Povežite se sa nama

INTERVJU

JANKO VUČINIĆ, POSLANIK DF-A: Nije vrijeme za salonski sindikalizam

Objavljeno prije

na

Nekoliko dana pošto je tužilaštvo podnijelo krivičnu prijavu protiv Janka Vučinića, zbog pokušaja da radnike Metalca uvede u zgradu Vlade kako bi se prekinuo njihov štrajk glađu i počeli pregovori, Vučinić nastavlja da se bori za prava radnika. U parlamentu.

„Tražio sam proširenje dnevnog reda sa tri zakona koji se odnose na poboljšanje položaja radnika. Radnici su najveće žrtve tranzicije, gubitnici privatizacija, i dohvatili su samo dno”, objašnjava Vučinić na početku našeg razgovora, nekoliko minuta pošto je sjednica Skupštine završena.

MONITOR: Šta ste konkretno tražili?
VUČINIĆ: Prvo, da se dopuni zakon o penzijsko invalidskom osiguranju, kako bi se bivšim radnicima nekadašnjih društvenih preduzeća koja su privatizovana omogućio odlazak u penziju. Muškarcima sa 30, a ženama sa 25 godina radnog staža.

Drugo, da se dopuni Krivični zakonik tako da neisplaćivanje zarada, doprinosa, naknada za rad bude krivično djelo. Ovo stanje je neodrživo. Ima toliko privatnih preduzeća koja ne uplaćuju zarade i doprinose zaposlenima, ili ih uplaćuju na minimalne zarade. Krajnje je vrijeme da se tome stane na put. Ko može da radi neka radi, a ko ne može neka zatvara firmu, ali ne može na račun radnika da stvara ekstra profit, da bi na kraju uveo preduzeće u stečaj.

Tražio sam i da platna lista ima težinu izvršne isprave tako da je naplativa, isto kao i sudska presuda. Radnici tako, ako im nije isplaćena plata mogu da blokiraju račun poslodavcu i naplate svoja potraživanja. Jedino je to uvršteno na dnevni red.

Očekivao sam da će biti uvršten i prvi zakon. Bio mi je cilj da obezbijedimo prijevremeno penzionisanje za radnike, žrtve tranzicije. Da ne bi bilo samo za Željezaru jedne godine, za KAP druge godine… Da se to riješi sistemski. Parlamentarna većina nije prihvatila da to dođe na dnevni red.

MONITOR: Da su ti predlozi prihvaćeni i usvojeni, da li bi to pomoglo i radnicima ,,Metalca” zbog kojih ste nedavno pozvali na proteste?
VUČINIĆ: Svakako. To se i na njih odnosilo. Sada ta prava uživaju samo radnici Željezare. Oni su u daleko povoljnijem položaju od ostalih. Dobili su penzije, a dobili su i otpremnine i priznavanje beneficiranog radnog staža. Oni koji nijesu imali pravo na penzije dobili su otpremnine preko 20 hiljada eura. Oni koji su ostali, dobili su ugovore na neodređeno vrijeme. Metalci su ostavljeni na ledu. Danas su tu radnici KAP-a jer im nijesu isplaćene otpremnine.

MONITOR: Neki dobijaju što drugi ne mogu. Da li to Vlada kalkuliše ko joj je veća prijetnja po socijalni mir?
VUČINIĆ: Sindikat Željezare je bio jak i zato se izborio. Ali to treba omogućiti i ostalim radnicima. Poput onih iz Gornjeg Ibra, recimo, koji su deset godina na birou rada, ili onih iz Vunka, Solane, Primorke Bar, hotela Otrant…

Radnicima hotela Otrant poslodavac nije isplaćivao 33 mjeseca zaradu a još im je zaključao radne knjižice. Ne mogu da se zaposle, niti mogu u penziju. Knjižice je zaključao bivši vlasnik koji je kupio hotel za 2,5 miliona eura, upisao se kao vlasnik a onda uzeo deset milona eura kredita. Banka je onda na nezakonit način uzela hotel da bi ga prodala Argosu iz Ulcinja, a onda je radnike ostavila na ulici.

Strašno je šta se radi sa radnicima. Mislim da je situacija vanredna i da zahtijeva da se parlament u potpunosti posveti tom pitanju. Predlagao sam da se zakaže sjednica parlamenta na kojoj će se posvetiti pažnja svim aktuelnim radničkim problemima.

MONITOR: Tužilaštvo je protiv vas podnijelo krivičnu prijavu nakon protesta podrške radnicima ,,Metalca”?
VUČINIĆ: Ne mogu reći da je moj postupak bio u skladu sa zakonom, ali nije bio nasilan. Kada sam vidio da ti ljudi hoće sebi da unište život morao sam da reagujem.Tražio sam samo da policija makne ogradu i da puste štrajkački odbor Metalca da uđe u Vladu kako bi konačno počeli pregovore.

Da nije bilo toga, ne bi ni bilo razgovora sa njima. Da smo se između sebe ispričali i otišli, oni bi ostali da tamo leže i možda bi se nekom od njih nešto tragično i desilo pošto je štrajk glađu toliko trajao.

Moja krivica je u tome što sam htio da ih prekinem u tome da sebi ugrožavaju živote. Ako je krivica.

Jeste, nije lijepo da se guramo ispred Vlade. Ali ja sam proljetos zakazao sjednicu Komisije za privatizaciju, koja je ignorisana, i od strane poslodavca, i od strane Ministarstva ekonomije. Samo su se pojavili radnici. To što se tiče onoga što mi Lala Nikčević spočitava da sam mogao kao predsjednik te komisije učiniti nešto.

Na moju inicijativu zakazana je sjednica Odbora zdravstva, rada i socijalnog staranja. Donijeli smo zaključke koji su ignorisani. Na kraju smo ja, Dritan Abazović i Neven Gošović potpisali inicijativu upućenu kolegijumu da se zakaže hitna sjednica koja će biti posvećena Metalcu. Na tom kolegijumu je odgovor bio da nema informacija, da nema dokumentacije i da se ne može održati sjednica jer ne bismo ništa uradili.

Protest je bio jedini način da se ljudi maknu sa ulice. Uradio sam to u najboljoj namjeri da se spašavaju životi. Nijesam pozvao na nasilje. To je bila gotovo gandijevska metoda. Išli smo prema policiji, neka nas bije ali da prime u Vladu te ljude, da bi makar razgovarali sa njim poslije toliko ignorisanja.

MONITOR: A reakcija premijera?
VUČINIĆ: Šta je premijer uradio? Onakva bezočna laž da nije bio obaviješten. Mjesec dana su ljudi tu ispred Vlade, mjesec štrajkuju glađu, a on kaže da je neobaviješten. Tri puta su ga pismeno obavještavali i molili da ih prime. Priča se da je premijer navodno rekao da mogu da dobiju upalu prostate, drugo ništa. Tek kada smo krenuli tom, slobodno mogu reći gandijevskom metodom, pristali su na pregovore.

MONITOR: Efekat?
VUČINIĆ: Razgovarali smo i nađeno je rješenje. U medijima je pisano da je dogovor u stvari obećanje ministra. Nije to bilo obećanje ministra. Bila su dva sastanka na kojima su bili predstavnici različitih nadležnih institucija. Postignut je dogovor da se isplate otpremnine onima koji ne bi mogli otići u penziju nakon izmjena zakona koji se tiče uslova penzionisanja za te radnike. A ukoliko se taj zakon ne usvoji da se svima omoguće otpremnine i da se poveže radni staž za 33 mjeseca i da Metalac zbog duga banci i RF-ju mora ići u stečaj, nakon čega se zaostale plate naplatiti iz stečajne mase. Dogovoreno je da se odobri i jednokratna pomoć odmah poslije sjednice Vlade. Nadam se da će se dogovoreno ispuniti.

Što se tiče Đukanovića, najprije je bilo – milicijo postupi po naređenju. Ta policija nije postupila po naređenju, nijesu htjeli da koriste silu. Niko od njih nije htio ni da me gurne, niti ikog od nas. Pošto policija nije htjela da bije goloruke radnike, premijer je pozvao tužilaštvo: tužilaštvo je postupilo po naređenju.

Đukanović 25 godina drži vlast njegovim poznatim mafijaško-kriminalnim metodama zasnovanim na sili i ucjenama. On i njegovi uživaju u ogromnom bogatstvu, dok 80 odsto stanovništva jedva sastavlja kraj sa krajem. On se našao da nas hapsi, mene i tih 11 mučenika koji su se borili samo za to da razgovaraju o onome što im pripada, kako bi mogli da prežive.

MONITOR: Ispada da oni koji krše zakone i privatizacione ugovore za to nikada ne odgovaraju?
VUČINIĆ: Oni su dali vlasniku Metalca milion i po eura, i nijesu kontrolisali šta je sa tim novcem uradio. Vlada napada sindikat da su oni to tražili. Da, ali nije sindikat mogao kontrolisati kako se novac troši.

Uvijek ista priča. Privatizuje se preduzeće, ne poštuje kupoprodajni ugovor, niko to ne kontroliše, niko ne polaže bankarske garancije, a od radnika se radi šta se stigne.

Samo, ponovo će se gladni narod iskupiti ispred Vlade. U kontaktu sam sa radnicima, znam kako preživljavaju. Skidanje imuniteta meni, hapšenje, istjerivanje iz parlamenta, neće to zaustaviti.

Đukanović se pokazao kao zakleti neprijatelj radničke klase i svih građana Crne Gore koji hoće pošteno da zarade hljeb. Mali krug ljudi oko Đukanovića koji nema šta nema, zarobio je Crnu Goru. Crna Gora ne treba gospodara, već vlast u službi građana.

MONITOR: Zašto je izostala šira radnička solidarnost?
VUČINIĆ: Iznenadio sam se jer sam očekivao od sindikata, pogotovu od Unije samostalnih sindikata da odmah zakaže protest. Imao sam sastanak sa okupljenim radnicima koji su štrajkovali i bio je prisutan funkcioner USSCG Aleksa Marojević. Rekao sam – nije moje da zakazujem proteste i pitao – šta ćete vi, Aleksa, preduzeti. Rečeno mi je da postoji dogovor kod njih da oni još tog dana zakažu protest. To je bio petak, što znači da je trebalo u subotu da bude zakazan protest. Poslije dva sata radnici su mi javili da od toga nema ništa. Onda sam ja rekao ako oni neće, ima ko hoće, i pozvao ljude na protest. Da bi u ponedjeljak UUSCG zakazao proteste za utorak.

Ja sam protest zakazao za nekoliko dana kasnije da bi imali vremena da se organizujemo. Uspješan protest se ne može organizovati danas za sjutra. Istina, žurilo se svima jer su ti ljudu bili u lošem zdravstvenom stanju.

MONITOR: Iz Unije su objasnili da su čekali sa protestom jer je to krajnja mjera pritiska?
VUČINIĆ: Sindikat je trebao da zakaže proteste istog dana kada su radnici počeli štrajk glađu. Mislim da je bila zakašnjela i preblaga reakcija sindikata.

MONITOR: Kažete da radnicima trebaju drugačiji sindikat.
VUČINIĆ: Ja sam zajedno sa Srđom Kekovićem, Zvonkom Pavićevićem, Vladom Pavićevićem stvarao Uniju. Ja te ljude cijenim, i cijenim njihov sindikalni rad. Ali salonski sindikalizam i sindikat nije za naše uslove. Treba akcija.

Pogotovu poslije formiranja vlasti u Podgorici, nakon što su izigrani oni koji su nam dali povjerenje, ljudi ne vjeruju više da se stvari mogu lako riješiti. Vlada nema bojazni da joj može biti izglasano nepovjerenje u parlamentu. Vladi samo prijeti opasnost od okupljana naroda.

MONITOR: Sada se lako dogovore, dobili smo i državnog tužioca.
VUČINIĆ: Bio sam šokiran u parlamenetu. Nakon što je izabran državni tužilac, nasta ljubljenje. Tužilac se ljubi sa akterima afere Snimak između ostalih. Umjesto da im priprijeti da će biti uhapšeni zbog političke korupcije.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo