Ko će da zatraži oprost od budućih generacija za izgubljenu šansu da na mnogaja ljeta žive u normalnoj zemlji

Dočekali smo svašta. Na dočeku novog mitropolita MPC Joanikija, ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja, rab Božji Zdravko Krivokapić, a slučajno i po želji upokojenog mitropolita Amfilohija, premijer Crne Gore, zatražio je  od njega oprost „ako je uradio išta loše“.  Mitrpolit Joanikije je to nekako prijekorno roditeljski otćutao.  Nije bilo kazne za skrušenog Zdravka. Bar ne pred kamerama.

Krivokapić je pritvrdio da ne bi „uradio ništa loše što je na štetu SPC“ i obećao da će Temeljni ugovor sa njom biti potpisan.  Odlično. Sad znamo šta su prioriteti. Možda zato nedostaje vermena  da se makar izaberu šefovi i članovi radnih grupa za poglavlja 23, 24, što nam je u najnovijem non pejper dokumentu zamjerila  Evropska komisija. Korupcija i organizovani kriminal mogu da čekaju.  A i Evropa, kad je čekala do sad. SPC ne može. Temeljni ugovor, pa sve ostalo.

Mitropolit Joanikije ugostio je nakon službe  premijera Krivokapića, predsjednika Skupštine Aleksu Bečića i lidere Demokratskog fronta Milana Kneževića i Andriju Mandića. Tokom večere, izostale su svetovne uobičajene trice. Knežević i Mandić su se posebno pristojno vladali. Nijesu pominjali rekonstrukciju Vlade, nove izbore, niti pozivali premijera da sam sebe sruši, da ne ispadne da su oni. Nijesu ga ni korili zbog nedolaska na sjednicu Odbora za bezbjednost, ni pominjali šverc, laži i alkohol. Moguće da ih je umirila i prigodna muzika. Tokom večere puštane su pjesme „Veseli se srpski rode“ i „Onamo, onamo“. A i dobro, o tim svetovnim stvarima, će, moguće, popričati sa šefom u Beogradu.

Mitropolit Joanikije je potom prijekorno saopštio da je „Sveti arhijerejski Sabor SPC na posljednjem zasijedanju raspršio mnoge glasine onih koji su očekivali, a neki zlonamjerno i priželjkivali, da nije bilo nikakvog razjedinjavanja, već naprotiv”.  Eto, dočekali smo i da se ta stvar riješi.  Toliko za one koji su se nadali nekakvoj autonomiji MPC posle izbora novog mitropolita. I gdje god da se potpiše Temeljni ugovor, u Podgorici ili Beogradu.

Joanikije je kazao da „će teško biti nasljednik Amfilohija“. Šefovi izvršne i parlamentarne vlasti ipak vjeruju da on to može. Premijer Krivokapić je kazao da je „Joanikije dostojan Amfilohija“. U to je uvjeren i predsjednik parlamenta Aleksa Bečić, saopštio je na Tviteru. Uglavnom vrijedi to upamtiti.  Dočekali smo i da pokojni mitrpolit Amfilohije postane standard kom treba težiti. Ratne devedesete, uloga crkve u njima, sva Amfilohijeva dijeljenja, negiranja crnogorske nacije, bespravno graditeljstvo, niko  to više i ne pominje. Ili to nije problem? Na kraju, ne bi bilo ni prvi put da nam se na oči kreče ratne biografije. Đukanovićeva se kreči od 1997.

Osam mjeseci od izbornog poraza bivšeg režima ušli smo u predvorje političkog haosa. Dio parlamentarne većine predano, a sada i otvoreno radi da sruši novu Vladu, otvarajući tako vrata Đukanoviću. U međuvremenu, i Vlada, i činjenjem i nečinjenjem, kako to primjećuje Andrija Mandić, radi protiv sebe. Otuda ćemo možda uskoro birati između Amfilohijeve svježe  i Đukanovićeve duže prane biografije. Između dva dugogodišnja saborca i strateška partnera koji su Crnu Goru doveli tu gdje je. Daleko od normalnosti. Takav izbor koštao bi nas novih trideset godina.

Još samo da vidimo ko će da zatraži oprost od budućih generacija za izgubljenu avgustovsku šansu da na mnogaja ljeta žive u normalnoj zemlji.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Šta god da se odluči na Saboru SPC, Crnogorci, vjernici i sveštenstvo Crnogorske pravoslavne crkve, ostaće najobespravljeniji građani svoje zemlje

Mnoge su oči iz Crne Gore, ovih dana, uprte u Beograd, gdje zasijeda Sabor Srpske pravoslavne crkve (SPC). S pažnjom se osluškuju vijesti – da li će Sabor izabrati novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske ili će, kao što to najavljuju portali bliski Patrijaršiji, produžiti v.d. stanje imenovanjem novog upravitelja MPC. Do septembra i sljedećeg Sabora. Da li je spremno  potpisivanje Temeljnog ugovora između SPC i Vlade Crne Gore? Šta li u njemu piše?

Možda će do čelnika SPC doprijeti tihi šapati njihovih vjernika iz Crne Gore, pa će za nasljednika pokojnog mitropolita Am-
filohija imenovati njego-vog sljedbenika i bliskog saradnika, episkopa bu-dimljansko-nikšićkog Jo-anikija Mićovića. Čovjek koji se, kako govore njemu bliski analitičari, ne ba-vi dnevnom politikom kao što je to radio Am-filohije, ali je „tvrd i nepokolebljiv branilac crkve, vjere i naroda“. Bilo da se obračunava sa sveštenstvom i vjernicima Crnogorske pravoslavne crkve: „Bezbožnici u naše vrijeme žele da prave svoje crkve“. Bilo da „relativizuje“ decenijama aktuelne nacionalne podjele među građanima Crne Gore pravoslavne vjeroispovijesti/tradicije. „Nekad na liturgijama kažem samo Srbi, drugi put Crnogorci. Za mene je to jedno. Nedjeljivo.“

A šta je sa onima za koje Srbi i Crnogorci nijesu isto, koliko god bili slični u vrlinama i u manama? Izgledalo je, prošlog proljeća, kako dio sveštenstva MCP traži odgovor i na to pitanje, svjesni stvarnosti koja ih okružuje. Sada je utihnula ta priča o potrebi da se, slijedeći duh Hristove poruke, uz pravoslavnu crkvu ne vezuje nacionalni predznak, pošto je slijed događaja od svih njih zahtijevao da demonstriraju lojalnost crkvenim i političkim vlastima u Beogradu.

U moru nedoumica, jedno je sigurno: šta god da se u Beogradu odluči, Crnogorci, vjernici i sveštenstvo Crnogorske pravoslavne crkve, ostaće najobespravljeniji građani svoje zemlje. Bez prava na molitvu u bogomoljama koje su gradili njihovi preci i uz konstantan pritisak da odustanu od svojih  ubjeđenja.

Temeljni ugovor, čiji je sadržaj još uvijek tajan, svjedoči o moći i nemoći ovdašnjih vlasti da se nose sa „višom silom“ koja dolazi sa sjevera. Premijer Zdravko Krivokapić kaže kako će rado potpisati taj ugovor čim on bude upodobljen Ustavu i zakonima Crne Gore. Ministar pravde Vladimir Leposavić, odmetnuti član Krivokapićeve vlade, saopštava suprotno: „Ne postoji niti jedan razlog da ovaj ugovor ne bude sklopljen u najkraćem roku“.

Svi drugi, van SPC i njihovog pravnog tima, i ne znaju šta u tom dokumentu piše. Pa vi sad birajte – da li vjerovati ministru pravde koji je lično svjedočio pripremi, a kaže i učestvovao u pisanju, tog ugovora. U Beogradu, podrazumijeva se. Ili se ne može vjerovati pravniku, makar i doktoru prava, koji je sa državne funkcije spreman da relativizuje i osporava pravosnažne međunarodne presude o genocidu u Srebrenici.

Podijeljeni ljudi u podijeljenom društvu. Na to nam je, još jednom, ukazalo i obilježavanje 29. godišnjice deportacije izbjeglica iz BiH. Autentično naš, a još uvijek nekažnjen, ratni zločin. Prvi put, komemoraciji u Herceg Novom prisustvovali su predstavnici MUP-a. Delegacija Uprave policije došla je ponovo, nakon prisustva prošlogodišnjem skupu. Nije, međutim, bilo zvaničnika iz sudstva i tužilaštva. Zbog kojih Crna Gora očekuje odluku Evropskog
suda za ljudska prava u sporu koji je pokrenula rodbina žrtava deportacije.

U sjenci ova dva događaja, teku naši dani. Štrajkuju advokati. Političke podjele postaju provalije. Svjetska banka upozorava na opasnosti koje sa sobom nosi eventualno izglasavanje tzv. zakona o moratorijumu na vraćanje kredita, dok ovdašnji bankari prijete obustavom novih kredita i – povlačenjem posla i kapitala iz Crne Gore.

Sljedeće nedjelje počinje primjena Zakona o fiskalizaciji u prometu roba i usluga. To obećava novo, važno iskustvo. Ali i nove nedoumice, proteste i štrajkove. Od njihovog ishoda zavisiće i stanje u našem kućnom i državnom budžetu.

Bilo bi dobro da nam barem to ne bude „tuđa briga“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Prošlo je deceniju i po  otkad je Crna Gora izglasala nezavisnost.  Umjesto slavlja bez pokrića možda je rješenje da otvorimo oči. I vidimo da se promjene  nijesu desile. Ni poslije referenduma ni poslije lanjske promjene vlasti. Utvare prošlosti su i dalje tu

Opet slavlje. Bez pokrića. Prošlo je 15 godina otkako je Crna Gora izglasala nezavisnost. Koje i dalje, nema na vidiku. Zavisno je pravosuđe, zemlja zavisi od inostrane pomoći, premijer zavisi od svojih duhovnika, Vlada zavisi od svojih saboraca, koji, opet,  zavise od svog vođe iz Beograda, predsjednik države zavisi od zavisnog tužilaštva, a crnogorski građanin i dalje zavisi od takvih političkih predvodnika. Da li je izabrao da bude poljoprivrednik, pravnik u ćošku administracije, ili ambasador, svejedno.

Predsjednik države, tako je, recimo, ove sedmice,  najavio da neće potpisati tužilačke zakone, te da će njegova partija bojkotovati parlament, i tako ministra pravde Vladimira Leposavića učiniti  nezavisnijm od mnogih.Uz to poručio je i da neće potpisati neke predloge nove Vlade za ambasadorska mjesta.

„Oko jednog broja ambasadora smo se usaglasili. Oko drugog se nijesmo složili, a vjerujem da se oko jednog broja nećemo ni složiti. Ni u snu neću podržati bilo kojeg diplomatu koji je na bilo koji način ikad radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv nezavisnosti Crne Gore nemaju ni moralno pravo da traže da budu njeni predstavnici“, poručio je Đukanović. Na stranu to što su ambasadori koje je Đukanović slao u svijet, nerijetko prepoznati po bahaćenju, i aferama, te da im nikad zbog toga nije prigovorio na moralu.  Problem je što je predsjednik države još jednom pokazao svoj „demokratski kapacitet“, i izdajnicima, po ko zna koji put,  proglasio sve one koji su na referendumu glasali protiv. Na šta su imali ustavno pravo. A Đukanović ustavnu obavezu da bude predstavnih svih građana.

A ono stvarno sjeti li se ikad  Đukanović koliko je on godina bio ljuti boj protiv nezavisnosti te iste Crne Gore, i progonio „ šačicu suludih separatista“.

Đukanović, nije jedini koji preferira jednu „vrstu“ građana. I ne blokira samo DPS Vladu. Demokratski Front  je ove sedmice zaustavio usvajanje važnih zakona, poput onog o budžetu, jer sa premijerom raspravlja o „popisu“. Poslanik Fronta Slaven Radunović, pojasnio je da  budžet može biti odložen, ali popis ne smije. Pa jeste.  Prioriteti su jasni. Najvažnije je da se prebrojimo.  Pojašnjavajući ministru ekonomije Milojku Spajiću, da je popis preči od budžeta, Radunović je precizirao:  ,,Ponašate se kao tikva bez korijena, a korijen vam je ovdje u parlamentu. Nijeste dojahali iz vasione i postali ministar. U ovoj sali ste izabrani. Morate da sarađujete sa nama”.  Naznačivši još jedan prioritet DF-a.  Da ostane u “dubinama”, čvrst kao korijen.

Dan nezavisnosti slavi i gradonačelnik Budve  Marko – Bato Carević. Još jedan predstavnik naroda koji voli da broji krvna zrnca, i koji je obećao svojevremeno da će u politici ostati do popisa. Nakon što je u javnost izašao snimak kako Carević pjeva četničke pjesme, kako valjda dolikuje gradonačelnicima iz redova Demokratskog fronta, Budva je osvanula okićena državnom zastavom, zastavom EU i trobojkom. Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, kazao je, upitan da prokomentariše Carevićev način proslave nezavisnosti, da prestanemo da primjećujemo takve stvari. „Kad bi ljudi manje primjećivali te stvari, mislim da bi nam svima bilo bolje“, kazao je.

Možda je,  eto, rješenje  da prestanemo da primjećujemo da nas politički predstavnici dijele. Da neki pjevaju četničke pjesme. Da većina ima svoje građane. Koje zapošljava.  Možda i da prestanemo da primjećujemo da su prethodne vlasti spremne da tek deklarativno osude ratne zločine, za koje snose odgovornost, a da nove ni toliko ne mogu.  Da prestanemo da primjećujemo i da lideri građanskih partija, poput Abazovića, ponekad to ne primjećuju.

Ili je možda rješenje da otvorimo oči. I vidimo da se promjene  nijesu desile. Ni poslije referenduma 2006, ni  poslije lanjske promjene vlasti. Utvare prošlosti su i dalje tu.  Promjena neće biti dok ne počnemo sve to da primjećujemo.

Milena PEROVIĆ

Komentari