znanja, granatirao grad. Kovačević je, ipak, 2004. godine proglašen ,,privremeno nesposobnim” za haško suđenje, zbog ,,psihotičnog stanja”, da bi u maju 2007. Tribunal njegov predmet ustupio Beogradu. Tamo su od daljeg suđenja odustali prije četiri godine – takođe zbog lošeg zdravstvenog stanja. Interesantno, i Dikić ima zdravstvene probleme poznate praktično svima koji su se dotakli priče o puču (kancer). I njegovu akciju je predvidio i najavio poznanik iz Podgorice – Slavko Stojanović, baš kao što je dešavanja iz oktobra 1997. „psihološki rat i ponavljanje 1918.” predvido general Pavle Strugar – ratni drug Ramba Kovačevića. Epilog: uhapšeni u oktobru 1997. iz pritvora su izašli ubrzo poslije izbora, da bi svih optužbi bili oslobođeni 2001. godine. Sudski epilog aktuelnog državnog udara tek ćemo vidjeti.
Odbrana i prethodni dani
Evo izvoda iz nekoliko tekstova /TV priloga, koji će biti nezaobilazni kada se bude pravila hronika najavljenog puča u Podgorici. „Završnicu izborne kampanje obilježavaju i dvije vrlo problematične afere, obje vezane za DF”, obavještavaju Informer i TV Pink, pozivajući se jedni na druge. Slijede priče koje su samo oni vidjeli kao dio izborne kampanje. I kao istinu: „Prva (problematična afera – prim. Monitor) je hapšenje njihovog šefa redarske službe, bivšeg obavještajca Miloševićeve vojne bezbjednosti Radovana Aleksića, koji je početkom jula maskiran pucao na Predraga Šukovića sa očiglednom namjerom da se za to djelo optuži vlast i na taj način pomognu njegovi politički mentori iz DF-a. Druga je saznanje da je lider Fronta Nebojša Medojević bio uključen u prijavljivanje nadničara Vlatka Vučelića, očigledno žrtvenog jarca pojedinih političkih kuhinja na Balkanu, koje su imale jasan cilj da se taj namješteni šverc oružja iskoristi kao povod da NATO ne uputi poziv Crnoj Gori za učlanjenje decembra prošle godine!?” U priču se uključuju mediji porodice Statis: „Jedan od lidera Demokratskog fronta Andrija Mandić dobio je nalog od finansijera iz Rusije i biznismena Miodraga Dake Davidovića da u nedjelju ne smije ni po koju cijenu da prizna izvjesni poraz saveza na čijem je čelu”. Potom su Dnevne novine ovlašćene da objave: „Aron Šaviv, kreator kampanje DF, digao je ruke od spotova i slogana, i počeo da se bavi kriminalom kako bi spasao milione koje je dobio od ruskih tajkuna, a ništa nije uspio da uradi… Proglašenjem izmišljene pobjede DF-a uveče u 20 sati, a zatim i pokušajem izazivanja sukoba sa policijom i nasilnim upadom u institucije, taj scenario bi se zaokružio”. Verzirani tvrde da recepti za ovakvo izvještavanje potiču iz kuhinje Vladimira Bebe Popovića, saradnika i prijatelja srpskog i crnogorskog premijera, korisnika sredstava iz budžeta Crne Gore i Srbije. Tako je novinar i bivši načelnik Vojne bezbjednosne agencije VBA Momir Stojanović napisao da Crnu Goru i Đukanovića „destabilizuje grupa ubačenih bivših srpskih žandara u režiji Bebe Popovića”.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
PREMIJER NIŽE SPORAZUME: UAE, MAĐARSKA, FRANCUSKA, SAD: Kalup za privilegije
Objavljeno prije
5 danana
21 Marta, 2026
Naum da se najvrjedniji, preostali, prirodni i privredni resursi Crne Gore „potroše“ direktnom pogodbom sa probranim partnerima, bez jasne računice o koristi i troškovima tih aranžmana za građane i državu, budi sumnju da takvi poslovi nijesu vođeni javnim nego privatnim interesima ugovarača
Premijer Milojko Spajić sprema nam, pohvalio se prošle nedjelje u Američkoj privrednoj komori u Podgorici, majku svih sporazuma. Na nama je samo još da saznamo koliko će nas to zadovoljstvo koštati.
„Na pragu smo istorijskog dogovora – potpisivanja međuvladinog sporazuma između Crne Gore i SAD koji će biti zlatni standard za sve međudržavne sporazume u cilju ekonomskog rasta i jačanja saradnje sa strateškim partnerima”, kazao je Spajić. I otišao neđe, odbijajući da odgovara na pitanja prisutnih novinara.
Nije tajna da, otkako se na javnoj sceni pojavio kao ministar finansija u Vladi Zdravka Krivokapića, Spajić pokušava realizovati namjeru da makar jedan veliki posao izgradnje saobraćajne infrastrukture kroz Crnu Goru povjeri američkom Bechtelu. Riječ je o kompaniji svjetskog renomea, sa snažnom političkom podrškom u vladajućim strukturama SAD (posebno kada su republikanci na vlasti).
Istovremeno, Bechtel je ozloglašeni partner zemalja Zapadnog Balkana – od Hrvatske, preko Albanije i Sjeverne Makedonije, do Srbije i Rumunije – u kojima je, uglavnom direktnim pogodbama, dobijao poslove gradnje autoputeva u kojima su cijena i rokovi izgradnje rasli do neslućenih visina. I još rastu. Kada vas Bechtel uzme pod svoje, sve što je bilo nezamislivo/neizdrživo postaje – prihvatljivo. A troškovima, zaogrnutim velom poslovne tajne, nema kraja.
Kako se priprema uvođenja u posao Bechtela odužila, Spajić je krenuo u pripremu terena za nove poslove, ugovarajući ih po istom kalupu. Tri sporazuma sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), po jedan(za sada) sa Mađarskom i Francuskom zasnovani su na identičnoj matrici. Vlada Crne Gore javnosti nepoznat projekat proglašava poslom od javnog interesa. Po tom osnovu on se, sa kompanijom koju nam preporuči vlada zemlje-partnera, može realizovati bez tendera, mimo pravila o javnim nabavkama, uz oslobođenje od poreza na dodatnu vrijednost (PDV) i carina. I obavezu države da o svom trošku izvrši eksproprijaciju i izgradi neophodne infrastrukturu.
Prema tim projektima, neidentifikovanim strateškim partnerima biće ponuđeno da grade stambeno-hotelska naselja na najatraktivnijim lokacijama u Crnoj Gori, razvijaju projekte obnovljive energije i grade data centre ili se pojave kao izvođači (vjerovatno i projektanti) infrastrukturnih projekata čija se vrijednost mjeri stotinama miliona eura.
Neposredan povod za aranžmane vlada sa vladom (tzv. G2G sporazumi, odnosno, government to government) Crne Gore i UAE bio je naum Muhameda Alabara da na ulcinjskoj Velikoj plaži iskopira projekat Beograd na vodi. Moguće, čak, uz iste (skrivene) finansijere i podizvođače. O tom poslu sanjali su i čelnici DPS dok su bili na vlasti. Nije isključeno da lani, kada su Spajić i Alabar aktuelizovali ideju betonizacije Velike plaže, i oni nijesu imali neki interes u tom projektu. Koji je ponovo, nakon pritska domaće i međunarodne javnosti, makar privremeno odložen.
Zajedničko potpisanim sporazumima, baš kao i ovom koji će, prema najavama, biti ugovoren sa SAD, je to što na vrlo sličan način dovode u pitanje poštovanje Ustava i postojeće domaće i EU legislative. Obećavajući nekome ogroman ekstraprofit
Novinari Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG), nakon uvida u Nacrt sporazuma koji je sačinio američki Stejt Dipartment i konsultacija sa ekspertima za ekonomiju i međunarodno pravo, navode kako su „glavni problemi mogućnost zaobilaženja tendera i naknadnog širenja liste projekata bez kontrole Skupštine Crne Gore, široke poreske i carinske povlastice za američke kompanije, slaba pravna zaštita Crne Gore u slučaju sporova i prevelik prostor za netransparentne poslove pod izgovorom strateškog partnerstva i poslovne tajne“.
Vrlo slične primjedbe slušali smo prije godinu dana, nakon što je Vlada Crne Gore sa UAE potpisala Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina. Taj sporazum je, odlukom vladajuće većine u parlamentu 3. juna prošle godine, dobio formu Zakona.
Prethodno su eksperti Evropske komisije (EK) izrazili ozbiljne rezerve o sadržini tog dokumenta. Uz ogradu da taj Sporazum „ne sadrži dovoljno detaljne odredbe koje bi same po sebi bile u suprotnosti sa pravom EU”, jasno je upozoreno da će „određene odredbe (Sporazuma) morati pažljivo da se implementiraju kako bi se izbjeglo moguće kršenje principa javnih nabavki sadržanih u pravnoj tekovini EU. Stoga će biti važno pratiti njihovu primjenu…”.
Jasno je ukazano i na mogućnost da bi neko mimo zakonima propisanih procedura mogao postati partner (investitor) u poslovima koji su unaprijed proglašeni za strateške projekte od javnog interesa. Što bi imalo vrlo konkretne posljedice. Sporazum bi “mogao potencijalno da oslabi poziciju privrednih subjekata iz EU (kao i crnogorskih kompanija) u korist preferencijalnog tretmana kompanija iz UAE”, naveli su eksperti EK uz jasno upozorenje: “S obzirom na težnju Crne Gore da postane država članica EU, bilo bi od suštinske važnosti da se obezbijedi usklađenost ovog Sporazuma, prilikom njegove implementacije, sa pravnom tekovinom EU u oblasti javnih nabavki, zasnovanom na principima nediskriminacije, jednakog tretmana kompanija i transparentnosti procedura javnih nabavki”.
Kako je evropski jezik diplomatije ostao nerazumljiv predstavnicima Vlade i vladajuće većine u parlamentu, potražena je pomoć (ocjena) Ustavnog suda.
Priznajemo, nijesmo bili optimisti po tom pitanju. „Sve ovo oko Sporazuma i budućih investitora iz UAE moglo je biti drugačije, bolje i lakše, samo kada bi Crna Gora imala Ustavni sud, sposoban da vaga i presuđuje u skladu sa propisima i javnim interesom. Ali ga nema. A možemo i da vjerujemo Milojku Spajiću kako će sve biti rađeno po redu i zakonu. Naučili smo koliko je to tvrda riječ…“, pisao je Monitor u aprilu prošle godine.
Jedanaest mjeseci kasnije uz Ustavnog suda stiže informacija da nijesu uspjeli donijeti odluku „ o ustavnosti niti o neustavnosti Zakona o potvrđivanju Sporazuma sa UAE. Glasanje je završeno rezultatom 3:3. Neriješeno, i u bukvalnom smislu riječi. „U skladu sa tim predmet će ponovo biti razmatran nakon izbora nedostajućih sudija, ili i ranije ukoliko neki od sudija promijeni svoj stav“.
Rezultat glasanja 3:3 u Vladi su protumačili kao dokaz da je sporni međudržavni sporazum sa UAE u skladu sa Ustavom. „Danas je stigla i institucionalna potvrda da je crnogorska Vlada ovim dokumentom zaštitila svoje interese i da nije garantovala povlašćenu poziciju bilo kojoj zemlji ili pojedincu, kao što se to moglo čuti u brojnim javnim istupima određenih političkih grupacija”, zvanično je saopšteno iz Vlade. Premijer se, pride, istim ishodom pohvalio i na svom X profilu.
Zato su iz Ustavnog suda morali da pojasne neupućenima: predmet nije riješen pošto sud nije kompletan (u suprotnom, glasanje bi prevagnulo na jednu ili drugu stranu). „U takvoj situaciji, svako predstavljanje ovakvog glasanja kao potvrde ustavnosti nije utemeljeno na činjenicama i prejudicira odluku u ovom predmetu”, navodi se u saopštenju Ustavnog suda.
Premijer i njegova Vlada već su bili preokupirani novim poslovnim prilikama. Počev od ove koju ugovaraju sa SAD. Na osnovu prethodnog iskustva, skoro da se može predvidjeti tok predstojećih događaja.
Prošlog marta, nakon prvih najava zainteresovanosti Mohameda Alabara za veliki građevinski projekat na Velikoj plaži, Spajić nas je pokušao uvjeriti da je raspisivanje tendera za takav posao gubljenje vremena “pošto nema puno investitora koji mogu da iznesu ulaganje od 35 milijardi, a uz to tender bi značio da gubimo garancije države (UAE – prim. Monitora)”.
Onda se pokazalo da konkretne garancije UEA ne postoje. “To je dobro”, uzvratio je premijer. Bolje je ići na arbitražu protiv neke kompanije, nego protiv moćne države kakva su Emirati. Potom se ispostavilo da Alabar planira posao koji je barem petnaestak puta manji (do 2,5 milijardi) od onoga što je najavljivao crnogorski premijer. Spajić je i tu “nepreciznost” pokušao zabašuriti. Tako smo čuli da obećanih 20-30-35 milijardi eura nijesu planirane investicije, već multiplikativni efekti najavljenog posla. Neki dan kasnije, premijer još jednom prepakuje izrečena obećanja. Kaže kako se prethodno izrečene brojke odnose na ukupne (moguće) investicije investitora iz UAE. Računajući pretpostavljene investicije u turizam, stanogradnju, energetiku…
Kao da se ništa nije dogodilo, premijer se obratio poslanicima (preko društvenih mreža): “Mislim da 81 poslanik ima puno pravo da sa velikim zadovoljstvom glasa za fenomenalan Sporazum koji će da digne ekonomiju Crne Gore”.
Iako je potvrđen u parlamentu (spornom većinom o kojoj će se, nekad, izjasniti Ustavni sud), od tog fenomenalnog Sporazuma do sada nijesmo imali nikakve koristi. Osim saznanja da naš premijer uspijeva iskopirati retoriku predsjednika SAD.
Naum da se najvrjedniji (preostali) prirodni i privredni resursi Crne Gore „potroše“ direktnom pogodbom sa probranim partnerima, bez jasne računice o koristi i troškovima tih aranžmana za građane i državu, budi sumnju da takvi poslovi nijesu vođeni javnim nego privatnim interesima ugovarača.
„EU nudi najpovoljniji finansijski paket bespovratnih sredstava, tehničke pomoći i kredita u partnerstvu s međunarodnim finansijskim institucijama“, ponovio je nedavno šef delegacije EU u Podgorici Johan Satler. „Kada je riječ o ponudama investitora iz trećih zemalja, ključno je poštovati obaveze koje Crna Gora ima u kontekstu evropskih integracija, uključujući primjenu najviših standarda transparentnosti i zaštite životne sredine“.
Pametnome dosta.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Svoju zakonsku obavezu formiranja rezervi goriva ispunile su privatne kompanije. U potpunosti. To je 40 odsto predviđenih rezervi. Država, odnosno Uprava za ugljovodonike, nije nabavila i skladištila ni litar. Pa 60 odsto propisanih rezervi – nemamo
Nakon višednevnog juriša na benzinske pumpe, izgleda da su se stvari vratile u normalu. Tome su, više od obećanja crnogorskih zvaničnika kako nestašice neće biti, doprinijele nove cijene goriva koje važe od utorka u ponoć: benzin je skuplji sedam a dizel 16 centi po litru. Ko je imao para i vremena mogao je da napravi ozbiljnu uštedu. Ko nije, imaće novu priliku.
Iako se još nijesmo navikli na nove cijene, prodavci već najavljuju kako će naftni derivati značajno poskupiti i nakon naredne nivelacije. Ona, prema sada važećim pravilima, treba da uslijedi 23. marta. Ako se rokovi za korekciju cijena u međuvremenu ne skrate, što je od Vlade već zatražio dio dobavljača i maloprodavaca naftnih derivata.
“Prema podacima sa berzi, maloprodajna cijena eurodizela bi skočila 25 centi, a benzina za 17 centi po litru”, kazao je Danu sekretar Udruženja naftnih kompanija (UNKCG) Draško Striković, objašnjavajući kako će se aktuelne berzanske cijene odraziti na naredno usklađivanje cijena u maloprodaji. Striković ukazuje na opasnost da cijene goriva u doglednoj budućnosti ne budu najveći problem ovdašnjih potrošača. “Ukoliko se ništa ne promijeni (u modelu formiranja cijena goriva – prim. Monitora) i ukoliko kompanije budu poslovale sa gubitkom u dužem vremenskom periodu, može doći do nestašica. Za vikend je preko 20 odsto pumpi ostalo bez jednog od naftnih derivata”, saopštio je Striković.
Njegova izjava objavljena je u srijedu. Taj podatak je važan jer se, nakon najnovijeg sukoba na Bliskom istoku, cijene goriva na svjetskim berzama mijenjaju iz trena u tren. Ponekad u dramatičnim skokovima, pa niko ne može sa sigurnošću predvidjeti šta nas čeka u narednih deset dana, mjesec ili pola godine.
Goriva sada uglavnom ima. Samo što je ono kupcima skupo, dok prodavci tvrde da je, i nakon uvećanja cijene za 16 centi, dizel u veleprodaji kod dobavljača i dalje znatno skuplji od maloprodajnih cijena na ovdašnjim benzinskim pumpama. Posredno, i država im je dala za pravo.
Uprava za ugljovodonike u petak je poništila postupak javne nabavke eurodizela namijenjenog za formiranje državnih naftnih rezervi. Njihov plan je bio da se za 11 miliona eura (veći dio novca prikupljenog taksom od tri centa po litru za formiranje državnih rezervi goriva) kupi najmanje 19,6 miliona litara eurodizela. Zakasnili su. “Dramatičan porast cijena dizela na tržištu Mediterana, značajno smanjuje količinu naftnih derivata koje se mogu kupiti za opredijeljenu procijenjenu vrijednost, što zahtijeva bitnu izmjenu tenderske dokumentacije u dijelu procijenjene vrijednosti”, navedeno je u obrazloženju odluke o poništenju tendera.
Vlada, istovremeno, očekuje da vlasnici benzinskih pumpi rade baš ono za šta je država zaključila da se njoj ne isplati. Kupuju skupo pa prodaju – jeftinije.
Na dan kada je poništen državni tender za nabavku dizela, nabavne cijene u okruženju (Grčka, Albanija, Hrvatska, Italija) bile su za približno 40 centi veće od maloprodajnih u Crnoj Gori. Cijena na crnogorskim benzinskim pumpama u međuvremenu je porasla, berzanske cijene nafte su pale, ali je razlika između moguće nabavne i maloprodajne cijene dizela i dalje dovoljna da upropasti “male” igrače na ovdašnjem tržitu naftnih derivata. Ili ih gurne u zonu gubitka.
Crna Gora nema zvaničnu statistiku o broju pumpi i njihovoj vlasničkoj strukturi, ili makar nije vidljiva. Ipak, uspjeli smo da napravimo kakav-takav pregled strukture ovdašnjeg tržišta. Prednjači EKO, nakada državni Jugopetrol u vlasništvu grčkog Helenik petroleuma (HELLENiQ Energy), sa približno 45 benzinskih stanica. Slijede ga slovenački Petrol (približno 15), te hrvatsko-mađarska INA i rusko-austrijski Lukoil sa po desetak pumpi (INA ima koju više). Mali domaći i regionalni igrači (Europetrol, Alba, Hifa…) imaju, svi skupa, 20-30 benzinskih stanica, bez mogućnosti skladištenja ozbiljnijih količina goriva.
Skladištenje naftnih derivata je i državni problem. Prema pravilima EU i Evropske Energetske zajednice (EEZ), država mora imati rezerve goriva za oko 90 dana prosječne potrošnje. Po toj računici, Crna Gora treba približno 90–120 hiljada m³ uskladištenih rezervi goriva. Možda je slučajnost, a prije će biti da to nešto govori o ozbiljnosti nekadašnje SFR Jugoslavije: u vrijeme njenog raspada Crna Gora je imala skladišta goriva u Luci Bar, Lipcima (Kotor) i Bijelom Polju koja su ukupnim kapacitetima približno odgovorala sadašnjim EU standardima (oko 130 hiljada m3 skladišnog prostora). Zapravo, računajući tadašnju potrošnju ti su kapaciteti bili bliži šestomjesečnim zalihama potrebnog goriva.
Onda su došle međunarodne sankcije tokom kojih su ta postrojenja korišćena za skladištenje švercovanog goriva, a dijelom i za njegov “tranzit” prema Srbiji i Republici Srpskoj, ali nijesu adekvatno održavana. To što je preostalo dokusurila je privatizacija Jugopetrola 2002. godine. Jedna od najgorih, u moru loših, privatizacija obavljena je na način da se, pored svega ostalog, kupac (Helenik petroleum) i prodavac (Crna Gora) nijesu mogli usaglasiti oko toga čija su, nakon obavljene transakcije, skladišta goriva u Baru, Kotoru i Bijelom Polju.
Sudski spor trajao je 15-tak godina, dok nije presuđeno da najveći dio skladišnih postrojenja u Luci Bar (80.000 m3 ili 70-80 odsto ukupnih kapaciteta), uz prateće instalacije za pretovar goriva (iz brodova u skladišta i iz skladišta u cistijerne) pripada privatnoj kompaniji. Država je dobila dio postrojenja u barskoj Luci koja treba obnoviti (oko 17.500 m3) i ono što je ostalo u Lipcima i Bijelom Polju (10.200 + 27.700 m3). A što je, mahom, bilo neupotrebljivo.
Zbog toga, danas, država kuburi sa skladišnim prostorom za neophodne rezerve goriva. Ipak, zvaničnici govore drugačije.
Iz Ministarstva energetike i rudarstva tvrde da su “potpuno netačne” tvrdnje da država „nema nijedan litar rezervi goriva“. Prema podacima iz njihovog saopštenja, Crna Gora ima formirane obavezne rezerve naftnih derivata u količini od 44.260 metričkih tona, koje čine bezolovni benzin i eurodizel.
“Ove rezerve su formirane od septembra prošle godine i predstavljaju 40 odsto ukupne zakonske obaveze, u skladu sa Zakonom o sigurnosti snabdijevanja naftnim derivatima. Ukupna obaveza iznosi 112.340 metričkih tona, što odgovara 90 dana neto uvoza, u skladu sa evropskim standardima”, piše u saopštenju. Navodi se i da je sistem “organizovan tako da Uprava za ugljovodonike formira 60 odsto rezervi, dok najveći uvoznici naftnih derivata formiraju 40 odsto. Čak i dio rezervi koje čuvaju kompanije nijesu njihove privatne zalihe, već državne obavezne rezerve, kojima raspolaže isključivo država i koje se mogu koristiti samo po odluci Vlade Crne Gore”.
Ministarstvo je pojasnilo kako se 59,3 odsto postojećih rezervi skladišti u Crnoj Gori (u Baru), 28,3 odsto u Hrvatskoj, a 12,4 odsto u Grčkoj.
Pročitate li pažljivije, razumjećete da tvrdnje kako država nema ni litra rezervi goriva baš i nijesu potpuno netačne. Da budemo potpuno precizni: svoju zakonsku obavazu vezanu za formiranje rezervi goriva ispunile su privatne kompanije. U potpunosti. I to je onih 40 odsto ukupne zakonske obaveze. Država, odnosno Uprava za ugljovodonike, nije nabavila i skladištila ni litar. Pa tih 60 odsto propisanih rezervi nemamo.
Da li će nas zbog toga, i koliko, zaboljeti glava – sada ne zavisi od nas. Naredno pitanje glasi – koliko će gorivo koštati?
I pored osjetnog ovonedjeljnog poskupljenja, Crna Gora još nije dosegla rekordne cijene benzina i dizela. Rekordi su, još uvijek, oni iz 2022. Tada je, tokom energetske krize izazavane napadom Rusije na Ukrajinu, cijena benzina na ovdašnjim pumpama dostigla cijenu od 1,8 eura (mart), a dizela 1,78 eura (ljeto 2022. godine).
Zbog toga je ozakonjen mehanizam po kome Vlada može smanjiti akcize na gorivo do 50 odsto. Radi zaštite standarda građana i odbrane od neželjenog rasta cijena koji po pravilu prati poskupljenje naftnih derivata. Sada je akciza od 33 centa za litar dizela do 55 centi za litar benzina. Smanjenje akciza donosi i manji iznos na koji se obračunava PDV. Tako je ušteda (iz perspektive potrošača), odnosno gubitak planiranih državnih prihoda još veći.
Uzmimo za primjer aktuelne cijene goriva (1,5 eura). Od svakog litra benzina prodatog u Crnoj Gori država prihoduje 81 cent (54 odsto ukupne cijene), dok su kod dizel goriva ti iznosi nešto manji (59 centi odnosno 39 odsto cijene). Tako država, po osnovu akciza na gorivo, prihoduje 210-220 miliona (podaci su za prošlu i pretprošlu godinu). Uračunamo li i PDV na gorivo, to je još 140-150 miliona.
Poređenja sa regionom pokazuju da su samo u Srbiji ukupni državni nameti na gorivo veći nego u Crnoj Gori. U Sloveniji i Hrvatskoj oni su neznatno (par procenata), a u BiH i Sjevernoj Makedoniji osjetno manji (više od 20 centi po litru). Upoređujući aktuelne cijene goriva vidimo da je ono samo u Bosni i Herecgovini osjetno jeftinije. I u Makedoniji je jeftinije 10-tak centi, ali je ta razlika znatno manja od očekivane, kada se uporede državni nameti. Zato su Slovenija i Hrvatska, po cijeni goriva, mrvicu skuplji od Crne Gore.
Kako je to moguće ? Prodavci goriva u Crnoj Gori, zahvaljujući ograničenjima koja im je nametnula država, imaju najmanju zaradu po litru prodatog goriva. Što je dobro za potrošača sve do momenta dok ne dođemo u situaciju da trgovci, za neko vrijeme, treba da istrpe gubitak kako bi tržište ostalo funkcionalno.
Alternativa je da Vlada smanji državne namete kako bi ograničila rast cijena. Samo što je to komplikovana računica, pošto je teško zaključiti da li je Vladi u većem interesu da, zbog rasta cijena, uveća budžetske prihode ili da brani standard građana i obuzdava inflaciju tako što će umanjiti dotok novca u državnu kasu. U ovom trenutku Crna Gora je, uz Sjevernu Makedoniju, rekorder po visini državnog deficita. Država već potroši oko četiri odsto više od onoga što prihoduje. I to predstavlja ozbiljno ograničenje članovima Vlade kada promišljaju o posljedicama naftne krize. Manverski prostor je već sužen, nakon odricanja od prikupljanja doprinosa po osnovu doprinosa na zarade.
Kako Vlada ne reaguje, oglasila se opozicija. Iz GP URA Skupštini su dostavili prijedlog o smanjenju akciza na gorivo za 50 odsto u naredna tri mjeseca, počev od 1. aprila. “Ako neće Vlada, onda Skupština treba da preuzme ulogu i omogući stabilan i normalan život građanima i funkcionisanje privrede”, obrazložio je šef poslaničkog kluba URA Miloš Konatar.
“U ovom trenutku nismo na Vladi delegirali taj predlog, ali svakako da to ne znači da u narednom periodu nećemo reagovati, ako za tim bude potrebe”, odgovorio je ministar finansija NovicaVuković.
Da sačekamo. Druge nam ni nema.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Aco Đukanović, brat višedecenijskog crnogorskog vođe, moćno ime za koje se vezuju mnoge višemilionske afere i priče o umreženom novcu nadzemlja i podzemlja, nije uhapšen ni zbog jedne od tih priča – Limenke, Prve banke, Rudnika uglja… To, uz ostale znakovitosti, otvara sumnju da njegovo hapšenje nije dokaz demontiranja Đukanovićevog sistema, kako to vlasti predstavljaju. I da smo i dalje u sivoj zoni isprepletanih interesa, poslova i zarobljenih institucija
Nekad nezamisliva, slika uhapšenog Aleksandra Aca Đukanovića, brata višedecenijskog vođe Mila Đukanovića, očekivano, završila je na naslovnicama. No, Aco Đukanović, moćno ime za koje se vezuju mnoge višemilionske afere i priče o umreženom novcu nadzemlja i podzemlja, nije prošlog petka uhapšen ni zbog jedne od tih priča – Limenke, Prve banke, Rudnika uglja… Nijedna nije oživjela pred crnogorskim pravosuđem, ni prije ni poslije pada bratovog DPS-a 2020. Dok je dobar dio nekadašnjih čuvara Đukanovićevog režima završavao u Spužu, braća Đukanović su mirno živjeli, u zemlji i inostranstvu.
Aco Đukanović je uhapšen po povratku iz Luksemburga, gdje je, kako je svojevremeno objavio CIN CG, boravio od 2023. godine. Jake policijske snage (Posebna jedinica policije) pretresle su njegove nekretnine u Nikšiću i Podgorici, gdje je pronađena određena količina oružja i izuzeta dokumentacija. Đukanoviću, vlasniku Prve banke Crne Gore određen je tridesetodnevni pritvor zbog nedozvoljenog posjeda oružja i mogućnosti bjekstva, kako je prosudio Osnovni sud u Nikšiću.
Đukanovićeve nekretnine su pretražene na osnovu operativnih podataka policije, uz odobrenje osnovnog tužilaštva i suda u Nikšiću. Do sada su hapšenja „zvučnih imena“ bila proizvod naloga Specijalnog državnog tužilaštva i njihove aktivne istrage.
Postupanje na osnovu policijskih podataka u javnosti je problematizovao Đukanovićev advokatski tim, na čijem je čelu njegova sestra, advokatica Ana Đukanović. Tim je saopštio da je policija postupala na osnovu netačnih podataka. “Nijedan od predmeta precizno navedenih u zahtjevu policije nije pronađen u stanu Aca Đukanovića u Ulici Vuka Karadžića u Podgorici”, naveli su.“Postavlja se pitanje – kako su takve informacije uopšte ocijenjene kao pouzdane, na osnovu čega su prezentovane Sudu i da li je Sud bio doveden u zabludu? Posebno zabrinjava to što sudiji za istragu nije saopšteno na koji način su policijska saznanja pribavljena, niti je obrazložena njihova vjerodostojnost”,ukazali su Đukanovićevi advokati.
Dozvolu za pretres potpisao je sudija za istragu Osnovnog suda u Podgorici Rade Ćetković, dok mu je Sava Mušikić, sudija istog suda, odredio pritvor.
Đukanovićevi advokati takođe tvrde da nisu tačne informacije da je iz stana Đukanovića izuzeta dokumentacija koja je osnov za vođenje drugih sudskih postupaka. Kažu da je jedini predmet izuzet tokom pretresa bio “običan pamflet”. Mediji su objavili naslove dokumentacije koja je prikupljena. Radi se o nekoliko fascikli sa interesantnim nazivima – “DPS”, “Izdajnik”, “Negativna kampanja” “Odupri se”…
Paralelno sa formalnim „pravnim“ ratom Đukanovićevog tima i nadležnih, teče i politički rat između Đukanovićevog okruženja i nove vlasti, prvenstveno Demokrata, koji rukovode bezbjednosnim sektorom.
DPS je optužio Borisa Bogdanovića, poslanika Demokrata da je nalogodavac Đukanovićevog hapšenja. “Nalogodavac predstave koja se trenutno odvija ispred Prve banke i čovjek koji stvarno rukovodi sektorom bezbjednosti i koji ga koristi za svoje jeftine PR manipulacije je Boris Bogdanović”, saopštila je u Skupštini Sonja Popović, portparolka i poslanica DPS-a.
Bogdanović je odgovorio da mu DPS na ovaj način crta metu. Bogdanović svakodnevno govori o hapšenju Aca Đukanovića na društvenim mrežama, gdje je objavio i listove nepokretnosti njegove imovine. Koja je odavno pobrojana u crnogorskim medijima. I koja očigledno nije predmet trenutne istrage, ni razlog Đukanovićevog hapšenja.
“I sad pitamo najjednostavnije moguće pitanje: đe su čestitke? Đe je makar minimum odgovornosti, makar minimum državničke pristojnosti da se kaže: ‘Dobro je, institucije rade, zakon je jači od Đukanovića’?“, napisao je odmah poslije pretresa i hapšenja.
Pitanje koje Đukanovićevog hapšenje, kraćim putem i bez aktivne istrage, upravo problematizuje je – da li institucije zaista rade? Dio stručne javnosti smatra da je hapšenje Đukanovića predstava za javnost politički kontrolisanih institucija i njihovih nalogodavaca. U prilog tome ide i činjenica da iako Bogdanović, kao i ostatak vlasti, rado govore o Đukanovićevoj imovini, ta ista vlast godinama nije bila u stanju, u brojnim njenim sastavima, da donese zakon koji bi efikasno ispitivao porijeklo imovine. Ukazuju i da su hapšenja zvučnih imena zaređala nakon skandala bezbjednosnog sektora sa bjekstvom Miloša Medenice. Drugi ostavljaju mogućnost da je ovakvo hapšenje način da se otvore ozbiljniji procesi protiv Đukanovića, iako i oni smatraju da je dug put do depolitizovanih institucija.
Zanimljiv detalj pretresa Đukanovićevih nekretnina su i njegovi svjedoci – Miodrag Daka Davidović I Miodrag Ivanović. Ivanović je Đukanovićev prijatelj. Jedan od aktera afere Telekom koja je vodila do porodice Đukanović, a završila zastarom. U međuvremenu je prije koju godinu oslobođen optužbi u tom slučaju. Mnogo interesantnije je prisustvo Miodraga Dake Davidovića kao svjedoka na pretresu Đukanovićevih nekretnina.
“U ljubavi i kriminalu nema slučajnosti”, kaže za Monitor dobro upućeni izvor.
Davidović je prije dvije godine završio na crnoj listi SAD skupa sa pokojnim Branislavom Branom Mićunovićem. I dok se Mićunović u javnosti prepoznavao kao Đukanovićeva ruka u podzemlju, Davidović je važio za darežljivog finansijera Srpske pravoslavne crkve, opoziciono orjentisan. Stvari su ipak, rijetko crno bijele.
Kako je Monitor već pisao, od devedesetih do danas Davidović je osnivao parapolicije, paravojske i paradržave , organizovao i profitirao od duvana, nafte i eksplozivnih materijala – nekad uz blagoslov, a ponekad mimo volje vlasti. Formirao je preduzeće Neksan, pravio „vino bez grožđa“ i pekao „rakiju sa šećerom“. „Spašavao“ Željezaru više puta, i sa Đukanovićima i sa novim vlastima. Zidao i obnavljao crkve. Uhapšen je zbog šverca cigareta, u vrijeme raskola u vladajućem DPS-u. Amnestirao ga je kum – tadašnji predsjednik države, Momir Bulatović.
Borba.me, portal iza kog stoji bivši Demokratski front zapitao se – da li prisustvo Davidovića na pretresu znači da nikada nije ni bio iskreni opozicionar. Drugi koji ne učestvuju u igri političkih interesa, njegovo prisustvo vide kao moguću Đukanovićevu poruku novim vlastima. Možda baš onu, da ne živimo u crno bijelom svijetu, već u sivoj zoni isprepletanih interesa, poslova i zarobljenih institucija. I dalje nedemontiranom sistemu koji je Đukanović uspostavio, a nove vlasti preuzele.
Portali bliski dijelu vlasti takođe su objavili da je nakon hapšenja brata, Milo Đukanović u Makedoniji, gdje navodno traži izlaz „pred izvjesnim hapšenjem“.
Hapšenje Aca Đukanovića jedno je u nizu hapšenja zvučnih imena, nakon što je bezbjednosnom vrhu pobjegao Miloš Medenica, osuđen na 10 godina zatvora kao šef kriminalne organizacije čija je članica, prema prvostepenoj presudi, bila i njegova majka, bivša dugogodišnja predsjednica Vrhovnog suda, Vesna Medenica. Takođe osuđena na deceniju zatvora. Nakon bezbjednosnog fijaska sa Milošem Medenicom, hapšenja su se samo ređala – bivši DPS ministri, biznismeni tog doba, bivša ministarka nove vlasti. Sve te akcije, doduše, vodilo je Specijalno državno tužilaštvo, za razliku od Đukanovićevog hapšenja.
Ovih dana, nakon što je opet pritvorena, Vesna Medenica uputila je pismo javnosti u kom je na udaru Specijalno tužilaštvo, kao i sutkinja koja joj je dosudila decenijsku zatvorsku kaznu. Kompromitujuće podatke na njihov račun koje je iznijela u tom pismu demantovali su i SDT i postupajuća sutkinja.
Dok se nakon hapšenja zvučnih imena prethodnog režima obračunava pismima, saopštenjima, listovima nepokrenosti, tajnim podacima i zakamufliranim porukama, sve su jasnije posljedice toga što se demontaža Đukanovićevog sistema nije desila.
Iz briselske administracije neposredno pred Đukanovićevo hapšenje saopšteno je da Crna Gora napreduje sporo kada su u pitanju poglavlja vladavine prava i borbe protiv korupcije (poglavlja 23 i 24). Đukanovićevo hapšenje možda može biti i domaći i štrik za Brisel. Brisel manje košta da se pravi da ne vidi da izostaju suštinske reforme. Nas će, u EU ili ne, više da košta.
Milena PEROVIĆ
Komentari

PREMIJER NIŽE SPORAZUME: UAE, MAĐARSKA, FRANCUSKA, SAD: Kalup za privilegije
AFERE I ZATAŠKAVANJE U SPC-u: Vučić, Porfirije i kineske rakete
SLUČAJ ZORANA BRAUNOVIĆA, BIVŠEG NAČELNIKA KOLAŠINSKE POLICIJE: Nepodobni profesionalac
Izdvajamo
-
Izdvojeno4 sedmiceSINOD SPC KAO AGENTURA VUČIĆEVOG REŽIMA: Sprema li se smjena Joanikija
-
DRUŠTVO4 sedmiceNAGRADE ZA PODRŠKU BUDŽETU I MILIONSKOJ DONACIJI ZA MCP: DPS preuzima ključne pozicije u lokalnoj upravi
-
Izdvojeno4 sedmiceBLISKI ISTOK IZMEĐU SAD I IRANA: Diplomatija preko nišana
-
FOKUS4 sedmiceNOVI TALAS URUŠAVANJA: Javno zdravstvo nema ko da liječi
-
DRUŠTVO3 sedmiceGRAĐEVINSKI PODUHVATI ČEDOMIRA POPOVIĆA U BAOŠIĆIMA: Održivi junaci tranzicije
-
Izdvojeno4 sedmiceCIJENA POLITIČKOG KADROVANJA U ELEKTROPRIVREDI CRNE GORE: Nema se, ali se može
-
Izdvojeno4 sedmiceUKRAJINA IZA LINIJE FRONTA: Demokratija uništena ruskim bombama i antiruskim raspoloženjem
-
INTERVJU4 sedmiceRADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI 21.MAJ: Rješenje nije u ćutanju
